Sedam čovjekovih principa – A.Besant
UVOD Pojava ove knjižice u svijetu zahtijeva nekoliko popratnih riječi. Ona je prva u seriji priručnika kojima se želi udovoljiti traženju javnosti za jednostavnim teozofskim učenjem. Neki se žale da je naša literatura za prosječnog čitatelja prilično nerazumljiva, previše stručna i previše obimna, pa se nadamo da je ova edicija uspješno rješenje i odgovor na istinsku potrebu.
Među onima koji će se u ovim knjižicama po prvi puta susresti s teozofskim učenjem možda će se naći nekolicina koja će biti potaknuta na daljnje udubljivanje u teozofsku filozofiju, te će se s entuzijazmom studenta i gorljivošću neofita uhvatiti u koštac s još zahtjevnijim problemima u samom teozofskom učenju. No, ovi priručnici nisu napisani za revnog studenta kojeg ni početne poteškoće ne mogu zaplašiti; oni su napisani za zaposlene ljude današnjice i na jednostavan način objašnjavaju neke velike istine, kako bi lakše kročili kroz život i lakše sučeljavali smrt. Napisali su ih sluge Majstora koji su Starija Braća našeg čovječanstva i njihov je jedini cilj biti na pomoći svojoj subraći. 1892.
SEDAM ČOVJEKOVIH PRINCIPA Svi one koje privlači teozofija sa svojim temeljnim učenjem o bratstvu ljudi, te nadanjima koja pruža iz dodatnih saznanja i duhovog rasta, skloni su i odbijanju istog pri prvim pokušajima upoznavanja sa materijom i to zbog njima stranih i neobičnih izraza, koje teozofi na svojim sastancima s lakoćom izgovaraju. Do ušiju im dopire zbrka naziva: Atma-Buddhi, Kama-Manas, Trijada, Devachan, i odmah im se čini da je teozofija teško razumljiv studij. A ipak su mogli postati dobri teozofi, samo da im početni entuzijazam nije bio ugušen bujicom sanskrtskog nazivlja. U ovom priručniku to će mnoštvo izraza biti svedeno na najmanju moguću mjeru i samo će manji broj sanskrtskih imena biti predočen čitaocu. Zapravo, upotreba tih izraza postala je uobičajena u teozofiji zato što u engleskom jeziku nema odgovarajućih izraza, te se umjesto njih koriste duge i nezgrapne rečenice kako bi se prenio odgovarajući smisao. Ipak je bolje na samom početku naučiti te izraze, nego se mučiti s opisnim frazama – naime, kraće je i točnije npr. reći „Kama“, nego taj pojam opisati kao strastveni i emotivni dio naše prirode.
Najjasniji i najbolji način je onaj koji čovjeka sagledava kao jedno, Duh ili istinsko Jastvo; to pripada najvišim sferama univerzuma, sveopće je i jednako za sve, to je Božja zraka, iskra Božanske vatre. To će postati jedna individualnost koja će u sebi odražavati Božansko savršenstvo, to je sin koji postaje sličan ocu. Zbog toga je Duh ili pravo Jastvo odjenuto slojevito, a svaki plašt odgovara određenom sloju univerzuma i omogućava Jastvu doći u dodir s tim slojem, spoznati ga i raditi na njem. Na taj način se On usavršava i svi njegovi latentni potencijali postupno prerastaju u djelotvornu moć. Ovi slojevi, tj. plaštevi, mogu se međusobno razlikovati, kako u teoriji tako i u praksi. Ako se čovjeka promatra vidovitim okom, svaki sloj je različit, a međusobno su odijeljeni jedan od drugog, za vrijeme trajanja fizičkog života ili prilikom smrti, ovisno o naravi svakog pojedinog sloja. Kako god to formulirali, činjenice ostaju nepobitne – čovjek je u biti sedmerostruko biće, neprestano u razvoju, i dok je jednim dijelom već očitovao svoj bitak, drugi dio ostaje pritajen, a to se odnosi na većinu ljudi. Čovjekova je svijest u stanju djelovati u onim aspektima koji su se u njemu već razvili kroz djelatnost. Ovaj razvoj se u sadašnjem trenutku čovjekove evolucije odvija na pet od mogućih sedam razina prirode. Dvije više razine – šestu i sedmu – čovječanstvo u sadašnjem ciklusu neće doseći, osim u posve iznimnim slučajevima, tako da te razine zasad možemo izostaviti iz našeg proučavanja. No, kako je došlo do nekih zabuna u odnosu na tih sedam razina, a sve zbog različitog nazivlja, na kraju knjige dodana su dva grafička prikaza koji pokazuju tih sedam razina prema našoj podjeli kozmosa, te njihov suodnos prema višim razinama kozmosa kao cjeline, a također i potpodjelu onih pet u sedam, kao što je i prikazano u nekim našim knjigama. “Razina” je zapravo položaj, etapa, stanje; tako da za čovjeka možemo reći da je po svojoj prirodi osposobljen, a uz uvjet da je potpuno razvijen, svjesno djelovati u sedam različitih stanja ili, tehnički gledano, na sedam različitih slojeva bitka. Uzmimo jedan lako dokaziv primjer: čovjek može biti svjestan na fizičkoj razini, tj. njegovo će fizičko tijelo osjećati glad i žeđ, bol od udarca ili posjekotine. Ali ako se kao vojnik nađe usred neke bitke, njegova će svijest biti u središtu strasti i emocija i može se dogoditi da bude ranjen, a da toga uopće ne bude svjestan, budući da se svijest preselila s fizičke razine na razinu strasti i emocija. Kada uzbuđenje prođe, njegova će se svijest vratiti na fizičku razinu i on će “osjetiti” bol od ranjavanja. Uzmimo za primjer jednog filozofa. Dok razmišlja o nekom zakučastom problemu uopće nije svjestan tjelesnih potreba, emocija, ljubavi i mržnje. Njegova je svijest na razini intelekta, on je “odvojen”, tj. pozornost mu je odvraćena od tjelesnih stanja i usmjerena je na razinu misli. Vidi se da čovjek može živjeti u tih nekoliko stanja, na tih nekoliko razina, pri čemu je neki od dijelova njegove prirode aktivan u određenom vremenu. Razumijevanje samog čovjeka, njegove prirode, njegove snage i njegovih mogućnosti lakše će se postići i korisnije usvojiti ako ga promatramo unutar ovih jasno postavljenih područja, nego ako izostavimo ovakvo raščlanjivanje, uzevši ga tek kao zbrkanu gomilu raznih svojstava i stanja. Uzevši u obzir čovjekov život, kao i život poslije smrti, korisno je grupirati tih sedam principa u dvije grupe: jedna sadrži tri viša principa i stoga se zove Trojstvo, a druga sadrži četiri niža i zove se Četvorstvo. U svakodnevnom govoru kaže se da čovjeka sačinjavaju duša i tijelo, ili pak duh i tijelo, pri čemu se riječ duh i duša naizmjence koriste, što rezultira priličnom zbrkom. Ta olaka uporaba je pogubna za jasno poimanje čovjekove građe, a svaki teozof obratit će se kršćanskom filozofu, a ne nekom nedovoljno obrazovanom kršćaninu, ako se ukaže potreba za razlikovanjem tih termina koji se teže poimaju. Svako filozofsko razmišljanje, pa čak i ono u najelementarnijem obliku, zahtijeva pažnju ozbiljnog čitatelja, a brižljiva upotreba pojmova je preduvjet svakog znanja.
1. PRINCIP – GUSTO FIZIČKO TIJELO Čovjekovo gusto fizičko tijelo naziv je za prvi od sedam principa. Izgrađeno je od fizičkih molekula, u opće prihvaćenom smislu te riječi, sa svojih pet osjetilnih organa , pet osjetila, organom za kretanje, mozgom, i živčanim sistemom, aparatom za odvijanje različitih funkcija potrebnih za održanje tijela na životu. O tom fizičkom tijelu ne možemo više reći u ovako kratkom prikazu. Zapadna znanost gotovo da već prihvaća teozofsko učenje da se ljudski organizam sastoji od bezbrojnih “života” koji izgrađuju stanice. O tome H. P. Blavatsky kaže: “Znanost još nikada nije otišla tako daleko u prihvaćanju činjenice, zajedno s okultnim učenjem, da su naša tijela, baš kao i tijela životinja, biljaka i minerala izgrađena od takvih bića (bakterija, itd.) koja, osim kod iznimno većih vrsta, ne može otkriti nijedan mikroskop… Kako su fizički i kemijski sastojci u svim bićima isti, kemija može ustvrditi da i nema razlike u tvari od koje je građen vol i one od koje je izgrađen čovjek.” Ali okultna znanost je daleko određenija. Ona tvrdi:
Za njih su svaki atom i molekula u kozmosu istovremeno životodajni i smrtonosni (Tajna doktrina, I, str.281, novo izdanje (?)). Dakle, mikrobi “izgrađuju materijalno tijelo i njegove stanice” pod utjecajem konstruktivne energije koju širi životna snaga – misao je koja će biti objašnjena kada se budemo bavili “životom” kao Trećim Principom, kao i mikrobima koji također tu spadaju. Kada se “život” povuče, mikrobi se “nastavljaju širiti kao destruktivni sastojci”, te oni razbijaju i uništavaju stanice koje su prije izgradili, i tako se tijelo rastače. Čista fizička svijest je svijest stanica i molekula. Primjer ove samosvijesti je selektivni rad stanica, koje iz krvi uzimaju što im treba, a odbacuju ono nepotrebno. Taj se proces odvija bez naše svijesti ili volje. Dakle, ono što fiziologija naziva pamćenjem, pamćenje je ove fizičke svijesti koja je za nas stvarno nesvjesna, barem dok je mozgom ne naučimo prenijeti s onu stranu svijesti. Ono što mi osjećamo nije jednako onome što osjećaju stanice. Kao što smo već prije rekli, mozak će na fizičkoj razini uočiti bol od ranjavanja, ali svijest molekula, tj. skup molekula koje zovemo stanice, požuriti će ozdraviti oštećeno tkivo – dok je mozak potpuno nesvjestan tih radnji – jer ih njihovo pamćenje tjera na ponavljanje iste radnje čak i onda kada to više nije potrebno. Odatle ožiljci na ranama, brazgotine, žuljevita koža i sl. O tome se mogu naći mnogobrojni detalji u medicinskoj literaturi. Smrt gustog fizičkog tijela nastupa s povlačenjem životodajne energije iz mikroba koji se tada počinju ponašati drugačije, a pojedini životi, kako među njima više nema koordinacije, postaju međusobno odvojeni i raspršuju čestice stanica “čovjeka od praha”, nakon čega dolazi do tzv. raspadanja. Tijelo postaje vrtlog neobuzdanih, nesređenih života, a prvotni tjelesni oblik, koji je bio rezultat njihove uzajamne zavisnosti, biva uništen njihovom snažnom individualnom energijom. Smrt je tek jedan vid života, a uništenje jednog materijalnog oblika samo je predigra u izgradnji novog. 2. PRINCIP – ETERIČKI DVOJNIK Nabrojimo samo neka od mnogobrojnih imena kojima se koristimo za drugi princip u čovjekovoj građi: Linga Sharira, astralno tijelo, dvojnik, duh, doppelgaenger, astralni čovjek. Najprikladnije ime je eterički dvojnik, jer se taj naziv odnosi samo na drugi princip, definirajući odmah građu i izgled; dok se drugi nazivi koriste u općenitom smislu i opisuju tijela sačinjena od profinjenije materije za razliku od one koja utječe na naših pet osjetila, bez obzira na to jesu li tu uključeni i drugi principi ili nisu. Zato ću ovdje koristiti ime eterički dvojnik.
To odvajanje teško da će uspjeti zdravom i normalnom čovjeku, ali kod osoba koje su fizički ili materijalizirajući mediji, taj se eterički dvojnik s lakoćom odvaja od njihovog fizičkog tijela. Kada je odvojen od fizičkoga tijela, vidovnjak ga vidi kao njegovu točnu kopiju koja se drži za njega tankom niti. Zapravo je fizička veza između tih tijela tako bliska da se povreda na eteričkom tijelu javlja kao oštećenje na fizičkom tijelu, a pojava se zove odjek. A. d’Assier u svojem poznatom djelu (preveo ga je pukovnik H. S. Olcott, predsjednik – utemeljitelj Teozofskog društva) pod naslovom “Posmrtno čovječanstvo” – daje brojne primjere takvih odjeka. Kada se eterički dvojnik odvoji od fizičkog tijela, ono izgubi podosta životne snage, pri čemu se energija dvojnika povećava, dok se u fizičkom tijelu smanjuje. Pukovnik Olcott u gore spomenutoj knjizi u bilješci na str. 63 napominje: “Kada dvojnika projicira osoba s iskustvom, samo tijelo izgleda ukočeno, a opće raspoloženje “sanjarsko” ili ošamućeno, izraz očiju je beživotan, rad srca i pluća je usporen, a temperatura je prilično snižena. U tim okolnostima bila bi opasna svaka iznenadna buka ili nagli ulazak u sobu; dvojnik bi trenutno reagirao povukavši se natrag u tijelo, srce bi grčevito kucalo i čak bi mogla nastupiti smrt.” U slučaju Emilie Sagee (navedenom na str. 62-65) primjećeno je da djevojka izgleda blijedo i iscrpljeno kada je dvojnik bio vidljiv: “što je dvojnik bio vidljiviji i po izgledu tjelesniji, proporcionalno tome je tijelo stvarne osobe bilo umorno, ispaćeno i beživotno; i, suprotno tome, kada je dvojnik oslabio ista osoba je ponovo dobila snagu”. Ovaj fenomen je savršeno jasan svakom teozofu koji zna da je eterički dvojnik tijelo koje prenosi životodajni princip ili vitalnu snagu fizičkom tijelu, te njegovo djelomično udaljavanje mora umanjiti energiju koja djeluje na molekule veće gustoće. Vidovnjaci, poput one iz Prevorsta, tvrde da vide eteričku ruku ili nogu uz tijelo, iako je pojedini ud bio amputiran, a d’Assier o tome piše: “Kada sam se bavio fiziološkim studijama, često me fascinirala jedna činjenica. Ponekad se događa da osoba koja je ostala bez ruke ili noge na mjestima gdje su bili prsti nešto osjeća. Fiziolozi u tumačenju te anomalije pretpostavljaju da se radi o sposobnosti osjećaja ili sjećanja kod pacijenta, tako da on u ruci ili u nozi locira osjećaj koji je povezan sa živcem iz batrljka… Priznajem da mi se ovo tumačenje čini neuvjerljivo i nikada me nije zadovoljavalo. Kada sam se bavio čovjekovim dvojnikom, ponovo sam se sjetio pitanja o amputaciji i upitao sam se da li možda nije jednostavnije i logičnije anomaliju o kojoj sam govorio dovesti u svezu s dvojnikom fizičkog tijela, a koji je svojom fluidnom prirodom u stanju izbjeći amputaciju” (cit. str. 103, 104). Eterički dvojnik igra važnu ulogu u spiritizmu. I ovdje nam opet može pomoći vidovnjak. Vidovnjak je u stanju vidjeti eteričkog dvojnika kako izbija na lijevoj strani medija i to je ono što se često naziva “materijaliziranim duhom”, a prisutni mu svojim mislima lako mijenjaju oblik, te on dobiva na snazi i životnosti, dok medij zapada u duboki trans. Vidovnjakinja, grofica Wachtmeister, kaže da je doživjela da je isti “duh” bio od prisutnih istovremeno prepoznat i kao bliski rođak i kao prijatelj; svatko ga je vidio ovisno o svojim iščekivanjima, dok je njoj izgledao kao najobičniji dvojnik medija. H. P. Blavatsky mi je pričala o nevjerojatnim pojavama kojima je bila svjedok dok je boravila na imanju Eddy, kada je ona sama mijenjala oblik “duha” koji se pojavio, pretvarajući ga u likove osoba koje je ona poznavala a ostali nisu, te su prisutni vidjeli te likove koje je ona proizvela snagom vlastite volje, oblikujući pritom gipku materiju medijevog eteričkog dvojnika. Do micanja predmeta koje se događa pri tim seansama i u drugim prilikama, a da nisu bili vidljivo dodirnuti, dolazi djelovanjem eteričkog dvojnika i svatko tko želi može naučiti kako svojom voljom izazvati taj fenomen. Radi se o trivijalnoj pojavi: čin pružanja eteričke ruke nije ništa posebniji od pružanja ruke fizičkog dvojnika, što nije uopće ništa nadnaravno. Neke osobe nesvjesno proizvode tu pojavu, nenamjerno prevrćući stvari, praveći buku i tome slično, što znači da nemaju nikakvu kontrolu nad eteričkim dvojnikom, te on tapka uokolo u njihovoj blizini kao mala beba koja pokušava hodati. Tome je tako stoga što eterički dvojnik, baš kao i fizičko tijelo, ima nejasnu svijest o povezanosti među svojim dijelovima i nema duševnih sposobnosti koje mogu u njemu djelovati dok je odvojen od fizičkog tijela. To nas dovodi do vrlo zanimljivog pitanja. Centri za osjetila smješteni su u četvrtom principu, za kojeg možemo reći da predstavlja most između fizičkih organa i mentalne percepcije; utisci iz materijalnog svijeta djeluju na fizičke molekule u gustom fizičkom tijelu proizvodeći vibracije, koje djeluju kao bitan sastavni dio stanica u organima za osjetila tj. u našim “osjetilima”.
