(Predavanje održano 28. 5. 1917. u Government School Hallu u Bangaloreu. Prvi put je objavljeno kao adyarski pamflet 1920. drugo izdanje 1932., Theosphical Publishing House, Adyar, Chennai, Indija)

 

ERNEST WOOD 
Tokom posljednjih godina događa se velika promjena u pristupu ljudi koji se bave odgojem i obrazovanjem mladih prema bitnim točkama kojima trebaju težiti. Dugo vremena smo mislili da je dovoljno odgojiti mlade ljude tako da kad završe s obrazovanjem budu sposobni zauzeti svoje mjesto u društvu starijih. I pod tim okolnostima smo bili zadovoljni punjenjem mladih mozgova raznim informacijama, a naše škole su tako postale puke institucije za punjenje posuda – dječjih mozgova. Kao što sam rekao, događa se velika promjena. Prva pitanje koje sada treba istražiti u bilo kojem odgojnom sustavu je razvija li on karakter ili ne, jer svrha odgoja je razvijanje karaktera. Premda ga nitko do sada još uvijek nije jasno definirao, potpuno smo svjesni što mislimo kad upotrijebimo tu riječ. Karakter u pojedincu znači da je sposoban djelovati na poticaj iznutra, da iz skrivenih kutova svog uma i srca može pokrenuti sile snažnije od utjecaja koji ga okružuju u vanjskom svijetu. možemo čovjeka zamisliti razapetog između dva života; jedan je unutrašnji, pun ideja i težnji, drugi je vanjski u kome se čovjek kreće da bi djelovao, osjećao i mislio kao sluga fizičkog tijela s njegovim stalnim zahtjevima za sigurnošću, udobnošću i zadovoljstvom. Unutrašnji i vanjski zahtjevi čine bojno polje duše, a kad na njemu pobjeđuje unutrašnji čovjek imamo čovjeka od karaktera.

Tako vidimo da je čovjek od karaktera onaj koji, usmjerivši svoj um prema nekom idealu, ne odustaje od potrage za tim idealom zbog razmišljanja povezanih s vanjskim svijetom i tijelom. Svijet nas toliko pritišće, vezano uz naše fizičko tijelo, da smo često puta u napasti popustiti njegovim zahtjevima da okupira našu pažnju i čak niti ne primjećujemo jesmo li mi vlasnici tog tijela ili je ono naš vlasnik. Želimo ga obući, nahraniti, zakloniti, zabaviti i paziti na njegovu udobnost, a sve te stvari okupiraju naše misli i pozornost, u nekim slučajevima cijelo vrijeme. No mišljenja sam da se uistinu može reći da počinjemo živjeti kao ljudska bića kad se počnemo baviti životnim aktivnostima što su izvan tog područja, što su izvan tjelesnih potreba i izvan sveg složenog života koji nas okružuje vezano uz ove potrebe. I može se reći da kad čovjek u sebi razvije puno unutrašnje snage – ne znam kako to nazvati, no nazovimo je dušom – tada je u položaju da živi životom čovjeka, kao bića koje djeluje iz svog uma, zadovoljava interese koji su preko tjelesnih, ne više poput onih iz životinjskog kraljevstva. Postoji nešto što nam svima dolazi na određenom stupnju razvitka ili rasta, što nas osposobljava da se uhvatimo principa i da principe i ideale vrednujemo izvan bilo koje vanjske stvari. U izražavanju privrženosti onim principima na koje nas potiče naša intuicija, pre vanjskim teškoćama, razvijamo onu unutrašnju snagu koje će nam pomoći da dosegnemo stanje više od čisto ljudskog.

