MISAONA SNAGA
NJENO SVLADAVANJE I IZOBRAZBA

1901.

Annie Besant

PREDGOVOR

UVOD

I. BIT MIŠLJENJA

II. STVARALAC ILUZIJE

III. PRIJENOS MISLI

IV. POČECI MIŠLJENJA

V. PAMĆENJE

VI. RAST MISLI

VII. KONCENTRACIJA

VIII. ZAPREKE KONCENTRACIJI

IX. JAČANJE MISAONE SNAGE

X. POMAGANJE MISLIMA

ZAKLJUČAK

PREDGOVOR

Svrha je ove knjižice da pomogne istraživaču da istraži svoje biće sa intelektualne strane. Tko usvoji izložena načela, biti će u stanju da podupre svoju narav u njenom razvoju, a i da se mentalno mnogo brže usavrši, no što bi to bilo moguće da mu uvjeti za taj napredak nisu poznati.
Čitaocu, koji je za ovo izneseno potpuni laik, donijet će »Uvod« koji slijedi neke teškoće. Za njega bi možda bilo bolje da kod prvog čitanja taj uvod preskoči, i da ga uopće ne čita. Ali on je nužan, kao temelj, za sve one koji hoće da upoznaju odnos intelekta prema drugim dijelovima njihove unutarnje prirode, kao i prema vanjskom svijetu. Oni koji žele da se drže maksime: »Spoznaj samoga sebe«, ne bi smjeli prezati od malog mentalnog napora, jer nitko ne može očekivati da će mu mentalna hrana pasti s neba.
Ako će ova malena knjižica biti od koristi barem nekolicini ozbiljnih istraživača i pomoći im uklanjanju nekih teškoća, ona je već ispunila svoju svrhu.

ANNIE BESANT, 1901.

UVOD

Vrijednost spoznaje iskušava se snagom kojom mi čistimo i oplemenjujemo svoj život. Svi ozbiljni istraživači koji su studirajući Teozofiju postigli teoretsku spoznaju, sigurno će težiti za poboljšanim razvojem svog karaktera, a ujedno i da pomognu svojim bližnjima. Ova knjižica pisana je za istraživače te vrste, u nadi da će se oni kad bolje shvate bit svog intelekta, poslužiti njime u svrhu da izobraze sve ono, što je u njemu dobro, a opet da iskorijene sve ono što je u njemu zlo. Svi naši osjećajni porivi, koji nas potiču da provodimo ispravan život, bit će na pola izgubljeni, ako jasno svjetlo intelekta ne prosvijetli put našeg ponašanja; jer kao što slijepac, kad skrene s puta, mora da upadne u grabu, tako i intelekt, ako je zaslijepljen neznanjem napustio put pravde, mora da se surva u ponor zlog i lošeg ponašanja. Avidya tj. pomanjkanje spoznaje, prvi je korak, koji od jedinstva vodi do podvojenosti, pa ukoliko se taj nedostatak smanjuje, utoliko je manja i podvojenost, a kad posve nestane biti će uspostavljen Vječni Mir.

EGO KAO SPOZNAVATELJ

Želimo li da istražimo ljudsku narav, moramo čovjeka odijeliti od onih nosilaca kojima se on služi, tj. moramo razlučiti pravi Ego od odijela u koja se on odjene. Ego je jedan, ma kako raznoliki bili oblici u kojima se on pojavljuje kad djeluje kroz razne vrste materije. Razumije se samo po sebi, da u konačnom smislu riječi postoji samo jedan Ego i isto tako, kao što iz sunca izlaze zrake, oni pojedinačni Egoi, koji predstavljaju prave ljude, nisu ništa drugo, nego zrake najvišega Ega, svaki Ego može šapnuti: »Ja sam On«. Za našu sadašnju svrhu htjeli bismo napomenuti da svaka pojedina od tih zraka ima u svojoj odvojenosti jednu posebnu, u sebi samoj stanujuću jedinicu, mada se ona skriva iza svojih raznolikih oblika. Svijest je jedinstvena, a dijelimo je u dijelove bilo zbog studiranja, ili zato jer su ti dijelovi samo iluzije, koje treba pripisali ograničenom zamjećivanju naših organa, kroz koje ona djeluje u nižim svjetovima. Činjenica da pojedine objave Ega proizlaze iz njegova tri aspekta, tj. iz spoznavanja, iz volje i iz djelovanja, iz kojih opet nastaju misli, želje i djela, ne smije da nas zaslijepi za drugu činjenicu; naime, da ne postoji dioba u supstanci, pošto čitavi Ego spoznaje, čitavi Ego hoće i čitavi Ego radi. A isto tako ne mogu da se među sobom dijele niti funkcije Ega; jer kada on spoznaje, onda on i djeluje i hoće; kada djeluje, hoće ali i spoznaje; a kad hoće, onda spoznaje ali i djeluje. Uvijek prevladava jedna od te tri funkcije i to katkad u tolikoj mjeri da one druge padaju posve u pozadinu. Međutim i kod najintenzivnije koncentracije, dakle kod one funkcije kod koje je to dijeljenje najjače, ipak ima još uvijek i latentnog djelovanja i latentne volje; koja se ako izvedemo pomnu analizu može jasno razabrati.
Te tri funkcije nazvali smo »tri aspekta Ega«. Nešto točnije tumačenje omogućit će nam bolje razumijevanje. Kad je Ego miran, objavljuje se aspekt Spoznaje, koji postaje slikom onog predmeta, kojim se Ego bavi. Kad se Ego koncentrira na želju da promjeni svoje stanje, onda nastupa aspekt Volje. Kad Ego u prisutnosti nekog predmeta ulaže energiju kako bi došao sa predmetom u dodir, onda se pokazuje aspekt djelovanja. Iz toga proizlazi da ta tri aspekta nisu među sobom odijeljeni dijelovi Ega, da to nisu tri različite stvari, već da imamo pred sobom jednu nerazlučivu cjelinu koja se ujedinjuje u jednoj sastavnoj cjelini, a koja se otkriva na tri različita načina.
Nije lako razjasniti temeljan pojam Ega osim da ga jednostavno nazovemo njegovim pravim imenom. Ego je ono Jedno, što Svjesno osjeća, što uvijek postoji i što u svakom od nas spoznaje da postoji. Nema čovjeka koji bi mogao misliti o sebi samom kao da ne postoji. Ili koji bi svjesno mogao samom sebi reći: »ja nisam«. Bhagavan Das govori o tome: — »Ego je prvi i nenadomjestivi temelj života«. Od Vachaspati-Mishra komentaru u Shariraka-Bhashya od Shankarachary-e kaže se: »Nitko ne sumnja jesam li ili nisam?« Afirmacija Ega »ja jesam« dolazi prije svih drugih stvari i stoji iznad i onkraj svakog dokaza. Nju se ne može nikakvim potvrđivanjem pojačati, niti bilo kojim opovrgavanjem oslabiti. Potvrđivanje i opovrgavanje sastaju se u »ja jesam«, neanalizirajućem osjećaju vlastitog postojanja, koji se ne da dalje odgonetnuti i o kojemu možemo jedino reći, da može rasti ili padati. »Ja sam više« izraz je radosti; »ja sam manje« izraz je boli.
Kada taj »ja jesam« pobliže promatramo, naći ćemo da se izražava na tri načina: a) kao unutarnji odraz Ne-Ega, kao spoznaja, koja je korijen mišljenja; b) kao unutarnja koncentracija, volja, koja je korijen svih želja; c) kao izražavanje prema van, energija, koja je korijen djelovanja; »spoznajem« ili »mislim«; »hoću« ili »želim«; »energiziram« ili »djelujem«. To su tri afirmacije nedjeljivog Ega ili »ja jesam«. Sve objave Ega mogu se uvrstili u jedan od ta tri razreda. Ego se pojavljuje u našim svjetovima samo na ta tri načina. Kao što sve boje nastaju iz tri primarne boje, tako i bezbrojne pojave Ega nastaju iz volje, energije i spoznaje.
Ego kao onaj koji hoće, Ego kao onaj koji djeluje i Ego kao onaj koji spoznaje, On je ono Jedno u Vječnosti, korijen individualnosti u Vremenu i Prostoru. Ego u svom Misaonom aspektu; Ego kao spoznavatelj je ono, što ćemo ovdje da istražimo.

NE-EGO KAO SPOZNATO

Ego čija »bit je spoznaja« nalazi u sebi odraz velikog broja oblika i uči putem iskustva da u njima i kroz njih ne može spoznavati, ne može djelovati, niti htjeti. Otkriva da nije u stanju ovladati tim oblicima, kako to može sa oblicima kojih je svjestan i s kojima se pogrešno ali nužno poistovjećuje. On spoznaje, a ti oblici ne misle; on hoće, a oni ne žele; on djeluje, a oni se ne miču. On ne može kroz njih reći: »Ja spoznajem», »Ja djelujem«, »Ja hoću«; pa dolazi konačno do toga, da ih prepoznaje kao druge Egoe, koji su zatvoreni u mineralnim, biljnim, životinjskim, ljudskim i nadljudskim oblicima, te ih sve zajedno povezuje u pojam Ne-Ega, u kojima on nije sadržan kao neko za sebe postojeće biće, u kojemu on ne može da spozna, da djeluje, da hoće. I zato će od sada na pitanje: »Što je Ne-Ego?« za dugo vremena odgovarati: »To je sve ono u čemu ja ne mogu spoznavati, htjeti i djelovati«.
I premda će nakon uzastopnog istraživanja pronaći da su odreda svi njegovi nositelji, izuzev najfinijeg vela, a pomoću kojeg on postaje Egom, također samo dijelovi Ne-Ega; da su predmeti spoznaje, da su ono što se spoznaje, a ne onaj koji spoznaje. Pa je ipak gornji odgovor za praktičnu svrhu bezuvjetno ispravan. On ne može taj najfiniji veo, koji ga čini odijeljenim Egom, nikada spoznati kao nešto što bi se dalo od njega odijeliti, jer je njegova prisutnost za tu odijeljenost nužna i kad bi ju se spoznalo kao Ne-Ego, to bi onda značilo utonuti u Sve.

SPOZNAJA

Da Ego postane spoznavateljem, a Ne-Ego ono što ima da spozna, mora između njih postojati neka srodnost. Ne-Ego mora utjecati na Ego, a Ego opet na Ne-Ego. Između njih mora postojati uzajamno djelovanje. Spoznaja je dakle odnos između Ega i Ne-Ega, a priroda tog odnosa je ono što ovdje proučavamo. U prvom redu moramo objasniti činjenicu da spoznaja predstavlja odnos. Spoznaja podrazumijeva dvije stvari: svijest Ega i postojanje Ne-Ega, pa je potrebno da te dvije međusobno suprotstavljene stvari postoje, kako bi moglo doći do spoznaje.
Spoznavatelj, spoznavano i spoznaja su tri stvari, koje se slijevaju u jedno, koje moramo razumjeti ako želimo da moć mišljenja ispuni svoju pravu svrhu, tj. da koristi svijetu. Prema zapadnoj terminologiji um je subjekt koji spoznaje; objekt je ono što biva spoznavano, a odnos između njih je spoznaja. Prema tome moramo naučiti da razumijemo bit spoznavatelja, bit spoznavanog i konačno bit odnosa koji između njih postoji, te kako je taj odnos nastao. Uspije li nam da sve te stvari shvatimo, onda ćemo uistinu doći na korak bliže do samospoznaje tj. do mudrosti. Tek onda ćemo uistinu moći reći da smo sposobni pomoći svijetu koji nas okružuje; tek onda ćemo postati pomagači i spasitelji. Jer pravi cilj mudrosti je da žarom ljubavi uzdiže svijet iz bijede do spoznaje u kojoj će svaka bol nestati. To je predmet našeg istraživanja jer u knjigama naroda koji od najranijih vremena poznaju najdublju i najsuptilniju psihologiju, s punim pravom stoji napisano, da konačni cilj svake filozofije treba biti kraj svake patnje. Zbog toga Spoznavatelj misli, zbog toga i mi vjekovima težimo za spoznajom. Dokrajčiti bol konačni je cilj svake filozofije i samo ona mudrost može biti prava koja ide za tim da pronađe mir.

 

GLAVA I

BIT MIŠLJENJA

Bit mišljenja možemo istražiti sa dva gledišta: bilo sa strane svijesti, kao spoznaje, bilo sa strane oblika, kroz koje se spoznaja postiže, a čija osjetljivost za modifikacije omogućuje da se spoznaja postigne. Ova mogućnost dovela je u filozofiji do dva ekstremna pravca, ali mi se moramo klonili i jednog i drugoga, jer niti jedan od njih ne uvažava onu drugu stranu pojavnog života. Jedan od tih pravaca promatra sve kao svijest i ignorira bit oblika, koji je uvjetovan sviješću, i po kojoj jedino može da postoji. Drugi opet smatra sve oblikom i zanemaruje činjenicu da oblik može da postoji samo zato jer u njemu bivstvuje život. Oblik i život, materija i duh, nosilac i svijest, mogu se manifestirati samo onda kad su oboje nerazdjeljivo međusobno povezani i kad sačinjavaju nedjeljive aspekte onoga što u obima bivstvuje, onoga što nije niti svijest, niti njezin nosilac, već korijen oboje. Filozofija koja nastoji da sve protumači putem oblika, a uz to ignorira život, suočiti će se sa problemima koje neće moći riješiti. Filozofija pak koja traži da protumači sve putem života, a uz to ignorira oblik, naći će se pred zidinama preko kojih neće moći preći. Na kraju može se reći: svijest i njezini nosioci tj. život i oblik, duh i materija, vremeniti su načini izražavanja ova dva aspekta u jednom bezuvjetnom Egu, a taj ostaje za nas posvema sakriven sve dok se ne počne pojavljivati bilo kao korijen duha (što Hindusi zovu Pratyag-Atman), apsolutno biće, apstraktni Logos, iz kojeg potiču svi individualni Egoi; ili pak kao korijen materije (Mulaprakriti), iz kojeg potiču svi oblici. Uvijek kad dolazi do takvih pojavljivanja iznosi taj korijen duha trostruku svijest, a taj korijen materije iznosi trostruku materiju; iza koje stoji Jedna Stvarnost, koju ograničena svijest neće nikada moći da spozna. Baš kao što ni cvijet ne može da vidi korijen iz kog je nikao, iako mora da mu zahvali za cijeli svoj život, koji bez njega ne bi bio moguć.
Ego kao spoznavatelj ima karakterističnu funkciju da u sebi odražava Ne-Ego. Kao što na svjetlo osjetljiva fotografska ploča prima zrake svjetla koje su predmeti odrazili, te kao što te zrake mijenjaju materiju na koju su pale, tako da slike tih predmeta ostaju sačuvane, isto se tako i Ego u aspektu spoznaje odnosi prema cijelom vanjskom svijetu. Njegov nositelj je sfera u kojoj Ego prima od Ne-Ega odražene zrake Jednog Ega, koji na površini te sfere proizvodi slike, a koje su odrazi onoga što on sam po sebi nije. Spoznavatelj u početnom stadiju svoje svijesti ne prepoznaje te stvari sam. On prepoznaje samo slike što ih izvodi djelovanje Ne-Ega na njegov nositelj, jer na to on reagira, na fotografije vanjskog svijeta. Radi toga se um koji je nositelj Ega, Spoznavatelja, uspoređuje sa zrcalom, u kojem se mogu vidjeti slike svih predmeta stavljenih pred njega. Mi ne spoznajemo stvari same po sebi, već samo djelovanja koja su te stvari proizvele u našoj svijesti; to nisu predmeti, već slike tih predmeta, koje pronalazimo u umu. Kao što nam se pričinja da zrcalo sadrži u sebi predmete, ali ti prividni predmeti su samo slike; iluzije izazvane zrakama svjetla što ih predmeti reflektiraju, dakle ne predmeti sami; tako i um, u svojem spoznavanju vanjskog svijeta, poznaje samo varave slike, a ne stvari same.
Ove u nosiocu izazvane slike opaža Spoznavatelj kao predmete, a to opažanje sastoji se u tome da ih on sam u sebi prikazuje. Analogija sa zrcalom i primjena riječi »odrazi«, može donekle dovesti do zabune, jer mentalna slika je prikaz, a ne odraz dotičnog predmeta. Ustvari materija uma oblikuje sličan oblik predmeta, koji joj se ukazuje i tu sličnost onda Spoznavatelj sa svoje strane prikazuje. Kad je on tako unutar sebe preudesio tu sličnost vanjskog predmeta, onda on kaže da poznaje taj predmet; međutim u slučaju koji mi razmatramo ono što on prepoznaje samo je slika koju je izazvao predmet u njegovom nosiocu, a ne predmet sam. Osim toga ta slika nije niti točan prikaz predmeta, iz razloga, o kojem ćemo u slijedećem poglavlju govoriti.
Možemo se pitati: »Zar će to uvijek biti tako? Hoćemo li ikada spoznati bit stvari?« Ta pitanja vode do važnog razlikovanja između svijesti i materije u kojoj svijest djeluje, a koje nam sada pomaže da dođemo do odgovora na posve prirodno pitanje o ljudskom umu.
Kad je svijest nakon duge evolucije razvila snagu da u sebi prikazuje sve ono što izvan nje postoji, onda otpada materijalna omotnica kroz koju je do sada djelovala i ova do spoznaje dozrela svijest poistovjetiti će sada svoj Ego sa svim onim Egima uz koje se razvijala, pa će samo onu tvar koja je sa svakim Egom na poseban način povezana smatrati Ne-Egom. To je „Dan budi s nama“ jedinstvo koje je pobjeda evolucije, kad svijest spozna sebe i druge, i druge kao sebe. Ta spoznaja unutarnje biti vodi do savršenije spoznaje, Ego ostvaruje ono divno stanje u kojem ta spoznaja više ne nestaje, pamćenje se više ne gubi, a odijeljenost potpuno nestaje, spoznavatelj, spoznavano i spoznaja postaju jedno.
Predivna je priroda Ega, koja se u spoznaji što stalno napreduje sada u nama razvija i trebamo da je proučavamo kako bismo bolje shvatili bit mišljenja, a stoga je potrebno da pogledamo i njezinu iluzornu stranu, kako bi je mogli upotrijebiti u svrhu njenog nadilaženja. Zato ćemo sada istražiti kako dolazi do Spoznaje, odnosa između Spoznavatelja i Spoznavanoga, a to će nas onda dovesti do dubljeg uvida u samu bit mišljenja.

LANAC SPOZNAVATELJA, SPOZNAJE I SPOZNAVANOGA

Riječ titranje sve više postaje temeljnim tonom zapadne znanosti, dok je za istočnu znanost to bila već od davnih vremena. Gibanje je korijen svega. Život je gibanje, svijest je gibanje. A gibanje koje djeluje na materiju je titranje. Jedno, Sve, treba da zamišljamo kao nešto nepromjenljivog, bilo kao apsolutno gibanje, ili kao nešto negibljivo, jer u tom Jednom ne može se odvijati relativno gibanje. Tek kad nastupa diferencijacija, podijeljenost, možemo govorili o gibanju, jer gibanje znači promjenu položaja u vremenu. Kad iz Jednoga nastaju Mnogi, nastaje gibanje; kad je to gibanje pravilno i ritmičko, tad imamo zdravlje, svijest i život; a kad je ono nepravilno i neritmičko, onda imamo bolest, nesvijest i smrt. Jer život i smrt su blizanci, proizašli iz gibanja tj. manifestacije.
Kada iz Jednoga nastaju Mnogi mora doći do pojave gibanja; kada se sveprisutno pojavljuje u odijeljenim dijelovima. Neprestano gibanje mora predstavljati sveprisutnost, ili drugim riječima: neprestano gibanje mora biti njen odraz ili slika u materiji. Bit materije je odijeljenost, kao što je bit Duha jedinstvo; i ako se ovo dvoje pojavi u Jednom, kao vrhnje u mlijeku, onda je odraz Sveprisutnosti tog Jednoga u mnoštvu materije neprestano i beskrajno gibanje. Apsolutno gibanje, prisutnost svake gibajuće jedinice u svakoj točki prostora i u svakom vremenskom trenutku, identično je s mirovanjem, koje moramo shvatiti na drugi način, tj. ne sa gledišta duha, već sa gledišta materije. Sa gledišta Duha postoji uvijek samo Jedno, dok sa gledišta materije postoje uvijek samo Mnogi.
Ovo beskrajno gibanje pojavljuje se u očitovanoj materiji kao ritmičko gibanje, kao titranje, a svaki Jiva

Ne postoji prikladna riječ na engleskom jeziku za „izdvojenu jedinicu svijesti“ – „duh“ i „duša“ ističu različite osobitosti u raznim školama mišljenja. Zato ću se usuditi koristiti ime Jiva, umjesto nespretne „izdvojene jedinice svijesti.

ili izdvojena jedinica svijesti biva izolirana od svih ostalih Jiva zidom materije. Svaki Jiva stoga postaje utjelovljen ili odjeven u nekoliko odijela materije. Pa kako ova odijela titraju, tako ona prenose svoje titraje materiji koja ih okružuje i tako ta materija postaje medijem pomoću kojega se ovi titraji prenose prema van, a taj medij prenosi sada, sa svoje strane, ovaj titrajni impuls okružujućim odijelima kojeg drugog Jive i stavlja na taj način tog Jivu da titra kao prvi. Tim slijedom titraji započeti u jednom Jivi, bivaju preneseni u tijelo koje tog Jivu opasuje; ovo ih tijelo šalje opet mediju koji se nalazi oko njega; medij ih prenosi dalje drugomu tijelu, koje ih konačno prenosi na Jivu, kojeg ono okružuje, i tako imamo pred sobom čitav lanac titranja, po kojem jedan Jiva prepoznaje drugoga. Drugi prepoznaje prvoga, jer je prvoga u sebi samom prikazao, pa tako i iskusio što i ovaj prvi. Ali ipak s nekom izvjesnom razlikom, jer se naš drugi Jiva nalazi i sam po sebi već u titrajućem stanju, pa zato njegovo stanje titranja, nakon primanja impulsa sa strane prvoga Jive, nije više jednostavno očitovanje tog prvog impulsa, već je kombinacija njegovog vlastitog, prvobitnog kretanja i onog nametnutog izvana i zato nije savršeno preneseno. Može se dakle govoriti samo o sličnosti koja biva sve većom i većom, a potpuna identičnost ostaje nam međutim uskraćena tako dugo dok oni imaju odijela.
Ovakav niz titrajnih djelovanja može se često puta promatrati u prirodi. Plamen je centar titrajnog djelovanja u eteru, kojeg mi nazivamo toplinom; ovi titraji ili valovi topline uzrokuju u okolnom eteru iste valove, koji opet stavljaju eter u obližnjem komadu željeza u slične valove, njegovi dijelovi titraju pod utjecajem njihovog impulsa, pa tako postaje i željezo vruće, sada i samo izvorom topline. Na isto takav način prelaze titraji jednog Jive na drugog, pa su i sva bića među sobom povezana tom umreženom svijesti.
Razni stupnjevi titranja, koja nalazimo u fizičkoj prirodi, označujemo raznim imenima; tako jedne zovemo svjetlom, druge toplinom, treće elektricitetom, četvrte zvukom itd. Svi su oni iste prirode, svi su oni neka vrsta kretanja u eteru

Zvuk je primarno također jedno titranje etera.

i jedni se od drugih razlikuju po brzini titranja kao i po karakteru valova. Tako su i Misli, Želje i Djelovanja u materiji, aktivne pojave Spoznaje, Volje i Energije; sve je to iste prirode, sve počiva na titrajima, a razlikuju se u svojoj pojavi zato jer su titraji različitog karaktera. U izvjesnoj vrsti materije nastupaju titraji izvjesnog karaktera, a mi ih nazivamo misaonim titrajima. U drugoj vrsti materije nastupaju titraji koje nazivamo titrajima želja. U trećoj vrsti materije opet takvi, za koje kažemo, da su titraji djelovanja. Takvim izrazima označujemo dakle posve određene događaje u prirodi. Izvjesnu vrstu etera, čiji titraji djeluju na našu retinu, zovemo svjetlom. Drugu vrstu mnogo finijih eteričkih titraja, koje zamjećujemo tj. na koje reagiramo svojim umom, zovemo mislima. Okruženi smo materijom različite gustoće, a njezino titranje označujemo, već prema vrsti, kako ono na nas djeluje i kako razni organi naših grubih ili finih tijela na njih reagiraju. „Svjetlom“ zovemo izvjesno titranje, koje djeluje na naše oko; „mislima“ pak izvjesno titranje, što djeluje na drugi organ, um. „Gledanje“ se događa kad eter svijetla dođe u valovima s nekog predmeta u naše oko; „mišljenje“ nastupa, kad „misaoni eter“ krene u titranje između nekog predmeta i našeg uma. Niti jedan događaj nije čudnovatiji od drugoga.
Kad pomnije promotrimo um, opaziti ćemo, da uslijed djelovanja misaonih valova nastaju promjene u poretku njegovih sastavnih dijelova i da kod konkretnog mišljenja primamo izvana uvijek nove titraje. Spoznavatelj nalazi u tim titrajima svoje djelovanje i sve ono, na što oni odgovaraju, što su u stanju reproducirati, zovemo spoznajom. Misao je u umu izvedena reprodukcija onoga, što Spoznavatelj, odnosno Ego nije; misao je crtež koji nastaje kombinacijom valovitih kretanja; ona je doslovno slika. Kad dio Ne-Ega titra Spoznavatelj na to reagira i sam titra, i taj dio spoznaje. Materija koja između njih titra, omogućuje spoznaju time što jedno i drugo dovodi u dodir. Tako se uspostavlja i održava lanac između Spoznavatelja, Spoznavanoga i Spoznaje.

