Širenje i očitovanje Teozofije – Tim Boyd

 

Teozofsko društvo (TD) utemeljeno je 1875. U Ključu do Teozofije H.P.Blavatsky (HPB) iznijela je jednostavno stajalište da je ono utemeljeno kako bi se očitovalo da Teozofija postoji. To je temeljna svrha TD-a i pokreta koji je nastao njegovim uvođenjem. Namjera je bila da se to dogodi u dva različita smjera.

Prvi smjer bio je širenje ideja i istina utjelovljenih u Teozofiji. U pismu Maha Chohana navodi se da moramo „propovijedati i popularizirati“ razne istine koje sadrži teozofska mudrost. Naglasak je bio na uvođenju određenih moćnih ideja za koje se smatra da imaju sposobnost mijenjanja smjera ljudske misli i ponašanja.

Drugi smjer bilo je dokazivanje da su istine utjelovljene u ovoj mudrosti uvijek bile namijenjene primjeni, a u toj je primjeni mijenjanje sebe postalo moguće. Predstavljena je ideja da tako duboke i snažne ideje, ako se ukorijene u svijesti pojedinca, nužno imaju za rezultat promjene. Tako je to s jedne strane bilo širenje, a s druge strane dokazivanje ispravnosti i snage tih istina.

Godine 1888., gotovo trinaest godina nakon utemeljenja TD-a, HPB je napisala Preliminarni memorandum za formiranje novog tijela koje je u početku nazvano Ezoterička sekcija (ES) Teozofskog društva. (Kasnije je ime promijenjeno u Ezoterička škola Teozofije.) U tom je memorandumu napomenula da je TD od svog osnutka postiglo „ogromne“ rezultate, time što je pokazala da Teozofija postoji.

No, ograničila je veličanstvene rezultate na područje koje je nazvala „egzoterijskim“. Vanjski rad bio je izvrstan, osobito u sferi sijanja teozofskih ideja u globalnu svijest. Po prvi puta se razgovarao o moćnim idejama. Rekla je da je to velik uspjeh teozofskog pokreta, kao i njegovo prihvaćanje svjetskih religija i javna priznanja koja su stizala Društvu.

Rekla je da TD nije uspjelo očitovati valjanost učenja u ponašanju njegovih članova. S njene točke gledišta, postojalo je samo jedno što je trebalo pokazati. Neki raniji članovi usredotočili su se na gajenje unutarnjih potencijala koji im omogućavaju kontrolu psihičkih snaga i snaga prirode. HPB je demonstrirala brojne pojave koje su dokazale da su unutarnje moći stvarne i dostupne pravilno osposobljenoj i motiviranoj osobi. No, to nije bio način očitovanja za koji je bila zabrinuta kada je govorila o poteškoćama s kojima se TD suočilo.

Prema shvaćanju HPB i unutarnjih osnivača TD-a, temeljna je svrha postojanja TD-a očitovati univerzalno bratstvo. Shvatila je da su u tom području TD i njegovi članovi potpuno zakazali. S njene točke gledišta članovi TD-a u to vrijeme nisu postigli niti razinu prosječnog bratstva.

Njeno se mišljenje temeljilo na kritikama članova (a ona je najviše bila na njihovom udaru), klevetama, međuljudskim odnosima koji su postali važniji od ideje i prakse bratstva, što je bilo toliko izraženo da je osjetila da će biti izgubljeno sve što su ona i unutarnji utemeljitelji učinili, ako se ne učini nešto da se ta tendencija ispravi. Komentirala je da Majstori mogu malo pomoći tijelu koje nije potpuno ujedinjeno svrhom i osjećajem, i koje okreće leđa temeljnom razlogu njegova postojanja: univerzalnoj bratskoj ljubavi. Bile su potrebne korekcije. U nedostatku očitovanja Univerzalnog bratstva nije bilo načina da se kroz TD osjeti utjecaj unutarnjih utemeljitelja.

Uvijek će postojati duboki pojedinci koji će povremeno dolaziti u svijet, kao što je HPB i J. Krishnamurti, koje se može koristiti na takav način. No očito namjera nije bila da svijetlost samo na trenutak obasja svijet, nego da se potakne stvaranje aktivnih grupa ljudi nadahnutih njihovim učenjima koji su ih spremni očitovati u svojim životima. Teozofski pokret nastao je u nadi da će se utjecaj Majstora u svijetu osjetiti kroz očitovanje bratstva.

