Tajna Ljubavi i Mržnje – A.Besant

Tajna Ljubavi i Mržnje – Karma i Reinkarnacija

Vjerojatno ne postoji filozofska doktrina tako veličanstvenoga podrijetla kao doktrina reinkarnacije – razvitak ljudskog duha tijekom zemaljskih života, u njima sakupljeno iskustvo koje se ugrađuje u intelektualnu sposobnost i svijest za vrijeme nebeskog života. To je razlog zbog kojeg se dijete rađa s prošlim iskustvima koja su pretvorena u mentalne i moralne sklonosti i snage. Najveći umovi koje je čovječanstvo iznjedrilo prihvaćali su reinkarnaciju. Poučavala se i prikazivala u velikim hinduskim epovima kao nedvojbena činjenica na kojoj je temeljena i tumačena moralnost, kao i u sjajnoj hinduističkoj književnosti, predmetu divljenja europskih stručnjaka. Buddha je također govorio o svojim prošlim životima, kao i Pitagora, a Platon je reinkarnaciju uključio u svoju filozofiju. Josip Flavije tvrdi da je bila prihvaćena među Židovima. Priča o zapovjedniku koji ohrabruje svoje vojnike na borbu do smrti, podsjećajući ih da će se vratiti na zemlju. U Solomonovim mudrim izrekama govori se da ulazak u čisto tijelo zaslužuje nagradu. Isus prihvaća reinkarnaciju govoreći svojim učenicima da je Ivan Krstitelj bio Ilija. Vergilije i Ovidije uzimaju je zdravo za gotovo. Uključivali su je i obredi učenih Egipćana. Prihvaćaju je neoplatonističke škole. Origen, najučeniji od kršćanskih otaca, ustvrđuje “da svaki čovjek dobiva tijelo prema zaslugama i prijašnjim aktivnostima”. Rimski sabor je osuđuje, ali heretičke sekte čuvaju staru tradiciju. U srednjem vijeku dolazi do nas preko mudrog sina Islama: “Ugasio sam se u kamenu i postao sam biljka. Umro sam kao biljka i postao životinja. Umro sam kao životinja i postao čovjek; zašto bih se bojao umrijeti? Kada sam to unazadio sebe umiranjem? Umrijet ću kao čovjek i postat ću anđeo.”

U kasnijim vremenima reinkarnaciju pronalazimo kod Goethea, Fichtea, Schellinga, Lessinga … To su samo neki od njemačkih filozofa. Goethe je u svojoj poznoj dobi veselo gledao prema vlastitom povratku. Hume smatra da filozof treba promišljati jedino doktrinu o besmrtnosti. Gledište je slično onome prof. McTaggarta, koji nakon proučavanja različitih teorija o besmrtnosti zaključuje da je reinkarnacija potpuno racionalna. Ne moram podsjećati na književnost Wordswortha, Browninga, Rossettija i drugih pjesnika koji su u nju vjerovali. Ponovno pojavljivanje vjerovanja u reinkarnaciju nije izljev vjerovanja divljaka među civiliziranim narodima, nego znak oporavka privremenog mentalnog zastranjenja u kršćanstvu, od deracionalizacije religije koja je ispisala brojne zle stranice te potakla skepticizam i materijalizam. Ustvrditi da se duša stvara ili oblikuje za svako novo tijelo znači da nastanak duše ovisi o formiranju tijela, što nepobitno vodi zaključku da smrću tijela duša prestaje postojati; da duša bez prošlosti mora imati vječnu budućnost nešto je sasvim nevjerojatno, kao i tvrdnja da štap ima samo jedan kraj. Gubitak učenja o reinkarnaciji – s privremenim pročišćenjem radi brisanja zla i s privremenim nebom za pretvorbu iskustva u sposobnost – potiče ideju o beskonačnom nebu za koje nitko nije dovoljno dobar i beskonačnom paklu za koji nitko nije dovoljno zao. Time se ljudska evolucija ograničava na beznačajni fragment postojanja. Čvrsto se povezuje s budućnosti na sadržaju do nekoliko godina i čini život neshvatljivim zapletom nepravde i pristranosti, nezasluženog genija i nezasluženog zločinca, nemoguć problem za misaonu, moguć samo za slijepu i neutemeljenu vjeru.

 

Nužnost reinkarnacije
Na tri načina možemo tumačiti ljudsku nejednakost, bez obzira na to radi li se o sposobnostima, mogućnostima ili okolnostima.