Za eteričkog dvojnika smrt znači isto što i za fizičko tijelo, a to je raspadanje njegovih sastavnih dijelova, rasipanje molekula. Kada dođe smrtni čas, eterički dvojnik koji oživotvoruje tijelo kao cjelinu izlazi iz fizičkog tijela, a vidovnjak ga vidi kao ljubičasto svjetlo ili oblik koji lebdi nad umirućom osobom, a s čijim fizičkim tijelom je još povezan tankom niti o kojoj smo već prije govorili. Kada se nit prekine, izlazi zadnji izdisaj a prisutni šapnu: “Umro je”. Kako je eterički dvojnik građen od fizičke tvari, on ostaje u blizini leša i ljudi koji su u blizini mogu ga u tom trenutku, a i nešto kasnije, vidjeti. To je onaj tzv. “duh pokojnika”, “prikaza” ili “sablast”. On se pari passu polagano raspada zajedno s fizičkim dvojnikom, a njegove ostatke vidovnjaci vide na grobljima kao ljubičasto svjetlo koje lebdi iznad grobova.
3. PRINCIP – PRANA, ŽIVOT Svi Univerzumi, svi svjetovi, svi ljudi, sve životinje, sve raslinje, svi minerali, sve molekule i atomi, dakle sve što postoji, uronjeno je u ocean života, vječni život, život beskrajan, život koji se niti ne smanjuje, niti povećava. Za svaki organizam, bio sićušan kao molekula ili golem kao univerzum, možemo reći da u sebi sadrži nešto od tog života, da utjelovljuje u sebi svoj vlastiti život, dio tog univerzalnog života. Zamislimo živu spužvu koja raste u vodi koja je zalijeva, okružuje, prožima; ta voda, ocean, kruži svakim njenim otvorom, popunjava svaku poru. Ali o oceanu možemo razmišljati i kao o zasebnom entitetu izvan spužve, baš kao i o oceanu kao sastavnom dijelu te spužve, pri čemu ih u mislima razlučujemo, ako želimo govoriti o svakom posebice. Tako je svaki život spužva uronjena u ocean univerzalnog života koja u sebi sadrži nešto od tog oceana kao vlastiti dah života. Teozofija taj prisvojeni život naziva Prana, dah, što je treći princip u čovjekovoj građi. Točnije rečeno, “dah života” – kojeg Židovi nazivaju Nephesch, dah života koji je Adamu bio udahnut u nosnice nije samo Prana, nego Prana povezana s četvrtim principom. Ovo dvoje zajedno čine “životodavnu iskru” (Tajno učenje, sv. I., str. 262). Ali za sada ćemo se baviti samo Pranom, životnom snagom kao principom koji oživljuje tijela ljudi i životinja. Eterički dvojnik je prijenosnik tog života, za kojeg bismo mogli reći da djeluje kao sredstvo komunikacije, kao most između Prane i gustog fizičkog tijela. U “Tajnoj doktrini” naći ćemo tumačenje da Pranu u najnižem podrazredu čine mikrobi, poznati u znanosti; to su “nevidljivi životi” od kojih su izgrađene fizičke stanice (vidi str. 7); to su “bezbrojne mirijade života” koje izgrađuju “glineno ljudsko tijelo”, fizička tijela (Tajna doktrina, svezak I., str. 245). “Službena znanost, nejasno naslućujući istinu, shvaća da se u tijelu nalaze bakterije i druge sićušne čestice, ali u njima jedino vidi povremene i štetne posjetitelje kojima se pripisuju uzroci bolesti. Okultizam – koji vidi život u svakom atomu i molekuli, bilo da su u mineralu ili ljudskom tijelu, zraku, vatri ili vodi – drži da je naše čitavo tijelo izgrađeno od takvih života; najmanja bakterija pod mikroskopom u usporedbi s njima izgleda kao slon prema najsićušnijem infuzoriju (isto, str. 245). Ti “živi životi” kontroliraju i upravljaju mikrobima, tim nevidljivim životima, i “indirektno” su graditelji, tj. izgrađuju kontrolirajući i upravljajući mikrobima, neposrednim graditeljima, opskrbljujući ih onim što im je potrebno i djelujući kao život tih života. “Živi životi” su sinteza, bit Prane, “vitalna konstruktivna energija” koja mikrobima omogućuje izgradnju fizičkih stanica. Jedna stara izreka sažima problem ovim uzvišenim i prosvjećujućim riječima: “Svjetovi su, za neupućene, izgrađeni od poznatih elemenata. Prema poimanju jednog Arhata, svi ovi elementi zajedno su božanski život; a podijeljeni, na razini manifestacije, to su bezbrojni i nebrojeni “crores” (10 000 000) života. Vatra je JEDAN, na razini Jedne Realnosti, one koja se manifestira, stoga i varljiva, a njeni djelići užareni životi koji žive i postoje na račun svakog drugog života kojega sagore. Stoga se i zovu Gutači… Svaka vidljiva stvar u ovom kozmosu bila je izgrađena od takvih života, od svjesnog i božanskog praiskonskog čovjeka, pa sve do nesvjesnih elemenata koji sačinjavaju tvar… Iz Jednog Života, bezobličnog i beživotnog, nastavlja se dalje svijet života”. (Tajna doktrina, svezak I., str. 269). Kako u svemiru, tako i u čovjeku, sve ove bezbrojne živote, svu tu gradivnu snagu teozof poznaje kao Pranu.
4. PRINCIP – ASTRALNO TIJELO Pokazujući kako je čovjek građen, došli smo do principa koji se ponekad naziva animalnom dušom, a u teozofskom rječniku je to Kama Rupa ili astralno tijelo (tijelo želja). Prema građi i načinu djelovanja smještamo ga na drugu ili astralnu razinu. Tu se svrstavaju svi nagoni, strasti, osjećaji i žudnje koji su u zapadnjačkoj psihologiji klasificirani u podgrupe uma kao instinkti, sve vrste osjećaja. U zapadnjačkoj psihologiji novije struje um dijele u tri glavne grupe: osjećaje, volju i intelekt. Osjećaji se još dijele na uzbuđenja i afekte, a ovi se opet dijele u grupe i podgrupe pod brojnim nazivima. Kama ili želja, sačinjena je od čitavog niza tih “osjećaja” i možemo je opisati kao našu strastvenu i emotivnu prirodu. Tu ubrajamo sve animalne potrebe kao što su glad, žeđ, seksualni nagon, te sve strasti kao što su ljubav (na nižoj razini), mržnja, zavist, ljubomora.
Među principima od kojih smo sačinjeni, nije molekularno građena materija ona koja je najgrublja, a najmanje bi to bilo ljudsko tijelo, Sthula Sharira to je zacijelo srednji princip koji je stvaran animalni centar, dok naše tijelo samo služi kao njegov oklop i neodgovoran je činilac i medij putem kojeg iz nas izbija sve ono animalno tijekom čitavog života”. (Tajno Učenje, svezak I., str. 280, 281). Um povezan s nižim dijelovima Manasa, kao Kama-Manas, postaje normalna ljudska inteligencija povezana s radom mozga i taj vid njegova djelovanja uskoro ćemo proučavati. Promatran izdvojeno, um predstavlja zvijer u nama, a to je onaj Tennysonov “majmun i tigar”, sila čija je služba vezati nas uz zemlju i iluzornim osjećajima zagušiti sva viša stremljenja. Kao što smo vidjeli, Kama je, zajedno s Pranom, “dah života”, vitalan osjetilni princip koji zahvaća svaku česticu ljudskog tijela. Stoga je tu boravište svih osjećaja, mjesto koje omogućuje rad organima za osjete. Već smo primijetili da su fizički organi za osjete, kao tjelesni instrumenti koji dolaze u neposredan dodir s vanjskim svijetom, povezani s organima za osjete u eteričkom dvojniku. Ali ti organi ne bi bili u stanju djelovati ako ih na to ne bi potakla Prana, a njihove bi vibracije ostale tek titraji, gibanje na materijalnoj razini u fizičkom tijelu, kada ne bi Kama, kao princip osjećaja, prenio vibracije u osjetila. Osjećaj je, zapravo svijest na kamičkoj razini. Kada čovjeka obuzima neki osjećaj ili strast, teozof će za njega reći da je na kamičkoj razini, misleći pri tom da njegova svijest djeluje na toj razini. Evo jednog primjera: stablo je u stanju odbijati zrake svjetla tj. eteričke vibracije, koje će pri dodiru s vanjskom opnom oka potaći na vibracije fizičke živčane stanice. One će se dalje širiti kao vibracije u fizičke i astralne centre, ali pogled na stablo neće biti spoznat sve dok ne stigne do boravišta za osjećaje. Kama nam omogućuje zamjećivanje kao takvo. Materija astralne razine obuhvaća tzv. elementalnu esencu – materijal od kojeg je sačinjeno tijelo-želja, a specifična svojstva te tvari omogućuju joj da služi kao oklop u kojem Jastvo može doživjeti razne osjećaje. (Građa elementalne esence odvela bi nas predaleko od ovog osnovnog teksta). Astralno tijelo ili tijelo-želja, kako se često naziva, ima još iz ranijih etapa evolucije oblik obične maglovite mase i nesposobno je za djelovanje kao samostalni prijenosnik svijesti. U dubokom snu ono izlazi iz fizičkog tijela, međutim, ostaje u blizini, dok je um u njemu samom gotovo toliko uspavan koliko i samo tijelo. Ono može, ipak, biti pod utjecajem sila astralne razine koje su mu srodne po građi i tada nastaju čulni snovi. U čovjeku koji je prosječno intelektualno razvijen tijelo-želja je postalo složenije. Kada je odvojeno od fizičkog tijela ono mu je slično i po izgledu i po osobinama, međutim, čak ni tada nije svjesno svog okruženja na astralnoj razini, nego obavija mozak kao školjka unutar koje mozak može normalno funkcionirati ukoliko još nije u stanju koristiti to tijelo-želja (astralno) kao samostalnog nosioca svijesti. Samo je kod visoko razvijenog čovjeka astralno tijelo potpuno razvijeno i oživljeno, i nosilac je svijesti na astralnoj razini, baš kao što je fizičko tijelo na fizičkoj razini.
Tada ta školjka posjeduje svjesnost sasvim niskog stupnja, karakterizira je bezosjećajnost, bez savjesti je – riječju: nevaljano biće, tzv. “utvara”. Luta uokolo, privučena mjestima koja potiču i zadovoljavaju životinjske želje te biva uvučena u struju onih čije su životinjske strasti jake i nezauzdive. Mediji slabijeg karaktera neminovno privlače te nadasve nepoželjne posjetioce, čiji oslabljeni vitalitet zatim jača u njihovim prostorijama za seanse, gdje hvataju astralne odsjaje i imaju ulogu “bestjelesnog duha” nižeg stupnja. Ali to nije sve: ako je pri takvim seansama prisutan muškarac ili žena na jednako niskom stupnju razvoja, utvara biva privučena toj osobi i može se vezati uz nju ili njega, te se na taj način mogu stvoriti strujanja između astralnog tijela žive osobe i umirućeg astralnog tijela već pokojne osobe, a nastali je rezultat krajnje bijedne naravi.
Ostaje još jedna mogućnost, zastrašujuća po svojim posljedicama, koja može zadesiti četvrti princip, ali ona se ne može potpuno razumjeti sve dok se ne shvati peti princip.
ČETVORSTVO ILI ČETIRI NIŽA PRINCIPA Dijagram nižeg četvorstva: prolaznog i smrtnog; vidi Tajna Doktrina, tom I., str.292, izdanje Metaphysica, Bgd,2006. (U dijagramu je eterički dvojnik nazvan Linga Sharira, iako je taj izraz sada odbačen zbog zabuna koje su nastale kao posljedica upotrebe dobro poznatog hinduskog filozofskog izraza u sasvim drugačijem smislu. H. P. B. je još za vrijeme života tražila od svojih učenika da preinače terminologiju koja je prije bila nemarno upotrijebljena.)
