The Theosophist, studeni 2016.

Ovo je pismo H.P.Blavatsky od 24. siječnja 1886. grofici Constance Wachtmeister. Dijelove pisma prvi put je objavio W.Q. Judge u The Path (ožujak 1893.). Godine 1923. C. Jinarājadāsa objavio je druge dijelove pisma u uvodu Ranih učenja Majstora gdje je bio urednik. Njih je uzeo iz nepotpune kopije izvornog pisma u rukopisu Mary Gebhard. Cijelo pismo, dolje navedeno, na kraju je objavljeno u broju za ožujak-travanj 1982. u Eklektičnom teozofu iz originalnog pisma u rukopisu H.P.B. Pismo je pronašao Jean-Paul Guignette (Montreuil, Francuska), presavijeno i umetnuto u kopiju prvog izdanja Reminiscencija na H.P.Blavatsky i Tajnu doktrinu grofice Wachtmeister, koju je kupio u jednoj „okultnoj“ pariškoj knjižari. Knjiga, koja je pripadala Jacquesu Heugelu, i originalno pismo poklonio je gospodin Guignette Ujedinjenoj lođi teozofa u Parizu (prema pismu uredniku objavljenom u The Eclectic Theosophist, broj 70, srpanj-kolovoz 1982.)
Pablo Sender

Draga moja grofice,

među pismima „Coulomb: Blavatsky“ (prva serija u rujnu 1884.) jedno je koje sam poslala ženi iz Pariza, jedino koje, uz iznimku krive interpunkcije i dvije do tri riječi koje mijenjaju smisao i tjeraju me da to nazovem neistinom, umjesto da to nazovem pravim imenom – navodom iz njezina pisma – ja kažem (ako se dobro sjećam) „Ako bi trebalo spasiti Društvo (tj. djelo Majstora, njihovu kreaciju), i učiniti što za njegovo dobro, otišla bih na trg i javno izjavila, na znanje cijelom svijetu, da sam VARALICA i PREVARANT, i to bih učinila bez ijednog trenutka oklijevanja. Tako bih i danas, uvijek.

Ono što mi savjetujete najozbiljnije sam nastojala napraviti zadnjih tri ili četiri godine. Desetine puta sam izjavila da Majstorima neću uputiti nijedno svjetovno pitanje ili pred njih podastrijeti obiteljske i ostale privatne stvari. Morala sam vratiti desetine pisama njihovim autorima upućenih Majstorima i mnogo sam puta izjavila – da im za takve stvari neću postavljati pitanja. Dakle, kakve su bile posljedice? Ljudi su me i dalje molili – „Molim, molim vas, pitajte Majstore“, samo pitajte i recite im i privucite njihovu pozornost na ovo ili ono. Kad sam odbila, došao bi Olcott i dodijavao, ili Damodar, ili netko drugi. Izgleda da niste svjesni okultnog zakona – kojem su podvrgnuti čak i sami Majstori: Uvijek kad se neka intenzivna želja usredotoči na njihove osobnosti; uvijek kad usrdna molba dolazi od čovjeka čak prosječno dobre moralnosti, a želja je intenzivna i iskrena čak i u trivijalnim stvarima (a njima to nije trivijalno!), Njih to uznemiri, a želja dobiva materijalan oblik te bi ih progonila (riječ je smiješna, ali ne znam drugu), kad ne bi stvorili neprohodnu ogradu, eterski [akashic] zid, između te želje (ili misli, ili molitve) i na taj se način izolirali. To što su oni izolirani, istovremeno od svih koji se namjerno ili nenamjerno, svjesno ili na drugi način, nađu unutar kruga te misli ili želje, rezultat je takve krajnje mjere. Ne znam hoćete li me razumjeti; nadam se da hoćete. I tako (odsječeni) od mene, na primjer, učinjene su mnoge greške i ostvarene opasnosti koje su se mogle izbjeći da se Oni nisu našli izvan kruga teozofskih događanja. To je odonda slučaj, zahvaljujući (za sve nas) samoubilačkoj želji g. Sinnetta da njihovo postojanje, imena i djela učini javnima, napisao je Okultni svijet; i što je Olcott, kao konj koji se riješio žvala iz usta, bacio njihova imena desno i lijevo, izlio bujicu u javnost, da tako kažem, njihove osobnosti, moći i tako dalje, sve dok svijet (autsajderi, ne samo teozofi) nije profanirao njihova imena od Sjevernog do Južnog pola. Zar Maha Chohan nije od početka odlučno stao na kraj tome? Zar On nije zabranio Mahatmi KH da ikome piše? (G. Sinnett sve to dobro zna.) I zar se odonda valovi smjernih molbi, izljevi želja i molitvi nisu obrušili na njih? To je jedan od glavnih razloga zašto njihova imena i osobnosti moraju ostati tajni i nepovredivi. Njih jesu profanirali na svaki mogući način i vjernik i nevjernik; prvi kad bi ih kritički i sa svojeg svjetovnog stajališta propitkivao (Bića onkraj i izvan svakog svjetovnog i ljudskog zakona!), i drugi kad bi očito uvrijedio, okaljao i povlačio njihova imena po blatu! O, božje moći! što sam pretrpjela – nema riječi za to opisati. Moj je glavni, moj najveći grijeh to što sam njihove osobnosti obznanila nehtijući, nevoljko, na što su me prisilili g. Sinnett i Olcott. No, sada o drugim stvarima.