U početku razvoja Ezoteričke sekcije zanimljivo je napomenuti da je HPB donijela pravila za članove. Navodi 21 pravilo koje treba upravljati ponašanjem članova Sekcije i usmjeravati ih. Od tih 21 pravila, 11 ih se odnosi na ponašanja članova Ezoteričke sekcije koja se ne bi trebala događati. Osjećala je koliko je važno odrediti kako se članovi moraju ponašati. HPB ta pravila ponašanja ne bi navodila da su ih se članovi već pridržavali, pa je stoga za članove Ezoteričke sekcije kategorično navela kao pravila: da ne sudjeluju u traču, ne sude nepošteno o kolegama, ne optužuju kolege, da se ne pretvaraju da su napredniji nego što zapravo jesu, i tako dalje. Takvo ponašanje možemo smatrati osnovom zdravog razuma čak i pri pokušaju da se pokaže dobra volja, a kamoli bratska ljubav. Bile su to stvari na koje je stavila naglasak.

Preostala pravila govore o praksi, prehrani, načinu na koji trebamo promatrati Majstore, altruizmu, prirodi unutarnjeg života, ali najvažnija pravila koja je naglasila bila su jednostavna, uobičajena vladanja u vanjskom svijetu. Ne mislim da je HPB to učinila slučajno, niti da se povela za trenutkom. Postoje razlozi načina našeg vladanja. Naš unutarnji razvoj očituje se u vanjskom vladanju.

Često prvo pokušavamo kultivirati idealno unutarnje stanje, kako bi vladanje u vanjskom svijetu postalo ispravno. HPB je shvatila da proces djeluje i u suprotnom smjeru – od vanjskog prema unutarnjem. Ako se dobro vladamo, prenosimo to i na um koji diktira vladanje. Vladanje je važno sve dok se ne ukorijenjeni u svijesti. Stara mudra izreka kaže da trebamo „hiniti dok ne uspijemo“.

Teozofija je duboka po svojoj sposobnosti opisivanja dimenzija ljudskog stanja, ali stvarna vrijednost za nas je kada možemo primijeniti ta učenja na naše vlastito stanje ili, točnije, na uvjetovanje našeg uma.

Vrlo su jasna teozofska učenja po kojima živimo u višedimenzionalnom svemiru. Svatko od nas istodobno funkcionira na mnogim razinama. Funkcioniranje ljudskog uma obično se opisuje kao um koji je ukorijenjen u želji (kâma-manas) i ispunjenje je tih želja. To je način na koji funkcioniraju naša „normalna“ razmišljanja.

Očito postoje i drugi, širi načini na koje um može funkcionirati. Isti ovaj um ima sposobnost drugačijeg izražavanja, koji se često opisuje kao „prosvijetljeni“ um. Osim uma koji je ukorijenjen u ispunjavanju želja, um ima sposobnost da svjetlost zasja u njemu i svijetli svjetlom intuicije (buddhija) – univerzalnog uma.

Kao svaki dobar liječnik, i Teozofija može dijagnosticirati i liječiti. Dijagnoza našeg stanja je da je naš um na određeni način u određenom položaju. Dio onoga što trebamo učiniti kako bismo nadišli ograničenja naše svijesti je razumjeti na što mislimo kad govorimo o želji i umu ukorijenjenom u želji.

Što je želja? Značenje te riječi nam je poznato. U Do nogu Učiteljevih, mladi J. Krishnamurti navodi da postoje četiri svojstva, od kojih je najteže odsutnost želja. Razlog tomu je što smo kao ljudska bića skloni misliti da smo mi te naše želje. Čini se da nas one određuju na mnogo načina. Naše su želje toliko ukorijenjene u našem osjećaju sebe samog da ih je teško vidjeti. Govoriti o odsutnosti želja gotovo je kao govoriti o umiranju; ali što je želja?

U svom najjednostavnijem izražaju želja je misao koja slijedi osjećaj ili osjet. Naših pet osjetila daju nam informacije – spoznaju o svijetu u kojem živimo – kroz osjetila (vid, dodir, miris, okus i sluh). Sami po sebi osjeti su neutralni; oni nisu želje. Ali budući da osjeti djeluju u interakciji s našom sviješću, oni se transformiraju. Dakle, postoje određeni osjeti koje doživljavamo ugodnima, dok drugi to nisu. Zbog tih postavki neke stvari nas privlače, a neke odbijaju.

Ono što počinje kao jednostavan osjet okusa ili dodira, postaje ili poželjno ili nepoželjno. Kada je um vodeći kod traženja ugodnih stvari, i odbijanju onih koje nisu, dobivamo želju. Kada se um, osjet, osjećaj i emocija spoje u jedinstvenu potragu, dobijete um želja u kojem je ukorijenjeno čovječanstvo kao cjelina. Što učiniti s tom dijagnozom i opisom? Da bi imala neku vrijednost, mora postojati recept za ono što se može učiniti. Ovo je druga strana teozofske mudrosti – primjena.

