Dokazi za Teozofiju

 

Sasvim je prirodno da će se svaki ozbiljan čitatelj, nakon što se suoči s navodima koji su izneseni na našim stranicama, upitati kojim se dokazima mogu potkrijepiti te tvrdnje. Svaka razumna osoba neće zahtijevati detaljna objašnjenja, ako se istodobno nije voljna upustiti u pomno proučavanje ove materije. Ni znanstvene teze ne mogu se objasniti nekome tko nije upućen u najosnovnije principe i većim dijelom se mogu objasniti samo onima koji su upoznati s dotičnom problematikom. Svakako da bi se u tekstu o višoj matematici, korelaciji sila, teoriji o atomima ili molekularnoj građi kemijskih spojeva našlo poprilično iskaza koji bi se mogli dokazivati samo onima koji su uložili dovoljno vremena i promišljanja u proučavanje temelja dotične znanosti. Tako bi i svaki nepristran čitalac koji dođe u dodir s teozofskim učenjem morao priznati da nije realno očekivati detaljna objašnjenja tako dugo dok ne savlada osnove teozofske znanosti.

No, ipak svaka znanost raspolaže nekim općim dokazima kojima opravdava svoje postojanje i koji su poticaj za daljnja istraživanja njenih manje poznatih postavki. Tako je i u teozofiji moguće ukazati na neka načela koja može shvatiti i neupućeni čitatelj, a koja će mu biti poticaj da uloži više vremena i napora u proučavanje koje obećava šire i dublje znanje o nama samima i prirodi koja nas okružuje, dok na drugim područjima ne može do toga doći.

Možda je dobro reći odmah na početku da se prosječnom čitatelju ne može dokazati postojanje viših razina. Carstva Duha i višeg uma zatvorena su za sve osim za one koji imaju razvijene sposobnosti kojima se mogu upustiti u njihovo istraživanje. Onima koji imaju te sposobnosti ne treba nikakav dokaz za postojanje tih sfera, a onima koji ih nemaju one se ionako ne mogu dokazati. To postojanje nečega iznad astralne i nižih podrazina mentalne razine može se jedino dokazati bljeskovitim doživljajima genija, uzvišenom intuicijom koja povremeno osvijetli mrak u našem nižem svijetu, ali što je to nešto, to mogu reći samo oni, čije je unutarnje oko otvoreno, oni koji vide ono za što su svi ostali još slijepi. No, niže su razine ipak prijemljive za dokaze, a njih svakim danom ima sve više. Majstori Mudrosti koriste mislioce i istraživače zapadnog svijeta pomažući im u “otkrićima” koja na neki način potkrepljuju avangardne teozofske postavke, pa tako njihova istraživanja rađaju otkrićima baš onih prirodnih zakona koji opravdavaju učenje teozofa s obzirom na elementarne “sile” i “fenomene” kojima se uglavnom pridaje previše važnosti. Ako se otkrije da imamo nepobitne činjenice koje potvrđuju postojanje drugih razina osim ove fizičke na kojoj naša svijest može djelovati, koje potvrđuju postojanje osjeta i moći za percepciju drugačijih od ovih koji su nama poznati u svakodnevnom životu, koje potvrđuju postojanje sposobnosti za komunikaciju između inteligentnih bića bez pomoći mehaničkih pomagala – svakako da onda pod tim okolnostima teozof može tvrditi da je razvio prima facie stanje za svoja daljnja istraživanja.

Posvetimo se sada nižim razinama i razmotrimo četiri niža principa u čovjeku koji su s tim razinama povezani. Od ta četiri možemo izostaviti jedan – i to Pranu, budući da nitko neće poreći činjenicu da postoji energija koju zovemo “život”, iako se može dati prigovor na njeno izostavljanje, jer uistinu, osnova ili princip Prane prožima sve druge razine, sve druge principe povezujući ih u jedno. Dakle, za naše proučavanje preostaje studij fizičke razine, astralne razine i niži stupnjevi manasičke razine. Možemo li sve to potkrijepiti dokazima koje će prihvatiti i oni koji još nisu teozofi? Ja mislim da možemo.