 

Glava II

STVARALAC ILUZIJE

»Kad učenik postane ravnodušan prema predmetima promatranja, neka u sebi potraži Raju (kralja) osjeta, stvaraoca misli, koji je izvor zablude.«

»Razum je veliki uništavatelj stvarnosti«.

Tako je pisano u jednom od fragmenata, kojeg je H.  P. Blavatsky prevela iz »Knjige zlatnih pravila«, istančane pjesme u prozi, koja je jedan od njenih dragocjenih darova svijetu. Pa ne postoji bolje znakovit naziv za um, od ovog »stvoritelj zablude«.

Sam razum nije Spoznavatelj, pa ga se uvijek treba pažljivo razlikovati od ovog zadnjeg. Mnoge zablude i teškoće koje ometaju istraživača, nastaju uslijed toga što on ne pravi razliku između onoga koji spoznaje i razuma koji je samo instrument kojim se dolazi do spoznaje. To je isto tako, kao kad bismo kipara htjeli poistovjetiti s njegovim dlijetom.

Um je u svojoj biti dvojak i materijalan, a sastoji se s jedne strane od ovojnice finije materije, nazvane kauzalno tijelo i viši manas, odnosno apstraktni um; i s druge strane iz jedne ovojnice grublje materije, nazvane mentalno tijelo i niži manas, odnosno konkretni um, pri čemu se pod manasom razumijeva odraz Spoznaje, Egovog aspekta u atomskoj materiji. Um sputava Jivu, koji dok samosvijest raste, biva od njega sa svih strana ometan. Kao što čovjek, koji za izvjestan posao navlači na ruke debele rukavice, otkriva da su mu ruke time izgubile fini osjećaj i sposobnost da hvataju sitne predmete, jer mogu hvatati samo velike stvari i osjećati grube dodire, tako se događa i Spoznavatelju, kad koristi um, ruka je tu ista, ali su mogućnosti sada mnogo manje; Spoznavatelj je također tu, ali njegove su snage u svom izrazu mnogo ograničenije umom.

U slijedećim odlomcima ograničiti ćemo pojam razum na konkretni um tj. mentalno tijelo i niži manas.

Um je rezultat prijašnjeg mišljenja i stalno se mijenja sadašnjim mišljenjem; on je ograničen izvjesnim snagama i slabostima, koje su posljedica djelovanja iz prijašnjih života. On je ono, što smo mi sami iz njega učinili; mi ga možemo pomalo promijeniti; i ne možemo ga nadići naprezanjem volje, potisnuti, niti odmah odstraniti njegove nedostatnosti. Takav, kakav jest, on je naš, dio Ne-Ega, koji se prilagodio našoj uporabi i samo kroz njega možemo spoznavati.

Svi rezultati našeg mišljenja u prošlosti prisutni su sada u nama kao um; i svaki um ima svoj vlastiti titrajni ritam, svoju vlastitu titrajnu frekvenciju i nalazi se u stanju stalnog kretanja, koje mu neprestano donosi cijeli niz izmjenjujućih slika. Svaki novi utisak koji dolazi izvana u tu radnu sferu mijenja titraje, koji se ondje već nalaze, a i sam biva promijenjen. Ono što iz toga proizlazi, nije prema tome točna reprodukcija novih titraja, nego je kombinacija ovih već postojećih titraja i onih, koji su novo pridošli. Da nam to bude što jasnije, vratimo se ponovo primjeru svijetla. Kada kroz crveno staklo promatramo neki zeleni predmet, pričinit će nam se on crnim. Vibracije koje u nama izaziva osjećaj crvenog, budu poništene od onih, koje pobuđuju u nama osjećaj zelenog, oko je tako zavarano i vidi predmet crnim. Isto tako, kad gledamo na kakav modri predmet kroz žuto staklo, činit će nam se on crnim. U svim tim slučajevima obojeni će medij izazvati utisak jedne boje, koja se razlikuje od one, u kojoj nam se prikazuje dotični predmet kad ga gledamo golim okom. A čak i kod gledanja golim okom, neki ljudi vide različito, jer i samo oko mijenja primljene titraje i to u većoj mjeri, nego što mislimo. Utjecaj uma kao medija, kroz kojega spoznavatelj promatra vanjski svijet, ima veliku sličnost sa utjecajem obojenog stakla na boje predmeta, koje gledamo kroz to staklo. Spoznavatelj nije svjestan utjecaja uma, kao ni čovjek koji bi uvijek gledao kroz obojeno staklo, ne bi nikada bio svjestan promjena koje obojeno staklo čini pri pogledu na njegovu okolinu.

U tom smislu možemo um nazvati »stvarateljem iluzije«. On nam prikazuje samo iskrivljenu sliku, tj. kombinaciju samoga sebe i vanjskog predmeta. U dubljem smislu on je »stvaratelj iluzije«, jer su te iskrivljene slike samo slike pojava a ne slike stvarnosti. Sve što nam daje samo su sjene sjena. Za sada će ovo biti dovoljno da razmotrimo iluzije, što ih stvara njegova vlastita priroda.

Naše ideje o svijetu bile bi sasvim drugačije, kad bismo ga mogli upoznati i s njegovog pojavnog aspekta, kakav on uistinu je, a ne samo preko titraja, koji su izvrgnuti njegovom promjenjivom djelovanju. A to nije niti potpuno nemoguće, mada samo onima koji su napravili veliki napredak u svladavanju svojeg uma.

Titranje uma može se zaustaviti tako da mu se oduzme svijest. U tom će slučaju vanjski impulsi prikazati posve vjernu sliku, jer su kvalitativno i kvantitativno identične i nisu ispremiješane vibracijama koje pripadaju promatraču. Osim toga možemo učiniti i to, da naša svijest izađe i prenese se u predmet tako da njegovi titraji direktno djeluju na nas. U oba slučaja dobije se ispravna spoznaja predmeta. Isto je tako moguće spoznali ideju u svijetu noumena, koji nalazi svoj pojavni izražaj u obliku, ali samo putem svijesti, koja djeluje u kauzalnom tijelu i koja su ne nalazi u okovima konkretnog uma ili nižih nositelja.

Činjenica, da mi spoznajemo samo utiske, koje na nas čine stvari, a ne stvari same, izuzev ovih netom iznesenih slučajeva, od vitalnog je značenja za praktičan život. Ona nas uči: poniznosti, opreznosti i pristupačnosti za nove Ideje. Ona nam oduzima instinktivnu sigurnost u pogledu ispravnosti našeg promatranja i uči nas da moramo preispitivati sebe, prije nego što druge osuđujemo.

Uzmimo jedan primjer da bi nam to bilo jasnije: sastajemo se s osobom, čija titrajna djelatnost čini donekle nadopunu naše vlastite. U času, kad smo se sreli, mi se na neki način među sobom paraliziramo i uslijed toga ne možemo jedan drugoga da trpimo. Ni jedan od nas ne može, da u drugomu nađe nešto zajedničkog i zato smatramo jedan drugoga glupim. Ali ima li u nama barem nešto malo samospoznaje, to ćemo uskoro nadvladati. Umjesto da smatramo onog drugog glupim, bolje da si postavimo pitanje: »Što nedostaje meni, da ne mogu na njegove titraje reagirati? Ti titraji postoje i kod mene i kod njega, pa ako ja za život i mišljenje toga čovjeka nemam pravog shvaćanja, onda uzrok tome leži u tome, što ja ne mogu da odgovaram njegovim titrajima. Zašto dakle da ga osuđujem, dok samog sebe nisam toliko preudesio, da ga mogu prihvatiti?« Druge ne možemo mijenjati, ali sebe možemo i bilo bi dobro, da na tome stalno radimo, proširujući svoju prijemljivost. Moramo postati poput bijelog svjetla, da na sve boje jednako odgovorimo. Da se približavamo bijelom svjetlu, moći ćemo mjeriti našom snagom prilagodbe najrazličitijim karakterima.

 

MENTALNO TIJELO I MANAS

Sad ćemo se pozabaviti umom kao organom svijesti u njegovom aspektu sa spoznavateljem, nadalje kakvog je sastava; kako je izgrađen, kako bi ga mogli promijeniti.

Na strani života um je Manas. Manas je odraz spoznavajućeg Egovog aspekta, Ega kao spoznavatelja, u atomskoj materiji treće ili mentalne razine.

Na strani oblika um prikazuje dva aspekta, od kojih svaki zahtjeva djelovanje Manasa tj. one svijesti, koja djeluje na mentalnoj razini. Ovi aspekti nastaju skupljanjem materije dotične razine oko titrajućih centara. Bit i svrha te materije dovela je do toga, da ju zovemo mentalnom ili misaonom tvari. Ona čini u svemiru golemi krug, prožima astralnu i fizičku materiju i dijeli se, kao i fizička razina, u sedam podrazina. Ona reagira samo na titraje, koji dolaze od onog aspekta Ega, koji je Spoznaja, a taj aspekt daje joj poseban karakter.

Prvi i viši aspekt oblikovne strane tog uma zove se Kauzalno tijelo. Ono se sastoji od materije pete i šeste podrazine mentalne razine, što bi po analogiji odgovaralo finijim eteričkim podrazinama fizičke razine. Ovo kauzalno tijelo je kod većine današnjih ljudi još slabo razvijeno, sasvim netaknuto od mentalnog djelovanja i usmjereno samo na vanjske stvari. Radi toga možemo ga barem za sada izostaviti. U stvari ono je organ za apstraktno mišljenje.

Drugi aspekt zove se mentalno tijelo, a sastoji se iz misaone tvari, koja pripada četiri nižim podrazinama mentalne razine, što bi analogno odgovaralo nižem eteričnom, plinovitom, tekućem i krutom slanju materije fizičke razine. Moglo bi ga se punim pravom nazvati: krutim mentalnim tijelom. Mentalna tijela iskazuju se kroz sedam velikih osnovnih tipova; svaki pojedini od tih tipova uključuje oblike svakog stupnja razvoja. Razumijevanje i primjena tih zakona vlastitim obzirnim nastojanjem može značajno ubrzati rast inače sporog evolucijskog toka prirode. Zato i je studij tih zakona tako neizmjerno važan.

 

STVARANJE I RAZVOJ MENTALNOG TIJELA

Metoda kojom svijest izgrađuje sebi nosioca, je stvar koju bi morali jasno poznavati, jer nam svaki dani sat našeg života pruža priliku, da tu metodu upotrijebimo u više ciljeve. Kad smo budni i kad spavamo, uvijek izgrađujemo naša mentalna tijela; jer čim nam svijest vibrira, ona djeluje na mentalnu tvar, koja se nalazi oko nje. Čak i najneznatniji drhtaj svijesti, koji uzrokuje samo prolazna misao, uvlači nekoliko sitnih djelića mentalne tvari u mentalno tijelo, a druge opet izbacuje van. Što se tiče nosioca, tijela, ti titraji dolaze k njemu. Ne smijemo međutim zaboraviti, da se prava bit svijesti stalno identificira sa Ne-Egom i isto tako stalno se utvrđuje odbijajući od sebe Ne-Ego. Svijest se dakle sastoji iz stalnog izmjenjivanja između potvrđivanja i negiranja: »ja sam to«, »ja nisam to«, a to kretanje u materiji izaziva privlačenje i odbijanje, a što mi zovemo: titranjem. Materija koja se nalazi uokolo, dolazi također u valovito kretanje i služi kao medij, kojim se utječe na svijest drugih.

Finoća ili grubost tako upotrijebljene materije ovisi o kvaliteti titranja proizvedenog sviješću. Čiste i visoke misli sastoje se iz vrlo brzih titraja, koji mogu djelovati samo na fine i suptilne čestice mentalne tvari. Grublje čestice ostaju netaknute jer ne mogu zavibrirati na te brze titraje. Kad takva misao stavi mentalno tijelo u titranje, onda su grublje čestice istjerane iz tijela, a na njihovo mjesto dolaze finije čestice, tako da se na taj način poboljšava materijal, iz kojeg je izgrađeno mentalno tijelo. Slično, ružne i zle misli uvlače u mentalno tijelo grublje materijale za njihovo izražavanje, materijale koji onda istiskuju i izbacuju materijal finijeg tipa.

Na taj način, uslijed ovih titraja svijesti, izvjesne čestice se neprestano izbacuju iz mentalnog tijela izbacivani, a druge opet ulaze u njega. Iz toga slijedi, da sposobnost reagiranja na misli, koje dolaze izvana, ovisi o tome, koje smo vrsti materiju upotrijebili u prošlosti, kad smo izgrađivali svoje tijelo. Ako je ono sastavljeno iz finijeg materijala, onda neće reagirati na surove i zle misli, pa mu zato one ne mogu ni škoditi. Sastoji li se ono iz grubog materijala, onda će svaka zla misao, koja do njega dolazi, na njega utjecati, dok sve dobre njemu dolazeće misli neće dobiti odgovora, pa će izostati uspjeh.

Kad dođemo u doticaj s čovjekom, čije se misli kreću u višim sferama, onda će njegovi misaoni titraji u našem mentalnom tijelu staviti u vibraciju one čestice tvari, koje su za to sposobne. Te će vibracije neke od ovih čestica ispremiješati, a moguće je, da će i istjerali one, koje su odviše grube, a da bi mogle zajedno titrati u toj visokoj frekvenciji titranja. U kojoj će mjeri sastanak s takovim čovjekom za nas biti od koristi, ovisi isključivo o kvaliteti našeg dosadašnjeg mišljenja, i o mogućnosti, da ga pratimo s razumijevanjem tj. da s njegovim mislima zajednički titramo. Mi ne možemo jedan za drugoga misliti, on može da misli samo svoje vlastite misli; ovi time stvoreni titraji, koji su se nalazili oko njegove mentalne tvari, nasrnu na nas i stave naše mentalno tijelo u harmonično titranje. Ovo djeluje opet na našu svijest. Drugi mislilac može dakle da na našu svijest utječe samo tako, da stavi naše mentalno tijelo u titranje.

Međutim na ove izvana prouzročene titraje ne slijedi uvijek neposredno razumijevanje. Više puta to nalikuje djelovanju sunca, kiše i zemlje na posijano sjeme. Najprije se ne opaža nikakav utjecaj vibracija na sjeme izvana; ali u nutrini počeo je život da tiho titra i to titranje biva od dana do dana sve jače, dok konačno onaj život, koji se razvija, ne probije ljusku sjemena, potjera korjenčić i uskoro se mogu opaziti vršci kako rastu. Slično se događa i sa umom. Najprije mora da nastupi neko tiho vibriranje svijesti u njegovoj nutrini i to prije, nego što je on u stanju, da odgovara na vanjske porive. Ako i nismo u stanju da razumijemo misli čovjeka, koji plemenito misli, one ipak pokreću u nama neko besvjesno tiho vibriranje, što krči put dolazećem svjesnom odgovoru.

Prisutnost kojeg velikog mislioca, dovodi nas nešto bliže bogatom misaonom životu, koji iz njega suklja i mi mu se približavamo. Misaone klice, koje su mirovale, iznenada se prenu u nama i našim umovima pomognu u njihovom razvoju.

Za stvaranje i razvoj naših umova može se i izvana nešto doprinijeti, no glavni rezultat može da dođe samo iz rada naše vlastite svijesti. Ako dakle želimo, da nam mentalno tijelo bude puno snage i života, da je radino i da može primiti viši misaoni svijet, koji mu stoji otvoren, onda se moramo stalno truditi da ispravno mislimo, jer mi smo svoji vlastiti stvaraoci, sami oblikujemo i stvaramo svoj um.

Ima ljudi, koji mnogo čitaju. Čitanje samo ne doprinosi ništa izgradnji uma, njega može samo izgraditi razmišljanje. Čitanje je od koristi samo u toliko, u koliko pribavlja materijal za mišljenje. Čovjek može da mnogo čita, ali njegov mentalni razvoj ravnat će se prema količini misaonog rada, koji smo u čitanje uložili. Vrijednost koju ima čitanje za njega, ovisi o tome koliko je razmišljao o tome. Ako on nije razmišljao i radio na sebi, ono će mu malo koristiti, a korist će biti prolazna. »Čitanje upotpunjuje čovjeka« — rekao je Lord Bacon (engleski državnik i filozof god.1561-1626., op.prev.), a to vrijedi i za um, i za tijelo. Hrana ispunjava želudac, ali ona nema vrijednosti za tijelo, dok nije probavljena i usvojena. Isto tako možemo i um napuniti čitanjem, ali bez razmišljanja nemoguće je usvojiti ono, što se čitalo, pa zato i um ostaje ne samo prazan, nego će mu to nakrcavanje samo škoditi;  teret neprobavljenih misli više će ga oslabiti nego li ojačati.

Ako dakle želimo da naš um raste i da se inteligencija u nama razvija, onda moramo manje čitati, a više razmišljati. Gajimo li ozbiljnu želju da svoj um izobrazimo, onda moramo svaki dan posvetiti barem jedan sat studiju nekog vrijednog djela, ali tako, da nakon, što smo pet minuta čitali, onda barem deset minuta o tome razmišljamo. Običan način čitanja je jednostavno, mehaničko čitanje, dok se knjiga ne odloži na stranu i dok opet ne dođe sljedeće vrijeme za čitanje.

Zbog toga misaona snaga prosječnih ljudi tako polagano raste.

Jedna od značajnih pojava u teozofskom pokretu je mentalni rast, koji se od godine do godine može opaziti kod njegovih članova. Uglavnom se to može pripisati okolnosti, da su oni upućeni u bit mišljenja. Oni počinju shvaćati ovu izgradnju i prema tome kako moraju izgrađivati svoja mentalna tijela, umjesto da razvitak prepuste prirodnom procesu. Proučavalac  željan napretka mora odlučiti da ne propusti niti jedan dan, a da ne bi bar pet minuta čitao i bar deset minuta razmišljao o onom što je pročitao. U prvo vrijeme učinit će mu se ovo napornim i zamornim, ali to će mu samo pokazati kako je slaba njegova misaona snaga. Ovo otkriće je prvi korak, koji se ima poduzeti; jer već je i to mnogo, kad čovjek sam sebi prizna, da nije bio dovoljno jak, da oštro i dosljedno misli. Ljudi koji ne mogu misliti, ali si usprkos toga utvaraju da mogu, ne čine nikakav napredak. Bolje je poznavati svoje slabe strane, nego li utvarati si da smo jaki, dok to uistinu nismo. Osjećaj slabosti, lutanje uma, uzbuđenost, zbunjenost i iznemoglost, što sve divlja u mozgu, nakon podužeg napora u slijeđenju složenog pravca mišljenja, podsjeća nas na slične pojave u mišićima, nakon što smo ih mnogo naprezali. Redovitim, neprekidnim, ali i nepretjeranim raste snaga mišljenja, isto kao i snaga mišića. Misaona snaga postepeno će rasti, a mi ćemo naučiti ovladati mislima i upravljati ih određenim ciljevima. Bez takvog mišljenja ostaje mentalno tijelo neoblikovano i neorganizirano, bez sposobnosti koncentracije, usredotočenosti misli na određenu točku, ne može se govoriti o bilo kakvoj vježbi misaone snage.

