Jednog ljetnog dana u kolovozu 1979 godine Jasna me je odvela na Pantovčak do jednog čovjeka koji je imao za nas tada neprocjenjivu biblioteku i zvao se Zvonimir. Ona je već jednom bila kod njega i sada je željela da ga upoznam i da posudim od njega neke knjige. Dočekao nas jedan stariji gospodin, meni vrlo sličan Vladimiru Nazoru. Dočekao nas je sa smiješkom i počeo nam pričati o teozofiji za koju sam tada prvi puta čula. Pitao me je dali želim postati članom TD i ja sam pristala. Ponijela sam brdo teozofske literature i započela je moja teozofska bajka. Slijedili su sastanci u SKC i Zvonimirova predavanja, uglavnom društvo je tada cvjetalo, bilo je preko sto članova i to uglavnom mladih koji su se okupili oko našeg tadašnjeg predsjednika Emilija. Posebno za jedan uži krug članova Zvonimir je želio prenijeti svoje veliko znanje teozofije. A mi da malo dublje zaronimo. Slijedili su praznici ljetni i zimski kada smo kod njega Jasna i ja bile na intenzivnom školovanju u Opatiji u njegovoj «vili propuh» kako ju je zvao. Bilo je to nezaboravno učenje uz šetnje uz Lungomare a nas dvije bile smo u empatičnoj fazi i sve snažno upijale. Izgledalo je pomalo nestvarno, da nam je na taj način karma omogućila da dođemo do tog pravog znanja. Zvonimir je uvijek bio za šalu i često smo se smijali. Pričao nam je kako je ušao u TD sa nekih 20 godina i kako je znao reći da ga je «inficirao» Konrad Konec član slovenskog TD koji je došao održati predavanje u Rijeku. Odmah je bio «pečen» iako je bio prije i na nekim drugim predavanjima iz duhovnih područja. Uskoro nakon njegovog ulaska u Zagrebu se održavao Svjetski kongres TD i bili su prisutni tadašnji predsjednik TD Arundale i njegova žena Rukmini Devi. Predsjednica TD u Hrvatskoj bila je Jelisava Vavra i ona ga je prihvatila kao svoga sina. Sve što mu se tada događalo izgledalo mu je poput sna. Počela mu se otvarati astralna vidovitost, međutim Liza mu je savjetovala da ne ulazi u to zbog one prave vidovitosti, spoznajne. Bila je jedna velika duša i svi su je obožavali. Uskoro je počeo rat i sve njegove nedaće. Kako je tada živio u Opatiji, dospio je u koncentracioni logor, gdje je proveo nisam sigurna, skoro dvije godine. Bio je neko vrijeme u Beogradu na Umjetničkoj akademiji. No, ono najvažnije što mu se zbilo, upoznao je Bojanu, ljubav svog života. Kada ju je vidio bila je to ljubav na prvi pogled, no kako je bila vrlo mlada čekao je nekoliko godina da bi se mogli vjenčati. Iz Opatije su došli u Zagreb odmah poslije rata i uskoro im se rodio Damodar. Bojana je, kako je on znao reći u duši bila teozof. On se zaposlio u Antropološkom zavodu, gdje je radio dosta godina. U Zagrebu su oboje bili aktivni u TD, družili su se sa slovenskim članovima, putovali u Naarden, teozofski centar u Holandiji, gdje je upoznao Geofrey Hodsona. Tamo je u crkvi Svetog Mihaela doživio tišinu. Bojana se početkom sedamdesetih razboljela od neizlječive bolesti i 1975 napustila ovu razinu. Bio je stalno uz nju i teško mu pao njezin odlazak. Pisao je Hodsonu i pitao ga je kako je moguće da je ranije otišla negoli je to bilo zapisano u horoskopu. On mu je odgovorio da neke naprednije duše mogu otići i ranije zbog evolutivnih razloga.

Kako sam ja doživjela Zvonimira?

Kako bi Castaneda rekao, za mene je on bio čovjeka od «znanja» ali i od duše. Njegovo unutarnje dijete često bi se znalo ugledati vani. Zanimala ga je umjetnost, filozofija, znanost a teozofija je bila njegova prava ljubav. U mladim godinama je pisao i poeziju. Sjećam se da sam mu pomagala u nekim njegovim eksperimentima sa nekim aparatom koji je sam konstruirao i pravom strašću iščekivao rezultate eksperimentiranja. Za slikanje je uvijek govorio da je to apsolvirao u prijašnjem životu, a da sada to znanje koristi da bi egzistirao. Njegov unutarnji glas mu je u jednom trenutku tišine rekao da bi trebao pisati i u drugoj polovici sedamdesetih počeo je još intenzivnije pisati i studirati teozofiju. Znao nam je reći da ono što nam daje je «prožvakana» teozofija. Nakon Antropološkog zavoda više nije radio, uzdržavao se uglavnom kreativnim radom, da bi imao više vremena za pisanje i studij.

Kada je početkom osamdeset došlo do ukidanja lože u Zagrebu, uglavnom su njega smatrali krivcem jer nije vidio što se događa u društvu i skoro je bio izbačen. Još nekoliko puta prošao je teške karizme, no sve je to stoički podnio, jer je znao što znači pripadnost njemu, odnosno Njima. Bio je u ovom svijetu ali ne od ovog svijeta. Nikad nije vidio loše strane ljudi pa se čudio kada bi mu se dogodile nepovoljne stvari. Čuđenje poput djeteta.

Kada je Nino došao k meni, prepoznala sam u njemu puno sličnosti sa Zvonimirom. Zavolio ga je poput sina i složio se sa mnom. Posljednjih tjedana života bila sam uz njega, već je više bio preko nego ovdje, a u momentima svjesnosti rekao mi je da sam mu u mnogo života pomagala i bila uz njega.

Zahvalna sam mojoj dobroj karmi da mi darovala takvog prijatelja i učitelja koji mi je darovao mnoge trenutke ushićenja u ljepoti traženja istine, suštinske ljepote i dobrote. Iz duše HVALA. Prepoznajem neki dio Tebe u pogledu Tvoje unučice.
 

Đurđa