Do sada smo proučavali čovjeka i njegovu nižu prirodu, te smo došli do točke u razvoju do koje ga prati životinja. Četvorstvo, promatrano samo za sebe, prije nego što dođe u doticaj s umom, tek je niža životinja; ono čeka utjecaj uma da bi postalo čovjekom. Teozofija poučava da je na taj način kroz prošle vjekove čovjek nastajao, stadij po stadij, princip po princip, sve dok se nije razvio u četvorstvo nad kojim je lebdio Duh, no tada još nisu bili u međusobnom doticaju. Čekalo se da um, koji mu je jedini mogao omogućiti daljnji rast i svjesnu vezu s Duhom, ispuni na taj način pravi smisao svoga postojanja. Evolucija koja se polako odvija vjekovima, ponavlja se na brži način u osobnoj evoluciji svakog čovjeka. Pritom se svaki princip koji se kroz duga vremenska razdoblja postupno razvijao u čovjeku na zemlji javlja kao dio građe koju je dostigao u točki evolucije u određenom vremenu, dok su ostali principi latentni i čekaju da se i oni postupno manifestiraju. O evoluciji četvorstva, sve do točke od koje bi daljnji razvoj bio nemoguć bez razuma, H. P. Blavatsky piše tečnim rečenicama u arhaičnim kiticama koje su osnovna potka Tajne doktrine (dah je Duh za koji će ljudsko tijelo biti izgrađeno: grubo tijelo je čvrsto fizičko tijelo; duh života je Prana; ogledalo svog fizičkog tijela je eterički dvojnik; prijenosnik želja je Kama): “Dah je trebao oblik; Očevi su ga dali. Dah je trebao gusto tijelo; Zemlja ga je oblikovala. Dah je trebao Duh života; Solar Lha su ga udahnuli u njegov oblik. Dah je trebao Ogledalo svog Tijela; “Dali smo mu naše vlastite”, rekoše Dhyane. Dah je trebao Prijenosnika želja; “neka mu bude” rekao je Isušitelj Voda. Ali Dah treba Um kako bi mogao obujmiti Kozmos; “To mu ne možemo dati, rekoše Oci. “Nisam ga nikada imao”, rekao je Duh Zemlje. “Oblik bi bio uništen kada bih mu ja dala svoj”, reče Velika Vatra… Čovjek ostade prazna bezumna Bhuta (prikaza). I tako je čovjek jedinka bez uma. Četvorstvo samo za se nije čovjek, Mislilac, a čovjek tek kao Mislilac postaje čovjekom. Neka ovdje svaki čitalac zastane i porazmisli o čovjekovoj građi i o tome dokle je stigao. Jer,
To treba biti potpuno i jasno shvaćeno ako se želi razumjeti građa čovjeka i ako čitalac želi s razumijevanjem čitati napredniju literaturu. Istina je, da bi osobnost postala ljudska, prvo treba doći pod utjecaj zraka razuma i njima treba biti obasjana baš kao što je i svijet obasjan zrakama sunca. Ali čak i bez ovih zraka to je jasno definiran entitet sa svojim gustim tijelom, svojim eteričkim dvojnikom, svojim životom i svojim astralnim tijelom ili animalnom dušom.
5. PRINCIP – MANAS, MISLILAC ILI UM Stigli smo do najzamršenijeg dijela u našem učenju, te se od čitatelja traži pažnja i razmišljanje, kako bi shvatio najosnovnije pojmove u odnosima koje peti princip ima spram ostalih principa u čovjeka. Riječ Manas dolazi od sanskrtske riječi man, što je korijen glagola misliti; to je Mislilac u nama o kojem Zapad neodređeno govori kao o umu. Zamolit ću čitatelja da na Manas gleda kao na Mislioca, a ne kao na um, jer riječ Mislilac daje naslutiti da se radi o nekom tko razmišlja tj. o nekoj osobi ili nekom biću. A upravo je to teozofsko poimanje Manasa, jer Manas je besmrtna individualnost, stvarno “Ja”, koje se iznova umata u prolazne osobnosti, a samo po sebi traje vječno. U Glasu tišine opisan je u savjetovanju upućenom kandidatu za inicijaciju:
H. P. Blavatsky to je jasno opisala u knjizi “Ključ Teozofije”:
Ova misao će možda biti jasnije shvaćena ako ukratko proučimo evoluciju čovjeka kroz prošla vremena. Nakon što je četvorstvo bilo polagano građeno, poput slobodne kuće bez stanovnika, koja je tako prazna stajala u očekivanju dolaska onoga koji je trebao u njoj stanovati. Ime Mânasaputra (sinovi uma) obuhvaća čitavu lepezu stupnjeva inteligencija, počevši od moćnih “Sinova Vatre”, čija ljudska evolucija leži daleko iza njih, pa sve do bića koja su postigla individualizaciju u ciklusu koji je prethodio ovom našem, i koja su bila spremna za inkarnaciju na ovoj Zemlji, kako bi mogla ispuniti daljnju ljudsku etapu u tijeku evolucije. Neka uzvišena inteligentna bića inkarnirala su se kao voditelji i učitelji naše nerazvijene ljudske prirode, te su postali osnivači i božanski upravitelji pradavnih civilizacija. Velik broj bića o kojima smo prije govorili, a koja su već imala djelomično razvijene umne sposobnosti, nastanio se u ljudskom četvorstvu, tj. čovjeku još nerazvijenog uma. To su reinkarnirajući Mânasaputre, koji su postali stanovnici ljudskog tijela kakvo je tada bilo razvijeno na Zemlji, i upravo ti Mânasaputre, reinkarnirajući se kroz stoljeća, predstavljaju reinkarnirajući Ego, Manas u nama, vječni individuum, peti princip u čovjeku. Ljudski rod je tijekom vjekova od tih uzvišenih Mânasaputra primio u nasljedstvo prvu iskru uma, zraku koja je potakla na rast latentnu klicu uma, te se tako i tada rodila ljudska duša. I upravo te vremenske razlike u samom započinjanju individualnog života, u novoj kvaliteti života s vječnim Božanskim Duhom u ljudskoj duši, objašnjavaju ogromne razlike koje postoje u mentalnim sposobnostima koje nalazimo u sadašnjem čovječanstvu. Velik broj naziva koji se upotrebljava za taj peti princip vjerojatno je u mnogih koji su počeli studirati teozofiju još i uvećao nejasnoće. Za izraz Mânasaputra mogli bismo reći da je povijesno ime, tj. ime koje ukazuje na klasu već individualiziranih duša i na njihov ulazak u čovječanstvo na određenoj točki evolucije; Manas je uobičajeno ime, opisno ime za intelektualnu prirodu tog principa; Individuum ili “Ja”, ili Ego, podcrtava stalnost tog principa, činjenicu da ne umire, da je to princip koji daje osobni pečat, u mislima se odjeljuje od svega što je zaseban entitet, to je Subjekt u zapadnjačkoj terminologiji, za razliku od Objekta, Viši Ego ga razlikuje u kontrastu prema Osobnom Egu, te o tome moramo reći slijedeće: Reinkarnirajući Ego naglašava činjenicu da je to princip koji se neprestano reinkarnira i tako u sebi objedinjuje iskustva svih života preživjelih na Zemlji. Postoje i drugačiji nazivi, no njima se u ovoj početnoj studiji nećemo baviti. Navedeni nazivi najčešće se upotrebljavaju, pri čemu nema nikakvih poteškoća, no kada se naizmjence upotrebljavaju, a bez dodatnih objašnjenja, zbunjeni čitatelj čupa kosu od jada, pitajući se o koliko li se to principa radi i u kakovom su oni međuodnosu. Sada moramo proučiti Manas tijekom samo jedne inkarnacije, a što može poslužiti kao primjer za sve, započinjući s trenutkom u kojem je Ego uvučen (razlozima koji su bili potaknuti prijašnjim životima na Zemlji) u obitelji u kojoj će se roditi kao ljudsko biće i poslužiti mu za još jedno utjelovljenje. (Ovdje ne razrađujem reinkarnaciju, jer ta velika i bitna teozofska doktrina mora biti posebice proučena). Mislilac, zatim, čeka izgradnju “kuće života” u kojoj će boraviti, pri čemu se u tom se momentu javlja jedna poteškoća: kako je on sam duhovno biće koje živi na mentalnoj ili trećoj razini, na razini daleko višoj od razine fizičkog univerzuma, on ne može imati utjecaja na molekule grube materije od kojih se izgrađuje njegovo prebivalište, ne može ih staviti pod neposredan utjecaj svojih najprofinjenijih čestica. Stoga on dio svoje supstance, koja se umata astralnom tvari, a zatim, uz pomoć eteričke tvari, prožima čitav nervni sustav još nerođena djeteta u tijeku njegova fizičkog sazrijevanja, kako bi se oblikovao misaoni princip u čovjeka. Ta projekcija Manasa, o kojoj govorimo kao o njegovom odsjaju, njegovoj sjeni, njegovoj zraci, a ima i drugih opisnih i alegorijskih imena, zapravo je niži Manas – za razliku od višeg Manasa – jer Manas za vrijeme trajanja svake inkarnacije ima dvojaku prirodu. O tome H. P. Blavatsky kaže:
Sada ćemo se osvrnuti samo na niži Manas, te vidjeti koju ulogu ima u građi čovjeka.
Kao što vatrom možemo upaliti stijenj, a boja plamena tog gorućeg stijenja ovisi o njegovoj kakvoći i tekućini kojom je natopljen, tako i žar Manasa obasjava mozak i kamički stijenj u svakom ljudskom biću, a boja razlivene svjetlosti s tog stijenja ovisi o kamičkoj prirodi i razvijenosti mozgovnog instrumenta. Ako je kamička priroda jaka i nedisciplinirana, tada zamućuje čisto manasičko svjetlo, poprimajući tmurne tonove i zagađujući ga ogavnim dimom. Ako je mozgovni instrument nesavršen ili nerazvijen, on oslabljuje svjetlo i onemogućuje mu isijavanje prema vanjskom svijetu. H. P. Blavatsky je u svom članku o “Geniju” nedvosmisleno ustvrdila:
Imamo li na umu da organ kroz koji funkcionira misaoni princip preko manifestacija, nameće ograničenja i načine mišljenja svojstvene nekoj osobi (Upamtimo da su ograničenja i načini razmišljanja ovisni o djelovanju Ega u prijašnjim životima na Zemlji.), lakše ćemo shvatiti kako niži Manas djeluje u čovjeku; mentalna sposobnost, intelektualna snaga, oštroumnost, domišljatost – sve su to njegovi oblici manifestiranja, a mogu se razviti sve do onoga što često nazivamo genijalnošću. H. P. Blavatsky o tome govori kao o “lažnom geniju kao rezultatu kulturne okoline i čiste intelektualne oštroumnosti”. Takva će narav često pokazivati i kamičke elemente kao što su strast, taština i arogancija. Viši Manas se tek rijetko kada može manifestirati na sadašnjem stupnju ljudske evolucije. Ponekad bljesak s tih uzvišenih predjela osvijetli sumrak u kojemu mi prebivamo, a za svakog su teozofa samo ti odbljesci ona istinska genijalnost: “O, čovječe zemaljski, ti tamničaru božanskog prognana nebesnika”. Teozofija nas uči da prisutnost različitih kreativnih snaga u čovjeku – zajednički nazvanih genijalnost – nije plod puke slučajnosti, niti su to genetski naslijeđene urođene kvalitete koje atavizam često intenzivira, već je to zbir individualnih, prethodno proživljenih iskustava Ega u njegovom prošlom životu i životima. Iako je po svojoj prirodi i esenci sveznajući, njemu je ipak neophodno potrebno iskustvo u ovozemaljskim stvarima, koje iskazuje kroz osobnosti na zemaljski objektivnoj razini, kako bi im omogućio ostvarenje apstraktnih iskustava. Naša filozofija uči da oplemenjivanje određenih sklonosti tijekom dugog niza prošlih inkarnacija mora konačno doseći vrhunac u nekom budućem životu, kada će genij u nama razbujati te darove u nekom pravcu. (Lucifer; studeni 1889., str. 229- 230)
Kama-Manas predstavlja čovjekovu osobnost. Uvidjeli smo da je četvorstvo jedna cjelina, osobnost ili “sjena”, a niži Manas daje mu ovu individualnu obojenost, po kojoj se ta osobnost prepoznaje kao “ja”. Ona postaje svjesna sebe kao intelekta, samu sebe shvaća kao različitu od svih ostalih “ja”; zavarana tom prividnom odvojenošću ona na taj način osjeća, te nije svjesna sveopćeg jedinstva izvan svojih osjeta. A niži Manas, privučen živahnošću materijalnih utisaka, upravljen zamasima kamičkih emocija, strasti želja, primamljen materijalnim stvarima, oslijepljen i zaglušen olujnim povicima u koje je uronjen – taj je niži Manas sklon zaboraviti čistu i mirnu veličajnost svog mjesta rođenja, pa se baca u strastveni nemir koji umjesto mira donosi tek obični ushit. I neka bude upamćeno da je baš taj, sasvim niski Manas, onaj koji svojim dodirom podaje osjetilima i animalnoj prirodi okus užitka. No, što je uopće strast koja niti predviđa niti pamti, čemu ekstaza ako uz nju nema profinjene snage imaginacije, nježnih boja mašte i sanja? Ali ima i drugačijih okova, sapinjujućih i još jačih, koji niži Manas čvrsto vežu uz zemlju. Iskovani su od ambicija, od želje za slavom, možda se žudi politička moć ili intelektualna nadmoć.
DJELOVANJE MANASA Uvidjeli smo da je peti princip dualan tijekom svakog razdoblja zemaljskog života i da niži Manas, povezan uz Kamu, tzv. Kama-Manas, funkcionira u mozgu i živčanom sustavu čovjeka. Sada moramo krenuti dalje s našim istraživanjima kako bismo mogli jasno razlučiti aktivnost višeg Manasa od onog nižeg, te tako bolje shvatiti kako funkcionira ljudski mozak. Dakle, stanice mozga i živčanog sustava, kao i sve ostale stanice, građene su od sićušnih čestica koje se zovu molekule (doslovno: male hrpice). Te se molekule međusobno ne dodiruju, nego ih grupirane zajedno drži ona manifestacija Vječnog Života koju nazivamo privlačnom silom. Kako jedna drugu ne dodiruju, u stanju su vibrirati, ako su pokrenute, a zapravo su u stanju neprestanog pokreta. H. P. Blavatsky napominje (Lucifer, listopad 1890., str.92,93) da je molekularno gibanje najniži i najmaterijalniji oblik Jedinstvenog Vječnog Života. Njegovo je gibanje “Veliki Dah” i izvor je svakog pokreta na bilo kojoj razini u kozmosu. U sanskrtskom su jeziku korijeni riječi duh, dah, biće i gibanje u osnovi isti, a Rama Prasad kaže da “svi ovi korijeni kao počelo imaju zvuk što ga stvara disanje životinja” – zvuk izdisaja i udisaja.