Prvo pogledajmo što možemo reći o fizičkoj razini. Ovdje moramo uočiti da su naša osjetila povezana s fizičkim svijetom izvan nas i da je naše poimanje tog vanjskog svijeta ograničeno sposobnošću naših organa za osjete da vibriraju kao reakcija na vibracije potaknute izvan nas samih. Na primjer, mi čujemo ako zrak zavibrira na način koji je prihvatljiv bubnjiću u našem uhu. Ako je vibracija tako polagana da bubnjić ne može na nju reagirati, tada ne čujemo ništa. U istinitost toga možemo se uvjeriti i po drugačijem sluhu različitih osoba, a koji ovisi o snazi vibracije na bubnjićima u njihovim ušima. Na prodoran glas jedna će osoba ostati sasvim mirna, dok će drugu zaglušiti, iako je oko obje prodoran zvuk podjednako uzburkao zrak. Isti princip se odnosi i na vid: mi vidimo onda kada su svjetlosni valovi one dužine na koju naš organ vida može reagirati, ali ne vidimo ako su ti valovi duži, bez obzira na eteričke vibracije oko nas. Mrav vidi ono za što smo mi slijepi, jer njegovo oko može primiti i odgovoriti na eteričke vibracije koje su za nas prebrze.

To će svaku razumnu osobu navesti na pomisao da u slučaju ako bi se naša osjetila razvila tako da bi bila još prijemljivija, ta bi mogućnost dovela do novih puteva spoznavanja, čak i na fizičkoj razini. Ako to shvatimo, onda nije teško otići korak dalje i uvidjeti da bi mogla postojati još istančanija i suptilnija osjetila koja bi nam učinila pristupačnima nove svjetove na razinama različitim od ove fizičke.

Ta je postavka istinita i s razvojem naših astralnih osjetila razotkrivati će nam se i astralna razina, koju je moguće proučavati tako znanstveno i objektivno kao i fizički univerzum. Ta astralna osjetila postoje u svim ljudima, iako su kod većine latentna i obično trebaju biti umjetno potaknuta ako ih želimo koristiti na sadašnjem stadiju evolucije. Manji broj ljudi ima ta osjetila tako normalno razvijena da ih je u stanju koristiti bez ikakvog umjetnog podražaja, a kod većine se ona ipak mogu umjetno pobuditi i razviti. U svim ovim slučajevima uvjet za aktiviranje astralnih osjetila je pasivnost fizičkih: što je veća pasivnost na fizičkoj razini veća je mogućnost aktivnosti na astralnoj.

Značajno je da su psiholozi na Zapadu našli za shodno istraživati tzv. “svijest u snu”, kako bi im to pomoglo da shvate kako svijest općenito funkcionira. Jednostavno je nemoguće ignorirati neobične fenomene koji su vezani uz funkcioniranje svijesti kada joj se maknu sve ograde u fizičkom svijetu, tako da se neki od najpoznatijih i cijenjenih psihologa bave tom problematikom kroz pomna znanstvena istraživanja. Mi teozofi za taj rad svijesti kažemo da se odvija na astralnoj razini, a svatko tko se u to želi uvjeriti ovdje će naći dovoljno dokaza. Svaki će čitatelj ubrzo otkriti da zakoni po kojima svijest djeluje na fizičkoj razini uopće ne vrijede na astralnoj. Na primjer, zakon prostora i vremena, koji ovdje uvjetuje naš način mišljenja, potpuno je nevažeći za svijest kada je njeno djelovanje preneseno u svijet astrala. Mozart čuje čitavu simfoniju kao jednu impresiju, “kao nježan i snažan san”, ali je mora razraditi u detaljne sekvence kada je vrati natrag na fizičku razinu. Jedan trenutak sna sadrži u sebi brojne doživljaje koji bi se u našem svijetu prostora i vremena odvijali sukcesivno tijekom nekoliko godina. Utopljenik vidi čitav svoj život u nekoliko sekundi. Mislim da nije potrebno dalje nabrajati primjere.

