The Theosophist, ožujak 2015.

Stoičkom filozofu Seneki pripisuju izjavu da dobrim stvarima koje pripadaju napretku trebamo težiti, no onima koje pripadaju nedaćama trebamo se diviti. Stoga se imamo mnogo čemu diviti i u sadašnjim uvjetima u svijetu u kojem živimo i mnogo čemu u našim životima, jer nema života bez nedaća i boli nesreće. Povremeno se čini da nesreća rađa još više nesreće i da problemi koji nas pritišću nadmašuju rješenja. Zapravo izgleda kako mnoga naša rješenja u sebi nose sjeme novih problema. Kako se možemo diviti nedaćama kad žarko želimo one dobre stvari koje pripadaju napretku?

I u Shakespeareu odjekuje Seneka:

Slatka je korist nedaće,

koja, kao žaba krastača, ružna i otrovna,

nosi pak dragi kamen na glavi;

a ovaj naš život, pošteđen javnog progona,

nalazi jezike u drveću, knjige u brzim

potocima.

Propovijedi u kamenju, i dobro u svemu.

(Kako vam drago)

„Dobro u svemu“? Zagađenje, rat, nasilje, bolest, rasizam i beskrajan popis naših nevolja – ne mogu imati ništa dobro u sebi! Gdje je taj dragi kamen? Jesu li koristi nedaće ikad slatke? Francis Bacon mogao je napisati: „Napredak nikad ne ide bez mnogo strahova i gnušanja; a nedaća nije bez utjehe i nade.“ A prorok Izaija nije izgubio vjeru u konačnu pobjedu dobra čak i kad se činilo da Bog dijeli samo „kruh nedaća i vodu žalosti“.

Bliže kući, Washington Irving je povjerio u svojoj knjižici:

U svakom je iskrenom… srcu iskra

božanske vatre, koja drijema u

jasnoj dnevnoj svjetlosti napretka; ali koja se

rasplamsava i zrači i plamti u

mračnom satu nedaće.

Bismo li doista pronalazili mudre odgovore da nismo svijesni problema, da nas ne muče pitanja svrhe i smisla? Bi li Gautama postao Buda da nije svjedočio žalostima bolesti, starosti i smrti? Bi li ikoji veliki svjetski učitelj nastojao razumjeti uzrok ljudskog čemera, svrhu postojanja i put oslobođenja, da nije vidio i iskusio patnje ljudskih prilika? Iskreno, ne tražimo u najljepšim trenucima sreće filozofiju koja će nas poduprijeti, već u onim satima boli kad naša srca viču „Zašto, oh, zašto?“ I zaista, kako kaže Washington Irving, onda se rasplamsa božanska vatra i gori sve dok odgovor ne pruži smisao boli i rodi se shvaćanje kako trebamo pod površinom stvari tražiti smisao postojanja.

Tako počinje, svjesno svoga postojanja, ono putovanje koje se, gotovo u svim tradicijama, naziva putom ili stazom, putovanje koje vodi prema unutra do srca života samog, do srca univerzuma, do središta bića, do one neimenovane, nepoznate stvarnosti koja je izvor i cilj sveg postojanja. Iz naših boli i tuga mudrost raste i sjaji kao dragulj na glavi žabe krastače. A čudo je što nas svako iskustvo, svaki slučaj, svaki doživljaj u našem životu tjera naprijed. Dobro u svakom iskustvu pročišćavamo i rastemo u razumijevanju, suosjećanju i mudrosti. Kao i u stanju kad „učenje postaje moguće“ (Svjetlost na putu), nešto od dobra u svakom doživljaju nauči nas smislu i svrsi ljudskog postojanja. „Život je, uostalom“, jedan rani komentar o tom trudu dobro nas usmjerava, „veliki učitelj“.

Možda život može biti više nego učitelj jer, kako smatra budistička tradicija Mahāyāna, pojavljuje se svjesnost o načinima postojanja ili djelovanja koji odražavaju velika univerzalna načela. Oni izrazi arhetipske božanske paradigme, nebeski čovjek Tajne doktrine (SD), premda samo ruho, to su prave moći u nama skrivene. Cijelo vrijeme, u svakom iskustvu koje nas posjećuje, u svakom događaju iz svih naših inkarnacija, mi budimo te moći, ili, da upotrijebim poznatu budističku metaforu, tkamo veličanstvenu tkaninu tri ruha koja tvore našu bitnu prirodu. Prevodeći stari tekst, HPB kaže:

Iz peći ljudskog života i crnog dima, dižu se krilati plamenovi, pročišćeni plamenovi, koji, sukljajući uvis ispod karmičkog oka, istkaju na kraju veličanstvenu tkaninu tri ruha staze. Ta su ruha: nirmānakāya, sambhogakāya i dharmakaya, uzvišeno ruho. (stihovi 140-1, Glas tišine)

Metafora se može činiti čudnom: plamenovi tkaju tkaninu, ruho koje ćemo nositi, no pjesnička sloboda slikovito ukazuje na dublje istine. Jer ruho implicira nešto za odjenuti čega još nemamo, a HPB zaista govori o odijevanju ruha. Međutim, ono što ćemo utkati u život tijekom njegova trajanja predstavlja samo latentne sposobnosti izražene prema van, božanske moći o kojima je Mahatma KH pisao u svojem prvom pismu A.P. Sinnettu. Teozofsko je opće stajalište da o njihovom razvitku, ili objelodanjenju, ovisi budućnost ljudske vrste.

Dr Herbert Günther ističe u Budističkoj filozofiji u teoriji i praksi:

Uvjerenje u konačno prosvijetljenje čovjeka našlo je izraz u ideji o trima kāyama. U iskušenju smo da u njima vidimo metafizička načela i krivo shvatimo njihov logički karakter… uozbiljavajući ih kao što je jasno u njihovim leksičkim (i stoga potpuno pogrešnim) prijevodima. Tri kāye su vrijednosna iskustva i načela tumačenja.

Mi dnevno, čak i svakog sata, tkamo, „ispod karmičkog oka“, način ili stil naše prisutnosti u svijetu. Unutarnji buddha-obrazac ljudski je arhetip. Drugačije rečeno: mogućnost božanskog već je prisutna, ali njegovo ostvarenje, ili buđenje, koje je srž bivstva buddhe jedino se inkarnacijom može postići. U Glasu tišine, kao i u Mahāyāna budizmu i u svakoj tradiciji, unutarnji obrazac je troslojan: dharmakāya, sambhogakāya i nirmānakāya. Primarni aspekt je nirmānakāya: „Odjenuti nirmānakāyino skromno ruho znači odreći se vječne sreće za sebe i raditi na spasu čovjeka“ (v.145): i doista, kad se čovjek potpuno probudi, rijeka je premoštena:

„Istina je da imate pravo na dharmakāyino ruho; no sambhogakāya je veća od nirvāni i još veća od nirmānakāye – Buddha samilosti (v.306 Glas tišine).

Naše svojstveno buddha sebstvo možemo shvatiti jedino nakon što se podvrgnemo topljenju spomenutom u HPB-inoj „peći ljudskog života i njezinom crnom dimu“. Nedaća koja stvarno gori tjera nas u budno stanje koje se u nama preobražava. Ništa toliko ne remeti san kao zubobolja. Sedativi nam za neko vrijeme mogu olakšati san, ali nakraju, čak ako i izvadimo korijen, moramo se uhvatiti u koštac s boli. Psihološki također se uljuljkamo u sanjiv zaborav, ali jednog dana, u ovom ili sljedećem životu, moramo se suočiti s tim psihološkim jadima, kleśama, ili s načinima svjesnosti koje su u potki ljudske bijede i patnje. Pet nedaća zamagljuju naše božanske moći: nesvjesnost stvarnosti ili nepoznavanje nepojavnog, nazvano avidyā; egoizam, asmitā; sklonost užicima, ragā; uzmak od boli, dveśa; i želja za trajnom osjećajnošću ili abhiniveśa. Možemo intelektualizirati o jedinstvu života, jedinstvu egzistencije, ali pseudo-Dioniz nas je učio: „Ne smijemo samo naučiti istinu; moramo je podnositi.“ I podnosimo je u svim životnim iskustvima, da bismo napokon na čelu žabe krastače nedaća našli sjajni dragulj mudrosti.

No, čak i sada, čak i ovdje, dok tkamo veličanstvenu tkaninu onog ruha naše biti, možemo naučiti vidjeti, čak štoviše, provesti u djelo ono što jednog dana trebamo biti, ako svijet mora biti izliječen i cjelovit. Znakovito, Sposobni svjesno djeluju i funkcioniraju s tim vidovima ili ruhom, dok ga nesvjesno tkamo. Lama Govinda analizira:

Tijelo običnog ljudskog bića je māyā, i tijelo prosvijetljenog je māyā. No to ne znači da se tijelo običnog čovjeka može nazvati nirmānakāya… tijelo prosvijetljenog njegovo je svjesno ostvarenje, a ono neprosvijetljenog ostvarenje je njegovih nesvjesnih poriva i želja. Oba su māyā, ali jedno je svjesno, a drugo nesvjesno. Jedno je gospodar māye, drugo njezin rob. Razlika je u znanju (prajña).

