Sveprisutna budućnost – Tim Boyd

     Moja kći, sada dvadeset i dvije godine stara, prije par godina, dok se bližila svojem 21. rođendanu, razmišljala je o svim stvarima kojima će se uskoro moći baviti. Moći će glasati za predsjednika, izlaziti s prijateljima na svako mjesto koje poželi, i općenito će se osjećati mudrije i razvijenije. Budućnost je blistala u njenim očima. Slušajući kako zamišlja budućnost, podsjetio sam se na sličnu, ali drugačiju viziju budućnosti moga oca. Umro je s devedeset i dvije godine, ali s devedeset i jednom bio je zaokupljen sadnjom voćaka na svojem imanju. Svatko tko poznaje kruške i jabuke zna da su potrebne tri godine prije no što možemo ubrati prve plodove. Postoji shvaćanje da budućnost sadrži nešto posebno pa se prema njoj ophodimo na gotovo posvećen način.

     Postojalo je u prošlosti nekoliko profesija koje su se bavile predviđanjem i proricanjem budućnosti. Astrolozi su vjerojatno bili uključeni u razgovor o budućnosti. U skorije vrijeme meteorolozi govore o onome što nas očekuje. Često pogriješe, no to su zanimanja u kojima čovjek može zarađivati za život razmišljajući o budućnosti. U naše vrijeme to se uveliko promijenilo. Danas imamo ekonomiste, financijske planere, ekologe, sociologe, sve te profesije koje nastoje gledati unaprijed i razmišljati o tome što budućnost donosi nama kao pojedincima ili ljudskoj obitelji.

     Jedna od stvari koja je zajednička svim načinima sagledavanja budućnosti jest to da su budućnosti koje oni zamišljaju u osnovi puko preslagivanje sadašnjosti – različite okolnosti i detalji, ali ništa daleko od svakidašnjeg iskustva. To je pravilo za takav pristup sagledavanju budućnosti. Veliki su ljudi o njoj imali mnogo što za reći. Često su navodili Alberta Einsteina jer je bio veliki znanstvenik i produhovljeni mislilac. On je izjavio: „Nijedan problem ne može se riješiti s iste razine svijesti koja ga je stvorila.“ To je nemoguće.

     H.P. Blavatsky, jedna od osnivačica Teozofskog društva, izrazila je istu misao na drugačiji način. Ona je rekla: „Na kojoj god ravni naša svijest djeluje, i mi i stvari koje pripadaju toj ravni za sada su jedine stvarnosti.“ Svrha naše vizije određuje ne samo ono što vidimo, već i svijet u kojem od trenutka do trenutka bivamo.

     Jedan primjer učinka našeg ograničenog viđenja možemo naći u našem stavu prema krvavim sukobima u svijetu. S obzirom na način na koji gledamo svijet, u kojem vidimo ratove i rast terorizma, koje „rješenje“ trenutno primjenjujemo? Na našem sadašnjem stupnju svjesnosti rješenje je primijeniti veći stupanj nasilja, veći stupanj sile. Djeluje li to bilo kako na smanjenje mogućnosti izbijanja ratova i neslaganja na našem planetu? Iskustvo o našem dobu kaže: „Ne, ne smanjuje.“ Ako se prisjetimo nedavne povijesti, prvoga svjetskog rata, postojala je uzrečica koja se pojavila kad je taj veliki rat zahvatio većinu svijeta. Postala je svojevrsni stijeg rata: „Ovo je rat koji će okončati sve ratove.“ To jest, taj krajnji stupanj nasilja i razaranja trebao je nekako dovesti do mira, ili barem do sprečavanja budućeg rata. Bila je to 1914. Nije potreban komentar o ispravnosti takvog pristupa nasilju, ali s obzirom na današnji stupanj misli na kojem djelujemo, nismo u stanju sagledati drugi način.

     Naš  je pristup isti bezbrojnim drugim problemima. Na primjer, uvijek postoje uvjeti za glad koja se pojavljuje u različitim dijelovima svijeta. Kako pristupamo tom problemu? Naše je odabrano rješenje isporučiti hranu ondje gdje postoji problem. Ako su ljudi gladni, nahranimo ih! Rezultat je taj da te ljude hranimo neko vrijeme sve dok se na drugom mjestu ne pojavi jednaka situacija. Takve situacije rješavamo na uobičajen, predvidljiv način. Naš stupanj sagledavanja nekako je zamagljen.