Nije teško istači primjere svjetovnih ljudi koji su radili na ovaj način u svim sferama života. U duhovnom svijetu gospodin Buddha je najizrazitiji primjer. Čitajući priču o njegovom životu nalazimo mlada čovjeka, vrlo osjećajna, emotivna, vrlo suosjećajna, dirnuta patnjama oko njega, tako da je još vrlo mlad upao u duboku i dugu depresiju. Kamogod pogledao nalazio je tugu, pa je za njega cijeli svijet bio prekriven oblacima. Običan čovjek, s pola njegove suosjećajnosti, bi potonuo u stanje stalne depresije ili bi možda postao cinik koji je zadovoljan prihvaćanjem svijeta kakav jest, iako osjeća da je sve to loše i odlučuje da je jedino što mu preostaje slegnuti ramenima i nekako nastaviti dalje. Ali ne, u Gospodinu je bio neutaživi duhovni karakter, bilo je nešto u njemu što je govorilo i navelo ga da vjeruje kako je ljudski život napravljen s ljubavlju i pravdom, tako da ga usred depresije nije napuštala misao da mora postojati duhovno rješenje njegova problema. Tako čitamo da je odbacio svjetovne stvari, jer je osjećao da ga sputavaju. Želio je znati, razmišljati, ali nije mogao usred sveg prinčevskog okruženja. Zato je odbacio mogućnost kraljevanja, odbacio svaku vrstu sreće, da bi mogao poći i baciti se u krilo Prirode, predati se meditaciji i razmišljanju, kako bi bio u stanju riješiti veliki problem života. I kažu da ga je riješio i da je stekao duhovno prosvjetljenje.

Ovdje nalazimo primjer čovjeka od karaktera na duhovnoj strani, ali u svakoj grani ljudskog života imamo ljude od karaktera. Među najzanimljivijim i najistaknutijim primjerima su oni koje nalazimo među svjetskim izumiteljima, jer, općenito govoreći, izumitelj se mora suočiti s teškoćama kojih su obični ljudi oslobođeni. Mora se suočiti s problemom ismijavanja, koji je jedan onih kojih se najviše bojimo. Uzmite primjer koji nam se vrlo snažno nameće u ovo vrijeme, slučaj ljudi koji su otkrili način da čovjek poleti zrakom. Prije dvadeset ili trideset godina ljudi su eksperimentirali s načinima letenja. Neki su bili uvjereni da čovjek može letjeti i pokušavali su u raznim smjerovima riskirajući vlastiti život, po cijenu svih sredstava koja su imali i suočeni s ismijavanjem sugrađana. Mnogi znanstvenici su rekli da ljudi ne mogu letjeti, ipak jedan broj je nastavio u naizgled glupom pokušaju da polete zrakom. Priča se da su neki eksperimentirali s propelerom, a drugi su na leđa pričvršćivali različite oblike krila i skakali s krovova kuća, često puta se ozbiljno ranjavajući, ali ipak odlučni da nastave tražiti uspjeh. I napokon su uspjeli; a ljudi u Europi sada razgovaraju o tome da uspostave poštansku službu zrakom pa čak i promet ljudima. Vidimo da su ovi ljudi od karaktera, noseći se s teškoćama svog vremena, gurajući dalje usprkos svim zaprekama, postali ne samo primjeri ljudskom rodu, nego su napravili izum čije mjesto u ljudskoj civilizaciji u ovom trenutku ne možemo uopće odrediti.

U svakom području života vidimo istu stvar. Na primjer, znamo kad je izumljena parna lokomotiva i kad se eksperimentiralo s vlakovima da su mnogi ljudi ustali protiv toga. Neki su govorili da će, ako budu putovali brže od dvadeset milja na sat, ljudi ostajati bez daha. Drugi su sasvim ozbiljno protestirali po novinama pišući da će vlakovi opustošiti zemlju, dimom uništiti svu vegetaciju. Ali znamo da su hrabri ljudi nastavili s poslom i na kraju uspjeli i da su zaslužili zahvalnost čovječanstva. Gotovo ista priča je s književnim genijem. Imamo mladića koji u svom srcu ima nešto što ga tjera na književni rad i zbog čega je možda otklonio neko unaprjeđenje, nezadovoljan time da bude pisar ili činovnik i da dopusti da mu nadahnuće uguši rutina svakodnevnog života. On u sebi ima nadahnuće i gura dalje, često kroz godine siromaštva, dok na kraju ne uspije ili propadne. Uzmimo drugi primjer – priču o Juliju Cezaru, jednom od najvećih svjetskih vojskovođa i državnika. Nije bio krupan čovjek, niti snažan, rastom prilično ispod prosjeka, nerazvijen. Što više, u mladosti se upustio u razvrat do te mjere da je uništio zdravlje i nitko nije mislio da će preživjeti. No iznenada mu je došla ideja da treba živjeti i postati moćan, a u njemu je bila tolika snaga karaktera da se uspio ponovo izgraditi i postati jedna od najznačajnijih figura u povijesti.