  1. Posebno stvaranje ili kreacija od strane Boga, što uključuje činjenicu da je čovjek bespomoćan, da je njegova sudbina pod nadzorom samovoljne i nepredvidive volje.
  2. Nasljeđivanje, kaže znanost, uključuje jednaku bespomoćnost čovjeka; on je rezultat prošlosti nad kojom nemamo nadzor.
  3. Reinkarnacija smatra čovjeka gospodarom vlastite sudbine, rezultatom individualne prošlosti, naime da je on rezultat svojih napora i djela.

Svi ozbiljni i razumni ljudi odbacuju kreaciju kao objašnjenje stanja oko nas, osim u najvažnijoj stvari, karakteru s kojim je netko rođen i okruženju u kojem je dijete rođeno.

Evolucija se uzima zdravo za gotovo u svemu osim u životu duhovne materije nazvane čovjek. On nema individualnu prošlost premda ima individualnu beskrajnu budućnost. Karakter koji donosi sa sobom – o čemu, više nego o bilo čemu drugom, ovisi njegova sudbina na Zemlji – na osnovi ove hipoteze posebno je za njega stvorio Bog i nametnuo ga bez mogućnosti izbora. Iz sretne torbe stvaranja može izvući nagradu ili praznu cedulju koja mu ne donosi ništa dobro. Mora je uzeti onakvu kakva jest.

Ako izvuče pogodnosti, dobre sposobnosti, plemenitu prirodu, bolje za njega. Ništa nije učinio da bi sve to zaslužio. Ako izvuče karakter urođenog kriminalca, urođenu retardiranost, bolest, alkoholizam, to gore po njega. Ništa nije učinio da bi to zaslužio. Ako vječni blagoslov bude prilijepljen vječnoj muci drugog nesretnika, on mora prihvatiti svoju zlu kob. Zar grnčar nema moć nad glinom? No bilo bi tužno kada bi glina imala osjećaje.

Drugi aspekt odražava grotesknost posebnog stvaranja. Duh se posebno stvara za malo tijelo koje umire nekoliko sati nakon rođenja. Ako život na Zemlji ima edukacijsku ili eksperimentalnu vrijednost, duh će zauvijek biti siromašniji ukoliko propusti taj život, a izgubljena prigoda nikada ne može biti dobra. Ako pak ljudski život na Zemlji nema važnost, ako sa sobom nosi izvjesnost brojnih zlih djela i patnji te mogućnost vječne patnje, duh koji dolazi u tijelo što stari teško će se s njime nositi s obzirom na to da mora podnositi bezbrojna zla koja su drugi izbjegli, a da nije dobivena jednaka prednost ih pogodnost.

 

Zakon ponovnog rođenja

Popis nepravdi koje donosi posebno stvaranje je beskonačan, jer uključuje sve nejednakosti. Stvorio je mirijade ateista. Stavlja čovjeka u položaj Božjeg nesmiljenog vjerovnika koji kriješteći pita: „Zašto si me stvorio takvog?“

Znanstvena hipoteza nije toliko blasfemična kao teorija o posebnom stvaranju, ali nasljeđivanjem objašnjava jedino tijelo. Ne razjašnjava evoluciju inteligencije i svijesti. Darwinova teorija pokušava ih uključiti, ali ne uspijeva protumačiti kako društvene vrijednosti mogu biti razvijene u borbi za egzistenciju. Štoviše, u vrijeme kada su roditelji došli u svoje najzrelije razdoblje, kvalitetno razdoblje reprodukcije je završeno. Djeca se uglavnom rađaju u naponu fizičke snage, dok su intelektualne i moralne kvalitete njihovih roditelja nezrele. Kasnije studije pokazuju da stečene kvalitete nisu prenosive i daje potomstvo oskudnije kada se radi o višem tipu.

Genij je sterilan, kaže znanost. Nije li to kamen na putu ljudskog napretka ako je nasljeđivanje njegova pokretačka snaga? Inteligencija i reproduktivne snage obrnuto su proporcionalne. Što su roditelji niže, produktivnost je veća. S otkrićem da stečene kvalitete nisu prenosive znanost je došla do zida. Ne može pružiti objašnjenje činjenice o visokoj inteligenciji i svetačkom životu. Dijete sveca može biti razvratnik, dijete genija prava budala.

Ovaj ponos čovječanstva, sa znanstvenog stajališta, doima se kao da je izvan zakona uzročnosti. Znanost nam ne govori kako izgraditi snažne umove i čisto srce za budućnost. Ne prijeti nam samovoljom, ali nam ne objašnjava nejednakost ljudi. Kaže da alkoholičar daje svojem djetetu tijelo sklono bolestima, ali ne rasvjetljuje činjenicu zašto su neka nesretna djeca primatelji najužasnije vrste naslijeđa.

