Što teozof treba, a što ne treba činiti?

KAKO ČLANOVI MOGU POMOĆI DRUŠTVU

PITALAC: Kako očekujete da vam članovi Društva pomognu u radu?

TEOZOF:

Prvo proučavanjem i razumijevanjem teozofskih naučavanja da bi mogli poučavati druge, posebno mlade ljude. Drugo, korištenjem svake prigode da drugima govore i objašnjavaju što Teozofija jest, a što nije, otklanjanjem zabluda i širenjem zanimanja za tu temu. Treće, pomažući u kolanju naše literature, kupovanjem knjiga ako imaju sredstva, njihovim posuđivanjem i poklanjanjem te poticanjem svojih prijatelja da to čine. Četvrto, obranom Društva pomoću svih raspoloživih zakonskih sredstava od nepravednih kleveta koje su mu upućene. Peto, i najvažnije od svega, primjerom svojih vlastitih života.

PITALAC: Međutim, čini mi se da sva ta literatura čijem širenju pridajete tako velik značaj nema previše praktičnu primjenu u pomaganju čovječanstvu. To nije praktično milosrđe.

TEOZOF: Mi smo drugačijeg mišljenje.

Smatramo da dobra knjiga koja ljudima hrani misli, jača i pročišćava njihove umove i omogućava im da shvate istine koje nejasno osjećaju, ali ih ne mogu izraziti – smatramo da takva knjiga stvarno čini bitno dobro. Što se tiče onoga što nazivate praktičnim djelima milosrđa, koja koriste tijelima naših bližnjih, mi činimo ono malo što možemo; no, kao što sam vam već rekla, većina nas je siromašna, dok samo Društvo nema novca čak ni da plati osoblje i radnike. Svi mi koji naporno radimo za njega, radimo besplatno, a većinom isto tako dajemo i novac. Nekolicina koja ima sredstva da čini ono što se često naziva djelima milosrđa, slijedi budistička pravila i sami rade svoj posao, ne preko posrednika ili javnim uplaćivanjem u dobrotvorne fondove. Ono što teozof treba učiniti prije svega je da zaboravi svoju osobnost.

 

ŠTO TEOZOF NE TREBA ČINITI

PITALAC: Imate li u svom Društvu ikakve zakonske zabrane ili odredbe za teozofe?

TEOZOF: Mnoge, ali jao si ga nama! Nijedna od njih nije prinudna. One izražavaju ideal naše organizacije – ali njihovu praktičnu primjenu prinuđeni smo prepustiti ocjeni samih članova. Nažalost, stanje ljudske svijesti u ovom stoljeću (XIX st.) je takvo – osim ako ne priznamo da su te odredbe, da tako kažem, zastarjele – da se nijedan čovjek niti žena ne bi usudili riskirati pristupajući Teozofskom društvu. Upravo je to razlog zašto se osjećam prinuđenom toliko isticati razliku između istinske Teozofije i njenog marljivog i dobronamjernog, ali ipak nedostojnog instrumenta, Teozofskog društva.

PITALAC: Možete li mi reći što su ti opasni grebeni na otvorenom moru Teozofije?

TEOZOF: Pa dobro, možete ih nazvati grebenima, kao i više drugih iskrenih i dobronamjernih članova Teozofskog društva koji su svoj teozofski kanu o njih smrskali u komadiće! A opet, izbjeći određene stvari izgleda najlakšom stvari na svijetu. Na primjer, slijedi niz takvih zabrana koje prikrivaju pozitivne Teozofske dužnosti:

Teozof ne bi trebao šutjeti kada čuje da se o Društvu ili nedužnim osobama, bile one njegove kolege ili nečlanovi, šire zlonamjerne priče ili klevete.

PITALAC: Ali pretpostavimo da je ono što čuje istinito, ili je istinito a on to ne zna?

TEOZOF: Tada morate tražiti valjane dokaze za tu tvrdnju i nepristrano saslušati obje strane prije nego dopustite da je optužba nesporna. Nemate prava vjerovati u zlo, dok ne dobijete neoboriv dokaz o ispravnosti tvrdnje.

PITALAC: A što biste tada trebali učiniti?