Te manifestacije, “kao i sve ostale pojave na materijalnoj razini… moraju u konačnoj analizi biti povezane sa svijetom vibracija”, kaže H. P. Blavatsky. Ali, naglašava ona, “po svom podrijetlu one pripadaju drugačijem i višem svijetu sklada”. Njihov je izvor u manasičkoj esenci, u zraci, ali su na materijalnoj razini pretvorene u vibracije koje djeluju na molekule mozga. U teozofskom rječniku takvo djelovanje Kama-Manasa zove se psiha. Sve mentalne i emotivne aktivnosti uzrokovane su tom psihičkom energijom, koja je ograničena fizičkim instrumentom putem kojeg djeluje. To je već bilo detaljno razloženo, a sada će biti razjašnjen i logički temelj navedenih iskaza. Ako je molekularna građa mozga kvalitetna i ako je rad kamičkih organa (jetre, slezene i dr.) zdrav i uredan, tako da ne remeti molekularnu građu živaca koji ih povezuju s mozgom, tada će psihički dah, preplavljujući taj instrument, probuditi u toj čistoj Eolskoj harfi harmoničnu i snažnu melodiju. Dočim gruba ili oskudna molekularna građa, kao i nered izazvan alkoholom, krv zatrovana nečistim životom ili bludnošću, olabavljuje ili previše steže struje Eolske harfe, koje postaju zabrtvljene prljavštinom ili istrošene grubim postupcima, te u trenutku u kojem psihički dah prijeđe preko njih one nijeme ili sviraju oštar, disonantan ton, ne zato što tu nema daha, nego stoga što su strune pokvarene. Mislim da će sada biti potpuno razumljivo da je ono što mi zovemo um ili intelekt, prema H. P. Blavatsky “blijed i često iskrivljen odraz” samog Manasa ili našeg petog principa, a Kama-Manas je “uman, no ipak zemaljski ili fizički intelekt čovjeka, oklopljen i ograničen materijom, pa stoga potpada pod njen utjecaj”. To je “niže ja” ili ono što se, putem našeg fizičkog sustava i djelovanja na toj razini prividnosti, zamišlja kao Ego sum, zapadajući tako u ono što budistička filozofija naziva “herezom odvojenosti”. Ljudska osobnost je izvor “psihičkog, odnosno, u najboljem slučaju, zemaljske mudrosti”, koja je pod utjecajem kaotičnih ljudskih poticaja ili bolje rečeno, animalnih strasti ukotvljenih u ljudskom tijelu. (Lucifer; listopad 1890., str. 179).
Ta će važna tema biti razrađena u nekoj drugoj knjizi iz ove edicije, te se ovdje njome neću baviti, samo bih željela podsjetiti čitatelja da obrati pozornost na činjenicu da je niži Manas zraka koja dolazi od besmrtnog Mislioca, tj. zraka koja obasjava osobnost, a sve funkcije u svijesti mozga potaknute na aktivnost, povezane su s mozgom, gdje se i odvijaju.
Ona sposobnost o kojoj govorimo kao o pamćenju na fizičkoj razini ovisna je o reakciji tih molekula mozga na poticaj iz nižeg Manasa i ne postoji nikakva veza među mozgovima uzastopno reinkarnirajućih osobnosti, osim kroz viši Manas, koji ih svaki put isijavanjem svoje zrake nadahnjuje i prosvjetljuje. Dakle, iz toga neminovno proizlazi da, osim ako se svijest čovjeka ne uzdigne od fizičke i kama-manasičkih razina na razinu višeg Manasa, osjećanje jedne osobnosti ne može doprijeti do one druge. Sposobnost sjećanja prolaznog je karaktera u čovjekovoj kompleksnoj prirodi, a sjećanje na prošle živote mogu imati samo oni koji su u stanju podići svoju svijest na razinu besmrtnog Mislioca, te mogu, slikovito rečeno, putovati u svijesti gore-dolje niz zraku koja je most između smrtnog čovjeka koji nestaje i besmrtnog koji traje. No ako smo u stanju izdići iz ove naše čahure svoju svijest duž zrake koja spaja niže s našim istinskim Jastvom i tako dostići viši Manas, tamo ćemo naći cjelokupnu prošlost svih naših prijeđenih života na Zemlji, pohranjenu u memoriji vječnog Ega. Tu prošlost možemo dozvati natrag u naš mozak putem iste one zrake pomoću koje se možemo popeti naviše do našeg “Oca”. Ali to je dostignuće koje pripada razvijenijem stadiju čovjekove evolucije i, sve dok se ta razina ne dostigne, uzastopne osobnosti povezane manasičkom zrakom odijeljene su jedna od druge, te ih zato ne povezuje nikakvo sjećanje. To je jasno svakome tko je o tome razmišljao, ali kako je na Zapadu ponešto nepoznata razlika između osobnosti i besmrtne individualnosti, dobro je ukloniti sve nepoznanice na tom području.
Prije nego što proučimo te tri sudbine, moramo dodati još nekoliko riječi u svezi s djelovanjem nižeg Manasa. Što se niži Manas više odvaja od Kame, to više postaje gospodarem nižeg dijela u čovjeku, iskazujući tako sve više svoju istinsku i pravu prirodu. U Kami je želja, pokrenuta tjelesnim potrebama, i Volja, koja je isijavajuća energija Jastva u Manasu, često zarobljena neobuzdanim fizičkim porivima. Ali može se dogoditi da Manas “kroz neko vrijeme bude odvojen od Kame i tada postaje vodič najviših mentalnih sposobnosti i organ slobodne volje u fizičkom čovjeku” (Lucifer, listopad 1890., str. 94). Preduvjet za tu slobodu je ukroćena Kama, Kama položena pod noge osvajača. Ako djevu Volju želimo imati na slobodi, manasički sv. Juraj mora prvo ukrotiti kamičkog zmaja, njenog uzničara. Sve dok Kama nije obuzdana, Želja će gospodariti Voljom. S druge strane, što je niži Manas slobodniji od Kame, postaje sve sposobniji provesti do osobnosti s kojom je povezan, impulse koji dolaze s njegovog izvorišta. Kao što smo već vidjeli, tada će zablistati duhovna nadarenost, svjetlo koje od višeg Ega prodire kroz niži Manas sve do fizičkog mozga, odakle se objavljuje svojoj okolini. A i sama H. P. Blavatsky ističe da takvo prosijavanje može čovjeka uzdići iznad normalne granice ljudskih moći. “Viši Ego”, kaže ona, “ne može direktno djelovati na fizičko tijelo, budući da njegova svijest pripada sasvim drugoj razini i razinama misli, dok niže “ja” može, s tim da će djelovanje i ponašanje ovisiti o njegovoj slobodnoj volji i izboru, shodno čemu će ili gravitirati naviše prema svom roditelju (’Ocu na nebesima’) ili pak prema ’životinji’ (čovjeku od mesa) u kojoj prebiva. Viši je Ego, kao dio esence Univerzalnog Uma, neograničeno sveznajući na svojoj razini, dok u našoj zemaljskoj sferi postoji samo kao potencijal, a to je stoga što ovdje može djelovati jedino kroz svoj alter ego, kroz osobnost. Dakle, prvo spomenuto tijelo, vehikl, nosilac je svijesti sveukupnog znanja iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i upravo je to onaj praizvor s kojeg njegov ’dvojnik’ (niži Manas) letimično zahvaća pogledom ono što je izvan čovjekovih osjetila, a viđeno prenosi do određenih stanica u mozgu i na taj način čovjek postaje vidovit, vrač ili prorok, (no taj je proces nepoznat našoj znanosti). (Lucifer, studeni 1890., str. 179). To je ona prava vidovitost o kojoj ćemo uskoro reći nekoliko riječi. Svakako da je ona posve rijetka i kao rijetkost dragocjena. ”Blijed i iskrivljen odraz” te pojave naći ćemo na spiritističkim seansama o kojima H. P. Blavatsky piše: “Što je u stvari medij? Izraz medij, ako pri tome ne mislimo na stvari i objekte, pridaje se osobama kroz koje se vidi ili prenosi radnja neke druge osobe i bića. Za spiritiste koji vjeruju u komunikaciju s bestjelesnim duhom, koji se može iskazati kroz medij ili ga može potaknuti na prenošenje svojih poruka, ta pojava izgleda kao blagodat i velika povlastica. S druge strane, za nas teozofe koji, za razliku o spiritista, ne vjerujemo u komunikaciju s duhovima, taj dar predstavlja jedno od najopasnijih psihičkih stanja. Medij nije nitko drugi nego netko u čijoj osobnosti, ili zemaljskom umu, količina astralnog svjetla tako dominira da time ispunja njegovu čitavu konstituciju fizičkog tijela. Na taj način su svaki organ i stanica ugođeni i podložni strahovito snažnoj i neprirodnoj tenziji (Lucifer, studeni 1890., str. 183). Vraćamo se na tri sudbine o kojima smo prije govorili, a od kojih bilo koja može zadesiti niži Manas. On se može uzdići do svog izvora i postati jedno s Ocem na nebu. Do tog postignuća može se jedino doći tijekom mnogih uzastopnih inkarnacija koje su sve svjesno okrenute prema tom cilju. Sa svakim novim životom fizičko tijelo postaje sve tankoćutnije, te prilagodljivije na vibracije prijemljive za manasičke impulse, tako da manasička zraka treba postupno sve manje grubu astralnu materiju kao svoje tijelo, vehikl. “Jedan dio misije manasičke zrake jest da se postupno oslobodi slijepog, zavaravajućeg elementa, koji je, iako s njom sačinjava određenu duhovnu jedinku, na ovoj razini ipak dovodi u tako tijesnu vezu s materijom da time potpuno zaklanja njenu božansku prirodu i osujećuje njenu intuiciju”. (Lucifer, studeni 1890., str. 182). Ona se iz života u život čisti od tog “slijepog zavaravajućeg elementa”, sve dok konačno, kao gospodar Kame, s fizičkim tijelom usklađenim s umom, tj. nižom prirodom prilagođenoj višoj, zraka ne postane jedno sa svojim isijavajućim izvorom. Tako se rađa Adept, “Otac i Sin”, postavši jedno na svim razinama, kao što su oduvijek i bili “jedno na nebesima”. Za njega je krug inkarnacija završen, prijeđen je ciklus svih potrebnih iskustava. Stoga se On može inkarnirati po volji, kako bi poslužio čovječanstvu, ili može boraviti na razinama oko Zemlje gdje je bestjelesan, pomažući daljnju evoluciju naše planete i ljudskog roda. Nadalje, niži Manas može djelimice stremiti prema višem, a djelimice naginjati prema nižem. To je uobičajeno ponašanje prosječnog čovjeka. Čitav je život bojno polje, a bitka plamti u nižem manasičkom predjelu, gdje se Manas rva s Kamom za prevlast nad čovjekom. Čim težnja za višim pobijedi, slamaju se lanci osjeta, a niži se Manas preplavljen svjetlom svog rodnog mjesta vine uvis na snažnim krilima stresajući sa sebe zemaljski prah. Ali, gle! Podrezana krila uskoro posustaju, smalaksaju, dršću, sve slabije zamahuju zrakom i sunovraćuje se kraljevska ptica čije je pravo stanište u višim sferama, opet se sručuje u zemaljski glib, gdje je Kama verigama zakiva. Što li se događa s nižim Manasom, kojeg smo sada proučili, kada završi razdoblje inkarnacije, a vrata smrti prepriječe se na našem putu života? Kama-Manas oslobađa se ubrzo nakon smrti fizičkog tijela, te neko vrijeme boravi na astralnoj razini zaogrnut tijelom astralne materije. Iz svega toga se postupno oslobađa ubrzo nakon smrti fizičkog tijela, te neko vrijeme boravi na astralnoj razini zaogrnut tijelom astralne materije. Odatle se postupno oslobađa manasička zraka, čista i neokaljana i nakon što u nižim razinama Devachana proboravi duže vrijeme, vraća se svom izvoru, noseći sa sobom ona životnu iskustva čija je priroda dostojna da bude preuzeta od Višeg Ega. Na taj način Manas opet postaje jedinstven u drugom dijelu razdoblja koje protječe između dviju inkarnacija. Manasički Ego, ponad kojeg lebdi Atma-Buddhi, a to su dva najviša principa u ljudskoj građi kojima se još nismo bavili, prelazi u devahansko stanje svijesti, gdje se odmara od životnih borbi kroz koje je prošao. Iskustva tek završenog zemaljskog života prenosi u manasičku svijest niža zraka povučena natrag u svoj izvor. Na devahanskoj razini ta iskustva omogućuju nastavak zemaljskog života Iišenog svih patnji, te ispunjenje zemaljskih težnji i želja, ukoliko su bile čiste i uzvišene. Poetična izreka da “um stvara svoje vlastito nebesko carstvo” istinitija je nego što bi mnogi pomislili, jer čovjek je uvijek ono što misli, a na devahanskoj razini je um oslobođen grube fizičke materije kroz koju djeluje na objektivnoj razini. Razdoblje devahana je vrijeme za asimiliranje životnih iskustava i ponovno stjecanje ravnoteže prije početka novog putovanja. To je dan što slijedi iza noći zemaljskog života, to je život različit od ovog zemaljskog. Povremeno vraćanje ovamo je, kao i posvuda u prirodi, plima i oseka, ganuće i smiraj, ritam Univerzalnog života. Takvo devahansko stanje svijesti traje u nejednako dugim razdobljima, proporcionalno dostignutom stadiju u evoluciji, te se smatra da Devachan prosječnog čovjeka traje nekoliko stotina godina, a ponekad i više od tisuću pet stotina godina. Istovremeno, onaj dio nečistog omotača nižeg Manasa koji ostaje isprepleten s Kamom, ponešto smućuje svijest astralnog tijela, donosi mu nepotpuno pamćenje događaja iz upravo završenog zemaljskog života. Ako su za trajanja inkarnacije emocije i strasti bile snažne, a manasički element slab, tada će astralno tijelo biti tako ispunjeno energijom, da će i dalje postojano trajati tijekom dužeg vremenskog razdoblja i nakon što je fizičko tijelo već mrtvo. U njemu će se pojaviti znatna količina svijesti, ovisno o tome koliko će manasička zraka biti nadvladana silovitim kamičkim elementima, te koliko od same zrake ostaje u njima zapetljano. S druge strane, ako je upravo završeni život na Zemlji bio ispunjen misaonim raspoloženjima i čistoćom, u astralnom će tijelu biti malo energije, te će ono kao tek blijeda prividna slika osobe kojoj je pripadalo ubrzo izblijediti, raspasti se i nestati. Sada ćemo bolje razumjeti “utvaru”, o kojoj smo prije govorili. Ona je u stanju iskazati znatnu dozu inteligencije ako je manasički element još prisutan u većoj mjeri, što se događa s astralnim tijelom osoba s jakom animalnom prirodom, te silovitim, ali i surovim intelektom. Naime, inteligencija neke kamički snažne osobe može biti izvanredno jaka i djelotvorna, iako nije profinjena ili osjetljiva, te je utvara takve osobe dodatno vitalizirana magnetskim strujanjima, koja do njih dopiru od osoba koje još uvijek žive u fizičkom tijelu i u stanju je u znatnoj mjeri iskazati intelektualne sposobnosti nižeg tipa. Ali takva utvara je besvjesna, lišena plemenitih impulsa, naginje prema raspadanju, a komunikacija s njom samo će donijeti zlo, bilo to produženje njena vitaliteta na račun strujanja koja izvlači iz fizičkih tijela i kamičkih elemenata živih osoba ili način da iscrpljuje vitalitet tih živih osoba i zagađuje ih astralnim primjesama posve nepoželjne naravi.
