Predavanja održana na jednoj godišnjoj konvenciji Indijske sekcije Teozofskog Društva u Benaresu.

Prvo izdanje 1903

 

ŠIRA SVIJEST

Ove godine ćemo studirati predmet koji je od životne važnosti za promišljene, ozbiljne i osobe koje žele služiti čovječanstvu, te za one koji žele pripomoći da rasa u svojoj evoluciji ostvari napredak. Predmetu svojih predavanja dala sam ime „Zakoni višeg života“ jer su mnogi ljudi kada govore o religiji, a to znači baviti se višim životom, skloni izdvojiti viši život izvan carstva zakona i dovesti ga u neko čudno područje samovoljnog hira, u neko čudno područje gdje se rezultati postižu bez napora, ili neuspjeh bez pogrešaka. Ta ideja, da duhovno nije predmet Zakona, je ideja koja je na prvi pogled prirodna, budući da mi nailazimo na sličnu analogiju i u zakonima fizičke razine koji često bivaju previđeni, upravo u onom omjeru u kojem su neproučeni i nepoznati.

Pogledajmo na trenutak jednu iznenadnu vulkansku erupciju prirodnih sila, strahovitu eksploziju koja možda u svega nekoliko sati sruši ogromnu planinu, sada vidimo litice i stjenovita brda gdje je nedugo prije toga bilo zelenilo, a u dolini koja je bila ravnica uočavamo obrise nanesenog kamenja. U takvoj jednoj erupciji čovjek je nekad vidio nešto proizvoljno, nešto katastrofalno, nešto neuredno, nešto neočekivano, nešto van redovnog evolutivnog razvoja. Ali mi znademo, studirajući, da ne postoji ništa vanrednog u izbijanju vulkana kao ni u sporom izdizanju morskog dna, sve dok ovo dno nakon desetaka tisuća godina ne postane lanac planina. Jedno je smatrano redovnim, drugo katastrofičnim. Ali mi sada znamo da svi prirodni procesi, nagli ili spori, neočekivani ili predvidljivi, dolaze putem carstva Zakona, i da su potpuno uredni u svojim događanjima.

Isto je i u duhovnom svijetu. Možemo ponekad vidjeti prividno iznenadne erupcije snaga duhovnog carstva, iznenadne promjene, npr. cijelog života nekog čovjeka. Možemo vidjeti potpunu promjenu njegovog karaktera, cijele njegovo prirode u svega sat vremena. Naučili smo razumjeti da je tu na djelu također onaj najviši Zakon, da u tome nema ništa vanrednog, mada mnogi od nas to još ne razumiju. I počinjemo shvaćati da u duhovnom, kao i u fizičkom svijetu, postoji jedan Najviši Život, koji se pojavljuje na beskonačno mnogo različitih načina i da je taj Život uvijek sređen u svojem djelovanju, bez obzira kako čudan, bez obzira kako čudesan se činio našim zamagljenim i poluslijepim očima.

Stoga ćemo se na trenutak zaustaviti na ideji Zakona i vidjeti što to zapravo znači. Nakon što objasnim što mislim pod „Zakonom“, pokušati ću pokazati da, bez ikakve moguće sumnje, čak i izvan religije i religijske misli, postoji jedna šira svijest od one koja djeluje u mozgu i živčanom sistemu, šira svijest od one koju mi zovemo budnom sviješću čovjeka. A nakon toga ću vam pokušati pokazati kako se ta svijest može početi razvijati i rasti do punog prepoznavanja Zakona dužnosti, pokušajem da u potpunosti izvršavamo svaku obvezu života. U trećem i posljednjem predavanju prijeći ću na ono uzvišeno i dostojanstveno područje gdje unutarnji zakon zamjenjuje zakon vanjskih obveza, gdje umjesto dužnosti, koja znači plaćanje dugova, postoji požrtvovnost, koja je izlijevanje života, gdje se sve radovoljno čini, sve je učinjeno dobrovoljno, u savršenoj sebe-predaji, gdje čovjek ne treba pitati: „Što trebam raditi? Što mi je dužnost?“, već gdje djeluje, jer Božansko izlijevanje pronalazi svoju provodnicu u njegovom životu a on ne treba nikakvu vanjsku prinudu već samo savršenstvo unutarnjeg zakona. Tada on raste po Zakonu Požrtvovnosti, zakonu koji vlada univerzumom kao i srcima ljudi, požrtvovnosti koja je slabašni odraz, sićušna, malena prikaza, gdje god se srce čovjekovo baci pred Lotosova Stopala Gospoda Požrtvovnosti, te time postaje provodnicom Božanskog Izlijevanja, koliko god isprva sitnom i beznačajnom provodnicom života Logosa, ispunjenom ne malim koje je dano, već velikim izljevom koji koristi čovjeka kao svoju provodnicu.

Pokušajmo sada shvatiti što podrazumijevamo pod pojmom “Zakon”. Stalno pronalazim zbunjene misli oko pitanja što se podrazumijeva pod pojmom “Zakon”, koje dovode učenika u mnoštvo nedoumica i zbunjenost.

Kada govorimo o zemaljskom zakonu znadete jako dobro o čemu se misli. Zemaljski zakon je uvijek jedna promjenjiva stvar, mijenjajući se sa promjenom ideja autoriteta koji donose zakon, bez obzira dolazi li taj autoritet iz usta jednog autokratskog vladara ili je glas zakonodavne skupštine, bilo da je proglašen u ime vladara ili od strane zajednice u kojoj zakon mora djelovati i vladati. Zakon je uvijek stvar koja se donosi, izdana naredba, a autoritet koji donosi zakon može ga i mijenjati, autoritet koji ga donosi može ga i poništiti. To nije jedina stvar koju mi možemo primijetiti u svezi zemaljskog zakona. Zakoni su naredbe: „Učini to!“, „Ne čini to“; i provode se kažnjavanjem. Ako vi prekršite određenu naredbu slijediti će kazna.

Nadalje, kada proučavamo kazne koje su u vezi sa zakonima u različitim zemljama, pronalazimo da su kazne za jednu te istu vrstu kršenja naredbi proizvoljne i da su promjenjive kao i sami zakoni. Oni nisu posljedica, u bilo kojem smislu, djelovanja kojim je prekršen zakon, već je u svakom slučaju kazna umjetno povezana sa kršenjem zakona, a može bilo kada biti promijenjena. Npr., lopove će jedan narod kazniti progonom, drugi bičem, jedan odsijecanjem ruke, drugi vješanjem. U svakom slučaju, dodijeljena kazna nema nikakve veze sa kaznenim djelom.

Ali kada govorimo o Zakonu Prirode, mi ne mislimo na stvari o kojima smo govorili kao o karakterističnim ljudskim zakonima. Zakon Prirode nije naredba donesena bilo kakvim autoritetom. To je izjava  o uvjetima pod kojima se izvjesna stvar stalno događa, ne naredba, već izjava o uvjetima. Gdje god se takvi uvjeti pronađu, slijediti će ih izvjesni događaj. To je izjava o slijedu, nizu, nepromjenjivosti, postojanosti, nedokinuću, jer su ti zakoni izražaji Božanske Prirode, u kojoj nema promjena, niti sjene preokreta. Prirodni Zakon nije zapovijed: „Učini to!“, „Ne čini to!“. To je izjava: „Ako su prisutni takvi i takvi uvjeti, takva i takva posljedica će uslijediti, ako se uvjeti promjene, i  posljedice će se promijeniti s njima.

Ne postoji bilo koja proizvoljna kazna vezana za Zakon Prirode. Priroda ne kažnjava. U Prirodi imate izjavu o uvjetima, slijed događaja i ništa više. U određenom stanju, određeni rezultat, rezultat koji je neizbježan slijed ili posljedica, a nije proizvoljna zadanost ili kazna.

Suprotnost Zakona Prirode i ljudskog zakona može se i dodatno iskazati. Ljudski zakon može se prekršiti ali ne i Zakon Prirode. Priroda ne poznaje kršenje svojih Zakona. Možete prekršiti ljudski zakon, ali ne možete prekršiti Zakon Prirode. Zakon ostaje isti što god vi činili. Možete se polomiti protiv toga, ali Zakon ostaje neizmijenjen. Možete se razbijati i drhtati protiv njega, ali Zakon ostaje čvrst poput stijene, na kojoj se razbijaju valovi. Oni nisu sposobni da je uzdrmaju ili pomaknu niti za dlaku, i mogu samo da se pretvore u komadiće pjene.

Zakon Prirode izjavljuje uvjete, nepromjenjive posljedice, nepovredive i nesalomive događaje, takav je Zakon i tako morate misliti o njemu kada se njime bavite, kako u višem tako i u nižem životu.

Tada vam dolazi osjećaj savršene sigurnosti, beskonačne snage, neograničenih mogućnosti. Niste u području proizvoljnih okolnosti, gdje jedan dan slijedi jedno, a drugi dan drugo. Možete djelovati sa potpunom izvjesnošću u rezultate. Vaše vlastite fantazije neće promijeniti Zakon, vaše stalno promjenjive emocije neće dotaknuti Vječnu Volju, možete djelovati s povjerenjem u rezultat, počivajući na Realnosti, jedinoj Realnosti koja je jedini Zakon Univerzuma.

Ali ima nešto što je poželjno učiniti u miru i sigurnosti sfere Zakona – steći Znanje.

Isti ti Zakoni koji nas, tako dugo dok ih ne poznajemo, mogu bacati tamo amo, mogu razbiti naše planove, mogu uništiti naša nastojanja, mogu naše nade odvući u propast, mogu nas baciti na tlo, a koji tako postupaju dok smo neznalice, mogu postati naše sluge, naši pomagači i naši podizači kada neznanje zamijeni znanje. Kako li sam često u ovoj zemlji, kao i u drugima, citirala one bremenite i značajne riječi izgovorene od engleskog znanstvenika, riječi koje bi trebale biti ispisane zlatnim slovima:

„Priroda se osvaja pokornošću.“

Poznavanje Zakona, pokornost, suradnja, podiže vas svojom beskonačnom snagom i nosi do cilja koji želite dosegnuti. Zakon koji je opasan dok ga ne poznajete, postaje spasitelj kada ga poznajete i razumijete. Pogledajte kako vas fizička priroda, kako vrijeme prolazi, sve više uči ovoj prekrasnoj činjenici. Pogledajte svjetleće munje iz olujnog neba, kako one blješteći padaju, udaraju u krovove kuća, pretvarajući ih u ruševine, uništene neobuzdanim i razuzdanim bljeskom vatre. Kako su opasne, kako zastrašujuće, kako tajanstvene! Kako će se jadni čovjek suočiti sa vatrom nebesa? Ali čovjek je naučio da iskoristi tu istu vatru u svoju službu, on ju je podjarmio znanjem. I pogledajte, ista ta sila koja prenosi njegove poruke preko kopna i mora,  spaja oca sa sinom koji je otputovao tisućama kilometara daleko, vezom ljubavi, simpatije i komunikacije. Uništavajuća munja postala je električni fluid koji pruža nadu i život zabrinutom roditelju, prenoseći poruku ljubavi i dobre volje kopnom i morem. Kada naučimo djelovati na njezin način, Priroda se osvaja i njene snage postaju naše sluge.