     Naša vjerojatno najvažnija preokupacija je temeljna neukost, stanje ljudskog uma. Ne radi se o tome da nešto ne znamo, već o neukosti u tom smislu da je ono što vidimo, za što tvrdimo da znamo, u svakom slučaju pogrešno. I tako prolazimo kroz život, promatramo svijet očima koje su zastrte tim u osnovi pogrešnim pogledom na stvarnost. Za one koji osjećaju da žele prekinuti taj krug, normalan pristup rezultira potragom za više znanja te tako počinjemo svim snagama proučavati neke materijale – u osnovi isto znanje i ista proučavanja koji su proizveli isto stanje neznanja. Ako više učimo, mislimo da ćemo možda naći odgovor!

     Nijedan problem na svijetu ne može se riješiti na vlastitoj razini. Dakle, mora postojati još nešto. Kad razmišljamo o budućnosti, jedan od izraza na koji nailazimo, posebno kod onih koji su donekle skloni duhovnom načinu življenja, rečenice su kao što je ova, „Živi u trenutku“, „Budi ovdje sada“. Vjerojatno su mnogi od nas doživjeli da im se čini kao da postoji nešto duboko u nama što neprestano nastoji prodrijeti kroz trenutak u kojem se nalazimo, prema nečemu drugom što doživljavamo većim, širim, prirodnim stanjem.

     Ima mnogo ljudi, uspješnih u svjetskim pothvatima, koji se povremeno nađu duboko nezadovoljni svojim stanjem. Prema svim vanjskim činjenicama, sve je u redu – bogatstvo, slava, moć. Sve stvari kojima ljudska bića općenito teže ovdje su, pa ipak osjećaju se neispunjeno. Takvo se iskustvo neki put opisuje kao „božansko nezadovoljstvo“, kao duboka čežnja koja zna kako se objaviti. Znamo je zatomiti dovoljnom svakodnevnom zaposlenošću. No, u mirnijim trenucima, čini se da se pokazuje i traži svoje prepoznavanje kao još uvijek neostvareni potencijal i postojanje. To neumitno govori o budućnosti jer, premda je u potpunosti prisutna u ovom trenutku, činjenica da je naša percepcija zastrta, lišava nas njezine moći. Nastavlja nas, ipak, plaviti svojim šapatom.

     Određenog trenutka u životu počinjemo govoriti: „Moram nešto učiniti. Moram to dokučiti.“ Započinje „duhovna potraga“.  Tražimo odgovore, a zbog načina na koji gledamo, tražimo u našem bliskom okruženju. Ima brojnih navoda, ili ideja, koje su nam namrli ljudi koje prepoznajemo kao „prosvijetljene“ – oni koji su sudjelovali u istoj potrazi i uspjeli izići iz zastrte percepcije. Bili su u stanju proslijediti svoje iskustvo – do te mjere da se ono može prenijeti riječima.

     U Idili bijelog lotusa nalazimo „tri istine“. Prva je komentar budućnosti: „ljudska duša besmrtna je, a njezina budućnost je budućnost u kojoj rast i sjaj nemaju granica“. Skloni smo razmišljati o budućnosti jer se čini kako ona djeluje prolaskom vremena, ali svi veliki mudraci govore o njezinoj prisutnosti ovdje i sada. U Bhagavadgiti Krišna sebe opisuje kao „besmrtnog unutarnjeg vladara koji stoluje u srcu svih bića“.