Na svim stranama, u svim oblicima djelovanja, s različitim sposobnostima, imamo ljude od karaktera – a oni su, dakako, oni koji zaslužuju ime ‘čovjeka’. Kad o tome razmišljamo ne možemo ne poželjeti da svatko od nas postane čovjek od karaktera. Kad smo čuli o životima velikih ljudi ne možemo više biti zadovoljni kao ljudske biljke ili čak ljudske životinje. Želimo ustati i napraviti nešto. Želimo živjeti životom čovjeka. Počinjemo gledati oko i u sebe, istražujući kojem idealu bismo se predali. I nemojmo pomisliti da u ispunjavanju našeg ideala može biti neuspjeha. Čak i ako smo materijalisti po uvjerenju, osvrnuvši se na svoj život trebali bismo biti zadovoljni spoznajom da smo u prošlosti živjeli najbolje moguće pred nevoljama i mogućim vanjskim neuspjesima. Ali većina nas vjeruje, dovoljno snažno da to utječe na naše vladanje, da smo bića predodređena za besmrtnost, da smo bića koja, kad jednom izaberu put, ne može zaustaviti nikakva vanjska prepreka, jer shvaćamo da su sve te prepreke privremene prirode, da su samo sredstva našeg samo-treninga, da nestaju kad se on dovrši i ako uporno nastavljamo prema zadanom cilju na kraju ćemo se tamo i naći.

Oni od nas koji vjerujemo u ono što se naziva reinkarnacija, koji vjerujemo da ćemo, kad prođe ovaj život, ponovo doći u ljudskom obliku, donoseći sa sobom karakter koji smo razvili u prethodnim životima, možemo lako vidjeti kako ćemo se prečku po prečku penjati ljestvama iskustva prema savršenom ljudskom karakteru. Proučavanje ovog predmeta nas uvjerava da, jednako kao osjećaje, razmišljanje i djelovanje, iz života u život nastavljamo i karakter koji stalno raste u svijetu iskustva. Sve što naučimo u jednom životu, zaboravimo do drugog, ali sposobnost stečena učenjem je naša za sve živote što će doći. Jednako kao što svaki od nas sada zna čitati, a ne pamti knjige iz kojih je učio, tako svaki od nas nastavlja koristiti i razvijati karakter naučen u drevnim vremenima iz udžbenika iskustva. U poziciji smo vidjeti da poteškoće nisu prave prepreke, nego odgojni postupci za vježbanje i razvijanje uma i volje i da je apsolutno siguran uspjeh u svemu onome što je vrijedno imati i činiti. Čak i ako odabere posebnu liniju djelovanja i učenja, ako je ustrajan u tome, čovjek je siguran u uspjeh. Ako, na primjer, želi postati veliki glazbenik, ništa ga ne može spriječiti. Možda nema sposobnosti postati veliki glazbenik u ovom životu, ali ako svoju volju usmjeri u tom pravcu, u ovom će životu postati barem dobar glazbenik, veliki možda u slijedećem, a jako veliki u jednom iza toga. Nismo u stanju odrediti granicu do koje se on može dići ako stalno ide u tom smjeru. S ove točke gledanja religija je našoj strani. Nema opasnosti u padanju. Opasnost je ne ustati ponovo. Ne moramo se bojati ničega izvanjskog, samo nas samih. Ako ustanemo svaki put kad padnemo i nastavimo svojim putem, uspjeh je apsolutno siguran.

Razmislimo na trenutak koje osobine tvore karakter. Različite svjetske Svete knjige daju popise osobine, ponekad tako dugačke da ih je teško ostvariti, jer um nije u stanju istovremeno se držati puno ideala. Na primjer, ako uzmete popis iz Bhagavad-Gitte, s početka 16. poglavlja, naći ćete trideset ili četrdeset božanskih osobina, počevši s hrabrošću. Izuzetno je teško sve ih držati na umu. Ali postoj izlaz iz toga, jer ih se može podijeliti u tri grupe, tako da ih možete dozvati u um u uobičajenom redu. Plan je da se na umu stalno ima i da se vježba tri vrline iz kojih se izvode druge. To se naziva građenje karaktera, termin je slikovit, jer tri temeljne osobine su u međusobnom odnosu koji je analogan onome kod tri bitna dijela zgrade.

