Ego i osobnost – C.W.Leadbeater

Naši članovi će se sjetiti jednog dijagrama (vidi na kraju ovog teksta), koji ilustrira tri izljeva. Taj dijagram objavljen je u knjizi “Čovjek, vidljiv i nevidljiv”. Na vrhu dijagrama pojavljuju se tri kruga, koji simboliziraju tri Aspekta Logosa, tri Osobe Svetog Trojstva, i iz svakog od njih teče jedna linija dolje i presijeca vodoravne linije, koje označuju razine Prirode. Linija najnižeg kružića (Trećeg Aspekta) povučena je dolje kroz sredinu dijagrama, s time da postaje sve jača i tamnija u svom silaženju i pokazuje kako Duh Sveti oživljuje materiju raznih razina, stvarajući ponajprije njihove atome, a onda te atome ujedinjuje u elemente.

U tako oživjelu materiju, Drugi Izljev silazi iz kružića, koji simbolizira Boga Sina, a Božanski Život iz kojega se taj izljev sastoji, skuplja tu materiju u oblike i stvara tijela (nosioce) u koje će se useliti i na taj način inkarnirati On. Na svojoj najnižoj razini materijalnosti taj Život nadahnjuje mineralno carstvo i kako se razvija, postepeno postaje dovoljno jak da nadahne i biljno a kasnije i životinjsko carstvo. Kad se je uzdigao do najviše razine životinjskog carstva, nastupa vrlo značajna promjena i uvodi se jedan posve novi faktor – Treći Izljev, koji dolazi iz najvišeg kružića Logosa, koji se obično naziva Bog Otac.

Ona snaga koja je do sada bila inspirator, postaje sada za uz­vrat nadahnuta, a nova snaga Prve Osobe posegne ka onom što se je sve do sada zvalo životinjskom dušom i učini je tijelom samim za sebe, premda je to tijelo od tako fine materije, da je ono za naša fizička osjetila potpuno nezamjetljivo. Tako se rađa EGO u svom kauzalnom tijelu te odmah počne uvlačiti u sebe rezultate svih iskustava stečenih u životinjskoj duši za vrijeme svog prijašnjeg razvitka, tako da se ništa ne izgubi od svojstava koja su na taj način stečena tijekom evolucije.

A koja je to divna snaga koja teče iz Najvišeg Aspekta Solarnog Logosa – a koja je nama poznata? To je u pravom smislu riječi stvarni Život samog Boga. Takvi su, mogli bismo reći: Prvi i Drugi Izljev. Sasvim je istinito, da su oni sišli dolje polako i postepeno kroz sve podrazine, privlačeći oko sebe materiju svake od tih razina i ispreplićući se potpuno s njima, tako da ih je teško razlikovati od onog što su bile i uopće ih prepoznati kao Život Božji. Treći Izljev zabljesne dolje iz svog izvora a da se ne miješa sa posrednom materijom. To je čisto, bijelo svjetlo, neokaljano bilo čime kroz šta je prolazilo.

Premda zbog jasnoće, naš dijagram pokazuje Treću struju Božanskog Života kako izlazi direktno iz Logosa, to moramo ispraviti, budući da je ona iz Njega izašla već odavno i lebdi na jednoj razini, među-točki, drugoj od naših razina. Kad lebdi na toj razini, ona se naziva MONADA i najbolji način, kako ćemo si je najvjernije predočiti je, da si je zamislimo kao dio Boga – kao jednu iskru izbačenu iz Božanskog Plamena – ali još uvijek sjedinjenu – jedan dio Nečeg što se ne može dijeliti. Jedan paradoks za naše smrtne mozgove, pa ipak, u ovom se krije vječna Istina, koja je visoko iz­nad našeg poimanja.

Općenita metoda ovog silaženja duha u materiju, izgleda da je uvijek ista, premda razni uvjeti raznih razina prirodno proizvode mno­ge varijacije u detaljima. Sam Logos šalje dolje MONADU, jedan mali fragment Samog Sebe – šalje ga dolje na razinu daleko nižu ispod Svoje, a takav silazak mora značiti i najozbiljnija ograničenja, iako je to sve i previsoko iznad mogućnosti našeg dosega – dosega naše svijesti, a da bismo to mogli opisati ili razumjeti. Na isti način Monada odašilje jedan mali fragment Sebe, taj fragment postaje EGO, i u tom slučaju se i ograničenje pove­ćano.