     U budizmu postoji priroda Bude koja, bez obzira na to kako se loše ponašali, ili kako neznalački ili neprosvijetljeno izgledali u bilo kojem trenutku, naša je unutarnja priroda u biti priroda Bude – savršena, otvorena, ovisna o potpunoj svjesnosti. Prorok Muhamed je rekao: „Onaj tko poznaje sebe, poznaje boga.“ Slična je ideja da upravo ovdje, upravo sada postoji prisutnost koju opisujemo kao boga, a zatim pogledamo izvan sebe i pokušavamo ga naći! Kršćanstvo je tome pristupilo na drugačije načine. Sveti Pavao govorio je o „Kristu u vama, nadi u slavu“. Ne o Kristu na križu, ne o nekom iz 2000 godina staroj davnoj povijesti, već o Kristu u vama, koji jeste vi. To je nada u slavu kojoj težimo, u mir kojeg se osjećamo dostojnim. Zatim: „Stoga budi savršen kao što je tvoj Otac na nebesima savršen.“

     Sve te ideje imaju nešto zajedničko. To je ideja o postojanju, koja se onda, u procesu, pretvara u proces nastajanja. Svatko komu se čini da je iskusio tu svjesnost sposobnu vidjeti stvari onakvima kakve stvarno jesu, govori o postojanju. Ne moramo odlaziti u hram po to iskustvo, ili tražiti gurua, ili plaćati seminar ili radionicu, ako možemo, na trenutak, zaista doživjeti prirodu našeg uma, koja je istovjetna prirodi stvarnosti.

     To je ono što veliki učitelji opisuju i o čemu na mnogo načina govore. Nalazimo kako uspoređuju duhovne tradicije s raznim svetim knjigama i biblijama. Ako se stvarno u njih zagledamo, svaka se od njih sastoji od priča, radilo se o Bibliji koja priča priču o Abrahamu ili o Isusovu životu; ili o Mahabharati s pričama o Arjuni i Krišni – sve nam te knjige u biti daju priče. To ih uopće ne umanjuje, zapravo, to ih uzdiže. Svi ljudi koji su nam namrijeli te svete spise bili su veliki, a dijelom njihove veličine čini to što su bili veoma svijesni publike kojoj govore. U nastojanju da nam proslijede svoju mudrost morali su se dovinuti mnogim načinima da nam je mogu objasniti.

     U Budinu životu, rečeno je da je, doživjevši prosvijetljenje, to iskustvo bilo toliko duboko da je bio potpuno uvjeren kako ga neće ni na koji način moći drugima prenijeti. Njegova je početna odluka bila: „Neću ni pokušati.“ Naravno, promijenio je mišljenje i nastavio podučavajući svih daljnjih pedeset godina svoga života, često koristeći priče kao sredstvo podučavanja. Jedan od načina na koji nam ovi veliki učitelji nastoje ispričati priče nalikuje načinu na koji mi pričamo priče svojoj djeci prije spavanja. Sjedimo uz njihov krevet i čitamo im priču. Govorimo im o stvarima koje hrane njihovu maštu, koje ih uzdižu i navode ih da razmišljaju o mogućnostima koje su im, vjerojatno, tek van dohvata. Upravo na taj način ovi su nam vrlo mudri ljudi dali svoje priče.

     Najdubokoumnije djelo H.P. Blavatsky, Tajna Doktrina, temelji se na kratkom tekstu Strofe Dzyana. Prva kitica počinje ovako: „Vječni uzrok zavijen u svoje vazda nevidljivo ruho prespavaše opet sedam vječnosti.“ Premda kao dijete nikad nisam čuo strofe Dzyan, one počinju upravo kao ostale priče koje sam čuo: „Jednom davno…“ U ovom slučaju imamo vrlo poznate simbole: uzrok zavijen u ruho (znamo što je uzrok i što je ruho) prespavaše (zaspaše). Svi su ti pojmovi dani kao priča. Međutim, ovaj poseban stih govori o razdoblju prije pojave univerzuma. Ništa nije postojalo. Kako to opisujemo, osim pričom? Te priče veoma sliče ljestvama, koje nas vode korak po korak, korak po korak. Ako ih slijediš, baš kao obične ljestve, u određenoj točki one završavaju. Gdje ljestve završavaju nalazi se točka u kojoj je ostvarenje moguće, jer tada morate učiniti vlastiti korak. U nekim tradicijama to opisuju kao „iskoračivanje u vjeru“.

