Samoodgovornost – Tim Boyd

The Theosophist, lipanj 2016.

Mnoga učenja u teozofskoj literaturi odnose se na našu osobnu odgovornost prema razotkrivanju. To je krasno izloženo u knjižici Mabel Collins „Idila Bijelog Lotosa“. Radi se o kratkoj pripovijetki, bogatoj značenjima, na kraju koje su opisane „Tri istine“. Jedna od tih istina odnosi se na načelo samoodgovornosti: „Svaka osoba sama je sebi apsolutni zakonodavac, sebi širi slavu ili tamu; odreditelj svojeg života, svoje nagrade, svoje kazne.“ Ona je jasno određena te smješta teret truda na svakog ponaosob. Namjera joj je suzbiti ideju da na neki način razne stvari i događaji na koje nailazimo u životu određuje neka sila, moć, ili su izvan nas. Ta nas ideja oslabljuje, čak i u našem pristupu Božanstvu.

Kad govorimo o načelu Jednosti, osnovna je ideja da nismo isključeni ili odvojeni od načela opisanog kao Bog, Prvobitno, Božansko, ili bilo koja riječ koju nam naša narav dopušta izgovoriti. Proces mentalne potrage za nečim drugim da odredimo smjer i pravac našeg života pogrešna je ideja. Svaki od nas ima tu odgovornost. Ona postaje još važnija kad dosegnemo razinu na kojoj postanemo svjesni sami sebe. Jedino smo na tom stupnju u stanju donositi prave odluke. Prije toga samo reagiramo na okolnosti koje nas okružuju u životu i prirodi. Pojavom svjesnosti po prvi put možemo doista odabrati. To je stupanj u kojem se svi nađemo.

Jedna je od činjenica našeg bića da u sebi nalazimo sklonosti prema veličini koja se uzdiže iz božanskog sjemena usađenog u svakom od nas. Imamo te sklonosti, a kad ih opazimo izražene u drugima oko nas, odgovaramo na njih. Kad čujemo riječi, učenja i pripovijesti o životima Velikih koji žive među nama, odgovaramo punim srcima. Na sličan način u sebi posjedujemo i sve „negativne“ sklonosti. Kad promatramo nekog tko možda ne živi punim životom, obično kažemo: „Bez obzira na milost božju, idem tamo.“ Trebamo shvatiti da svatko od nas ima sklonosti i mogućnosti za veličinu, ali istovremeno i sklonosti koje nas mogu odvesti daleko od tog puta.

Kad sadimo u vrtu, želimo ili dobru hranu ili lijepo cvijeće. Bez obzira koliko smo pažljivi, uvijek pronalazimo biljke koje ne želimo – korov – i ako se ne pobrinemo za njih, one će narasti i ugušiti biljke koje namjeravamo brati. Stalno čupanje korova važan je dio njegovanja vrta. Neki će ljudi samo otkinuti dio korova koji viri iznad zemlje i vjerovati da je korov nestao. No, korijen ostaje ispod površine. Sigurno će ponovno narasti i i vratit će se još snažniji. Ima nekih vrsta korova koje možete iščupati s korijenom, ali ako ostane i najmanji dio korijena u zemlji, ta će se biljka ponovno pojaviti. U nama se odvija proces njegovanja sličan pozornosti koju pridajemo vrtu, osim što se radi o vrtu našeg srca i uma. Rijedak je pojedinac koji je, tijekom mnogih života samodiscipline i pozornosti prema takvim stvarima, izvan dosega kušnji koje nas odvode s puta.

Ima sjemena u pustinji, u okružju koje ne pruža mogućnosti za rast. Neko će sjeme spavati sve dok se ne ostvari točno određena kombinacija uvjeta. Mogu proći godine, ali kad se pojavi prava kombinacija sunca, kiše i vlage, odjednom će se zemlja koja je bila gola i beživotna ispuniti cvijećem, jer su ispunjeni uvjeti za rast.