Sasvim je moguće da će mnogi, nakon što pročitaju ove navode, ustvrditi da je teozofija oživljavanje srednjovjekovnog praznovjerja i da vodi u imaginarne strahove. Teozofija razjašnjava srednjovjekovno praznovjerje i ukazuje na prirodne činioce na kojima se praznovjerje temeljilo i odakle je dobivalo snagu uvjerenja. Ako u prirodi postoje razine različite vrste od one fizičke, nikakvo umovanje neće učiniti da one nestanu, vjerovanje u njihovu egzistenciju iznova će se buditi, no istinsko znanje daje im jasno mjesto u kozmičkom poretku i ruši praznovjerje točnim razumijevanjem njihove prirode i zakona po kojima djeluju. Pritom ne smijemo zaboraviti da se osobe čija je svijest na fizičkoj razini, mogu zaštiti od nepovoljnih utjecaja tako da sačuvaju čist um i jaku volju.
Postoji i treća mogućnost za Kama-Manas kojoj ćemo sada posvetiti pažnju, a za koju smo već prije napomenuli da je to sudbina koja može zadesiti kamički princip, a “zastrašujuća je po svojim posljedicama”. On se može odvojiti od svoga izvora, stopiti se s Kamom umjesto s višim Manasom. To je, srećom, vrlo rijetka pojava, tako rijetka u ljudskom životu kao što je rijetko, samo u dijametralno suprotnom pravcu, potpuno sjedinjenje s višim Manasom. No, ta mogućnost postoji i mora biti razjašnjena. Kama može neku osobnost tako snažno kontrolirati da u borbi između kamičkih i manasičkih elemenata pobjedu odnose oni prvi. Niži Manas može postati tako zarobljen da njegova esenca postaje sve tanja i tanja od neprestanih povreda i oštećenja, sve dok naposljetku tvrdokorno prepuštanje poticajnim željama ne urodi neizbježnim plodom, te nježna spona koja povezuje viši s nižim Manasom, ta “srebrna nit koja ga veže uz Učitelja u nama”, ne prsne i razdvoji se. U tom slučaju, za vrijeme zemaljskog života, niže četvorstvo otrgne se od Trojstva uz koje je prije bilo vezano i viša priroda se u cijelosti rastavlja od niže. Ljudsko biće je rascijepljeno nadvoje, životinja se oslobodila, nezauzdano baulja naokolo, noseći sa sobom odsjaj onog manasičkog svjetla koje je trebalo biti njegov vodič kroz pustinju života. Opasnija je to zvijer od svojih srodnika u nerazvijenom životinjskom carstvu i to upravo stoga što u sebi ima djeliće višeg mentala čovjeka. Takvo biće, ljudsko po obliku ali zvijer po naravi, čovječje po izgledu ali bez ljudske istinitosti, ljubavi i pravde, takav netko povremeno se može naći u strahoviđenjima ljudi, sagnjio iako je još živ, i mada je to beznadno, nad takvom spodobom možemo samo zadrhtati od najdubljeg žaljenja. Što li će se s njim dogoditi nakon što zamru pogrebna zvona? Naposljetku će takva osobnost nestati, jer se odvojila od principa koji joj jedini mogu dati besmrtnost. No, neko vrijeme još će postojati. Njeno je astralno tijelo biće sa strahovito silnom moći i čudnovatom karakteristikom koja mu omogućuje da se u iznimno rijetkim slučajevima ponovno inkarnira među ljudima. Nije to tek obična “utvara” zahvaćena procesima dezintegracije, već ona u sebi sadrži previše u metežu zamršenih manasičkih elemenata, a da bi se mogla u svemiru razgraditi na prirodan način. To je potpuno neovisan entitet, no sumoran a ne blistav, s oskrnavljenim, umjesto pročišćujućim manasičkim plamenom, no ipak je u stanju zaodjenuti se plaštem od mesa i još jednom doći kao čovjek među ljude. Takav čovjek, ako uopće tu riječ možemo upotrijebiti za čovječju čahuru sa zvjerskom nutrinom, živi svoj zemaljski život kao neprijatelj naspram svih onih čija je ljudskost normalna. S instinktima svojstvenim jednoj zvijeri, bez emocija, gonjen strastima, lukav bez premca, sušta zloća što namjerno nanosi zlo na način posve nepoznat životinjama koje reagiraju po prirodnim impulsima, takav netko kao reinkarnirano biće upravo je pojam sušte opakosti. Ti pokvareni monstrumi mrlje su na stranicama ljudske povijesti nad kojima ne možemo a da ne zavapimo: “Zar je to ljudsko biće?” Tonući sve niže i niže sa svakom uzastopnom inkarnacijom, ta se zla sila postupno istroši, te takva osobnost, odijeljena od izvora života, naposljetku nestane. Ona se raspada da bi kasnije bila ugrađena u druge oblike živih tvari, no njena je ponovna zasebna egzistencija nemoguća. To je kuglica skliznula s niske života. Besmrtni Ego, koji je bio inkarniran u toj osobnosti, ne prihvaća iskustva iz te inkarnacije, nije požeo urod sa zasijane zemaljske njive. Njegova zraka nije mu ništa vratila na počelo, njegovo je djelovanje u tom životu bilo potpun promašaj koji ne pridonosi tkanju svog vječnog Jastva. SUPTILNI OBLICI ČETVRTOG I PETOG PRINCIPA Do sada je čitalac već zasigurno shvatio da je “astralno tijelo” širok pojam koji se može koristiti za nekoliko različitih oblika. Stoga bi bilo dobro da sada ukratko izložimo sve suptilne oblike, ponekad i netočno nazvane astralnima, a koji pripadaju četvrtom i petom principu. Ljudi mogu projicirati pravo astralno tijelo – koje se sastoji, kako i samo ime implicira, od astralne materije – ali za razliku od eteričkog dvojnika, obdareno je inteligencijom i u stanju je poprilično se odmaknuti od fizičkog tijela kojemu pripada. To astralno tijelo je, kao što smo već vidjeli, vehikl svijesti. Mediji i senzibilni ljudi ga projiciraju nesvjesno, a upućeni svjesno. Ono može putovati u udaljena mjesta brzinom misli, sakupiti utiske o viđenim stvarima i donijeti ih natrag od fizičkog tijela. Ako se radi o mediju, on svoje utiske može prenijeti drugima dok mu je fizičko tijelo još u transu, ali u pravilu nakon što senzibilan čovjek izađe iz transa, njegov mozak više ne zadržava tako stečene utiske, u njegovom sjećanju ne ostaje nikakav trag tako doživljenih iskustava. Tek vrlo rijetko može astralno tijelo, kroz vibracije koje potiče, utjecati na mozak tako da u njemu ostaje trajno sjećanje na proživljeno: samo u tom slučaju je senzibilnom čovjeku moguće sjetiti se podataka usvojenih u transu. Posvećeni učenik zna kako u mozak utisnuti saznanja stečena u astralnom tijelu, pri čemu je njegova volja aktivna, dočim je volja medija pasivna.
Takvo tijelo znalo se pojaviti daleko od umiruće osobe tik pred njenu smrt, a prikazalo se onima koji su s tom osobom bili povezani rodbinskim vezama, ljubavlju ili mržnjom. Ako sadrži više energije pokazat će inteligenciju i emocije, kao što je i zabilježeno u nekim slučajevima kada su majke odlazile posjetiti svoju umiruću djecu u udaljena mjesta, te im u posljednjim trenucima ispričale što su vidjele i činile. Astralno tijelo se oslobađa u slučajevima bolesti, kao i eterički dvojnik, a također i u snu i u transu. Uvjet za takvo astralno putovanje jest mirovanje fizičkog tijela.
Viši oblik suptilnog tijela koji pripada Manasu poznat je pod imenom Mayavi Rupa ili “tijelo – iluzija”. Mayavi Rupa je profinjeno tijelo koje Adept ili posvećeni učenik (chela) oblikuje svojom svjesno usmjerenom voljom. Ono može, ali ne mora, nalikovati fizičkom tijelu, jer oblik koji mu se daje odgovara svrsi za koju je projicirano. Takvo tijelo je potpuno svjesno, to je zapravo drugačije uređeno mentalno tijelo. Adept ili posvećeni učenik može tako putovati po svojoj volji, bez tereta fizičkog tijela, imajući pod kontrolom sve svoje sposobnosti uz potpunu svijest o svemu što se zbiva. On može na fizičkoj razini po volji učiniti Mayavi Rupa vidljivim ili nevidljivim, a rečenica kojom chela i ostali opisuju Adepta “u njegovu astralu”, znači da ih je posjetio u svojoj Mayavi Rupa. Ako odluči, on ga može učiniti istovjetnim fizičkom tijelu, toplim i čvrstim na dodir, vidljivim, sposobnim za razgovor, te po svim karakteristikama prikazati kao ljudsko biće. Ali takvu moć za stvaranje istinskih Mayavi Rupa imaju samo Adepti i chele. To ne može poći za rukom neizučenima, bez obzira na njihove izvanosjetne sposobnosti, jer to je manasičko a ne psihičko stvaranje, te chela može stvoriti “tijelo – iluziju” samo prema uputama svog Gurua.
VIŠI MANAS Kao što smo već vidjeli, besmrtni Mislilac se sam po sebi tek vrlo rijetko može manifestirati na fizičkoj razini na sadašnjem stupnju ljudske evolucije. Pa ipak mi smo u stanju nakratko zahvatiti pogledom moć koja prebiva u njemu, to više što u nižem Manasu nalazimo tu istu moć i, ma koliko ona bila “stiješnjena, zatočena i sputana”, ona ipak postoji. Već nam je znano da je niži Manas “organ slobode volje u fizičkom čovjeku”. Slobodna volja prebiva u samom Manasu kao oličenju Mahata, Univerzalnog Uma. Iz Manasa nam dolazi osjećaj slobode, saznanje da možemo ovladati samim sobom – to je ono istinsko sagledavanje više prirode u nama koja može obuzdati onu nižu, ma koliko se ta niža borila i protivila sputavanju. Uspijemo li ikada svoju svijest poistovjetiti s Manasom umjesto s Kamom, a našu nižu prirodu pretvoriti u ukroćenu životinju, ona više ne postoji kao “ja”. Tada su njezino bacakanje, otimanje i borba za prevlast izvan nas, a ne u nama, i mi je držimo na uzdi kao što se i podivljala bojna konja drži zauzdana i podložna našoj volji. Bit ću toliko slobodna ovdje citirati odlomak iz svog članka na temu slobodne volje, objavljenog u časopisu “Put”:
Mora se priznati da je taj problem opskuran i zamršen, no čitaocu će umnogome biti olakšano razumijevanje ako je pažljivo pratio slijed navedenih misli.
Antički narodi vjerovali su da će se svaka misao manifestirati u pojavnom obliku ako na nju duboko usmjerimo svoju koncentraciju. Ili, slično tome, snažna volja urodit će željenim rezultatom” (sv. I., str. 312). To je tajna svake istinske “magije” i vrlo je važan predmet proučavanja, a kako znanost Zapada dodiruje tek njeno rubno područje toj ćemo pojavi kasnije posvetiti više pažnje, te zasada nećemo prekidati slijed proučavanja koja smo započeli. Dakle, od H. P. Blavatsky naučili smo da Manas, ili viši Ego, kao “dio esence Univerzalnog Uma bezgranično sveznajući na svojoj razini”, razvija svoju svijest do savršenstva evoluirajući kroz iskustva, te je “tijelo – vehikl – svega znanja iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti”. Kada taj besmrtni entitet uspije preko svoje zrake, nižeg Manasa, potaknuti mozak nekog čovjeka, tada taj čovjek ima sposobnosti izvan uobičajenih – on je genij ili vidovit čovjek. Ovako su obrazloženi uvjeti za vidovitost: “Sposobnost o kojoj smo govorili (tj. vizija istinski vidovitog čovjeka) može se razviti na jedan od ovih načina: a) uz uvjet da se snagom volje paraliziraju pamćenja i instinktivan rad svih fizičkih organa, pa čak i stanica u fizičkom tijelu što je čin koji ne predstavlja poteškoće onima kod kojih je svjetlo višeg Ega već uspjelo uništiti i zauvijek podrediti strastvenu prirodu osobnog nižeg ega ; to polazi za rukom samo adeptima; b) kroz reinkarniranu osobnost koja je u prijašnjem životu, kroz najviši stupanj čistoće i usmjerenosti ka istinskom, postigla svetost i svetačko dostojanstvo blisko stanju jednog jogija. Postoji i treća mogućnost prema kojoj se kroz mistične vizije može doprijeti do razine višeg Manasa, ali se ona javlja vrlo rijetko i neovisna je o volji vidovitog čovjeka: radi se o potpunoj iscrpljenosti i slabosti fizičkog tijela kao posljedicama bolesti i patnji. Vidjelica iz Prevorsta je primjer upravo takvog slučaja, a Jacob Boehme onog navedenog pod “b”. (Lucifer; studeni 1890 str. 183). Proučavanje nas je odvelo dovoljno daleko, tako da sada čitatelj može shvatiti razliku u djelovanju između višeg Ega i njegovih zraka. Genij, koji vidi i bez nepotrebna umovanja, dolazi od višeg Ega, a jedan od njegovih darova je i istinska intuicija. Logičko razmišljanje sposobnost je za rasuđivanje i procjenjivanje kojim ocjenjujemo činjenice dobivene promatranjem, međusobno ih uspoređujemo, dolazimo do uvjerenja i iz njih izvodimo zaključke – dakle, sve te umne operacije rezultat su djelovanja nižeg Manasa u mozgovnom aparatu čovjeka. Njegov instrument je logično rasuđivanje: induktivno zaključivanje vodi od poznatog k nepoznatom i rezultira donošenjem pretpostavki, a deduktivno eksperimentalnim provjeravanjem pretpostavki vodi opet k poznatom.
