The Theosophist, travanj 2016.

Postoji obilje krasnih i nadahnutih opisa značenja riječi „Teozofija“. Za promjenu, ovaj se članak bavi temom povezanom s načinom na koji upotrebljavamo tu riječ. Opisujemo nejasno značenje riječi, koja se, s jedne strane, odnosi na pojedinačno stanje ili kvalitetu, a s druge, na osobitu doktrinu koju opisuju suvremeni teozofi. Nakon što razjasni ta dva značenja u vezi s Theo-sofijom, članak opisuje tri potencijalne opasnosti koje proizlaze iz nejasnoća te nakraju daje glavne crte provizornih rješenja.

Povijesno istraživanje izraza ‘Teozofija’ otkrilo bi s njim povezana mnogostruka značenja. U ovom ću članku ukratko opisati i dati primjere dvaju značenja koja dovoljno objašnjavaju to pitanje.

Prvo značenje Teozofije može se opisati kao uzvišeno stanje postojanja, koje uključuje razumijevanje božanskih istina. H.P. Blavatsky (HPB) napisala je u svojem članku „Što je Teozofija?“ u prvom broju časopisa The Theosophist (listopad 1879.):

„Tom višom intuicijom polučenom iz Teozofije – ili božjeg znanja, koje je odvelo um iz svijeta oblika u svijet duha bez oblika, čovjek je katkad u stanju, u svako doba i u svakoj zemlji, oćutjeti stvari u unutarnjem ili nevidljivom svijetu.“

U Ključu za teozofiju ona objašnjava:

„Ta tajna mudrost (Teozofija) ne može se postići isključivo učenjem, zato što se radi o nadljudskom znanju, beskrajnom u naravi, koje se može prenijeti višem Duhovnom Jastvu u stanju ekstaze.“

Kasnije ona koristi i izraz „samādhi“ da objasni kako se Teozofija, ili božanska mudrost, može dokučiti. Prema tome Teozofija može označavati božansku mudrost postignutu izmijenjenim stanjima, a ne nešto što se može naučiti iz knjiga. Više no skup znanja, to je kvaliteta ili stanje koje postiže pojedinac. U terminologiji korištenoj u Glasu tišine, Teozofija se može smatrati Duša-Mudrost, povezana s Doktrinom Srca.

Drugo značenje Teozofije predstavlja poseban skup vjerovanja ili doktrinu. HPB na taj način upotrebljava tu riječ u Ključu za Teozofiju, kad izjavljuje da unutarnje tijelo Teozofskog Društva ima vlastiti religijski sustav koji

„ je opisan prije nešto godina u The Theosophist-u i Ezoteričnom Budhizmu, a može se naći još podrobnije obrađen u Tajnoj Doktrini. On se temelji na najstarijoj svjetskoj filozofiji, nazvanoj Mudrost-Religija [drugi izraz koji se odnosi na Teozofiju], ili Arhaičnom doktrinom.“

Dakle, Teozofija se može rabiti u značenju skupa znanja koja su mnogima od nas vrlo poznata, a koja se tiču korijenskih rasa, sedmočlane prirode čovjeka i tako dalje. Drugi primjer tog značenja ilustrira način na koji HPB upotrebljava riječ Teozofiju kao određeni skup znanja. Na primjer, u svojem članku „Što je Teozofija?“ ona spominje da „Teozofija također vjeruje u anastazu, ili neprekidno postojanje, i u transmigraciju (evoluciju), ili niz promjena u duši.“ U tim se primjerima čini da se na Teozofiju gleda kao na Glava-Učenje, ili Doktrinu Oka, da ponovno upotrijebimo izraze iz Glasa tišine.

Dva gore opisana značenja u toliko se velikoj mjeri rabe da odgovaraju opisima u nekim rječnicima. Na primjer, Dictionary.com definira Teozofiju ili kao „bilo koje razne oblike filozofske ili religijske misli koje se temelje na mističnom uvidu u božansku prirodu“, ili, pisanu velikim slovom, kao „sustav vjerovanja i prakse Teozofskog društva“, što u biti ilustrira istu razliku u značenjima.