Tako je i sa svim drugim silama, višim i nižim, na svakom planu univerzuma, vidljivom i nevidljivom. Morate poznavati Zakone Višeg Života ako ih želite živjeti. Upoznajte ih i oni će vas nositi do vašeg cilja. Zanemarite ih i vaši će napori biti neostvarivi i sva će vaša nastojanja biti uzaludna.

Sada ću prijeći na ono što sam nazvala Šira Svijest. Danas želim o tome govoriti sa dva stanovišta: sa poznatog stanovišta na Istoku, koje je naviknuto svijest proučavati sa unutarnje strane, gdje se svijest koja djeluje u tijelu smatra najnižom pojavom svijesti i ograničenim predstavnikom više i šire svijesti. Ali ne želim govoriti samo sa tog stanovišta, već i sa stanovišta poznatog na Zapadu. Uglavnom iz razloga što se Zapadna misao i Zapadna znanost proširila ovom zemljom, gdje postoji  jedna prividna sigurnost u nju, izvjesna čarobnost, tako da će ponekad Zapadna misao osvojiti pažnju kada poznati Istočni prikaz istog može skrenuti na putu do razuma. Stoga vam želim pokazati kako među mnogim osobama naviklim gledati materijalističkim mišljenjem i materijalističkom znanošću na Zapadu, postoji sada prepoznavanje da postoji šira svijest od mozgovne svijesti, prepoznavanje svijesti koji nadilazi tijelo i koja je stvar čuđenja i zbunjenosti, pitanje kontroverzi i širokih rasprava, o kojima znanstvenici eksperimentiraju, koje pokušavaju shvatiti, koje pokušavaju, takoreći, svesti na neki poznati oblik unutar područja Zakona. Istraživanje ih vodi do znanstvenih istraživanja na fizičkoj razini, do istih rezultata koje mi nalazimo u Istočnjačkim učenjima, rezultata dobivenih na Istoku preko vježbi Yoge i posljedica razvoja Više Svijesti, koja se odražava sa viših razina na fizički plan. Istočna psihologija – počevši od činjenice o Višem Ja, i gledajući taj Ja djelatnim u raznim upadhi-ma (ograničenjima određene razine) – trasira deduktivno svoje djelovanje na fizičkoj razini. Zapadna psihologija – počevši na fizičkoj razini, proučava prvo upadhi a tek onda svijest unutar nje – polako se penje korak po korak, prisilivši nadilaženje normalnih tjelesnih uvjeta, dok vlastitim umjetnim metodama postiže stanja svijesti dugo poznata na Istoku i pokušavajući na neizvjestan i pipav način iznijeti neke teorije koje bi učinile činjenice razumljivim i povezanim. Dužim putem koji je pomalo čudan i neobečavajući ali ipak dolazeći do sličnog cilja koji je iznesen kroz dugovremeni duhovni uvid vidovitih.

To je linija kojom predlažem da se danas popodne ide. Ne trebamo odlagati temu onog što se zove  buđenje svijesti – mentalne sposobnosti, emocije itd., koje pronalazimo oko nas u svakodnevnom životu. Zapad je to počeo proučavati putem mozga i živčanog sustava. Bilo je vrijeme, prije nekih dvadeset i pet godina, kada se Psihologija nije smatrala ispravnom ako se nije temeljila na znanju fiziologije. Postojala je izreka: „ Morate započeti sa proučavanjem tijela, živčanog sustava, zakonima njihovog djelovanja, uvjetima i njihovim aktivnostima. Ako to znadete, vi ćete razumjeti djelovanje misli i aktivnosti uma, a time i temelj zdrave racionalne psihologije na vašem fiziološkom znanju.

Ne mislim da ćete tu ideju danas pronaći u potpunosti prihvaćenu od najnaprednijih studenata na Zapadu. Ali ipak, proučavanje tom fiziološkom linijom dalo je izuzetne rezultate, kako to ljudi uvijek hoće, kada iskreno istražuju prirodu.

Najprije su primijetili kako čovjekova svijest nije bila ograničena na budno stanje. Počeli su proučavati snove. Počeli su pokušati analizirati i razumjeti djelovanje svijesti kad je tijelo spavalo. Napravili su tablice činjenica nakon što su ih skupili veliki broj. No, otkrili su da njihova istraga nije bila zadovoljavajuća, jer je bilo teško isključiti sva stanja koja nisu htjeli proučavati. Ponekad je san stvoren poremećajem u nekom organu tijela, ponekad bi ga proizvelo prekomjerno jelo ili probavne smetnje. Htjeli su ukloniti ove uvjete. Postupno su došli do ideje da pokušaju proučavati djelovanje ove snene svjesnosti izazivajući umjetni trans, trans koji bi bio stanje sna pod određenim uvjetima, koji bi se mogli voljno proizvesti, a koji nisu bili rezultat poremećaja bilo kojeg organa u tijelu.

Na ovome imamo sva istraživanja hipnoze, mnogostruko ponavljane eksperimente, o kojima možete čitati u knjigama posebno posvećenim ovim proučavanjima.

Koji je bio rezultat tih široko rasprostranjenih, često ponavljanih eksperimenata? To: da u uvjetima u kojima je normalno razmišljanje bilo nemoguće, jer je mozak bio u letargičnom stanju, slabo opskrbljen lošom krvlju, u uvjetima u kojima bi trebalo doći do kome, pojavio se posve neočekivani niz rezultata. Kad je mozak bio paraliziran, mentalne osobine nisu izgubile na snazi, naprotiv, sposobnosti uma postale su spretnije, oštrije, suptilnije, snažnije na svaki način. Na njihovo iznenađenje otkrili su da je sjećanje u stanju transa otišlo unatrag u zaboravljene godine života i odustalih davno zaboravljenih događaja djetinjstva, ali ne samo sjećanje, nego i snage razmišljanja, prosuđivanja, procjenjivanja, sve postaje jače, lakše se koristi, učinkovitije u njihovom radu, u uvjetima u kojima su osjetila zaključana kao u snu, funkcije osjetila bile su učinkovitije provedene nego preko tada uobičajenih organa. Oko koje nije reagiralo na bljesak električne svjetiljke prodiralo bi na udaljenosti koje se u budnom stanju nisu mogle mjeriti, čitati knjige koje su bile zatvorene, prodirati na svom putu kroz tjelesni omotač do unutrašnjosti tijela i opisivati bolesti skrivene ispod tijela i kostura. Slično i sa ušima. Uho je moglo čuti zvuk koji se dogodio daleko iza granice budnog stanja sluha i odgovoriti na pitanja upućena sa udaljenosti gdje obično uho nije moglo odgovoriti na slabe i osjetljive titraje.

Nad tim rezultatima ljudi su zastali i počeli su postavljati pitanja: Kakva je to svijest koja vidi bez očiju, koja čuje bez ušiju, koja se sjeća kada je organ sjećanja paraliziran i koji promišlja kada je instrument razmišljanja u letargiji? Kakva je to svijest i kakvi su njeni instrumenti?

Nije samo u ovom stanju transa došlo do tih čudnih rezultata. Utvrđeno je da što je dublji trans, to je svijest uzvišenija. To je bio sljedeći korak. Trans koji nije jako dubok samo će pokazati određeno ubrzanje osobina. Povećanjem dubine transa rezultati svijesti su sjajniji. Prikupljene činjenice su pokazale da čovjek nema samo jednu svijest, već mnoštvo svijesti, ukoliko se uzme u obzir njihovo odvojeno djelovanje. Pokušali su eksperimente sa neukom seljankom koja je u normalnom stanju bila tupa, glupa i teška. Doveli su je u stanje transa i u transu je postala inteligentnija, a ono što je bilo još čudnije, ona je gledala s prezirom na vlastitu svijest u budnom stanju, kritizirala svoje djelovanje, nadmeno govorila o svojim ograničenjima, izgovarajući oštre izraze poput “to stvorenje”, kada se to odnosilo na nju.

Još dublji trans, još temeljnija uspavanost, i iz tog dubljeg transa nastala je uzvišenija svjesnost, uzdignutija svijest, ozbiljna, trezvena, gledajući dolje na obje druge pojave i nemilosrdno ih kritizirajući, sa odvojenošću i sa distance. Kritizirajući njihova djela, okrivljujući ih za pogreške i izdižući se iznad njihovih ograničenja. Tako su se u ovoj seljanki vidjela tri stupnja svijesti i kako se sa dubljim transom pojavljivala viša svijest.

Pojavila se i druga jedna neobična činjenica. U budnom stanju seljanka nije ništa znala o drugoj i trećoj svijesti. Za nju one nisu postojale. Druga svijest znala je za onu ispod sebe, ali nije ništa znala za onu iznad sebe. Treća je sagledavala niže obje, ali za ništa nije znala iznad sebe.

Iz ovoga je proizašla druga misao: da ne samo da će svijest pokazati više snage nego u budnom stanju, već da ograničena svijest ne poznaje višu svijest koja je iznad njenih vlastitih ograničenja. Viša zna za nižu, ali niža ne zna za višu. Neznanje niže stoga nije dokaz za nepostojanje više. Ograničenja koja sputavaju nižu svijest ne mogu poslužiti kao dokazi protiv viših stanja, koje ne može cijeniti zbog svojih ograničenja. Takvi su neki rezultati zapadne znanosti i njihovih istraživanja.

Sada dolazimo do drugog pravca u studiju. Ljudi, materijalistički u svojim razmišljanjima, pažljivo proučavajući mehanizam mozga, došli su do određenih zaključaka o vrsti mozga u kojem se pojavljuju abnormalna stanja svijesti, odvojeno od svih stanja umjetno izazvanih transom. Ova škola mislioca može se sažeti u Lambrosovoj deklaraciji (Lombroso, veliki talijanski znanstvenik). On je izjavio da je mozak genija nenormalan i bolestan. „Genij je povezan sa ludilom.“ Gdje god pronađete mozgove u kojima su opažena abnormalna događanja, postoji usmjerenost ka bolesti i prirodnom odredištu koje je ludilo.

Postojala je jedna takva misao i prije Lombrosovih dana, jer mi znademo za rečenicu koju je izrekao Shakespeare: „Veliki um ludilu je blizak.“

Sama po sebi ova izjava ne bi učinila mnogo štete, da nije dosegla duljinu koju je pronosila Lombrosova škola. Ali kako je tamo primijenjena, postala je grozno oštro oružje protiv svih religioznih iskustava. Možete pronaći ljude ove škole koji temelje svoje zaključke na fiziološkim činjenicama govoreći da mozak postaje abnormalan kada odgovara na izvjesne podražaje na koje normalan mozak ne odgovara. Kako se ta misao postepeno širila, oni su poduzeli sljedeći korak i izjavili: „U ovome je objašnjenje svih religioznih iskustava. Uvijek smo imali vizije, mistike i vidioce. Svaka religija sadrži svjedočenje abnormalnih događanja, izjave vizija i stvari koje su normalno nevidljive zdravom, uravnoteženom i racionalnom mozgu. Čovjek koji vidi vizije je čovjek čiji je mozak bolestan, on je živčani bolesnik, on je bolestan, bilo da je svetac ili mudrac. Sva iskustva svetaca i mudraca, sva njihova svjedočenja pojavnosti nevidljivih svjetova – sve su to snovi neurednog intelekta, djelujućeg u mozgu koji je postao prenapregnut i bolestan.