U prijašnjim vremenima uvjete koji su osiguravali svaku vrstu smušenog ponašanja regulirao je utjecaj zajednica u kojima smo živjeli i kultura koje su nas okruživale. Svaka je kultura bodrila i obeshrabrivala određene vrijednosti i ponašanja. Tijekom povijesti to je dovelo do cvjetanja određenog tipa uma na jednom mjestu i nečeg potpuno različitog na drugom. U današnjim uvjetima života izloženi smo nizu utjecaja koji bi ranije bili sasvim nemogući. U gradovima po cijelom svijetu ljudi iz različitih kultura, sa svojim tradicijama, običajima i idejama međusobno se dotiču, često na proturječan i zbunjujući način. Osim fizičke sfere, svi dijelimo sferu misli.

Snažne misli utječu na ljude gdjegod se našli. Primjere toga nalazimo u povijesti izuma kao što je npr. zrakoplov. Taj se izum pripisuje braći Wright iz SAD-a zato što je njihov avion bio prvi koji se uzdignuo iznad tla i zadržao se neko vrijeme u zraku. Za nekoliko mjeseci od tog događaja avioni su počeli letjeti i u drugim dijelovima svijeta. Dok sam bio u srednjoj školi sjećam se da sam čitao teoriju o tome kako ljudsko tijelo nije u stanju pretrčati kilometar i pol manje od četiri minute. Neki su se atletičari približili tom rezultatu, ali ni oni najbolji nisu ga mogli srušiti. Jednog je dana Roger Bannister istrčao milju za manje od četiri minute. Probio je granicu koja se smatrala nemogućom za ljudsku građu. U vrlo kratkom vremenu trčanje ispod četiri minute postalo je uobičajeno za elitne trkače.

Naš je problem to što smo nesvjesni šireg okruženja. Jedna uzrečica kaže: „Nitko ne zna tko je prvi otkrio vodu. Ali jednu stvar znamo, a to je da to nije bila riba.“ Iz trenutka u trenutak oplakuje nas ocean utjecaja misli. Ideja samoodgovornosti prvo podrazumijeva da postanemo svjesni, a potom odgovorni.

U naše smo vrijeme izloženi utjecajima nemogućim u prijašnjim vremenima. Globalna pojava interneta moćan je utjecaj. Svake godine svaka sekcija Teozofskog društva šalje u Adyar izvještaj o svojim aktivnostima. Prije nekoliko godina u pisanom izvještaju američke sekcije pisao sam o utjecaju interneta i kako je on postao glavno žarište naših nastojanja. Sjećam se da mi je netko rekao: „Vi ste iz Amerike, a u Americi svatko si može priuštiti računalo. Dakle, internet je možda važan za vašu zemlju, možda i za Europu, ali cijela ta ideja o internetu nije nešto za cijeli svijet.“ Sljedeće godine u pisanom sam izvještaju primijetio da za milijardu više ljudi koristi internet nego prethodne godine, a ti su ljudi uglavnom iz zemalja koje smatramo Trećim svijetom. Dakle, to globalno okruženje utjecaja koji nas uglavnom odvlače od bitnog, ili su čak negativni, nalaze svoj put u domove u malim selima Meksika, velikim gradovima Brazila, Indije i SAD-a. Voljeli to ili ne, svatko im je izložen.

Neki od tih zametaka koji nas odvlače od svrhovitog življenja uspijevaju uglavnom neprimjetno, vjerojatno čak i protiv naše volje. Samoodgovornost djelomice znači i to da sami odabiremo čemu ćemo se izložiti. No, svi ne funkcioniraju na tom stupnju. Pa zato gledamo strahovite stvari koje se odvijaju oko nas.

U američkom svijetu novinarstva postoji uzrečica – „Ako krvari, onda predvodi.“ A to znači, ako se radi o krvi i patnji, onda to ide na naslovnicu, jer privlači pozornost. Ljudi će upotrijebiti svoj teško stečeni novac da kupe novine i čitaju o tome. Stvaraju misli i slike o tim tragičnim događajima i postaju ljutiti ili zaplašeni razmišljajući o umovima ljudi koji su počinili te zločine. O pozitivnim i stimulativnim događajima rjeđe se piše. Kad se u nekoj zemlji izvrši neko strašno zlodjelo, neka nova razina okrutnosti na koju nitko nije prethodno ni pomislio, u vrlo kratkom vremenu ista će se stvar dogoditi u nekom drugom dijelu svijeta. Izloženost vrlo niskoj razini misli zahtijeva od nas određenu odgovornost pri hranjenju našeg uma. Izraz „ono si što jedeš“ ne odnosi se samo na hranu, već i na naše misli i vrste emocija kojima dopustimo da se razvijaju. Sve se vrijeme hranimo na svim razinama, ali ne nužno svjesno.