H.P. Blavatsky pisala je o tome u svojoj knjizi Razotkrivena Izida: “Razum, koji je sjedinjen s fizičkim dijelom čovjekove prirode, omogućuje čovjeku prevlast nad životinjama i podvrgavanje prirode sebi u korist. Svijest, koja je sjedinjena s duhovnim dijelom, služi čovjeku kao nepogrešiv vodič kroz labirint osjećaja. Savjest je trenutačno razlučivanje između dobra i zla, za što je sposoban jedino duhovni dio čovjeka koji je savršeno čist i mudar, jer je dio božanske čistoće i mudrosti. Ti poticaji su neovisni o djelovanju razuma, tako da se mogu iskazati u čistom obliku jedino onda kada im se ne nameću niže sklonosti naše dvojne prirode. Budući da se razum izražava kao sposobnost našeg fizičkog mozga, i to ona koju točno definiramo kao sposobnost donošenja zaključaka na temelju pretpostavki, pri čemu se oslanja na doživljaje ostalih osjetila – taj isti razum ne može po svojim odlikama biti izravno upućen na naš božanski duh. Naime, Duh zna – stoga je za njega svako razmišljanje, uključivši promišljanje i dokazivanje – potpuno beskorisno. Dakle, ako na određeni entitet gledamo kao na izravnu emanaciju vječnog Duha Mudrosti, tada nam mora biti jasno da taj entitet ima iste značajke kao i sama esenca ili cjelina, koje je taj entitet dio. Nije čudno da su stari teurzi s izvjesnom sigurnošću zaključili da se racionalni dio čovjekove duše (duha) nikada u cijelosti ne izlijeva u fizičko tijelo, nego do njega dopire filtriran kroz iracionalnu ili astralnu dušu, koja služi kao posrednik ili medij između duha i tijela. Čovjek koji je uspio u dovoljnoj mjeri savladati materiju tako da do njega izravno dopre svjetlo iz njegova bliještećeg Augoeida, istinu naslućuje intuitivno. Pri donošenju suda neće pogriješiti, makar mu bešćutan razum došaptavao kojekakve sofizme, i to stoga što je od njega osvijetljen. Iz toga slijedi da se proricanje, pretkazivanje i tzv. božanska inspiracija javljaju kao rezultat obasjavanja što ga odozgo šalje naš osobni besmrtni duh” (sv. I., str. 305-306). Taj Augoeid, prema vjerovanju neoplatonista, a i prema teozofskom učenju, “svojim sjajem obasjava dušu osobnosti, astralnu dušu” (isto str. 315) tj. kama-manasičku osobnost ili niži ego, kako to zovemo u suvremenoj teozofiji. (Moramo imati na umu da u vrijeme kada je bila pisana “Razotkrivena Izida”, terminologija još nije bila ustaljena kao što je danas. To je bio prvi pokušaj prijevoda kompliciranih ideja Istoka na zapadnjački jezik, a iskustvo je pokazalo da se mnoge riječi koje pokrivaju dva ili tri pojma mogu ograničiti na jedan izraz i tako ga točnije odrediti. Stoga moramo izraz “astralna duša” promatrati u tom svjetlu). Tek kada se niži ego očisti od svakog traga strasti, a niži Manas oslobodi od Kame, može “onaj blistajući” djelovati na nj. H. P. Blavatsky govori o tome kako se posvećeni susreću licem u lice s višim Egom. Nakon govora o Trojstvu u čovjeku, tj. Atma-Buddhi-Manasu, ona nastavlja dalje: “U trenutku kada to Trojstvo, u iščekivanju konačnog pobjedonosnog sjedinjenja iza vrata smrti fizičkog tijela, postane na tren jedno, posvećenomu je dozvoljeno u trenutku inicijacije vidjeti svoje vječno Jastvo. O tome možemo čitati u perzijskom Desatiru kao o ’blistavom jednom’, kod grčkog filozofa – posvećenika o Augeoidu kao o ’isijavajućoj blagoslovljenoj viziji u čistom svjetlu’, u Porfiru da je Plotin šest puta doživio sjedinjenje sa svojim ’bogom’ i tome slično. (Razotkrivena Izida sv. II., str. 114-115). To trojstvo u činu sjedinjenja, zapravo je “Krist” svih mistika. Kada se za vrijeme konačne inicijacije učenik prostre na pod ili oltar kao simbol razapinjanja na križ materijalnog čovjeka ili naše niže prirode, i kada se nakon te “smrti ponovno uzdigne” kao slavodobitni pobjednik nad grijehom i smrću – to je taj uzvišeni moment kada vidi nadzemaljsko i postaje “jedno s Kristom”, on sam je tada Krist. On i dalje može živjeti u svom fizičkom tijelu, no ono će biti njegov poslušni instrument. On je sjedinjen sa svojim istinskim Jastvom, Manas je postao jedno s Atma-Buddhi, i kroz osobnost u kojoj boravi upotrebljava puninu svoje snage kao besmrtna duhovna inteligencija. Tako dugo dok se u kovitlacu niže prirode još borio, u njemu je svakodnevno bio raspinjan Krist, njegov duhovni Ego. Ali Krist se pobjedonosno uzdiže u čistom Adeptu, on je gospodar nad samim sobom i nad prirodom. Manas je prošao dugi put hodočašća kroz život, kroz sva potrebna iskustva i za njega je kotač nužnih utjelovljenja zastao, jer je konačno Sin Čovječji kroz patnju došao do savršenstva. Tako dugo dok se ne dostigne ta razina, “Krist” ostaje cilj naših težnji. Naša se zraka neprestano bori kako bi se vratila k svojem izvoru, a niži Manas ponovno postao jedno s višim. No, sve dok ta podvojenost postoji u duhovnom životu svakog plemenitog i predanog vjernika, javlja se kao najvažnija neprestana težnja za ponovnim sjedinjenjem i zapravo se to stremljenje izražava kao molitva, nadahnuće, “traženje Boga”, čeznuće za sjedinjenjem s božanskim. “Moja duša žeđa za Bogom, za živim Bogom”, kliče svaki vjerni kršćanin. Ako biste mu rekli da je taj vapaj prividan i uzaludan od vas bi s nerazumijevanjem odvratili glavu kao od nekoga čije nepoimanje ionako ništa ne mijenja na stvari. Svaki okultist, međutim, prepoznaje u tom vapaju neugasivu težnju nižeg jastva za uzdizanjem na višu razinu od koje je odvojen, ali čiji zov intenzivno osjeća. I pri tom nije važno da li u molitvi zaziva Budu, Višnua, Krista, Blaženu Djevicu ili Oca, jer to su tek različita imena, a ne suština stvari. Onaj pravi cilj je sjedinjenje cijelog Manasa s Atma-Buddhi, bez obzira na to kako je nazvan u pojedinom vremenu ili kulturi. U svakoj ćemo religiji naći težnju za idealnim u čovječnosti i htijenje vjernika da postane jedno s “osobnim Bogom”, “Bogočovjekom”, “inkarniranim Bogom”, “Riječi što je tijelom postala”, Kristom “u kome se moramo roditi”. Došli smo do posljednjih dviju razina u našem proučavanju: to su razine Duha. I ovdje koristimo često zloupotrebljavanu riječ u smislu da je duh tek nešto suprotno od materije. Moći ćemo shvatiti samo najopćenitije pojmove, no bez obzira u kojoj mjeri uspjeli u tome, moramo barem pokušati razumjeti o čemu se radi, kako bi se makar i djelomice približili potpunoj slici čovjeka. VI. i VII. PRINCIP ATMA – BUDDHI, „DUH“ Nastavljajući razmišljanje započeto u prijašnjem poglavlju, prvo ćemo razmotriti povezanost Atma-Buddhi s Manasom, a kasnije ćemo ga proučiti s općenita stanovišta kao “Monadu”. Najjasniji i najbolji opis Trojstva, tj. Atma-Buddhi-Manas, naći ćemo u „Ključu do Teozofije“, gdje H. P. Blavatsky daje slijedeće definicije:
Atma je najapstraktniji dio čovjekove prirode, ona je “dah” za čiju je manifestaciju potrebno fizičko tijelo. To je jedna istinitost koja se manifestira na svim razinama, a svi naši principi samo su pojavnost njene esence. Taj jedinstveni Vječni Bitak iz koga sve izlazi, koji utjelovljuje jednu od svojih pojavnosti u univerzumu, a o kojoj govorimo kao o Jednom Životu – taj Vječni Bitak isijava se kao Atma, to je Jastvo univerzuma i čovjeka, to je njihova srž, njihova bit, po njemu sve stvari postoje. Sama po sebi ne može se manifestirati na nižim razinama, no bez Nje niže razine ne bi niti mogle postojati. Ona se zadijeva u Buddhi kao Svoj vehikl ili sredstvo daljnje manifestacije. “Buddhi je sposobnost spoznavanja, kanal kroz koji božansko znanje dopire do Ega; to je raspoznavanje dobra i zla; to je božanska svijest i duhovna Duša, koja je vehikl Atme”. (Tajna Doktrina, sv. I., str.3). Često kažemo da je to princip duhovnog razlučivanja. Ali Atma-Buddhi, kao univerzalni princip, mora biti individualiziran kako bi mogao sakupiti iskustva i doseći svijest o samome sebi. Stoga je uz Atma-Buddhi sjedinjen princip uma, te je tako ljudsko trojstvo savršeno zaokruženo. Manas postaje duhovni Ego samo onda kada je uronjen u Buddhi; Buddhi postaje duhovni Ego samo kada je sjedinjen s Manasom. U njihovu sjedinjenu leži evolucija Duha koji je svjestan na svim razinama. Stoga Manas teži naviše k Atma-Buddhi, kao što i niži Manas stremi prema višem, tako da Atma-Buddhi ili Atma u odnosu na viši Manas često opisujemo kao “Oca na Nebu”, a takav je i opis višeg Manasa u odnosu na niži Manas. Niži Manas sakuplja iskustva kako bi ih kasnije mogao donijeti svojem izvoru; viši Manas pohranjuje sva iskustva stečena tijekom ciklusa reinkarnacija; Buddhi se stapa s višim Manasom. Sve to natopljeno je svjetlom Atme, koje je jedno sa Istinskim Jastvom, i tako trojstvo postaje jedinstvo, te je Duh tada svjestan samoga sebe na svim razinama, čime je cilj manifestiranog univerzuma postignut. Međutim, ja uzaludno pokušavam objasniti i opisati riječima ono što je izvan objašnjenja i opisa. Tu riječi posustaju, zasjenjuju i iskrivljuju onaj pravi smisao. Možemo se tek nadati da ćemo nakon dugotrajna intenzivnog meditiranja uspjeti makar slabašno osjetiti ono što je veće od nas samih, a ipak se javlja u samoj srži našega bića.
Nakon što smo objasnili što je to “Duh”, mislim da će biti razumljivo gnušanje teozofa nad trivijalnom pojavom na spiritističkim seansama, a koju oni imenuju “duhovima”. Sviranje na kutijici – instrumentu, govor kroz trubu, tapšanje ljudi po glavi, lebdeće harmonike – sve to može zadovoljiti neke s astrala, utvare i elementale, ali to se ne može pripisati “duhovima” tko imalo razumije što je Duh. Naravno da možemo jedino najdublje žaliti da je došlo do vulgariziranja i degradiranja tog najuzvišenijeg poimanja koje je čovjek do sada razvio i nadajmo se da će te pojave uskoro biti svrstane tamo kamo i spadaju, što je i logično, jer se ne možemo zadovoljiti materijalističkim pogledom na kozmos i tim pojavama pridavati vrijednost koju nikako ne mogu imati kao dokaz postojanja Duha.
Kao što se psu ne može dokazivati Euklidov poučak, tako se niti Atma-Buddhi ne može dokazati Kami i nižem Manasu. Međutim, kako se budemo penjali sve više, tako će se i naš vidokrug širiti, i kada jednom stanemo na vrh Svete Planine, sve će razine Duha ležati pred našim jasnim pogledom.
MONADA U EVOLUCIJI Možda će učenik teozofije dobiti nešto jasniju sliku o Atma-Buddhi ako njegovo djelovanje u evoluciji promatra kao Monadu. Atma-Buddhi je identičan univerzalnoj Nad-duši, ona je “izražaj Nepoznatog Korijena”, jedna jedina Egzistencija. Sama manifestacija započinje u momentu kada Monada biva “izbačena nadolje u materiju” kako bi pospješila evoluciju (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.). Moglo bi se reći da je Monada glavni poticaj cjelokupne evolucije, pokretačka snaga u korijenu svih stvari. Svi principi koje smo do sada proučavali tek su “različite diferencijacije” izražaja Atme, Jedne Realnosti manifestirane u našem Univerzumu; nalazi se u svakom atomu; ona je “korijen svakoga atoma posebice i svakoga oblika u cjelini”, te su u osnovi svi principi zapravo Atma izražena na različitim razinama. U knjizi „Pet godina teozofije“ vrlo su jasno razložene etape u evoluciji. Tamo je objašnjeno kako Atma prolazi kroz etape koje se zovu elementali ili “početna središta sila”, i dosiže mineralnu razinu; odatle ide naviše, kroz biljnu i životinjsku, do čovjeka, nadahnjujući životom svaki oblik. U Tajnom učenju naći ćemo poučan tekst: “Evo jednog poznatog kabalističkog aforizma: ’Kamen postaje biljka, biljka životinja, životinja čovjek, čovjek duh, a duh bog’. Iskra redomice oživljava svako carstvo prije nego uđe i osvijetli božanskog čovjeka, a razlike između njega i onog prethodnika, životinjskog čovjeka, kao između neba i zemlje… Monada je zakonom evolucije izbačena nadolje u najniži oblik materije, u mineral. Nakon sedmerostrukog umatanja u kamen, ili u ono što će postati mineral i kamen u Četvrtoj Rundi, ona izbija van kao, primjerice, lišaj. Uzdižući se odatle kroz sve oblike biljnoga sve do životinjskog carstva, stiže do točke u kojoj postaje klicom iz koje će životinja postati fizički čovjek. (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.)” Na taj način Monada, Atma-Buddhi, oživljava svako carstvo prirode prožimajući sve životom i sviješću, što sačinjava jednu pulsirajuću cjelinu. “Okultizam ne prihvaća da je išta u kozmosu anorgansko. Znanstveni izraz ’anorganska materija’ znači samo to da se latentni život, uspavan u molekulama tzv. ’inertne materije’, ne može raspoznati. Sve je život i čak je svaki atom mineralnog praha žice, iako je izvan našeg razumijevanja i poimanja, jer je to za one koji odbacuju okultno izvan dometa njima znanih zakona (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.). Možemo reći da je “sve u univerzumu – u svim njegovim carstvima svjesno tj. da su ona obdarena sviješću njima svojstvene vrste i na njihovoj razini percepcije. Mi, ljudi, jednostavno moramo upamtiti da nam to što nismo u stanju prepoznati znakove svijesti u kamenu ne daje za pravo tvrditi da tamo svijesti niti nema. Ne postoji, naime, ’mrtva’ ili ’slijepa’ materija kao što niti nema ’slijepog’ ili ’nesvjesnog’ zakona” (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.). Koliko li je velikih pjesnika svojom profinjenom intuicijom, svojstvenom samo geniju, naslutilo tu veliku istinu!