GLAVA III

PRIJENOS MISLI

Dan danas se ljudi vrlo rado bave problemom prijenosa misli, sanjaju o komunikaciji s kojim udaljenim prijateljem bez posredovanja pošte i telegrafa. Mnogi misle da to ide bez teškoća i da se pri tome ne treba nimalo naprezati, ali su ti ljudi jako iznenađeni kad im ti pokušaji ne uspijevaju. Međutim svakomu bi moralo biti jasno, da prije, nego što možemo misli prenositi, moramo biti u stanju, da zbilja mislimo; da prije svega moramo imati sposobnost sigurnog i stalnog mišljenja, i da ćemo tek onda moći u prostor slati misaone struje. Slabašno mišljenje, koje koleba ovamo-onamo, kod većine ljudi stvara na misaonoj razini samo slabe titraje, koji od časa do časa nastaju, onda opet nestaju i proizvode samo neodređene oblike sa veoma slabom životnom snagom. Misaoni oblik mora biti jasan, određen, pun života, kad treba da se pošalje u stanovitom pravcu, nadalje mora imati dovoljno snage da se kada stigne do cilja, može proizvesti i prikazati.

Postoje dva načina za prijenos misli: jedan bismo mogli nazvati fizičkim, a drugi psihičkim; prvi se odnosi jednako na mozak, kao i na um, a drugi samo na um. Um je onaj, koji stvara misao time, da počinje proizvoditi titraje i to najprije u mentalnom tijelu, onda u astralnom tijelu, zatim u eteričkim molekulama mozga i konačno u fizičkim molekulama. Ovi mozgovni titraji stavljaju susjedni eter u vibracije; te vibracije se onda rasprostiru, dok konačno ne dođu do drugog mozga, stavljajući tako u titranje njegove fizičke i eteričke djeliće. Preko tog drugog mozga koji je primio to kretanje, stvaraju se u pripadajućem eteričkom, astralnom i mentalnom tijelu titraji i ovi titraji mentalnog tijela izvode konačno u svijesti odgovor na to. To su razna stanja kojima misao prolazi. Međutim  ovakav  prijenos nije bezuvjetno potreban.  Svijest  koja  šalje vibracije, može u svom mentalnom tijelu stvorene titraje također i direktno prenijeti mentalnom tijelu pripadajuće svijesti i izbjeći ranije opisani put.

Sada ćemo pogledati, što se događa kod prvog načina.

U mozgu ima jedan maleni organ tzv. »pinealna žlijezda«, čija funkcija je zapadnim fiziolozima nepoznata i za koju se zapadni psiholozi ne brinu. Kod većine ljudi to je rudimentaran organ; ali se razvija, a ne odumire i u svom razvoju da se dovesti do stanja, u kojem može izvoditi svoju određenu funkciju, koju će obavljati u budućnosti kod svih ljudi. To je organ za prijenos misli, kao što je oko organ vida, a uho sluha.

Ako netko punom koncentracijom i pažljivom odlučnošću vrlo intenzivno razmišlja o izvjesnoj ideji, onda će osjetiti u »pinealnoj žlijezdi« neko tiho podrhtavanje ili škakljanje, slično prolasku mrava. Ovo se podrhtavanje odigrava u eteru koji prožima žlijezdu, te uzrokuje slabu magnetsku struju, što u fizičkim molekulama te žlijezde stvara taj osjećaj škakljanja. Ako je dotična misao tako intenzivna, da može tu struju stvoriti, onda će mislilac moći iz toga zaključiti, da mu je uspjelo, da svoje misli dotjera do takve jasnoće i jakosti, da će moći biti prenesene.

Titraji u eteru, što prožimaju »pinealnu žlijezdu« uzrokuju u okolini valove, slične valovima svjetla, samo što su ovi kraći i brži. Ovo titranje širi se u eteru na sve strane, pa ovi tako izvedeni eterički titraji djeluju sada na eter »pinealne žlijezde« svakoga drugog mozga, čiji titraji se prenose najprije na astralno, onda na mentalno tijelo, tako dolazeći do svijesti. Ako ta druga »pinealna žlijezda« nije u stanju odgovoriti na to titranje, onda će ta misao proći sasvim neopažena pokraj nje; ona će na nju učiniti isto tako slab utisak, kao valovi svjetla na oko slijepca.

Kod drugog načina prijenosa misli, mislilac, koji je na svojoj razini stvorio izvjestan misaoni oblik, ne šalje taj oblik u svoj mozak, već je vodi na mentalnoj razini neposredno do drugog mislioca. Da se to bez teškoća izvede, potreban je mnogo viši mentalni razvoj, nego kod onog prvog, netom opisanog fizičkog načina prijenosa misli, jer onaj, koji šalje, mora biti samosvjestan na mentalnoj razini, da bi izveo svjesno ovo djelovanje.

Ovaj posao vršimo svi mi stalno, indirektno i nesvjesno, jer svo naše mišljenje u mentalnom tijelu uzrokuje vibracije, koje opet, koliko odgovara njihovoj prirodi, moraju da se dalje šire kroz mentalnu tvar, koja se uokolo nalazi. I nema razloga da bi se pojam o prijenosu misli ograničio samo na svjesni i namjerni prijenos od jedne osobe na drugu. Pomoću ovog nesvjesnog odašiljanja misaonih titraja, utječemo mi stalno jedni na druge, pa se tako stvara ono što zovemo javnim mnijenjem. Veći dio ljudi misli o izvjesnim stvarima na sličan način, ne radi toga jer su o tim stvarima pomno razmišljali ili jer su došli do određenog samostalnog mišljenja, već jednostavno zato što mnogo ljudi na isto takav način o toj stvari misli i prema tome i druge sa sobom povlače. Snažna misao velikog mislioca izlijeva se u misaoni svijet, koju hvataju svi koji je mogu primiti ili na nju reagirati. Oni reproduciraju njezine titraje i pojačavaju na taj način misaoni val, tako da on sada utječe i na one, koji inače ne bi reagirali na prvobitne titraje. Opetovani takvim reagiranjem postaju titraji sve jači, dok konačno ne postanu tako jaki, da djeluju na masu ljudi.

Čim se jednom stvorilo javno mnijenje, ono ima dominantan utjecaj na misaoni pravac mase, budući da bez prestanka utječe na sve mozgove i budi u njima odgovarajuće titraje.

U svakom narodu ima izvjesnih misaonih pravaca, izvjesnih duboko izgrađenih misaonih kanala, koji su nastali stoljetnim ponavljanjem istih misli, koje su povezane poviješću, borbama i običajima tih naroda. Na svaki um koji se je u takovom narodu rodio, utječu one određeno i u istim bojama, i sve što od novih ideja do tog naroda dolazi, odmah se prilagođava prema nacionalnom titrajnom ritmu.

Kao što misli, koje su do nas doprle, a koje naše mentalno tijelo onda mijenja tako, da one, kad ulaze u našu svijest, predstavljaju rezultantu između vlastitog i pridošlog ritma, isto tako i narodi, kad su primili utiske od drugih naroda, preuzimaju te utiske nakon što su Ih prema svom vlastitom titrajnom ritmu prilagodili. Tako npr. gledaju Englezi i Francuzi, pa Englezi i Buri na jedne te iste činjenice sa posve različitog stanovišta. Svaki od tih naroda, promatra te činjenice pod utjecajem prevladavajućih predrasuda, pa onda posve ispravno predbacuju jedni drugima, da ih onaj drugi izvrće i okrivljuje ga zbog njegovog nepoštenog shvaćanja.

Kad bi se priznala ova istina i uvidjelo da je to neminovna posljedica, mnogi bi internacionalni sporovi bili riješeni lakše nego što se to danas događa, mnogi ratovi bi bili spriječeni, a oni koji su izbili, lakše i brže okončani.

Jer bi svaki narod onda uvažio ono, što se znanstveno naziva »osobnom jednadžbom« i umjesto da psuje na druge narode, radi njihovog drugačijeg mnijenja, svaki bi nastojao, da pronađe srednji put između razilazećih shvaćanja i ne bi više tvrdokorno ustrajao pri svojem. Praktično pitanje za pojedinca, koje nastaje iz spoznaje tog stalnog, sveopćeg prijenosa misli, je slijedeće: koju korist mogu da imam i koje neprilike mogu izbjeći kad vidim, da moram živjeti u takvoj mješovitoj atmosferi, u kojoj neprestano rade i dobri i loši misaoni titraji i jurišaju na moj mozak? Kako ću se s jedne strane zaštititi od štetnih misaonih prijenosa, a kako ću s druge strane crpsti korist od onih dobrih? Poznavanje načina kojim se vrši ispravan izbor od vitalne je važnosti.

Svaki čovjek stalno utječe na svoje vlastito mentalno tijelo. Drugi ljudi taj utjecaj na njega čine povremeno, ali on sam to čini stalno. Govornik, kojega sluša, autor knjige, koju čita, djeluju na njegovo mentalno tijelo. Ali oni djeluju samo povremeno u njegovom životu, on sam djeluje pak u tom smjeru stalno. Njegov vlastiti utjecaj na sastav svog mentalnog tijela mnogo je jači, nego li ijedan drugi; on sam određuje normalni titrajni ritam svog uma. Misli koje se s tim ritmom ne nalaze u harmoniji biti će odbačene čim dotaknu um. Misli li čovjek ispravno, nema u njegovom umu mjesta za laž; misli li o ljubavi, ne može ga mučiti mržnja; misli li mudro, ne može ga obuzeti ludost. Jedino tako, može vladati prava snaga. Um ne smije biti ostavljen prazan, jer se u tom slučaju može svaka posijana misao ukorijeniti i rasti; on ne smije vibrirati onako, kako se njemu sviđa jer bi tada odgovarao na svaku prolaznu vibraciju.

To je praktična pouka. Čovjek koji se ravna po tome pronaći će njenu vrijednost i otkriti da se pomoću misli može život učiniti plemenitijim i sretnijim i da je istina, da ćemo putem mudrosti dokinuti patnju.

 

GLAVA IV

POČECI MIŠLJENJA

Izvan uskog kruga studenata psihologije, malo će se ljudi htjeti mučiti pitanjem: Kako uopće nastaje mišljenje? Kad dođemo na svijet, posjedujemo već velik broj gotovih temeljnih pojmova, dosta veliku zalihu takozvanih »prirođenih ideja«. To su pojmovi, koje donosimo sa sobom na svijet, kondenzirane ili sumirane posljedice naših iskustava, koje smo sakupili u našim prijašnjim životima. S ovim temeljnim kapitalom započinjemo vršiti dužnosti ovoga života, te tako psiholog ne dolazi nikada u priliku, da bi mogao direktnim promatranjem studirati prave početke mišljenja.

Ipak on može nešto naučiti dok promatra dijete; jer upravo tako, kao što novo fizičko tijelo u svom životu, prije rođenja, prolazi cijelu fizičku evoluciju, kojom je u prošlosti prolazilo čovječje tijelo, isto tako prolazi i novo mentalno tijelo brzinski sve stepenice svog dugog razvoja. Ovo »mentalno tijelo« nije identično sa »mišljenjem«, pa kada istražujemo ovo novo mentalno tijelo, onda time još ni iz daleka ne istražujemo »početke mišljenja«. To će nam biti još jasnije, ako uzmemo u obzir, da su neki ljudi u stanju, da direktno istraže mentalno tijelo, ali se moraju ograničiti na promatranje onog djelovanja, koje ovo tijelo vrši na svoje gušće drugove, naime na mozak i živčani sistem.

«Mišljenje« se razlikuje od mentalnog tijela, kao i od fizičkog tijela; ono pripada svijesti, dakle životnoj strani, dok mentalno i fizičko tijelo na jednaki način pripadaju strani oblika, strani materije i predstavljaju samo prolazne nosioce ili instrumente. Kako je već prije spomenuto, mora student sagledati dvije stvari: 1. da razlikuje između onoga, koji spoznaje i uma, koji je samo njegov instrument, koji mu služi, da može doći do spoznaje, i 2. onu već postavljenu definiciju riječi : »um«, zapravo um kao »mentalno tijelo i Manas« — dakle, njihov spoj.

No ipak možemo istražiti djelovanje misli na oba ova tijela, dok su ona još nova, i putem analogije razjasniti početke mišljenja, kad Ego, u bilo kojem svemiru, prvi put dolazi u dodir sa Ne-Egom. Ovakva promatranja mogu biti korisna prema poznatom aksiomu:

»Kako gore, tako dolje«. Ovdje dolje je sve samo odraz, pa dok te odraze istražujemo, možemo nešto naučiti o stvarima, koje su te odraze izazvale.

Kad pažljivo promatramo malo dijete, vidjet ćemo, da se osjeti tj. odgovori na osjetilne podražaje veselja ili buke (u početku samo na ove zadnje) pokazuju prije svakog i najmanjeg znaka inteligencije tj. da se nestalni osjeti pojavljuju prije nego li određeno shvaćanje. Prije poroda dijete je podržano životnim silama, koje utiču u njega kroz majčino tijelo. Onog trenutka, kad dijete, prijeđe u samostalno postojanje, stupi u svijet, te su sile odrezane. Život istječe iz tijela i ne obnavlja se više; čim popuste životne snage, osjeti se neki manjak, a taj manjak znači bol. Zadovoljenje potrebe pruža olakšanje i ugodu, a dijete pada natrag u nesvjesno. Opažanja i glasovi pobuđuju sada osjete; ali još uvijek nema znaka intelektualnog života. Prvi znak inteligencije javlja se, kada se pojava majke ili njezin glas veže sa zadovoljenjem one potrebe, koja se uvijek i stalno ponavlja uslijed ugode, što je pruža hrana, tj. ako se jedna grupa osjeta, koji se ponavljaju, povezuje sa vanjskim predmetom putem sjećanja; sa predmetom, koji se smatra odvojenim od tih osjećaja i njihovim uzročnikom. Mišljenje znači biti svjestan odnosa, koji postoji između osjeta i jedinice koja ih povezuje. To je prvi izražaj inteligencije, prva pomisao, ono što zovemo »misaonim zapažanjem« (percepcijom). Bitno kod toga je da je uspostavljen odnos između jedne svjesne Jedinice, jednog Jive, i jednog predmeta; a gdje je takav odnos uspostavljen, javlja se mišljenje.

Ova jednostavna ustanovljena činjenica, neka posluži kao opći primjer za početak mišljenja u jednom Egu tj. u jednom trostrukom Egu, koji je zatvoren u odijelu od neizmjerno fine materije, »jednom« Egu, za razliku od EGOA. U jednom tako odijeljenom Egu dolaze osjeti prije misli; pažnja Ega bude pobuđena utiskom, koji kod njega izaziva i na koji se odgovara osjetom. Jak osjećaj neke potrebe, kad je probuđen uslijed nastalog pomanjkanja životne energije, još ne izaziva sam po sebi mišljenje: ako toj potrebi bude udovoljeno pomoću mlijeka, što uzrokuje posve određen utisak… utisak, nakon kojega slijedi osjećaj ugode. Kad se taj osjećaj češće ponavlja, onda počinje Ego lagano i oprezno prema van pipati; prema van zbog smjera onog izvana dolazećeg utiska. Životna energija teče na taj način u mentalno tijelo i oživljuje ga tako da reflektira predmet koji je svojim dodirom sa tijelom uzrokovao u početku i posve slabo ovaj osjet. Ako se ta promjena u mentalnom tijelu često odigrava, onda ona podbada Ego u njegovom aspektu spoznaje i on počinje da prema tome i vibrira. On je osjetio potrebu, dodir i ugodu a sa dodirom pruža mu se i slika; oko je isto tako dirnuto kao i usnice i sada se stapaju dva osjetilna utiska. Egova osebujna narav obuhvaća tri stvari i to: 1. potrebu, 2. sliku kontakta i 3. ugodu, a to sve zajedno je mišljenje. Dok Ego na takav način ne reagira, mišljenje je nemoguće. Ego je onaj koji opaža, a ne netko drugi, niti niži.

Takvim opažanjem postaje želja nešto posve određeno. Ona više nije neodređena u svom traženju nečega, već određena zahtijevanjem nečeg posebnog — za mlijekom. Međutim i to opažanje treba revidirati, jer je spoznavatelj ujedinio u sebi tri stvari i jedna od tih treba da se odijeli — a to je potreba. Značajno je, da na početnoj stepenici kada se ugleda darovateljica mlijeka, pobuđuje potrebu, jer je spoznavatelj izazvao potrebu pojavom slike, koja je s tim povezana. Dijete će, ma da i nije gladno, plakati čim ugleda majku. Kasnije se ta kriva veza slama, kad se darovateljicu mlijeka povezuje sa uživanjem, kao uzrokom i kad je se gleda kao uzrok ugode. Na takav način stvara se želja za majkom, što onda daje povod za daljnje mišljenje.

ODNOS OSJETA I MIŠLJENJA

U mnogim psihološkim djelima istoka i zapada, uče nas da mišljenje ima svoj korijen u osjećanju i da dok nema osjeta, ni mišljenje nije moguće. H. P. Blavatsky u »Tajnoj Doktrini« (I.31.) kaže: „Um kako ga mi poznajemo, može se razdijeliti u stanja svijesti različitog trajanja, intenziteta, sastava itd. A sve počiva na osjetu.“ Pojedini autori išli su i dalje, izjavljujući, da ne samo da osjeti čine materijal, iz kojeg se izgrađuju misli, već da osjeti stvaraju misli. Ti autori ne znaju dakle ništa o misliocu, ili bilo kakvom spoznavatelju. Suprotno tome drugi misle da je mišljenje posljedica djelatnosti mislioca, koje se izvodi iznutra, umjesto da dobije svoj prvi impuls izvana, a pošto osjeti čine materijal; s njima mislilac postupa prema svojoj specifičnoj osebujnosti i oni ne sačinjavaju nikakav nužan uvjet za njegovo djelovanje.

Oba pogleda, onaj prvi, po kojem je mišljenje čista posljedica osjeta, kao i ovaj drugi, po kojem je ono čisti produkt spoznavatelja, iznose djelomičnu istinu; a potpuna istina leži u sredini. Dok je za spoznavateljevu pobudu nužno, da osjeti utječu na njegu izvana i dok prva misao izvire iz impulsa, koji opet izlaze iz osjeta, a ti osjeti sačinjavaju njezine nužne prethodnice, to ipak ne bi nikada mogla nastati nijedna misao, mada se Egu i stalno dovodili osjeti, kad ne bi postojala svojstvena sposobnost povezivanja stvari i kad Ego ne bi po svojoj prirodi spoznavao. Samo je polovična istina da mišljenje ima svoj korijen u osjetima, jer na osjete mora također da djeluje neka sila, koja ih organizira, koja postavlja važne veze, tj. odnose između njih samih kao i između njih i vanjskog svijeta. Mislilac je otac, osjet je majka, a misao je dijete.

Ako misli započinju u osjetima, a ti su osjeti uzrokovani porivima izvana, onda je važno da se čim je osjet nastao, promatra također i vrsta, kao i snaga tih osjeta. Prvi posao spoznavatelja je da točno promatra. Da nema ništa za promatrati, on bi se stalno nalazio u spavajućem stanju; čim mu se međutim privede kakav predmet, čim on kao Ego postane svjestan, da izvana dolazi neki utjecaj, onda ga on promatra kao spoznavatelj. O točnosti toga promatranja ovisi misao, koju on stvara iz takvih promatranja. Promatra li netočno, on  time uspostavlja krivi odnos između predmeta, koji je dao pobudu i između samoga sebe, koji tu pobudu promatra. I tako iz te pomutnje nastaje cijeli niz pogrešaka, koje se daju popraviti samo ako on počne točno promatrati od početka.

Sad ćemo pogledati kako djeluju osjet i opažanje u specijalnom slučaju. Npr. kad osjetim dodir svoje ruke. Dodir uzrokuje izvjesni osjet u meni; prepoznavanje predmeta, koji je taj osjet uzrokovao je misao. Čim dodir nastane, ja ga osjetim i što se tiče toga čistog osjeta, nije potrebno ništa više dodati. Prelazim li sada od osjeta do predmeta, koji je taj osjet uzrokovao, time ja taj predmet zapažam i to zapažanje opet je misao. To zapažanje znači, da ja, kao spoznavatelj, spoznajem odnos, koji postoji između mene i predmeta, u toliko, u koliko je on u mojem Egu izazvao izvjesni osjet. To međutim još nije sve što se događa, jer ja istodobno imam još i drugih osjeta, kao npr. osjet boja, oblika, mekoće, topline, teksture itd. Ovi osjeti su meni, kao spoznavatelju, privedeni i kad sam potaknut sjećanjem na slične prije primljene utiske tj. kad usporedim te slike iz prošlosti, sa slikama predmeta, koji je sada moja ruka dodirnula, onda slijedi moja odluka o vrsti predmeta.

U tom zapažanju predmeta, koji kod nas uzrokuju osjete, imaju počeci mišljenja, svoj korijen ili kako se metafizički obično izražavamo: početak spoznavanja znači opažanje Ne-Ega, kao uzročnika izvjesnih stvari. Osjećaj sam, kad bi to uopće bilo moguće, ne bi mogao izazvati svjesnost Ne-Ega. U tom slučaju bi u Egu postojao samo osjećaj veselja ili boli, neka unutarnja svijest proširenja ili suženja. Kad čovjek ne bi mogao da čini ništa drugo, već samo da osjeća, onda viši razvoj ne bi uopće bio moguć; tek onda, kad on počinje spoznavati predmete, kao uzročnike ugode ili boli, tek se onda može govoriti o početku čovjekovog učenja. O tome kako da se uspostavi svjestan odnos između Ega i Ne- Ega, ovisit će cijeli budući razvoj i taj razvoj sastojati će se uglavnom iz tih odnosa, koji će na spoznavateljevoj strani biti sve mnogobrojniji, sve zamršeniji i sve točniji. Vanjsko spoznavateljevo proširenje počinje kada probuđena svijest kod osjeta ugode ili boli upravi svoj pogled na vanjski svijet i kaže: »Ta mi je stvar priredila ugodu; ona mi je stvar priredila bol«.

Mora se iskusiti velik broj osjeta prije, nego što Ego uopće odgovori prema van. Zatim slijedi nesigurno, zbunjeno tapkanje za ugodom, što se ima pripisati želji Ega, da bi mogao ponovno uživati. Ovo je dobar primjer za prije spomenuto stanje, da čisti osjet ili čisto mišljenje uopće ne postoji, jer želja za ponavljanjem ugode uvjetuje u sebi sliku ugode, bila ona ma kako slaba, ostaje u svijesti, a to je pamćenje i pripada mišljenju. Napola probuđen Ego luta sada dugo i dugo od jedne stvari do druge i sukobljava se sa Ne-Egom u bilo kojem slučajnom obliku, a da pri tom ne postoji  svjesno upravljanje. On će pri tom iskusiti ugodu i bol, a da ni u jednom od tih slučajeva ne zapazi uzrok. Tek kad će se to kroz dulje vremena tako ponavljati, biti će ovo spomenuto zapažanje moguće i time će započeti odnos između spoznavatelja i između onoga, što je spoznavano.

