Čak i sadašnja religija, ograničena na nedjeljni dan, bolja je od nikakve. No, ukoliko je, „religija najbolje oružje koje čovjek može imati”, ona je svakako i „najgori izgovor, maska i plašt”. Upravo protiv tog „plašta” i nepoštenog prisvajanja prava bore se okultisti i teozofi. Istinski ideal Božanstva, jedinog živog Boga u prirodi, nikako ne bi mogao da ostane bez čovjekovog  poštovanja i divljenja ukoliko bi se svukao taj plašt istkan pomoću čovjekove uobrazilje i prebačen preko Božanstva lukavom rukom svećenika željnog moći i vlasti. Vrijeme je da se svrgne sa prijestolja „najviši Bog” svake nacije i na njegovo mjesto postavi Jedno Sveopće Božanstvo – Bog neizmjenjivog zakona, a ne milosrđa; Bog pravedne odmazde, a ne oproštaja, koji samo potiče na nedjela i njihovo ponavljanje. Najveći zločin koji je ikada počinjen prema ljudskom rodu dogodio se onog dana kada je prvi svećenik izmislio molitvu sa sebičnim ciljem u umu. Bog koji lošim molitvama može da bude umoljen da „blagoslovi oružje” svog štovatelja i da hiljade njegovih neprijatelja, njegove braće, dovede do poraza i stradanja. Božanstvo od kojeg se može očekivati da se ne ogluši na pjesme zahvalnice pomiješane sa molbama za „povoljan vjetar” isključivo za mene i sasvim prirodno koban po druge pomorce koji dolaze iz suprotnog pravca, takva predstava o Bogu dala je podršku čovjekovoj sebičnosti i samoživosti, te ga lišila samopouzdanja. Molitva je oplemenjujuće djelovanje kada je prožeta dubokim osjećanjem, žarkom željom koja izvire iz srca, željom za dobrobit drugih ljudi, i pri tom nema nikakav sebičan cilj; žudnja za nečim većim i vrijednijim je prirodna i sveta u čovjeku, ali pod uvjetom da se ta radost dijeli sa drugima. Razumljive su i važne riječi „nevjernika” Sokrata, koji je u svojoj dubokoj, mada neukoj mudrosti, izjavio da:

„Naše molitve, u principu, trebaju biti za dobrobit svih, jer bogovi najbolje znaju što je za nas dobro.”

Dok molitva u prilog opće propasti ili u korist nekog pojedinca bez obzira na štetu mnogih drugih, predstavlja najpodliji prijestup, a uz to i drsku oholost i praznovjerje. To je direktno naslijeđe pljačkaša pustinje i zlatnog teleta.

„Jehova” je bio taj, koji je nametnuo neophodnost prikrivanja i skrivanja, te zamjene za neizgovorljivo ime, i koji je doveo do cijele ove „tajanstvenosti parabola, nejasnih izreka i maskiranja”. U svakom slučaju, Mojsije je inicirao od sedam do deset svojih starješina u skrivene istine, i to u izvjesnoj mjeri opravdava pisce Starog zavjeta. A Pisci Novog zavjeta nisu uspeli da učine isto toliko puno ili toliko malo. Oni su svojim dogmama izobličili veličanstveni središnji lik Krista i od tad su stalno vodili ljude u milione grešaka i najcrnjih zločina počinjenih u Njegovo sveto ime.

Očito je, da sa izuzetkom Pavla i Klementa od Aleksandrije, koji su bili posvećeni u misterije, nijedan od visokih svećenika nije mnogo znao o istini. Uglavnom su to bili neobrazovani, neuki ljudi, a ukoliko su takvi, poput Augustina i Laktancija, ili pak poštovanog Bede i ostalih, bili užasno neuki sve do „Galilejeve slave“ u najbitnije istine poučavane na poganskim svetim mjestima, o okrugloj zemlji, a da ne spominjemo heliocentrični sistem, kakvo je ogromno onda moralo da bude neznanje drugih. Poganski filozofi bili su zatrpani optužbama za druženje s vragom.

Ukoliko su svete pape znali ovu istinu a šutjeli, te ako su se prikazivali kao progonjeni, a ne kao progonitelji, poput slučaja u kojem samog sveca proganja i kleveta jedan mali firentinski astronom. Ako je tako, utoliko gore po crkvu, ako su znajući ovu izuzetno važnu činjenicu, i dalje šutjeli, bilo da bi zaštitili Isusa ili vlastitu nepogrešivost. Sasvim je shvatljivo da, pošto je biblijski poredak bio toliko uzdizan iznad svih drugih poredaka, i pošto njegov navodni monoteizam ovisi od zavjeta šutnje, doista ne preostaje ništa drugo nego da se prešućuje njegov simbolizam, dopuštajući time da sve njegove grube greške budu pripisane biblijskom Bogu.

No, istina mora izaći na vidjelo. Okultisti su danas u prilici da uzvrate, savez svemoćne crkve i sveznajuće znanosti danas više nije moguć, a samo je želja za vladanjem i sebičnim interesom ta koja ih klimavo drži na istoj strani. Istina, samo tamo gdje neuka masa i dalje više vjeruje svojim tlačiteljima nego prosvjetiteljima. Dok je do nedavno bilo poznato samo starim i suvremenim kabalistima u Europi i Aziji, sada se objavljuje i predstavlja kao matematički točno. Autor Ključa za židovsku-egipatsku misteriju ili Porijeklo mjera u našem vremenu je na opće zadovoljstvo dokazao da su dva moćna božja imena, Jehova i Elohim, u pogledu svojih brojčanih vrijednosti, promjer i opseg kruga, da su zapravo, brojčane oznake geometrijskih odnosa, te je Jehova Kain i obratno.

Ovo će pomoći i da se skine užasna sramota sa Kainovog imena, smišljena sa ciljem da mu se slomi moral, jer i bez tih matematičkih demonstracija, prema samom biblijskom tekstu, on je bio Jehova. Zato je za teološke škole bolje da spremno učine časni ispravak, ako je tako nešto moguće, zbog dobrog glasa i časti Boga kome se klanjaju.

No šutnja je stara navada svećenika po cijelom svijetu da svoje znanje i prosvjetiteljsku ulogu zamjenjuju željom za vladanjem i bogaćenjem nad onim istima koje iskorištavaju i drže u neznanju, namjerno zbunjujući ih istim onim „misterijama“ koje i oni sami sve manje razumiju.

Da li je danas i šutnja samo znak nemoći da se odgovori istinito na vlastite zamke stare prevare. Blagoslov rata danas više nego li ikada do sada visi nad vratom čovječanstvu. Svećenstvo je sve više uključeno u političke igre moći, manipulira masama i pokušava sakriti vlastite perverzije i pokvarenost. Hibridni oblici ratovanja nisu novi, oni postoje oduvijek samo su bili lukavo prikriveni, dok činjenicu o njihovom postojanju nisu otkrili oni koji nisu upućeni u zavjet šutnje ali dovoljno znaju da ih vlastita taština i umišljenost ne bi spriječila u tome. Vidljivo pomalo ustupa mjesto nevidljivom. Nestvarno stvarnom. Smrt porađa život.

I dok je šutnja nekad imala zadaću da štiti i pomaže, danas ona pokušava zadržati svoj položaj u hijerarhiji korupcije i prevare. Svetost prošlosti sada je slava gluposti, samo izmaglica nade u otvorenim očima, koju ne treba zamijeniti smogom civilizacije, ostaje za mudrost budućnosti…sa koje god strane svijeta došla…

Razlozi za nju jedna su sasvim druga priča…..