Na astralnu razinu može se doći u snu ili u transu, prirodnom ili izazvanom, tj. u svakom slučaju kada je tijelo dovedeno u stanje letargije. Tu pojavu možemo najbolje proučiti kada je tijelo u transu, a podozrivi će čitatelj ubrzo naći dokaze da svijest može djelovati odvojeno od fizičkog tijela, neometana zakonima koji je inače sputavaju na fizičkoj razini. Među najzanimljivije pojave za istraživanje ubrajamo izvanosjetilno viđenje i slušanje.

Ovdje nije potrebno dati veći broj primjera vidovitosti, jer pretpostavljam da će se čitatelj sam upustiti u studij literature s tom tematikom. Općenito govoreći, vidovit čovjek je u stanju vidjeti i opisati događaje koji se odvijaju na izvjesnoj udaljenosti ili one događaje koje ne može vidjeti svojim očima zbog određenih okolnosti. Pa kako onda vidi? Činjenice su nedvojbene, te za njih moramo dati odgovarajuće objašnjenje. Mi tvrdimo da svijest može djelovati preko osjetila koja su drugačija od fizičkih, osjetila slobodnih od ograničenja u prostoru koja inače vrijede za naša fizička osjetila i koja ih nisu u stanju prekoračiti. Svi oni koji negiraju mogućnost djelovanja na astralnoj razini, kako ju teozofi nazivaju, morali bi barem pokušati prezentirati neke svoje teze koje bi bile prihvatljivije od teozofskih. Činjenice su nepobitne, a zbilja ukazuje na postojanje svijesti čije je djelovanje na nadfizičkoj razini, govori o viđenju bez gledanja fizičkim očima, o slušanju bez fizičkih ušiju, o sticanju spoznaja bez fizičkog mozga. U nedostatku nekih drugih objašnjenja teozofske postavke ostaju pobjednikom na bojištu.

Postoji još jedna skupina činjenica: eteričke i astralne prikaze živih ili pokojnika, utvare, prikaze, dvojnici, sablasti itd. Svakako da će sveznalica prezirno odmahnuti rukom na spomen tako besmislenog praznovjerja. No, odmahivanje neće ukloniti činjenice, a one su očigledne. Neprijeporna je očitost tih pojava i ljudska povijest pruža dovoljno dokaza kojima se potvrđuje njihova istinitost.

Radoznali čitatelj koji za ovo traži dokaze može odmah prionuti na posao kako bi mogao sakupiti dokaze iz prve ruke. Ako se boji da bi mogao biti ismijan, bolje da se okani posla; ako je dovoljno odvažan suočiti se s podrugivanjem oholih, bit će zapanjen dokazima koje će dobiti od osoba koje su došle u dodir s astralnim oblicima. Oholi će reći: “Iluzije! Halucinacije!” No, vrijeđanje neće pridonijeti razrješavanju problema. Iluzije, koje za većinu ljudi nepobitno postoje, barem zaslužuju da ih se prouči, pogotovo ako držimo da svjedočenje ljudi ima u sebi određenu vrijednost. Jednostavno mora postojati nešto što oduvijek daje povoda čovječanstvu u jednodušnom osvjedočenju, u vjerovanju koje danas postoji kod civiliziranih ljudi, koje je u svijetu aviona i mobitela isto kao i u svijetu neukih plemena.

Iz ovog izlaganja nikako ne smijemo ispustiti dokaze velikog broja spiritista koji potvrđuju postojanje eteričkih i astralnih oblika. Izuzmemo li slučajeve prijevara i podvala, ostaju nam pojave koje nikako ne bi smjeli smatrati nekim varanjem i koje, u krajnjoj liniji, može dokazati svaki čovjek voljan da u to ispitivanje uloži izvjestan trud i vrijeme. Za to nije potrebno angažirati profesionalnog medija – bit će dovoljno da se sastane nekoliko prijatelja koji se dobro poznaju i upute se u istraživanje. Usuđujem se reći da će se ta manja grupica ljudi moći uvjeriti u egzistenciju sila i bića drugačijih od ovih na fizičkoj razini. Postoji izvjesna opasnost koja bi mogla pri tim ispitivanjima pogoditi emotivne, nervozne i labilne osobe, te je stoga preporučljivo da se ne ode predaleko iz razloga koje smo prije spomenuli. S druge strane, eksperimentiranje je najbolji način za rušenje barijera oko činjenice da nešto izvan fizičke razine ipak postoji, pa je izvjestan rizik isplativ ako tim rušenjem želimo doprijeti do golih činjenica.