 

GLAVA V

BIT PAMĆENJA

Čim je jednom uspostavljena veza između ugode i izvjesnog predmeta, nastaje određena želja da se do tog predmeta ponovno dođe i da se onaj s tim povezani užitak ponovi. Isto tako nastaje, čim je između boli i izvjesnog predmeta uspostavljena veza, određena želja, da se tom predmetu i onom s tim, povezanom boli izbjegne. Kad mentalno tijelo, dobije za to poriv, onda ono dragovoljno prikazuje sliku predmeta; jer po općem zakonu, svaki oblik energije ide putem najmanjeg otpora, pa i materija mentalnog tijela ponavlja oblik, koji je već bila zauzimala. Ovo naginjanje materije, da  uvijek ponavlja  jedanput počete vibracije, čim na njih utječe energija, izvire iz takozvanog Tamasa, ustrajnosti materije; a to je klica pamćenja. Molekule materije koje su se na neki način grupirale, čim prime djelovanje drugog oblika energije, polagano se raspadaju, ali dosta vremena zadržavaju nagon povratka u svoj stari međusobni odnos. Čim one ponovno prime isti onaj impuls, koji ih je prije bio grupirao, one padaju natrag u svoj stari položaj. Ako je spoznavatelj na izvjestan način vibrirao, on onda zadržava moć vibriranja, a nastupi li slučaj da neki predmet stvara ugodu ili bol, onda počinje djelovati moć želje ili izbjegavanja, koja izvodi potrebnu stimulaciju mentalnog tijela.

Ovu stvorenu sliku spoznavatelj prepoznaje i ta naklonjenost, koja je povezana s ugodom, uzrokuje ponavljanje također i slike uživanja. Isto tako stvara slika predmeta antipatiju, koju je izazvala bol. Predmet a i s njim povezana ugoda, ili pak predmet i s njim povezana bol, povezani su međusobno iskustvom, pa ako počne titrati tip vibracije iz kojeg je sastavljena slika predmeta, onda se također stavlja u kretanje i tip vibracije koji predstavlja osjećaj ugode, a osjećaj ugode odnosno boli može se iskusiti također i u odsutnosti predmeta. To međutim nije ništa drugo, već pamćenje u svom najjednostavnijem obliku, samoizazvana vibracija iste vrste, kao i ona koja je proizvela osjet ugode ili boli i koja te osjete isto tako i sada stvara. Ove su slike međutim slabije i radi toga za spoznavatelja, koji je samo djelomično razvijen, one su i manje žive, nego li one slike, koje su nastale iz dodira s vanjskim predmetom, jer jake fizičke vibracije dovode tako nastalim mentalnim slikama, mnogo svoje energije. U biti su ove vibracije identične, a pamćenje je reprodukcija predmeta s kojim je došao u doticaj, koju je spoznavatelj pokrenuo u mentalnoj materiji. Ovakvo odražavanje može se ponavljati u sve finijoj i finijoj materiji, bez obzira na bilo kojeg pojedinog spoznavatelja, a sva ta odražavanja zajedno onda čine dio pamćenja Logosa, gospodara svemira. Ove slike slika pristupačne su svakom pojedinom spoznavatelju u onoj mjeri koliko je on u sebi razvio ovu gore spomenutu »moć vibriranja«. Kao što u telegrafiji žicom opremljen primalac, može ponoviti izvjesnu seriju titraja, tako može i latentna vibraciona sposobnost jednog spoznavatelja, biti stavljena u djelovanje s ovim sličnim vibracijama, sadržanim u tim kozmičkim slikama. Ovdje se govori o zapisima »Akashe«, koji se nalaze na Akashičkoj razini, često spominjanoj u teozofskoj literaturi, a koji ostaju kroz čitav život sistema.

 

SLABO PAMĆENJE

Da bi nam bilo jasno, što čini korijen »slabog pamćenja«, treba da istražimo mentalne procese koje mi zovemo pamćenjem. Premda se u mnogim psihološkim djelima pamćenje označuje kao mentalna sposobnost, to ono zapravo nema nijedne sposobnosti, koju bi mogli nazvati pamćenjem. Postojanje jedne mentalne slike ne događa se na temelju neke posebne sposobnosti, već to pripada općoj kvaliteti uma. Slab um, slab je i u postojanosti. Kao što i tekućina izlazi iz kalupa u koji je bila ulivena ako se ovaj ukloni jer ne može zadržati oblik kalupa, tako i slab um brzo ispadne iz oblika koji je imao. Gdje je organizacija mentalnog tijela slaba, ondje se i slabo drže zajedno i molekule mentalne tvari, maglovite mase, kojoj još nedostaje prava kohezija, pa se tako niti ne može govoriti o nekom pamćenju. Konačno nije to neka posebna, već opća slabost cijelog uma, posljedica njegovog niskog stupnja razvoja.

Kad je mentalno tijelo već bolje organizirano, i kad u njemu rade sile Jive, još uvijek nalazimo ono, što zovemo lošim pamćenjem. Ako međutim to loše pamćenje istražimo, otkriti ćemo da nije potpuno manjkavo, već da ima izvjesnih stvari, koje um bez napora pridržava i da je pamćenje posve dobro. Ako mi sada ispitamo te upamćene stvari naći ćemo da su to stvari, koje za um imaju jaku privlačnu moć i da on stvari koje mu se sviđaju ne zaboravlja. Poznavala sam jednu gospođu, koja se tužila na svoje loše pamćenje, što se tiče nekih stvari, koje je htjela studirati, dok sam pronašla, da posjeduje izvanredno pamćenje, u pogledu detalja jedne haljine, kojoj se osobito divila. Njezinom mentalnom tijelu nije nipošto nedostajala snaga pamćenja, jer kad je ona pažljivo i pozorno promatrala, stvorila je o tome sasvim jasnu mentalnu sliku, koju je i dosta dugo držala. Tu je dakle »ključ« onoga što zovemo »lošim pamćenjem«. Krivnja je u pomanjkanju pažnje, pomanjkanju točnog promatranja, te zbog toga zbrkano mišljenje, koje uvjetuje mutne utiske, koji nastaju uslijed nemarnog promatranja i nedostatne pažnje, dok se jasno mišljenje temelji na oštrom utisku, koji stoji u vezi sa usredotočenom pažnjom i točnim, brižnim promatranjem. Mi ne pamtimo stvari koje nas ne zanimaju, dok se naprotiv vrlo dobro sjećamo onih, koje su nam interesantne.

Kako onda treba postupati sa »lošim pamćenjem« ? Najprije moramo uočiti stvari, u pogledu kojih je sjećanje dobro, a onda one, u pogledu kojih je sjećanje loše i kako bi mogli promijeniti opće svojstvo usredotočenosti. Trebalo bi ispitati stvari, u pogledu kojih je pamćenje loše, da se vidi da li su vrijedne sjećanja i da li su to stvari, do kojih nam je stalo. Ako su to stvari do kojih nam nije stalo, a o kojima imamo osjećaj da bi bilo bolje da nam je ipak do njih stalo, onda bi si trebali reći: »Pripazit ću na to; točno ću promatrati; savjesno i stalno ću na to misliti«. Ako tako učinimo, otkriti ćemo da nam se pamćenje poboljšalo. Jer naše mišljenje ovisi, kako je prije spomenuto, uistinu o našoj pažnji, o točnom promatranju i jasnim mislima. Element privlačnosti je samo toliko važan koliko usredotočuje pažnju, ali ako ga nema, onda ga se mora nadomjestiti voljom.

Upravo ovdje izranja jedna posve određena i dalekosežna teškoća. Kako može »volja« nadomjestiti privlačnost? Što volja stavlja u kretanje? Privlačnost budi želju, a želja tjera u kretanje ka predmetu privlačenja. U našem ga primjeru nema. Kako da se dakle odsutnost želje nadomjesti voljom? Volja je snaga koja tjera na rad i koja je određena smjerom promišljenog razuma, a ne utjecajem vanjskih predmeta, koji nas privlače. Ako impuls za radom, to jest ono, za što smo rekli da je energija Ega, ima svoj poticaj u vanjskim predmetima, onda taj impuls zovemo željom; a kad ga na to tjera čisti razum, onda ga zovemo voljom. U nedostatku vanjske privlačnosti, bezuvjetno je potrebno, da prosvjetljenje dođe iznutra. Motiv za volju proizlazi iz intelektualne procjene situacije i iz proveđenja prosudbe s obzirom na najviše dobro, ciljani napor. Što razum odabere kao najbolje za Ego, služiti će volji kao motiv. I kad je to jedanput učinjeno, onda će prizivanje misaonog reda, koji je taj izbor potaknuo u momentima nemarnosti ili slabosti, ponovno pokrenuti volju. Tako onda promišljeno odabrani predmet može postati privlačan tj. može postati predmetom želje, a maštom i dalje dočarava njegova ugodna svojstva, kao korisni, usrećujući efekti koje posjeduje. Onaj koji hoće predmet i za to potrebna sredstva, biti će također i u stanju, tako motiviranim vršenjem volje, da nadvlada prirodan strah pred naporom i neugodnom disciplinom. Ali kad smo jednom ustanovili, da su izvjesni predmeti osobito poželjni, jer donose produljenje sreće onda ćemo uprijeti svu svoju volju, da provedemo djelovanja kojim se oni mogu postići.

Želimo li u sebi odgojiti dar promatranja, onda je kao i u svemu ostalom, mnogo bolje svaki dan malo vježbati, nego mnogo napora nakon perioda nedjelatnosti. Svaki dan morali bismo se podvrći malenom dnevnom zadatku, da bilo koji predmet promotrimo u svim njegovim pojedinostima, da na njega kratko vrijeme koncentriramo svu pažnju, kako to činimo sa fizičkim okom, kad promatramo neki predmet. Slijedeći dan trebali bi ovu tako dobivenu sliku prizvati i nastojati da je, koliko je to moguće, vjerno reproduciramo i usporedimo sa samim predmetom i ustanovimo eventualne nejednakosti. Ako svaki dan potrošimo na takvu vježbu pet minuta, naime da izmjenično jedan dan gledamo predmet s namjerom, da o njemu stvorimo točnu predodžbu, a drugi dan opet, da tu predodžbu u sebi izazovemo i nju zatim sa predmetom usporedimo, to ćemo vrlo brzo poboljšati svoje pamćenje i bitno povisiti svoj dar promatranja, svoju pažljivost, svoju maštu i sposobnost koncentracije. Mi ćemo time uistinu izgraditi unutarnju organizaciju svojeg mentalnog tijela i priučiti ga, da svoje funkcije plodonosno i djelotvorno vrši. Nema čovjeka, na koga te vježbe ne bi djelovale. Svatko, tko tako radi, uskoro će sa zadovoljstvom ustanoviti, da su njegove sposobnosti porasle i da su bolje ovladane njegovom voljom.

Obični načini poboljšanja pamćenja umjetnim načinom, sastoje se u tome, da se stvari, koje treba upamtiti, zadrže u privlačnom obliku ili da se stvari kojih se treba sjetiti, povežu s takvim oblikom. Vizualna osoba poboljšati će svoje pamćenje, tako da si predstavi sliku i na izvjesnim točkama te slike namjesti stvari, koje bi htjela zapamtiti. Izazivanje te slike dovesti će sa sobom i stvari, kojih se treba sjetiti. Druge osobe, kod kojih dominiraju utisci sluha, mogu izazvati utiske pomoću zvučnih ritmova npr. tako da cijeli niz datuma ili drugih neprivlačnih činjenica u stihovima „utisnu“ u um. Najbolja od tih metoda je ona prije navedena, čijom upotrebom um-tijelo postigne bolju organizaciju, bolju povezanost sa svojim materijalima.

 

SJEĆANJE I PREDOSJEĆANJE

Mi ćemo se sada vratiti našem nerazvijenom spoznavatelju.

Kad pamćenje počne djelovati, odmah slijedi i očekivanje. Očekivanje nije ništa drugo, već pamćenje, koje nije usmjereno prema natrag, već prema naprijed. Kad jednu u prošlosti uživanu ugodu opet oživimo u sjećanju, onda želja traži, da ponovno dohvati predmet, koji nam je ugodu pružio i kad si ovo ponovljeno prokušavanje te ugode predstavljamo kao posljedicu pronalaska tog predmeta u vanjskom svijetu i uživanja u njemu, onda imamo očekivanje. Spoznavatelj si predstavlja sliku predmeta i sliku ugode u njihovom uzajamnom odnosu, pa ako k tomu promatranju doda još i element vremena, prošlosti i budućnosti, onda dobivamo dva slučaja: promatranje plus ideja prošlosti je sjećanje; promatranje plus ideja budućnosti je očekivanje.

Kad te slike pomnije istražujemo, počinjemo shvaćati punu snagu aforizma Patanjali-a, da čovjek koji hoće vježbati »Yoga« disciplinu mora zaustaviti promjene misaonog principa. Promatrano sa stanovišta okultne znanosti, mentalno tijelo se mijenja uslijed svakog dodira sa Ne-Egom. Dio tvari, iz kojih se sastoji mentalno tijelo, prilagodi se u obliku skice ili slici vanjskog predmeta. Uspostave li se između tih slika odnosi, onda je to mišljenje, gledano sa strane oblika.

Tomu odgovaraju one vibracije, koje nastaju u Spoznavatelju Samomu, a te promjene unutar spoznavatelja su mišljenje, gledano sa strane života. Ne smije se zaboraviti, da je uspostava takvih odnosa poseban rad spoznavatelja, njegov dodatak slikama i da uslijed toga dodavanja te slike budu pretvorene u misli. Karakter tih slika u mentalnom tijelu vrlo je lako objasniti tako da ih se usporedi s utiscima, koji su izazvani na osjetilnoj ploči eteričkim valovima, koji leže izvan vidljivog spektra, a koji kemijski djeluju na srebrne soli, jer na osjetilnoj ploči postavljaju materiju u red tako, da na njoj nastaju slike predmeta, kojima je ploča bila izložena. Isto tako biva i materija na osjetilnoj ploči, koju zovemo mentalnim tijelom, poredana da postane slikom predmeta, koji dolaze s njim u dodir. Spoznavatelj je opazio te slike putem svojih opažajnih titraja. Istražujući ih počinje, nakon nekog vremena, da ih posredstvom u sebi izazvanih titraja, stavlja u red i da ih mijenja. Po zakonu, da energija ide uvijek u pravcu najmanjeg otpora, preoblikuje stalno te slike jednu za drugom i čini slike iz slika. Dok se god on ograničava na to jednostavno prikazivanje i tome dodaje samo element vremena, imamo, kako je već rečeno, ili pamćenje, ili očekivanje.

Konkretno mišljenje sastoji se prema tome samo iz ponavljanja svakidašnjih iskustava u suptilnoj materiji, s tom razlikom, da spoznavatelj može ova iskustva posve svojevoljno zaustaviti i mijenjati, ponavljati, ubrzati ili usporiti. On se može zaustaviti kod svake slike, može o njoj da razmišlja i kad je ležerno proveo rekapitulaciju tih iskustava, može mnogo toga nadoknaditi, što mu je promaklo, kad ih je ograničen nezaustavljivim kolom vremena, proživio. Unutar svog područja može koliko se tiče njegovih vlastitih odnosa, da si odabere svoje vlastito vrijeme, baš kao što to čini i Logos za svoje svjetove. Jedino ne može da izbjegne slijedu vremena  dok ne dosegne i dok se ne uzdigne do svijesti Logosa i oslobodi veza sa materijom koja se tiče ovog sistema.

 

GLAVA VI

RAST MIŠLJENJA

PROMATRANJE I NJEGOVA VRIJEDNOST

Prvi uvjet za ispravno mišljenje je pomno i precizno promatranje. Ego kao spoznavatelj, mora promatrati Ne-Ego pažljivo i točno, ako ga želi spoznati i povezati se s njim.

Drugi uvjet je prijemljivo i prilagodljivo mentalno tijelo, tj. da je u stanju brzo primati i zadržavati utiske.

U razmjeru, s točnošću i pažljivošću spoznavalačkog promatranja, osjetljivošću i postojanošću mentalnog tijela stoji također brzina tempa kojom se on razvija, kad latentne snage postanu aktivnim silama.

Ako spoznavatelj nije točno promatrao misaonu sliku ili, ako je mentalno tijelo nerazvijeno i osjetljivo samo za jače vibracije vanjskog predmeta, pa tako u njemu dolazi samo do nepotpunog prikazivanja onda takav misaoni materijal, nije odgovarajući i navodi na pogrešno mišljenje. To što je postignuto, samo je grubi okvir;  detalji su zamagljeni ili nedostaju. Čim razvijemo naše sposobnosti i u svoje mentalno tijelo unosimo finiju tvar, pronalazimo da u sebe primamo više od vanjskog predmeta, nego li prije. Na tom predmetu pronalazimo mnogo više, nego što smo prije u njemu pronalazili.

Zamislimo da za vrijeme jednog prekrasnog ljetnog dana, stoje u polju dva muškarca. Jedan od njih je nerazvijeni poljodjelac, seljak. Njegov običaj nije da promatra prirodu, osim koliko se to tiče njegovih usjeva; on gleda prema nebu samo onda, kad hoće znati, dali će biti kiše ili će sjati sunce. Promatranje neba interesira ga samo u toliko, u koliko se odnosi na njegov život i njegovo zanimanje. Drugi od njih je umjetnik, genijalan slikar, pun ljubavi za ljepotu i uvježban, da promatra i uživa u svakoj sjeni i nijansi boje. Seljakovo fizičko, astralno i mentalnu tijelo prisutni su pred divnim zalaskom sunca: svi ti nosioci njegove svijesti primaju utiske od tih proizvedenih titraja. Seljak vidi različite boje na nebu i vidi da ima mnogo crvene, što mu za sutra obećava lijepi dan, i što za njegove usjeve može biti dobro ili loše, ovisno o slučaju. To je ono što on vidi od toga. Slikarevo fizičko, astralno i mentalno tijelo izvrgnuti su točno istim pulsiranjima, kao i ona seljakova, no kako posve različite posljedice! Fini materijal njegovih tijela prikazuje milijune titraja, koji su prebrzi i presuptilni da bi mogli staviti u kretanje grubi materijal seljakovih tijela. Njegova slika zalaska sunca razlikuje se potpuno od one seljakove. Nježne boje u kojima se jedna nijansa stapa s drugom: prozirno modra, roza i blijedo zelena boja osvijetljene zlatnim zrakama i protkane kraljevski purpurnom, u svemu tome uživa on sa laganom radošću, ushićenog i osjetljivog pogleda. Sve fine emocije bude se u njemu, ljubav i zanos slijevaju se u strahopoštovanje i radost da takva divota uopće na svijetu postoji, te se javljaju najinspirativnije misli kako se mijenja mentalno tijelo pod titrajima, u koje ga je stavio mentalni aspekt zalaska na mentalnoj razini. Razlika slika nije dakle u vanjskim uzrocima, već u unutarnjoj osjetljivosti. Ona ne leži u vanjskom svijetu, već u različitim sposobnostima reagiranja. Ona ne leži u Ne-Egu, već u Egu i njegovim omotačima. Tim raznolikostima odgovara dobiveni rezultat; kako malo Ne-Ega ulijeva se u jednoga, a tako mnogo u drugoga!

Ovdje vidimo iznenađujuću moć i važnost spoznavateljeva razvoja. Ljepota Svemira može nas okruživati, njegovi valovi mogu nas oplahivati sa svih strana, pa ipak ne moraju za nas postojati. Sve što je u umu Logosa našeg sistema, djeluje i sada na nas i na naša tijela. Koliko od toga smo u stanju u sebe primiti, pokazuje stanje našeg razvitka. Ono što nam je za naš rast potrebno, nije promjena izvan nas, već promjena u nama. Sve nam se daje, mi trebamo samo razviti sposobnost primanja.

Iz ovoga, što je do sada bilo rečeno, može se razabrati, da točno promatranje čini jedan od elemenata jasnog mišljenja. S tim poslom moramo početi na fizičkoj razini, jer tu naša tijela dolaze u dodir sa Ne-Egom. Mi se uspinjemo prema gore, i sav razvoj počinje na nižoj razini, da može onda preći na višu. Na nižim razinama  dolazimo u doticaj  prvo s  vanjskim  svijetom, a onda se ti titraji nastavljaju prema gore, ili prema unutra, prizivajući unutarnje sile.

Sposobnost točnog promatranja mora dobiti izvjesnu izobrazbu. Većina ljudi hoda svijetom poluzatvorenih očiju, a mi to možemo i na sebi iskušati; trebamo se samo zapitati, npr. što smo promatrali dok smo prolazili ulicom? Mnogi ljudi nisu promatrali takoreći ništa, ni o čemu nemaju jasnu sliku. Drugi su promatrali barem neke stvari, a treći opet mnogo stvari. O Houdinijevom ocu se priča, da je svog sina vježbao, da za vrijeme svojih šetnji londonskim ulicama, promatra dućanske izloge, dok nije došao do toga, da je cijeli sadržaj svih izloga, pokraj kojih je prošao, točno, bez zapinjanja nabrojio, nakon što je bacio na njih tek kratak pogled. Normalno dijete i divljak promatraju oštro, pa se prema stupnju njihove sposobnosti promatranja, označava mjera njihove inteligencije. Navika jasnog i brzog promatranja ima kod prosječnog čovjeka svoj korijen u jasnom mišljenju. Tko vrlo konfuzno misli, taj nije ni točan promatrač. Od toga su izuzeti samo oni, kod kojih je inteligencija vrlo visoko razvijena i usmjerena prema unutra, a tijelo im nije bilo školovano na gore opisan način. Na postavljeno pitanje može se također i ovako odgovoriti: »Mislio sam baš na nešto drugo i nisam pazio«. I taj je odgovor potpuno opravdan, ako je onaj, koji ga je dao, stvarno na nešto važnijeg mislio, nego na školovanje mentalnog tijela i snagu pažnje pozornog promatranja. Takav čovjek bi učinio dobro, da je ostao nepažljiv, ali ako je onaj koji tako odgovara, samo kao u snu i bez cilja tumarao, onda je svakako svoje vrijeme mnogo više potratio, nego da je svu svoju energiju uperio prema van.