TEOZOF:

Sažaljenje i obzirnost, milosrđe i velika strpljivost uvijek nas trebaju potaknuti da oprostimo našoj griješnoj braći te da izreknemo najblažu moguću kaznu onima koji griješe. Teozof nikada ne bi trebao zaboraviti koji su uzroci nedostataka i slabosti ljudske prirode.

PITALAC: Treba li on u takvim slučajevima potpuno oprostiti?

TEOZOF: U svakom slučaju, posebno onaj prema kojem je zgriješio.

PITALAC: Ali, ako tako postupajući riskira da povrijedi druge, ili dopusti da drugi budu povrijeđeni? Što tada treba učiniti?

TEOZOF: Svoju dužnost, ono što mu nalaže njegova savjest i viša priroda, ali nakon zrelog razmišljanja.

Pravednost se sastoji od nepovrijeđivanja ijednog živog bića; no pravednost nam također nalaže da nikada ne dopustimo povrijeđivanje mnogih, ili čak nedužne osobe, dopuštajući krivcu da nesmetano ode.

PITALAC: Koje su druge odredbe zabrana?

TEOZOF: Teozof ne bi trebao biti zadovoljan besposlenim ili ispraznim životom, ne čineći stvarno dobro sebi samom, a još manje drugima. On bi trebao raditi za dobrobit nekolicine kojima je potrebna njegova pomoć, ako već ne može naporno raditi za čovječanstvo te tako raditi na unapređivanju teozofskih ideja.

PITALAC: To zahtijeva izuzetan karakter koji je nekim osobama teško dostižan.

TEOZOF: Tada je za njih bolje da ostanu izvan Teozofskog društva, umjesto da plove pod krivom zastavom. Ni od koga se ne traži da dā više nego može dati, bilo predanosti, vremena, rada ili novca.

PITALAC: Što je sljedeće?

TEOZOF:

Nijedan radni član ne bi trebao pridavati preveliku važnost svom osobnom napretku ili znanju stečenom proučavanjem Teozofije, no mora biti više spreman altruistički raditi koliko god može. On ne bi trebao ostaviti čitav teret i odgovornost teozofskog pokreta na ramenima nekolicine predanih radnika. Svaki bi član trebao osjetiti da je njegova dužnost preuzeti dio zajedničkog posla i podupirati ga na svaki način na koji može.

PITALAC: To je pošteno. Što je sljedeće?

TEOZOF:

Teozof ne bi trebao postaviti svoju osobnu taštinu i osjećaje iznad Društva kao tijela. Onog tko žrtvuje potonje ili ugled drugih ljudi na oltaru svoje osobne taštine, svjetovne povlastice ili ponosa, ne bi trebalo prihvatiti da ostane članom. Jedan organ zahvaćen rakom čini bolesnim čitavo tijelo.

PITALAC: Da li je dužnost svakog člana poučavati druge i propovijedati Teozofiju?

TEOZOF: Naravno da jest.

Nijedan član nema pravo ostati besposlen, izgovarajući se da zna premalo da bi poučavao. On, naime, uvijek mora biti siguran da će pronaći druge koji znaju još manje od njega. A i sve dok čovjek ne pokuša poučavati druge, neće otkriti svoje vlastito neznanje i pokušati ga otkloniti.

No to je manje važna odredba.

PITALAC: Što vi, dakle, smatrate glavnim zabranama kao teozofskim dužnostima?

TEOZOF:

Biti uvijek spreman prepoznati i priznati svoje pogreške. Radije griješiti u pretjeranoj pohvali, nego u premalom vrednovanju napora svojih susjeda. Nikada ne ogovarati i ne klevetati drugoga. Uvijek otvoreno i izravno u lice reći ono što ima protiv njega. Nikada sebe ne učiniti prenositeljem onoga što možete čuti o drugome, niti gajiti osvetu prema onima koji su vas slučajno povrijedili.

PITALAC: Ali često je opasno reći ljudima reći istinu u lice. Ne mislite li tako? Poznajem vašeg člana koji je teško uvrijeđen napustio Društvo i postao njegovim najvećim neprijateljem samo zato što su mu u lice rečene neke neugodne istine za koje je optužen.

