Jednog ljetnog dana u kolovozu 1979 godine Jasna me je odvela na Pantovcak do jednog covjeka koji je imao za nas tada neprocjenjivu biblioteku i zvao se Zvonimir.

Ona je vec jednom bila kod njega i sada je željela da ga upoznam i da posudim od njega neke knjige.

Docekao nas jedan stariji gospodin, meni vrlo slican Vladimiru Nazoru. Docekao nas je sa smiješkom i poceo nam pricati o teozofiji za koju sam tada prvi puta cula. Pitao me je dali želim postati clanom TD i ja sam pristala. Ponijela sam brdo teozofske literature i zapocela je moja teozofska bajka.

Slijedili su sastanci u SKC i Zvonimirova predavanja, uglavnom društvo je tada cvjetalo, bilo je preko sto clanova i to uglavnom mladih koji su se okupili oko našeg tadašnjeg predsjednika Emilija. Posebno za jedan uži krug clanova Zvonimir je želio prenijeti svoje veliko znanje teozofije. A mi da malo dublje zaronimo.

Slijedili su praznici ljetni i zimski kada smo kod njega Jasna i ja bile na intenzivnom školovanju u Opatiji u njegovoj «vili propuh» kako ju je zvao. Bilo je to nezaboravno ucenje uz šetnje uz Lungomare a nas dvije bile smo u empaticnoj fazi i sve snažno upijale. Izgledalo je pomalo nestvarno, da nam je na taj nacin karma omogucila da dodemo do tog pravog znanja. Zvonimir je uvijek bio za šalu i cesto smo se smijali.

Pricao nam je kako je ušao u TD sa nekih 20 godina i kako je znao reci da ga je «inficirao» Konrad Konec clan slovenskog TD koji je došao održati predavanje u Rijeku. Odmah je bio «pecen» iako je bio prije i na nekim drugim predavanjima iz duhovnih podrucja. Uskoro nakon njegovog ulaska u Zagrebu se održavao Svjetski kongres TD i bili su prisutni tadašnji predsjednik TD Arundale i njegova žena Rukmini Devi. Predsjednica TD u Hrvatskoj bila je Jelisava Vavra i ona ga je prihvatila kao svoga sina. Sve što mu se tada dogadalo izgledalo mu je poput sna. Pocela mu se otvarati astralna vidovitost, medutim Liza mu je savjetovala da ne ulazi u to zbog one prave vidovitosti, spoznajne. Bila je jedna velika duša i svi su je obožavali. Uskoro je poceo rat i sve njegove nedace. Kako je tada živio u Opatiji, dospio je u koncentracioni logor, gdje je proveo nisam sigurna, skoro dvije godine. Bio je neko vrijeme u Beogradu na Umjetnickoj akademiji. No, ono najvažnije što mu se zbilo, upoznao je Bojanu, ljubav svog života. Kada ju je vidio bila je to ljubav na prvi pogled, no kako je bila vrlo mlada cekao je nekoliko godina da bi se mogli vjencati. Iz Opatije su došli u Zagreb odmah poslije rata i uskoro im se rodio Damodar. Bojana je, kako je on znao reci u duši bila teozof. On se zaposlio u Antropološkom zavodu, gdje je radio dosta godina. U Zagrebu su oboje bili aktivni u TD, družili su se sa slovenskim clanovima, putovali u Naarden, teozofski centar u Holandiji, gdje je upoznao Geofrey Hodsona. Tamo je u crkvi Svetog Mihaela doživio tišinu. Bojana se pocetkom sedamdesetih razboljela od neizljecive bolesti i 1975 napustila ovu razinu. Bio je stalno uz nju i teško mu pao njezin odlazak. Pisao je Hodsonu i pitao ga je kako je moguce da je ranije otišla negoli je to bilo zapisano u horoskopu. On mu je odgovorio da neke naprednije duše mogu otici i ranije zbog evolutivnih razloga.

Kako sam ja doživjela Zvonimira?

Kako bi Castaneda rekao, za mene je on bio covjeka od «znanja» ali i od duše. Njegovo unutarnje dijete cesto bi se znalo ugledati vani. Zanimala ga je umjetnost, filozofija, znanost a teozofija je bila njegova prava ljubav. U mladim godinama je pisao i poeziju. Sjecam se da sam mu pomagala u nekim njegovim eksperimentima sa nekim aparatom koji je sam konstruirao i pravom strašcu išcekivao rezultate eksperimentiranja. Za slikanje je uvijek govorio da je to apsolvirao u prijašnjem životu, a da sada to znanje koristi da bi egzistirao. Njegov unutarnji glas mu je u jednom trenutku tišine rekao da bi trebao pisati i u drugoj polovici sedamdesetih poceo je još intenzivnije pisati i studirati teozofiju. Znao nam je reci da ono što nam daje je «prožvakana» teozofija. Nakon Antropološkog zavoda više nije radio, uzdržavao se uglavnom kreativnim radom, da bi imao više vremena za pisanje i studij.

Kada je pocetkom osamdeset došlo do ukidanja lože u Zagrebu, uglavnom su njega smatrali krivcem jer nije vidio što se dogada u društvu i skoro je bio izbacen. Još nekoliko puta prošao je teške karizme, no sve je to stoicki podnio, jer je znao što znaci pripadnost njemu, odnosno Njima. Bio je u ovom svijetu ali ne od ovog svijeta. Nikad nije vidio loše strane ljudi pa se cudio kada bi mu se dogodile nepovoljne stvari. Cudenje poput djeteta.

Kada je Nino došao k meni, prepoznala sam u njemu puno slicnosti sa Zvonimirom. Zavolio ga je poput sina i složio se sa mnom. Posljednjih tjedana života bila sam uz njega, vec je više bio preko nego ovdje, a u momentima svjesnosti rekao mi je da sam mu u mnogo života pomagala i bila uz njega.

Zahvalna sam mojoj dobroj karmi da mi darovala takvog prijatelja i ucitelja koji mi je darovao mnoge trenutke ushicenja u ljepoti traženja istine, suštinske ljepote i dobrote. Iz duše HVALA. Prepoznajem neki dio Tebe u pogledu Tvoje unucice.

Ðurda