Svijest Anđela

SVIJEST ANĐELA

 

Odnos i stav anđela prema Bogu temeljito se razlikuju od čovjekovih. Oni ne shvaćaju postojanje središnje personalizirane individualne svijesti već univerzalno rasprostranjene životne sile ili energije, inteligentne snage koja širi čitav sustav, formira i obdaruje dušom svaki atom te popunjava čitav prostor između formi, bez obzira radi li se o planetu, atomu ili suncu.

Iako ovu moć ne prepoznaju kao sveprožimajuću prisutnost, znaju da su dio nje, da su njeno utjelovljenje. Ne poznaju drugu volju ili inteligenciju pomoću koje bi njihove aktivnosti bile vođene. Prevladavajuća osobina njihove svijesti je realizacija sjedinjenja jednog s drugim i sa središnjim izvorom. Sebičnost, odvojenost, žudnja, osjećaj posjedovanja, ljutnja, strah, buntovništvo ili gorčina nisu im svojstveni, jer osnovu njihovog postojanja čini znanje o jedinstvu čitavog života. Oni su živo utjelovljenje jedinstva. Do savršenstva izražavaju, svaki na svojoj razini, sve kvalitete karaktera koji je prirodno usklađen i koji nastaje iz tog ostvarenja.

Svi su anđeli, instinktivno, puni ljubavi, iako je njihova ljubav znatno osobnija od čovjekove ljubavi. U predmetu ljubavi oni ne vide željeni objekt ili privlačan karakter, već drugo utjelovljenje iste životne sile koja ih nadahnjuje. Prepoznavajući uzajamni izvor života i istovrsnost svrhe, oni izlijevaju prema predmetu svoje naklonosti ili ljubavi neosobnu ljubav kombiniranu s poštovanjem i određenim duhovnim prepoznavanjem identiteta same suštine. U životu anđela ne postoji ništa što bi odgovaralo, što bi se moglo usporediti s tjelesnim sklonostima koje izražava čovjek. Oni očituju ljubav jedni prema drugima, prema ljudima i prirodi živim bljeskovima boja, proširenjem i miješanjem aura te bliskim mentalnim poistovjećivanjem sa svim nadama, snovima, sposobnostima, kvalitetama karaktera i temeljnim težnjama voljenih.

Usprkos prirodnom ostvarenju identiteta duše, među anđelima postoje velike razlike u karakteru i sposobnostima. Velikim je dijelom to posljedica različitog evolucijskog položaja, elementalne povezanosti i različitosti u odnosu na zrake. Prve dvije razlike raspravit ćemo kasnije. Treća djeluje na način sličan ljudskom pravcu razvitka. I ljudi i anđeli proizlaze iz jednog voditeljskog izvora, od jedne od mnogobrojnih struja evolutivnog života kojih je barem sedam.

Najviši položaj u anđeoskoj evoluciji zauzima Jedan, koji se može prepoznati kao anđeoski aspekt Vrhovnog, biće neopisivog i nepojmljivog sjaja i moći. Upućivanja Njemu, koja slijede, više su simbolička nego stvarna, iako su vrlo blizu istini. Anđeoski aspekt Logosa, kao i svaki drugi aspekt, trostruk je, a ipak jedan. Promjenom tih triju aspekata uzdiže se sedam primarnih karakteristika, a svaka je izražena i predstavljena arkanđelom. Njih sedmero (sedam arkanđela) su anđeoski vođe sedam zraka. Svaka je vanjski izražaj kvalitete u karakteru Logosa. Rad svake savršen je primjer jedne od metoda pomoću kojih On postiže ispunjenje svojih snova i realizaciju svojih planova. Sva očitovanja njegova života, bilo anđeoska bilo ljudska, prolaze kroz ovih primarnih sedam zraka koje čine unutarnji prsten što okružuje božansku točku.

Šestero od njih rade u parovima. Predstavljaju tri vida Uzvišenog. Svaki par sadrži pozitivan i negativan izražaj jednog aspekta. Sedam velikih duhova objedinjuje unutar sebe i pozitivne i negativne kvalitete svih triju aspekata. Na njega (Logos) se može gledati kao na objektivnu vanjsku sintezu, na sumu svih božanskih atributa i na onoga u kojemu su pozitivni i negativni polariteti jednako uključeni i uravnoteženi.