Potpuno iste stvari se ponovno događaju, i Ego ponavlja operaciju i odašilje sebe dio u mentalno, emocionalno (astralno) i fizičko tijelo čovjeka – fragment, koji mi onda nazivamo OSOBNOŠĆU.

Ovaj sitni fragment je jedna točkica svijesti, koju vidoviti ljudi mogu vidjeti kako se kreće unutar čovjeka. Prema jednom sistemu to se vidi kao “zlatni čovjek veličine palca” koji stanuje u srcu, ali mnogi od nas vide to kao neku zvijezdu. Ja sam to uvijek vidio kao jednu sjajnu svjetlosnu zvijezdu. Čovjek si može tu zvijezdu držati gdje hoće, tj. u jednom od 7 prin­cipa (glavnih centara tijela). A koji od svih centara je čovjeku naj­prirodniji to uvelike ovisi o njegovoj zraci, a ja također mislim na njegovu rasu i podrasu. Mi pripadnici 5.rase i 5.podrase gotovo uvijek držimo tu svijest u mozgu, u centru, hipofizi. No ima i drugih ljudi, drugih rasa, kojima je zgodnije da tu svijest nose u srcu, grlu ili solarnom pleksusu.

Ali, iako je ta osobnost apsolutni dio Ega, premda je jedi­ni život i snaga u njoj život i snaga Ega, osobnost ipak često zaboravlja činjenice i počne se smatrati potpuno odijeljenom jedinicom i radi isključivo samo za svoje ciljeve. Osobnost ima uvijek vezu sa Egom (koja se zove antakarana), ali se osob­nost uopće ne trudi da tu vezu iskoristi. U slučaju običnih ljudi koji nisu nikada studirali ove stvari, osobnost, za sve svrhe i nakane, predstavlja čovjeka, a EGO se pojavljuje samo rijetko i djelomično.

Čovjekova evolucija u svojim prvim fazama sastoji se upravo u otvaranju te veze, između višeg i nižeg, tako da bi se Ego mogao uvijek sve više i više odražavati kroz osobnost, i konačno njome potpuno zavladati, tako da ona ne bi imala posebnu vo­lju i posebne misli, već bi bila izraz Ega na nižim razinama. Naravno, treba shvatiti, da se taj Ego, koji potpuno pripada višoj razini, ne može nikada potpuno izraziti u fizičkom životu. Najviše što se možemo nadati je, da osobnost ne će sadr­žavati ništa, što ne bi bilo u skladu sa voljom Ega, odnosno da će ta osobnost izražavati toliko od Ega, koliko je to na ovome svi­jetu moguće, kao i da će Ego izraziti tek toliko osobnosti koliko je to na ovome svijetu potrebno. Potpuno nerazvijeni čovjek praktički nema nikakve veze sa Egom. Inicirani ima punu vezu. Dosljedno tome mi vidimo, da među nama ima ljudi na svim stupnjevima između te dvije krajnosti. Treba se sjetiti, da je i sam Ego također u procesu razvijanja i da mi tu imamo posla sa Egima na vrlo različitim stupnjevima napretka. U svakom slučaju Ego je Nešto, što je na mnogo načina enormno veće nego li je jedna osobnost. Premda, kao što je rečeno, Ego je samo jedan fragment Monade, ipak je On kompletan kao Ego u svom kauzalnom tijelu, pa čak i onda kad njegove sna­ge nisu još razvijene – dok je u osobnosti tek samo jedan dašak Njegovog života. Također je istina i to, da je život na Njegovoj razini bezgranično veći i življi nego li ga mi zna­mo ovdje na razini osobnosti. Upravo kao što je svrha evolucije za osobnost da uči izražavati Ego punije i ljepše, tako je isto i svrha evolucije za Ego da nauči izražavati Monadu ljepše i punije. Nerazvijena osobnost zaboravlja sve o svojoj vezi sa Egom i osjeća se potpuno nezavisnom. Dok će biti nemoguće jednom Egu na njegovoj vi­šoj razini, a da ne opazi svoju vezu sa Monadom. Ali naravno, neki Egoi su daleko budniji za potrebe evolucije nego li drugi – što je samo na drugi način rečeno, da postoje stariji i mlađi Egoi i da se stariji bore i nastoje mnogo ozbiljnije nego li mlađi, raz­viti svoje latentne sposobnosti.