Čovjek zadubljen u duboke misli, čiji je pogled uperen prema unutra, a ne prema van, neće paziti na stvari, koje kraj njega prolaze, niti na ono, što se oko njega zbiva. Moguće, da se u tom životu njemu niti ne isplati, da u tome školuje svoja tijela, da tobože čini neovisna promatranja, jer onaj, koji je visoko razvijen, treba drugu vrstu školovanja, nego onaj, koji je samo djelomično razvijen.

Ali koliko je zamišljenih ljudi uistinu »udubljeno u duboke misli?« Većina njih ograničena je na to, da bez ikakvog razmišljanja idu za nekom misaonom slikom, koja im je baš slučajno došla pod ruku i tako besmisleno prevrću sadržaj svog uma, kako bi to recimo činila besposlena žena, rastreseno promatrajući stvari u svojoj garderobi ili svoju kutiju sa nakitom. To nije mišljenje, jer pod mišljenjem podrazumijevamo, kako smo prije vidjeli, uspostavljanje odnosa, pridodavanje nečega, što prije toga nije bilo postojalo. Kod mišljenja spoznavateljeva je pažnja promišljeno usmjerena na misaone slike, i on im se aktivno posvećuje.

Razvoj navike promatranja je prema tome jedan dio školovanja našeg uma, a oni, koji to vježbaju, iskusit će, da se njihov um usavršuje u jasnoći, u snazi i većoj prilagodljivosti tako, da će se on usmjeriti na neki predmet lakše nego prije. Ova moć promatranja kad je jednom postignuta djeluje automatski, a mentalno i druga tijela registriraju slike, koje kad to kasnije treba odmah dođu, a da pažnja na to prije nije bila usmjerena. Nije više potrebno da se pažnja usmjerava na stvari, koje se pružaju osjetilima, da bi se primio njihov utisak. Jedan vrlo trivijalan, ali karakterističan slučaj te vrste, sama sam doživjela. Kada sam putovala sjevernom Amerikom, bilo je među nama nabačeno pitanje, koji broj nosi lokomotiva vlaka, kojim smo putovali. Odmah se u mojoj svijesti pojavio dotičan broj. Ali to nije bio slučaj vidovitosti. Za takvo što moralo bi se preletjeti cijelim vlakom i pogledati broj. S moje strane pak nije bilo svjesne namjere, da mi oko, kad je vlak ulazio u stanicu, promatra dotičan broj, ali moje pamćenje ga je zabilježilo. Kad se je kasnije za taj broj pitalo, pojavila se u meni odmah mentalna slika ulazećeg vlaka sa brojem na čelu lokomotive. Ta sposobnost, kad je jedanput postignuta, od velike je koristi, jer ona znači, da slike, koje su se oko nas zbivale, a da nismo na njih ni pazili, ipak možemo u svojem pamćenju izazvati, ali treba samo posegnuti za bilješkama koje je provelo mentalno, astralno i fizičko tijelo za sebe samo.

Takva automatska aktivnost mentalnog tijela, bez svjesne aktivnosti Jive, radi u nama svima u mnogo većoj mjeri, nego što to možemo i slutiti, jer se ispostavilo, da, ako se nekog čovjeka hipnotizira, onda će on moći izvijestiti o izvjesnom broju sitnih događaja, kojima je prisustvovao, a da mu njegova pažnja nije bila ni najmanje potaknuta. Ti utisci ulaze preko mentalnog tijela do mozga i utiskuju se u njega. Na takav način dobije mentalno tijelo mnogo utisaka, koji nisu dovoljno duboki, da bi mogli prodrijeti do svijesti, ne zbog toga, što svijest ne bi bila u stanju, da ih prepozna, već jer nije dovoljno budna, da bi ih osim ovih dubljih utisaka i pribilježila. U hipnotičkom transu, deliriju, fizičkom snu, kad je Jiva udaljen, iznosi mozak te utiske opet van, jer su obično potisnuti od mnogo jačih utisaka samog Jive, ali ako je um uvježban u promatranju i snimanju takvih slabijih utisaka, onda će ih Jiva, svojevoljno moći razotkriti.

Ako dva čovjeka šeću ulicom, jedan od njih izvježban u promatranju, a drugi ne, obojica će primiti izvjesne utiske, kojih obojica, dok ih primaju, nisu svjesni. Međutim kasnije, školovani će promatrač biti u stanju, da te utiske ponovno izazove, što kod drugoga neće biti moguće. Pošto ta sposobnost ima svoje korijene u jasnom mišljenju, to će oni, koji bi htjeli, da svoju moć mišljenja izobraze i svladaju, dobro učiniti, da se naviknu točno promatrati i da se odreknu užitka da bezglavo tumaraju kako ih struja mašte nosi.

 

RAZVOJ MENTALNIH SPOSOBNOSTI

Kako se slike gomilaju, tako spoznavateljev posao postaje sve zamršeniji i njegova aktivnost koja na njih djeluje, počinje sada jednu za drugom razvijati različite sile, sadržane u njegovoj božanskoj prirodi. On ne prihvaća sada vanjski svijet po njegovom jednostavnom odnosu prema njemu, kao stvari koje mu čine ugodu ili bol, već on počinje sada te slike, koje predstavljaju predmete, stavljati u red, da ih prema njihovim raznim aspektima istražuje i razmatra. On sada počinje i svoja promatranja dovoditi u red. On promatra redoslijed kojim se slike izmjenjuju jedna za drugom. Ako je za prvom slikom češće slijedila druga, tada se on, pri ponovnoj pojavi prve, ogledava za drugom, pa tako dovodi obje u međusobnu vezu. To je prvi pokušaj prosuđivanja, izranjanje urođene sposobnosti. Čovjek zaključuje da se zbog A i B koji se uvijek pojavljuju jedan za drugim, mora pojaviti B nakon što se pojavilo A. Pošto je to predviđanje redovito i on te pojave dovodi u vezu, kao »uzrok« i »posljedicu«, pa mnoge od grešaka, u koje isprva zapada, nastaju iz razloga, što je prenaglio kod postavljanja tog odnosa. Kad će on dalje te dobivene slike postaviti jednu do druge, onda će opaziti, da su ili međusobno slične ili neslične, pa će tako razviti sposobnost uspoređivanja. On si odabire jednu ili drugu sliku, kao takvu, koja će mu omogućiti ugodu, zatim stavlja svoje tijelo u kretanje, da si potraži te slike u vanjskom svijetu, pri čemu uslijed toga izbora i njegovih posljedica stvara svoju prosudbu. On razvija osjećaj u odnosu prama sličnosti i nesličnosti grupirajući zajedno stvari istaknuto slične odjeljujući one druge neslične, čineći pri tome mnoge pogreške, koje nakon kasnijih promatranja ispravlja, jer su ga površne sličnosti na početku zbunile.

Tako se jedna za drugom razvijaju: snage promatranja, razlikovanja, uspoređivanja, razmišljanja i prosuđivanja, svojstva koja vježbom rastu i tako se proširuje aspekt Ega kao spoznavaoca, aktivnošću mišljenja i stalnom i ponovljenom akcijom i reakcijom između Ega i Ne-Ega.

Da se razvoj tih svojstava ubrza, moramo ih promišljeno i svjesno vježbati, koristeći okolnosti svakodnevnog života kao prilike da ih razvijemo. Kako smo vidjeli da se moć promatranja u svakodnevnom životu da vježbati, isto se tako možemo naučiti, da stvari oko nas promatramo s točke, s koje si one međusobno sliče ili ne sliče. Možemo izvlačiti zaključke i preispitivati ih po događajima; možemo uspoređivati i prosuđivati, i sve to možemo činiti svjesno i s namjerom. Tako promišljenom vježbom brzo raste moć mišljenja i postaje sposobnošću, kojom možemo svjesno baratati i osjećati potpunu ovladanost.

 

VJEŽBANJE UMA

Vježbati um na bilo koji način znači određeno organiziranje mentalne tvari iz koje se sastoji mentalno tijelo i iznošenje na vidjelo spoznavateljeve snage. Svojstvo, da se um može proširiti, može se primijeniti na svaki problem i u svaku svrhu. Izvježbani um može se upotrijebiti kod svakog novog predmeta; on će se s njim ogledati i svladati ga na način, koji je neuvježbanom umu nemoguć. To i je korist vježbanja.

No uvijek treba imati na umu, da se vježbanje uma ne sastoji u tome, da ga punimo činjenicama, već u tome, da iz njega izrastaju njegove snage. Um neće narasti ako ga napunimo mislima drugih ljudi, već samo tako, da se upotrebljavaju njegove vlastite sposobnosti. O velikim učiteljima, koji su se dovinuli do najviših visina ljudskog razvoja, kaže se, da im je poznato sve što postoji unutar sunčanog sistema. Ali time se ne misli reći, da je svaka činjenica, koja unutar toga postoji, stalno nazočna u njihovoj svijesti, nego da su oni u sebi razvili aspekt spoznaje u tolikoj mjeri, da će uvijek, kad svoju pažnju uprave na izvjesnu stvar, saznati o njoj sve do u najmanje tančine. To je mnogo veća stvar nego pamćenje nakrcano velikim brojem činjenica, kao što je isto tako i mnogo veća stvar, vidjeti bilo što u našem vidokrugu, nego da smo slijepi, i da svijet poznajemo samo po opisu, koji su nam drugi dali o njemu.

Razvoj uma ne mjeri se po broju slika koje u sebi sadrži, već prema razvojnom stupnju spoznaje, tj. snage koja može unutar sebe prikazati ono što mu je prikazano. Ovakva snaga je korisna u bilo kojem svijetu, kao i u ovom, i kad ju jednom posjedujemo, onda je možemo i svagdje primijeniti.

 

POVEZIVANJE SA RAZVIJENIM BIĆIMA

Ovaj rad oko školovanja našeg uma može biti od osobite koristi, ako dođemo u vezu s bićima, koja su razvijenija od nas. Oštriji mislilac od nas, može nam dati materijala, izaslati titraje višeg reda, nego što ih mi sami možemo proizvesti. Komad željeza dok leži na zemlji, nije u stanju da izdaje ikakve titraje topline; ali leži li u blizini vatre, reagirati će na titraje i postati vruć. Kad dođemo u doticaj s kojim velikim misliocem, njegovi će titraji utjecati na naše mentalno tijelo i u njemu izazvati odgovarajuće titraje tako, da će s njim zajedno skladno titrati. Dok se u takovom odnosu nalazimo, osjećamo, kako nam naša mentalna snaga  raste  i  kako  nam  se  naša  moć  shvaćanja  proteže  također  i  na  onakve pojmove, kakve obično ne zamjećujemo. Kad smo nakon toga opet sami, nalazimo da su ti pojmovi izblijedjeli i postali zbrkani.

Slušamo li kakvo predavanje i pratimo li ga s razumijevanjem; vrlo dobro razumijemo izneseno učenje. Odlazimo zadovoljni osjećajući da nam se spoznaja bitno proširila. Slijedeći dan htjeli bismo, dobivenu spoznaju saopćiti prijatelju, kad na svoju sramotu, otkrivamo da nam je posve  nemoguće prikazati pojmove, koji su nam bili jučer tako jasni i činili nam se potpuno shvatljivi. Nakon čega nestrpljivo izjavljujemo: » Siguran sam da to znam, to je tu, samo da mi je uhvatiti«. Taj osjećaj nastaje iz sjećanja na titraje, koje su iskusili i mentalno tijelo i Jiva; ondje je još svijest o pojmovima, sjećanje na preuzete oblike i osjećaj, pošto su već bili stvoreni, da će ih biti lako ponovno stvoriti. Dan prije su moćni titraji oštrijeg mislioca, oni koji su izazvali oblike koje je mentalno tijelo prihvatilo, bili izgrađeni izvana, a ne iznutra. Ova nesposobnost koja se dogodila ovim neuspjelim pokušajem, da se prikažu ovi titraji, ne znači ništa drugo, već da se mora češće poduzeti stvaranje ovih oblika, prije no što će ovi titraji biti dovoljno snažni da ih se samostalno izvodi. Spoznavatelj mora češće titrati na takve uzvišenije načine, prije nego što će ih moći po volji prikazivati. Na temelju ove u njemu nalazeće biti, može on sam u sebi razvijati snagu, da istu prikazuje, nakon što je više puta na taj način odgovarao na poticaje, koji dolaze izvana. Oba ovdje promatrana spoznavatelja posjeduju istu sposobnost, samo što je ona kod jednoga razvijena, dok je kod drugoga latentna. Dodirom sa sličnom, ali već aktivnom sposobnošću, latentnost je potaknuta, i tako jača sila ubrzava razvoj one slabije.

U ovom je jedan od važnih razloga za druženje sa ljudima naprednijim od nas. Dodir s takvim ljudima ide samo u našu korist; jer rastemo pod njihovim stimulirajućim utjecajima. Pravi učitelj koristi tako svojim učenicima samom svojom prisutnošću daleko više, nego bilo kakvim riječima.

Direktan i osoban dodir je najdjelotvorniji kanal za izvršiti takav utjecaj. Nema li ga ili je teško do njega doći, onda se to može postići pomoću knjiga, ako ih se pametno izabere. Kad čitamo knjigu nekog zbilja velikog pisca, onda bi se morali truditi, da se za to vrijeme stavimo u stanje potpune negativnosti ili prijemćivosti, da možemo primiti u sebe što više njegovih misaonih titraja. Nakon što smo nešto pročitali, moramo se dulje vremena na tome zadržati, promišljajući o tome, da bi misli koje je djelomično izrazio pokušali osjetiti kao i sve njihove sakrivene odnose. Naša pažnja mora biti usredotočena da preko koprene njegovih riječi prodremo u um pisca. Takav način čitanja je kao školovanje koje podupire naš mentalni razvoj. Manje naporan način čitanja može nam služiti za ugodnu razonodu, može našem umu priskrbiti vrijedne činjenice kojima ćemo se i sami okoristiti. Ali samo takvo čitanje kakvo je gore opisano potiče naš razvitak i ne bi ga smjeli iznevjeriti oni koji teže rasti u služenju.

 

GLAVA VII

KONCENTRACIJA

Malo je stvari, koje bi od proučavatelja, koji je počeo da školuje svoj um, iziskivale toliko snage, kao što je to vježba koncentracije. U početnim fazama aktivnosti uma cijeli napredak ovisi o njegovoj hitrosti, budnosti, spremnosti za primanje različitih osjeta i brzom skretanju pažnje s jednog predmeta ka drugom. Na ovim prvim stupnjevima vrijedno je svojstvo: okretnost, a za napredovanje i veoma bitno, da je pozornost stalno upravljena prema van. Dok um još mora sakupljati materijal za mišljenje, osobita okretnost je prednost, kroz mnoge živote rasla je njegova okretnost i vježbom je um postao jači. Kada nastojimo da zaustavimo naviku našeg uma da se kreće u svim smjerovima prema van i da mu nametnemo da pozornost čvrsto uperi na jednu točku, takva promjena naravno izaziva otpor i šok, te se um žestoko opire, poput divljeg konja kad prvi put osjeti uzde.

Vidjeli smo, da se mentalno tijelo oblikuje prema slikama predmeta, na koje je usmjerena pažnja. Patanjali govori o zaustavljanju nestalnosti misaonog principa, tj. o obustavljanju tih stalnih promjenjivih prikaza vanjskoga svijeta. Zaustavljanje stalnih promjena u mentalnom tijelu i zadržavanje oblika jedne stalne slike, je koncentracija s obzirom na oblik. Ako se pak usmjeri stalna pažnja na tu sliku, tako da je spoznavatelj u potpunosti sam u sebi prikazuje, onda je to koncentracija s obzirom na spoznavatelja.

Kod koncentracije svijest se drži na izvjesnoj slici i sva spoznavateljeva pažnja uperena je na jednu točku, bez kolebanja ili zastranjivanja. Um, stalno trči privučen vanjskim predmetima, neprestano lutajući od jedne stvari do druge, brzim izmjenama mijenja svoj oblik od jedne do druge stvari, postaje tako ukroćen, obuzdan i voljom prisiljen, da ostane u jednom obliku, tj. da čvrsto drži jednu sliku, bez obzira na sve druge utiske, koji na njega jurišaju. Kada um postaje na taj način čvrsto povezan s jednom slikom i spoznavatelj je stalno promatra, onda će o tom predmetu saznati mnogo više, nego što bi to moglo biti opisano riječima. Naša misao o nekoj slici, o nekom krajoliku, mnogo je točnija, kad smo to sami gledali, nego li da smo o tome čuli ili čitali. Ako se koncentriramo na opis, onda se u mentalnom tijelu oblikuje slika i o tome dobivamo jasniju predodžbu, nego li kroz samo čitanje riječi. Riječi su simboli stvari, pa koncentracijom i bližim dodirom na grube konture riječima prikazane stvari, taj okvir postaje sve više i više ispunjen detaljima.

Ne treba zaboraviti da koncentracija nije stanje pasivnosti, već naprotiv stanje intenzivne i određene aktivnosti. Ovo u mentalnom svijetu usporedivo je sa sličnim stanjem u fizičkom svijetu, kad se napinju mišići koji su podvrgnuti duljoj napetosti. Kod početnika tu mentalnu napetost prati fizička napetost i zato obično kod njih nakon koncentracije nastupa fizički umor, umor mišića, a ne samo živčanog sistema. Kao što kad oštro promatramo kakav predmet, pa smo u stanju da točno vidimo sve njegove pojedinosti, koje bi kod letimičnog pogleda ostale nezapažene, isto nam je tako moguće, da možemo u tančine promatrati pojedinosti jedne ideje. Što više pojačavamo intenzitet koncentracije, tako ćemo i više pojedinosti moći opaziti, kao što će trkač u jednoj minuti sigurno proći pokraj više predmeta, nego li jedan pješak. Šetač će potrošiti istu količinu mišićne energije, kako bi prošao pored dvadeset predmeta, kao i onaj koji trči, ali s bržom potrošnjom energije trkača kraće je vrijeme za prolazak tog puta.

Kad počnemo moramo svladati dvije teškoće: prvo, moramo zanemariti utiske, koji stalno jurišaju na um. Mentalno tijelo mora se spriječiti da odgovara na ove kontakte, a naginjanju da odgovara na te vanjske utiske mora se oduprijeti. Uslijed toga dolazi do potrebe da se pažnja dijelom usmjeri na sam otpor, a kada se nadjača to naginjanje, onda otpada i taj otpor. Potrebna je savršena ravnoteža, niti otpor, niti ne-otpor, već mora vladati stalna tišina, toliko jaka da valovi, koji dolaze izvana, ne proizvedu nikakav rezultat, čak ni sekundarni rezultat svijesti o nekom otporu.

Drugo, um mora za to vrijeme držati jedino sliku predmeta na koji se koncentrira. On ne samo da se ne smije mijenjati odgovaranjem na utjecaje koji dolaze izvana, već on mora zaustaviti svoju vlastitu unutarnju aktivnost, pri čemu mora stalno uređivati svoj sadržaj, razmišljajući o njemu uspostavljanjem novih odnosa, nalazeći skrivene sličnosti i nesličnosti. Ovo ograničavanje pažnje na jedan predmet ne treba da ga zaustavi u njegovim aktivnostima, već ih mora izlijevati u jedan jedini kanal. Voda koja teče širokom površinom, u usporedbi s istom količinom vode koja je usmjerena uskim kanalom i istim početnim impulsom, imati će manje motorne snage da odnese prepreku. U tome je vrijednost usredotočenosti, na kojoj učitelji meditacije stalno inzistiraju. Bez pojačavanja uma, efektivna snaga postala je mnogo veća. Ako se dopusti pari da se slobodno širi zrakom, jedva da će komarcu smetati na njegovom putu, ali ista para u cilindru pokrenula bi klip. Ovo nametanje unutarnjeg mira umu koji se bavi dubljim i punijim životom teže je od ignoriranja vanjskih utjecaja. Lakše je vanjskom svijetu okrenuli leđa, nego li umiriti unutarnji svijet: budući, da je on bliži Egu, jer on je ono, što na sadašnjoj razvojnoj stepenici za najviše ljudi praktično predstavlja njihov »Ja«. Već i sam pokušaj, da se um na takav način primiri je u razvoju svijesti napredak, jer mi osjećamo, da vladar i nadvladani ne mogu biti jedno, pa se instinktivno identificiramo s vladarom. »Ja umirujem um« je izraz svijesti, a sam um se osjeća kao nešto što pripada njegovomu »Ja«, nešto što »Ja« posjeduje.

Ovo uočavanje nesvjesno raste; a proučavatelj postaje svjestan podvojenosti, nečega što nadzire i nečega što je nadzirano. Niži konkretni um se odvaja i »Ja« osjeća veću snagu i jasniji pogled; razvija se osjećaj, da taj »Ja« nije ovisan o tijelu ili umu. Ovo je prvo ostvarenje tj. osjećaj svijesti istinske besmrtne prirode, intelektualno viđenje koje postoji u takvoj viziji, koju potiče koncentracija i koja je tako nagrađena. Daljnjim vježbanjem proširuje se horizont; ne samo prema vani, već i prema unutra, sve više i više prema unutra. Ondje se razvija snaga koja na prvi pogled spoznaje istinu, koja se očituje tek kada je u svojim sporim procesima rasuđivanja um nadiđen. (Čitatelj ne smije zaboraviti, da se izraz »um« odnosi na »niži um«, mentalno tijelo sa Manasom). Jer »Ja« je izraz »Ega«, čija je priroda spoznaja i kad god on dolazi u doticaj s istinom, on nalazi ispravne titraje, te je stoga sposoban stvoriti i ispravnu sliku, dok laž uzrokuje iskrivljenu sliku, ne proporcionalnu, i po samom svom odrazu najavljuje svoju prirodu. Što više um postaje podređen, to više potvrđuje svoju dominaciju vodstvo Ega, intuicija zauzima mjesto rasuđivanja, što bi bilo analogno na fizičkoj razini gledanju u odnosu na opip. U stvari, analogija je veća nego što se na prvi pogled čini, jer se intuicija neprekidno razvija iz rasuđivanja na isti način, bez promjene osnovne prirode, kao što se oko razvija bez opipa. Nastaje svakako velika promjena „ponašanja“ , ali to nas ne bi smjelo zaslijepiti za redovit i postupan razvoj. Impuls je intuicija neinteligentnog, nastao iz želje i niži je a ne viši od rasuđivanja.