Procjenjuje se da će do 2050. godine 8o posto stanovništva na planetu živjeti u gradovima. Jasno je da postoje stvari s kojima ćemo se morati suočiti na materijalnoj i duhovnoj razini, s obzirom na tu vrstu koncentracije. U pismima Mahatmi postoji izreka o tome, da svaki čovjek „napućuje (svoj) tok u prostoru“ plodovima svojih misli. Svakog trenutka šaljemo svoje utjecaje u zajednički ocean misli. Možemo se zapitati koji su to utjecaji naglašeni u rastućim urbanim središtima.

Vjerojatno najutjecajnije među Mahatma pismima zove se „Maha-Chohanovo pismo“. Ključna je tvrdnja u tom pismu da je „borba za život“ postala univerzalni plan u ljudskom životu. Svagdje se ljudi bore za onaj život za koji smatraju da ga trebaju živjeti. Kvaliteta misli mnogih pomiješana je s frustracijom, ljutnjom, čak s očajem zbog velike odvojenosti od temeljnih potreba kao i od snažnih potrošačkih želja. Radi se o ozračju misli koncentriranom na mjestima gdje danas živi većina svjetskog stanovništva.

Ta značajka suvremenog života određuje rad i omogućuje priliku onima od nas koji su dovoljno svjesni. Postoji utjecaj koji treba spriječiti. Samoodgovornost, ako joj se pristupi na pravilan način, započinje odlukom da se povežemo s velikim mislima. Teozofija promiče određenu kulturu uma koja vodi prema uzvišenosti mišljenja. Kako se ono prenosi na aktualno ponašanje koje iskazujemo u svojim životima, tako ima i veći doseg. Više uvijek nadilazi niže.

Kod mnogih prevladava ideja da je stvarna promjena u svijetu teška ili nemoguća. Čak se i duhovni ljudi mogu zateći paralizirani pitanjem koje sebi postavljaju – „Što mogu učiniti? Sile koje postoje ondje vani, a koje se protive tim višim promjenama, tako su snažne, neznanje koje nas okružuje tako je duboko, što mogu ja učiniti kao beznačajna osoba u jednoj maloj skupini?“ Teozofsko društvo ima širom svijeta oko 26.500 članova. Na planetu s više od 7 milijarda ljudi, čuo sam kako kažu da je to vrlo mali broj. S druge strane, J. Krishnamurti, čovjek koji je prema svačijem mišljenju, izgradio svoje znanje u opsegu prilično uzvišene svjesnosti, jednom je rekao da, ako postoji deset ljudi na svijetu koji dijele s njim isto stanje svjesnosti, svijet će se promijeniti. Zamislite što 26.500 njih može učiniti!

Razlog naglaska na primjenu tih načela jest taj da, samo po sebi, znanje nije dovoljno. Jedino kad ta načela u nama postanu djelatna, kad dođe do transformacije na osobnoj razini, transformacija čovječanstva postaje moguća. U mračnoj sobi čin raspršivanja tame ne postiže se velikim trudom ili samim htijenjem, već paljenjem svjetla. U prisutnosti svjetlosti nije potreban napor za raspršivanje tame. Naša nastojanja trebamo usmjeriti prema odstranjivanju prepreka svjetlosti.

Prosvjetljenje što omogućuje svjesnost koja nas upućuje na prave izbore za vlastiti razvitak ono je što stoji iza načela samoodgovornosti. U svojim osobnim životima svakog trenutka donosimo odluke. Odabiremo uhvatiti se za i gajiti misli odbojnosti prema drugima zbog stvari koje su nam učinili. U nekom razdoblju života svatko nam je nešto učinio, ali ne zaokupljaju se svi time cijeli život.