Učeniku teozofije bit će jasno da ovu snagu u središtu evolucije moramo promatrati u biti kao jednu. Postoji samo jedan Atma-Buddhi u našem Univerzumu: Univerzalna Duša posvuda prisutna, sadržana u svemu; to je Jedinstvena Božja Energija iz koje proizlaze sve postojeće raznolike snage i sile. Kao što sunčeva zraka može biti svjetlo, toplina ili elektricitet, ovisno o načinu korištenja, tako je i Atma sveukupna energija različitih izražaja na pojedinim razinama. “Kao apstraktni pojam možemo ga nazvati Jedan Život; kada govorimo o objektivnoj i vidljivoj realnosti reći ćemo da je to sedmerostruka ljestvica manifestacije, koja započinje na gornjoj prečki ljestvice s jednom nepoznatom uzročnošću, a završava kao Sveprisutni Um i Život imanentan u svakom atomu materije.“ (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.) Taj tijek evolucije sasvim je jednostavno objašnjen u citatu iz Tajnog učenja, a kako učenike teozofije često zbunjuje to jedinstvo Monade, ovdje prilažem izvod iz tog teksta. Sam predmet proučavanja je težak, no mislim da ne može biti jasnije izložen nego što je u slijedećim rečenicama:
Svaki čitatelj koji ovaj odlomak pažljivo pročita i o pročitanome duboko porazmisli, izbjeći će nerazumijevanje bilo koje vrste koje bi se moglo kasnije pojaviti. Kao prvo, moramo shvatiti da je Monada – naziv koji se u pravom smislu odnosi jedino na “duhovnu esencu” – u stvari jedna u čitavom univerzumu, da Atma-Buddhi nije njegov ili moj, ili bilo čije vlasništvo posebice, nego je to duhovna esenca prisutna u svemu. I elektricitet je jedan na čitavome svijetu, pa iako može tjerati njegov ili moj stroj, nećemo ga ni on, a niti ja, nazvati svojim elektricitetom. Ali nerazumijevanje nestaje kada Atma-Buddhi ispuni životom čovjeka, u kome je Manas aktivan kao individualizirana snaga, pa se tada o njem govori kao da je “skup atoma” neka posebna Monada i tako se javljaju ’Monade’ kao u gore navedenom citatu. Ta različita upotreba neće zbuniti čitatelja ako upamti, da se proces individualizacije ne zbiva na Duhovnoj razini, kako to izgleda kada se na Atma-Buddhi gleda kroz Manas. Tako da, držite li u ruci komadiće obojena stakla, možete kroz njih vidjeti sunce crvene boje, ili plave, ili žute, ili bilo koje druge. No, unatoč tome postoji samo jedno sunce koje svoje zrake šalje do nas, a vidimo ga različito obojenog ovisno o sredstvu kroz koje ga gledamo. Tako da bi izraz “ljudske Monade” na koji često nailazimo, trebalo glasiti: “Monade manifestirane u ljudskom carstvu”. No, ovaj ponešto pedantni izraz vjerojatno bi zbunio mnoge, dočim onaj nešto površniji neće navesti na pogrešno mišljenje ako se shvati princip jedinstva duhovne razine, kao što nikoga nećemo zbuniti govorimo li o izlazećem suncu. “Duhovna Monada je jedna, univerzalna, bezgranična i nedjeljiva, a njene zrake tvore ono što mi iz neznanja zovemo ’individualne Monade’ ljudi (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.). Ovo jedinstvo u različitosti je na neobično lijep i poetičan način opisano u jednom okultnom katekizmu, gdje Guru ispituje chelu:
Sada više ne bi trebalo biti ozbiljnijih poteškoća u razumijevanju etapa čovječje evolucije. Monada, koja je, kao što smo vidjeli, razvijajući se kretala prema naviše, stigla je i do točke u kojoj je bilo moguće da se na Zemlji stvori ljudski oblik. Tada su se razvili eteričko tijelo i njegov fizički dvojnik, Prana se izdvojila iz ogromnog oceana života, stvorila se Kama, a ponad svih tih principa, ili nižeg četvorstva, lebdi Monada: ona im daje energiju, poticaj, snagu za napredak k sve savršenijem obliku i sposobnosti za manifestaciju viših sila u prirodi. Na taj se način životinjski ili fizički čovjek razvio kroz dvije i pol rase. Ali Monada i niže četvorstvo ne mogu biti u tijesnoj vezi: nedostaje još jedna karika.” Dvostruki Zmaj (Monada) nema neposredan utjecaj na sam oblik. Ona je kao lagahan vjetrić koje treba stablo da ga primi i sakrije među svoje grane. Ona ne može utjecati na oblik ako nema posrednika za transmisiju, a oblik o tome ništa ne zna” (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.). Tada je, u sredini tog vremenskog razdoblja, tj. u sredini Treće Rase, nastupio niži Manasaputra kako bi mogao obitavati u staništu pripremljenom za njega i tako sačiniti most između životinjskog čovjeka i Duha, između razvijenog četvorstva i lebdećeg Atma-Buddhi, te tako započeti dugi ciklus reinkarnacija, koje će kao ishod imati savršenog čovjeka. “Monadičko pritjecanje”, ili evolucija Monade iz životinjskog u ljudsko carstvo, trajala je tijekom Treće Rase pa sve do sredine Četvrte, te je tako čovječanstvo neprestance pridobivalo nove članove; rođenje duša neprekidno se odvijalo tijekom druge polovice Treće i prve polovice Četvrte. Nakon te “glavne točke prekretnice” u ciklusu evolucije “više ni jedna Monada ne može ući u ljudsko carstvo. Za ovaj su ciklus vrata zatvorena.” (iz „Tajne Doktrine“, H.P.B.). Reinkarnacija je postala sredstvo evolucije otkako je individualna reinkarnacija besmrtnog Mislioca povezanog s Atma-Buddhi zamijenila dotadašnje skupno obitavanje Atma-Buddhi u nižim oblicima materije. Prema teozofskom učenju čovječanstvo je sada stiglo do Pete Rase: mi smo sada u njenoj petoj podrasi, tako da čovječanstvo naše Zemlje ima pred sobom dovršenje Pete Rase, a zatim uspon, zrelost i nestajanje Šeste i Sedme Rase. Ali kroz sva razdoblja u tijeku evolucije nema povećanja ukupnog broja reinkarnirajućih Egosa, jer ih se samo jedan manji dio reinkarnira u određenom vremenu na našoj planeti, tako da broj stanovnika može padati i rasti unutar širokih okvira: primijećeno je da se u lokalnim razmjerima broj novorođenčadi uvijek povećava ako je prije došlo do depopulacije uslijed veće smrtnosti. Za takve fluktuacije postoje obilate mogućnosti, uzmemo li u obzir razliku između ukupnog broja reinkarnirajućih Egoa i broja koji je stvarno inkarniran u određenom vremenu.
DOKAZI ZA NEUPUĆENOG ČITATELJA Sasvim je prirodno da će svaki ozbiljan čitatelj, nakon što se suoči s navodima koji su izneseni u prijašnjim poglavljima, upitati kojim se dokazima mogu potkrijepiti te tvrdnje. Svaka razumna osoba neće zahtijevati detaljna objašnjenja, ako se istodobno nije voljna upustiti u pomno proučavanje ove materije. Ni znanstvene teze ne mogu se objasniti nekome tko nije upućen u najosnovnije principe i većim dijelom se mogu objasniti samo onima koji su upoznati s dotičnom problematikom. Svakako da bi se u tekstu o višoj matematici, korelaciji sila, teoriji o atomima ili molekularnoj građi kemijskih spojeva našlo poprilično iskaza koji bi se mogli dokazivati samo onima koji su uložili dovoljno vremena i promišljanja u proučavanje temelja dotične znanosti. Tako bi i svaki nepristran čitalac koji dođe u dodir s teozofskim učenjem o građi čovjeka morao priznati da nije realno očekivati detaljna objašnjenja tako dugo dok ne savlada osnove teozofske znanosti. No, ipak svaka znanost raspolaže nekim općim dokazima kojima opravdava svoje postojanje i koji su poticaj za daljnja istraživanja njenih manje poznatih postavki. Tako je i u teozofiji moguće ukazati na neka načela koja može shvatiti i neupućeni čitatelj, a koja će mu biti poticaj da uloži više vremena i napora u proučavanje koje obećava šire i dublje znanje o nama samima i prirodi koja nas okružuje, dok na drugim područjima ne može do toga doći. Možda je dobro reći odmah na početku da se prosječnom čitatelju ne može dokazati postojanje triju viših razina o kojima smo prije govorili. Carstva Duha i višeg uma zatvorena su za sve osim za one koji imaju razvijene sposobnosti kojima se mogu upustiti u njihovo istraživanje. Onima koji imaju te sposobnosti ne treba nikakav dokaz za postojanje tih sfera, a onima koji ih nemaju one se ionako ne mogu dokazati. To postojanje nečega iznad astralne i nižih podrazina mentalne razine može se jedino dokazati bljeskovitim doživljajima genija, uzvišenom intuicijom koja povremeno osvijetli mrak u našem nižem svijetu, ali što je to nešto, to mogu reći samo oni, čije je unutarnje oko otvoreno, oni koji vide ono za što su svi ostali još slijepi. No, niže su razine ipak prijemljive za dokaze, a njih svakim danom ima sve više. Majstori Mudrosti koriste mislioce i istraživače zapadnog svijeta pomažući im u “otkrićima” koja na neki način potkrepljuju avangardne teozofske postavke, pa tako njihova istraživanja rađaju otkrićima baš onih prirodnih zakona koji opravdavaju učenje teozofa s obzirom na elementarne “sile” i “fenomene” kojima se uglavnom pridaje previše važnosti. Ako se otkrije da imamo nepobitne činjenice koje potvrđuju postojanje drugih razina osim ove fizičke na kojoj naša svijest može djelovati, koje potvrđuju postojanje osjeta i moći za percepciju drugačijih od ovih koji su nama poznati u svakodnevnom životu, koje potvrđuju postojanje sposobnosti za komunikaciju između inteligentnih bića bez pomoći mehaničkih pomagala – svakako da onda pod tim okolnostima teozof može tvrditi da je razvio prima facie stanje za svoja daljnja istraživanja. Posvetimo se sada nižim razinama o kojima smo govorili u prethodnim poglavljima i razmotrimo četiri niža principa u čovjeku koji su s tim razinama povezani. Od ta četiri možemo izostaviti jedan – i to Pranu, budući da nitko neće poreći činjenicu da postoji energija koju zovemo “život”, iako se može dati prigovor na njeno izostavljanje iz teksta, jer uistinu, osnova ili princip Prane prožima sve druge razine, sve druge principe povezujući ih u jedno. Dakle, za naše proučavanje preostaje studij fizičke razine, astralne razine i niži stupnjevi manasičke razine. Možemo li sve to potkrijepiti dokazima koje će prihvatiti i oni koji još nisu teozofi? Ja mislim da možemo. Prvo pogledajmo što možemo reći o fizičkoj razini. Ovdje moramo uočiti da su naša osjetila povezana s fizičkim svijetom izvan nas i da je naše poimanje tog vanjskog svijeta ograničeno sposobnošću naših organa za osjete da vibriraju kao reakcija na vibracije potaknute izvan nas samih. Na primjer, mi čujemo ako zrak zatitra na način koji je prihvatljiv bubnjiću u našem uhu. Ako je vibracija tako polagana da bubnjić ne može na nju reagirati, tada ne čujemo ništa. U istinitost toga možemo se uvjeriti i po drugačijem sluhu u različitih osoba, a koji ovisi o snazi vibracije na bubnjićima u njihovim ušima. Na prodoran glas jedna će osoba ostati sasvim mirna, dočim će drugu zaglušiti, iako je oko obje prodoran zvuk podjednako uzburkao zrak. Isti princip se odnosi i na vid: mi vidimo onda kada su svjetlosni valovi one dužine na koju naš organ vida može reagirati, ali ne vidimo ako su ti valovi duži, bez obzira na eteričke vibracije oko nas. Mrav vidi ono za što smo mi slijepi, jer njegovo oko može primiti i odgovoriti na eteričke vibracije koje su za nas prebrze. To će svaku razumnu osobu navesti na pomisao da u slučaju ako bi se naša osjetila razvila tako da bi bila još prijemljivija, ta bi mogućnost dovela do novih puteva spoznavanja, čak i na fizičkoj razini. Ako to shvatimo, onda nije teško otići korak dalje i uvidjeti da bi mogla postojati još istančanija i suptilnija osjetila koja bi nam učinila pristupačnima nove svjetove na razinama različitim od ove fizičke. Ta je postavka istinita i s razvojem naših astralnih osjetila razotkrivati će nam se i astralna razina, koju je moguće proučavati tako znanstveno i objektivno kao i fizički univerzum. Ta astralna osjetila postoje u svim ljudima, iako su kod većine latentna i obično trebaju biti umjetno potaknuta ako ih želimo koristiti na sadašnjem stadiju evolucije. Manji broj ljudi ima ta osjetila tako normalno razvijena da ih je u stanju koristiti bez ikakvog umjetnog podražaja, a kod većine se ona ipak mogu umjetno pobuditi i razviti. U svim ovim slučajevima uvjet za aktiviranje astralnih osjetila je pasivnost fizičkih: što je veća pasivnost na fizičkoj razini veća je mogućnost aktivnosti na astralnoj. Značajno je da su psiholozi na Zapadu našli za shodno istraživati tzv. “svijest u snu”, kako bi im to pomoglo da shvate kako svijest općenito funkcionira. Jednostavno je nemoguće ignorirati neobične fenomene koji su vezani uz funkcioniranje svijesti kada joj se maknu sve ograde u fizičkom svijetu, tako da se neki od najpoznatijih i cijenjenih psihologa bave tom problematikom kroz pomna znanstvena istraživanja. Mi teozofi za taj rad svijesti kažemo da se odvija na astralnoj razini, a svatko tko se u to želi uvjeriti ovdje će naći dovoljno dokaza. Svaki će čitatelj ubrzo otkriti da zakoni po kojima svijest djeluje na fizičkoj razini uopće ne vrijede na astralnoj. Na primjer, zakon prostora i vremena, koji ovdje uvjetuje naš način mišljenja, potpuno je nevažeći za svijest kada je njeno djelovanje preneseno u svijet astrala. Mozart čuje čitavu simfoniju kao jednu impresiju, “kao nježan i snažan san” {Philosophy of Mysticism, Du Prel, sv. I., str. 106), ali je mora razraditi u detaljne sekvence kada je vrati natrag na fizičku razinu. Jedan trenutak