     Svaka tradicija ima svoje priče. Kad nađete neke velike, one koje nas mogu preoblikovati ako ih temeljito razumijemo, one često opisuju putovanje – odlaženje i na kraju povratak. U Ramayani: Rama napušta svoje kraljevstvo i putuje divljinom, vodi bitku, ponovno osvaja Situ, vraća se. U Mahabharati imamo slično putovanje, borbu i povratak. U pričama iz kršćanske tradicije, razmetni sin prilično je poznat: on napušta očev dom i odlazi u daleku zemlju. Te su nam priče poznate.

     U teozofskoj tradiciji, kad je J. Krishnamurti imao trinaest godina, napisao je svoju prvu knjigu, vrlo kratku, Do nogu Učitelja. U njoj ima mnogo dubokih pouka. Jedna je od njih kako „u cijelom svijetu postoje dvije vrste ljudi“. To nisu muslimani, kršćani, budisti, indijci, amerikanci itd. Postoje dvije vrste ljudi bez obzira odakle su: prva su oni koji znaju, a druga oni koji ne znaju. Ovo je stvarna crta razdvajanja što se tiče čovječanstva. Naravno, rijetki su oni koji znaju, onih koji ne znaju ima mnogo, a u prostoru između njih vjerojatno smo mi – oni koji žele znati, i naoko znaju, ali ne znaju – oni koji su u potrazi.

     Ono o čemu Krishnamurti govori poznato nam je preko onih koji „znaju“, istinu o evoluciji. Ne radi se o darvinističkoj evoluciji, razvojnim promjenama oblika opstankom najsposobnijih. Radi se o mnogo dubljem pristupu evoluciji. Prema teozofskom stajalištu, evolucija nije samo fizički proces, nego se sastoji od tri struje. Radi se o međuodnosu tijekom razdoblja jednog ciklusa, između duhovne struje, intelektualne ili mentalne i fizičke struje.

     Istu ideju iznosi Patañjali u Yoga Sutras, u kojoj govori o sjedinjavanju Purushe (duha) i Prakriti (materije). Svrha njihova spajanja je pojava svjesnosti u Purushi, duhovnoj komponenti, o vlastitoj prirodi i moći, koja je zamagljena međudjelovanjem s druge dvije struje; i otvaranjem tih moći svojstvenih Prakriti, ili materiji. Slika koja se rabi u opisu tog procesa prikazuje kljastog čovjeka (Purusha) kako jaši na ramenima slijepca (Prakriti). Čovjek koji ne može hodati vodi onog koji ne vidi. Ovo je opis evolucijskog procesa, u kojem se ne radi samo o fizičkoj evoluciji. To je okvir u kojem se nalazimo. Taj proces razvitka, tj. drugi način opisivanja evolucije, budući je smjer. U ovom se trenutku odvijaju procesi, no oni se kreću prema nećemu iza ove točke vremena, i u svakom trenutku možemo ih vidjeti i iskusiti.

     Postoji lijepa priča naslova Himna biseru iz Tomina evanđelja, jednog od evanđelja koje nije ušlo u Bibliju, a koja je slična priči o razmetnom sinu. Prekrasnim slikama ona opisuje taj proces otvaranja u kojem se nalazimo. U ovoj priči imamo mladog princa, nasljednika krune, zatim oca, velikog vladara kraljevstva, i njegovu majku, kraljicu. Jednog dana roditelji mu saopće kako mora izvršiti jedan zadatak. Prirede mu slavlje, pripreme ga i pošalju na put. Zadatak koji mora ispuniti sastoji se u tome da iz daleke zemlje donese dragocjeni biser kojeg čuva zmija. Dakle, mora proći kušnju. Krene na put do granice na kojoj istupi iz očeva kraljevstva i uputi se u drugo kraljevstvo. Tada skinu s njega krasnu odjeću koju je nosio te on nastavi putovanje.