Reinkarnacija vraća pravdu Bogu i moć čovjeku. Svaki ljudski duh unosi u ljudski život sjeme, bez znanja, bez svijesti, bez razlučivanja. Putem bolnog ili ugodnog iskustva čovjek sakuplja materijale i, kako je već protumačeno, ugrađuje ih u mentalne i moralne sposobnosti. Zato je karakter s kojim je rođen samooblikovan. Označuje stadij koji je dosegnuo u svojoj dugačkoj evoluciji. Dobra narav, fine sposobnosti, plemenita priroda plijen su brojnih teških bitaka, nagrada za težak i gorljiv rad. Suprotnost označuje raniji stadij rasta, slab razvitak duhovnog sjemena.

Današnji divljak je svetac u budućnosti. Svi su predodređeni za konačno ljudsko savršenstvo. Bol prati pogreške i uvijek djeluje ljekovito. Snaga se razvija borbom. Nakon sijanja ubiremo neizbježive plodove. Bol prati pogreške i uvijek je ljekovita. Snaga se razvija borbom. Nakon sijanja ubiremo plodove. Sreća izrasta iz ispravnosti, tuga iz pogrešaka. Dijete koje umire odmah nakon rođenja plaća u smrti dug iz prošlosti i ubrzo se vraća na Zemlju, oslobođeno svojeg duga, da bi prikupilo iskustvo potrebno za svoj rast. Društvene vrline, iako čovjeka stavljaju u nepovoljan položaj u njegovoj egzistencijalnoj borbi, dovodeći ga čak i do žrtvovanja fizičkog života, izgrađuju plemenit karakter za buduće živote i oblikuju ga da služi svom narodu ili nekom višem cilju.

Genij je posljedica brojnih života, a neplodnost tijela koje odijeva ne uskraćuje mu služenje u budućnosti budući da se vraća svakim novim rođenjem. Tijelo zatrovano očevim pijanstvom uzima duh učeći lekcijom patnje da bi vodio zemaljski život boljim putem od onih koji su slijeđeni u prošlosti.

U svakom slučaju, individualna prošlost tumači individualnu sadašnjost. Kada se upoznaju zakoni rasta i kada im se čovjek pokori, može sigurnom rukom graditi svoju sudbinu, oblikujući svoj rast na smjernicama rastuće ljepote sve dok ne dosegne stas savršenog čovjeka.

 

Zašto zaboravljamo prošle živote

Kada se govori o reinkarnacijskoj niti jedno je pitanje često: „Ako sam prije bio ovdje, zašto se toga ne sjećam?“ Razmatranje ove činjenice dat će nam pouzdan odgovor na ovo pitanje.

Kao prvo, činjenica je da se ne sjećamo mnogo toga iz našeg sadašnjeg života. Mnogi se ljudi ne mogu sjetiti kako su naučili čitati. No činjenica da znaju čitati dokazuje to učenje. Događaji iz djetinjstva i mladosti izblijedjeli su iz našeg sjećanja, ali ostavili su trag u našem karakteru. Neki pad iz rane životne dobi je zaboravljen, ali to neće smanjiti invalidnost koju je prouzročio. Mi koristimo isto tijelo koje je doživjelo zaboravljene događaje.

Međutim, ti događaji nisu za nas izgubljeni u cijelosti. Ako je osoba podvrgnuta mesmeričkom transu, ti se događaji mogu izvući iz dubine sjećanja. Nalaze se ispod površine, nisu uništeni. Poznato je da se pacijenti pod groznicom u deliriju koriste jezikom iz djetinjstva, a koji su zaboravili u zreloj dobi. Velik dio naše podsvijesti sastoji se od tih potopljenih iskustava, potisnutih, ali obnovljivih sjećanja.

Ako su ova iskustva koja susrećemo u svom tijelu istinita, koliko moraju biti istinitija iskustva koja smo doživljavali u prošlom tijelu, koja su davno umrla i nestala. Naše sadašnje tijelo i mozak ne dijele ove daleke događaje. Kako bi se sjećanje moglo potvrditi kroz njih? Naše stalno tijelo koje ostaje s nama tijekom ciklusa reinkarnacije je duhovno tijelo. Niža tijela otpadaju i vraćaju se svojim elementima prije nove reinkarnacije.