Religiozni ljudi, iznađeni tom tvrdnjom, jedva su znali odgovoriti na ovo. Zaprepašteni nad onim što im se činilo kao bogohuljenje koje gleda na sva religijska iskustva kao na živčanu bolest, na svece kao živčane bolesnike, žrtve bolesnog živčanog sistema, žrtve nejasnih živčanih problema. Nisu znali što da kažu. Misao za koju se činilo da udara u sam korijen nadanja čovječanstva, da sa sobom odnosi odjednom svjetsko svjedočanstvo stvarnosti nevidljivih svjetova.

Postoji jedan odgovor koji se može lako dati na ovu odvažnu izjavu. I ja ću dati taj odgovor u najširem mogućem obliku, prije nego objasnim uvjete pod kojim se može učiniti.

Pretpostavimo je to sasvim točno, pretpostavimo da su svi najveći svjetski geniji u religiji, znanosti i literaturi bili svi odreda živčani bolesnici, bolesnih mozgova: Pa što onda?

Kad mi prosuđujemo vrijednost koju je čovjek dao svijetu, mi ga ne prosuđujemo po stanju njegovog mozga, već po njegovim rezultatima na srca, savjesti i djelovanja ljudi. Ako je svaki genij brat blizanac luđaku, ako je svaki svetac bolestan na mozak, ako svaka vizija Najvišeg, Anđela i Svetih dolazi iz bolesnog mozga u dodiru s nečim: PA ŠTO ONDA?

Vrijednost koju su nam oni dali je mjerilo po kojem ih mjerimo. Kada se čovjekov život u potpunosti mijenja u prisutnosti sveca, možemo li objasniti tu promjenu kazavši da je svečev mozak bolestan. Ako je tako, onda je bolest sveca tisuću puta vrijednija za čovječanstvo nego normalan mozak čovjeka sa ulice. Pitam se što su ti ljudi nama dali, i pronalazim da je svaka najviša istina koja potiče ljudsku djelatnost i dolazak Boga u čovjeka, svaka istina koja nas tješi u našim patnjama, koja nas podiže iznad straha od smrti, koja čini da znamo da smo besmrtni, da je došla iz takvih bolesnika na živce. Što me briga za naljepnicu koju ste prilijepili na njihove mozgove putem vaše fiziologije? Poštujem one koji su dali čovječanstvu ove istine kroz koje ono živi.

Moj drugi odgovor je: Hajde da razmotrimo koliki je dokaz istine u ovoj izjavi Lombrosove škole. Ja sam spremna priznati da, koliko se to tiče razmotrenih fizioloških uvjeta, Lombroso je do neke mjere u pravu, i prirodno je da je to tako. Normalan mozak čovjeka, rezultat čovjekovog razvoja do današnjeg stupnja, mozak je koji se najbolje može nositi sa običnim stvarima svijeta, prodajom i kupovinom, varanjem i muljanjem, bolji da uzimaju slabijima i da gaze nemoćnije. Normalan mozak čovjeka mora se nositi sa grubošću i prevrtljivošću života i tegobama svijeta. To ima veze sa običnim događajima života. Ne možete očekivati pojave Više Svijesti kroz mozak nahranjen nečistom hranom, koji je rob strasti, službenik sebičnosti i okrutnosti. Zašto očekivati od takvog mozga bilo kakav odgovor na duhovne poticaje više svijesti ili bilo kakvu osjetljivost za živahnije titraje viših svjetova? To je proizvod evolucije prošlosti i predstavlja prošlost.

Ali što je sa drugim mozgovima, mozgovima koji odgovaraju na suptilne titraje? To su mozgovi koji su zalog budućnosti. Oni nam govore o napretku koji će biti, a ne kakav je bio. To su oni  koji su vjerojatno ispred evolucije, sa svojim tankoćutnijom, naprednijom prirodom, koja je mnogo lakše uzrujana grubim titrajima nižeg svijeta nego li ona koja se prilagodila tome, a sama činjenica da su njihovi mozgovi osjetljiviji na suptilnije će ih pak učiniti manje opremljenim da odgovore na grublje titraje nižeg svijeta.

Imamo dva vrlo različita uvjeta za razmatranje, prvi, razvijeniji mozak, normalno osjetljiv i spreman da odgovori na suptilnije titraje, u stanju vrlo osjetljive ravnoteže, mozak duhovnog, umjetničkog i literarnog genija, i drugi, normalan mozak pod stresom gorljive emocije, doveden time u abnormalnu osjetljivost i napetost, izbačen više-manje iz pogona, mozak je običnog religioznog mistika i vidovnjaka.

Prvi će biti normalno zdrav i razuman, ali ne baš prilagođen da se suoči za zahtjevima nižeg života, nemaran u svakodnevnim poslovima, bit će lako izbačen iz svoje vlastite ravnoteže. Osjetljiva ravnoteža njegove složene živčane mašinerije biti će daleko lakše poremećena nego grubi samo-podešavajući mehanizam manje razvijenog mozga. Kasnije s napretkom, takvi mozgovi će steći stabilnost i elastičnost, dok sada lakše gube ravnotežu.

Drugi, normalno nespreman da odgovori na suptilne titraje, može se samo podići na dovoljnu točku napetosti naprezanjem koje ozljeđuje njegov mehanizam i pokazuje se kao živčani poremećaj. Jaka emocija, silna želja da dosegne viši život, dugotrajnim postom i molitvom, bilo čime zapravo što prenapreže živce, će s vremenom, učiniti mozak dovoljno osjetljivim da odgovori na titraje iz suptilnijih razina bića. Tada će se pojaviti vizije i drugi abnormalni događaji. Nakratko nad-fizička svijest pronalazi vozilo dovoljno osjetljivo da prima i odgovara na njene poticaje. Živčano oboljeli mozak ne pravi vizije, one pripadaju nad-fizičkom svijetu, ali živčano oboljeli mozak pruža uvjete potrebne za viziju da dojmi samog sebe u fizičkoj svijesti. Histerija i druge živčane bolesti će, u tim slučajevima, često pratiti takve pojave.

Istina je da tamo gdje je napredak shvaćen i mudro vođen, nije potrebno da bolest bude uvjet ovih viših iskustava. Ali nije ni neprirodno da, u mnogim slučajevima, takvi muškarci i žene, nerazvijeni i neizvježbani, bez navike propitivanja i samo-analize, bez znanja o djelovanju zakona svijesti, umočeni u svakodnevne uvjete života – mogu biti manje razumni na fizičkom planu nego njihovi susjedi, brinući manje za stvari ovoga svijeta jer se brinu više za stvari višeg života.

Na trenutak pogledajmo zašto bi to bilo opasno. Razlog je jednostavan. Uzmite strunu koja kada je labava ne daje nikakav glazbeni ton. Učinite je napetom, i ton će se pojaviti iz napete strune. Samo kada je napeta dati će glazbeni ton. Ali isto tako, ona je tako izložena opasnosti da pukne. Tako je i sa mozgom. Dok je on, da tako kažemo, labav, on jednostavno odgovara na spore titraje na fizičkoj razini, i nikakvi tonovi božanske glazbe ne mogu zazvučati kroz takav mozak, jer njegova živčana tvar nije dovoljno napeta da odgovori na brže krećuće titraje. Samo kada je živčana tvar učinjena napetom jakom emocijom ili nekom vrstom velikog napora, tada običan mozak može odgovori na njih. Tako naprezanje u dnevnom životu koje se pokazuje kao živčano uzbuđenje, kao histerija, stvara uvjete živčanoj tvari da bude sposobna da odgovori na brže i suptilnije titraje od onih na fizičkoj razini.

Napetost živčanog stanja je nužni uvjet za prikazivanje višeg života i svijesti. Kada vi dobro razumijete ovu činjenicu veliki napad Lombrosove škole na sva religiozna iskustva gubi svoju snagu i opasnost. Bolest, živčana bolest, je prirodna za one koji se bave vozilima u običnom stanju evolucije, nesposobnim za suptilnije titraje. Morate ih profiniti, učiniti ih napetijim, kako bi onda mogla odgovarati na suptilne titraje. Na našem sadašnjem stupnju evolucije, okruženi smo nečistim okolnostima, nečistim magnetizmima, uznemirujućim utjecajima svakakve vrste, pa nije čudo da je nepripremljen mozak, u napinjanju samog sebe da odgovori na one više, uznemiren od onih nižih, postao proturječan među grubim zemaljskim tonovima.

Pogledajte na Istok i vidjeti ćete kako se ova opasnost shvaćala, kako se od nje štitilo i kako se je  izbjegavala. Istočnjačka psihologija pretpostavlja Jastvo, koje okuplja oko sebe upadhi na upadhi, vehikl na vehikl (vozilo na vozilo, tijelo na tijelo, riječ vehikl teško je prevesti na naš jezik i doslovno ga ponekad prevodimo kao vozilo, u okultnoj terminologiji ono predstavlja instrument svijesti, kroz to tijelo svijest djeluje budno, tada ga i smatramo vozilom svijesti, kada tijelo spava ne bi ga zvali vehiklom već samo jednostavno tijelo, kada bi smo u tom slučaju bili budni i svjesni na astralu, naše astralno tijelo postalo bi vehikl, op.prev), Jastvo koje postupno oblikuje svoje vlastite instrumente.

Ono oblikuje mentalno tijelo putem kojeg njegove snage mišljenja mogu doći u dodir sa vanjskim svijetom, ono oblikuje astralno tijelo putem kojeg se njegove snage osjećaja mogu izraziti u vanjskom svijetu, ono oblikuje fizičko tijelo kako bi tako njegov aspekt djelovanja mogao raditi u vanjskom svijetu.

U istočnoj psihologiji mi se bavimo sa sviješću koja oblikuje svoja tijela prema svojim potrebama.

Kako će za potrebe više svijesti ta tijela biti oblikovana?

Meditacija je sredstvo određeno za postepeno pročišćavanje i dovođenje tih tijela pod ovladavanje Višem.

Međutim, ako čovjek želi učiniti vrlo brz napredak, utvrđeno je da je najlakše otići u džunglu i privremeno se izolirati od nižeg svijeta. Tako on izbjegava grube magnetizme vanjskog svijeta i dovodi se na mjesto gdje ga ti niži titraji ne mogu dohvatiti, stoga je manje vjerojatno da bi bio uznemiren od tih neprijatnih i uznemirujućih titraja. Takvi ljudi bi u džunglama i šumama započeli meditirati. Oni bi postepeno, putem usredotočenosti uma,  suzdržavanjem od nižih sposobnosti i usredotočujući ga ushićenom pažnjom na one više, mozak učinili napetijim i pročišćenijim. Svijest putem ove usredotočene pažnje, odozgo djeluje na fizički mozak i postepeno ga čini sve napetijim, podešavajući ga da u sigurnosti odgovori na više titraje. Zatim nastojeći niže privući gore, sve dok više ne odgovora na poticaje vanjskog svijeta. Istu neosjetljivost na vanjske titraje koja se umjetno dobila putem hipnoze, postignuta je tako jogom, putem potpunog povlačenja svijesti od osjetila.

Sljedeći korak, nakon zatvaranja osjetila, bio je da se snage uma zadrže u tišini, kako bi tako utišan um prestao titrati i bio u mogućnosti odgovoriti na dolazeće titraje odozgo. Kada je um bio tako utišan i umiren, kada nikakvoj želji nije bilo omogućeno da naruši njegov spokoj, poput savršeno mirnog jezera, takav umireni um je odražavao Jastvo. U mirnoći uma i tišini osjetila vidjeli bi veličajnost i slavu Jastva. To je istočnjački put.

