Kada sam rekao da ću rado napisati osvrt na pisano stvaralaštvo Zvonimira Frlana nisam ni slutio da će to na prvom konkretnom koraku izgledati kao nemoguća misija.

Čitati tekstove napisane Zvonimirovom rukom je jedno a govoriti ili pisati o tome nešto sasvim drugo.

Prvi susret sa njegovim tekstovima bio je za mene kao defragmentacija diska na računalu (postupak kojim se datoteke sortiraju, sređuju i optimiziraju). Do toga trenutka sam mislio da znanje leži u knjigama i da ga samo treba pokupiti. Po prvi put osjetio sam stvarnim činjenicu da je ono jedino bitno sam misaoni proces koji čitanje izaziva u meni. Istina, budući da je otkriće Teozofije i Zvonimirovih tekstova ušlo paralelno u moj život ne mogu niti sa ove vremenske distance od dvadeset godina razlučiti da li je levitacija uma i tijela bila potaknuta prvim ili drugim; vjerojatno i jednim i drugim.

Neki od tekstova popunjavali su rupe na slici koju sam gradio u svom umu a neki od njih činili nove kompozicije i prostore koje je tek trebalo oslikati. Poneko ponavljanje već napisanog i pročitanog nije izazivalo dosadu ili pospanost uma već neku novu boju, nijansu ili sjenu dajući više prostora i stvarnosti životu samih slika, dokazujući da životu prethodi znanje a ovome pak učenje i ponavljanje.

Einstein me je otprilike naveo na misao da je Istina tako jednostavna samo zato što se njenom jednostavnošću može pozabaviti mozak koji je prošao fazu izgradnje i mladenačke zbunjenosti, pa čak i da dolazi sama od sebe ako se približimo izvoru Nje same.

Recimo da u Zvonimirovim tekstovima leži upravo ta jednostavnost duhovnosti koja nema ambiciju parati nebo uzvišenim intelektualnim definicijama niti sticati akademsku vrijednost. Njegova Istina je u svakodnevnom životu i atomskim “spirilama” koje titraju u skladu sa okolinom bilo da je čine sebi sličnom ili da odgovaraju na njenu uzvišeniju notu ljepote. I baš kao što je često ponavljao gotovo proročki – čovjek, tragač ili učenik mora se kad tad vratiti i sjesti do Nogu Učitelja i vidjeti da je jedina Istina biti jedno sa Jednotom koja Je.

Najstarije njegove riječi koje sam čuo bile su pisane još tamo ranih 40-tih godina prošlog stoljeća i izlazile su iz Novela koje je pisao posvećujući ih svojoj Ljubavi i paru ljubavnika u vječnoj potrazi za Blaženstvom Jednote. Rijetke su to bile prilike, ali duboko emotivne, mameći i poneku suzu iz oka koje već dosta godina nije vidjelo svoju voljenu i žudeći za trenutkom kada će se ponovno sresti s njom.

Iz tih vremena potječu i slike koje oslikavaju te osjećaje.

Mislim da je upravo taj period obilježio i kasnije pisanje o teozofskim temama u kojima je uvijek prisutna igra polova, atoma i sila prirode.

A o čemu je to Zvonimir pisao?

Pa kada bi se htjelo nabrajati vjerojatno bi popis naslova bio predugačak, ali budući da mi to činiti nije namjera osvrnuti ću se samo na okosnicu njegovog djela. Djela koja nije završio…

Zvonimir nije ništa objavio. Niti jedna knjiga ili bolje rečeno skripta nije službeno katalogizirana. Sve što je pisao želio je dati učenicima i studentima Teozofije. Uz svaku skriptu obično je stavljena opaska: “Samo za internu upotrebu”. To nije oznaka isključivosti već više jednog intimnog odnosa između autora, pisca i čitatelja. Moguće da je i prisutan manjak samopouzdanja i višak samokritike ali svakako doza skromnosti i jednostavnosti. Velika većina tekstova još je uvijek u rukopisima.

Onima koji nisu prihvaćali Teozofiju pokušavao ju je približiti, onima koji je nisu razumjeli učiniti razumljivom a onima koji su je uzimali zdravo za gotovo učiniti čudesnom i intrigantnom.

Govorio je da je sreo dosta teozofa koji su prihvatili Teozofiju kao ideju i da nisu odmakli dalje od čitanja. Pod dojmom čitanja ljudi potpadaju pod zabludu da žive ono što su pročitali održavajući jednu ego-ideju kako bi zavarali i ulijenili umnu sposobnost promišljanja. Čitanje je tako potisnulo razum a poistovjećivanje potisnulo autentičnost. Staru ideju koliko minuta čitaš toliko sati razmišljaj Zvonimir je nenamjerno pretvorio u koliko minuta čitaš toliko sati piši. Pisanjem misli se materijaliziraju i postaju konkretne a naš um centriran i učvršćen.

Upravo u dosta svojih tekstova pisao je o misaonim procesima i umu, naravno sa teozofske pozicije, a to znači teme kao što su mentalna razina, misaoni elementali i oblici, te spirile mentalnih atoma.