     Mnoge od tih priča, kad slušate o princu ili nekom iz vladarske obitelji, nalikuju dječjim pričama, i to je na toj razini dobro, kad imaju pouku. No u dubljem smislu, radi se o duhovnoj priči. U osnovi, svaka duhovna priča je priča o nama samima, o životu koji tek trebamo proživjeti i o putu kojim idemo. Princ je uvijek kraljevskog porijekla, ali on se tek mora razviti do punog kraljevanja, do punog veličanstva, što uvijek zahtijeva neku vrstu iskušenja. I tako na odlasku u daleku zemlju počinje njegova misija. Kako ga ne bi smatrali opasnim strancem, odijeva se u skladu s mjesnim stanovništvom. Sretne čovjeka iz svoje zemlje koji ga upozori: „Štogod radio, nastoj ovdje ne jesti hranu, jer će te ona promijeniti.“ On, naravno, zaboravi upozorenje i uzima njihovu hranu.

     Duša krene na put i odlazi u daleku zemlju, koja u ovom slučaju predstavlja inkarnaciju u fizičkom tijelu – to je situacija u kojoj se svi mi nalazimo. Ta božanska priroda, ta otvorenost koje smo svijesni, koja nas doziva, nastoji pokazati se kroz pretežak pokrov tijela, uma, osjećaja, koji ju prekrivaju. Princ uzme hranu i sve zaboravi – zašto je došao, biser, obitelj – i samo luta.

     Daleko ondje kod kuće njegovi kraljevski roditelji postaju svijesni da je njihovo dijete izgubilo put, gotovo na način na koji svaka majka postaje svijesna da tamo daleko s njezinim djetetom nešto nije u redu. Stoga kralj i kraljica i svi ljudi tog božanskog prebivališta pošalju poruku, podsjećajući princa na svrhu njegova putovanja, na zadatak koji mora obaviti. U priči poruka uzima oblik orla koji dolazi i govori mu, a potom se pretvori u pismo. Trenutak u kojem dobije poruku i u kojem stvarno čuje i vidi prevažan je trenutak u ovoj priči, ali i za naše živote, ako smo te sreće da ju prihvatimo. Princ se zatim probudi i sjeti da je kraljev sin i da „njegov status čezne za svojom prirodom“. Od tog trenutka on ponosno nastavlja zadatak, donosi biser u roditeljsko kraljevstvo i sjedinjuje se s obitelji.

     Ovo je krasna priča, a njezina ljepota nije samo u tome što je dobro ispričana, već je to priča o putovanju koje smo svi mi poduzeli. Priče kao što je ova, ako je dobro čujemo, zapravo su orao koji donosi poruku – onu koja nas može probuditi. Takve su priče nekiput utjelovljene u velikim ljudima. Neke od njih, koji prijeđu našom stazom, nazivaju „živom riječi“. U teozofskoj tradiciji imamo takve ljude kao što su Krishnamurti, Annie Besant, puk. Olcott, Sri Ram, I.K.Taimni, Radha Burnier i ostali koje znamo, u čijem prisustvu i uz čije riječi osjećamo da se možemo probuditi, ljudi su to koji u nama pobuđuju sjećanje.

     Nitko nam ništa ne dodaje. Jedna od velikih grešaka sastoji se u načinu na koji pristupamo našim duhovnim životima, zbog kojeg vjerujemo da smo na neki način nepotpuni; da smo u temeljima nepotpuni i da nam je potrebna neka nova ideja, neki učitelj, ili pokret, koji nam mogu dodati onaj maleni dio u zagonetki naših života za koji osjećamo da nam nedostaje i, kad ga nađemo, da će sve biti u redu. Onda ćemo vidjeti, razumjeti i biti u redu – takvo je uvjerenje pogrešno; nema nedostajućih dijelova. To je ono što nam govore priče, to je prilika dostupna svima nama. To je priroda naše budućnosti. Došli smo ovdje da ostvarimo tu budućnost.

     Problemi na koje nailazimo oko sebe u današnjem svijetu s mnogih stanovišta čine se nesavladivima. Nailazimo na ljude koji se nadaju nekoj novoj tehnologiji koja će moći pročistiti zrak, riješiti zagađenja koja se stalno ulijevaju u mora, okrenuti srca ljudi tako da počnu uviđati kako se rat ne isplati, okrenuti ih novoj ideji, novoj tehnologiji. Sve dok funkcioniramo na ovoj razini, to nije ružičasta slika, jer svaki pojedinačni problem na koji naiđemo, svako pojedinačno pitanje koje izaziva pozornost stvorili smo mi, ili ono proizlazi iz nas i iz kolektivnog jedinstva zavedenih umova koje smo uspjeli pogrešno razviti.