Razmotrimo sada sa ovog stajališta kako to mozak mora biti promijenjen, kako to mora biti pročišćen, i kako to mora biti unaprijeđen i kako sve povezujuće karike moraju biti prilagođene i učinjene u svrhu odražavanja više svijesti. Slijedeći ovu liniju samodiscipline, yoge, koji su to uvjeti za napredak mozga?

Prvo, čistoća tijela. Drugo, profinjavanje tijela i povećavanje složenosti mozga.

Ovo je osnovno. Dok vaše strasti još uvijek vladaju vama, dok njihovi zahtjevi mogu uznemiravati um i dok je tijelo nesputano, vaš um nije spreman da primi odraz Jastva. Vi morate naučiti da vladate tijelom, da upravljate njime, dajući mu dovoljno sna, dovoljno vježbe, ispravnu hranu, udovoljavajući svim njegovim potrebama i tako ga držati zdravim, ne kao gospodara već poslušnog slugu svijesti. Poslušajte što Šri Krišna kaže:

„O Ardžuna, zaista, yoga nije za onoga tko previše jede, niti za onoga tko prekomjerno gladuje. Ona nije niti za onoga koji previše spava, niti za onoga koji je previše budan.“(Bhagavad Gita, VI 16.)

Ne smije postojati krajnost niti na jednoj strani, niti mučenje tijela koje će biti instrument, niti popuštati tijelu kako bi pomislilo da može gospodariti Jastvu. Gdje se slijedi ovakav trening, mozak postaje sposoban da prima suptilnije titraje, bez gubljenja ravnoteže i žrtvovanja zdravlja kako bi se postigla profinjenost i osjetljivost. Yogi je izuzetno osjetljiv ali i savršeno zdrav.

Ovladavajući tijelom i njegovim pročišćavanjem možemo ga učiniti osjetljivijim na više titraje, ćutljivijim u primanju suptilnijih tonova. Ali da bi to učinili, moramo izgubiti zanimanje za one niže titraje i postati nezainteresirani za privlačnosti vanjskog života. Moramo imati vairagyu, beželjnost, jer je to uvjet za otkrivanje više svijesti u nižem svijetu. Dok god volimo niže svjetovne stvari, viša svijest ne može koristiti ovaj upadhi kao svoj vehikl.

Jednosmjerna predanost Vrhovnom, čist, uravnotežen i inteligentan razvoj intelekta i osjećajnosti, je put kojim mi moramo ići kako bi se viša svijest pojavila na zemlji. Mi moramo biti čisti u življenju, suosjećajni i blagi, mi moramo naučiti vidjeti Jastvo u svakome oko nas, u ružnom kao i u lijepom, u niskom kao i u visokom, u biljci kao i Devi (Deva=biće koje ide jednim od sedam putova napretka, a paralelnim s putom čovječanstva, op.prev.). Onaj koji vidi Jastvo u svemu i sve stvari u Jastvu, on istinski vidi, on vidi.

 

ZAKON DUŽNOSTI

Jučer smo u našem govoru došli do određenih zaključaka. Proučavali smo prirodu Zakona i pronašli da u svakom od nas postoji Viša svijest od one budne mozgovne svijesti. Vidjeli smo da za očitovanje te svijesti treba osjetila u potpunosti kontrolirati, a um suspregnuti. Do toga smo jučer došli u našem proučavanju.

Sada ulazimo u drugu fazu našeg proučavanja i razmotriti ćemo kako se čovjek treba ponašati da bi se u njemu u svoj svojoj snazi očitovala Viša svijest. Sada želimo vidjeti pripremne faze  i shvatiti što svatko od nas može učiniti. U poziciji u kojoj jesmo da se pripremimo za božansko otkrivanje, za cvjetanje pupoljka svjesnosti, koji polako raste unutar svakog od nas. A kako bi mogli dobro pratiti temu hajde da definiramo jednu ili dvije riječi i izraze kojima ćemo se koristiti kroz nju.

Prvo, što to znači Viši Život? Koristila sam taj pojam u najširem smislu riječi za sve pojave života iznad fizičkog. To bi uključivalo pojavu čovjeka u raznim svjetovima nevidljivim za fizičke oči – predjele o kojima govorimo koristeći riječ „razine“ – astralna razina, manasička razina, budička razina, atmička razina i sve ono što može biti iza prostranog univerzuma.

Što mislimo pod „duhovnim“? Sve pojave Višeg života, tako definirane, nisu nužno duhovne. Moramo razlikovati, u svojim mislima, oblik u kojem je svijest utjelovljena i svijest samu po sebi. Ništa što je uobličeno nije duhovno u svojoj prirodi. Život oblika na svakoj razini pripada pojavnosti prakriti, a ne duhovnom. Pojavnost života u obliku može biti na astralnoj razini, ili na mentalnoj, ali to nije ništa više duhovnost nego što je to na fizičkoj razini. Svako prakriti pojavljivanje je čisto pojavno, a za sve što je pojavno može se reći da nije duhovno. To je stvar koju treba zapamtiti, inače ćemo gadno pogriješiti u našem proučavanju i nećemo ispravno odabrati značenje po kojem duhovno napreduje. Nije važno da li život oblika živi na nižoj ili višoj razini, kamen, biljka, životinja ili Deva. Koliko god je prakriti u svojoj naravi, pojavno nema nikakve veze sa onim što se naziva duhovnim. Čovjek može razviti astralne ili manasičke moći, on može imati oko koje može vidjeti daleko u svemir, daleko izvan univerzuma, može čuti pjevanje Deva i Svarga, ali sve je to prolazno. Duhovno i vječno nije život oblika.

Što je onda duhovno? To je sam život svijesti koja prepoznaje Jedinstvo, koja vidi Jastvo u svemu i sve u Jastvu. Duhovni život je život koji gledajući u bezbrojne pojave, prodire kroz veo Maye i vidi Jedno i Vječno unutar svakog promjenjivog oblika. Poznavati Jastvo, voljeti Jastvo, ostvariti Jastvo, to i samo to je duhovnost, mudrost je čak i samo svuda vidjeti Jastvo. Sve izvan toga je neznanje, sve izvan toga je neduhovno. Ako jednom shvatite ovu tvrdnju, naći ćete se prisiljeni da birate stvarno a ne pojavno, da birate život duha za razliku od života oblika, čak i onog najviše razine. Biti ćete prisiljeni da birate određene metode za razvoj života duha i tražiti ćete znanje o zakonu koji omogućuje razvoj svijesti, kako bi mogli prepoznati svoje jedinstvo posvuda sa svim svijestima, tako da će vam svaki oblik biti drag ali ne zbog njega samog već zbog Jastva u njemu, koji je život i stvarnost oblika. Sjetite se kako je Yajnavalkya poučavao Maitreyu, kada je željela znati isti duhovni djelić višeg života, rekavši:

„Nije suprug drag jer je suprug, već je drag zbog Jastva u suprugu, niti je žena draga jer je žena, već je žena draga zbog Jastva u ženi.“ I tako dalje od jedne stvari do druge, dijete, ljubavnik, prijatelj, završavajući u konačnici životom koji se proteže onkraj fizičkog: „Nije Deva drag jer je Deva, već je drag zbog Jastva u Devi.“

To je znanje duha. Sve je u Jastvu. Jedno se prepoznaje svuda. Kako ćemo to postići? Kako ćemo, zaslijepljeni materijom, to znati?

Primijetite da je prvi veliki korak prema ostvarenju toga, ostvarenje Zakona Dužnosti. Zastanimo na trenutak kako bi razumjeli zašto je Zakon Dužnosti prva istina kojoj se čovjek mora pokoriti, ako želi ući u duhovni život. Pronalazite svuda oko nas bića, koja pripadaju višim svjetovima, koja nisu duhovna, ali koja ostvaruju ogromne sile, koje energiziraju prirodu, podređujući materiju svojoj volji, moćna bića ogromne snage koja uređuju svijet oko nas, neka pomažući napredovanje evolucije nadahnjujući plemenitu misao i visoko nastojanje, druga koja također pomažu napredovanje evolucije, ali čineći to tako da nastoje omesti napredak čovjeka i zbunjujući ga, kako bi čovjek mogao naučiti čvrsto koračati i boreći se protiv pogrešnog mogao postati savršen u ispravnosti. Obje ove strane su božanske pojavnosti, ne možete imati svjetlo bez tame, niti napredak bez otpora, nema napretka bez sile koja mu se suprotstavlja. To je sila koja djeluje protiv napretka dajući mu stabilnost u napredovanju i omogućuje veći rast čovjeka. Međutim, mi moramo paziti da ne padnemo u uobičajenu pogrešku i pobrkamo njihove uloge. Sile i bića višeg svijeta koja pomažu napredovanje evolucije, koje vode i nadahnjuju, podižu nas i pročišćuju, s pravom su predmeti poštovanja, njihovim stopama možemo sigurno gaziti i njima se možemo sigurno moliti. Druge snage su naši prijatelji, dok god im se odupiremo i suprotstavljamo i mogu nam samo pomoći onda kada se mi borimo protiv njih. Onda oni jačaju duhovne mišiće i živce. Ali uspjeh koji možemo postići na njihovom području evolucije leži u snazi kojom se protiv njih borimo, a snaga koja se razvila u toj borbi pomaže napredovanje naše evolucije. Ne treba ih slijediti, niti slušati, niti meditirati na njih, niti ih privlačiti. Kako će onda putnik odabrati svoj put i znati provjeriti čime se jedan razlikuje od drugog?

Zakonom Dužnosti unutar sebe, božanskim Jastvom koje ukazuje na put napretka, poslušnošću Dužnosti iznad svega i poštivanjem Istine kao najveće, obožavajući je bez sjenke neodlučnosti ili zamisli promjene.

Ponekad se kaže, a to je istina, da na sanskrtskom jeziku ne postoji riječ za ono što na zapadu nazivamo Savjest. Svjedočenjem sanskrtskih učenjaka saznajemo da ne postoji riječ koja bi bila točan ekvivalent za riječ Savjest. Ali mi nismo u potrazi za riječima već za stvarima, niti za nazivima već za činjenicama. Pitam vas u kojem svetom pismu, u kojoj literaturi, možete pronaći bolji izraz ovog pojma Savjesti, nego u istočnoj, gdje pronalazimo poslušnost savjesti i poštovanje dužnosti sjajeći zlatnim primjerom i izvršavanjem u životima ljudi drevne Indije, kao i u poukama zabilježenim u drevnim sanskrtskim knjigama.