Uvijek postoji pitanje temelja zgrade. Prvo pitanje koje treba riješiti, ako smo odlučili da ćemo u budućnosti od sebe napraviti ljude od karaktera, je koji temelj ćemo prvi napraviti. Želio bih ukazati da postoji jedna osobina koja je temelj svih vrlina – svih snaga, da upotrijebim riječ u njenom drevnom značenju. Ta osobina je hrabrost. Jedva da je moguće dovesti moralnu prirodu do velikih visina u bilo kojem smjeru bez poprilične hrabrosti. Ako primjerice pogledamo poštenje, otkrivamo da nedostatak hrabrosti umanjuje ovu osobinu. Dijete svoju prvu laž obično izgovara bez straha; ljudi su u napasti napraviti razne stvari koje su ispod njihovih ideala zbog straha; trgovac je u napasti krivotvoriti svoju robu tako da se može natjecati sa svojim susjedom koji čini isto da bi uspio, pravdajući se da mora brinuti za ženu i djecu. Strah umanjuje njegovo poštenje. On nema vjeru u pobjedu ispravnosti, oslanja se na male stvari i svoje sidro baca u živi pijesak materijalna svijeta; a rezultat je da su njegova istinoljubivost i njegovo poštenje umanjeni. Mladi branitelj je ponekad iz istih razloga u napasti predložiti svog prvog dvojbenog svjedoka, kad su dokazi upitni. Postoji strah da neće uspjeti ako tako ne postupi; uvjeravaju ga da neki drugi tako rade i da su uspješni, a on će propasti ako ne bude slijedio njihov obrazac. O tom uspjehu ovisi njegov glas, a o njemu zadovoljenje sve većih potreba njegove obitelji. U svakom slučaju nedostatak hrabrosti je u korijenu svakog zla, a ako na bilo koji način možemo razviti čvrst temelj od hrabrosti i ostale vrline su sigurne.

Želio bih svojim mladim prijateljima predložiti nekoliko načina na koje mogu razviti temelj od hrabrosti. Kao prvo, to je stvar o kojoj se razmišlja svaki dan. Ima ovdje jedna ili dvije osobe koje bi se željele pozabaviti ovom stvari, koje će otići iz ove dvorane i razmišljati o hrabrosti dan ili dva, ali onda će to zaboraviti. Savjetovao bih onima koji su odlučni postaviti ovaj temelj da na svoju odluku moraju misliti svaki dan kroz barem jedan mjesec. Svako jutro kad ustanete recite si: ‘Spreman sam izgraditi karakter, započet ću graditi njegov temelj tako što ću danas biti hrabar’. Onda tokom dana morate napraviti nešto što ne volite raditi. Možda vam se ne sviđa ustati rano. To će vam dati prvu dnevnu priliku. Bez oklijevanja skočite iz kreveta i pod hladan tuš ili na jutarnju vježbu. Tako ćete napraviti nešto što vam daje snagu uma. Drugo, nikada si ne dopustite da budete bojažljivi. Ako imate neku lekciju koju ne razumijete, a bojite se da će vas učitelj držati glupim ako odete k njemu, recite si: ‘Zašto bih se bojao učitelja? Možda će misliti da sam glup, ali istovremeno će pomisliti da se trudim naučiti lekciju’. Kao stari učitelj uvjeravam vas da će vas zbog toga poštovati. Hrabra čovjeka se uvijek poštuje, čak i kad ga se ne voli. Ima desetak načina na koje se mladi čovjek može vježbati. Ali iza svih njih i u njihovom temelju je ovo – svaki dan morate napraviti nešto što ne volite raditi. Odbacite lijenost i plahost. Krenite i napravite upravo ono što ne volite raditi. To je najbolji trening. Postoji drugi put za one koji su jako religiozno naklonjeni, one koji doista osjećaju da su iskre Božanskog Bića, one koji osjećaju da postoji Bog u kome svemir živi i da je svaki od nas neraskidivo vezan s Njim. Oni se sjećaju da u jedinstvu s Njim ili pod Njegovim zakonom nema straha. Naše prepreke i teškoće nas suprotstavljaju Njegovom dopuštenju i samo su sredstva za osnaživanje naše energije i pobuđivanje naših sposobnosti dok idemo putem k ljudskom savršenstvu. Treća metoda, uglavnom za mlade, je zaranjanje u igre. Pri tome se učenik ne priprema samo za druženje s knjigama i papirima, nego za život. Ponekad se možda mora igrati s dječacima koji su veći od njega. Uvijek postoji mogućnost da će se ozlijediti, ali ako je spreman riskirat i sudjelovati u muškim igrama, otkrit će da je to sredstvo za razvijanje hrabrosti i to će ga pripremiti za emocionalna iskušenja kasnijeg života.