TEOZOF: Takvih je bilo mnogo. Nijedan član, bio on istaknut ili beznačajan, nikada nas nije napustio a da nije postao naš ljuti neprijatelj.

PITALAC: Kako to ocjenjujete?

TEOZOF: To je jednostavno tako. Budući da je, u mnogim slučajevima,

u početku jako posvećen Društvu, i primao za to pretjerane pohvale, jedini mogući izgovor takvog okorjelog grješnika za kasnije ponašanje i prošlu kratkovidnost, je položaj nedužne i obmanute žrtve, prebacujući tako optužbe sa sebe na Društvo u cjelini, a posebno na njegovo vodstvo. Takvi ljudi podsjećaju na staru priču o čovjeku iskrivljenog lica koji je razbio svoje ogledalo uvjeren da pogrešno odražava njegovo lice.

PITALAC: Ali zašto se ti ljudi okreću protiv Društva?

TEOZOF:

Povrijeđena taština u jednom ili drugom obliku, gotovo u svakom slučaju.

Uglavnom zato što njihove tvrdnje i savjeti nisu prihvaćeni kao konačni i autoritativni, ili pak zato što su to oni koji će radije vladati u paklu nego služiti u raju. Ukratko, zato što ne mogu podnijeti da budu drugi uz nekoga ni u čemu. Tako je, primjerice, jedan član – pravi gospodin Orakul – kritizirao i gotovo oklevetao svakog člana Teozofskog društva kao neznalicu, kao i teozofe, pod izgovorom da su svi „neteozofski“, optužujući ih upravo za ono što je on sam čitavo vrijeme činio. Napokon je napustio Društvo navodeći kao razlog svoje duboko uvjerenje da smo svi mi (posebno osnivači) – prevaranti! Drugi se, nakon što je spletkario na svaki mogući način kako bi bio postavljen na čelo velike sekcije Društva, shvativši da ga članovi ne podržavaju, okrenuo protiv osnivača Teozofskog društva i postao njihov najogorčeniji neprijatelj, javno optužujući jednog od njih gdje god je mogao jednostavno zato što ga on nije mogao i nije želio nametnuti članovima. Bio je to tipičan slučaj pretjerano povrijeđene taštine. Treći je želio i zapravo uspio uporabiti crnu magiju – tj. nedopušteno osobno psihološki utjecati na određene članove, dok je glumio predanost i svaku teozofsku krepost. Kada je to prekinuto, član je napustio Teozofiju i sada kleveće i laže protiv istih nesretnih vođa na najzlobniji način, nastojeći uništiti Društvo ocrnjujući ugled onih koje ta individua nije mogla prevariti.

PITALAC: Što ćete uraditi s takvim osobama?

TEOZOF: Prepustiti ih njihovoj karmi. Jer ako netko čini zlo, to nije razlog da ga čine drugi.

PITALAC: Ali, da se vratimo na klevetu, gdje se može povući granica između klevetanja i pravedne kritike? Nije li čovjekova dužnost da upozori svoje prijatelje i susjede na one za koje on zna da su opasni društvo?

TEOZOF: Ako dopustimo da nesmetano idu, druge osobe na taj način mogu biti povrijeđene, pa je svakako naša dužnost ukloniti opasnost upozorivši ih nasamo. No, istinita ili lažna, nijedan optužba protiv druge osobe ne treba nikada biti iznesena javno.

Ako istina i pogreška ne pogađa nikog drugog osim griješnika, treba ga prepustiti njegovoj karmi. Ako je lažna, izbjeći ćete uvećavanje nepravde na svijetu. Zato je bolje da o takvim stvarima ne govorite nikome koga se to izravno ne tiče. No, ako je vjerojatno da će zbog vaše tajnovitosti i šutnje drugi biti povrijeđeni ili ugroženi, tada pridodajem: govorite istinu po svaku cijenu i recite s Anneslyjem: „Gledajte samo dužnost, a ne događaje.“ Postoje slučajevi kada je čovjek prisiljen uzviknuti: „Odbacite tajnovitost prije nego dopustite da se uplete u dužnost.“

PITALAC: Mislim da ćete, ako provedete ta načela, vjerojatno požnjeti lijep urod problema!