Uzmimo, na primjer, ponašanje Yudhishatre, pravednog kralja, koji je jednom osobno pao za istinu pred samim Sri Krishnom. Vidim ga u posljednjem prizoru njegovog života, prije nego napušta zemlju, kada Indra kralj Devasa silazi i nudi mu svoje vozilo kako bi otišli u najviša nebesa. Sjećam se kako, pokazujući na vjernog psa, koji je preživio užasno putovanje kroz veliku pustinju, govori: „Moje srce je dirnuto suosjećanjem za psa, neka pođe sa mnom u Svargu.“ Indra odgovara: „Nema mjesta za pse u Svargi.“ A kako je Yudhishthira i dalje odbijao Indra je postajao sve sarkastičniji govoreći: „Ostavio si svoju braću da umru u velikoj pustinji, ostavio si ih da leže mrtvi. Ostavio si Draupadi da umre a nisi se niti osvrnuo za njom. Ako si iza sebe ostavio braću i suprugu, zašto se držiš za psa i zašto ga želiš povesti?“ Na to odgovara Yudhishthira: „ Ništa ne možemo učiniti za mrtve, ne mogu pomoći svojoj braći i supruzi. Ali ovo stvorenje je živo, nije mrtvo. Jednako ubojstvu dvaput rođenog, jednako kvarenju dobrota Brahmana, grijeh je napuštati bespomoćnog, koji se sklonio s tobom. Ne idem u nebo sam.“ Pošto nije bio pokoleban božanskim objašnjenjima, niti svim mudrim obraćanjima Deva, pas je nestao i pred njim se utjelovila Dharma i pozvala ga da se popne u nebo. Jača od naredbe Indre bila je postojana savjest kralja. Niti privlačna besmrtnost nije ga skrenula s dužnosti, niti ga je sladunjav jezik Deva zaslijepio na putu pravednosti na koji je njegova savjest ukazivala.

Pođimo sada evolucijski unatrag i pogledajmo gdje Bali, kralj Daitya, nudi žrtvu Vrhovnom, a pokvareni patuljak dolazi i moli blagodat: „Tri koraka zemljom, o kralju, kao žrtveni dar.“ Tri koraka zemljom, mjereno tim kratkim udovima patuljka? – sitan dar, zaista. Blagodat je odobrena, i gle! Prvi korak prekri zemlju, drugi obuhvati nebo, a gdje će treći korak biti posađen? Zemlja i nebo su pokriveni, što onda ostaje? Samo grudi predanog ostaju, koji se klanja, da bi treći korak mogao biti posađen na njegove grudi. Tada sa svih strana počnu dolaziti prigovori: „To je prevara. To je obmana. To je sam Hari koji te mami u propast. Prekrši riječ, ne slijedi istinu u propast.“ Ali iako su glasovi dopirali do njegovog uha, on ležaše ničice, nepokretan, promišljajući istinu, dužnost i savjest više nego gubitak života i kraljevstva. Konačno dođe njegov Guru, koga je on najviše cijenio, i nagovaraše ga da prekine riječ, a kada niti njega Bali nije poslušao, ovaj ga prokle zbog njegove neposlušnosti, a tada? Tada se pojavio oblik Vishnua, onaj oblik koji je prekrio zemlju i nebo, i glas koji govori sa dražesnošću gukanja golubice, čuvši se u prevladavajućoj tišini: „Bali, napadnut i poražen sa svih strana, izgrđen od prijatelja, proklet od svog učitelja, Bali koji ne odustaje od istine.“ A onda je Vishnu objavio da će on, u budućoj Kalpi, biti Indra, vladar Deva, jer samo tamo, gdje se istina obožava, moć može biti povjerena sa sigurnošću.

S takvim slučajevima pred nama, i nizom drugih koji se mogu navesti, kakva je važnost ako nitko nije pronašao riječ za “savjest”? Ideja se neprestano razvija, ideja odanosti za dužnost, priznanje Zakona o Dužnosti. I koja je ključna riječ za narod Indije? To je Dharma, dužnost, ispravnost.

Što je onda Zakon o dužnosti?

On se razlikuje na svakom stupnju evolucije, iako je načelo uvijek isto. Progresivan je, kao što je i evolucija progresivna. Dužnost divljaka nije dužnost kultiviranog i napredovalog čovjeka. Dužnost učitelja nije dužnost kralja. Dužnost trgovca nije dužnost ratnika. Tako da kada proučavamo Zakon Dužnosti, moramo početi proučavanjem vlastitog mjesta na velikoj ljestvici evolucije, proučavajući okolnosti oko nas koje pokazuju našu karmu, proučavajući vlastite snage i sposobnosti i utvrdivši naše slabosti. I iz ove pažljivog proučavanja moramo otkriti Zakon Dužnosti kojim moramo voditi naše korake.

Dharma je ista za sve one koji su u istoj fazi evolucije i pod istim okolnostima, a postoji i Dharma zajednička za sve. Postoje dužnosti propisane za sve. Desetostruke dužnosti koje je postavio Manu obvezujuće za sve koji bi radili s evolucijom, opće dužnosti koje čovjek duguje čovjeku. Iskustvo prošlosti obilježilo ju je  i bez sumnje proizlazi iz nje.

Ali postoje mnoga pitanja o Dharmi koja nisu tako jednostavna u svom karakteru. Stvarna poteškoća onih koji nastoje napredovati na putu duhovnosti je u uviđanju njihove Dharme i saznavanju što zahtijeva Zakon Dužnosti.

Mnogo je slučajeva iz našeg iskustva, iz dana u dan, u kojima se pojavljuje sukob dužnosti. Jedna dužnost nas zove na jedan način, druga dužnost na drugi način. Tada smo zbunjeni oko Dharme, kao što je i Arjuna bio zbunjen na Kurukshetri.

Ovo su neke od poteškoća Višeg Života, testovi razvijene svijesti. Nije teško obavljati dužnost koja je jasna i jednostavna. Tamo se vjerojatno neće pojaviti pogreške. Ali kada je put djelovanja zapetljan, kad ne možemo vidjeti, kako ćemo onda kročiti nesigurnim putem kroz tminu? Neke opasnosti koje poznajemo zamračuju razum i viziju, te otežavaju prepoznavanje dužnosti. Naše osobnosti su naši stalno prisutni neprijatelji, to niže ja koje navlači na sebe stotine različitih oblika, koje ponekad stavlja i samu masku Dharme i tako sprečava da je prepoznamo, i slijedom toga, slijedimo put želje radije nego put dužnosti. Kako ćemo onda razlikovati kada nama upravlja osobnost a kada nas vodi dužnost? Kako ćemo znati kada smo zavedeni, i kada atmosfera osobnosti, koja nas okružuje, izobličava objekt iza koga je želja i strast?

Ne znam sigurnijeg načina u takvim kušnjama nego da se tiho povučemo u kutak srca, pokušamo staviti osobne želje na stranu, nastojati da se na trenutak odvojimo od osobnosti i sagledamo pitanje u širem, jasnijem svjetlu, molitvom našem Gurudevi da nas vodi. Tada, u takvom svjetlu, koje možemo dobiti molitvom, samoanalizom i meditacijom, izabrati put koji nam se čini putom dužnosti. Možemo pogriješiti, ali ako pogriješimo, u nastojanju da jasno vidimo, onda se sjetimo da je pogreška neophodna kako bi nas poučila onome što trebamo naučiti i što je od vitalnog značaja za naš napredak. Možemo pogriješiti i odabrati put želje, zavedeni njenim utjecajem, i kad mislimo da smo odabrali Dharmu, možda ćemo je zamijeniti Ahamkarom. Čak i ako se to dogodi, učinili smo ispravno u borbi da vidimo ispravno i odlučimo ispravo. Čak i ako u nastojanju da činimo ispravno, činimo pogrešno, možemo biti uvjereni da će nas Bog u nama ispraviti. Zašto bismo očajavali jer griješimo, kad je naše srce učvršćeno na Najvišeg, kad nastojimo vidjeti ispravno? Baš naprotiv, kad smo se nastojali činiti ispravno i u našoj sljepoći činili pogrešno, mi ćemo dočekati bol koja briše mentalnu viziju, i mi ćemo plakati neustrašivo Gospodinu plamena: “Pošalji opet plamen Tvoj da spali sve što ometa viziju, svaku nečistoću koja se miješa sa čistim zlatom, spali, o Ti Zračeći, dok ne izađemo iz vatre kao čisto i profinjeno zlato, iz koga su nestale sve nečistoće.”

Ali ako mi, poput kukavice, bježimo od odgovornosti odluke, i oglušujemo se na glas savjesti, odabiremo lakši put za koji nam drugi mogu reći da je ispravan, ali za koji osjećamo da je pogrešan, a time, protiv naše vlastite savjesti, slijedimo drugi put, što smo učinili? Otjerali smo božanski glas u nama, odabrali smo niže radije nego više, odabrali smo lakše, a ne teže, odabrali smo predaju volje, a ne njezino pročišćenje, i iako je put kojim idemo po nečijem izboru bolji od ova dva puta, mi nismo ništa manje povrijedili naš napredak time što nismo uspjeli učiniti ono za što smatramo da je ispravno. Ta pogreška je tisuću puta štetnija od zaslijepljenosti opsjenom želje. Učiniti ono za što vjerujemo da je uzvišenije jedini je siguran put za duhovnog aspiranta. Ako se suočite sa svojim osjećajem za ispravno uzimajući za pravo ono što u svom srcu osjećate za pogrešno, zauzimajući savjet i direktivu drugih, onda gubite sposobnost da razlikujete ispravno i krivo, odbacujete jedino svjetlo koje imate, kako god slabo ono bilo, odlučujete hodati po mraku radije nego po sumraku. Kako ćete biti sposobni razlikovati svijetlo od tame, između Bijelog Bratstva i Crnog, kako ćete znati da li je božansko ili asuričko, kako ćete razlikovati Deva od Asure, osim ako ih ne iskušate standardom dužnosti i pravednosti koje utjelovljuju? Gdje se ne obavlja dužnost, gdje se ne vidi ljubav, suosjećanje, čistoća, samopožrtvovnost, može postojati moć, ali tamo nema duhovnosti koja prosvjetljuje svijet i postavlja primjer ljudima.

Na putu duhovne težnje, ne smijemo očekivati da ćemo pronaći laku i jasnu metodu, jer duhovni život se ostvaruje ponavljanim nastojanjem i neprestanim greškama, a put dužnosti može se naći neustrašivom upornošću. Imajmo želju da saznamo ispravno, i zasigurno ćemo ga saznati, bez obzira na kakvu patnju na putu ispravnosti ćemo naići. U našem svakodnevnom životu vježbajmo činiti pravo, koliko god ga vidimo, i kako ustrajemo zasigurno ćemo vidjeti jasnije.

No, budući da su mnogi zbunjeni oko vodiča koji im mogu pomoći u njihovom uzdizanju, a kako znaju takve vodiče, zaustavimo se i pogledajmo koji su ispiti i dokazi o duhovnom životu, duhovnosti koju treba kopirati, živjeti, čega je primjer, svjetlo, u svijetu.

Ispitivanje i dokaz naprednog duhovnog čovjeka, koji je sposoban biti voditelj, učitelj, pomoćnik drugima, savršen je u svojstvima koje aspirant nastoji proizvesti u sebi. On savršeno izvršava ono što aspirant izvršava nesavršeno, on utjelovljuje ideal koji aspirant nastoji proizvesti. Kakve su, dakle, osobine koje označavaju duhovni život?

Svuda oko nas vidimo muškarce i žene koji traže svjetlost, bore se za rast, rastreseni, zbunjeni, smeteni.