Sve što sam rekao o stjecanju hrabrosti je pozitivno, no od negativnih stvari čuvajte se depresije ili malodušnosti. Ne brinite se kad one dođu, nego se zapitajte što im je uzrok i u njemu potražite instrumente za vježbanje hrabrosti. Iskoristite malodušnost kao svog slugu, kao stražara koji će vas upozoriti kad vam emocije krenu krivim smjerom i doći će vrijeme kad će ona umrijeti, jer ste vi postali permanentno snažni.

Kad ste Hrabrost uzeli za temelj zgrade svog karaktera, koji je slijedeći zahtjev?

Vratimo se analogiji s materijalnom gradnjom: na temelje se zidaju zidovi. Postoje neke osobine zidova koje im daju snagu. Nije debljina ono što zidu daje snagu; to je njegova uspravnost i kvaliteta materijala. Zato kao svoje zidove uzmimo osobinu uspravnosti ili istinu. Moralni i religiozni učitelji uvijek su govorili da istinu treba sačuvati u svim iskušenjima; a za to postoje barem dva razloga. Opća istina osigurava ljudsko povjerenje. Ništa ne može utući čovjeka i okrenuti ga protiv čovječnosti više od prijateljeve izdaje. Vježbanje istine razvija unutrašnju istinu i pravo znanje. Zbog toga treba uvijek težiti istini i mora se za njom tragati sve dok ne dođe živjeti u nama. Postoji ideal filozofa koji su rekli da svako ljudsko biće instinktivno traži poštenje, istinu i vjeru. Na primjer, Seneka je objašnjavao da lopov ne bi krao kad bi mogao do onoga što mu treba doći poštenim načinima. On ne voli krasti; krade zato što jako želi posjedovati neku stvar. Nitko ne želi lagati, nitko ne želi biti grub i neljubazan, osim naravno ako uopće nije čovjek. Povremeno čujemo o strašnim okrutnostima koje se čine nemogućima; i nemoguće je povjerovati da ih čine ljudi koji imaju imalo ljudskosti u svojoj prirodi. Možda u ljudskom rodu ima asura koji su uzeli naš oblik ili zaposjeli um nekih nesretnika, ali oni ne mogu biti istinski ljudi i sigurno će otpasti iz naših redova.