TEOZOF: Tako i jest. Moramo priznati da smo sada izloženi istom podsmjehu kakvom su bili rani kršćani. „Pogledajte kako ti teozofi vole jedan drugoga!“, moglo bi se sada reći o nama bez imalo nepravednosti.

PITALAC: Kako i sami priznajete, ima barem toliko, ako ne i više, ogovaranja, klevetanja i svađa u Teozofskom društvu koliko i u kršćanskim crkvama, a kamoli u znanstvenim društvima; kakvo je to onda bratstvo, pitam vas ja?

TEOZOF: Zaista vrlo jadan primjer, jer kakvo je sada i sve dok se pažljivo ne prosije i ne reorganizira, nije bolje od svih drugih. Međutim, zapamtite da je ljudska priroda ista u Teozofskom društvu kao i izvan njega. Njegovi članovi nisu sveci: u najboljem su slučaju oni griješnici koji pokušavaju postati bolji, skloni da uzmaknu uslijed osobnih slabosti. Tome pridodajte da naše „Bratstvo“ nije priznato i ustanovljeno udruženje, i da stoji, da tako kažem, izvan svih ograda sudbene nadležnosti. osim toga, ono je u kaotičnom stanju i više od ijednog drugog udruženja nepravedno neomiljeno. Kakvo je dakle čudo što će se članovi koji ne uspiju provesti svoj ideal nakon napuštanja Društva okrenuti našim neprijateljima radi samilosne zaštite i izliti svu svoju ogorčenost i ljutnju u njihove spremne uši! Znajući da će naići na podršku, suosjećanje i spremnost da se povjeruje u svaku ma koliko besmislenu optužbu protiv Teozofskog društva koja bi im se mogla dopasti, oni se žure da to učine dajući oduška svom bijesu prema ogledalu koje i previše vjerno odražava njihova lica. Ljudi nikada ne opraštaju onima prema kojima su pogriješili. Osjećaj ljubaznosti koji su primili, i na koji su uzvratili nezahvalnošću, tjera ih u ludilo samoopravdavanja pred svijetom i njihovom vlastitom savješću. No, prvi je i previše spreman povjerovati u sve što je izrečeno protiv Društva koje mrzi. Potonji – no neću više ništa reći, jer se bojim da sam rekla i previše.

PITALAC: Vaša mi se položaj čini vrlo nezavidnim.

TEOZOF: I jest. No, zar ne mislite da iza Društva i njegove filozofije mora postojati nešto vrlo plemenito, vrlo uzvišeno, vrlo istinito, kada vođe i osnivači pokreta još uvijek nastavljaju raditi za njega svom svojom snagom? Oni za njega žrtvuju svu udobnost, sav svjetovni napredak i uspjeh, čak sve do svojega imena i ugleda – da, čak i svoje dostojanstvo – kako bi zauzvrat dobili neprestano i neprekidno ogovaranje, nemilosrdan progon, neumorno klevetanje, stalnu nezahvalnost i nerazumijevanje svojih najboljih napora, udarce i šamare sa svih strana – dok bi se jednostavnim napuštanjem svog posla odmah oslobodili svake odgovornosti, zaštićeni od svakog daljnjeg napada.

PITALAC: Priznajem, takva ustrajnost čini mi se vrlo zapanjujućom, i čudim se zašto ste učinili sve to?

TEOZOF: Vjerujte, ne zbog udovoljavanja vlastitim prohtjevima; samo u nadi da će uvježbati nekoliko pojedinaca kako bi obavili naš rad za čovječanstvo na temelju njegovog izvornog programa kada osnivači umru i nestanu. Oni su već našli nekoliko takvih plemenitih i predanih duša da ih zamijene. Nadolazeći će naraštaji zahvaljujući toj nekolicini naći nešto manje trnovit i malo širi put prema miru te će sva ta patnja polučiti dobre rezultate, a njihova samopožrtvovnost neće biti uzaludna. Sada je glavni, osnovni cilj Društva posijati sjeme u ljudskim srcima koje će s vremenom proklijati te u povoljnijim okolnostima dovesti do zdrave reforme koja će masama donijeti više sreće nego što su dosad imale.

 

iz “Ključa Teozofije” H.P.B. (1889)