Simpozij je održan poslijepodne 28. prosinca pod predsjedavanjem dr. Dušana Žagara (Slovenija). Ostali sudionici bili su gospođa Therezinha Kind (Brazil) i gospođa Wies Kupier (Nizozemska)

Dušan Žagar

Henry Steel Olcott bio je duša koja je krčila nove putove, čiji karakter su obilježavale nesebičnost, suosjećanje, poštenje, organizacijske sposobnosti, hrabrost i neustrašivost, skromnost i, iznad svega, potpuna predanost njegovom Majstoru. Malo više ću se pozabaviti njegovom predanošću i nesebičnošću. Bio je toliko potpuno predan svom radu za Društvo da je dr. Annie Besant napisala:

Jednoga dana rekla sam mu: ‘Henry, vjerujem da bi ti za Društvo odrezao svoju desnu ruku.’ ‘Odreži moju desnu ruku!’, zavapio je on: ‘Raskomadao bih se na djeliće kada bi to bilo dobro za Društvo.’ I on bi to uistinu i učinio.

Takva predanost je vrlo rijetka. Veću ljubav ne možemo zamisliti. Za njega je dužnost bila važnija od svega i zato su Mahatme imali potpuno povjerenje u njega. Majstor KH je rekao: ‘Njemu možemo vjerovati u svim okolnostima, a njegovo odano služenje nam je jamstvo u dobru i zlu.’ On je bio jedan od najpouzdanijih služitelja, a svi mi znamo da mu okolnosti, ne samo fizičke, u to vrijeme nisu bile naklonjene. Često je bio neshvaćen i oklevetan, no bio je spreman odreći se svega, čak i svog života radi promicanja Teozofije. Takva nas neuvjetovana predanost može duboko nadahnuti.

Profesor C. V. Agarwal nam u svojoj knjizi Budistički i teozofski pokreti (The Buddhist and Theosophical Movements) kaže da je on velikodušno dao sve što je imao: svoje vrijeme, služenje i novac. Uvijek je skrbio za druge i pomagao im. Nije zapovijedao svojim suradnicima, već bi im iznio svoj plan. Njegov nesebičan rad na oživljavanju budizma u Šri Lanki dobro je poznat. Napisao je Budistički katekizam i osnovao mnoge škole. Doživio je mnogo ljubomora, intriga i nezahvalnosti. No, to ga nije zaustavilo, što pokazuje koliko je bio postojan i neustrašiv u svom radu za druge. Posjedovao je sposobnost potpunog zaboravljanja na sebe.

Terezinha Kind

17. veljače 2007. proslavit ćemo uspomenu na stogodišnjicu odlaska Henryja Steela Olcotta. Njegove glavne osobine bile su nesebičnost i spremnost da žrtvuje sebe za dobrobit drugih.

Sredinom svojih dvadesetih godina bio je znanstveni poljodjelac. Kasnije je postao dopisnik i izvjestitelj nekoliko časopisa. Tijekom američkog Građanskog Rata bio je posebni povjerenik istražujući prijevare i zlouporabe u kopnenoj vojsci i mornarici, odabran zato što je bio odvažan, pravedan i nepotkupljiv. U znak zahvalnosti, dobio je čin pukovnika. Nakon napuštanja vojne službe, Olcott je studirao pravo. Budući da je bio praktičan, bio je prava osoba za ulogu prvog međunarodnog predsjednika Teozofskog društva.

Njegov nastupni govor pokazuje njegovo duboko opredjeljenje: ‘Mogu samo reći da se i u dobru i zlu moje srce, moja duša, moj um i moja snaga zalažu za ovu ideju.’ U pismu Mahatme br. 5 stoji:

On je čovjek koji nikada ne postavlja pitanja, već je poslušan; koji može počiniti bezbrojne pogreške zbog pretjerane gorljivosti, no nikada se ne protivi ispravljanju svoje pogreške, čak ni po cijenu najvećeg samoponižavanja; koji smatra dužnošću žrtvovanje udobnosti, pa čak i izlaganje života opasnosti kad god je to nužno; koji će jesti bilo kakvu hranu, ili čak biti bez nje; spavati na bilo kakvom krevetu, raditi na bilo kakvom mjestu, pobratimiti se s nekim iz najniže klase, izdržati svaku oskudicu.

Može li nas Olcottov primjer nadahnuti da radimo za Teozofsko društvo s istom privrženošću i predanošću? Usprkos kritikama i protivljenju, nastavio je štititi budiste, jačati i širiti budizam čija su pravila vrlo slična teozofskim. Mahačohan je takav rad smatrao ispravnijim putem Teozofije od ugodne želje za okultnim znanjem. Kao što je rekao Jinarajadasa, H. P. Blavatsky nam je dala Teozofiju, no Olcott nam je dao Teozofsko društvo. Vječno hvala Henryju Steelu Olcottu!

Wies Kuiper

Mnogo je napisano o radu, posebnom karakteru, putovanjima, vezama i poteškoćama H. P. Blavatsky, no nisam mogla pronaći mnogo o pukovniku Olcottu. Našla sam neke zanimljive podatke o njemu i njegovom životu samo u kratkim odlomcima raznih teozofskih knjiga: Putu učenika Clare Codd, Pismima Mahatme A. P. Sinnettu, Zlatnoj knjizi Teozofskog društva, na omotu njemačkog prijevoda Budističkog katekizma i Budističkim i teozofskim pokretima profesora C. V. Agarwala. Sam Olcott je napisao mnogo, pa sam iz navedenih knjiga i čitajući ono što je on napisao u Stranicama starog dnevnika pokušala saznati kakav je on čovjek bio.

No, to mi je čitanje također omogućilo da shvatim da su stvari unaprijed određene, da suradnja s Majstorima Mudrosti čini stvari mogućim te da za Majstore M. i K.H. nije bio lak zadatak raditi s osnivačima na pokretanju Teozofskog društva u cilju uzdizanja čovječanstva i pokušaju uvođenja bratstva u svijetu koji je bio vrlo sebičan i materijalistički.

To što je ne-budist oplemenio budizam u budističkoj zemlji možda je jedna od najvažnijih stvari koje je učinio, ne samo za budizam, već i zbog snažne veze između budizma i Teozofije.

[Članak Symposium: ‘Our President-Founder’s Outstanding Qualities’ preuzet je iz Daily News Bulletin, Adyar, 2006.; preveli: Željko i Inga]