Postoji još jedan vid svega ovog. To je pitanje unutrašnje isitne. Sebe varamo puno više nego bilo koga drugog. A vrlo često ne varamo druge, čak i kad mislimo da to radimo. Čovjek vara samog sebe već u samom činu, u samom nastojanju da prevari druge, jer postoji unutrašnje razumijevanje između čovjeka i čovjeka, bez obzira na pojavu vanjske prevare, a postoji i vanjski zakon po kome ako varamo bit ćemo prevareni. U svim religijama se to izražava kao temeljni životni zakon. Pogledajmo onda koji su to različiti načini na koje smo skloni varati sami sebe. Postoji težnja da želimo što je moguće lakši i udobniji život. Ne volimo otkriti vlastitu nesavršenost. Kao djeca smo upoznali priču o kralju Kanutu i njegovim laskavcima, koji su mu govorili da može vladati plimom. Ali kralj se nije dao prevariti. Slijedimo njegov primjer i izbjegnimo s jedne strane samohvalu, a s druge tiho samozadovoljstvo koje se često prikriva kao skromnost. Većina ljudi ne djeluje na taj način. Oni stvari pokušavaju predstaviti što je udobnije moguću za sebe, da bi zadovoljili svoj ponos ili samo-sažaljenje, ovisno o temperamentu. Ako čovjeku priznaju da je sposoban u nekom području on je zadovoljan. Na primjer, čovjek koji obožava knjige je uglavnom zadovoljan što je stručnjak u svom području i s prezirom gleda na sportaše kao na nekog izvan njegova svijeta; sportaš, s druge strane, vjeruje da je nadmoćan zbog svoje tjelesne snage i ne cijeni ono što naziva knjiškim znanjem. Čovjek od knjige prezire sportaša, a ovaj misli da je aktivan tjelesni život vrhunac postojanja i najpoželjnija stvar. Religiozni čovjek i filozof također ne izmiču ovoj iluziji; jedini koji to čini je onaj što rijetko misli o sebi ili na sebe gleda izvana kao na nekog drugog. Istu varku vidimo u kastinskim i religioznim razlikama, odijevanju i sveučilišnim stupnjevima i diplomama. Uzmimo uobičajeni primjer, vidimo da majka često u svom djetetu nalazi vrline što ih drugi ljudi ne vide, a nije spremna iste vrline vidjeti u drugima. Ne kažem da te vrline ne postoje. Vjerojatno postoje, ali ona je sklona misliti da ih jedino njeno dijete posjeduje. Na primjer, kad se njen mali Johhny posvađa s drugim malim Johhnyem i dođe kući poderane odjeće, majka će sigurno misliti da njen mali Johhny nije kriv i da je onaj drugi mali Johhny loš dječak, dok će majka tog drugog malog Johhnya zasigurno uzvratiti komplimente. Ove sklonosti se treba čuvati u interesu vlastitog znanja i vlastitog napretka.

Prije svega drugog, čovjek mora poznavati sebe. Trebamo pokušati razumjeti sebe, a kad shvatimo ponešto od onoga što jesmo, izraziti svoju iskrenu i nepokolebljivu odanost duhovnom čovjeku u nama. Nije teško zaključiti da u svakome od nas postoji duhovni čovjek koji nešto jako želi, želi rasti u znanju, u ljubavi i u snazi i koji želi širiti svoj život kroz sve kanale ljudske aktivnosti. On se ne želi ograničiti; duhovni čovjek se ne želi zatvoriti u neki kutak života. On traži rast, a da bismo pomogli taj rast moramo mu izraziti ne umiruću odanost. Što je istinska odanost i kako djeluje u svakodnevnom životu? Najbolji primjer što ga mogu dati svojim učenicima je dobro obavljen posao. Može to biti i tako mali posao kao pisanje sastava ili eseja. Postoje dva načina da se to napravi. Možemo napisati dugačak sastav od pola tuceta stranica, u kome su ideje nejasno i zbrkano složene, ima puno nepotrebnih riječi, a rukopis nije čitak nego naškraban. Ili možemo napisati dvadeset redova, što urednije možemo, bez nepotrebnih riječi, prenoseći dobro promišljene ideje u logičnom slijedu, ne izostavljajući ništa od onoga što imamo za reći. U takvom sastavu, za koji će nam možda trebati jednako vremena kao i za onaj duži, ćemo se razvijati. Trenirat ćemo ruku, naučit ćemo se samokontroli i upotrebi volje i vježbat ćemo umjetnički osjećaj. Trenirajući um da obavlja dobar posao trenirat ćemo moralnu prirodu. Bit ćemo vjerni najboljem dijelu sebe. Pravilo za ovaj trening glasi: potrudi se da što god radiš, napraviš barem malo bolje nego što si napravio ranije. Neka to bude cilj. Svaki takav posao znači poboljšanje i napredak, što se ne može ostvariti jednostavno velikom količinom posla koji se ne obavlja ni malo bolje nego što smo ga napravili stotinu puta ranije. Taj princip je, naravno, istinit za sav naš posao. I jedan od nedostataka našeg obrazovnog sustava je da se od učenika traži da pročitaju stotine stranica i ispišu stotine listova papira. Količina posla se smatra važnijom od kvalitete. Možemo proživjeti i tisuću života bez puno napretka ako se kroz život brinemo samo o količini materijala, ali u jednom životu možemo napredovati ako svu svoju volju usmjerimo na ovaj zadatak i donesemo odluku da ćemo se razlikovati po kvaliteti, a ne po kvantiteti.

