ZVONIMIR FRLAN (1918 – 1999)

Tko je bio Zvonimir?

Vjerojatno je spadao u rijetku skupinu ljudi koji su i sami sebi postavljali to pitanje.
Na ovo pitanje mogu odgovoriti samo iz svoje perspektive. Perspektive čovjeka, prijatelja, učenika,…,prolaznika.

Sve priče o kratkim ljudskim životima počinju rođenjem.

Zvonimir je sišao rano ujutro 16.prosinca 1918 godine u malom mjestu Kastav, koje gleda na kvarnerski zaljev.Od malena je pokazivao interes za ljepotu i dubinu stvari i pojava.To ga je neminovno i mamilo pa se vrlo brzo okušao u slikarstvu i filozofiji.Prošli životi donijeli su mu blagodat i privilegiju da za rane mladosti otkrije svoju darovitost.Sječanje se vratilo i upoznao je svoje tri stare Ljubavi: Bojanu, kist i Teozofiju.

Za sve tri sam svjedok iako Bojanu nisam upoznao jer je život htio da uđem u njegov život kada ga je ona već napustila. Ali sam svjedok da je uvijek bila s njim. Nikada nije mnogo govorio o njoj ali je živjela u njegovu srcu. Tekstovi i novele koje je pisao o ljubavi i spajanju dvije Monade protkane su nježnim ali dubokim osjećajima prema Bojani, a slike koje je slikao u ženskim likovima nose tragove njene pojave. Nekoliko puta dirljivo je spomenuo kako je s njim iako je odavno napustila fizičko tijelo.

O njegovoj ljubavi prema kistu i slikama ne mogu mnogo reći jer nemam stručnog znanja da bih mogao suditi, ali mogu govoriti o dojmu koje na mene ostavljaju. Mislim da nije bio slikar koji je želio biti slikarom. Kada sam ga u nekoliko navrata u radu promatrao prije mi je izgledao kao osoba koja pokušava izraziti ono što mi smatramo da se ne može izraziti. Posebno su duboke slike nadahnute Ljubavi i Teozofijom, u kojima je pokušao prenijeti slavu sjedinjenja tragaoca sa samim sobom, sa svojom ljubavi, svojim parom u fizičkim ali i višim svjetovima, svojom blizanačkom dušom, Učiteljem i uron u Blaženstvo i Jednotu. U tim slikama i crtežima osjeća se oduševljenje, ekstaza i radost umjetnika, čovjeka, ljubavnika, učenika. Možda tehnička izvedba i nije bila ponekad na visini, ali srce je znalo zadrhtati u prepoznavanju Istine koja se duboko iscrtavala u Duhu umjetnika i poukom kojom je slika zračila.

Možda bih najviše trebao govoriti o Zvonimiru kao Teozofu jer sam ga pod tim izgovorom i upoznao. O njegovoj ljubavi prema Teozofiji i Društvu kojem je pripadao i više nego li se od njega tražilo. Od prvog momenta kada je čuo za Učitelje Mudrosti postao je Učenikom. Od prvog momenta kada je čuo kako Teozofiju treba živjeti postao je Učiteljem.Zvonimira sam upoznao 1989 na kampu u Gozd Martuljku (Slovenija) koji je u prvim godinama pred skoro četrdesetak godina bio službeni kamp Teozofa tadašnje države SFR Jugoslavije. Danas na tom kampu nema članova Teozofskog Društva. Zvonimir je volio taj kamp. Opet na početku Učenik a zadnjih godina Učitelj. Kamp je bio jedinstvena prilika da izađe iz svoje osame u kojoj je mirno i tiho živio, studirajući i pišući Teozofiju. Pokušavajući one najtajanstvenije i najteže teme približiti mladim studentima Teozofije, ponavljajući i objašnjavajući po nekoliko puta dok nam ne bi postale toliko jasne i kao da se same po sebi podrazumijevaju.Nama sretnicima (koji smo ga posječivali u njegovoj oazi mira, u Iki) ti tekstovi kao i razgovori u šetnjama uz more od Ičića do Lovrana bili su svijet ponad svjetova. Ne svijet kojim se bježi ili izdiže od današnjeg svijeta, već svijet kojim se ovaj naš svijet punije živi i razumije. Svaka šetnja bila je novonapisana i novopročitana knjiga, roman u nastavcima, knjiga bez zadnje stranice, rečenica sa beskonačno mnogo zareza, a prepuna opaski i napomena.