Kada je um dobro koncentriran na neki predmet i kad može na neko vrijeme ostati u stanju usredotočenosti, slijedeće stanje je ispuštanje predmeta, a um zadržati u tom stavu usredotočenosti bez pažnje na bilo što. U tom stanju mentalno tijelo ne prikazuje sliku; njegov materijal je tu, ustaljen i čvrst, neprijemčiv za utiske, u stanju potpunog mira, poput mirnog jezera. To nije stanje koje može trajati dulje od trenutka, poput »kritičnog stanja« kemičara, dodirne točke između dva poznata i određena pod-stanja materije. Drugim riječima, svijest pobjegne iz umirenog mentalnog tijela i prelazi u i iz „Laya centra“ u neutralnu dodirnu točku između mentalnog i kauzalnog tijela; to je prijelaz popraćen trenutnom nesvjesticom ili gubitkom svijesti, neminovnom posljedicom nestanka predmeta svijesti, nakon čega slijedi svijest višeg. Ispuštanju predmeta koji pripadaju nižim svjetovima, slijedi pojavljivanje svijesti na predmetima viših svjetova.

Sada Ego može svojim vlastitim uzvišenim mislima oblikovati mentalno tijelo i prožimati ga svojim vlastitim vibracijama. On ga može oblikovati nakon visokih vizija razina iznad njegove, koje je dohvatio letimičnim pogledom u svojim najuzvišenijim trenucima i tako te ideje prenijeti prema dolje i prema van, na koje mentalno tijelo inače ne bi bilo u stanju odgovoriti. To su inspiracije genija, koje sjajnim svjetlom bljesnu dolje u um i prosvjetljuju svijet. Sam čovjek, koji takve inspiracije svijetu predaje, jedva može u svom običnom mentalnom stanju reći, kako su one do njega došle; on samo zna da na čudnovat način

…snaga unutar mene bruji oživljujući usne i geste mojih ruku«.

 

SVIJEST JE TAMO GDJE JE PREDMET KOJI JOJ SE ODAZIVA

U svijetu oblika, oblik zauzima određeni prostor,  i ne može se reći, ako mi se može oprostiti takav izraz,  da ima mjesta gdje ga nema. To zauzimanje izvjesnog prostora je bliže ili dalje od drugih oblika koji također zauzimaju određena mjesta u odnosu na svoj vlastiti. Kad bi se željelo promijeniti jedno mjesto drugim, morao bi se premostiti posredni prostor, a prijenos bez obzira brz ili spor, brz kao munja ili spor kao  kornjača, mora se učiniti bilo brzo ili kratko.

Što se tiče svijesti, njoj pojam prostora ne znači ništa. Svijest mijenja svoje stanje a ne svoje mjesto; obuhvaćajući više ili manje, zna ili ne zna ono što nije ona sama, u mjeri koliko može ili ne može odgovoriti na vibracije od ne-sebe. Njen horizont povećava se sa njezinom prijemćivosti, tj. sa njezinom moći odgovaranja, sa njezinim snagama reproduciranja vibracija. Ovdje se ne radi o promjeni prostora koji se nalazi između. Prostor pripada oblicima koji utječu jedni na druge i to najviše kada su blizu jedan drugome, a čija snaga opada što se udaljenost između njih povećava.

Svi uspješni studenti u koncentraciji ponovno otkrivaju da za svijest prostor ne postoji. Adept može upoznati bilo koji objekt unutar Svojih granica koncentracije, a udaljenost nimalo ne utječe na takvu koncentraciju. On postaje svjestan objekta, recimo npr. drugog planeta, ne zato što njegova astralna vizija djeluje teleskopski, već zato što u unutarnjem području cijeli svemir postoji kao točka; takav čovjek doseže Srce Života, i vidi sve stvari unutar njega.

U Upanišadama piše da se unutar srca nalazi malena sobica, unutar koje je “unutarnji eter”, koji je podudaran s prostorom.  To je Atma, Ego, besmrtnik onkraj boli.

“Unutar ovog obitava nebo i svijet; unutar ovog obitava vatra i zrak, sunce i mjesec, munja i zvijezde, sve što je i sve što nije u ovom [svemiru].” (Chhandogyopnishad, VIII. i.i 3. 3.)

Ovaj “unutarnji eter srca” je jedan prastari mistični pojam koji označava suptilnu prirodu Ega, koji je jedan i sve prožimajući, tako da svatko tko je svjestan Ega svjestan je svake točke svemira. Znanost govori da svaki pokret nekog tijela ovdje utječe i na najdalje zvijezde, jer su sva tijela uronjena i sve-prožeta eterom,  trajnim medijem koji prenosi vibracije bez trenja, bez gubitka energije, pa zato i bez obzira na udaljenost. Ovo se odnosi na oblikovnu stranu Prirode. Pa je sasvim prirodno, da je i svijest, životna strana Prirode, jednako tako sve-prožimajuća i neprekidna.

Mi osjećamo sebe da smo “ovdje” jer primamo dojmove od objekata koji nas okružuju. Tako kada svijest titra u odgovoru na “udaljene” predmete kao da su potpuno “blizu”, mi se osjećamo kao da smo s njima. Ako svijest odgovori na neki događaj koji se zbiva na Marsu ili da se taj događaj odigrao u našoj vlastitoj sobi, nema nikakve razlike u spoznaji bilo kojeg od njih, i ona osjeća sebe “ovdje” u oba slučaja jednako. Dakle nije u pitanju mjesto, već je u pitanju razvoj sposobnosti. Spoznavatelj je tamo gdje djeluje njegova svijest, a porast njegove moći odgovaranja znači uključivanje unutar njegove svijesti svega na što on odgovara, na sve što je unutar njegovog raspona titranja.

Ovdje će opet pomoći fizička analogija. Oko vidi sve što se njemu šalje preko svjetlosnih titraja, i ništa drugo. Ono može odgovoriti samo unutar određenog raspona titraja,  a sve izvan tog raspona, iznad ili ispod njega, je za njega mrak. Stari hermetički aksiom: “Kako iznad tako ispod “, znak je u labirintu koji nas okružuje, a studijem onoga što se odražava možemo često naučiti nešto o predmetima koji se na taj način odražavaju.

Razlika između ove sposobnosti da se bude svjestan na bilo kojem mjestu i “odlaska” na više razine je tome što u prvom slučaju Jiva, bez obzira nalazio se u svojim nižim vehiklima ili ne, osjeća sebe odmah prisutnim kod “udaljenih” predmeta, a u drugom slučaju, je odjeven u mentalno i astralno tijelo, ili samo u mentalno, i putuje prijenosom misli brzo od jedne točke do druge. Daleko važnija razlika je u drugom slučaju, kad se Jiva može naći usred mnoštva objekata koje nimalo ne razumije, novi i strani svijet koji ga zaprepašćuje i zbunjuje. U prvom slučaju on sve što vidi razumije, i u svakom slučaju poznaje život kao i oblik. Tako istraženo, svjetlo Jednog Ega sja kroz sve, uživajući u spokojnom znanju koje ne bi bilo moguće steći niti kada bi se provelo nebrojeno života usred bespuća oblika.

Koncentracija je sredstvo kojim Jiva bježi od robovanja oblicima i ulazi u Mir. “Za njega bez koncentracije nema mira,” govori Učitelj (Bhagavad Gita,II.66), jer mir ima svoje gnijezdo na vrhu stijene koja se izdiže ponad uskomešanih valova oblika.

 

KAKO SE KONCENTRIRATI

Čim se istraživač upoznao s teorijom koncentracije, trebao bi početi da je vježba.

Ako on ima karakter predanosti, njegov posao će biti pojednostavljen, jer on tako može uzeti predmet svoje predanosti kao predmet kontemplacije, a srce će biti snažno privučeno tom predmetu, um će spremno počivati na njemu, predstavljajući voljenu sliku bez napora i isključujući drugo s jednakom lakoćom. Um je neprestano potican željama, i stalno dvori kao sluga zadovoljstva. Um se stalno ogledava za slikama koje pružaju zadovoljstvo, i uvijek traži da prikaže slike koje pružaju ugodu a isključuje one koje daju bol. Zato će on počivati na voljenoj slici, učvršćen u tom promišljanju o zadovoljstvu iskušenom u njemu, i ako ga se nasilno odvuče od njega, on će se iznova vraćati na njega. Odana osoba može tako vrlo radovoljno dosegnuti znatan stupanj koncentracije. On će misliti na predmet svoje predanosti, stvoren zamišljanjem, onoliko jasno koliko može, na sliku, sliku tog predmeta, i zatim će držati svoj um pričvršćen na tu sliku, na ideju Voljenog. Tako će kršćanin misliti o Kristu, Djevičanskoj Majci, svom Svetom Zaštitniku, svom Anđelu Čuvaru. Hindus bi mislio na Mahešvaru, Višnu, Uma, Šri Krišnu. Budist bi mislio na Budu, Bodisatvu. Parsi će misliti na Ahura-mazdu, Mitru, itd.  Svaki i svi ovi predmeti izazivaju predanost štovatelja, a privlačnost je pomoću njih uvježbala vezu srca i uma do srećenosnog predmeta. Ovako um postaje usmjeren s najmanje truda, najmanje izgubljenih napora..

Tko u karakteru nema toliko predanosti, element privlačnosti može također biti od koristi, ali u ovom slučaju on neće biti usmjeren prema Osobi već prema Ideji. Prva nastojanja koncentracije uvijek treba učiniti pomoću ove pomoći. Umjesto predanosti nekoj atraktivnoj slici može se uzeti oblik neke duboke ideje, nekog uzvišenog problema. Tako bi se oblikovao predmet koncentracije i na njega bi um trebao biti stalno usmjeren. Povezujuća moć privlačnosti je ovdje intelektualno zanimanje, duboka želja za znanjem, dubokoumno ljubeći čovjek.

Drugi vrlo plodonosan oblik koncentracije, za onoga koji nije privučen nekoj osobnosti kao predmetu predanosti, je u izboru neke vrline i koncentracije na nju. Takav predmet koncentracije je vrlo stvarna vrsta predanosti, jer on obraća srce prema ljubavi za intelektualno i moralnoj ljepoti. Vrlina treba biti zamišljena u umu na najcjelovitiji mogući način, a kada se dobije jedan općeniti pogled na njene učinke, um treba učvrstiti na njegovo suštinsko svojstvo. Velika dodatna prednost ove vrste koncentracije je da um oblikuje sebe prema toj vrlini i ponavlja njene titraje, vrlina postupno postaje dio naravi, i konačno se čvrsto potvrđuje u karakteru. Ovo oblikovanje uma je uistinu čin samoostvarenja, jer će um nakon nekog vremena oblike koji su mu bili nametnuti koncentracijom prihvatiti i oni će postati organi njegovog uobičajenog izražavanja.

— Istina je, koju poučava stara Cohhandogyopanishad (III. XIV. i.):

»Čovjek je stvor mišljenja; o čemu on razmišlja u ovom životu, to će kasnije i postati«.

Kada um izgubi uporište na svom predmetu, bilo predanosti ili intelektualnosti, kako će se dogoditi s vremena na vrijeme, mora se iznova vratiti i usmjeriti na predmet. U početku će često odšetati bez da se to zapazi, i student se iznenada budi s činjenicom da razmišlja o nečem potpuno različitom a ne o pravom predmetu misli. Ovo će se ponavljati iznova i iznova, i on ga treba strpljivo vraćati natrag, zamornim i zasitnim procesom, ali nema drugog načina kojim se može steći koncentracija.

Korisna je i uputna mentalna vježba, da se um kada neopazice bez upozorenja sklizne, vrati natrag istim putem kojim je otputovao u svojim vrludanjima. Ovaj proces povećava nadzor jahača nad njegovim odbjeglim konjem i tako smanjuje njegovu sklonost bježanju.

Dosljedno mišljenje, premda korak prema koncentraciji, nije istovjetno s njom, jer u dosljednom mišljenju um prelazi redom od jedne do druge slike, i nije pričvršćen ni na jednu. Pa iako daleko lakše od koncentracije, početnik ga može upotrijebiti da ga vodi do težeg zadatka. Predanoj osobi često može pomoći ako izabere neku scenu iz života predmeta njegove predanosti, oslikavajući scenu živahnim detaljima, lokalnim krajolicima i u bojama. Tako se um postupno učvršćuje na jednoj liniji, i može biti doveden do i konačno usredotočen na središnji lik scene, predmet predanosti. Kako je scena reproducirana u umu, on dobiva osjećaj stvarnosti, i prilično je moguće da na ovaj način dođe u magnetski dodir s zapisom ove scene na višim razinama, trajnom fotografijom toga u kozmičkom eteru, te tako zadobiti mnogo više znanja o njoj nego bi bila dobivena bilo kakvim opisom koji se može dobiti. Na isti način bi predana osoba mogla doći u magnetski dodir s predmetom predanosti i ući u direktan dodir i daleko bliži odnos s njim nego što bi inače bilo moguće. Jer svijest nije podložna fizičkim prostornim ograničenjima, već je sveprisutna, što smo već bili razjasnili.

Moramo zapamtiti da koncentracija sama za sebe nije sekvencijalno mišljenje, i da um mora biti na posljetku učvršćen na jedan predmet, ne razmišljati o njemu, već na neki način isisavati, upijati njegov sadržaj.

GLAVA VIII

ZAPREKE KONCENTRACIJI

LUTAJUĆI UMOVI

Općenita pritužba, koja se čuje iz usta onih, koji su se počeli praktično baviti vježbama koncentracije, je da već i sam pokušaj koncentriranja, vodi samo do još većeg nemira u intelektu.

Do izvjesnog stupnja je to nesumnjiva istina, jer kao što svuda postoji zakon o uzroku i posljedici, tako on postoji i ovdje, pa ovaj na intelekt izvedeni pritisak uzrokuje, posve prirodno, i odgovarajuće protudjelovanje. Kad smo voljni to priznati, onda moramo s druge strane ipak upozoriti na to, da se taj povećani nemir uglavnom bazira na iluziji. Osjećaj tako povećanog nemira uglavnom se mora pripisati otporu Ega, koji teži za postojanošću, nasuprot razuma čije je normalno stanje gibanje. Taj je Ego kroz dugi niz godina bio potezan od razuma, koji se nalazio u brzom gibanju, kao što je i čovjek nošen prostorom stojeći na zemlji koja se okreće. On nije svjestan tog kretanja, on ne zna da se zemlja kreće, iako je on sastavni dio tog kretanja, i s njom se zajedno kreće. Kad bi se on mogao odvojiti od zemlje i zaustaviti svoje vlastito gibanje i kad ne bi pri tom bio raznesen na komadiće, tek onda bi mogao biti svjestan, kolika je brzina, kojom se zemlja okreće. Dokle god čovjek popušta svakoj kretnji svoga razuma tako dugo si ne će biti svjestan njegove neprestane aktivnosti i neumornosti, ali čim on sebe umiri, čim umiri to gibanje, odmah osjeti to neprestano kretanje razuma kojem se dotad prepuštao.

Ukoliko početnik spozna ove činjenice, neće biti obeshrabren na samom početku svojih naprezanja pri susretu sa ovim općim iskustvom, već će uzimajući to zdravo za gotovo, ići mirno za svojim zadatkom. I nakon svega, to i nije ništa drugo, već samo ponavljanje iskustva izraženo od Arjune prije 5.000 godina:

»O Madhusudana, ova joga koju si sažeto opisao izgleda mi nepraktična i nepodnošljiva, jer je um nemiran i nepostojan. Um je nemiran, moćan i teško ukrotiv. O Krishna, mislim da je lakše obuzdati vjetar nego um. «

A i odgovor, kojim Krishna upućuje na jedino mogući put do uspjeha, danas je isto tako istinit, kao i onda:

»Bez sumnje, o junače, um je teško ukrotiti i umiriti, ali može biti zauzdan stalnom vježbom i ravnodušnošću.«   (Bhagavad-gita, VI.34,35,36)

Tako umireni um neće biti lako izbaciti iz ravnoteže od strane lutajućih misli drugih ljudi, koje idu za tim, da se bilo gdje ugnijezde, i koje nas stalno okružuju. Um priviknut koncentraciji, zadržava uvijek izvjesnu pozitivnost i ne da se lako oblikovati od nepoželjnih nasrtljivaca.

Svi ljudi, koji bi htjeli školovati svoj um, morali bi biti uvijek na oprezu, pogotovo prema onim mislima, koje bi se htjele »uvući u um«, provodeći prema njima stalni odabir. Protivljenjem da se lošim mislima dozvoli boravak, i nastojanjem da se odmah istjeraju takve misli, trenutnom zamjenom jedne loše misli sa drugom dobrom suprotnog karaktera, je vježba koja će preudesiti um pa će on s vremenom djelovati automatski i odbijati loše misli vlastitom voljom. Skladni, ritmički titraji odbijaju neskladne i neredovite; oni odskaču od površine koja ritmički titra, kao kamen, kad ga se baci na kotač, koji se vrti. Pošto svi mi živimo u stalnoj struji dobrih i loših misli, moramo odgajati aktivni izbor uma, tako da automatski dozvoli ulaz dobrim mislima, a loše da automatski odbija.

Um je poput magneta, koji privlači i odbija, a mi sami možemo odrediti, koje vrste će biti ta privlačna i odbojna snaga. Ako bdijemo nad mislima koje ulaze u naš um, onda ćemo naći da su one od iste vrste, kao i one kojima se mi sami obično bavimo. Um privlači misli koje su podudarne s njegovom uobičajenim aktivnostima. Ako mi onda na neko vrijeme, vježbamo oprezno biranje, um će uskoro činiti taj izbor sam od sebe u izabranom smjeru, pa će lošim mislima zapriječiti prodor u um, dok će dobrima uvijek vrata biti otvorena.

Većina ljudi je samo previše prijemčiva, a ta prijemčivost je zbog slabosti, a ne zbog namjerne samo-predanosti višim utjecajima. Mi ćemo zbog toga učiniti dobro ako naučimo kako sebe učiniti pozitivnima, a kako pak postati negativnima, kad mi odlučimo da je poželjno da tako bude.

Navika u koncentraciji vodi do jačanja uma, tako da će on sve misli koje dolaze izvana dragovoljno podvrći kontroli i izboru, a već je objašnjeno kako ga se može izvježbati da automatski odbija loše. Međutim nije na odmet dodati na već rečeno da ako se neka loša misao i ušulja u um, da će biti mnogo bolje da se s njom ne upuštamo u izravnu borbu, već da iskoristimo činjenicu da um ne može misliti istovremeno na dvije stvari. U tom slučaju treba um upraviti na neku dobru misao, a loša će već samim time otpasti. U borbi protiv bilo čega, sama ta sila izazvati će odgovarajuće protudjelovanje i time povećati naš problem. Ako pak okrenemo naš mentalni pogled na neku sliku, koja leži u suprotnom smjeru, onda će prijašnja slika mirno otpasti iz našega vidokruga. Mnogi ljudi protrate godine boreći se sa nečistim mislima, umjesto da se isključivo bave čistim mislima, koje ne bi ostavljale prostora svojim napadačima. Stoga kako um uvlači u sebe materiju koja ne reagira na loše, malo po malo postaje pozitivan i neosjetljiv prema toj vrsti misli.

U ovome je tajna ispravne prijemčivosti. Um reagira prema svojoj konstituciji, odgovara na sve, što mu je po prirodi slično i srodno. Navikom dobrog mišljenja činimo da um postaje negativan za dobro, a pozitivan za loše, jer mu na taj način direktno dovodimo materijal za izgradnju, koji je prijemčiv za dobro, a neprijemčiv za loše. Moramo misliti na ono što bismo htjeli primiti, a odbiti misliti na ono što ne bismo htjeli primiti. Takav um privlači u sebe iz misaonog oceana, koji ga okružuje, dobre misli, a loše odbija, i tako raste čišći i jači usred istih misaonih uvjeta, koji drugi um nagrđuju i slabe.

Metoda kojom jednu misao zamjenjujemo drugom, je metoda koja može biti iskorištena kao velika prednost na različite načine. Ako bilo kakva neprijatna misao o nekoj osobi uđe u naš um, odmah bismo je morali zamijeniti nekom misli vrline koju ta osoba posjeduje ili nekim dobrim djelom koju je ona učinila. Ako um muči tjeskoba, trebali bismo ga okrenuti k mislima o svrsi na kojoj počiva život, Dobrom Zakonu koji „snažno i blago uređuje sve stvari“. Ako se stalno sama po sebi nameće neka posebna vrsta nepoželjnih misli, bilo bi pametno da se opskrbimo posebnim oružjem. U tom slučaju treba dozivati u pamet neki stih ili frazu, u kojoj je sadržana nasuprotna ideja i te se fraze treba sjetili svaki put kad se javlja nepoželjna misao. Za tjedan ili dva ta će nas misao prestati uznemiravati.

Dobar je plan stalno puniti um nekom uzvišenom misli, nekom riječju podrške, nekim nadahnućem za plemenito življenje. Prije nego se bacimo u vrtlog svakodnevnog života, morali bismo dati umu ovaj štit dobrih misli. Dovoljno je nekoliko riječi uzetih iz nekog Svetog Pisma, pa ih rano ujutro usaditi u um s nekoliko ponavljanja, a one će se preko dana uvijek pojaviti i ponavljati se u umu, kad god je um nezaposlen.

 

OPASNOSTI KONCENTRACIJE

Ima izvjesnih opasnosti koje su povezane sa praksom koncentracije, na koje treba upozorili početnike, jer mnogi marljivi studenti, u svom nastojanju da stignu što dalje idu previše naglo, pa umjesto da si pomognu oni si naškode.

Uslijed neznanja i nepažljivosti može studentovo tijelo lako stradati.

Kad netko svoj um koncentrira, tijelo mu nehotice dođe u stanje napetosti, a da to i ne zapazi, nesvjestan koliko se to njega tiče. Kako se tijelo povodi za umom možemo vidjeti u mnogim posve trivijalnim prilikama. Kada se npr. Pokušavamo nečega sjetiti namršti nam se čelo, oči se zapilje u jednu točku i obrve se stisnu. Kod osobito napete pažnje pogled nam je posve nepomičan, a kod tjeskobe, pogled je čeznutljiv. Od najranijih vremena bio je svaki umni napor povezan i sa tjelesnim naporom. Um je potpuno udovoljavao tjelesnim potrebama i bio posve zaokupljen tjelesnim naprezanjima, a takva povezanost podesila je da sve automatski funkcionira.