Ideja o moćnoj sintezi božanskih osobina najbliži je pristup anđeoske kozmogeneze s čovjekovim poimanjem Boga. Razlikuje se po tome što je On prepoznat kao inkarnacija i zbroj kvaliteta i moći koje imaju svoj izvor u području iza koncepcije bilo koje utjelovljene svijesti, bez obzira koliko duhovno i suptilno to utjelovljenje može biti.

Taj izvor je bezobličan, prirođen svakom obliku, prisutan svugdje u čitavom Sunčevom sustavu izvan kojeg se proteže u područje ili razinu postojanja gdje je sjedinjen sa središnjim univerzalnim izvorom moći, života i svijesti. To je središnji izvor iz kojeg nastaju čitavi sunčevi sustavi univerzuma, pomoću kojeg se održavaju i u kojeg se svi vraćaju. Ova koncepcija o nizu izvora, a svaki je unutarnji i udaljen od onoga drugog, doseže u svojoj unutrašnjosti konačni, apsolutni izvor, dok prema vani ide k stvaranju beskonačnih podizvora, čineći pozadinu i osnovu svekolike anđeoske svijesti.

Različite razine gustoće materije također se poimaju na ovaj način – jedna razina je izvor života i moći za razinu koja se nalazi ispod nje, sve dok se ne dosegne točka najveće gustoće u danom sustavu. Svaki sustav ima svoju granicu koja ga okružuje. Iza nje, njegova se životna sila ne može očitovati, ne može prijeći. Kroz tu granicu se ne može pobjeći, pa se životna sila odbija natrag da bi dovršila krug povratkom u središnji izvor. Sustavi se razlikuju prema razini na kojoj je fiksirana ili učvršćena ova točka najveće gustoće. Ova je koncepcija jednako primjenjiva na kozmos, prema kojem su univerzumi u istom odnosu kao i sunčevi sustavi prema univerzumu.

Anđeo poima barem tri glavna kruga kroz koja i pomoću kojih prenosi i izražava snagu središnjeg izvora diljem sustava ili univerzuma. Kao prvo, od te je materije izgrađen sustav; kao drugo i treće, izgrađene su anđeoska i ljudska evolucija. Ako postoje drugi materijalni oblici života, što je zamislivo i vjerojatno, u sadašnjem trenutku nismo s njima povezani, to jest nemamo s njima nikakav kontakt. Anđeoska evolucija, po svojoj sposobnosti prenositelja moći i snage, ne prepoznaje materiju kao supstanciju, kao utvrđen način ili stalno stanje, već prije kao prividan izgled stvoren brzim putovanjem energije. Čovjek vidi prividne i uvijek promjenjive pojave stvorene tim kontinuiranim tijekom, dok anđeo opaža tijek sile što je posljedica. Njemu je svaki oblik spektralan, nezemaljski, netjelesan i nestalan.

Na taj način on potpuno izokreće ili poništava ljudsko stajalište prema kojem je životna sila spektralna, nezemaljska i nestalna. Ljudskom rodu je duša čovjeka, životinje ili biljke fantomska ili nestvarna.

Razlike na prirodan i normalan način nastaju iz divergentnih metoda evolutivnog razvoja. I anđeli i ljudi, svaki sa svojeg stajališta, jednako su u pravu. Idealno stajalište (čini se da ga je čovjeku lakše postići) jest ono u kojem su oba gledišta sjedinjena. Evolucija nije ograničena samo na postizanje nekoga gledišta ili stava, već teži postignuću razvojem svijesti te ovladavanjem tehnikama i metodama pomoću kojih se razvija. Iz ovoga se doima da se kraljevstvo ljudi lakše postiže vladavinom nad životom i oblikom u odnosu na anđeosko, jer je čovjek mnogo dublje uključen u oblik. Iako su kazne koje plaća doista velike, njegov je cilj veličanstven. On razvija moć sjedinjenja i anđeoskih i ljudskih sposobnosti i metoda, dok iz odvojenosti, od koje kreće na dugo hodočašće, postiže najviše ostvarenje jedinstva koje uključuje i život i oblik.

Materija je nesvjesni prenositelj i iznositelj života, snage i svijesti. Anđeli su svjesni prenositelji i iznositelji istih trostrukih, dušom udahnutih osobina. Njihova je uloga povećati i održati vrlinom njihove inteligentne suradnje vitalizirajuću i produhovljenu aktivnost te snage. Njihove cjelokupne aktivnosti koncentrirane su u životu i duhovnoj strani očitovanja.