Činjenica da smo ranjeni, nepoštovani ili nas drugi ne uvažavaju nije nešto što bi nas trebalo ometati i zadržavati nam misli. Ima jedna uzrečica o opraštanju: „Nevoljkost oprostiti nalikuje otrovu koji sami uzmemo u nadi da ćemo povrijediti drugu osobu.“ To jednostavno ne djeluje. Postoji dio svjesnosti koja može izroditi dublji osjećaj samoodgovornosti kod svih nas.

 

Pitanja i odgovori

1. pitanje: Čak i kad se netko upusti u proces otpuštanja povrijeđenih osjećaja i kad oprosti drugoj osobi, koja je korist, ako nema promjene u toj drugoj osobi?

1. odgovor: Možda to nije dobro pitanje. Proces oprosta ne čini se radi druge osobe. Svako negodovanje ili povrijeđeni osjećaj koje nosimo sa sobom nalikuje kamenu koji stavimo u džep. Ako nosimo dovoljno kamenja, dođe do toga da se ne možemo pomaknuti. Pravi oprost tiče se nas samih. Bez obzira na to što mogu pokušati učiniti drugima, ja ne mogu kontrolirati tuđe stanje uma. Ima velikih ljudi koji su bili utamničeni, čak mučeni godinama u pokušaju da ih se prisili promijeniti ili odstraniti njihova unutarnja uvjerenja. Mnogi su umrli a da nisu promijenili svoja uvjerenja bez obzira na stupanj zlostavljanja.

Ne možemo iznuditi ponašanje ili razmišljanje drugih; ali se možemo osloboditi vezivanja za neki događaj koji nam je nanio bol. Često mislimo da smo se oslobodili povrijeđenih osjećaja, no kad sretnemo drugu osobu i kad se ona ponovno loše ponaša prema nama, javljaju se isti osjećaji. Zato postavljamo pitanje: „Zašto se truditi oprostiti kad će me druga osoba ponovno povrijediti?“ No samoodgovornost znači da preuzimamo odgovornost za njegovanje vlastitog unutarnjeg okružja. Kao što bi dobar vrtlar učinio, nastojimo zaštititi svoj vrt od štetnih utjecaja. Kad to činimo, naš se vrt razvija.

Kako naša vježba jača, susrećemo se i povezujemo s drugima koji prolaze isti proces. Jedna od osobina svake važne promjene u svijetu je ta da se ostvarila jedino kao rezultat nekolicine usredotočenih i predanih osoba. Teozofski pokret 1875. činili su uglavnom samo Blavatsky, Olcott i nekolicina drugih. Budući da smo sposobni povezati se s dubljim potencijalima svoga bića, snaga koja proizlazi iz tih razina daleko nadmašuje vanjske sile. Naš je posao postati dovoljno otvoren prema tim potencijalima kako bismo bili u stanju izraziti ih. Odbojnost, ljutnja, mržnja, strahovi i tako dalje ometaju taj slobodan tijek.

(Nadalje se ne čuju pitanja)

2. odgovor: Sve što činimo hrani zajedničko ozračje koje dijelimo s drugima. Želimo ograničiti svoje štetne posljedice i ojačati one pozitivne, ali istovremeno moramo shvatiti da u nerazvijenim uvjetima u kojima se nalazi većina nas, naše misli nisu vrlo snažne. Sitne zlovolje kojih se držimo cure u zajedničko okružje i pomalo mijenjaju čvrstoću medija. Na isključivo osobnoj razini naše misli, frustracije, iritacije, sklonosti i nesklonosti imaju neznatan utjecaj. Ono što jest moćno to je ponašanje 6 ili 7 milijarda ljudi na taj način. Svaka mala kapljica nabijena osjećajima spaja se s ostalima tako stvarajući snažnu poplavu koja djeluje na sve nas. Upravo ovdje moramo prepoznati naš doprinos i učiniti što je potrebno da to promijenimo nabolje. Nećemo uvijek trenutno biti uspješni. Zapravo, uspjeh će rijetko biti trenutan pa zbog toga preuzimamo načelo samoodgovornosti s dugoročnim ciljem.