Kad započnemo s koncentracijom, tijelo već po samoj navici slijedi um, mišići se ukoče i živci postanu napeti. Radi toga dolazi lako do popratne pojave u vidu velike fizičke iscrpljenosti, iznemoglosti mišica i živaca, pa mnoge ljude vodi do odustajanja u uvjerenju, da su ti loši efekti neizbježni.

To se ustvari može vrlo lako izbjeći jednostavnim oprezom. Početnik bi morao ponekad svoju koncentraciju nakratko prekinuti, kako bi zapazio stanje svojega tijela, i ukoliko primijeti da je ono previše napeto, ukočeno ili kruto, onda ga mora opustiti. Kad se to više puta ponovi, veze povezanosti se slome i tijelo ostaje meko i odmorno, a um usredotočen. Patanjali kaže da za vrijeme meditacije držanje tijela mora biti »lako i udobno«. Napetost tijela šteti tijelu a umu time ne može nimalo pomoći.

Možda mi za bolju ilustraciju ovoga može biti oproštena jedna osobna anegdota. Jednog dana, pod treningom H. P. Blavatsky, zadala mi je da izvršim izvjestan napor vlastitom voljom. Ja sam to provela silno se naprežući, a posljedica je bila, da su mi sve žile na glavi jako nabrekle. »Draga moja«, strogo je rekla, »volja nema nikakve veze sa vašim krvnim žilama«.

Druga fizička opasnost leži u djelovanju koncentracije na živčane stanice mozga. Kako se koncentracija pojačava, um postaje mirniji, a Ego se počinje očitovati preko uma, te time pak postavlja nove zahtjeve na živčane stanice mozga. Te se stanice, naravno, sastoje u konačnici iz atoma, a stjenke tih atoma sastoje se iz spirala spirila, kroz koje prolaze struje životne snage.

Ovih spirila ima sedam kompleta, od kojih se četiri upotrebljavaju, dok se ostala tri, poput neke vrste rudimentarnih organa, još ne koriste. Kako ove više energije silaze, tražeći prolaz u atomima, podešavaju spirile i potiču ih na aktivnost, kako bi im u kasnijem razvojnom periodu služile kao prolazi. Dok se to odigrava polagano i oprezno, cijeli proces je siguran, ali prekomjernim pritiskom nanosi se šteta ovoj finoj građi spirila. Ove sitne, nježne cjevčice, poput cjevčica od mekog indijskog kaučuka, kada se ne koriste, stjenkama se dodiruju, pa ako se pokušaju nasilno  otrgnuti,  mogu  se  lako potrgati. Osjećaj tuposti i tromosti koji se širi mozgom znak je opasnosti. Ako se na to ne obaziremo može nastati jaka bol ali i tvrdokorna upala. Zbog toga treba u početku provoditi koncentraciju vrlo oprezno i nikad je ne dovoditi do točke zamora mozga. Na početku je sasvim dovoljno vrijeme od nekoliko minuta, a kako vježbanjem napredujemo može se vrijeme postepeno produžiti.

Ali kako god kratko vrijeme koje se posvećuje koncentraciji, glavno je da se obavlja redovito. Ako izostane vježba makar jedan dan, vratit će se atomi u svoje prijašnje stanje, pa se mora vježbati iz početka. Redovita i stalna vježba, ali ne i preduga, osigurava najbolje rezultate i izbjegava opasnost. U nekim tzv. Hatha-Yoga školama preporučuje se učenicima, kako bi potpomogli svoju koncentraciju, da usredotoče  svoj pogled na crnu točku na bijelom zidu i da to usredotočeno gledanje provode dok ne nastupi stanje transa. Međutim, postoje dva razloga zbog čega ovo ne bi trebalo raditi. Prvo, takav postupak škodi fizičkom vidu, a oči gube svoju sposobnost prilagođavanja. I drugo, ovo stvara neku vrstu mozgovne paralize. To počinje sa zamorom stanica retine, jer čim ih valovi svjetla dodirnu gore spomenuta točka postane za oko nevidljiva, mjesto na retini na kojoj se je slika te točke stvorila, uslijed produžene upotrebe postaje neosjetljiva. Ovaj umor proširuje se prema unutra, dok konačno ne nastupi neka vrsta paralize i osoba ne padne u hipnotički trans. Zapravo, prekomjerna nadraženost osjetilnog organa na zapadu priznato je sredstvo za izvođenje hipnoze putem rotirajućeg zrcala, električnog svjetla i sl.

Paraliza mozga ne samo što na fizičkoj razini prekida mišljenje, već čini mozak neosjetljivim na ne-fizičke titraje, tako da Ego uopće ne može na njega utjecati. Ona ga dakle ne čini slobodnim, već mu samo oduzima njegov instrument. Ima ljudi koji mogu više tjedana ostati u tako izazvanom transu, ali kad se iz njega probude ne postaju nimalo mudriji nego prije njega. Nisu dosegnuli spoznaju, samo su izgubili vrijeme. Takvim postupcima ne zadobiva se duhovna snaga, već se jedino može zadobiti fizička nesposobnost.

 

MEDITACIJA

Za meditaciju se može reći ono što je već bilo ranije objašnjeno, jer je ona samo produljena koncentracija uma na predmet posvećenosti, na problem koji mora biti osvijetljen kako bi bio razumljiv, na neki život prije nego oblik, koji bi htjeli ostvariti i usvojiti.

Meditaciju ne možemo uspješno izvoditi sve dok koncentracijom nismo barem djelomično ovladali. Jer koncentracija nije cilj, već je sredstvo kojem se dostiže cilj. Ona oblikuje um u instrument koji može njegov vlasnik upotrebljava svojom voljom. Kada je koncentrirani um mirno usmjeren na bilo koji predmet, prodirući pogledom kroz koprenu koja ga zastire, dosežući život i sjedinjujući ga sa životom kojem on pripada, onda se ostvaruje meditacija. Na koncentraciju možemo gledati kao na stvaranje organa, a na meditaciju kao na njegovo vježbanje. Um se mora ponajprije centrirati, a onda ga treba usmjeriti i postojano zadržati na predmetu koji želimo spoznati.

Svako tko se odlučio voditi duhovni život mora svakodnevno posvetiti nešto vremena meditaciji. Baš kao što fizički život nije moguć bez uzimanja hrane, tako ni duhovni život nije moguć bez meditacije. Oni koji ne mogu posvetiti barem pola sata dnevno, kako bi se za to vrijeme odvojili od svijeta i umom primili sa duhovnih razina struju života, ne mogu voditi duhovni život.

Samo postojan i usredotočen um, odvojen od svijeta, može otkriti Božanstvenost samu. Bog prikazuje Sebe Samog u vlastitom svemiru u beskonačno mnogo oblika, ali u ljudskom srcu pokazuje se u njegovu životu i naravi, otkrivajući sebe samog kao djelić Njega Samog. U takvoj tišini, mir, moć i snaga struje u dušu i meditativni čovjek je najdjelatniji čovjek na svijetu.

Lord Rosebery govoreći o Cromwell-u, opisao ga je »praktičnim mistikom«, dodajući da je praktični mistik najveća snaga na svijetu. To je istina. Usredotočena inteligencija, snaga odijeljivanja od vanjskog nemira, predstavlja neizmjerni porast radne energije, postojanosti, samokontrole i spokoja. Meditativni čovjek je čovjek koji ne prosipa vrijeme, ne razbacuje energiju i ne propušta priliku. Takav čovjek upravlja događajima, jer je unutar njega sila koja u tim događajima nalazi samo svoj vanjski izražaj, on dijeli božanski život pa prema tome dijeli i božansku silu.

GLAVA IX

JAČANJE MISAONE SNAGE

Sada se možemo okrenuti praktičnoj procjeni našeg proučavanja Misaone snage, jer je besplodno proučavanje koje ne vodi do prakse. Ispravnom se još smatra stara izreka: »Krajnja svrha svake filozofije je da dokine patnju«. Mi učimo razvijati a onda i kako koristiti našu razvijenu misaonu snagu da bi pomogli onima oko nas, i živima i takozvanim mrtvima, pomažući ljudski razvoj i ubrzavajući naš vlastiti napredak.

Misaonu snagu možemo pojačati samo postojanom i stalnom vježbom, baš kao što nam je moguće postići razvoj mišića vježbom samih mišića koje već imamo, pa tako i mentalni razvoj ovisi o vježbama uma koji je također naš.

Zakon života je da rast proizlazi iz vježbe. Život, naš Ja, teži stalno za tim da pojača vanjski izražaj pomoću oblika u kojem je prisutan. Ako život prizovemo vježbom, njegov će pritisak na oblik uzrokovati proširenje oblika, svježa materija će se usaditi u oblik, a dio proširenja učiniti će stalnim. Kad se mišić vježbanjem proširi, u njega priteče više života, stanice se umnože te tako mišić poraste. Kada mentalno tijelo titra pod utjecajem misli, svježa materija je privučena iz mentalne atmosfere i biva ugrađena u tijelo, koje tako poraste u veličini i složenosti strukture. Mentalno tijelo nastavlja rasti stalnim vježbama bez obzira da li su misli koje mu se privode dobre ili loše. Rast tijela određuje količina misli, dok kvaliteta misli određuje vrstu materije, koja se upotrebljava pri tom rastu.

Kako se mozak vježba u mišljenju, množe se stanice sive tvari u fizičkom mozgu. Istraživanja poslije smrti dokazala su da mozak misaonog čovjeka ne samo da je veći i teži od mozga seljaka, već da on posjeduje i mnogo veći broj vijuga. One omogućuju znatno veću površinu sive živčane tvari, koja je neposredni fizički instrument mišljenja.

Kako i mentalno tijelo i fizički mozak vježbom rastu, tako bi se oni, koji bi htjeli da ih poboljšaju i povećaju morali služiti svakodnevnim razmišljanjem, namjerno odabranim predmetima koji bi poboljšali njihova mentalna svojstva. Treba dodati, da će se neodvojive sile Spoznavatelja također mnogo brže razviti ovim vježbama, pa će onda s ovom pojačanom silom moći djelovati na nosioce.

Da bi ove praktične vježbe mogle postići svoje puno djelovanje morali bismo ih metodički izvoditi. Neka osoba izabere neku vrijednu knjigu o stvari koja ga privlači, čiji je autor stručna osoba i koja sadrži svježe i jake misli. Neka pročita pažljivo jednu rečenicu ili nekoliko njih, a onda neka o pročitanom temeljito i pažljivo promisli. Dobro je pravilo da se dvostruko više razmišlja od vremena provedenog u čitanju, jer svrha čitanja nije stjecanje novih ideja, već jačanje misaonih sposobnosti. Ako je moguće treba posvetiti pola sata dnevno takvom vježbanju, ali se student može u početku ograničiti na četvrt sata, pri tome će iskusiti da ga tako naporna pažnja u početku dosta iscrpljuje.

Onaj koji je takve vježbe provodio redovito kroz nekoliko mjeseci, biti će svjestan nakon tog vremena da je jasno porasla njegova mentalna snaga i pronaći će se sposobnim da se nosi sa uobičajenim problemima života mnogo učinkovitije nego prije. Priroda je samo isplatiteljica, koja svakome isplaćuje plaću koju je zaslužio, i niti pare više od zasluženog. Tko želi ubrati plaću povećanih sposobnosti mora ih zaslužiti težim mišljenjem.

Kako je istaknuto ranije ovaj rad je dvostruk. S jedne strane moraju se izvući sile svijesti, a s druge strane moraju se razviti oblici putem kojih ona dolazi do izražaja, a ovo prvo se nikako ne smije zaboraviti. Mnogi ljudi priznaju vrijednosti i utjecaj određenog mišljenja na mozak, ali zaboravljaju da je izvor svih misli nerođeni, besmrtni Ja, izvor svega mišljenja, i da oni mogu izvući samo ono što već od prije posjeduju. Unutar njih je sva snaga, oni treba samo da se njome posluže, jer je božanski Ja korijen života u svakome, a jedan aspekt od ovog Ja, koji je spoznaja, živi u svima i uvijek traži priliku za svoj vlastiti potpuniji izražaj. Snaga je u svakome, nestvorena, vječna, dok se oblik stvara i mijenja, ali život čovjekovog Ja je neograničen njegovim snagama. Ova sila koja se u svakom od nas nalazi je ista ona sila koja je izgradila i svemir, ona nije ljudska, već božanska, dio je života Logosa i od Njega neodvojiva.

Ako bi se ovo ostvarilo i ako bi student zapamtio da nije nedostatak snage onaj koji uzrokuje teškoće, već nesavršenost instrumenta, onda bi ovaj posao obavio sa više odvažnosti i nade, a samim time i s više učinkovitosti. Zato neka osjeti da je njegova suštinska narav spoznaja, te da jedino o njemu samomu ovisi koliko će ta suštinska narav pronaći izražaj u sadašnjoj inkarnaciji. Taj izražaj je bez sumnje ograničen mišljenjem iz prošlosti, ali se može sada povećati i učiniti učinkovitijim istom onom snagom koja je u prošlosti stvarala sadašnjost. Oblici su plastični i mogu biti preinačeni titrajima života, ali činjenica je, polako.

Prije svega, neka student zapamti da je za stalan rast bitno redovito vježbanje. Izostane li vježba za jedan dan, treba, barem za vrijeme ranijih stadija rasta, tri do četiri dana rada, da se vrati u ravnotežu gdje je skliznuo. Kad je postignuta navika postojanog mišljenja, onda redovitost vježbanja postane manje važna. Dok međutim ta navika nije definitivno nastupila, redovitost ima bitan značaj, jer bi se inače opet pojavila stara navika rastresenosti, a materija mentalnoga tijela pala bi opet natrag u svoje stare oblike, i morala bi biti ponovno prodrmana nastavljanjem vježbe. Bolje je pet minuta redovitog rada, nego pola sata jednog dana pa nekoliko dana ništa.

BRIGA – NJENO ZNAČENJE I ISKORJENJIVANJE

Istinito je rečeno da ljudi brže stare od briga nego od rada. Rad, osim pretjerani, neće oštetiti misaoni aparat, već će ga naprotiv ojačati. Ali mentalni proces poznat kao „zabrinutost“ sigurno će ga oštetiti i nakon nekog vremena izazvati će živčanu malaksalost i razdražljivost čime će postojani mentalni rad postati nemoguć.

Što je to „zabrinutost“? To je proces neprestanog ponavljanja iznova te iznova istih misli, bez ikakvih rezultata, čak niti s ciljem da se ovaj postigne. To je neprestana proizvodnja misaonih oblika, potaknutih od mentalnog tijela i mozga, a koje ih ovi nesvjesno nameću svijesti. Kao što ni preumorni mišići ne mogu biti mirni, pa se nemirno tresu protiv naše volje, tako i mentalno tijelo i mozak neprestano ponavljaju iznova jedne te iste titraje koji ih muče, a mislilac se onda uzalud trudi da ih utiša i uspostavi mir. Ovdje opet vidimo automatizam, tendenciju da se kretanje nastavlja u istom smjeru u kojem je već bilo išlo. Mislilac se udubio u bolan predmet i trudio se dosegnuti konačno i korisno rješenje. To mu ne uspijeva pa prestaje misliti, ali i dalje ostaje nezadovoljan, jer gori od želje za rješenjem, pa ga je još i strah, da će morati ponovno iskusiti sve neugodnosti, kroz koje je već prošao. Taj strah ga dovodi u plašljivo i nemirno stanje, uzrokujući nepravilan izljev energije. Pod utjecajem te energije a potaknuto željom, bez upravljanja od strane mislioca, mentalno tijelo i mozak nastavljaju se kretati i iznositi već oblikovane i odbačene slike. One iznova zaokupljaju njegovu pažnju i taj slijed se stalno iznova ponavlja. Kako se pojavljuje umor pojavljuje se i razdražljivost, a to opet iscrpljuje oblike, tako da djelovanje i protudjelovanje nastavlja svoj začarani krug. Pod brigama mislilac postaje rob tijela koja bi mu inače trebala služiti, te tako trpi pod njihovom tiranijom.

Pa ipak, baš taj automatizam mentalnog tijela i mozga, tu tendenciju ponavljanja jednom već proizvedenih titraja, može se iskoristiti da se ispravi beskorisno ponavljanje misli koje uzrokuju bol. Kad je misaona struja sebi izgradila prolaz, misaoni oblik, nove misaone struje nastoje teći istim putem, koji je linija najmanjeg otpora. Misao koja nam uzrokuje bol, lako se ponavlja začarana strahom, kao što se i misao zadovoljstva lako ponavlja začarana ljubavlju. Predmet straha, slika onoga što će se dogoditi, ako se prihvati kao stvarnost, stvara time umni prolaz, kalup za mišljenje, moždanu brazdu. Mentalno tijelo i mozak naginju da za vrijeme besposlice, ponavljaju oblike i protok neangažirane energije kroz već izgrađene prolaze.

Možda najbolji način da se riješimo „prolaza-brige“ je da iskopamo drugi, upravo suprotnog po karakteru. Takav prolaz, kako smo već vidjeli, biti će izveden točnim, ustrajnim i pravilnim mišljenjem. Neka zato čovjek, koji trpi uslijed briga, posveti ujutro pri ustajanju tri ili četiri minute nekoj plemenitoj i ohrabrujućoj misli: »Ego je mir, taj Ego sam ja. Ego je snaga, taj Ego sam ja«. Neka si on pri tome misli, da je u svoj najunutarnjijoj biti jedno sa Najvišim, da je on u svojoj biti besmrtan, nepromjenljiv, neustrašiv, slobodan, spokojan i jak. Neka misli da je odjeven u prolazno ruho u kojem osjeća žalac boli, muku tjeskobe, koje je pogrešno smatrao za samoga sebe. Pa ako će tako promišljati, mir će ga obuzeti i on će ga osjetiti kao svoj vlastiti, svoje prirodno okruženje.

Ako tako čini iz dana u dan, misli će produbiti svoj vlastiti prolaz u mentalnom tijelu i u mozgu, pa će se nedugo nakon toga, kada um bude izgubljen u svjetovnom metežu i previranju , misao Ega, koji je mir i snaga, nepozvana pojaviti oko uma i raširiti svoja krila. Mentalna energija će prirodno poteći tim prolazom i brige će postati prošlost.

Jedan drugi način je školovati um da počiva na Dobrom Zakonu, uspostavljajući tako naviku zadovoljstva. Time čovjek produbljuje misao da su sve okolnosti djelo Zakona i da se ništa ne događa slučajno. Sve što nam se događa dolazi po Zakonu, bez obzira na to kojom to izvanjskom rukom dolazi. Ništa nas ne može oštetiti, ako nismo dužni, donoseći nam ono što smo sami htjeli ili činili u prošlosti. Nitko nam ne može nanijeti nepravdu, osim ako nije instrument Zakona, utjerujući dug od nas. Čak ako u um uđe slutnja boli ili nevolje, bilo bi dobro suočiti se s njom i prihvatiti je. Većina tih žalaca nestaje kad ih prihvatimo u Zakonu, kako god bilo. A mi to možemo još lakše učiniti ako zapamtimo da Zakon uvijek radi u korist našeg oslobođenja, zahtijevajući isplatu duga koji nas drži u ropstvu i nanoseći nam bol, ali bol je put do sreće. Svaka bol, kako god došla, radi za naše konačno blaženstvo i raskidanje okova koji nas drže prikovanima za okrećuće kolo rođenja i smrti.

Čim jednom takvo mišljenje postane navikom, um prestaje brinuti, jer se kandže briga ne mogu uhvatiti za snažni oklop od mira.

MIŠLJENJE I ZAUSTAVLJANJE MIŠLJENJA

Postići moć nad mislima možemo samo tako da naučimo kako misliti i kako vlastitom voljom zaustaviti mišljenje. Kad god razmišljamo moramo se truditi da cijelim svojim umom mislimo najbolje što možemo. Kad je razmišljanje završeno, morali bismo daljnje misli potpuno obustaviti, ne dozvoljavajući im skretanje na neodređeno. Dotaknuti um i ostaviti ga, poput broda koji se razbija o stijenu. Da ne bi beskorisno trošio mehanizam ni stroj ne radi kad on nema više što da radi. A neprocjenjivom mehanizmu uma dozvoljeno je da se bespotrebno vrti i vrti sam po sebi bez ikakve koristi. Naučiti zaustaviti misli, dati umu odmora, znači steći izvanrednu korist. Kao što izmorenim udovima godi odmor, tako i umoran um pronalazi utjehu u potpunom miru. Neprestano misliti znači neprestane vibracije, neprestane vibracije znače neprestano iscrpljivanje. Iscrpljenost i prerano propadanje posljedice su nepotrebnog rasipanja energije, a čovjek može duže sačuvati oboje i mentalno tijelo i mozak, ako nauči zaustaviti misli, kada mišljenje nije usmjereno ka nekom korisnom ishodu.

Potpuno zaustaviti misli nije baš tako lako. Možda je čak i teže od samog mišljenja. Dok ne postane navikom, zaustavljanje misli trebalo bi vježbati samo kratko vrijeme, jer držati um mirnim, barem u početku, iziskuje dosta snage. Neka student, nakon ustrajnog razmišljanja, odbaci misao kojom se bavio i neka odvraća svoju pažnju od bilo koje misli koja mu se pojavi u umu. Neka se uporno odvraća od svakog nasrtljivca, ako je potrebno neka zamisli prazninu, kao korak ka mirovanju, i pokuša biti svjestan samo tišine i mraka. Ovakvo ustrajno vježbanje postati će mu sve razumljivije i osjećaj tišine i mira ohrabrit će ga da nastavi.

Pored toga ne smijemo zaboraviti da je zaustavljanje misli, usmjereno na vanjske aktivnosti, nužan uvod za rad na višim razinama. Kad je mozak naučen da bude miran, kad više nemirno ne ponavlja isprekidane slike prošlih djelovanja, otvara se mogućnost, da se svijest izvuče iz svojeg fizičkog ruha i da slobodno djeluje u svom vlastitom svijetu. Onaj koji se nada, da bi već u ovom životu mogao učiniti taj korak naprijed mora naučiti zaustaviti misli, jer samo onda kada su „izmjene misaonog principa“ provjerene na nižim razinama, može se zadobiti sloboda na onim višim.