Čovjek dodiruje ekstremne granice sustava. Čovjek uzima moć. On je njezin inteligentni prenositelj i onaj koji je očituje prema dolje, do najnižih razina. On sam dovršava krug noseći sa sobom tu snagu koju očituje. On preuzima zadatak inteligentnog prijenosa i očitovanja triju aspekata Uzvišenog kroz sve razine Prirode do najgušće fizičke materije. Namjerno se poistovjećuje s materijom. Voljno se podvrgava patnji i ograničenjima koje takav proces nepobitno uključuje da bi i život i materija sustava mogli ispuniti svoje uloge s povećanim savršenstvom.

Čovjek preuzima odgovornost za ispunjenje Božanske volje tako što sjedinjuje u sebi funkciju života i oblika. Anđeo se, s druge strane, koncentrira na životnu stranu i vrši svoju ulogu u odražavanju sustava, ne pomoću samopoistovjećivanja s materijom ili oblikom, već sa životom koji se nalazi iza njih.

Energija ili sila kontinuirano zrači diljem čitavog sustava od postaje središnje moći prema kojoj se vraća ili odbija s najgušćih razina. Za vrijeme svog izlaznog ili odlazećeg putovanja udara o svaku razinu, pri čemu dolazi do oblikovanja atoma. Atomi služe za prijenos sile s viših razina, kroz razinu na kojoj jesu, na razine ispod gdje se oblikuju drugi atomi sve dok se ne dosegne najgušća razina. Isti se proces ponavlja na putovanju unazad, ali sada je polaritet atoma suprotan. Pozitivni i negativni atomi kontinuirano se dovode u postojanje i kontinuirano prestaju postojati. Brzina kojom putuje snaga je iznimna, tako da se stvara iluzorna pojava stalnosti i čvrstoće.

Oblikovanje atoma na danoj razini čini mogućim prijenos moći i svijesti Logosa kroz tu razinu i omogućuje mu očitovanje na istoj. Gomilanje atoma stvara kemijske elemente na toj razini, a nakupljanje elemenata stvara oblike. Kroz atom, element i oblik stalno prolazi božanska moć na svom odlaznom putovanju, dakle prema van, kao i na svom povratku – od i prema središnjoj postaji snage. Ova uloga atoma očituje božansku moć u čitavom sustavu. Očitovanje je automatsko, a stvoreni oblici imaju instinktivnu svijest.

Uloga anđela i čovjeka je ubrzanje evolucije života od instinktivnog prema punom samosvjesnom očitovanju. Anđeoska hijerarhija donosi snagu svoje svijesti kako bi se održala nazočnost Božanskog života koji se razvija kroz materiju razine na kojoj njezini stanovnici žive. Radom na životu, oni indirektno utječu na materiju. Njihov cilj je stvoriti u obliku povećan svjesni izražaj tog života, sjedinjujući s njim njihovu vlastitu samosvjesnu životnu silu.

Svaki pripadnik anđeoskog kraljevstva i svaki atom služe Logosu kao prenositelji Njegove životne sile. Međutim, rad i služenje anđela su inteligentni. Prolaskom životne sile kroz njega, on rukovodi i prilagođava količinu i pravac tijela. Ako je individualiziran, čini to svjesno; ako nije, instinktivno se prilagođava zakonima Prirode. Sjedinjenje svjesno usmjerene anđeoske životne sile s automatskim i nesvjesnim tijelom kroz atom ubrzava evolutivni proces sveukupne materije, a time i oblika – mineralnog, biljnog, životinjskog, anđeoskog ili ljudskog.

Napredovanjem evolucije velik se dio svijesti očituje u svim oblicima sustava, u svim kraljevstvima prirode, s rezultatom po kojem se instinktivna svijest postupno razvija prema samosvijesti. Dvojna funkcija anđela u prirodi jest ubrzanje evolucije oblika, dijeljenje svoje životne sile sa životnom silom unutar oblika i stimuliranje rasta svijesti u samosvijest pomoću sjedinjenja njihove vlastite, inteligentno usmjerene životne sile i svijesti onog oblika na kojem rade.