Mi smo skloni misliti, da je za Ego jedini mogući razvitak kroz osobnost, ali to nije tako, odnosno bolje rečeno, to je samo u svezi sa jednim malim sklopom svojstava. Kao što sam već opširno opisao u “Čovjek, vidljiv i nevidljiv”, kauzalno tijelo jednog divljaka gotovo je bezbojno. Budući da on u procesu svoje evolucije razvija dobra svojstva, koja mogu naći odgovarajuće vibracije u mate­riji kauzalnog tijela, to će se boje, koje te kvalitete odražavaju početi pokazivati i odmah nakon toga u kauzalnom tijelu, koje umjesto da bude prazno, biva ispunjeno aktivnim pulsirajućim životom.

Što se više toga manifestira kroz Ego, to više On raste u veličini. On se širi i proteže u svojoj veličini uvijek sve dalje i dalje od svog fizičkog centra, sve dok čovjek ne postane sposoban da obuhvati u sebi stotine pa i tisuće osoba te tako vrši širok utjecaj za dobro.

Ali sve, kako god čudesno, je tek jedna strana Njegovog razvitka. Ego ima sasvim druge smjernice napretka, o kojima mi ovdje dolje ne znamo ništa. On živi svojim vlastitim životom među “sebi ravnima” – među velikim Arupa-Devama, među svim vrstama sjajnih Anđela u jednom svijetu daleko iz­van našeg vidokruga. Mladi Ego vjerojatno je za sada slabo razvijen (probuđen) za taj slavni život, baš kao što i mala beba na rukama zna jako malo o interesima svijeta koji je okružuje. Ali kad se njena svijest postepeno razvije, ona postaje budna za svu veličanstvenost, ona postaje fascinirana svojom živahnošću i ljepotom. Možemo li se stoga čuditi, što se On baca energično u vrtlog intenzivne aktivnosti, može li nas začuditi što se to Njemu čini neizmjerno praktičnijim i važnijim, nego li neke mutne, daleke borbe u zapetljanoj osobnosti, zastrtoj gustim velom mraka nižeg svijeta?

On zna da se izvjesne i potrebite strane Njegovog razvitka mogu postići jedino putem osobnosti i u njenom mentalnom, astralnom i fizičkom tijelu. On zna da mora katkada paziti na to i da je mora uzeti u ruke i staviti pod svoju kontrolu. Ali mi si možemo lako predstaviti i razumjeti da takova zadaća može često biti i neinteresantna i da jedna osobnost može ispasti sve drugo samo ne privlačna ili nadobudna. Ako pogledamo na mnoge osobnosti oko sebe, na njihova fizička tijela, zatrovana mesom, alkoholom i duhanom, na njihova astralna tijela koja se isparavaju smrdljivim zadahom požuda i senzualnosti, a njihova mentalna tijela, budući da nemaju nikakav drugi interes osim sticanja novca, konjskih utrka, borbi itd… tad nije teško vid­jeti zašto jedan Ego nadzirući je sa visine, može odlučiti da odgodi svoje ozbiljne napore na slijedeću inkarnaciju u nadi, da će slijedeća garnitura nositelja biti prikladnija povoljnim utjecajima, nego li je ova sadašnja. Mi možemo zamisliti, da bi on sebi rekao: “Ja s tim ne mogu učiniti ništa. Drugi puta ću biti bolje sreće. Teško je da bi moglo biti gore a u međuvremenu imam važnijeg posla ovdje gore.”

Slična stvar se često događa u prvim fazama jedne nove inkarnacije. Od poroda djeteta Ego lebdi iznad njega a u nekim slučajevima pokušava Ego utjecati na njegov (djetetov) razvoj, dok je dijete još vrlo mlado. Kao glavno pravilo, Ego polaže vrlo malo pažnje djetetu sve do njegove dobi od oko 7 godina, jer bi za to vrijeme posao karmičkog elementala trebao biti već obavljen.

Djeca se međusobom tako mnogo razlikuju da se ne smijemo iznenaditi što se i odnosi među Egima i osobnostima također mnogo razlikuju. Neke dječje osobnosti su brze i aktivne, neke povučene i inatljive a kad takve inatljive karakteristike postanu izrazite, Ego se često povuče i smanji svoj aktivni interes u nadi, da kad tijelo odraste, da će postati pametnije i poslušnije.