Svima i svakome s kime se susrećemo dugujemo dužnost. Prema svakome tko dolazi u krug našeg života imamo dužnost. Svijetom ne vlada slučajnost, nema slučajnih događaja koji dolaze u živote ljudi. Dužnosti su obveze koje dugujemo onima oko nas, i svatko u našem krugu je onaj kome dugujemo dužnost. Kakva je dužnost koju dugujemo svakome? To je definitivno plaćanje dugova s kojima smo upoznati u našim studijama, dužnost poštovanja i poslušnosti onima koji su nadmoćniji od nas, koji su iznad nas, dužnost blagosti, odanosti i pomoći onima oko nas, na našoj vlastitoj razini, dužnost zaštite, ljubaznosti, korisnosti i suosjećanja prema onima ispod nas. To su univerzalne dužnosti, a niti jedan aspirant ne bi trebao propustiti u pokušaju barem da ih ispuni, bez njihovog ispunjenja nema duhovnog života.

Ali čak i kad smo maksimalno otpustili dugove propisane pismom zakona, kad smo platili i ispunili obveze nametnute našim rođenjem, našim obiteljskim vezama, našim društvenim okružjem i nacionalnom karmom, još uvijek postoji jedna visoka dužnost koju možemo postaviti pred nas kao svjetlo koje će nam osvijetliti naš put.

Kad god netko dođe u naš krug života, ugledajmo ga kako iz tog kruga izlazi boljim čovjekom, boljim iz odnosa s nama. Kada dođe jedna neznalica a mi imamo znanje, neka nas napusti bolje upućeni čovjek. Kada nam dolazi žalosna osoba, neka nas napusti malo manje žalosna zbog toga što smo s njom podijelili bol. Kada dođe bespomoćna osoba a mi smo jaki, neka nas napusti ojačan našom snagom i neponižena našim ponosom. Svuda budimo nježni i strpljivi, blagi i korisni za sve. Ne dopustite da na svom svakodnevnom putu budemo oštri, da zbunjujemo, posramljujemo i zamagljujemo druge. Dosta je žalosti u svijetu. Neka duhovni čovjek bude izvor utjehe i mira, neka bude poput svjetlosti u svijetu, tako da svi mogu hodati sigurnije kad dođu u krug njegovog utjecaja. Ocjenjujmo našu duhovnost po našem djelovanju na svijet, pazeći da svijet bude čišći, bolji i sretniji, jer živimo u njemu.

Zašto smo mi ovdje, nego da pomažemo jedni drugima, da volimo jedni druge, podižemo jedni druge? Da li duhovni čovjek ometa ili podiže svoje bližnje? Treba li on biti Spasitelj čovječanstva ili onaj koji odbacuje napredak svojih bližnjih, od koga se odlazi obeshrabren?

Pogledajte kako vaš utjecaj djeluje na druge, pazite kako vaše riječi utječu na njihove živote. Vaš jezik mora biti blag, vaše riječi moraju biti riječi ljubavi, nikakvo klevetanje, trač ili oštar govor, ili sumnja na neprijateljski motiv, ne smije zagaditi usne koje nastoje biti posrednik duhovnog života. Teškoća je u nama, a ne izvan nas. Ovdje je u našem vlastitom životu i vlastitom ponašanju gdje mora biti učinjena duhovna evolucija. Pomozite svojoj braći i nemojte s njima biti surovi. Podignite ih kada padnu, i zapamtite, ako danas stojite, i vi možete sutra pasti, i možda ćete trebati nečiju ruku pomoći, kako biste mogli ustati.

Svaki propis izjavljuje da je Srce Božanskog Života Beskonačna Suosjećajnost. Stoga duhovni čovjek mora biti suosjećajan. Neka bi mi, u našoj skromnoj mjeri, u našim sitnim čašama ljubavi, dali našem bližnjem jednu kapljicu tog oceana suosjećanja u kojemu se svemir kupa. Ne možete pogriješiti pomažući svom bratu i stavljajući vlastite potrebe iza ostvarenja njegovih potreba.

To i samo to je istinska duhovnost, a znači povratak na točku iz koje smo započeli. Znači priznanje jednog Jastva u svima. Duhovni čovjek mora voditi viši život od života altruizma. On mora voditi život poistovjećivanja sa svime što živi i što se kreće. Nema “drugog” u ovom svijetu, svi smo mi jedno. Svatko je zasebnog oblika, ali jedan se Duh kreće i živi u svima.

Poslušajte što je rekao Božanski Ljubavnik, Šri Krišna, kada je, gledajući svijet ljudi, donio svoju Božansku presudu pravedniku i grešniku. “Ako me najgrešniji obožava neizmjernim srcem, i on se mora smatrati pravednim, jer je ispravno odlučio, brzo postaje poslušan i odlazi u vječni mir. O Kaunteya, znaj sa sigurnošću da moj bhakta nikada ne stradava.” [Bhagavad Gita, IX 30, 31].

Ispravno odlučujte tada, i strah neće ući u vaše srce. Možete griješiti, možete napraviti pogreške, možete stalno padati, ali brzo ćete postati savjesni i ići u Vječni Mir.

Predajmo se onda, Vrhovnoj Ljubavi. Prepoznajmo svoju jednotu u Njemu, a time i našu jednotu jedni s drugima, i zato što smo ispravno odlučili, iako imamo slabosti i pogreške, postoji obećanje o Istini samoj, brzo ćemo postati savjesni i otići u Mir.

 

ZAKON ŽRTVE

Već smo vidjeli da čovjek može ostvariti sebe kao Višu Svijest samo u razmjeru umirenja osjetila, u razmjeru obuzdavanja uma. Vidjeli smo da napreduje u ostvarenju Višeg Života razmjerno koliko se povinuje Zakonu Dužnosti, kako konačno i odlučno plaća obveze koje je imao.

Večeras ćemo se pokušati izdići i vidjeti kako ga, nakon što je prakticirao Zakon Dužnosti, Zakon Žrtve uzdiže i omogućava mu da dođe do sjedinjenja s Božanskim. Mi ćemo sada proučavati Zakon Žrtve.

Često se kaže, i zaista je tako, da je žrtva otisnuta u svemiru u kojem živimo. A zašto to ne bi bilo tako, budući da svemir u kojem živimo i sam potječe iz čina žrtvovanja, ograničenja Logosa, u skladu s tim kakav bi svijet trebao proizaći? Sve religije imaju jedinstveno učenje oko ovog pitanja, da je manifestacija počela činom Božanske Žrtve. Mogli bi citirati svako sveto pismo kako bi to dokazali, ali je to svima vama poznato da nema potrebe dokazivati.

Vidimo da se priroda ove žrtve sastoji u pretpostavci o ograničenju materijom od strane Nematerijalnog, u uvijenosti u uvjete Neuvjetovanog, u vezivanju okovima Slobodnog. Prva pomisao koju dobijemo, dok promatramo napredak svemira, je da je ova manifestacija života jedino moguća zbog njenih ograničenja, koja označavaju uvjete njegove evolucije, i to baš kao što život neprekidno napreduje, počinjući sa očitovanjem zauzimanjem oblika, a zatim slamanjem oblika za oblikom i preuzimanjem novih. Vidimo život koji se objavljuje u materiji, izvlačeći oko sebe materiju, koju prisvaja kao oblik. Kako se oblik rasipa u vježbanju životnih funkcija, život se uvijek bavi izvlačenjem svježe materije da bi zamijenio ono što je izgubljeno. Vidimo da je oblik uvijek u propadanju i da se uvijek obnavlja, i da život može pronaći samo mogućnost manifestacije time što neprestano dobavlja svježu materiju u njegov propadajući oblik i tako ga čuva kao vozilo manifestacije. Samo takvim stalnim hvatanjem neprisvojene materije, i  njenim prisvajanjem za izgradnju i obnavljanje njegovog oblika, život se može razviti.

Stoga je potrebno ugraditi u samu prirodu rastućeg bića ideju da se uzimanjem, hvatanjem, održava i uvećava život. Čini se da je to ono što život uči kroz kontakt s materijom, ali ne shvaća, u ranijim fazama, da uzimanje, grabljenje, držanje, zadržavanje, zapravo nije stanje života, nego stanje održavanja onog oblika u kojem se manifestira život. Oblik ne može nastaviti postojati samo zbog uzimanja svježih tvari. Kako se život povećava, razvija, ova konstanta prisvajanja je znak evolucije Jive. Posvuda je učio da na putu Pravritti, putu napredovanja, mora grabiti, uzeti, držati i prisvajati. Posvuda je učio da pokuša upiti u sebe druge oblike i u jedinstvu s drugim oblicima i svojim vlastitim sačuvati kontinuitet svog postojanja u obliku.

Kada su veliki Učitelji počeli davati pouke evoluirajućem Jivatmi, kad je on dosegao potrebnu točku materijalnosti, došlo mu je čudno učenje, suprotno svom njegovom prethodnom iskustvu. Učitelj mu je počeo govoriti:

“Život se može očuvati ne samo uzimanjem, nego i žrtvovanjem onoga što ste već prisvojili. Pogrešno je misliti da možete živjeti i rasti jednostavnim prisvajanjem drugih oblika u svoj, jednostavno upijanjem života oko vas, da vaš vlastiti može i dalje postojati. Cijeli svijet vezan je zakonom međuovisnosti. Sve žive stvari postoje na temelju međusobne razmjene, priznavanjem činjenice uzajamne međuovisnosti. Ne možete živjeti sami u svijetu oblika, ne možete sačuvati svoj vlastiti oblik prisvajanjem drugih, bez skupljanja dugovanja, koje se mora platiti žrtvovanjem nekog određenog objekta, za održavanje drugih života. Svi su životi zajedno vezani zlatnim lancem, a taj zlatni lanac je zakon žrtvovanja, a ne zakon grabljenja.”

Svemir je proizišao iz čina vrhovne žrtve i može se sačuvati samo stalnim obnavljanjem žrtve.

Slušajte što je Šri Krišna podučavao: “Ovaj svijet nije za one koji ništa ne žrtvuju, još manje drugi, O najbolji od Kurua.” [Bhagavad-Gita, iv. 31.]

Čovjek, dakle, ne može ni živjeti u svijetu oblika, osim što obavlja djela žrtvovanja. Okretni kotač života ne može nastaviti, osim ako svaki član, osim ako svako živo biće, ne pomogne da ga okrene u djela žrtvovanja. Život se čuva žrtvovanjem i u žrtvi je cjelokupna evolucija ukorijenjena.

Kako bi se ta nova pouka mogla naučiti na ispravan način, veliki Učitelji ustrajavaju na djelima žrtve i pokazuju da se tim vrlim djelima pokreće kotač života koji nam donosi sve dobre stvari. Tako vidimo uspostavljenih pet poznatih žrtava u hinduističkom ritualu, koje u svom širokom krugu uključuju žrtve koje su nužne za održavanje života svih stvorenja na svijetu.

Mi smo učili da se naši odnosi sa nevidljivim svijetom, Deva svijetom, mogu jedino očuvati žrtvom Devasima, u kojima prepoznajemo ovu međuovisnost. Mi dajemo njima, oni daju nama, i time hranimo jedni druge, žanjemo najvišu dobit. [Bhagavad-Gita, iii. 11.]

Tada učimo žrtvu, koja se naziva žrtva Rishijima, žrtva mudrima, žrtva Učiteljima. To je žrtva učenja, čijim obavljanjem je isplaćen jedan od naših dugova, čijim obavljanjem je jedna obaveza izvršena. Jer učenjem učimo kako bismo podučavali i tako zadržavamo slijed znanja, predajući ga s koljena na koljeno.