Na ovaj način služe Logosu na svim razinama u svim kraljevstvima prirode, uključujući i čovjekovo, u kojem se njihove dvojne funkcije lako mogu razabrati. Oni odabiru, specijaliziraju i izgrađuju svaki atom od kojeg je sastavljeno ljudsko tijelo. Prepoznaju traženu vrstu atoma tako što odgovaraju na odaslane vibracije iz središnjeg trajnog atoma oko kojeg su izgrađeni svi drugi atomi. Prije polaganja, anđeo ili duh prirode sjedinjuje svoju životnu silu i svijest s atomom, specijalizirajući ga i ubrzano ga pretvarajući u prijemčivije stanje. Tada mu dopušta da poprimi svoj prirodan položaj u tijelu sukladno njegovom tipu ili razmjernom dijelu vibracija te pojedinačnom pravcu sile pomoću koje je privučen i postavljen u položaj. Slični procesi pojavljuju se i prisutni su u svim kraljevstvima prirode. Svaki proces nastaje od strane duha prirode ili anđela koji je sukladan tipu materije ili razini gustoće na kojoj se rad treba izvršiti.

U mineralnom, biljnom i životinjskom kraljevstvu, anđeli također kontinuirano rade kako bi osigurali privremeno svjesnu vezu između duha i materije koju u čovjeku stalno podržava njegov ego. Na primjer, povezivanje anđela sa stablom obdaruje stablo samosvjesnim žarištem ili kanalom za prolazak ili tijek božanskog života, povećava opseg samosvijesti i individualno postojanje za što je stablo sposobno, te požuruje vrijeme i trenutak kada će razvijajući život u njemu biti samosvjesno očitovan.

S anđeoskog gledišta, tri velika evolutivna stupnja kroz koja prolazi životna sila Logosa – a stoga i oblika kroz koje se Logos očituje – jesu podsvjesne, instinktivne i slijepe manifestacije te sile, samosvjesne ili nadsvjesne. U prvom stupnju nebeski zakon se pokorava instinktivno i slijepo, u drugom u varirajućim stupnjevima inteligencije, a u trećem završava jednako kao i u prvom, samo u ovom slučaju svjesno, a ne instinktivno. Budući da se anđeo razvija tijekom ovih nadolazećih stupnjeva, polje njegovog rada odgovara stupnju razvitka.

Na taj način on prelazi od infuzorije, duha prirode i anđeoskog stupnja, preko anđeoskih sunčanih gospodara do anđeoskog Logosa.

Kao prenositelj i izražavatelj božanske moći i svijesti, čovjek se poistovjećuje s oblikom kako bi duh i materija mogli stupiti u najbliskiji odnos. Za vrijeme dugog niza svojih života on radi, stoljeće za stoljećem, na oslobađanju iz voljnog utamničenja, što je rezultat i posljedica izabrane metode. Postupno stječe vlast nad materijom u koju je zarobljen. Dinamična moć njegove probuđene volje polako u inertnoj supstanci stvara prijemčivost pomoću koje ona postaje poslušna i pod utjecajem njegove volje. Ono što ga je nekoć utamničilo, sada mu pruža način na koji će postići slobodu. On ne bježi iz okruženja zatvorskih zidina, već prije mijenja materiju od koje su zidine izgrađene te je uči ugrađivati u krila pomoću kojih će poletjeti. U čovjeku i kroz čovjeka sjedinjeni su duh i materija, moć i inercija, život i oblik. Svojom sjedinjujućom snagom i moći, on služi Logosu u ispunjenju njegovog plana.

Božansku nazočnost opažamo u elementima i unutar atomske konstitucije materije. Nebeski život svoj svjesni izražaj pronalazi u anđeoskoj hijerarhiji, dok su u ljudskoj hijerarhiji sjedinjeni nebeski život i božanski oblik. Kroz anđeoski Logos ili kroz nebeskog anđela i hijerarhiju Logosa slobodno teče nebeski život. Otpor materije ne predstavlja mu prepreku, a čitavo kraljevstvo anđela je utjelovljenje ili izražaj razvijajuće svijesti tog života. Kroz nebeskog čovjeka božanski život teče otežano, jer je njegova svijest i svijest čitavog njegovog kraljevstva poistovjećena s materijom.