sna sadrži u sebi brojne doživljaje koji bi se u našem svijetu prostora i vremena odvijali sukcesivno tijekom nekoliko godina. Utopljenik vidi čitav svoj život u nekoliko sekundi. Mislim da nije potrebno dalje nabrajati primjere. Na astralnu razinu može se doći u snu ili u transu, prirodnom ili izazvanom, tj. u svakom slučaju kada je tijelo dovedeno u stanje letargije. Tu pojavu možemo najbolje proučiti kada je tijelo u transu podozrivi će čitatelj ubrzo naći dokaze da svijest može djelovati odvojeno od fizičkog tijela, neometana zakonima koji je inače sputavaju na fizičkoj razini. Među najzanimljivije pojave za istraživanje ubrajamo izvanosjetilno viđenje i slušanje. Ovdje nije potrebno dati veći broj primjera vidovitosti, jer pretpostavljam da će se čitatelj sam upustiti u studij literature s tom tematikom. Ipak ću nabrojiti neke slučajeve. Dr. Belden je proučavao Jane Ryder, djevojku koja je mogla čitati i pisati iako je preko očiju imala povezane tampone vate (iz Razotkrivena Izida, H.P.B.); Schelling je proučavao vidovitog koji je osjetio smrt svog rođaka na udaljenosti od 650 km i ustvrdio da je pismo s osmrtnicom na putu (iz Razotkrivena Izida, H.P.B.); Madame Lagrande je dala dijagnozu zdravstvenog stanja svoje majke, a taj je opis bolesti bio potvrđen nakon obdukcije (Somnolism and Psychism, Dr. Haddock); mjesečarka Emma bavila se dijagnosticiranjem za Dr. Haddocka (Somnolism and Psychism, Dr. Haddock). Općenito govoreći, vidovit čovjek je u stanju vidjeti i opisati događaje koji se odvijaju na izvjesnoj udaljenosti ili one događaje koje ne može vidjeti svojim očima zbog određenih okolnosti. Pa kako onda vidi? Činjenice su ne-dvojbene, te za njih moramo dati odgovarajuće objašnjenje. Mi tvrdimo da svijest može djelovati preko osjetila koja su drugačija od fizičkih, osjetila slobodnih od ograničenja u prostoru koja inače vrijede za naša fizička osjetila i koja ih nisu u stanju prekoračiti. Svi oni koji negiraju mogućnost djelovanja na astralnoj razini, kako ju teozofi nazivlju, morali bi barem pokušati prezentirati neke svoje teze koje bi bile prihvatljivije od teozofskih. Činjenice su nepobitne, a zbilja ukazuje na postojanje svijesti čije je djelovanje na nadfizičkoj razini, govori o viđenju bez gledanja fizičkim očima, o slušanju bez fizičkih ušiju, o sticanju spoznaja bez fizičkog mozga. U nedostatku nekih drugih objašnjenja teozofske postavke ostaju pobjednikom na bojištu. Postoji još jedna skupina činjenica: eteričke i astralne prikaze ili živih ili pokojnika su utvare, prikaze, dvojnici, sablasti itd. Svakako da će sveznalica s kraja devetnaestog stoljeća prezirno odmahnuti rukom na spomen tako nesmislenog praznovjerja. No, odmahivanje neće ukloniti činjenice, a one su očigledne. Neprijeporna je očitost tih pojava i ljudska povijest pruža dovoljno dokaza kojima se potvrđuje njihova istinitost. Radoznali čitatelj koji za ovo traži dokaze može odmah prionuti na posao kako bi o tekstu ovog poglavlja mogao sakupiti dokaze iz prve ruke. Ako se boji da bi mogao biti ismijan, bolje da se okani posla; ako je dovoljno odvažan suočiti se s podrugivanjem nekog oholice, bit će zapanjen dokazima koje će dobiti od osoba koje su došle u dodir s astralnim oblicima. “Iluzije! Halucinacije!” – reći će oholica. No, vrijeđanje neće pridonijeti razrješavanju problema. Iluzije, koje za većinu ljudi nepobitno postoje, barem zaslužuju da ih se prouči, pogotovo ako držimo da svjedočenje ljudi ima u sebi određenu vrijednost. Jednostavno mora postojati nešto što oduvijek daje povoda čovječanstvu u jednodušnom osvjedočenju, u vjerovanju koje danas postoji kod civiliziranih ljudi, koje je u svijetu željeznica i žarulja isto kao i u svijetu neukih plemena. Iz ovog izlaganja nikako ne smijemo ispustiti dokaze velikog broja spiritista koji potvrđuju postojanje eteričkih i astralnih oblika. Izuzmemo li slučajeve prijevara i podvala, ostaju nam pojave koje nikako ne bi smjeli smatrati nekim varanjem i koje, u krajnjoj liniji, može dokazati svaki čovjek voljan da u to ispitivanje uloži izvjestan trud i vrijeme. Za to nije potrebno angažirati profesionalnog medija – bit će dovoljno da se sastane nekoliko prijatelja koji se dobro poznaju i upute se u istraživanje. Usuđujem se reći da će se ta manja grupica ljudi moći uvjeriti u egzistenciju sila i bića drugačijih od ovih na fizičkoj razini. Postoji izvjesna opasnost koja bi mogla pri tim ispitivanjima pogoditi emotivne, nervozne i labilne osobe, te je stoga preporučljivo da se ne ode predaleko iz razloga koje smo prije spomenuli. S druge strane, eksperimentiranje je najbolji način za rušenje barijera oko činjenice da nešto izvan fizičke razine ipak postoji, pa je izvjestan rizik isplativ ako tim rušenjem želimo doprijeti do golih činjenica. To su tek natuknice o putu koji čitatelj može slijediti kako bi se uvjerio da postoji stanje svijesti koje zovemo “astralno”. Kada sakupi dovoljno dokaza na temelju kojih će zaključiti da to stanje vjerojatno postoji, sazrio je za daljnje dublje proučavanje. Za ozbiljno istraživanje astralne razine učenik mora razviti u sebi za to neophodna osjetila. Da bi sakupio znanje dok je još u tijelu on mora naučiti prenijeti svijest na astralnu razinu, a da pri tom ne izgubi kontrolu nad svojim fizičkim tijelom, tako da u svoj mozak može utisnuti impresije s astralnih putovanja. To ne može postići običnim propitkivanjem, nego mora biti uporan učenik, i to uz pomoć i pod vodstvom svog duhovnog učitelja. Što se tiče pronalaženja duhovnog učitelja vrijedi ona “kada je učenik spreman, učitelj je uvijek tu”. Mesmerizam i hipnotizam dodatni su dokazi za postojanje astralne razine. Prije nego ih proučimo, osjećam se obvezatnom dati jedno upozorenje. Te pojave mogu biti opasne. Publicitet koji prati sva znanstvena otkrića na Zapadu dao je široj javnosti na raspolaganje znanje koje omogućuje zlouporabu sila najgore vrste, a koje mogu biti upotrijebljene u vrlo opasne svrhe. Svaki pošteni muškarac ili žena koji ima izvanosjetilnih sposobnosti neće ih koristiti drugačije nego jedino u svrhu služenja ljudima, bez ikakvog pridobivanja koristi za sebe, i samo onda kada je siguran da na taj način ne uspostavlja kontrolu nad voljom i djelovanjem nekog drugog čovjeka. Na nesreću, te sile mogu koristiti i dobronamjerni i oni zli, tako da mogu biti, a i jesu, čak i u zlikovačkoj službi. Imajući u vidu te opasnosti koje prijete pojedincu i društvu u cjelini, svaki bi pojedinac trebao voditi računa o samokontroli i koncentraciji misli i volje kako bi ih usmjerio na pozitivno, a ono negativno uspio izbjeći, te na taj način izgradio obrambeni mehanizam protiv nepovoljnih utjecaja izvana. Naše zbrkane misli, naš manjak jasnih i usmjerenih misli, ostavljaju otvoreni prostor u koji može ući neki zlonamjerni hipnotizer; da je to moguće pokazuju i slučajevi žrtava koje završavaju na sudu. Moramo se nadati da će takve zloupotrebe uskoro potpasti pod krivični zakonik. Uz dužnu pažnju i imajući u vidu svoju zaštitu, možemo ipak krenuti u proučavanje pokusa koji su javno objavljeni, kako bi mogli nastaviti s istraživanjem najosnovnijih dokaza za postojanje astralne razine. Zapadna znanost već je vrlo blizu otkrića nekih od tih “sila” o kojima su teozofi već podosta rekli, pa stoga i imamo pravo za opravdanje našega učenja koristiti sva dostignuća koja nam znanost može pružiti. Svakako da ćemo među najvažnije pojave te vrste ubrojiti misli pretvorene u vidljive oblike. Nakon što hipnotizer probudi hipnotiziranu osobu iz transa, i ona potpuno dođe k svijesti, on još uvijek može utjecati na nju tako da ta osoba vidi bilo koji oblik koji on zamisli. Pri tom su isključeni govor i međusobni doticaj: dovoljno je da hipnotizer u sebi zamisli nešto sasvim određeno pa da to za hipnotiziranu osobu postane vidljiv i opipljiv predmet. Taj se pokus može izvesti na različite načine: dok je određena osoba još u transu šalje joj se neka “sugestija”, npr. da na koljenu ima pticu. Nakon što se probudi, ta će osoba pticu vidjeti i pomilovati (Etudes Cliniques sur la Grande Hysterie, Richet, str. 645); ili, npr., da u ruci drži sjenilo za svjetiljku. Nakon buđenja to će sjenilo ruka čvrsto držati, a i pri tom pritiskanju osjećat će otpor u praznom zraku {Animal Magnetism, prevedeno od Binet i Féré, str. 213); O mnoštvu takvih eksperimenata može se pročitati kod Richet ili kod Binet i Féré. Do sličnog se rezultata može doći bez “sugestije”, pri čemu se koristi intenzivna koncentracija misli. Bila sam svjedokom kada je hipnotizirani skinuo prsten s ruke jedne osobe, a da hipnotizer nije izgovorio niti jednu jedinu riječ, a niti ga dotaknuo. Na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku postoji obilje literature o mesmerizmu i hipnotizmu. Tu možemo naći dokaze za stvaranje oblika pomoću misli i volje, tj. oblika koji su na astralnoj razini stvarni i vidljivi. Na toj razini mesmerizam i hipnotizam oslobađaju sposobnost razumijevanja koja djeluje bez prepreka koje joj inače nameće fizički mozak: on tamo može vidjeti i čuti, a misli vidi kao uobličene predmete. I tu je opet potrebno, uz ozbiljan studij, savladati vještinu prijenosa svijesti, a da nad fizičkim tijelom zadržimo kontrolu. Za početak, dovoljno je promatrati osobe čija je svijest bez njihove volje oslobođena na jedan umjetan način. Samo postojanje misli – oblika na nadfizičkoj razini od velike je važnosti, posebice u vezi sa inkarnacijom; no ovdje je dovoljno istaknuti da je to jedna od činjenica koja prima facie ukazuje na mogućnost postojanja takve razine. Postoji još jedna grupa pojava koju moramo proučiti a to je pojam prijenosa misli, gdje se dotičemo nižih podrazina mentalne ili manasičke razine. U knjizi “Transactions of the Psychical Research Society” možemo naći niz vrlo zanimljivih pokusa o tome, kao i mogućnosti prijenosa misli od mozga do mozga bez upotrebe riječi ili bilo kojeg drugog sredstva fizičke komunikacije, vrlo blizu općeg prihvaćanja javnosti. Oni koji su obdareni strpljivošću mogu se uvjeriti u mogućnost takve komunikacije, uz uvjet da pritom budu ustrajni i da u to ulože dovoljno vremena. Pretpostavimo da se dvije osobe dogovore za takav pokus. One mogu dnevno odvojiti, recimo, deset minuta, i to u dogovoreno vrijeme, i moraju biti same tako da ih ništa ne ometa. Neka jedna osoba bude pošiljalac a druga primalac misli, jer je dobro mijenjati uloge kako bi se izbjeglo da netko od njih postane potpuno pasivan. Neka se pošiljalac koncentrira na određenu misao i želju da je pošalje svom prijatelju. U to vrijeme ne smije u njemu biti nikakvih drugih misli. Njegova misao mora isključivo biti koncentrirana na jednu stvar, mora biti, iskazano slikovitim jezikom Patanjalija, “odapeta strelica”. S druge strane primalac misli mora um ostaviti prazan za sve, osim za misli koje smjeraju k njemu. Njih mora zapisivati kako mu nadolaze; jedino mora brinuti da ostane pasivan, da ništa ne potiče, da ništa ne odbija. Pošiljalac misli mora voditi računa da ima zapisane sve misli koje pokušava odaslati, te se nakon šest mjeseci oba popisa uspoređuju. Ukoliko kod tih osoba nema nekog ozbiljnijeg poremećaja s obzirom na misli i volju, nakon toga između njih će biti uspostavljena neka vrst komunikacije; a ako imaju imalo psihičkog u sebi, vjerojatno će razviti i sposobnost da jedan drugog vide u astralnom svjetlu. Netko će možda prigovoriti da je takav pokus zamoran i dosadan. Priznajem. Sva neposredna istraživanja prirodnih zakona i sila zamorna su i dosadna. Baš to je razlog zašto mnogi više vole saznanja koja je netko drugi prikupio, umjesto da se u to upuste sami. “Plemenito strpljenje koje krasi istraživača” jedan je od sasvim rijetkih darova. Darwin bi ponavljao neki naoko trivijalan pokus po stotinu puta, kako bi potkrijepio neku sitnicu koja ga je mučila. Ne možemo očekivati da bi ulazak u izvanosjetilno područje trebao stajati manje strpljenja i truda od onog osjetilnog. Nestrpljenje može samo odmoći u ispitivanju prirode. Svaki učenik koji se u to želi upustiti mora od samog početka iskazati neumornu ustrajnost koja može oslabiti, ali zbog koje ne smije odustati. Na kraju bih svakog čitatelja koji započne s istraživanjem željela savjetovati da oči drži otvorene za sva nova otkrića, a posebice ona na području elektriciteta, fizike i kemije. Uputno je pročitati pozdravni govor profesora Lodgea upućen British Association u Cardiffu u jesen 1891. i govor profesora Crookesa za Society of Electrical Engineers u Londonu slijedećeg studenog. Tamo može pronaći nedvojbene smjernice za razvoj znanosti na Zapadu, te će možda polako uvidjeti da ima nešto u tvrdnji H. P. Blavatsky da Majstori Mudrosti utiru put za dokaze koji će potkrijepiti valjanost Tajne Doktrine.
MIR SVIM BIĆIMA!
PRINCIPI DJELOVANJA SEDAM RAZINA: Gornji dijagram prikazuje razine upravo onako kako postoje u prirodi.
PODJELA S OBZIROM NA PRINCIPE: JOŠ JEDNA PODJELA S OBZIROM NA PRINCIPE:
uredio: N. prevela: prof. Svjetlana Bergoč |