Nešto o glazbi i njenim izvorima

….

Što se tiče Orfeja, znate li da lira ovog grčkog polu-boga nije bila prva koja je bacala čini na ljude, životinje, pa čak i na rijeke? Jedan kineski glazbenik, zvan Kui, koji je živio tisuću godina prije Orfejevog vremena, rekao je nešto ovako: „Kada sviram na svom King-u, divlje životinje dotrče k meni i poredaju se u redove, opčinjene mojom glazbom.“

Neki od orijentalista na Zapadu spominju je u svojim knjigama. Pronašao sam je u jednoj drevnoj knjizi na sanskrtu, prevedenoj sa kineskog u drugom stoljeću prije početka naše ere. A original se nalazi u jednoj vrlo staroj knjizi po imenu „Održavatelj pet glavnih vrlina“. To je jedna vrsta kronike ili rasprave o razvoju glazbe u Kini. Napisana je po zapovijedi cara Huang-Tia mnogo stoljeća prije početka naše ere.

Mišljenje većine zapadnih glazbenika nije bilo visoko o drevnoj arijskoj, kao i o suvremenoj indijskoj glazbi. Ali, kao prvo, nečije ideje o melodiji su potpuno proizvoljna stvar, a drugo, postoji velika razlika između tehničkog poznavanja glazbe i komponiranja melodija sa ciljem da se ugodi školovanom, kao i neškolovanom uhu. Prema tehničkoj teoriji, jedno glazbeno djelo može da bude savršeno, ali njegova melodija može da bude iznad sposobnosti shvaćanja čovjeka neizvježbanog ukusa, ili jednostavno neprivlačna. Najčuvenije opere Hindusima zvuče kao divlji kaos, nešto poput bujice piskavih, isprepletenih glasova u kojima se ne vidi nikakav smisao i od kojih samo dobiju glavobolju. Bio sam u operama Londona i Pariza; slušao sam izvedbe Rossini-a i Meyerbeer-a ;bio sam čvrsto riješen da na kraju napravim sažetak svih svojih utisaka, slušajući ih sa najvećom pažnjom. Ali moram priznati da mi više leže čak i najprostije domaće melodije od izvođenja djela vrhunskih europskih kompozitora. Hinduske narodne pjesme obraćaju mi se razumljivim jezikom, dok me ova druga ostavljaju ravnodušnim. Ali ostavljajući po strani melodiju i pjesmu, uvjeravam vas da naši preci, kao i preci Kineza, uopće nisu bili inferiorni u odnosu na vas Europljane, ako ne u tehničkoj instrumentaciji, glazbenoj tehnologiji, ono bar u pogledu svojih apstraktnih pojmova o glazbi.

Glazba prirode bila je uvijek i svuda prvi korak u razvoju glazbene umjetnosti! To je univerzalno pravilo. No, postoje različiti načini na koje može da se slijedi ovo pravilo. Naš sustav glazbe je najviši oblik umjetnosti ukoliko predstavlja, oprostite mi na prividnoj kontradikciji, izbjegavanje svake izvještačenosti. Mi ne dopuštamo u svojim melodijama niti jedan zvuk koji se ne može svrstati među žive glasove prirode, dok su suvremene kineske tendencije sasvim različite. Kineski sustav obuhvaća osam glavnih tonova koji služe kao akustički ključ za sve njihove varijacije; njih razvrstavaju prema imenu njihovih prirodnih izvora. Tih osam zvukova su: metala, kamena, svile, bambusa, tikve, zemljanih posuda, kože i drveta. Pa tako imaju: metalne zvukove, drvene zvukove, svilene zvukove, itd. Naravno, na takav način nikada ne bi uspjeli da izvedu bilo kakvu melodiju, rezultiralo bi to stoga potpunim kaosom, njihova glazba se zato sastoji od isprepletenih nizova ovakvih posebnih tonova. Njihova carska himna, na primjer, predstavlja niz beskrajnih zvukova izvedenih u jednoglasju. Kod nas Hindusa je pak glazba izvorna i jedinstvena. Mi dugujemo svoju glazbu jedino živoj prirodi, ni u kom slučaju neživim objektima. Mi smo panteisti, u najvišem značenju te riječi, a i naša muzika je, da tako kažem, panteistička. Ona se istovremeno temelji na visokim znanstvenim principima. Ona dolazi iz same kolijevke čovječanstva, Arijske rase, koja je prva dostigla zrelost, počevši slušati glasove prirode i pronalaziti da su i melodija i harmonija sadržane samo u našoj velikoj zajedničkoj majci. U prirodi nema lažnih ni umjetnih nota, a čovjek, kao kruna stvaranja, zaželio je oponašati njene zvuke. U svojoj mnogostrukosti svi ovi zvuci prema mišljenju nekih vaših fizičara sa Zapada, udružuju se u jedan jedini ton koga svi možemo čuti, ako samo znademo kako slušati, u vječitom šuštanju otpalog lišća velikih šuma, u žuboru vode, u urliku oceana i oluje, pa čak i u udaljenoj grmljavini nekog velikog grada. Taj ton je srednji F, osnovni ton cijele prirode. U svim našim melodijama on služi kao početna točka, i koji se pojavljuje u vidu ključne note oko koje se grupiraju svi drugi zvukovi. Pažljivo slušajući, naši preci su otkrili da više, srednje i niže note imaju svog tipičnog predstavnika u životinjskom carstvu, svoju specijalnu notu, i da sedam glavnih tonova tako odgovaraju onima koze, pauna, bika, papagaja, žabe, tigra i slona. Tako je otkrivena i ustanovljena oktava. Kao i potpodjele i mjere, i njih se utemeljilo na složenim zvucima koje izvode iste životinje.