Vi i teozofi došli ste do zaključka da je u svakom slučaju u kojem je poruka bila utkana u riječi ili osjećaje nedostojne Majstora, stvorena od elementala ili je moja vlastita izmišljotina. Vjerujući u potonje, grofice, nijedan pošten muškarac ili žena ne smiju mi dopustiti da takva PREVARA ostane i trenutka u Društvu. Ne radi se o pokajanju i obećanju da „to više neću raditi“, nego o tome da me izbacite, ako zaista tako mislite. Vjerujete, kažete, u Majstore, a istovremeno vjerujete u ideju da bi ONI trebali dopustiti ili čak znati to i sveudilj me koristiti? Zašto, ako su Oni uzvišena bića, što s pravom pretpostavljate, kako mogu dopustiti ili tolerirati ijednog trenutka takvu prevaru i laž? Ah, jadni teozofi – malo vi poznajete okultne zakone koje ja vidim. A ovdje Bawajee i ostali jesu u pravu. Prije no što dobrovoljno služite Majstorima, trebali biste naučiti njihovu filozofiju, jer ćete inače teško griješiti, premda nesvjesno i nedobrovoljno, prema njima i onima koji im služe, dušom, tijelom i duhom –do duhovne i moralne, ne samo fizičke, smrti. Pretpostavljate li ijednog trenutka da ono što mi danas pišete nisam već godinama znala? Mislite li da bi bilo koja osoba obdarena jednostavnom zdravom pameti, a kamoli okultnim moćima, ikad propustila primijetiti sumnjičavost kad se pojavi, posebno onda kad se javlja u umovima poštenih, iskrenih ljudi, nenaviklih na i nesposobnih za licemjerstvo? Upravo je to ono što me godinama ubijalo, što je mučilo i lomilo mi srce malo pomalo, jer sam to morala trpjeti šutke i nisam imala pravo objasniti stvari bez dopuštenja Majstora, a Oni su mi naredili da šutim. Naći se iz dana u dan sučelice onima koje sam najviše voljela i poštovala, između dva roga dileme – ponašati se okrutno, sebično, bezosjećajno, odbijajući udovoljiti želji njihovih srdaca, ili, pristajući na to, izložiti se velikoj mogućnosti da će trenutno osjetiti sumnju u svojim umovima u potrazi za time jesu li odgovori i opaske Majstora („crvene i plave zastrašujuće poruke“, kako ih Bawajee naziva) točni, [u njihovim očima] – opet s vjerojatnošću 9 od 10, osim ako se ne odnose na neko filozofsko vrlo ozbiljno pitanje – jesu li tog zastrašujućeg karaktera. Zašto? Je li to bila prevara? Svakako nije. Jesu li to napisali i proizveli elementali? NIPOŠTO. To je isporučeno, a elementali proizvode fizičke pojave s određenom svrhom, ali što da rade ta nesvjesna bića sa svjesnim dijelovima najmanje i najgluplje poruke?