Tada saznajemo da moramo platiti dug prema Starijima, žrtvu prošlosti, žrtvu precima, Pitrisima, prepoznajući da, kako smo primili iz prošlosti, moramo platiti dug dajući za budućnost.

Zatim učimo platiti dug prema čovječanstvu. Učimo da svakodnevno moramo nahraniti barem jednog čovjeka. Znamo da suština tog čina nije u jednostavnom hranjenju nekog siromašnog čovjeka. U tom čovjeku koji se hrani, hrani se Gospod žrtve, i kada je nahranjen, cijelo Čovječanstvo je nahranjeno u Njemu.

Baš kao kad je Durvasa u svom izgnanstvu došao kod Pandava, blagdan je bio završen, a tražio hranu koje nije bilo, došao je sam Gospodin žrtve i rekao Pandavama da traže hranu, i pronađeno je jedno zrno riže, koje je On pojeo, i Njegova glad je bila zadovoljena, i zadovoljenjem Njegove gladi velika vojska asket našla se ispunjena, u žrtvi čovjeku. U hranjenju jednog gladnog prosjaka, On je nahranio Sebe u svima, u svakom ljudskom životu, i tako nahranivši Njega u obliku siromašnog čovjeka, hranimo čovječanstvo.

Na posljetku, učimo se žrtvovati prema životinjama. U žrtvi životinjama, dvjema ili trima životinjama, koje svakodnevno moramo nahraniti, hranimo Gospoda životinja u Njegovom stvaranju životinja, a ovom žrtvom održava se životinjski svijet.

Takve su stare lekcije predane mladom čovječanstvu, kako bi ga naučile oblik i suštinu žrtvenog čina. Te mi tako učimo da je duh zakona pet žrtava mnogo vrijedniji od slova zakona i učimo proširiti na taj duh žrtvovanja priznanje zakona obveze, zakona dužnosti. Kada je Zakon žrtve isprepleten i povezan s Zakonom obveze, tada je Jiva koji napreduje doveden pred sljedeći korak.

Naučili ste činiti neka djela kao djela obveze. Sada morate naučiti da je svijet vezan akcijom, i spašen akcijom kakva je žrtva.[Bhagavad-Gita, iii. 9.] Moramo naučiti da nas traženje plodova djelovanja povezuje sa svijetom djelovanja i da bi bili slobodni od takvog vezivanja, moramo naučiti svagdje žrtvovati plod djelovanja: “S takvim ciljem, bez privrženosti, O sine Kuntija, izvrši djelo.”[ibid.]

To je sljedeći korak. To ne znači da se određena poduzimanja moraju odvojiti od čovjekova djelokruga kao djela žrtve, već da se sve radnje moraju sagledavati u svjetlu žrtve, odricanjem od plodova djelovanja. Kada žrtvujemo plod djelovanja, tada počinjemo razrješavati veze djelovanja koje nas vežu sa svijet. Jer nismo li čitali: “da umiranjem privrženosti, usklađenjem, mislima utemeljenim na mudrosti, njegovim djelima žrtve, svako djelovanje se topi”? [Bhagavad-Gita, iv. 23.]

Svijet je vezan karmom, djelovanjem, i spašen djelom žrtve. To je lekcija koja biva udahnuta u naše uši kako se približavamo kraju Pravritti Marge, vremenu povratka kući, ulaskom na put povratka, Nivritti Margu. Kada se čovjek počne odricati ploda djelovanja, kada je naučio izvršiti svako svoje djelovanje kroz dužnost, a ne da traži plodove djela, tada dolazi kritično razdoblje u povijesti evolucije ljudske duše, tada, kako žrtvuje plod djelovanja, zazvuči mu čak još i viša nota, čak još i viša pouka koja će ga dovesti do Nivritti Marge, Puta povratka. “Bolja od žrtve bogatstva je žrtva mudrosti, O Parantapa”, kaže Shri Krishna. “Sve radnje u svojoj cjelovitosti, O Partha, sadržane su u mudrosti. Nauči ovo učeništvom, propitivanjem i obožavanjem. Mudraci, vidovnjaci suštine stvari, poučit će te u mudrosti. I kad to saznaš, nećeš više upadati u ovu zbrku, O Pandava, jer time ćeš vidjeti sva bića, bez izuzetka, u Jastvu i u Meni. “[Bhagavad Gita, iv. 34.]

Tamo otkrivamo zapis koju smo naučili prepoznati kao zapis duhovnosti. “Žrtvom mudrosti” naučit ćemo vidjeti sva bića u Jastvu, a time i u Bogu. To je zapis Puta povratka, Nivritti Marge. To je pouka koju sada mora naučiti čovjek koji se razvija.

Sada dolazi kritična točka u povijesti evolucije Jive. Pokušava žrtvovati plod djela, pokušava biti mrtav za vezanosti. I što je neizbježan rezultat? Otpada vezanost za plod, osvaja ga vairagya, bestrasnost ga nadvladava i nalazi sebe kako visi u praznini. Nestao je svaki motiv za djelovanje. Izgubio je poticaj Pravritti Marge. A Još nije pronašao poticaj Nivritti Marge. Nad njim je odbojnost prema svim predmetima. Čini se umornim od Zakona dužnosti, a još nije vidio srce Zakona žrtve. U ovom trenutku stanke, u ovom trenutku obješenosti nad prazninom, čini se da je izgubio dodir sa svijetom oblika i predmeta, a još nije pronašao doticaj sa svijetom života, “drugom stranom”.

Kao da se čovjek, koji prelazi preko ponora uskim mostom, iznenada našao na mostu koji je popustio pod njegovim koracima, a ne može se vratiti, i ne može doprijeti do kraja ruba. Čini mu se da visi u praznini, u zraku, iznad ponora, izgubivši kontakt sa svime.

Ne boj se, uzdrhtala dušo, kada dođe trenutak najveće odvojenosti. Ne strahuj se izgubiti dodir s prolaznim, prije nego pronađeš dodir s Vječnim. Slušaj one koji su osjetili istu odvojenost, ali su otišli dalje, koji su otkrili da to što se čini prazninom je prava punina, čuj ih kako navješćuju Zakon Života, vama koji sada ulazite: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga, ali tko izgubi svoj život, naći će ga u Vječnom Životu.”

Ovo je test unutarnjeg života. Ne možeš dodirnuti viši život dok ne dokučiš niži. Ne možete osjetiti viši, dok dodir nižeg ne počne biti dio leša. Dijete koje se penje ljestvama uz liticu čuje glas svoga oca koji ga doziva odozgo. Ono želi doći do oca, ali se s obje ruke prilijepilo tik uz ljestve dok gleda ispod u zjapeći ponor. Ali glas mu govori: “Otpusti ruke s ljestvi i ispruži ruke iznad svoje glave.” Ali dijete se boji. Ako otpusti ljestve, neće li se pasti u zjapeći ponor? Ne može vidjeti iznad svoje glave. Zrak se čini praznim, nema se za šta uhvatiti. Zatim dolazi najviši čin vjere. Otpušta ljestve. Širi svoje otvorene ruke u prazan prostor iznad sebe, i gle! Ruke njegovog oca hvataju njegove, a snaga oca podiže ga k sebi. Takav je zakon Višeg života. Pri odustajanju od donjeg, više je osigurano, odbacivanjem života kojeg poznajemo, Život Vječni predaje nam se kao naš vlastiti.

Nitko osim onih koji su to osjetili ne može znati užas ove velike praznine, gdje je svijet oblika nestao, a gdje se život Duha još uvijek ne osjeća. Ali ne postoji drugi put između života u obliku i života u Duhu. Između njih proteže se jaz koji se mora priječi, i čudnim se može činiti, u trenutku krajnje izoliranosti, kad je čovjek bačen natrag u sebe, i kad nema ništa oko njega, osim mukle praznine, iz tog ništavila izranja biće Vječnog Bitka, i onaj koji se usudio iskočiti iz uporišta prolaznog pronalazi sebe na sigurnoj stijeni Vječnog.

Takvo je iskustvo svih onih koji su u prošlosti dosegnuli duhovni život. Takav su nam zapis ostavili radi ohrabrenja i bodrenja, kad se i nama, ovaj jaz ukaže za prijeći. Čitamo u shastrama i u onim vanjskim djelima, punim najdubljeg značenja, da kad učenik pristupi svom Učitelju, uvijek mora doći punih ruku žrtvenog goriva. Što je žrtveno gorivo? Ono predstavlja sve što pripada životu oblika, svemu što pripada osobnom nižem ja. Sve se mora baciti u vatru žrtve, ništa se ne smije zadržati. On mora spaliti svoju nižu prirodu i vlastitim rukama upaliti vatru. Mora se žrtvovati. Nitko drugi to ne može učiniti za njega. Dajte život i predajte ga sasvim. Ne zadržavajte ama baš ništa, što vam je poznato. Uzvikni glasno Gospodu gorenja da žrtva leži na žrtveniku i ne uzmiči od proždiruće vatre. U praznini odvojenosti, vjeruj Zakonu koji ne može zatajiti. Ako je Zakon žrtve dovoljno jak da održi težinu svemira, hoće li se slomiti pod težinom atoma kakav sam ja? Dovoljno je jak da se u njega pouzdaje, najsnažnija je stvar što postoji. Zakon žrtve je takav život Duha koji se sastoji u davanju, a ne u uzimanju, u izlijevanju sebe, a ne u grabljenju, u odricanju sebe, a ne u prisvajanju sebi, u potpunom davanju svega onoga što imamo, uvjereni u ulazak punine Božanskog Života. I vidjeti kako je to prirodno. Pronađeni Život je neiscrpan, i izbija iz neograničene punine Jastva. Oblik je ograničen, a život neograničen. Stoga oblik živi uzimajući, a život raste dajući. Baš kako se mi proporcionalno praznimo od svega što imamo, tako se oslobađa prostor za Božansku puninu da teče i puni nas više nego što smo ikada bili ispunjeni. Stoga se note Nivritti Marge odričemo. Odricanje je tajna Života, kao što je prisvajanje tajna Oblika.

Ovo je, dakle, Zakon žrtve koji moramo naučiti. Da dajemo bez negodovanja, i da uvijek i uvijek samo živimo da dajemo.

Na prvom ulasku u Nivritti Margu, gdje nam se Odricanje nudi kao naš vodič, njezin glas može izgledati hladan i krut, njezin izgled nam se može činiti gotovo prijeteći. Vjerujte joj, uza sve to, bez obzira na vanjsku pojavu, i pokušajte shvatiti zašto nam žrtvovanje na prvi pogled nudi ideju boli.

S obzirom na oblik, vid žrtvovanja je u razbijanju oblika, odbacivanju stvari. Oblik koji osjeća da se život iz njega povlači, plače u svojoj boli, u svom užasu, pri povlačenju života koji je održavao njegovo postojanje. Zato i mislimo na žrtvovanje kao na čin boli, kao na čin koji je popraćen boli i užasom, i to tako mora biti sve dok se poistovjećujemo s oblikom.