To su tek natuknice o putu koji čitatelj može slijediti kako bi se uvjerio da postoji stanje svijesti koje zovemo “astralno”. Kada sakupi dovoljno dokaza na temelju kojih će zaključiti da to stanje vjerojatno postoji, sazrio je za daljnje dublje proučavanje. Za ozbiljno istraživanje astralne razine učenik mora razviti u sebi za to neophodna osjetila. Da bi sakupio znanje dok je još u tijelu on mora naučiti prenijeti svijest na astralnu razinu, a da pri tom ne izgubi kontrolu nad svojim fizičkim tijelom, tako da u svoj mozak može utisnuti impresije s astralnih putovanja. To ne može postići običnim propitkivanjem, nego mora biti uporan učenik, i to uz pomoć i pod vodstvom svog duhovnog učitelja. Što se tiče pronalaženja duhovnog učitelja vrijedi ona “kada je učenik spreman, učitelj je uvijek tu”.

Mesmerizam i hipnotizam dodatni su dokazi za postojanje astralne razine. Prije nego ih proučimo, osjećam se obveznom dati jedno upozorenje. Te pojave mogu biti opasne. Publicitet koji prati sva znanstvena otkrića na Zapadu dao je široj javnosti na raspolaganje znanje koje omogućuje zlouporabu sila najgore vrste, a koje mogu biti upotrijebljene u vrlo opasne svrhe. Svaka poštena osoba koja ima izvanosjetilnih sposobnosti neće ih koristiti drugačije nego jedino u svrhu služenja ljudima, bez ikakvog pridobivanja koristi za sebe, i samo onda kada je sigurna da na taj način ne uspostavlja kontrolu nad voljom i djelovanjem nekog drugog čovjeka. Na nesreću, te sile mogu koristiti i dobronamjerni i oni zli, tako da mogu biti, a i jesu, čak i u zlikovačkoj službi. Imajući u vidu te opasnosti koje prijete pojedincu i društvu u cjelini, svaki bi pojedinac trebao voditi računa o samokontroli i koncentraciji misli i volje kako bi ih usmjerio na pozitivno, a ono negativno uspio izbjeći, te na taj način izgradio obrambeni mehanizam protiv nepovoljnih utjecaja izvana. Naše zbrkane misli, naš manjak jasnih i usmjerenih misli, ostavljaju otvoreni prostor u koji može ući neki zlonamjerni hipnotizer; da je to moguće pokazuju i slučajevi žrtava koje završavaju na sudu. Moramo se nadati da će takve zloupotrebe uskoro potpasti pod krivični zakonik.

Uz dužnu pažnju i imajući u vidu svoju zaštitu, možemo ipak krenuti u proučavanje pokusa koji su javno objavljeni, kako bi mogli nastaviti s istraživanjem najosnovnijih dokaza za postojanje astralne razine. Zapadna znanost već je vrlo blizu otkrića nekih od tih “sila” o kojima su teozofi već podosta rekli, pa stoga i imamo pravo za opravdanje našega učenja koristiti sva dostignuća koja nam znanost može pružiti.

Svakako da ćemo među najvažnije pojave te vrste ubrojiti misli pretvorene u vidljive oblike. Nakon što hipnotizer probudi hipnotiziranu osobu iz transa, i ona potpuno dođe k svijesti, on još uvijek može utjecati na nju tako da ta osoba vidi bilo koji oblik koji on zamisli. Pri tom su isključeni govor i međusobni doticaj: dovoljno je da hipnotizer u sebi zamisli nešto sasvim određeno pa da to za hipnotiziranu osobu postane vidljiv i opipljiv predmet. Taj se pokus može izvesti na različite načine: dok je određena osoba još u transu šalje joj se neka “sugestija”, npr. da na koljenu ima pticu. Do sličnog se rezultata može doći bez “sugestije”, pri čemu se koristi intenzivna koncentracija misli.