Nova mentalna, astralna i fizička materija koju navlačimo za nov zemaljski život ne dobiva od duhovne inteligencije, odjevene samo u duhovno tijelo, iskustva iz prošlosti, već kvalitete, kapacitete i sklonosti koji su izgrađeni od prošlih iskustava. Naša svijest, naš instinktivni odgovor na emotivne i intelektualne apele, naše prepoznavanje snage logičkog argumenta, naše prihvaćanje temeljnog načela ispravnog i pogrešnog, tragovi su prošlih iskustava. Čovjek nižeg intelektualnog tipa ne može vidjeti logički ili matematički dokaz. Čovjek nižeg moralnog tipa ne može osjetiti podvrgnutost visokom moralnom idealu.

Kada se filozofija ili znanost brzo shvate i primijene, kada se umijećem ovlada bez posebnog učenja, na snazi je sjećanje, iako su prošle činjenice učenja zaboravljene. Platon kaže da je to sjećanje. Kada osjetimo bliskost sa strancem pri prvom susretu, to je sjećanje. Duh prepoznaje prijatelja iz prošlih vremena. Kada ustuknemo sa snažnom odbojnošću od drugog stranca, opet je na djelu sjećanje. Duh prepoznaje starog neprijatelja.

Ovi afiniteti, ova upozorenja, dolaze od neumiruće duhovne inteligencije, a to smo mi sami. Sjećamo se iako, radeći u mozgu, ne možemo na njega utisnuti svoja sjećanja. Razum — tijelo, mozak, to je novo. Duh opskrbljuje razum rezultatima iz prošlosti, a ne sjećanjem na događaje. Kada trgovac radi godišnji obračun i otvara novu godinu, ne prenosi prodane artikle, već samo one koji nisu prodani. Jednako tako duh predaje novom mozgu prosudbe na temelju iskustava iz okončanog života, zaključke do kojih je došao, odluke koje je donio. To je zaliha koja je predana novom životu, mentalni namještaj za novi stan – stvarno sjećanje.

U visoko razvijenom čovjeku ono je bogato i različito. Usporede li se s primitivnim čovjekom, divljakom, vrijednost takvog sjećanja na dugu prošlost je očita. Ni jedan mozak ne može pohraniti sjećanje na događaje iz brojnih života. Kada se oni učvršćuju u mentalnu i moralnu prosudbu, postaju nam dostupni. Stotine ubojstava vode odluci: „Ne smijem ubiti.“ Sjećanje na svako ubojstvo bilo bi beskoristan teret, ali prosudba na osnovi nastalih posljedica, instinkt o nepovredivosti ljudskog života kod civiliziranog čovjeka je djelotvorno sjećanje na njih.

Međutim, sjećanja na prošle živote nisu toliko rijetka. Djeci katkad bljesne njihova prošlost, što može potaknuti neki događaj. Engleski dječak koji je bio kipar prisjeća se toga kada prvi put vidi kip. Indijski dječak prepoznaje potok u kojem se u prošlom životu utopio kao dijete. Postoje brojni posvjedočeni i zabilježeni slučajevi sjećanja na prošle živote.

Štoviše, takvo se sjećanje može steći. Ali to je predmet postojanog napora, duge meditacije kojom se nemiran i stalno s nečega na nešto skačući razum stavlja pod kontrolu i postaje tih. Tada postaje osjetljiv i prijemčiv na duh od kojeg će primiti sjećanje na prošlost. Samo onda kada čujemo tihi glas duha možemo odmotati priču o prošlosti, jer jedino se duh može sjetiti i zrakama svog sjećanja osvijetliti tamu prolazne donje prirode za koju se povremeno vezao.

Žeravica takvih stanja sjećanja nešto je sasvim moguće. Vide se veze prošlosti, prepoznaju se stari prijatelji. Izranjaju poznati prizori, a suptilna unutarnja snaga i mir izrastaju iz praktičnog iskustva o besmrtnosti. Sadašnji problemi postaju jasni kada se vide u pravim razmjerima kao nevažni i prolazni događaji u beskrajnom životu. Sadašnji poslovi gube svoje sjajne boje kada se vide kao ponavljanje prošlih zadovoljstava. Oboje je jednako prihvaćeno kao korisno iskustvo koje obogaćuje um i srce doprinoseći rastu razvijajućeg života.

Sve dok se ugoda i bol ne vide u svjetlu vječnosti, ne možemo se uspješno suprotstaviti nakupljenim sjećanjima iz prošlosti. Kada se vide na ovaj način, ta sjećanja smiruju sadašnje osjećaje, a ono što bi drugačije dovelo do sloma postaje podrška i utjeha. Goethe se veselio što će po povratku u zemaljski život biti očišćen od svojih sjećanja. Obični ljudi mogu biti zadovoljni mudrošću koja pokreće svaki nov život na njegov put, obogaćena rezultatima, ali neopterećena sjećanjima iz prošlosti.