Jednostavno ovo, upravo ovog jutra, prije primitka vašeg pisma, u 6 sati, Majstor mi je dopustio i kazao da vam napokon objasnim tako da razumijete; vama i svim iskrenim, doista predanim teozofima: „kako siješ, tako ćeš i požnjeti“; osobnim i privatnim pitanjima i molitvama, odgovori uobličeni u umu onih koje takve stvari zanimaju, čiji umovi još nisu potpuno ispražnjeni od sličnih svjetovnih zemaljskih pitanja, odgovori učenika i novaka, često se nešto zrcalilo iz mojeg vlastitog uma, jer Majstori ne bi ni jednog trenutka podlegli i jednoj misli o pojedinačnim osobnim stvarima jedne ili čak deset osoba, o njihovoj dobrobiti, jadima i radostima u ovom svijetu Maya, već jedino pitanjima od zaista univerzalne važnosti. Sve ste to VI, teozofi, u svojim umovima vukli prema dolje ideale naših MAJSTORA; vi, koji ste nesvjesno i u najboljoj namjeri i iskreno u dobru svrhu, PROFANIRALI ste ih, pomislivši na trenutak i vjerujući da će se ONI baviti vašim poslovnim stvarima, sinovima koje treba roditi, kćerima koje treba vjenčati, vašim kućama koje treba izgraditi, i tako dalje i tome slično. A opet, svi oni koji su primili takve vijesti, i bili gotovo sasvim iskreni (oni s kojima se nisu bavili prema drugim specijalnim zakonima), imali ste pravo, znajući za postojanje Bića za koje ste mislili da vam lako mogu pomoći, od njih tražiti pomoć, obratiti im se, jednom kad se monoteist obrati svojem osobnom bogu, profanirajući VELIKO NEPOZNATO milijun puta iznad Majstora, pitajući ga (ili TO) da mu pomogne s dobrim urodom, pomogne poraziti neprijatelja, podariti mu sina ili kćer; imajući takvo pravo u apstraktnom smislu, Oni vas nisu mogli odgurnuti i odbiti odgovoriti vam, ako ne sami, onda narediti učeniku da zadovolji tražitelja najbolje što može. Koliko puta sam ja, ne Mahatma, bila šokirana i iznenađena, crveneći se od srama kad su mi pokazali bilješke napisane njihovim (dvama) rukopisima (oblikom pisma koje je usvojio TS i koje koriste učenici, samo NIKAD bez njihova posebnog odobrenja i naredbe), pokazujući pogreške u znanosti, gramatici i misli, izražene takvim jezikom koji je u potpunosti promijenio značenje izvorne namjere, a ponekad s izrazima koji u tibetanskom sanskrtu ili bilo kojem drugom azijskom jeziku imaju prilično različit smisao, kao što ću u jednom primjeru navesti.