Druga jedna metoda, da se smire mentalno tijelo i mozak, znatno lakša od zaustavljanja misli, je u promjeni misli. Čovjek koji misli uporno i ustrajno duž jedne linije morao bi svoje misli usmjeriti u jednom drugom potpuno različitom misaonom pravcu od prvog, tako da može svoj um osvježiti. Izvanredno svježe i mladenačke misli koje su karakterizirale W. E. Gladstone-a u visokoj starosti (engleskog premijera onog vremena, op.prev.), može on zahvaliti činjenici, da se za vrijeme cijelog svog života osim politike bavio i drugim intelektualnim aktivnostima. Najjače i najintenzivnije misli bile su o politici, dok je trenutke slobodnog vremena ispunjavao teologijom i grčkim. Bio je zaista osrednji teolog, a kakav je bio kao naučenjak grčkog nisam stručna da kažem. Ako se dakle ne može reći, da je svojim teološkim radnjama svijet osobito obogatio, to ipak te studije imaju kao i radnje na grčkom za njega samoga tu prednost, da su njegov mozak održale svježim i prijemljivim. Charles Darwin, u drugu ruku, se u visokoj starosti žalio da je dozvolio, da sposobnosti, koje su se protezale na stvari koje su ležale izvan njegovog specijalnog rada, njegovim zanemarivanjem potpuno atrofiraju. Umjetnost i literatura nisu ga privlačile, i on je sa žudnjom osjećao ograničenost, koju je sam sebi nametnuo potpunom zaokupljenošću svojim studijem. Čovjek treba promjenu u vježbanju misli koliko i tijela, inače može patiti od mentalnih grčeva baš kao i neki pisci koji pate od grafospazmi (grčevi palca i kažiprsta pri dugom pisanju olovkom, op.prev.).

Posebno, možda, je važno za ljude koji se mnogo bave svjetovnim poslovima, da se paralelno bave sa stvarima, koje iziskuju intelektualne sposobnosti a nisu povezane sa poslovnim aktivnostima, npr. umjetnost, znanost ili literatura, jer u njima mogu pronaći mentalno osvježenje i uglađenost. Iznad svega bi mladi trebali usvojiti takve težnje, dok još svjež i aktivan mozak nije postao istrošen i umoran, time će si osigurati sredstva koja će im obogatiti i razvedriti silazne dane u starosti. Obrazac će mnogo duže zadržati svoj elasticitet, ako mu se priušti mir promjenom zanimanja.

TAJNA MIRA UMA

Mnogo od ovoga što smo do sada proučavali može nam reći nešto o načinu na koji može biti osiguran mir uma. Ali osnovno je da jasno prepoznamo i ostvarimo naše mjesto u svemiru.

Mi smo dio velikog Života, koji ne poznaje neuspjeh, ne poznaje gubitke u trudu i snazi, koji »moćno i blago upravlja svim stvarima«, koji svjetove nosi naprijed do njihovog cilja. Ako mi svoj maleni život promatramo kao jednu odvojenu nezavisnu jedinku, koja se bori za sebe protiv bezbrojnih odvojenih nezavisnih jedinki, to je zavaravanje najmučnije vrste. Sve dok mi tako gledamo na svijet i život, duboki mir biti će nepristupačan vrhunac. Kad osjetimo i spoznamo da smo svi mi jedno, mir uma biti će postignut bez ikakvog straha od gubitka.

Sve naše muke proizlaze iz mišljenja o sebi kao odvojenim jedinkama, koje se vrte oko svojih vlastitih mentalnih osi, misleći samo na svoje odvojene interese, odvojene ciljeve, naše odvojene radosti i tuge. Neki koji su razočarani svime to čine s obzirom na niske stvari života, stalnim neumornim grabljenjem materijalnih dobara i gomilanja nekorisnih bogatstava. Drugi uvijek teže samo za vlastitim odvojenim napretkom u višem življenju, dobri ozbiljni ljudi, ali uvijek nezadovoljni i zabrinuti. Uvijek razmišljaju i analiziraju sami sebe: »Napredujem li? Da li znam više nego prošle godine?« itd., uzrujavajući se neprestanim nastojanjima za napredovanjem, njihove misli usmjerene su na njihov vlastiti unutarnji napredak.

Mir se ne može naći u neprestanom nastojanju zadovoljavanja odvojenog ja, iako je to zadovoljavanje višeg tipa. Mir ćemo pronaći odricanjem od odvojenog ja, oslanjajući se na Ja koji je Jedno, Ja koji se pojavljuje na svakom stupnju razvoja, na našem vlastitom kao i na svakom drugom, i prisutan je u svemu.

Želja za duhovnim napretkom je od velike vrijednosti za aspiranta tako dugo dok je upetljan i sputan mrežom nižih želja. Da ih se oslobodi, on stiče snagu strastvenim čeznućem za duhovnim rastom, ali ta ga čežnja neće, ne može usrećiti, jer taj osjećaj sreće pojavljuje se tek onda, kad je odbacio svoj odvojeni ja, a veliki Ja spoznao kao onaj zbog kojeg živimo. U običnom životu najsretniji su nesebični ljudi, oni koji rade da mogu druge učiniti sretnima, koji zaboravljaju sami sebe. Nezadovoljni su pak oni, koji stalno teže sreći za sebe same.

Mi smo Ego, stoga su radosti i tuge drugih i naše vlastite, u onoj mjeri koliko mi to osjećamo i koliko smo naučili živjeti da cijeli svijet dijeli život koji teče i kroz nas, toliko ćemo naučiti Tajnu Mira. »Postići će Mir, onaj u koga se izlijevaju sve čežnje, a ne biva ponesen njima, kao što rijeke pune ocean, ali on ostaje od njih nepomaknut« (Bhagavad Gita II. 70). Čim više želimo, težnja za srećom, nezadovoljstvo, raste. Tajna Mira je spoznaja o Egu, a misao „Taj Ego sam Ja“ će pomoći u stjecanju mira u umu kojeg ništa ne može uznemiriti.

GLAVA X

POMAGANJE MISLIMA

Najdragocjenije od svih dostignuća koje čovjek stekne školovanjem misaone snage je povećana mogućnost da pomogne onima oko sebe, slabijima koji još nisu naučili koristiti svoje vlastite snage. Sa svojim vlastitim smirenim umom i srcem, postavljen je da pomaže drugima.

Već i jedna ljubazna misao može do neke mjere biti korisna, ali istraživač koji bi htio učiniti više, neće gladnomu samo dobaciti mrvicu kruha.

Promotrimo prvo čovjeka, koji stoji pod utjecajem neke loše navike, kao npr. pijanca, a kojemu bi on htio pomoći. U tu svrhu trebao bi, ako je moguće, saznati u koje vrijeme je pacijentov um nezaposlen, kao što je vrijeme u koje ide spavati. Kad dotični spava, najprikladnija je prilika da se na njega utječe putem misli. U to vrijeme, trebao bi se smiriti i predstaviti si sliku svog pacijenta, koliko može životnijom, kao da sjedi nasuprot njega, u svim detaljima i što jasnije, tako da ga vidi kao što bi ga vidio da stvarno sjedi nasuprot njega. (Tako živa predodžba nije baš bezuvjetno potrebna, ali olakšava cijeli proces). Zatim mora svu svoju pažnju usredotočiti na tu sliku i za vrijeme tog jakog stanja koncentracije, mora, koliko mu je to moguće, slati misli, kojima želi utjecati na pacijentov um i to malo po malo, jednu po jednu. On mu mora te misli privoditi u obliku jasnih mentalnih slika, baš onako kako bi mu ih predstavljao riječima da je pred njim. U navedenom slučaju, morao bi mu oživiti slike bolesti i bijede, sloma živaca i neizbježni svršetak koji donosi navika pijanstva. Ako u to vrijeme pacijent spava, biti će privučen do osobe koja misli o njemu, pa će oživiti sliku sebe samog koja je bila stvorena. Uspjeh ovisi o usredotočenosti i postojanosti misli usmjerenih na pacijenta, a djelotvornost će ovisiti o stupnju razvijene misaone snage.

U takvom slučaju mora se voditi briga da se ne pokušava ovladati, ni na koji način, voljom pacijenta. Svi napori trebaju se u potpunosti usmjeriti u iznošenje pred njegov um onih ideja, koje će apelirati na njegovu inteligenciju i osjećaje, potaknuti ga da dođe do ispravne prosudbe i da učini napor da je sprovede u djelo. Ako mu se pokuša nametnuti neki posebni način ponašanja, čak i uspješno, time će se malo postići. Mentalno naginjanje prema opasnom samo-zadovoljenju neće se promijeniti postavljanjem prepreka na putu tog djelomičnog zadovoljenja. Zapriječeno u jednom pravcu ono će pronaći drugi, a novi porok će zamijeniti stari. Čovjek kojega se silom tjera na umjerenost nadvladavajući njegovu volju, neće se osloboditi poroka kao ni da ga se zaključa u zatvor. Osim toga, nitko ne bi trebao pokušavati nametnutu svoju volju drugome, čak niti ako bi ga to dovelo do ispravnog vladanja. Razvoj se ne potpomaže takvom vanjskom prisilom. Inteligencija mora biti uvjerena, osjećaji probuđeni i pročišćeni, inače nije učinjen pravi napredak.

Želi li student na neki drugi način svojim mislima pomagati, mora postupati na isti način. Stvarajući sliku svojega prijatelja mora sebi jasno predočiti ideje koje mu želi prenijeti. Jaka želja za njegovu dobrobit, poslana od njega kao općenito zaštitno djelovanje, neko će vrijeme, razmjerno snazi misli, ostati oko njega kao misaoni oblik, i štititi ga od zla, djelujući kao prepreka za neprijateljske misli, a čak ga i čuvati od fizičkih opasnosti. Isto će tako i misao mira i utjehe, umiriti i utješiti um onoga komu je odaslana, pronoseći oko njega atmosferu utjehe.

Potporu koju možemo često pružiti drugome molitvom, ima uglavnom isti karakter kao i ova prije spomenuta. Česta djelotvornost molitve nasuprot uobičajenim dobrim željama duguje se većoj usredotočenosti i snazi upućenoj u molitvu pobožnog vjernika. Istovjetnom usredotočenošću i silinom proizvesti će se istovjetni ishodi i bez korištenja molitve.

Postoji, naravno, i drugi način na koji može biti molitelj ponekad djelotvoran, a to je kada priziva pozornost neke nadljudske, ili razvijene ljudske, inteligencije na osobu, za koju se moli, i time toj osobi pomaže direktno snagom koja nadvisuje onu koju može ponuditi molitelj.

Možda bi ovdje bilo dobro ubaciti primjedbu da polu-upućeni teozof ne bi dignuo uzbunu, suzdržavajući se od prijateljske misaone pomoći za koju je sposoban, strahujući da ne bi došlo do »posredovanja u karmu«. Prepustimo karmi da se brine za sebe, a strahovati od posredovanja možemo koliko posredujemo i u zakonu gravitacije. Ako kojem prijatelju može pomoći, neka to učini bez bojazni, jer budimo sigurni, da je ta pomoć unutar karme njegovog prijatelja i da je on sam sretni izvršitelj Zakona.

POMAGANJE  TZV. MRTVIMA

Sve što mi putem misli možemo učiniti za žive, možemo i još lakše učiniti za one koji su prije nas prošli kroz vrata smrti, jer u njihovom slučaju ne postoji teška fizička materija koju treba staviti u titranje prije nego što misao može dohvatiti svijest, koja se budi.

Nakon što prođe kroz smrt, čovjek okreće svoju svijesti prema unutra i više naginje umnom životu nego životu u vanjskom svijetu. Misaone struje koje su do tada tekle prema van, istražujući vanjski svijet pomoću organa osjeta, sada su zapriječene prazninom, uzrokovanom nestankom njenih instrumenata. To je isto tako, kao kad čovjek trči prema poznatom mostu preko ponora, a iznenada se zaustavlja pred nepremoštenim ponorom, jer je most nestao.

Preustroj astralnog tijela, koji brzo slijedi nakon gubitka fizičkog tijela, ima svrhu, da se zaustavi mentalne energije u njihovom izražavanju prema van. Astralna materija, ako nije uznemirena bilo kakvim djelovanjem od onih koji su ostavljeni na zemlji, oblikuje ograđenu ljusku umjesto plastičnog instrumenta, i što je zemaljski život bio viši i čišći, kompletnija je prepreka za utiske izvana i osiguranje iznutra. Dotični kojemu je na takav način postavljena prepreka za njegove prema van upravljene energije, sada je još osjetljiviji za utiske iz mentalnog svijeta, pa ga se može stoga pomagati, bodriti i savjetovati djelotvornije nego što je to bilo moguće na zemlji.

U svijetu, u koji su otišli oni koji su se oslobodili fizičkoga tijela, misao ljubavi se može isto opipljivo osjetiti kao i u našem svijetu riječ puna ljubavi ili nježno milovanje. Zato bi trebalo svakome koji je onamo otišao, slati misli ljubavi i mira, nadajući se da će što brže proći dolinom smrti i doseći zemlju iza nje. Samo što ih previše ostaje u među-stanju duže nego bi trebalo, jer im njihova loša karma ne dozvoljava da imaju prijatelje, koji bi znali, kako im se poslije smrti može pomoći. Kad bi ljudi na zemlji znali koliko mnogo ugode i sreće su iskusili putnici na nebeskim svjetovima od tih pravih anđeoskih poručitelja, njihovih misli ljubavi i podrške, i kad bi znali snagu koju imaju da osnažuju i tješe, sigurno ne bi nitko bio ostavljen sam od onih koji ostaju iza njega. Ljubljeni „mrtvi“ imaju puno pravo na našu ljubav i pažnju, oni koji su davali svjetlo životu, pa iako odvojeni velika je utjeha srcu, biti sposoban nadalje pomagati ljubljenog i okružiti ga na njegovom putu misaonim anđelima čuvarima.

Okultisti koji su utemeljili velike religije, cijenili su usluge, koje je otišlima dugovao onaj, koji je ostao. Hindus ima svog Shraddhu, pomoću koga on pomaže dušama na njihovom putu prolaska u sljedeći svijet, ubrzavajući njihov prijelaz u Svargu. Kršćanske crkve imaju mise i molitve za „mrtve“. »Daruj im Gospode mir vječni i neka im svijetli vječno svjetlo“, moli se kršćanin za svog prijatelja sa drugog svijeta. Samo kod protestantskog dijela kršćana izgubio se taj divni običaj, zajedno s mnogim drugima koji pripadaju višem životu kršćanina. Možda će im spoznaja uskoro vratiti korisnu i pomažuću praksu koju im je neznanje otelo!

MISAONI RAD IZVAN TIJELA

Svoju misaonu djelatnost ne trebamo ograničiti samo na sate koje provodimo u fizičkom tijelu, mi možemo vrlo korisno djelovati svojim mislima i onda kada naša tijela leže u mirnom snu.

Proces „odlaska na spavanje“ je jednostavno povlačenje svijesti, odjevene u njena suptilna tijela, od fizičkog tijela, koje je ostavljeno zamotano u san, dok sam čovjek odlazi u astralni svijet. Oslobođen od fizičkog tijela, on je mnogo moćniji gledajući djelovanje koje može izvesti svojim mislima, koje većim dijelom ne upotrebljava prema van, već koristeći ih unutar sebe na predmetima koji su ga interesirali u budnom stanju. Njegove misaone energije kreću se u naviknutim kalupima i rade na rješavanju problema kojima je njegova budna svijest zaokupljena.

Poslovica: »Jutro je pametnije od večeri«, daje nam savjet, da kada treba donijeti važnu odluku, »treba stvar prespavati«, intuitivna je činjenica mentalne aktivnosti za vrijeme spavanja. Čovjek sakuplja i žanje plodove svoga rada i onda, kad i ne namjerava iskoristiti oslobođenu inteligenciju.

Oni koji nastoje usmjeriti svoj razvoj umjesto da dozvoljavaju da ih nosi struja, svjesno će sami iskoristiti velike sile koje im stoje na raspolaganju kada ih ne ometa teret tijela. Način na koji se to čini je jednostavan. Bilo koji problem koji zahtjeva rješenje treba smireno držati na umu prije nego zaspimo, o njemu ne treba raspravljati, pretjerano promišljati, jer bi to ometalo padanje u san, već ga samo jednostavno predstaviti umu i pustiti. To je dovoljno da misao dobije usmjerenje, a mislilac će se onda time pozabaviti čim se oslobodi fizičkog tijela. Rješenje će općenito doći pri buđenju, tj. mislilac će ga utisnuti u mozak. Dobro bi bilo držati olovku i papir kraj kreveta, tako da se može odmah pri buđenju zabilježiti rješenje, jer ga naguravajući podražaji vanjskog svijeta mogu odmah izbrisati, pa ga kasnije nije lako ponoviti. Mnoge teškoće života mogu se na taj način razjasniti, a zamršeni put raskrčiti. Mnogi mentalni problemi mogu također naći svoje rješenje, kad iznesemo pred inteligenciju ono što je preteško za fizički mozak.

Na približno isti način može student za vrijeme prospavanih sati pomoći prijatelju, koji se nalazi na ovom ili na drugom svijetu. On si mora predstaviti svog prijatelja u svom umu i odlučiti se da ga pronađe i da mu pomogne. Mentalna slika će spojiti njega i njegovog prijatelja, i oni će komunicirati jedan s drugim u astralnom svijetu. Ali u slučaju da pomisao na preminulog prijatelja pobuđuje emocije, student se mora nastojati smiriti prije nego ide na spavanje. Budući da osjećaji uzrokuju vrtloge u astralnom tijelu, pa ako je tijelo u stanju jakog uzbuđenja, onda ono izolira svijest i ne dozvoljava mentalnim titrajima da se izraze.

U pojedinim slučajevima takve komunikacije u astralnom svijetu, „san“ može ostati u budnom sjećanju, dok u drugim slučajevima takvih sjećanja nema. San je snimka, često zbunjujuća i miješana s tuđim titrajima, o susretu izvan tijela i tako ga treba promatrati. Ali ako se u mozgu ne pojavljuje sjećanje, nije važno, jer djelatnost oslobođene inteligencije nije spriječena neznanjem mozga koju ne dijeli s njim. Čovjekova korisnost u astralnom svijetu nije određena sjećanjem utisnutom u mozak od strane svijesti koja se vratila u njega, i ta pamćenja mogu biti potpuno odsutna, dok se najdobrohotniji rad može obaviti za vrijeme tjelesnog sna.

Druga jedna vrsta misaonog rada koji je manje zabilježen i koji se može vršiti i u i izvan fizičkog tijela, je pomaganje opće dobrih stvari, javnih pokreta dobrih za čovječanstvo. Misliti o tome je sigurno način da se pokrenu struje pomoći iz unutarnjih razina bivanja, a to ćemo posebno razmatrati u odnosu na

MOĆ UDRUŽENOG MIŠLJENJA

Uvećana snaga koja se može postići udruživanjem nekoliko ljudi kako bi pomogli zajedničkoj namjeri nije prepoznata samo od okultista, već i od svih onih koji znaju nešto o dubljoj znanosti o umu. Pa je čak tu i tamo i u kršćanstvu postalo običajem, da se prije neke misije evangelizacije nekog područja izvrši određeno i neprekidno promišljanje. Malena skupina rimokatolika, npr. skupi se međusobno na nekoliko tjedana ili mjeseci prije nego se poduzme misija, i pripremaju teren gdje će se raditi zamišljajući mjesto, zamišljajući sebe već tamo prisutnim i intenzivno meditirajući na neku određenu crkvenu dogmu. Na taj način stvara se u tom području naklonjenije misaono ozračje za prihvaćanje širenja rimokatoličkih učenja, a prijemljivi mozgovi pripremljeniji su da prime upute o njima. Takav misaoni rad bit će potpomognut ako mu se pridoda silina data od žarkog molioca, drugog oblika misaonog rada, potpaljena religioznim zanosom.

Kontemplativni redovi rimokatoličke crkve vrše na taj način dobar i koristan misaoni rad, kao i indijski pustinjaci i budisti. Gdje se god dobra i čista inteligencija posvećuje radu na pomoć svijetu šireći preko njega plemenite i blagorodne misli, ljudima se čini izvjesna usluga, a usamljeni mislilac postaje jedan od onih koji podižu svijet.

Skupina istomišljenika, poput teozofske grupe, može mnogo doprinijeti širenju teozofskih ideja u svoje vlastito susjedstvo, ako se dogovore da u dogovoreno vrijeme 10 minuta dnevno, misle na teozofska učenja. Nije nužno da se oni u tu svrhu negdje sastaju ako su u svojim umovima zajedno. Pretpostavimo da takva grupa odluči da će kroz tri ili šest mjeseci svaki dan, 10 minuta misliti o reinkarnaciji. Jaki misaoni oblici proželi bi u tom slučaju određeno područje i ideja o reinkarnaciji mogla bi biti privedena znatnom broju umova. Moglo bi doći do upita o tome, tražile bi se o toj ideji knjige, predavanje o toj temi, koje bi nakon takve pripreme, moglo privući i zainteresiranu publiku. Napredak ostvaren mentalnom propagandom združenih i ozbiljnih muškaraca i žena, nadmašio bi angažman bilo kakvog fizičkog sredstva.

ZAKLJUČAK

Na taj način možemo naučiti upotrijebiti ove velike sile, koje se nalaze u nama svima i upotrijebiti ih za najbolje moguće djelovanje. Kako ih koristimo one će rasti, dok na vlastito iznenađenje i radost ne otkrijemo koliko veliku snagu služenja posjedujemo.

Ne smijemo zaboraviti da mi stalno koristimo ove snage, nesvjesno, grčevito, slabašno, djelujući uvijek u dobrom ili lošem smislu na one koji nas okružuju na našem životnom putu. Ovime se željelo potaknuti čitatelja da koristi ove snage svjesno, postojano i snažno. Mi ionako do nekog stupnja stalno mislimo, kako god slabe bile misaone struje koje mi stvaramo. Mi moramo djelovati na one oko nas, htjeli ili ne htjeli, samo je pitanje o kojem moramo odlučiti, da li ćemo to izvesti na dobrohotan ili štetan, mlitav ili snažan, uspješan ili neuspješan način. Ne možemo spriječiti da misli drugih ljudi dodirnu naše umove, ali možemo birati koje ćemo prihvatiti a koje odbiti. Mi moramo djelovati i biti pod djelovanjem, ali mi možemo djelovati na druge za njihovu dobrobit ili na njihovu štetu, a možemo i biti pod djelovanjem dobrog ili lošeg. U ovome je naš izbor, važan izbor za nas i za svijet:

Biraj dobro, jer tvoj izbor je prolazan, a ipak beskrajan!

MIR SVIM BIĆIMA!

prijevod N. – 2017