 

Zagonetka ljubavi i mržnje
Za većinu nas život je niz zapleta i zagonetki – zapleta koje ne možemo razmrsiti, zagonetki koje ne možemo riješiti. Zbog čega se rođenja toliko međusobno razlikuju u mentalnom i moralnom kapacitetu? Zašto mozak jedne osobe iskazuje veliku intelektualnu i moralnu snagu, dok drugi ima mozak koji ga ograničava na razinu idiota ili zločinca? Zašto jedno dijete ima dobre i brižne roditelje, pogodne okolnosti, dok drugo ima rasipne roditelje koji ga ne vole, te raste u pokvarenoj okolini? Zašto je jedan sretan, drugi nesretan? Zašto jedan umire star, drugi mlad? Zašto neka osoba doživi nezgodu koja je onemogući da se ukrca na vlak ili brod koji kasnije doživi nesreću, dok desetine ili stotine drugih smrtno stradaju? Zašto zavolimo nekog u trenutku kada ga vidimo, dok druga osoba u nama izaziva odbojnost? Pitanja poput ovih stalno se pojavljuju i ostaju bez odgovora. Ipak, odgovor je dokučiv. Sve te prividne nepodudarnosti i nepravde, prividno nepredvidivi događaji rezultat su nekoliko jednostavnih i fundamentalnih prirodnih zakona. Razumijevanje tih temeljnih zakona čini život razumljivim, a time se obnavlja naše povjerenje u božanski poredak; dobivamo snagu i hrabrost za susret s promjenjivošću sreće. Probleme koji nas udaraju kao strijele teško je podnijeti, ali probleme koji nastaju iz uzroka možemo shvatiti te stoga kontrolirati i suočiti se s njima strpljivo i pomirljivo.

Prvo načelo koje moramo jasno shvatiti prije negoli ga počnemo primjenjivati na rješavanje životnih problema jest reinkarnacija. Čovjek je suštinski duh, živuća i samosvjesna individua koja se sastoji od ovog samosvjesnog života u tijelu od suptilne materije. Život ne može raditi bez tijela određene vrste, tj. bez materijalne forme, ma koliko ona bila suptilna, što daje posebno postojanje u univerzumu. O tijelima zato često govorimo kao o nosačima, onome što nosi život, čineći ga individualnim. Taj duh, kada dolazi u fizički svijet kroz vrata rođenja, odijeva fizičko tijelo kao što čovjek navlači na sebe odjeću kada izlazi iz kuće. Fizičko tijelo ne predstavlja za čovjeka više nego što šešir i odijelo predstavljaju za tijelo koje ih odijeva. Kao što čovjek mijenja staru i iznošenu odjeću te uzi¬ma novu, duh odbacuje potrošeno tijelo i uzima si novo (Bhagavad-Gita). Kada se fizičko tijelo potroši, čovjek prolazi kroz vrata smrti, odbacuje fizičku odjeću i ulazi u „nevidljivi svijet“. Nakon dugog razdoblja mira i osvježenja, kada se asimiliraju iskustva iz prethodnog života, čime se pojačava snaga, čovjek se ponovno vraća u fizički svijet kroz vrata rođenja i navlači novo fizičko tijelo prilagođeno za izražavanje većih kapaciteta.

Kada su nekoć davno duhovi koji su trebali postati ljudi došli u ovaj svijet, bili su samo embriji, poput sjemena. Nisu poznavali dobro i zlo. Imali su beskrajne mogućnosti za razvitak – s obzirom na to da su bili potomci Boga – ali bez stvarnih moći, osim slabog uzbuđenja koje potiče vanjski podražaj.

Sve moći pritajene u njima trebalo je podići u aktivno očitovanje putem doživljenog u fizičkom svijetu. Pomoću ugode i boli, pomoću radosti i patnje, užitka i razočaranja, opetovanih dobrih i loših izbora, duh uči svoje lekcije zakona koji se ne mogu slomiti i polako očituje sposobnosti za mentalni i moralni život. Nakon svakog kratkog uranjanja u more fizičkog života – o tome se razdoblju općenito govori kao o životu – vraća se u nevidljivi svijet nakrcan iskustvima koja je sakupio poput ronioca koji izranja s biserima što ih je pokupio iz školjki. U nevidljivom svijetu on pretvara u moralne i mentalne moći sve moralne i mentalne materijale koje je sakupio u upravo dovršenom zemaljskom životu, mijenjajući rezultate u težnje koje treba ostvariti, mijenjajući rezultate napora koji nisu uspjeli postati snaga za budući uspjeh, mijenjajući lekcije pogrešaka u razboritost i dalekovidnost, mijenjajući prošle patnje u izdržljivost i otpornost, mijenjajući pogreške u odbojnost prema lošim postupcima i lošem djelovanju, i sumu iskustava u mudrost. Edward Carpenter je dobro napisao: „Sve boli koje sam podnosio u jednom tijelu postale su moći kojima sam se koristio u drugom.“