Ako se na trenutak pozabavimo s ova dva značenja Teozofije, bit će jasno zašto ta dvojakost može stvarati probleme. Kad upotrijebimo istu riječ koja se odnosi na dva različita značenja, dva se značenja mogu početi razumijevati kao jedna ideja, a ne dvije. Problem nastaje zato što se izrazi i status koji se odnose na prvo značenje Teozofije ne mogu primijeniti na drugo značenje, mada se ponekad tako opisuju – možda zbog nejasne uporabe i prirode izraza.

Da nadalje objasnim ovu zbrku, dopustite mi da opišem status koji Teozofija ima, u smislu stanja uzvišene mudrosti, u kojoj se prenosi Božanska Bit, otkriva Istina i tako dalje. Tu Teozofiju HPB opisuje kao prilično univerzalnu, kao stalno prisutnu u ljudskom rodu, kao ono što su iskusili veliki mudraci i osnivači religija i predavali osnivačima svake zemlje. Vjerojatno su mudraci, šamani, jogini, rišiji, sveci i ostali jednako tako iskusili i Teozofiju, premda su je na različite načine izražavali, s obzirom na različita porijekla i nemogućnost ograničenog uma da u potpunosti razumije beskrajnu Božansku Bit. Kad se gore opisane karakteristike upotrijebe u osobitom skupu vjerovanja koja su opisali HPB, Alfred Sinnett i drugi, javlja se problem. Osobiti skup vjerovanja koja su opisali HPB i ostali povijesno je smješten, stoga ima svojstvene jedinstvene karakteristike koje nisu dijelili s drugim mudracima tijekom povijesti.

Drugim riječima, radi se o eklektičnom sustavu vjerovanja nastalom u 19. stoljeću u skladu s zeitgeistom, ili duhom vremena. Štoviše, ta su nam vjerovanja prenesena uz ograničenja pisanog teksta. Iako se to može smatrati sjajnim, mistično nadahnutim djelom komparativne religije, ne može imati status istine i univerzalnosti koje pridajemo drugom značenju Teozofije. Ako to učinimo, prihvaćamo razumijevanje Teozofije koje je potencijalno problematično. U sljedećim ću odlomcima objasniti što smatram da su tri potencijalna problema, ostavljajući čitaocu da prosudi postoje li doista ti problemi među teozofima, ili su samo hipotetske mogućnosti.

Prvi potencijalni problem pojava je nadmenog pristupa duhovnosti. Opasnost proizlazi iz vjerovanja da doktrinarno znanje, obrađeno u teozofskoj literaturi, izražava univerzalno apsolutno znanje koje leži iza svih vrsta religije. Logično, to vodi k zaključku da je svaki doktrinarni detalj iz neke određene religije, koji se slaže s „Teozofijom“, ispravan; dok se razlike pripisuju praznovjerju, kulturalnoj pristranosti ili pretpostavljenoj neuspješnosti vjernika u razumijevanju vlastite religije. Može nam zvučati utješno združiti dva tumačenja Teozofije, vječnu Duša-Mudrost i doktrinu Glava-Učenje, jer to navodi na pomisao o superiornosti naše doktrine u usporedbi s ostalima. No, Glas tišine upozorava:

„Samohvala, o Učeniče, nalikuje visokoj kuli na koju se ohola budala popela. Ondje ona sjedi u taštoj samoći neprimjećena ni od koga doli samog sebe.“