Potrebna je još jedna stvar da se dovrši zgrada – krov. To je najvažniji dio zgrade. Da ne želimo krov, rijetko bismo poželjeli temelj i zidove. Koja osobina unutrašnje zgrade čovjekova karaktera odgovara krovu vanjske zgrade? Ljubav. I opet je analogija točna i prikladna, jer ljubav štiti, kao što krov štiti. Jedan vas štiti od sunca i kiše; druga od toga da svoju hrabrost i znanje usmjerite u krive kanale. Ponekad srećemo hrabra čovjeka koji nije razvio ljubav i vidimo da je opasan za čovječanstvo, da je izvor nevolje za ljude oko sebe i ne možemo ne pomisliti da bi čovječanstvu bilo bolje bez njega. Trenutni rat je primjer toga u velikim razmjerima – generacijama je bilo previše inteligencije, koja nije imala protutežu u ljubavi. Čovječanstvo naginje tome trenutno. Povremeno se vidi i suprotno, da čovjek visokih principa i ljubaznosti, koji ne zna kada treba šutjeti i kada djelovati, može stvoriti vrlo nepoželjne situacije. Ipak najsigurnija pogreška je ona ljubavi. Ljubav je velika potreba svijeta i premda je neophodno postaviti temelje od hrabrosti i na njima sazidati zidove od istine, zgrada neće biti potpuna i korisna sve dok je ne pokrijemo osobinom ljubavi.

Pogledajmo što ljubav je. Kad stoji izdvojeno ta riječ zvuči prilično sentimentalno, ali to je općenit pojam koji pokriva puno značajnih osobina. Divljenje, poštovanje, obožavanje, blagonaklonost, simpatija, suosjećajnost, ljubaznost, uslužnost – sve one proizlaze iz ljubavi. Prijateljstvo bi se vjerojatno moglo nazvati središnjom osobinom ljubavi. Ako je snažno možemo ga nazvati bratstvom. Razmišljajući o ovom popisu na taj način možemo stvoriti općenitu ideju o tome kako se ljubav pokazuje u svim raznim životnim stanjima. Ako mislimo da je netko veći od nas, ljubav postaje divljenje, ako volimo nekog tko je slabiji od nas, ljubav dobiva oblik ljubaznosti ili, ako taj slabiji pati, simpatije i suosjećajnosti.puno toga ovisi o stupnju intenziteta osjećaja što ga imamo, kao i o kvaliteti.

Većina nas je svjesna kako se tokom života stalno javljaju događaji koji potiču i igraju se s našim osjećajima, a da među njima ima puno neugodnih stvari koje teže da nas uzbune i potaknu mržnju umjesto ljubavi. Na sreću postoji ključić, da tako kažem, kojim uvijek možemo preobratiti mržnju u ljubav. Taj ključ je nesebičnost. Pretpostavimo da je neki čovjek ljut na mene ili o meni govori loše. Poželjno je da se ne ugledam u njega i počinim istu pogrešku. No pitanje je kako to dovoljno lako napraviti. Prvi poriv bi mogao biti da se naljutim, ako mislim o sebi, ali ako zastanem na trenutak i okrenem svoju svijest i počnem razmišljati o njemu umjesto o sebi, pokušavajući razumjeti zbog čega je u njemu narasla ljutnja, moja vlastita ljutnja će nestati. Razmišljanje o predmetu ljutnje i kako se tom čovjeku čini svijet, uzrokuje da ljutnja nestaje i ostavlja um mirnim da se bavi situacijom koja je nastala. Ovo vrijedi također i za pravedni gnjev što se javlja u obrani od nepravde, lažnih objeda ili okrutnosti, ali upitno je treba li čovjek obuzdati ove varijacije rafinirane ljutnje ukoliko nema dovoljno moralne snage da se brani bez nje.