U odgovoru na pismo g. Sinnetta koje se odnosilo na neke očigledne kontradikcije u Isisu, učenik koji je trebao ubrzati odgovor Mahatme KH napisao je: „Morao sam primijeniti svu svoju dosjetljivost da pomirim dvije stvari.“ Izraz „dosjetljivost“, korišten u značenju nepristranosti, poštenja, iskrenosti, zastarjela riječ u tom značenju koje se danas više ne koristi, ali jednom je to značila, kao što sam i sama našla u Websterovom rječniku, Massey, Hume i vjerujem čak i Sinnett, krivo su protumačili kao „vještinu“, „nadarenost“, „oštroumnost“, kako bi se oblikovala nova kombinacija da se dokaže da nije bilo kontradikcije. Stoga: „Mahatma ne srameći se priznaje dosjetljivost, uporabu vještine kod usklađivanja stvari, kao oštrouman, lukav odvjetnik“, i tako dalje. Da su od mene tražili da napišem ili požurim s pismom, ja bih prevela Majstorovu misao koristeći riječ „prostodušnost“, ili otvorenost srca, jednostavnost, poštenje, oslobođenost od uzdržanosti i himbe, kako to Webster daje, pa bi bruka nanijeta osobnosti Mahatme KH bila izbjegnuta. Ja nisam ta koja bih upotrijebila karbolsku kiselinu umjesto „karbonske kiseline“, i tako dalje. Mahatma je vrlo rijetko diktirao riječ po riječ, a kad jest, ostalo je nekoliko prekrasnih odlomaka nađenih u pismima g. Sinnettu. Inače, On bi kazao, napiši to i to, i učenik bi napisao, često ne znajući ni riječi engleskog, kao što sam ja sada primorana pisati na hebrejskom, grčkom i latinskom.

Stoga jedina stvar za koju mi se može prigovoriti – prigovor uvijek mogu podnijeti premda ga nisam zaslužila, budući da sam uvijek bila poslušan i nesvjestan alat naših okultnih zakona i pravila – to je (1) što sam upotrebljavala Majstorovo ime kad moj autoritet ne bi ništa značio i kad sam iskreno vjerovala da djelujem sukladno Majstorovim namjerama i za opće dobro; i (2) što sam zatajila ono što mi zakoni i pravila moje vjere nisu dopuštali otkriti; (3) VJEROJATNO (opet iz istog razloga) što sam ustrajala na tome da je ta i ta bilješka Majstorova, napisana njegovim rukopisom, cijelo vrijeme JEZUITSKI misleći, priznajem: „Dakle, napisana je po njegovu nalogu i njegovim rukopisom, uostalom, zašto moram objašnjavati onima koji ne mogu i ne razumiju istinu i tako vjerojatno samo pogoršavati stvari.“ Dva ili tri puta, možda i više, pisma su požurivali u mojoj nazočnosti, učenici koji ne znaju engleski i koji su uzeli ideje i izraze iz moje glave. Pojave su, uistinu i uzvišeno stvarne, bile u to vrijeme veće nego ikad! No ipak često se čine najsumnjivijima, pa sam morala mučati, kad vidjeh kako se sumnja uvlači u umove onih koje najviše volim i poštujem, u nemogućnosti da se opravdam ili kažem bilo što! Ono što sam pretrpjela, samo su Majstori znali! Samo zamislite (slučaj sa Solovioffom u Elberfeldu) mene bolesnu u krevetu; njegovo pismo, staro pismo, koje sam primila u Londonu i poderala, ponovno mi se materijaliziralo pred očima, a ja to promatram; pet ili šest redova na ruskom jeziku, rukopis Mahatme KH u plavoj boji, riječi UZETE IZ MOJE GLAVE, pismo, staro i izgužvano, polako samo plovi (čak ni ja nisam mogla vidjeti astralnu ruku učenika koja sve to izvodi) spavaćom sobom, zatim sklizne u i među Solovioffove papire, koji je pisao u maloj gostinskoj sobi ispravljajući moj rukopis; Olcott stoji uz njega i pregledava papire sa Solovioffom. Ovaj ga nađe, i kao bljesak vidim u njegovoj glavi, na ruskom, misao: „Mora da ga je stari varalica (misleći na Olcotta) ondje stavio!“. I takvih stvari na stotine.