Gornji navod vodi nas k drugom problemu: teozofi postaju sve  odvojeniji. Unatoč povijesnoj uključenosti teozofa u međuvjerske aktivnosti, čega ni danas u potpunosti ne nedostaje, postaje teško uspostaviti zdrav i iskren dijalog, ako vjerujemo da naše knjige izražavaju pravu doktrinu (tj. pravo tumačenje dubljih stvarnosti), a da su sve druge knjige samo njezina iskrivljenja. Ako Teozofiju smatramo jedinom pravom doktrinom, mi potiskujemo naše mogućnosti za učenje i rast iz mudrosti drugih i zauzimamo položaj učitelja i „donosilaca svjetlosti“ prema drugim religijama, umjesto smjernih tragača za mudrošću otvorenih umova. Drugim riječima, shvatiti Teozofiju doktrinom kvari naše zanimanje za učenjem o drugačijim pristupima i odvraća zanimanje drugih za razgovor s nama. Opasnost od odvojenosti ne odnosi se samo na religiju. Ona može ugroziti mogućnosti približavanja čak i skupinama čiji su korijeni u Teozofskom društvu, kao što je Antropozofsko društvo.

Treći je potencijalni problem razumijevanja Teozofije kao doktrine u tome da postane dogmatična, premda je HPB upozorila na to. „Teozofi odbacuju svaku pomisao na nepogrešivost“, napisala je u Društvu bez dogme, ali ipak neki teozofi trude se preispitati njezine riječi ili one Mahatmi, ili priznati da su, unatoč svoj svojoj mudrosti, smješteni unutar kulturnih i povijesnih granica koje na njih utječu (i ponekad ih zavaraju). Takav dogmatski pristup Teozofiji prirodna je posljedica uporabe riječi Teozofija kao istovremeno univerzalne Istine iza svih religija i doktrine ili sustava vjerovanja koju su razradili HPB i ostali.

Problem nejasnoće riječi Teozofija nije nov. Na primjer, Sri Ram u članku „Kula Stražara“ iz prosinca 1955. protivi se upotrebi Teozofije kao „skupa ideja ili vjerovanja“, braneći subjektivnost, tj. osobnu viziju, i mnogostrukost Teozofije. Godinama poslije, u srpnju 1963., on piše:

„Teozofija nikad nije, u bilo koje doba Društva, službeno bila definirana ili kristalizirana. Naprotiv, u prosincu 1950., u vrijeme dvostrukog dijamantnog jubileja Društva, Opće Vijeće Društva usvojilo je rezoluciju otvoreno je nazvavši „Mudrost nedefinirana i neograničena“, i potvrdilo slobodu svakog pojedinog člana da je shvati na svoj način. Naglašavajući tu slobodu, spojila je Univerzalno Bratstvo i tu nedefiniranu Mudrost na način koji ukazuje da su to ciljevi i metode koji Društvu daju jedinstven značaj. Mudrost treba ostati nedefinirana, djelomice zato što je neograničena, a djelomice zato što sadrži aspekte i elemente koji nadilaze doseg riječi i naših ograničenih misli.“

Kao što sam već spomenuo, izvan je cilja ovog članka procijeniti opseg pada nas teozofa u ove tri opisane zamke. Međutim, može se raspravljati o tome jesu li ovdje opisani problemi – koje su uočili Sri Ram i ostali prije mnogo godina – još uvijek neriješeni. Ovaj članak tvrdi da, ako se želimo pozabaviti njima, ključni je korak ponovno razmisliti o terminologiji koju koristimo kad govorimo i pišemo o Teozofiji. Međutim, čini se mudro istaknuti čitaocu kako moja namjera nije sugerirati da mnoga desetljeća o Teozofiji govorimo pogrešno; već istaknuti da voditi računa o tom problemu pri uporabi riječi Teozofija može koristiti načinu na koji komuniciramo – i teozofima i ne-teozofima – a možda i načinu na koji razmišljamo o Teozofiji.