…mentalno /intelektualno/ stanje će se također prenesti iz mentalnog tijela u fizički mozak toliko više koliko je mozak više razvijen da prenosi razno znanje i obavještenja. Mentalno tijelo ima naime daleko veće mogućnosti da uoči i prikupi svekoliko znanje nego što to može fizički mozak kroz svoja čula. Ono također daleko bolje pamti sve, čak i ono što je jednom letimično uočilo. Ako u fizičkom mozgu nisu izgrađeni određeni neuroni i posebni mali centri koji mogu ovo veliko znanje “prevoditi” na običan govorni jezik fizičkog čovjeka, onda neće ništa ili vrlo malo prodreti u polubudnu fizičku svijest koja se nalazi u pasivnom meditativnom stanju…

Pišući tako pokušavao je usaditi u nas ideju da svako dublje razmišljanje sili mozak da emitira poput radio odašiljača valove koji potiču, mijenjaju i izgrađuju našu okolinu ali i najvažnije nas same. Baš kao što se tjelesnom vježbom razvijaju mišići fizičkog tijela takvim mentalnim naporima razvijaju se oni “nevidljivi” mišići u mentalnom tijelu koji onda zakonima rezonancije i sustavom “septava” utječu i na “vijuge” fizičkog mozga kao posrednika između mišljenja i riječi, stvaranja i stvorenog.

Upravo na tom tragu su i njegove studije o Rasama.

Studij Rasa tema je kojom se bavi poseban dio Teozofije a prisutan je i u Kosmogenezi i Antropogenezi, polazeći od osnovne istine o Evoluciji Oblika koja prati Evoluciju Duha.

Vjerojatno potpomognut svojim radom u Antropološkom zavodu pokušavao je spojiti dostignuća i otkrića moderne znanosti i drevnu okultnu mudrost, te tako iskoristiti ono najbolje od obje.

Pišući o Rasama otišao je u daleku prošlost Lemurije i Atlantide raspličući razvojne linije njihovih podrasa pronalazeći tragove njihovih znakova u današnjim rasama i ljudima.

Proučavati rasne tipove i pisati o njima mogu samo rijetki ljudi neopterečeni rasnim diskriminacijama a duboko svjesni razlika među njima u svijetu mana i vrlina.

U istančanoj okultnoj znanosti nije se libio zaviriti niti u daleke puteve čovječanstva i drugih linija razvoja koji se protežu izvan zemaljske evolucije i sunčevog sustava, ipak ograničavajući svoju pažnju na jednu skupinu današnjih ljudi tzv. “Služitelja” koji se posebno ističu u svojim djelatnostima da potpomognu razvoj čovjeka i čovječanstva u cijelini, kako bi jednog dana cijelo čovječanstvo moglo opravdati svoje ime i status koji ima u carstvima prirode.

Ne stavljajući ih na priviligirano mjesto već dapače otkrivajući njihove tragove u ljudima oko sebe od istih zahtjevao bi više i bolje, tražeći ponekad od njih i više nego što su oni sami bili sposobni misliti da mogu. Ponekad bi ta potraga u redovnim šetnjama Ikom bila vesela i zabavna, proučavajući različita lica i tijela ljudi koje bi susretali ali nikad s porugom već uvijek s poukom i nekom dosjetkom. Toliko različiti a ipak u jednom Dahu Postojanja.

Na temu Služitelja i zahtjeva koje su sami pred sebe stavili nastao je i jedan niz tekstova koji bi mogli biti sadržajem i više knjiga a okosnicu bi činila tema “Majstori i Učenici”. U kojima bi dominirali naslovi o kultiviranju samog sebe i naših tijela, odnosu prema Učitelju i svojoj braći u učenju. Ali i temi koja se sama po sebi nameće a to je Put ili Staza Duhovnosti ili kako ga je on sam imenovao u jednoj od svojih najvrijednijih skripti “Put Povratka”.

Veliki doprinos dao je na pojednostavljenju i pojašnjenju sila i tokova unutar samih atoma (atoma, u teozofskom smislu shvaćanja, a ne kako ga tumače moderna fizika i kemija). Mnogo je tekstova upravo o atomu, silama, građi i djelovanju unutar njega. Neminovno je sve to dovelo i do niz tekstova koji su obrađivali okultnu kemiju i fiziku. Pisao je o vitalnoj jedinici, kako nastaje i koja joj je funkcija. O Prani, Kundalini i Fohatu silama stvaranja i razaranja, silama koje omogućuju da život nastaje, biva i nestaje.

Jednostavno je nemoguće u kratkom tekstu kao što je ovaj opisati njegovo stvaralaštvo čak niti grupirati teme jer su se kao i u životu naizgled nedodirljive teme ispreplitale i dale jedan sasvim nov pogled na stvarnost oko nas. I kao što sam već spomenuo, nerijetko je ponavljao teme i motive, tako da se ponekad stiče dojam da sve to piše za samog sebe ponavljajući i utvrđujući gradivo. Možda u tome ima istine a ako je tako onda nam se zapravo ukazuje prilika da shvatimo učeništvo učitelja.

Jednako tako pisao je dosta o astrološkoj simbolici, elektricitetu, magnetizmu, o jogi i joginskim tehnikama te presudnoj važnosti svijesti i motiva u svakom djelovanju.

Dosta tekstova posvećeno je Monadi (iskonskom izvoru i biti čovjeka), i njenom omatanju materijom različitih svjetova te načinu na koji se manifestira kroz svaki od njih. “Egosu” (individualnosti) koji sumira sva postignuća svih proteklih ljudskih inkarnacija i uzroku svih budućih karmičkih zapleta na pozornici manifestacije fizičkog, astralnog i mentalnog svijeta.

Jedan veliki broj tekstova govori o procesu individualizacije i postanku ljudskog oblika postojanja za čovjeka kao pojedinca kao i individualizaciju čovječanstva sa njegovih 60 milijardi jedinki.

Konačno, može li Teozofija imati ograničenja.

Vjerojatno ne, pa se tako niti Zvonimir u svom pisanju nije mogao ograničiti na određena ili uska područja. Ipak mi koji smo na razne načine rasli uz njega otkrili smo što je volio i čemu je težio a to je zaista jedna velika privilegija prijateljstva.

N.