Tijekom života Buddha se prosvijetlio kada mu je postalo jasno da postoje mogućnosti izvan uma želja. Cijeli život poučavao je o tome kako se ljudska bića mogu osloboditi raznih načina na koje um želja uzrokuje patnju.

Među stvarima koje je Buddha podučavao i koje nalazimo u Glasu tišine HPB, neka su od moćnih pomagala kojima je ohrabrivao svoje redovnike i sljedbenike da nastave. U Glasu, HPB je preuzela šest pâramitâs budizma, i dodala sedmu. Ideja je bila da postoji univerzalna mogućnost da te pâramitâs posjeduju potencijal da nas, kada se njima bavimo, izvedu izvan ograničenja koja su naše uobičajeno stanje, do doživljaja “majstora-duše” ili alaya, o kojoj govori.

Prva pâramitâ je milosrđe (dâna), velikodušnost. Vrlo često ju se smatra najlakšom za primijeniti. Kaže se da to možemo učiniti na tri različite razine. Jedan od načina je biti velikodušan s materijalnim stvarima koje utječu na fizičko biće. Na taj način učimo kako dati i dijeliti materijalna dobra, a navika velikodušnosti počinje utjecati na um koji počinje na fizičkoj razini.

Na dubljoj razini primjene velikodušnosti prihvaćamo stav da svi ljudi pate, pa pokušavamo pronaći načine da budemo velikodušni u smislu otkrivanja, a zatim i rješavanja patnji drugih. Susrećemo ljude na razini njihovih emocionalnih i mentalnih potreba. Postoji potencijal za univerzalnu velikodušnost, koja je osnova Teozofije: svijest uzvišene, pretežno prikrivene, univerzalne istine zakopane duboko u svakoj osobi koja traži buđenje. Dok se razvija u ovom dubljom potencijalu velikodušnosti, ona postaje moć pomaganja da se probudi prisutnost univerzalne svijesti u drugima. Ovo je „viši“ izraz savršenstva ili pâramita velikodušnosti.

Pri opisivanju savršenstva u Glasu HPB govori o svakoj pâramiti kao ključu. Postoji sedam pâramitâs, a ona kaže da je svaka od njih ključ za sedam „portala ili vrata, koja nas vode do iskustva univerzalnog. Svaka se treba primjenjivati u svoje vrijeme.

Što bi za nas trebalo značiti dublje razumijevanje prvog savršenstva? Što znači živjeti velikodušnim životom? U pogledu pravila koja je HPB sastavila za Ezoterijsku sekciju, ako se ovo pravilo potpuno shvati i primijeni, bit će obuhvaćeno svih deset ili jedanaest pravila koja se odnose na ponašanje.

Jedna od poteškoća s kojom se susrela H.P.Blavatsky, a i svaki se član teozofskog društva s njom od tada suočava, je to što su Društvo i njegov rad namijenjeni nesavršenim ljudima. Nesavršenstvo je namijenjeno nama i svijetu u kojem živimo. Hoćemo li ikada doista uvidjeti da je približavanje jednih drugima u bilo čemu što je manje od duha velikodušnosti nemoguće?

Velikodušnost je prva pâramitâ s razlogom. Sve dok ne osjetimo što znači biti doista otvoren, doista biti velikodušan, ostale savršenosti ostaju izvan našeg dosega: sklad, strpljenje, neodoljiva energija koja ne gubi središte, ravnodušnost prema boli i užitku, kultiviranje duboke tišine meditacije i napokon mudrosti, sedma pâramita, sve one ostaju izvan našeg dosega sve dok stvarno ne shvatimo prvu. Prva pâramitâ bila je temelj za stvaranje pravila za ES, prva čija je odsutnost bila problem za rad Društva u svijetu.

Možda bi vrijedilo živjeti na način koji podrazumijevamo pod „velikodušnošću“.

I tko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje grudi i razgolititi svoj ponos da biste vi mogli vidjeti njihovu vrijednost ogoljelu i njihov ponos postiđen?

Prvo gledajte da sami zaslužite da budete davaoci, i oruđe davanja.

Jer, doista, život daje životu – dok ste vi, koji se smatrate davaocima, samo svjedoci.

Kahlil Gibran

Prorok

The Theosophist, kolovoz 2017.

Preveo: Željko, 2018.