Namjera mi je predložiti da koristimo izraz Teozofija jedino u prvom od dva moguća značenja opisana u ovom tekstu. To znači da se izraz odnosi na Duša-Mudrost, ili Doktrinu Srca, prije nego na Glava-Učenje ili Doktrinu Oka. Izvan je svrhe ovog članka naširoko raspravljati o naravi Teozofije –  na primjer stvarajući analogije između Teozofije i Budističke prajñe ili Kršćanske gnoze. Umjesto toga predlažem da pojam Teozofija označava stanje ili kvalitetu postojanja, bez rasprave – u ovom članku – o potankostima naravi toga stanja ili kvalitete. Dakle, kao stanje ili kvaliteta življenja, teozofija se ne može izražavati riječima, ona je stvar iskustva. Prema tome, konceptualno ili činjenično znanje nije Teozofija.

Sada ću ukratko opisati nekoliko mogućih uporaba izraza „Teozofija“. Fraze kao što su „Teozofija nam govori da…“ ili „Prema Teozofiji…“ s tog stanovišta nemaju puno smisla. Teozofija nije ni skup znanja niti netko. Umjesto toga, možemo reći „Blavatsky nam govori da…“, ili čak „Teozofi često kažu da…“, ili, da budemo još rigorozniji, „“Yoga Sutra Patañjalija nam govori da…“, ili „Ključ za Teozofiju govori nam…“. Nadalje, ne možemo podučavati, širiti, ili objašnjavati Teozofiju. Možemo podučavati, širiti ili objašnjavati ideje, pojmove, doktrine, znanje, ali ne Duša-Mudrost. Teozofija će se tada rabiti kao stanje ili kvaliteta, kao u izjavama „Šamani s vremenom razvijaju Teozofiju“, „Neki su svećenici sigurno dosegli Teozofiju“, ili „Osobna potraga za Teozofijom“. Ona se može zamijeniti riječju „mudrost“, kad se odnosi na božanske stvari, pa zato imamo u širokoj upotrebi istoznačnicu „Božanska Mudrost“.

Druga prirodna implikacija ovog prijedloga odnosi se na skup znanja koje nam je na raspolaganju u teozofskoj literaturi. U tom smislu: sedam korijenskih rasa, tri osnovne pretpostavke, sedmočlana priroda čovjeka, misleni oblici, sedam zraka i sve priopćive ideje izražene u našim knjigama nisu Teozofija. To ne treba umanjiti vrijednost naše literature; imamo dojmljive rasprave o komparativnoj religiji, snažne tekstove, transformativne perspektive i mnoštvo pametnih ideja koje mogu ili ne moraju biti doslovce točne, u smislu da korespondiraju s objektivnom stvarnosti. Na kraju, nije toliko važno izražava li teozofska literatura precizne objektivne stvarnosti, na primjer, jesu li postojali Lemurijanci i jesu li bili upravo onakvi kakvima ih je HPB opisala. Ideje koje se mogu riječima izraziti sredstva su za razvijanje mudrosti, razvijanje Teozofije. Drugim riječima, one su alati koji nam omogućuju iskusiti transcendentalnu Istinu, one nisu Istina sama. Da upotrijebim čestu budističku metaforu, poučavanja su nalik splavi, gradite je i koristite za prijelazak rijeke. Ali kad prijeđete rijeku, splav ostavite. Vrijednost splavi je u tome što vas može odvesti na drugu stranu. Druga strana rijeke je u krajnjem slučaju Teozofija. Naša učenja su samo splav, ali splav se na više načina može izgraditi.