Zvonimir je imao nebrojeno ideja, ideja i zamisli koje je želio ostvariti. Neke je ostvario a neke nije. Većinu je ostavio nama, članovima Društva u nasljedstvo, očekujući isto i od nas što je tražio i od sebe, vjernost Teozofiji, Drevnoj Mudrosti. Ostavio nam je da sami otkrijemo što je Teozofija, svakom i za svakog pojedinačno. Ostavio je upute kako koračati Putem da bi smo brže stigli do Cilja, znajući da je Cilj izvjestan za Svakoga i Sve. Posljednje ljeto i nekoliko mjeseci prije njegovog fizičkog odlaska razgovarali smo o njegovoj teozofskoj ostavštini. Uglavnom rukopisima i crtežima. Iako strog u pojavljivanju i prezentiranju u javnosti dopustio je da se objavi sadržaj njegovog rada ali i zatražio temeljitu redukciju rukopisa. Budući da rukopisi datiraju od sredine sedamdesetih do kraja života, dakle dvadesetak i više godina neprekidnog pisanja, bez ikakvog ozbiljnijeg sortiranja po temama i sadržaju, potrebno je izvršiti sistematizaciju i klasifikaciju. Građa se sastoji od više tisuća stranica, ispisanih na raznim veličinama papira, blokova, do gotovo omota čokoladica ili svake vrste papira kakvu je trenutno imao na raspolaganju, odnoseći se moderno rečeno ekološki, štedljivo pa čak primjereno asketski. Vrlo često tekstovi su ilustrirani vlastoručnim crtežima koji na vrlo razumljiv način pojašnjavaju što je autor htio reći.STUDIJ TEOZOFIJE stoga je pokrenut u čast i na zahvalu Zvonimiru za jedan od njegovih ciljeva (da Teozofsko Društvo i Teozofija opstanu na ovim prostorima) te kako bi se prezentirao njegov rad i doprinos na širenju i razumjevanju Drevne Mudrosti, Teozofije.

Jedan od naših posljednjih susreta koji sam očekivao ali ne na način na koji se dogodio, bio je za njegovog fizičkog života ali na astralu. Kao član unutrašnjeg kruga Teozofskog Društva posjedovao je neke fizičke predmete koje je trebao vratiti ili dematerijalizirati, jer su vlasništvo T.D., ali nije mogao pa mi je to predao na “teret”. U vrlo “nabijenoj” atmosferi učinjeno je što se moralo, na moju čast, budući da je ovo bila moja druga prilika i popravni ispit. Ostavštine Teozofa možda nemaju vrijednost u očima smrtnika ali one su za Tragatelje pravo malo Tajno Blago.

Ovo je malo od malo riječi koje zaslužuju da se kažu o Zvonimiru. On nikad nije volio da ga se ističe i hvali. Pa u skladu s njegovom voljom neću pretjerivati. Ipak će istrpiti ovih nekoliko rečenica i dalje biti podrška naporima koje drugi čine i u Njegovo Ime. Mnogi drugi koji su ga upoznali mogli bi napisati knjigu.

Zvonimir je svoga “Magarca” ostavio nevezanog kasno navečer petog ožujka 1999 godine u Zagrebu.

Hvala ti Zvonimire jer odgovornost koju si mi ostavio veseli. Vidimo se. N.