Kako se sunce lotosovog dana uspinje prema sredini neba, otpornost se počinje nadilaziti. Uvečer njegovog dana on će svjedočiti o slobodnom i nezapriječenom tijeku Svojega života kroz sva obličja ili oblike. Ljudsko će kraljevstvo ovladati materijom u svim svjetovima u kojima je bio inkarniran. Oblikujući ga u savršen kalež, držeći ga uz Uzvišenog, zna da se pomoću njegovog rada može napuniti vinom nebeskog života. Nebeski anđeo izlit će to vino, a pripadnici njegova kraljevstva služit će kao kanali za njegovu raspodjelu u svim svjetovima.

Kada je ta uzvišena euharistija proslavljena, kada je svaki atom univerzuma ispunjen vibracijom Jednoga Života, kada je svaka svijest savršeno usklađena s Jednom sviješću, a sva očitovanja postanu savršen izražaj božanske volje, mudrosti i inteligencije, redovi anđela i ljudi tada prestaju postojati. Jer On poziva svoju djecu kući, natrag u svoja njedra odakle su i proizašli.

Konačno, tada i On može otpočinuti. Zastor može prekriti veliku dramu koju je on donio i ozakonio. Sunce njegovog dana zalazi, a on konačno traži odmor. Njegovi ga svjetovi više ne ograničavaju, jer on ih je ugradio u krila koja će ga odnijeti tamo odakle je došao i onome od kojega je krenuo. Plodovi njegovog rada trebaju biti sačuvani kroz dugu noć odmora, sve do druge zore, kada će se ponovno probuditi i kada će osvanuti sunce novoga dana.

Anđeli i ljudi trebaju pronaći nove putove, nove načine vršenja svojih zadaća koje On zadaje. Svatko ih treba obavljati sve dok naposljetku u dugom nizu solarnih sustava u kojima su radili ne bude izveden svaki zadatak i svaki od načina služenja. Ono što je nekoć bio anđeo, što je nekoć bio čovjek, postat će Bog; bit će poslan da bude Logos vlastitog sustava, dijete svog nebeskog roditelja koje potom postaje vladarom univerzuma. Njegovi Logosi moraju biti oni koji mu služe u Njegovom solarnom sustavu kao anđeo ili čovjek. Oni će mu služiti kroz beskonačnost vremena u uvijek proširenom polju rada, vezani za njega vezama ljubavi i služenja, koje će opstati kroz vječnost.

Tko može reći kada su te veze stvorene? Jesmo li svi mi nekada bili drugdje, u nekom drugom sunčevom sustavu, rastopljeni prije mnogo vremena, kada je On služio kao duh prirode i pomagao pri našem razvoju? Ili, jesmo li zamahnuli svojom smaragdnom rukom kao biljka, kao cvijet ili stablo, i je li On došao kao vila ili anđeo da nas nahrani svojim višim životom ili širim moćima misli? Ili smo bili samo atomi sustava u kojem je On bio vladar svijeta?

Veze ljubavi i služenja traju kroz vremensku cjelokupnost. Iako se sunčevi sustavi transformiraju od maglice do sunca i planeta te sa svojim pridruženim orbitama žive svoje razvijajuće živote da bi na kraju bili rastvoreni, veze ljubavi ostaju nepromjenjive i neraskidive. Oni koji su nekoć bili atom ili anđeo, dragi kamen i duh prirode, cvijet i njegova vila, krajolik i anđeo, životinja i čovjek, učenik i učitelj, inicirani i kralj, zadržavaju svoje međusobne odnose i prelaze u Logose i sunčeve gospodare kao Univerzalni Logosi i Bogovi sunčevih sustava koji kruže oko svog drevnog Gospodara.

Ljubav je ta sila koja planete održava u njihovim orbitama i kruženju oko Sunca, njihovog Gospodara ljubavi. Ljubav veže u jednu cjelinu mnoge sustave univerzuma. Od najvišeg vladara univerzuma do najnižeg obličja života na najgušćoj razini svakog sustava, postoji cjelovit i nesalomljiv lanac ljubavi. U svjetlu te uzvišene ljubavi, sve različitosti i sve raznolikosti vide se kao mnogostruki izražaji jedne beskonačne i vječne moći iz koje proizlaze sve stvari i kojoj se sve stvari vraćaju.

poglavlje iz “Kraljevstvo Anđela” G.Hodson