Na takav način Teozofija može postati univerzalna, temelj religija, budući da su veliki učitelji i mudraci razvili duboku mudrost prema božanskom i stoga dosegnuli određeni stupanj Teozofije. U skromnijem primjeru, pretpostavimo da sljedbenik bilo koje religije ili doktrine nastoji biti mudriji u duhovnom smislu. U biti ta će osoba tražiti Teozofiju. Međutim, ta Božanska Mudrost manifestirat će se na osobnoj razini, ovisno o njezinoj ili njegovoj doktrini i osobnim značajkama. Možda će razviti Budističku Teozofiju, Zoroastrijsku Teozofiju, ili čak Teozofiju Blavatskyjeve. U tom smislu, mogli bismo čak govoriti o Leadbeaterskoj Teozofiji, ili Krishnamurtinoj. Drugim riječima, budući da se Teozofija treba smatrati univerzalnom, kad se očituje u nečijem iskustvu, toj mudrosti daje boju osoba koja joj pristupa, a još je više ograničena kad se prenosi riječima.

Zvuči naivno zamisliti da bi se Gautama Buddha, Patañjali i Isus Krist, da su imali priliku susresti se i popiti čaj, složili oko sedam korijenskih rasa i sedmočlane prirode čovjeka, jer su to pretpostavljena unutarnja učenja iz nezapamćenih vremena. Zapravo, Subba Row, za kojeg se vjeruje da je bio visoko cijenjeni chela, odbacio je ideju o sedmočlanoj podjeli ljudskih bića, opisujuću to kao „gotovo nerazumljivo hinduskim umovima“ u Filozofiji Bhagavadgite.  Ne radi se o tome da je jedno od dvoje pogrešno, nego da je bilo koja verzija samo opis u konačnici neopisivih istina dvojice pojedinaca koji su navodno dosegnuli visoki stupanj mudrosti, Teozofije. To su pojmovna ili faktična znanja, stoga nisu Teozofija.

Drugi potencijalno problematični izraz povezan s Teozofijom jest „teozofsko“. Ako je Teozofija definirana kao Duša-Mudrost onkraj ovozemaljske sposobnosti da se spozna i saopći, onda definicija teozofske knjige, teozofskog pojma, teozofske metode ili čak teozofskog društva postaje složena. Jedno bi rješenje bilo da se izraz teozofsko rabi tako da se odnosi na elemente povijesno povezane s Teozofskim Društvom, jer je Teozofsko Društvo opravdalo svoje ime uporabom kroz dugo razdoblje.

Dakle, radovi članova Teozofskog Društva konstituiraju teozofsku literaturu, ideje koje su stvorili bile bi teozofski pojmovi, a način na koji ih upotrebljavaju, teozofske metode. Opasnost koju nosi takvo rješenje, što se tiče uporabe izraza ‘teozofsko’, slična je onoj opisanoj na početku članka; to može dovesti do krivog tumačenja da je sve što je teozofsko (tj. povezano s povijesnim Teozofskim Društvom) univerzalno i zato apsolutno nadvisuje ostale doktrine i religije.

Unatoč ukazivanja na to kako koristiti riječi „Teozofija“ i „teozofsko“ u ovom članku, rješenje uporabe obje riječi nadilazi niz pravila u smislu „pravog i krivog“ načina korištenja tih izraza. Cilj mi je da mi kao teozofi postaneno svjesni mogućih problema u uporabi obje riječi i da razumijemo razlike između dvije „Teozofije“. Nadam se da stoga možemo postati pomniji pri uporabi riječi Teozofija i da ćemo naći vlastita rješenja kako bismo postigli jasniju komunikaciju i razumijevanje.

     Istina, ili Mudrost, ne može se znati nego umom koji joj je potpuno otvoren. Jedino kad je um očišćen od svake ideje, svake obojane želje, svakog elementa sebe, jedino tada može otkriti Istinu. Istina se odražava u takvom umu; nema potrebe tražiti je. Istina tada dolazi osobi. Ona je otkriva u svojem srcu. Jedino u potpunoj slobodi uma i srca istina u svojoj neograničenosti može sjati i objavljivati se. Zato u Teozofskom Društvu nastojimo održati tu slobodu koja je otvoreni put ili prostor. To je razlog zašto je Teozofija ostala nedefinirana.

1. Sri Ram: „Why Theosophy is Left Undefined“, The Theosophist, listopad 1964.