Kada se sakupljeno asimilira (duljina nebeskog života ovisi o količini sakupljenog mentalnog i moralnog materijala), čovjek se vraća na Zemlju. Usmjeren je rasi, narodu, obitelji koji će mu osigurati novo tijelo, a ono je oblikovano u podudarnosti s njegovim zahtjevima, tako da služi kao pogodan instrument za njegove snage, kao ograničenje koje objašnjava njegove nedostatke. U novom fizičkom tijelu i u životu u nevidljivom svijetu koji nastupa nakon odbacivanja tijela u trenutku smrti, kada dolazi do njegova uništenja, on ponovno prati sličan ciklus na višoj razini. To se ponavlja tijekom stotina i stotina života, sve dok njegove mogućnosti, kao ljudskog bića, ne postanu aktivne snage, a on nauči svaku lekciju kojoj ga njegov ljudski život može naučiti. Tako se duh razvija od najranije životne dobi do mladenaštva, od mladenaštva do zrele dobi, postajući individualizirani život besmrtne snage i beskrajne iskoristivosti za izražavanje božanskog. Boreći i razvijajući duhovi jednog čovječanstva postaju čuvari sljedećeg, duhovne inteligencije koje vode evoluciju svjetova nakon njihovog. Mi smo zaštićeni. Pomažu nam i uče nas duhovne inteligencije koje bijahu ljudi u svjetovima starijim od našeg, jednako kao i najrazvijeniji ljudi našeg čovječanstva. Vratit ćemo dug štiteći, pomažući i učeći ljudske rase u svjetovima koji su sada u ranijim stadijima svog razvitka, pripremajući ih da postanu domovi budućih ljudi. Nalaze li se oko nas neuki, glupi, pa i brutalni, ograničeni u mentalnim i moralnim snagama, shvatimo da su oni mlađi od nas te njihove pogreške trebamo primiti s razumijevanjem i željom za pomoći, a ne s gorčinom i mržnjom. Onakvi kakvi su oni sada bili smo nekoć mi. Onakvi kakvi smo mi, postat će oni jednom u budućnosti. A i oni i mi moramo napredovati, ići naprijed kroz dugovječno razdoblje.

Ovo je stoga prvo fundamentalno načelo koje život prikazuje razumljivim kada se primijeni na sadašnje stanje. Ovdje mogu detaljno odgovoriti na pitanje zašto nam je na prvi pogled jedna osoba privlačna, druga odbojna – ali i na brojna druga pitanja može se odgovoriti na sličan način. Međutim, za potpun odgovor moramo shvatiti dvojako načelo reinkarnacije – karmu ili zakon uzroka.

Možemo to svesti na poznate riječi: „Ono što šiješ, to ćeš i žeti.“ Pojačavajući ovaj aksiom shvaćamo da čovjek stvara vlastiti karakter, da postaje ono što misli, da stvara okolnosti svog budućeg života posljedicama svog djelovanja na druge. Stoga, ako su moje misli plemenite i velikodušne, postupno ću stvoriti plemeniti karakter, ali ako mislim nisko, stvorit ću nizak karakter. „Čovjek je stvoren mišlju. Ono o čemu razmišlja u jednom životu, postaje u drugom“, kaže hinduistički tekst. Ako je um stalno usmjeren na jedan splet misli, stvorena je brazda u koju misaona sila ulazi automatski. Takva navika misli nadživljava smrt, a s obzirom na to da pripada egu, prenosi se na sljedeći zemaljski život kao tendencija misli i sposobnosti. Uobičajeno proučavanje apstraktnih problema, njihovo visoko postavljanje, rezultirat će u drugom zemaljskom životu dobro razvijenom sposobnošću apstraktnog razmišljanja, dok će brzopleto, naprasito razmišljanje, skakanje s jedne teme na drugu, donijeti nemiran, loše organiziran um u sljedećem rođenju. Sebična žudnja za tuđim posjedima, premda nikada aktivno realizirana u prijevaru ili otimanje, stvara lopova u sljedećem zemaljskom životu, dok u tajnosti podržavana mržnja i osveta stvaraju sjeme ubojstva. Nesebična ljubav donosi plodove u filantropu i svecu. Svaka misao suosjećanja pomaže pri izgradnji nježne i samilosne prirode koja pripada onome „tko je prijatelj svih bića“. Znanje o ovom zakonu nepromjenjive pravde, točan odgovor prirode na svaki zahtjev, omogućuje čovjeku da izgradi svoj karakter s potpunom znanstvenom sigurnošću i da gleda naprijed s odvažnom strpljivošću prema uzvišenijem tipu, prema kojem se postupno sigurno razvija.