Glazba drevnih Arijaca je, nema sumnje, pretpotopna, ali je itekako vrijedna proučavanja i zaslužuje svaki obzir, a drevna Indija potpuno zaslužuje da je zovu majkom glazbene umjetnosti.

Da je indijska glazba pripadala razdoblju koje je tako blizu našem vremenu, kao što je to slučaj sa europskom i da je, pored toga, obuhvaćala sve vrline prethodnih glazbenih sistema koje je europska glazba asimilirala, nema sumnje da bi bila bolje shvaćena i više cjenjena nego što je to slučaj danas. Ali glazba Indije pripada pretpovijesnim vremenima. Izuzev moguće drevnih Egipćana, gdje je u jednoj grobnici u Tebi škotski istraživač James Bruce pronašao harfu sa dvadeset struna i sudeći po njoj, možemo prosuditi da su i oni bili upućeni u misterije glazbene harmonije. Iako, uz Egipćane, mi smo moguće jedini narod koji je u drevnim vremenima bio u posjedu te umjetnosti, dok se ostatak čovječanstva još uvijek borio sa silama prirode za goli opstanak.

Imamo na stotine rukopisa na sanskrtu koji se bave glazbom, a koji nisu nikada prevedeni, čak ni na neki od suvremenih dijalekata Indije. Neki od tih rukopisa su stari od četiri do osam tisuća godina. Što god vaši orijentalisti mogli da kažu protiv toga mi ćemo i dalje vjerovati u njihovu starost zato što smo ih čitali i proučavali, dok ih europski znanstvenici još nikada nisu ni vidjeli. Postoji mnoštvo rasprava o glazbi, pisanih u različitim i vremenski udaljenim razdobljima, ali sve one, bez izuzetka, dokazuju da je u Indiji glazba bila poznata i sistematizirana u vremenima kada su moderni civilizirani  na zapadu Europe još uvijek živjeli kao divljaci. Koliko god sve ovo bilo točno, to nam svakako ne daje pravo da budemo ogorčeni kada nam Europljani kažu da im se ne dopada naša glazba, sve dok se njihove uši ne naviknu na nju i njihovi umovi ne shvate njen duh… Mi vam možemo do neke granice objasniti njen karakter u tehničkom smislu i dati vam neku ideju o njoj kao znanosti, ali nitko ne može da u vama stvori ono što su Arijci nazivali „rakti“; sposobnost ljudske duše da primi i da je pokrene kombinacija različitih zvukova prirode, alfa i omega našeg glazbenog sustava, kao što ni mi nismo sposobni pasti u trans slušajući melodije Bellini-a.”

„A zbog čega bi to bilo tako? Koje su to tajanstvene vrline te glazbe koje jedni mogu a drugi ne mogu shvatiti? Iako su naše kože različite boje, organski mehanizam nam je isti. Drugim riječima, fiziološka konstrukcija kostiju, krvi, živaca, vena i mišića od koje je oblikovan jedan Hindus ima isto toliko dijelova, povezanih po istom planu i modelu kao i živi organizam kojeg poznajemo pod nazivom Amerikanca, Engleza ili bilo kojeg drugog Europljanina. Svi oni dolaze na svijet iz iste radionice prirode i imaju isti početak i isti kraj. Sa fiziološke točke gledanja mi smo duplikati…

Fiziološki da, pa čak i psihološki, da se nije umiješalo obrazovanje, koje kada se sve zbroji, ne može a da ne djeluje na ljudsku prirodu na ovaj ili onaj način, na njegov mentalni kao i moralni pogled, a u nekim slučajevima i potpuno ugasi njegovu božansku iskru, dok je u drugim prilikama razgorijeva pretvarajući je u svjetionik koji mu služi kao zvijezda vodilja za njegove mentalne sposobnosti za život.

Sjetite se samo koliki je utjecaj klimatskih prilika, hrane i svakodnevnog okruženja na izgled, vitalnost, sposobnost razmnožavanja i tako dalje. Primijenite isti zakon postupnog mijenjanja sa fizičkog na čisto psihološki element u čovjeku i rezultat će biti isti. Promijenite obrazovanje duše i promijenit ćete sposobnosti. Ako vjerujete, što je utemeljeno na stoljetnim dokazima, da gimnastika, osim jačanja mišića, razvija cijelo tijelo, kao da je i sposobna preobraziti cijelo tijelo. Mi idemo i korak dalje. Mi vjerujemo, kao posljedicu tisućljetnog ispitivanja i objektivnog prikazivanja, da postoji gimnastika za dušu kao i za tijelo. Ali to je naša tajna, tajna palog Hindusa porobljenog silinom životinjske sile, i mi ne dopuštamo da itko prodre do te tajne, osim nekolicini izabranih, ali nakon nekog vremena ona će vam biti demonstrirana…

Što je to što mornaru daje vid orla, što akrobatu omogućuje spretnost majmuna, a hrvaču mišiće od čelika?