     Takav pogled na svijet vidi to kao nešto čime se može manipulirati, tako stvarajući probleme danas i u budućnosti. Dakle, što da radimo? Kakvu budućnost sebi obećajemo? Svakome tko skreće pozornost na znanstveno razmišljanje, ili čak čita novine, potpuno je jasno već dvadeset ili trideset godina da se, što se tiče okoliša, približavamo kritičnoj točki. Obično sam žalio svoju kćer zato što će naslijediti ovaj svijet s kojim se tako loše postupa i što će dovesti do dubokih posljedica koje će moja kći morati trpjeti.

     Tijekom godina znanost je postala egzaktnija. Počeli su mijenjati mišljenje o tome kada se pretpostavlja da će nastupiti kriza. Malo sam se više počeo brinuti jer sada se to neće dogoditi nakon što umrem i nestanem; odjednom je postalo jasno da će se sve predviđene posljedice dogoditi tijekom mojeg života, ako se nešto ne učini da ih spriječimo. Odmaknuo sam se od pozicije „moja jadna kći“; potom čovjek mora početi razmišljati sasvim drugačije. Nikad se ne radi o slučajnosti da smo rođeni u određenom trenutku i na određenom mjestu. Rođeni smo u doba kad postoje veliki zahtjevi za novim pristupom življenju – ne samo ekonomiji, već življenju. Ovdje smo s mogućnosti da ih provedemo. I kako da to izvedemo? Ako samo čekamo dovoljno života, dovoljno ciklusa, ta će se viša svjesnost nakraju u nama otvoriti. Možemo je samo čekati deset, petnaest, stotinu života od danas, kad ćemo se možda naći u tom uzvišenom stanju.

     Drugi pristup temelji se na izrazu koji često čujemo: „Misli na te stvari“. Udubimo se u stvari kojima se može doći do ostvarenja. Ostvarenje do kojeg se dolazi razmišljanjem o stvarima tako duboke i uzvišene prirode sastoji se u tome da ih u određenom trenutku misao više ne može dohvatiti. Kad dođemo do toga, onda uđemo u stanje „bez misli“, i kada zaustavimo proces usmjeravanja našeg uma i misli na svijet i na druge, tada dolazi nada. Ovo je mogućnost za sve nas.

     U Glasu tišine postoji rečenica: „Samospoznavanje je dijete djela ljubavi.“ Otvorenost, svjesnost, duboko shvaćanje sveprisutne budućnosti u nama rođeno je u onim djelima koja činimo zbog punoće iskustva ljubavi. Ljubav je ta koja nas sjedinjuje, koja spaja, koja ide preko granica. „Samospoznavanje je dijete djela ljubavi.“ Ono ne zahtijeva tehniku, metodu, investiranje kapitala, ono zahtijeva samo početak u kojem se nalazimo, s bilo kakvim razumijevanjem što je zapravo ljubav, i pokušajem da je produbimo, da je razumijemo, uvećamo i zatim dopustimo da bude dobra prema nama. To je teži dio.

 

Može li um biti u stanju u kojem doživljava boga? To je meditacija – meditacija u kojoj se ne traga, koja nije neka posebna ideja, meditacija koja nije samo koncentracija koja znači isključivanje. U takvoj meditaciji postoji iskustvo bez onog koji ga proživljava. I uvjeravam vas da je to veoma naporno. Ne radi se samo o tome da sjednemo i zatvorimo oči i dođemo do nekih vizija i ekstaze.

Ako znam kako na pravi način slušati, ako znam kako slušati misao, tada će misao bez iznimke dovesti do tog stanja – do stanja u kojem nema onog koji ga proživljava, stoga nema akumulatora, osobe koja sakuplja, zadržava. Iskustvo je stoga stanje stalne nesvjesnosti; zato je bezvremensko, zato nije stvar uma.

Krishnamurti

                                     Sabrana djela J. Krishnamurtija, VII svezak

The Theosophist, prosinac 2014.