Posljedica našeg djelovanja na druge oblikuje vanjske okolnosti sljedećeg života. Ako smo bili uzrok sreće, rođeni smo u vrlo povoljnom fizičkom okruženju ili u njih ulazimo za vrijeme života. Suprotno od toga, uzrokovanje loših posljedica rezultira nesretnim okruženjem. Stvaramo odnose s drugima individualnim kontaktom. Veze su iskovane dobročinstvima i povređivanjem, zlatnim vezama ljubavi i željeznim lancima mržnje. To je karma. S ovako razjašnjenim komplementarnim idejama lako možemo odgovoriti na naše pitanje.

Veze između ega, među individualiziranim duhovima ne mogu antedatirati prvo odvajanje kapljice od mora. U mineralnom i vegetativnom kraljevstvu život koji se izražava u kamenju i biljkama nije se još razvio u individualnu egzistenciju. Riječ „kolektivna duša“ koristila se za izražavanje ideje ovog razvijajućeg života tako da on oživljava broj sličnih fizičkih organizama. Tako je čitav poredak, primjerice biljaka, oživljen jednom grupnom dušom, koja se razvija vrijednošću jednostavnih iskustava sakupljenih kroz njena bezbrojna fizička utjelovljenja. Iskustva svake biljke utječu u život koji upućuje ili izvješćuje čitav njen poredak, pomažući i ubrzavajući evoluciju. Kako fizička utjelovljenja postaju složenija, podjele su smještene u grupnoj duši, a svaka se podjela polako i postupno odvaja, broj utjelovljenja pripada svakoj podjeli grupne duše tako formiranoj, koja polako nestaje s povećanjem tih podjela.

U životinjskom se kraljevstvu nastavlja specijalizacija grupne duše. U slučaju viših sisavaca usporedno je mali broj bića oživljen jednom grupnom dušom, jer priroda radi prema individualizaciji. Iskustva koja svako sakuplja očuvana su u grupnoj duši. Dakle djeluju na svaku novorođenu životinju. To se očituje u onome što nazivamo instinkti, koje ima svako rođeno biće. Zbog instinkta pile traži sklonište od opasnosti pod raširenim krilom majke kokoši, ili dabar gradi branu. Prikupljena iskustva jedne rase očuvana su u grupnoj duši. Ona informira svakog svog člana. Kada životinjsko kraljevstvo postigne svoj najviši izražaj, konačna podjela grupne duše oživljava samo jedno biće, sve dok se konačno božanski život ne izlije iznova u ovaj nosač sada spreman za njegov prijem, a ljudski ego uzima rođenje i tada počinje evolucija samosvjesne inteligencije.