Vježba i navika. Zbog čega onda ne bismo pretpostavili da iste mogućnosti postoje i u pogledu čovjekove duše, a ne samo njegovog tijela? Možda na temeljima suvremene znanosti, koja ili odbacuje postojanje duše, ili ne priznaje da se ona razlikuje od tijela?…”

Prošla stoljeća su navikla uho Hindusa da bude prijemljivo samo za određene kombinacije titraja zraka, dok je uho Europljana prilagođeno sasvim drugim kombinacijama. Otuda će duša prvog biti razdragana onime što će dušu drugog ostaviti potpuno ravnodušnom. Nadam se da je moje objašnjenje bilo jednostavno i jasno i nemam želju da vam ponudim nešto bolje od osjećaja zadovoljene znatiželje. Do sada sam riješio jedino pitanje psihološkog aspekta ove tajne, koje je isto tako lako priznati kao i činjenicu da mi Hindusi jedemo svoju hranu sa nekoliko začina od kojih bi se vama upalio želudac i ako biste progutali samo jedno zrno. Naši slušni živci, koji su u početku bili isti kao i vaši, izmijenili su se kroz različito uvježbavanje i sada se isto toliko razlikuju od vaših kao i naša boja kože ili naši želuci. Dodajte tome da su oči kašmirskih tkalaca, kako muškaraca tako i žena, u stanju da raspoznaju tri stotine nijansi više od oka Europljana… To je sila navike, zakon atavizma, ako više volite. Ali ovakve stvari praktično rješavaju očiglednu poteškoću.

Glazba Indije povezana je sa Vedama. Svi zvuci prirode i, kao posljedica toga naša glazba, direktno su povezani sa astronomijom i matematikom, sa planetima, znacima horoskopa, Suncem i Mjesecom, rotacijom i brojevima. Iznad svega oni su ovisni o Akaši, eteru koji ispunjava prostor, u čije postojanje vaši znanstvenici još nisu sasvim uvjereni. To je bilo učenje starih Kineza i Egipćana, kao i drevnih Arijaca. Doktrina „glazbe sfera“ prvo je ugledala svjetlost ovdje u Indiji, a ne u Grčkoj ili Italiji, gdje ju je prenio Pitagora pošto su ga njoj učili indijski gimnosofisti. A sasvim je sigurno da je ovaj veliki filozof, koji je svijetu otkrio heliocentrični sistem prije Kopernika i Galilea, znao bolje od bilo koga koliko i najmanji zvuk u prirodi ovisi o Akaši i njenih unutrašnjih odnosa. Jedna od četiri Vede, Sama-Veda, sastoji se isključivo od himni. To je zbirka mantri koje se pjevaju prilikom prinošenja žrtvi „bogovima“, što će reći, Snaga Elementala. Naši drevni svećenici nisu ni izdaleka bili upoznati sa suvremenim metodama kemije i fizike, ali su zato znali mnogo o neotkrivenim stvarima za suvremene znanstvenike. Zato ne čudi da su ponekad naši svećenici prisiljavali „bogove“ elementala, odnosno slijepe sile prirode, da na njihove molitve odgovore prikazom raznih znamenja. Svaki zvuk u ovim mantrama, najmanja varijacija u njima, ima svoje značenje i nalazi se točno tamo gdje treba biti, ima razlog i mora stoga imati i svoju učinkovitost.

Znanost o zvuku je najsuptilnija, najneuhvatljivija i najsloženija grana fizike.

Orfej mora da je bio došljak iz Indije; samo njegovo ime Orfeus pokazuje da je, čak i među preplanulim Grcima, on bio primjetno tamnije puti.

Nema ni najmanje sumnje da najčistiji i najuzvišeniji od svih glazbenih oblika drevne prošlosti pripadaju Indiji. Sve naše legende glazbi pripisuju magijske moći; nju smatraju darom i naukom koji dolazi direktno od bogova. Mi sve svoje umjetnosti pripisujemo božanskom otkrivenju, ali glazba stoji iznad svega ostalog. Pronalazak vine, jedne vrste lutnje, pripada Naradi, sinu Brahma-e. Vjerojatno će te mi se smijati ako vam kažem da su naši drevni svećenici, upgatri, čija je dužnost bila da pjevaju tijekom yajni, prinašanja žrtvi, poznajući određene tajne bili u stanju da izazivaju fenomene koje su neuki jednostavno smatrali znamenjem natprirodnih sila i to bez ikakvih trikova, jednostavnim poznavanjem prirode i izvjesnih kombinacija. Pojave koje u izvodili upgatri i Raja jogini savršeno su prirodni za upućene, koliko god čudnovati izgledali neukima.

…..

prema Thakurovim riječima