(Temelji tibetanskog misticizma)

Mi tkamo tkaninu naših života „ispod karmičkog oka“, nesvjesni da ne samo što nas isti zakon karme veže uz kolo užitka i boli, već nas može i osloboditi razumijevanjem stvaralačke prirode te zakonitosti, s obzirom da su karma i stvaralaštvo semantički i činjenično blisko povezani.

Proučavanje doktrine trikāya, ili tri ruha buddha-prirode, pridonosi razumijevanju ne samo konačne prirode naše prosvijetljenosti, naših u biti božanskih moći ili sposobnosti, već i onog što je i sada nužno, ako smo odgovorno iskreni u napredovanju prema postavljenom cilju. Proučavajući arhetipski obrazac nazvan Buddhastvo, ili Kristostvo, ili Krišnastvo, ili samoostvarenje ili autotranscendencija, možemo ostvariti taj obrazac u našim životima. Teozofski, trojstvo naše osnovne prirode malo se pojednostavljeno izražava kao ātmā-buddhi-manas; načini djelovanja pomoću kojih se to trojstvo izražava u inkarnaciji Güntherova su vrijednosna iskustva koja odgovaraju buddha trikāyi ili trojnom ruhu.

Stoga HPB naziva dharmakāyu „nipošto ne tijelo, nego idealno disanje; svjesnost se stapa s univerzalnom svjesnošću“. Kao što predlaže Günther, to je „model mogućeg ostvarenja“, koji na zanimljiv način izražava i funkcioniranje Atmana u obliku individualizirane funkcije te stoga, strogo govoreći, Atman nije načelo, već, kako tumači HPB, ono univerzalno koje omogućuje sve pojedinosti. Dharmakāya je konačno ruho istine, ono koje podržava ili koje stoji iza sveg postojanja, način na koji se atma otkriva kao individualizirana točka unutar univerzalnog. Lama Govinda navodi:

… dharmakāyu doživljavamo kao sjajne oblike čiste duhovne percepcije – kao čista, vječna načela oblika, oslobođenog svih slučajnosti – ili kao uzvišene vizije više stvarnosti.

(Temelji tibetanskog misticizma)

Peto od „Deset velikih radosnih ostvarenja“ kaže:

Velika je radost shvatiti da u dharmakāyi, u kojoj su um i materija nerazdvojni, ne postoji ni bilo koji nosač teorija niti bilo koja podrška teorijama… jednom kad je bilo koja istina… potvrđena, sve teorije s njom u vezi su beskorisne. Dakle, u dharmakāyi, ili stanju temeljne istine, nijedna teorija nije potrebna ili moguća; to je stanje savršene prosvijetljenosti.

(Tibetanska joga i tajna doktrina, Evans-Wentz)

Nadalje, na stupnju dharmakāye svi prosvijetljeni su isti; dakle, to je vrijednosno iskustvo dovršenosti, univerzalnosti, jedinstva.

Sambhogakāya oblikuje duhovni ili idealni karakter buddhe; to znači tijelo blaženstva, u smislu zanosa, ekstatična vizija, iz čega izvire svako pravo nadahnuće. Navodeći Günthera, to je „empatično buddhastvo“. Ruho ili vanjski oblik djelovanja budhičke prirode leži u onom najvišem unutarnjem zadovoljstvu koje se iskazuje u suosjećanju punom ljubavi ne samo prema svim postojećim bićima nego i prema svim nesretnim iskustvima koja nas zadese.

I na kraju, hoće li nirmānakāyina odora, to ruho za odjenuti – kako nam HPB kaže – koje će postati spasitelj čovječanstva, zakoračiti bodhisattvinim putem suosjećajnosti i ljubavi u svijetu izvanjskog djelovanja. Osmišljeno kao tijelo transformacije ono označava osobnost prosvijetljenog. Ovdje se nadahnuće pretvara u mudro djelovanje. Prosvijetljena svjesnost nije diskriminirajući „ubojica stvarnosti“, nego manas taijasi, kako SD kaže. Mudro djelovanje proistječe iz odvojenosti, oslobođenja od svih zapreka, pomračenja, nesreća, osobnih želja, ljage egoizma. Suvarna-prabhā (v. Suzukin Kratki pregled mahayana budizma) kaže:

Tathāgata, još dok je bio na stupnju discipline, vježbao je različita djela moralnosti u korist osjećajnih bića. Nakon što je vježbom postigao savršenstvo, dosegnuo zrelost, zahvaljujući tome stekao je začuđujuću duhovnu moć. Ona ga je osposobila da odgovori na misli, djela i življenje osjećajnih bića. Duboko ih je razumio te nikad nije propustio pravu priliku da odgovori na njihove potrebe. Otkrio se na pravom mjestu i u pravom trenutku; ispravno je djelovao poprimajući razne tjelesne oblike kao odgovor na potrebe smrtnih bića. Ti se tjelesni oblici nazivaju nirmānakāya…

H.W. Schumann upotrebljava nirmānu u značenju manifestiranih bića i magične kreacije. Ovo posljednje izražavalo je ideju u tradiciji Mahāyāna da su zemaljski ili inkarnirani buddhe projekcije dharmakāye. Stoga, opet nirmanakāya iskustvo jedinstva, kad je oslobođeno svih obojenosti uzrokovanih kleśama ili psihološkim uvjetovanjima ili neznanjem. Funkcija je zemaljskih buddha, kako ju je vrlo dobro opisao Gautama, opisati i objasniti dharmu, čistu istinu. Izlaganje se, međutim, ne odvija verbalnim poučavanjem, propovijedanjem ili aforizmima, već govorom i djelovanjem. Samo prisustvo jednog takvog dobrohotno priziva prirodu dharme u svakom biću, jer čista istina, dharma u svakom je od nas.

Velika je radost shvatiti da u samoemaniranoj, božanskoj nirmānakāyi, ne postoji osjećaj dvojnosti. (Deset Velikih Radosnih Ostvarenja)

Magična kreacija kao rezultat meditacije na ne-dvojnost postojanja, što je jedinstveno obilježje nirmānakāye ili bodhisattve, ostvarenje je svijeta iscijeljenog od podjela, iscijeljenog čovječanstva, blagoslovljenog i ponovno potpunog.

Moći su u nama, čak i dok tkamo veličanstveno ruho što je vanjska odjeća našeg unutarnjeg potencijala. I kao što nas posljednje od „Deset Velikih Radosnih Ostvarenja“ uvjerava:

Velika je radost shvatiti da put prema slobodi kojim su kročili svi buddhe uvijek postoji, uvijek nepromijenjen, i uvijek otvoren onima koji su spremni njime zakoračiti.

Put nije lak, no nitko nam nikad nije obećao vrt pun ruža; jedino priliku i izazov da ga stvaramo u pustinjama, divljini i šumama.

Poučavanje trikāye jedno je od najuzvišenijih na području okultizma. Kako bi nas uveli u samosvjesno funkcioniranje ove žive trojne budhičke esencije u prirodi svakog ljudskog bića, učitelji mudrosti i suosjećanja, na pragu nirvane, odriču se tog uzvišenog stanja i vraćaju kako bi vodili i poučavali čovječanstvo. (Vrelo okultizma, G. de Purucker)

U Tajnoj doktrini HPB je opisala jednog od velikih mistika, Jacoba Böhmea, kao „dojenčeta nirmānakāye“, što je šarmantna fraza koja se dobro može primijeniti na sve duhovne kandidate na unutarnjem putu prema jednom Sebstvu iz kojeg se sva sebstva šire. Mi smo čak i ovdje, čak i sada „dojenčad“ velikih buddha suosjećanja koji kroz samoodricanje žive jedino kako bi koristili čovječanstvu. Iako dječja soba može neki put nalikovati sparnom stakleniku, vrućina je ta koja pročišćava iskustva i pretvara ih u zlato mudrosti.“Iz crnog dima, krilati plamenovi se uzdižu“, a naši životi se nastavljaju sa sve više smisla i svrhe. Naše uši hvataju krik cijelog svijeta i on nas zove prema najuzvišenijim ciljevima, našem istinskom potencijalu i odgovornosti. Naša je sudbina, kaže HPB, „zapisana u zvijezdama“. Pjesnik i vidovnjak Novalis je napisao: „Zar ne biram za sebe sve svoje sudbine od pamtivijeka?“ Istina, „ništa ne tjera“ kao što sve svete knjige i veliki učitelji dokazuju. Uzvišena sudbina koju biramo znači roditi se da postanemo sudionici u velikom kozmičkom slavlju života, kad više ne jedemo „kruh nedaća“ i ne pijemo „vodu jada“, nego dijelimo sa svim postojanjem blagodati svjetla, ljubavi, razumijevanja, mira i suosjećanja.

Put je jedan, učeniče, iako na kraju dvojak. Njegovi stupnjevi označeni su sa četiri i sedam portala. Na jednom kraju – neposredno blaženstvo, a na drugom – odgođeno blaženstvo. Oba su zaslužena nagrada: izbor je vaš.

H.P. Blavatsky – Glas tišine