Pa, to je dovoljno. Rekla sam vam istinu, cijelu istinu i ništa doli istine, koliko mi je dopušteno dati je. Mnogo je stvari koje nemam pravo objasniti, makar me zbog toga objesili. Pomislite na trenutak, pretpostavite da Bawajee primi nalog od svojeg Majstora da požuri s pismom za obitelj Gebhard, dajući mu samo općenitu ideju o tome što treba napisati. Tibetski papir i koverta materijaliziraju se pred njim, a on samo mora oblikovati i zamisliti ideje na svojem engleskom jeziku i pretočiti ih u Majstorov rukopis. Kakav će biti rezultat? Zašto njegov engleski, njegova „etika“ i filozofija – u potpunosti bavadžijevski stil – prevara, transparentna PREVARA!, ljudi bi povikali; a da netko slučajno vidi takav papir ispred sebe u svojem posjedu nakon što je oblikovano, koje bi bile posljedice?

Drugi slučaj – ne mogu si pomoći, tako je sugestivan. Muškarac, sada mrtav, preklinjao me tri dana da upitam Majstora za savjet u vezi neke poslovne stvari, jer će bankrotirati i osramotiti obitelj, vrlo ozbiljna stvar. Dao mi je pismo za majstora da ga „proslijedim“. Otišla sam u stražnju sobu, a on je sišao stepenicama da pričeka odgovor. Za prosljeđivanje pisma potrebna su dva do tri procesa: (1) zapečatiti pismo na mojem čelu i potom, uz upozorenje Majstoru da bude spreman za komunikaciju, odraziti sadržaj u mojoj glavi i poslati ga njegovoj percepciji pomoću struje koju on stvori. Tako, ako je pismo na jeziku koji poznajem; ako nije (2) otpečatiti ga, pročitati fizički mojim očima a da ne razumijem ni riječi napisanog i ono što vidim svojim očima odaslati Majstorovoj percepciji i odraziti u nju na njegovu vlastitom jeziku; nakon čega, radi sigurnosti, bez greške, moram spaliti pismo kamenom koji imam (šibice i obična vatra ne bi nikad bili dovoljni), a pepeo kojeg zahvati struja, manji od atoma, rematerijalizirat će se na bilo kojoj Majstorovoj udaljenosti. Dakle, stavila sam otvoreno pismo na čelo, jer je bilo na jeziku Bashya, na kojem ne znam ni riječi, i kad je Majstor primio njegov sadržaj, naređeno mi je da ga spalim i proslijedim. Desilo se da sam morala otići u spavaonicu i uzeti „kamen“ iz zaključane ladice. Tu minutu dok me nije bilo, molitelj, nestrpljiv i zabrinut, tiho je došao do vratiju, ušao u dnevnu sobu u kojoj me nije vidio i ugledao svoje otvoreno pismo na stolu. Bio je užasnut, kasnije mi je rekao; zgađen, spreman počiniti samoubojstvo, jer nije bankrotirao samo novčano, već su sve njegove nade, ufanje, uvjerenje srca slomljeni i propali. Vratila sam se, spalila pismo i poslije sat vremena dala mu odgovor, također na jeziku Bashya. Pročitao ga je umornim očima i pritom mislio, kako mi je kazao, da, ako nema Majstora, onda sam ja Mahatma, učinio je što mu je rečeno i njegovo blago i čast su spašeni. Poslije tri dana došao je i otvoreno mi sve rekao – nije prešutio svoje sumnje zbog zahvalnosti, kako su drugi učinili – i bio je nagrađen. Po naredbi Majstora pokazala sam mu kako se to radi i on je razumio. Da mi nije rekao i da je njegov posao propao, usprkos savjetu, zar ne bi umro u uvjerenju da sam najveća varalica na Zemlji? I tako to ide.

Iz dubine srca želim biti lišena zauvijek svih fenomena osim vlastite mentalne i osobne komunikacije s Majstorima. Ništa više neću imati s pismima ili slučajevima fenomena. To se kunem, na Sveta Imena Majstora i zato ću poslati cirkularno pismo. Molim pročitajte ovo svima, čak i Bawajeeju. Sve je GOTOVO, a sada oni teozofi koji će doći i moliti me da im kažem to i to od Majstora, neka Karma padne na NJIHOVE glave. JA SAM SLOBODNA. Majstor mi je upravo obećao taj blagoslov!!

Vaša H.P. Blavatsky