Ali kad počnemo živjeti život Duha, život koji prepoznaje Jednog u mnogostrukim oblicima, tada počinje da nam sviće vrhovna duhovna istina, da žrtva nije bol nego radost, nije žalost nego milina, da ono što je tijelu bolno, blaženstvo je za Duh, koji je naš pravi život. Tada vidimo da je izgled žrtve koji je bio žalostan bio krajnja zabluda. Poželjnije od svakog užitka koji svijet može dati, radosnije od bilo koje radosti koja proizlazi iz bogatstva ili položaja, blaženije od bilo kojeg blaženstva koje svijet može ponuditi, je blaženstvo slobodnog Duha, koji u izlijevanju nalazi jedinstvo sa Jastvom i znajući da živi u mnogim oblicima, izlijeva se duž mnogih izljeva umjesto da slijedi ograničenje jednog oblika.

Ovdje je radost Spasitelja čovječanstva, Onih koji su uskrsli u spoznaju jedinstva i postali Vodiči, Pomagači, Iskupitelji rase. Korak po korak, polako i postupno, Oni su se popeli sve više i više, Oni su prošli Jaz Ništavila o kojem sam govorila, i našli uporište s druge strane. Oni su ponovno stekli osjećaj stvarnosti života, u Jazu Ništavila, u kojem Im se za neko vrijeme činilo da su izgubili Sebe, odjednom su se našli iznad svijeta oblika. Svi oblici vide se sa te više razine kao plovila jednog objavljujućeg Života i Jastva. Otkrili su s neizrecivim osjećajem radosti, da se živući Ja može izliti u sve nebrojene oblike i ne znati razliku između oblika i oblika, već ih sve poznavati kao izljeve jednoga Duha.

Zato Spasitelj svijeta može pomoći rasi i ojačati Svoju slabiju braću. Nakon što je uskrsnuo na tu veliku visinu gdje su sva jastva znana kao jedno, gdje su svi različiti oblici Njegovi vlastiti. On se prepoznaje u svima. On može biti radostan s radosnim i tužan s tužnim. On je slab sa slabim i jak sa jakim – svi su dijelovi Njega. Jednaki su Mu pravednici i grešnici. Ne osjeća privlačnost do prvih, niti odbojnost od drugih. On može vidjeti da u svakom stadiju Jedno Jastvo živi taj Život koji je On sam. On se prepoznaje u kamenu, u biljci, u životinji, u divljaku, kao i Svecu i Mudracu, On vidi jedan Život svuda i zna da je On Sam taj Život. Gdje onda ima mjesta za strah, gdje onda ima mjesta za zamjeranje? Ne postoji ništa osim Jednog Jastva, i ništa izvan Njega, bilo u strahu ili u pobijanju.

To je istinski Mir, i samo to je Mudrost. Samo poznavanje Jastva je duhovni život, a taj život je radost i mir.

Tako je i Zakon žrtve, koji je Zakon života, također Zakon Radosti, a znamo da ništa nije veće zadovoljstvo od radosti davanja a ne uzimanja i da neograničena radost može biti jednaka radosti samo-predanosti.

Kad bi svatko od nas na trenutak uhvatio letimice tračak Duhovnog života, tada bi prolazni svijet poprimio svoje prave razmjere i vidjeli bi bezvrijednost svega onoga što čovjek drži dragocjenim. Zakon Žrtve, koji je Zakon Života, Zakon Radosti i Zakon Mira, sažet je u ovoj Mahavakya, velikoj Riječi; “Ja sam ti, ti si Ja.”

A sada, na trenutak, spustimo ovu uzvišenu ideju na razinu svakodnevnog života i pogledajmo kako će se Zakon Žrtve, u svom djelovanju u nama samima, očitovati u vanjskom svijetu ljudi.

Naučili smo shvatiti, makar na trenutak, jedinstvo Jastva. Naučili smo riječ, slovo, Knjige mudrosti. Kako ćemo se onda ponašati prema braći? Vidimo čovjeka, niskog, poniženog, u neznanju i zapuštenosti. Niti nas neka posebna rodbinska veza niti prošla karma povezuje s njim, niti nas spaja neki oblik obveze. Ali, po Zakonu Žrtve, kad smo shvatili jedinstvo Jastva, kad vidimo tog izgnanog člana ljudske obitelji, mi vidimo Jastvo u njemu, a oblik nestaje, i mi znamo da smo mi taj čovjek i taj čovjek je naše ja. Stoga suosjećanje zauzima mjesto onoga što čovjeka svijeta odbija. Ljubav zauzima mjesto mržnje, a nježnost zamjenjuje ravnodušnost, a Žrtvovatelj je obilježen svojim stavom prema onima oko sebe ovim dodirom božanske samilosti koja ne može vidjeti odbojnost vanjskog oblika, već može samo uvidjeti ljepotu Jastva sadržanog u njemu.

Žrtvovatelj koji je mudar nadilazi neznalicu. Osjeća li čovjek znanja prezir prema neznalici, drži li se iznad njega nadređeno i izdvojeno? Ne, on ne osjeća svoju mudrost kao svoju, nego kao zajedničku imovinu koja pripada svima, on dijeli svoju mudrost u određenom obliku s neznanjem u drugom obliku, i on to čini ,zbog jedinstva Jastva, bez osjećaja razlike.

I tako sa svim drugim razlikama u svijetu oblika. Čovjek koji živi po Zakonu žrtve ostvaruje jedinstvo Jastva i prepoznaje samo razliku u plovilu koje ga sadrži, a ne u životu u njemu, stoga on samo skuplja mudrost i znanje u svoje odvojeno plovilo da bi ga dijelio sa onim skupljenim sa drugima, i za druge, i potpuno gubi osjećaj odvojenog života i postaje dio Života Svijeta.

Kao što shvaća to, tako i zna da je jedina vrijednost tijela da bude prijenosnik višeg, da bude instrument tog života, on se polako i postupno izdiže iznad svih misli, osim misli jedinstva, i osjeća se dijelom ovog velikog napaćenog svijeta. Osjeća da su bolovi čovječanstva njegove boli, grijesi čovječanstva njegovi grijesi, slabosti njegovog brata njegove slabosti i time ostvaruje jedinstvo, i kroz sve razlike vidi temeljno Jedno Jastvo.

Samo na taj način možemo živjeti u Vječnom.

“Oni koji vide razlike prolaze iz smrti u smrt”, tako govore Shruti. Čovjek koji vidi razliku stalno umire, živi u obliku koji propada svaki trenutak i stoga je u smrti, a ne u Duhu, koji je život.

Samo onda, u omjeru kojem vi i ja, moja braćo, ne uočavamo razliku između svakog ponaosob, nego osjećamo jedinstvo života i znamo da je taj život zajednički svima i da nitko nema pravo hvaliti se svojim udjelom u njemu, niti biti ponosan da je njegov udio drukčiji od udjela drugih, samo tada u tom omjeru živimo duhovni život.

Čini se da je to posljednja riječ Mudrosti koju su nas Mudri učili. Ništa manje od toga nije duhovno, ništa manje od toga nije mudrost, ništa manje od toga nije pravi život.

Oh! Kada bih vam u jednom prolaznom trenutku mogla pokazati, bilo kakvom vještinom jezika ili strastvenom emocijom, jednim sjajnim letimičnim pogledom, milošću Majstora uhvaćenu slavu i ljepotu Života koji ne zna za različitost i ne poznaje izdvojenost, tada bi šarm te slave tako osvojio vaša srca, da bi se sva zemaljska ljepota činila ružnom, sva zemaljska zlata šljakom, sva zemaljska blaga samo prašinom na putu, naspram neizrecive radosti života koji sebe pozna kao Jedno.

Čak i kad je jednom viđena, ta slava i ljepota, teško ju je čuvati usred izdvojenih života ljudi, usred opčaranosti osjetila i obmana uma. Ali jednom kad je viđeno veličanstvo Jastva, makar na trenutak, mijenja cijeli svijet i nema tog života koji bi ga izgledao vrijedan življenja.

Kako ćemo ga učiniti stvarnim, kako ćemo ga učiniti vlastitim, ovo divno prepoznavanje Života ponad svih života, Jastva ponad svih ja?

Samo svakodnevnim djelima odricanja u malim stvarima života, samo učenjem da se u svakoj misli, riječi i djelu živi i voli Jedinstvo. Ne samo da ga spominjemo, već da ga primjenjujemo u svakoj prilici, stavljanjem sebe na zadnje a drugih na prvo mjesto, uvijek uočavajući potrebu drugih i pokušavajući je zadovoljiti, učenjem ravnodušnosti prema zahtjevu naše vlastite niže prirode i odbijajući joj se povinovati. Znam da nema spasa izvan ovog skromnog, strpljivog i ustrajnog nastojanja, sat za satom, dan za danom, godinom za godinom, sve dok se ne uspne na vrh planine.

Govorimo o Velikom Odricanju. Govorimo o Onima, pred čijim nogama se klanjamo, o Onima koji su “učinili Veliko Odricanje”. Nemojte zamišljati da su Oni učinili Veliko Odricanje kad su, stojeći na pragu Nirvane, začuli zujanje svijeta u mukama i okrenuli se da pomognu. Tada nije bilo učinjeno pravo, veliko odricanje. Učinili su ga u stotinama života koji su iza njih, učinili su ga stalnom praksom malih odricanja života, stalnim sažaljenjem, svakodnevnim požrtvovnostima u zajedničkom ljudskom životu. Nisu to učinili u zadnjem satu, na pragu Nirvane, već tijekom života i života žrtve, sve dok u konačnici Zakon Žrtve nije postao zakon Njihovog bića, tako da u tom posljednjem trenutku nisu mogli ništa poduzeti, kada je bio Njihov izbor, da u zapisnik svemira upišu bezbroj odricanja prošlosti.

Vi i ja, braćo moja, danas, ako hoćemo, možemo početi činiti Veliki Odricanje, i ako ga ne započnemo u svakodnevnom životu, u našem svakodnevnom radu s našim bližnjima, budite uvjereni da to nećemo uspjeti ni kada stanemo na planinski greben. Navika svakodnevne žrtve, navika razmišljanja, navika stalnog davanja i neuzimanja, jedino time ćemo naučiti činiti ono što vanjski svijet zove Veliko Odricanje. Sanjamo o velikim djelima junaštva, sanjamo snažne kušnje, mislimo da se život učeništva sastoji od ogromnih kušnji za koje se učenik priprema, prema kojemu on maršira otvorenom vizijom, a zatim jednim vrhunskim naporom, jednom hrabrom bitkom, zadobiva svoju krunu pobjede.

Braćo, to nije tako.

Život učenika je jedan dugi niz sitnih odricanja, jedan dugi niz svakodnevnih žrtava, jedno neprekidno umiranje u vremenu, kako bi ono više moglo vječno živjeti. Nije jedno djelo koje zapanji svijet čudo koje čini istinsko učeništvo, jer bi tada junak ili mučenik bili veći od učenika. Život učenika se živi u domu, u gradu, živi se u uredu, na tržnici, da, usred zajedničkih života ljudi. Pravi život žrtve je onaj koji se potpuno zaboravlja, u kojem odricanje postaje toliko uobičajeno da nema napora, da se samim po sebi podrazumijeva. Ako vodimo takav život žrtvovanja, ako vodimo takav život odricanja, ako se svakodnevno, stalno dajemo drugima, naći ćemo se jednog dana na vrhu planine i otkrit ćemo da smo učinili Veliko Odricanje, bez ikakvih sanja da bi bilo koji drugi čin bio moguć.

 

MIR SVIM BIĆIMA

 

prijevod i uređenje: N.