Jedna je od ljepota teozofskog učenja to što ono nije usredotočeno samo na kratko razdoblje života. Tvrdnja je da se ciklus rođenja, života i smrti ponavlja mnogo puta i da nam je tijekom tih ponavljanja omogućeno razviti određene sposobnosti. Dakle, ako krenemo od sadašnjeg trenutka, po svoj prilici nećemo se prosvijetliti do kraja života. Ali steći ćemo značajna duhovna iskustva i razvit ćemo odlike zahvaljujući kojima ćemo biti u stanju graditi u budućim životima. Nijedan naš čin nije beznačajan. Nema smjera koji sebi odredimo koji neće dati konačne rezultate sada ili u nekom budućem životu, ali će imati rezultata sada jer, kao što razdraženost odlazi u zajedničko ozračje, to čini i pozitivnost.

3. odgovor: Jedna od činjenica ljudske obitelji jest to da svi djelujemo na različitim razinama. To prilično nalikuje školi u kojoj ćete naići na višestruke razine aktivnosti i razumijevanja. Samo nekoliko ljudi rade kao učitelji svima njima. Interes fakultetskog studenta astrofizike veoma se razlikuje od djeteta koje uči čitati i pisati. U nekom će trenutku dijete dostići ili čak postići višu razinu od fakultetskog studenta, ali trenutno se radi o nejednakom razvoju koji nalazimo u ljudskoj obitelji. Nerealno je očekivati od nas mlađih učenika u životnoj školi da se ponašamo na višim razinama. Određene razine razumijevanja leže u budućnosti koja je, za većinu nas, u ovom trenutku daleko. To je bio djelomičan razlog hitnosti da se uvede teozofsko učenje u svijetu.

4. odgovor: Ispitivač je upotrijebio analogiju s mostom govoreći o „putu“. U ljudskoj je prirodi da postoji most, povezujuća svjesnost, između duhovnog i materijalnog svijeta. Naš je problem u tome što, da bismo prešli taj most od normalne, materijalno orijentirane svijesti do svojih dubljih duhovnih potencijala, moramo platiti danak. Ne prelazite na drugu stranu samo zato jer želite s druge strane ići na piknik. Neki ljudi maglovito žele biti više usredotočeni ili duhovni, ali osjećaju da je danak previsok; jednostavno ne žele platiti cijenu, ili njihova potreba nije dovoljno snažna. Iskustva s materijalne strane čine se dovoljnim. Prije ili kasnije pojavi se trenutak kad zadovoljstvo materijalnim životom nije dovoljno. Kad dođe do toga, mi se moramo otisnuti na putovanje. Shodno analogiji s mostom, upravo u toj točki štedimo novac – svoju energiju; ne rasipamo ih. Usredotočimo svoju energiju i vježbamo svoju volju kako bismo platili danak.

U Bibliji mnoga su dublja Isusova učenja izražena u parabolama. Kazao je svojim učenicima da je za stvari kojima je učio druge koristio parabole, ali onima koji su mu najbliži govorio je otvoreno. Jedna od parabola bila je o čovjeku koji je trgovao draguljima. Jednom je naišao na najvrijedniji dragulj, „biser visoke cijene“. Uvježbana uma, bio je svjestan vrijednosti onoga što je našao. I tako je odlučio da sve dragulje koje je imao proda kako bi mogao kupiti onaj neprocjenjiv dragulj – ono božansko sjeme koje nalazimo usađeno u sebi. Kada toga postanemo svjesni i prepoznamo njegovu vrijednost, tada se ponašamo u skladu s tim. Do tada, bit će mnogo stvari manje vrijednosti koje će zaokupljati našu pozornost.

Svatko od nas ima odgovornost za svoj jedinstveni dio Stvaranja, no jedino zahvaljujući dubljoj mudrosti i suosjećanju našeg višeg sebstva u stanju smo istinski brinuti o svijetu koji nam je povjeren.

Rabbi Theodore Falcon