Uzmimo teži oblik nejednakosti; na primjer; odnose između roba i tiranina. Ovdje imamo čovjeka u stalnom strahu, koji ne zna kakva slijedeća kazna će ga zadesiti, tako da se instinktivno uklanja tiraninu. Ali pretpostavimo da je taj čovjek filozof. On bi proučio tiraninovu prirodu i bio bi u stanju uvidjeti da ovaj uživa u osjećaju snage i moći i u svojoj bijedi taj osjećaj održava tako što tjera druge da se pred njim osjećaju bijedno. Tako će u njegovim razmišljanjima biti nešto simpatije i manje straha. Takva filozofija je rijetka, ali imamo primjere u ljudskoj povijesti. Čuli smo za Epikteta, rimskog filozofa, koji je bio rob kod okrutnog gospodara, koji se zabavljao iskušavajući Epiktetovu filozofiju. Priča se da ga je jednom uhvatio za nogu i počeo je uvrtati. Epiktet je mirno rekao: ‘Kažem vam, ako nastavite savijati tu nogu, pući će’. I pukla je. Njegova filozofija se izražavala na slijedeći način. Ono što nije u vašoj moći, vas se ne tiče. Ako vas netko zatvori i baci u lance, ne zabrinjavajte se zbog toga. Ostavite brigu tom čovjeku, jer on je preuzeo odgovornost pred Bogom i sve što vam se zbog njega dogodi je njegova briga. No brinite se o stvarima koje su u vašoj moći. Nije moguće okovati volju zato možete reći: ‘Živjet ću u svojoj volji i pobrinuti se da tamo sve bude u redu, kad moje tijelo nije slobodno’. Doista živimo samo u slobodi, život je vježbanje slobode. Besposleno gubljenje vremena, zanemarivanje dužnosti, nevježbanje vlastitih sposobnosti je jednako vezivanje kao i biti inertan i zatočen. Dakle ne postoji vanjska stvar koje se treba bojati, samo unutrašnja opasnost da ne vježbamo svoju moć. Epiktet je rekao:

„Postoji samo jedna stvar zbog koje me Bog poslao na svijet i nitko me ne može spriječiti da je napravim, a to je: raditi na usavršavanju sebe u vrlini.“

Svatko od nas može to reći; kakva god mu bila situacija u životu može ostvariti tu jednu stvar zbog koje ga je Bog poslao na svijet.

U ostvarivanju toga od velike pomoći može nam biti razumijevanje djelovanja i odnosa ljudske prirode, pomoću kojeg možemo ljutnju, strah i oholost pretvoriti u prijateljstvo, poštovanje i simpatiju. Ako se stavite u položaj tiranina lako je vidjeti da on tlači samo da bi zadovoljio svoju oholost, ali kad bi mislio na svoju žrtvu umjesto na sebe, njegova oholost bi se pretvorila u simpatiju. Na taj se način može ostvariti ljubav, a ona je bitna za stavljanje krova na ljudski karakter. Nema svete knjige koja ne inzistira na ovoj činjenici; nema božanskog Učitelja koji je došao na zemlju i pokušao uzdići čovječanstvo da nije stavio naglasak na utjecaj ljubavi. To se može naći u Bhagavad-Gitti. Premda nije eksplicitno postavljeno, u jednom od ranih poglavlja izrasta neizgovoreno pitanje zašto bi se Sri Krishna uopće upuštao u djelovanje u svijetu i daje se odgovor:

„Za mene nema vanjske prisile da se uključim u djelovanje, nema obaveze koju moram ispuniti; ništa ne dobivam djelovanjem u svijetu. ali kas ne bih nastavio djelovati, veliki ljudi bi slijedili moj primjer i odustali od djelovanja, manje razvijeni ljudi bi slijedili njihov primjer i također prestali djelovati i svijet bi se srušio.“

To je bio odgovor, a s tim objašnjenjem dolazi opomena: ‘Zato radi za svijet ne očekujući ploda, kao što su u davna vremena radili Danaka i drugi.’

Tako je očito da Gospodin živi u svijetu zato što voli svijet. Postoji krov ili zaštita cijelog svijeta pomoću te univerzalne osobine ljubavi. Ne postoji ni jedan od nas koji ne napreduje prema božanskosti i ni jedan koji može ne uspjeti u tom ostvarenju ako svoj karakter razvija u tri smjera: HRABROSTI, ISTINE I LJUBAVI.