Na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku postoji obilje literature o mesmerizmu i hipnotizmu. Tu možemo naći dokaze za stvaranje oblika pomoću misli i volje, tj. oblika koji su na astralnoj razini stvarni i vidljivi. Na toj razini mesmerizam i hipnotizam oslobađaju sposobnost razumijevanja koja djeluje bez prepreka koje joj inače nameće fizički mozak: on tamo može vidjeti i čuti, a misli vidi kao uobličene predmete. I tu je opet potrebno, uz ozbiljan studij, savladati vještinu prijenosa svijesti, a da nad fizičkim tijelom zadržimo kontrolu. Za početak, dovoljno je promatrati osobe čija je svijest bez njihove volje oslobođena na jedan umjetan način. Samo postojanje misli – oblika na nadfizičkoj razini od velike je važnosti, posebice u vezi sa inkarnacijom; no ovdje je dovoljno istaknuti da je to jedna od činjenica koja prima facie ukazuje na mogućnost postojanja takve razine.

Postoji još jedna grupa pojava koju moramo proučiti a to je pojam prijenosa misli, gdje se dotičemo nižih podrazina mentalne ili manasičke razine. Oni koji su obdareni strpljivošću mogu se uvjeriti u mogućnost takve komunikacije, uz uvjet da pritom budu ustrajni i da u to ulože dovoljno vremena. Pretpostavimo da se dvije osobe dogovore za takav pokus. One mogu dnevno odvojiti, recimo, deset minuta, i to u dogovoreno vrijeme, i moraju biti same tako da ih ništa ne ometa. Neka jedna osoba bude pošiljalac a druga primalac misli, jer je dobro mijenjati uloge kako bi se izbjeglo da netko od njih postane potpuno pasivan. Neka se pošiljalac koncentrira na određenu misao i želju da je pošalje svom prijatelju. U to vrijeme ne smije u njemu biti nikakvih drugih misli. Njegova misao mora isključivo biti koncentrirana na jednu stvar, mora biti, iskazano slikovitim jezikom Patanjalija, “odapeta strelica”. S druge strane primalac misli mora um ostaviti prazan za sve, osim za misli koje smjeraju k njemu. Njih mora zapisivati kako mu nadolaze; jedino mora brinuti da ostane pasivan, da ništa ne potiče, da ništa ne odbija. Pošiljalac misli mora voditi računa da ima zapisane sve misli koje pokušava odaslati, te se nakon šest mjeseci oba popisa uspoređuju. Ukoliko kod tih osoba nema nekog ozbiljnijeg poremećaja s obzirom na misli i volju, nakon toga između njih će biti uspostavljena neka vrst komunikacije; a ako imaju imalo psihičkog u sebi, vjerojatno će razviti i sposobnost da jedan drugog vide u astralnom svjetlu.

Netko će možda prigovoriti da je takav pokus zamoran i dosadan. Priznajem. Sva neposredna istraživanja prirodnih zakona i sila zamorna su i dosadna. Baš to je razlog zašto mnogi više vole saznanja koja je netko drugi prikupio, umjesto da se u to upuste sami. “Plemenito strpljenje koje krasi istraživača” jedan je od sasvim rijetkih darova. Darwin bi ponavljao neki naoko trivijalan pokus po stotinu puta, kako bi potkrijepio neku sitnicu koja ga je mučila. Ne možemo očekivati da bi ulazak u izvanosjetilno područje trebao stajati manje strpljenja i truda od onog osjetilnog. Nestrpljenje može samo odmoći u ispitivanju prirode. Svaki učenik koji se u to želi upustiti mora od samog početka iskazati neumornu ustrajnost koja može oslabiti, ali zbog koje ne smije odustati.

Na kraju bih svakog čitatelja koji započne s istraživanjem željeli savjetovati da oči drži otvorene za sva nova otkrića, a posebice ona na području elektriciteta, fizike i kemije. Tamo može pronaći nedvojbene smjernice za razvoj znanosti na Zapadu, te će možda polako uvidjeti da ima nešto u tvrdnji H. P. Blavatsky da Majstori Mudrosti utiru put za dokaze koji će potkrijepiti valjanost Tajnog Učenja.

 

MIR SVIM BIĆIMA! 

 

(iz “Sedam čovjekovih principa” – A.Besant)                                                                                                   priredio: N