Takva odluka može nam izgledati glupa, jer ako Ego zanema­ri svoj sadašnji niži ja (osobnost) onda je malo vjerojatno da će sli­jedeća osobnost biti poboljšanje ove prethodne, te ako On dozvoli da se dječje tijelo razvije bez Njegovog utjecaja, nepoželjne kvalitete, koje su se pojavile, mogu se vrlo lako ojačati umjesto da odumru. Ali mi možemo jako teško o tome suditi, budući da je naše znanje o tom problemu tako nesavršeno te mi ne vidimo ništa od onog višeg posla, kojemu se Ego posvećuje.

AKO ŽELIMO DA BRZO NAPREDUJEMO. AKO ŽELIMO DA NAŠA OSOBNOST POSTANE SAVRŠENIM IZRAZOM VIŠEG JA MORAMO SE ENERGIČNO NAPREGNUTI DA TU OSOBNOST PRIPREMIMO ZA EGO. MI TU OSOBNOST MORAMO UČINITI PRIVLAČNOM ZA NJEGA, MORAMO IZVRŠITI PLEMENITI NAPOR KOJI SE ISPLATI DA BI EGO VIDIO DA OVAJ PUTA IMA POVOLJNU PRILIKU I DA BUDE SIGURAN DA KAD TO IZVRŠI, DA ĆE ZAPLOVITI PUNIM JEDROM.

Kad Ego jednom odluči da svu svoju energiju sruči na korigiranje osobnosti, tad su promjene, koje On može učiniti začuđujuće. Nitko, tko osobno nije istraživao ovakve stvari, ne može si predstaviti, kako brzo i radikalno se pod povoljnim uvjetima odvijaju ovakve promjene, tj. kad je Ego primjerno jak, a lič­nost nije neizlječivo poročna.

Nije lako objasniti fizičkim riječima kakve razlike postoje između pojedinih Ega, jer su one na mnogo načina veće nego li ih ovdje poznajemo. Analogije su, kako je poznato, kobne ako se shvate previše doslovno. Ali ja ću iznijeti neke impresije koje sam proživio u odnosu s njima, pa me tako jedan napredni Ego podsjetio na dostojanstvenog, uglednog i vrlo učtivog ambasadora, punog znanja i ljubaznosti, dok manje razvijen Ego ima nešto više od tipa grubog čovjeka. Jedan Ego koji je već na Stazi te se približava Adeptu, ima više zajedničkog sa velikim Anđelima i zrači duhovne utjecaje ogromne snage. Doći u dodirom sa jednim takvim, zaista je veliki privilegij i veliki blagoslov.

Poteškoća oko tog predmeta odskače uvelike činjenicom da je to potrebno promatrati istovremeno sa dva gledišta. Većina od nas tu dolje smo izrazite osobnosti te mislimo i radimo isključivo kao takvi, no ipak, mi kroz sve to vrijeme znamo da smo Egoi te oni od nas, koji su se višegodišnjom meditacijom senzibilizirali za finije utjecaje, često su svjesni intervencije tog Višeg Ja. Što više se mi možemo poistovjetiti sa našim Egom, tim jasnije i zdravije ćemo mi gledati na probleme našeg života. Ukoliko smo osobnost koja gleda na svoje Više Ja, naša dužnost i naš interes je da prema Njemu budemo otvoreni, da dođemo do Njega i da stalno u sebi stvaramo takve vibraci­je, koje će Njemu biti od koristi. U najmanju ruku budimo sigurni da mi Egu ne stojimo na putu i da mi prema našim mogućnostima činimo uvijek sve najbolje za Njega.

Ako je sebičnost pojačanje osobnosti, tad bi naš prvi korak morao biti da se sebičnosti riješimo. Tad moramo svoj um imati ispunjen visokim mislima, jer ako je um neprestano zaokupljen ni­žim stvarima, (premda te niže stvari mogu na svoj način biti vrlo ugodne), ipak ih Ego ne može upotrebljavati kao kanale svog izraza. Ako On pokuša nešto, ako On stavi dolje svoj istraživalački prst, primimo ga sa entuzijazmom i živo i saslušajmo njegove zapovjedi ukoliko se to odnosi na ove niže razine. Na taj način ćemo se sve više primicati cilju koji želimo postići. Tako ćemo staviti svoju nogu na Stazu, koja vodi direktno k Inicijaciji, u kojoj niži i Viši Ja postaju jedno.