Od trenutka kada razdvojeni život oživljava jedno tijelo mogu se postaviti veze s drugim razdvojenim bićima, a svako boravi u posebnim tjelesnim tabernakulima. Ega u fizičkim tijelima dolaze u međusobni dodir. Fizička privlačnost zbližava dva ega koji se nalaze u muškom i ženskom tijelu. Žive skupa, imaju zajedničke interese. Na taj se način postavljaju veze. Slikovito možemo reći da zadužuju jedno drugo. Priroda nema stečajni sud koji bi mogao poništiti ove obveze. Smrt pogađa jedno tijelo, zatim drugo. Oboje prelaze u nevidljivi svijet. No dugovi stvoreni na fizičkoj razini moraju biti namireni u svijetu kojem pripadaju. Njih dvoje moraju se ponovno naći u zemaljskom životu i obnoviti prekinuti odnos. Velike duhovne inteligencije koje vladaju zakonom karme vode ovo dvoje u istodobno rođenje. Njihov se zemaljski život preklapa i oni se ponovno sreću. Ako su zaduženi dugovi vezani za ljubav i međusobno služenje, osjetit će privlačnost. Ega će se prepoznati, kao što će dva prijatelja prepoznati jedan drugog iako svaki nosi novu odjeću. Pozdravit će se ne kao stranci, već kao stari prijatelji. Ako su dugovi vezani za mržnju i povređivanje, osjetit će odbojnost. Prepoznat će starog neprijatelja. Promatrat će jedan drugog kroz krivnju primljenih i nanesenih nepravdi. Ovakvi su slučajevi vjerojatno poznati svakom čitatelju, iako osnovni uzrok nije poznat. O tim se iznenadnim privlačnostima i odbojnostima često glupo govori kao o „bezuzročnima“, iako u svijetu zakona ništa ne može biti bez uzroka. Ne proizlazi da tako povezani egoi uspostavljaju odnos koji je ovdje prekinula ruka smrti. Muž i žena iz jednog zemaljskog života mogu se roditi u istoj obitelji kao brat i sestra, kao otac i sin, kao otac i kćer, ili u nekom drugom krvnom srodstvu. Mogu biti rođeni kao stranci koji se prvi put sreću u mladosti ili u kasnijem životnom razdoblju kada osjete vrlo snažnu privlačnost. U kratkom periodu postajemo toliko bliski sa strancem dok uz drugu osobu živimo godinama i ostajemo stranci u srcu. Odakle ti čudni afiniteti? Zar to nisu sjećanja ega na ljubav iz prošlog života? „Osjećam kao da te poznajem čitavog života“, kažemo prijatelju nakon nekoliko tjedana, dok drugi koje poznajemo čitavog života ostaju zatvorena knjiga. Ega se poznaju iako su tijela stranci. Stari prijatelji plješću rukama u savršenom skladu i razumijevanju iako fizički mozak još nije naučio primiti one dojmove sjećanja koji postoje u finim tijelima, jer su oni odveć fini da bi prouzročili vibraciju u gruboj materiji mozga, a time i probudili odgovarajući dubok osjećaj svijesti u fizičkom tijelu.

Ponekad veze temeljene na mržnji i pogreškama privlače stare neprijatelje u jednu obitelj, gdje oni očituju loše posljedice zajedničke prošlosti. Obiteljske tragedije duboko su ukorijenjene u prošlosti. Mnoge zastrašujuće činjenice, kao što su zlostavljanje vlastite bespomoćne djece, bolesna okrutnost i nanošenje boli drugima, sve je to shvatljivo kada znamo da je duša u tom mladom tijelu u prošlosti nanijela neki užas onima koji je sada muče, učeći putem ovog groznog iskustva koliko su teški pogrešni putovi.

Možemo ovdje postaviti pitanje: „Ako je to istina, trebam li spasiti djecu i pomoći im?“ Odgovor je: „Da, sigurno da.“ Naša je dužnost olakšati patnju kad god se s njome suočimo, i pritom se trebamo veseliti što nas dobar zakon koristi kao službenike milosti.

Nameće se novo pitanje: „Kako prekinuti te zle veze? Neće li naši postupci stvoriti novu vezu gdje će okrutni roditelj poslije biti žrtva, a zlostavljano dijete tlačitelj?“ Buddha, koji je poznavao zakon, rekao je da se mržnja nikada ne ukida mržnjom. Sljedećim riječima udahnuo je tajnu oslobođenja: „Mržnja prestaje ljubavlju. Kada je ego patnjom otplatio svoje prošle dugove nastale lošim i zlim postupcima, kada postane dovoljno mudar i dovoljno hrabar da u agoniji svog tijela i uma kaže opraštam’, tada ukida svoja dugovanja, a veze nastale mržnjom zauvijek nestaju u vatri ljubavi.”

Veze ljubavi izrastaju jače u svakom sljedećem zemaljskom životu u kojem dvoje povezanih stišću ruku jedno drugom. Imaju prednost postati jači tijekom života u nebu kamo se veze mržnje ne mogu prenijeti. Ega s međusobnim vezama mržnje ne dodiruju se u nebeskom svijetu. Svatko iznosi dobro koje može imati u sebi bez dodira sa svojim neprijateljem.

Kada ego uspije utisnuti na mozak svog fizičkog tijela vlastito sjećanje na prošlost, ono još više zbližuje ega, a veza zadobiva osjećaj sigurnosti i snage kakav ni jedna veza jednoga života ne može dati. Duboko je i iznimno sretno povjerenje takvih ega. Iz vlastitog iskustva oni znaju da ljubav ne umire.

Takvo je obrazloženje privlačnosti i odbojnosti viđeno pod svjetlom reinkarnacije i karme.

odlomak iz “Riddle of life” A.Besant – 1911.