Moć sreće – Clarence Pedersen

 

Nitko zapravo ne zna dovoljno da bi bio pesimist.

Norman Cousins

Jedna doista neizbježna činjenica o povijesti ljudskog roda jest to da su tijekom stoljeća gomile i gomile riječi napisane i izgovorene o ljudskom položaju. Jednako je tako istina da je ta sklonost prema riječima najvrijednija tradicija i da je uglavnom odgovorna za razvitak ljudskog potencijala. To istraživanje naravi ljudskog bića našim vokabularom igralo je središnju ulogu u povijesti teozofskog pokreta. Knjige, predavanja i rasprave bili su glavna točka naših nastojanja da razumijemo i širimo pradavnu mudrost.

Ipak, čini se kako postoji jedan čimbenik stvaranja, života, koji je ostao relativno nerasvijetljen u opsežnim teozofskim spisima. Radi se o tzv. „čimbeniku sreće“. Naravno, tu i tamo naiđemo na literaturu o toj temi. Na primjer, prekrasna minijatura Pronalaženje duboke sreće Roberta Ellwooda. Ili ne tako davni članak Diane Dunningham Chapotion, „Zlatne stube, stube sreće“, objavljen u časopisu The Theosophist u studenom 1992.

Ali to su iznimke. I to je loše. Jer usprkos naporima, i boli življenja, usprkos gladi, zagađenju, ratovima, bolesti i svemu drugom, uvijek moramo uzeti u obzir čimbenik sreće – sreće što smo ljudi. Sreće što smo živi. Sreće u srži našeg bića koja prožima svaki atom svemira i koja je odgovorna za vrhunsku pojavu koju nazivamo „životom“.

Mnogo je istoznačnica koje možemo rabiti za sreću. Kao što je blaženstvo, ili stvaranje, ili lilā, ili Bog. Svaka od njih odnosi se na stalnu prikrivenu struju čiste ekstaze koja prožima naše biće i bića svega živog. To se, naravno, ne odnosi na onu relativnu sreću koju osjećamo kad smo zdravi i bogati. Ona je radost, prolazan i relativno siromašan odnos, nesavršena sjena sreće postojanja. Radost je ranjiva – osuđena na odumiranje, osuđena da postane tuga. Radost dođe, radost prođe. Sreća traje cijeli život. A život čini se vječan. Takvu sreću možemo nazvati desetim blaženstvom: „Blaženi oni puni sreće.“ To je William Wordsworth iskusio kad je napisao:

Okom smirenim snagom sklada, i dubokom moći sreće, vidimo život stvari.

A Krishnamurti govori o sreći ovo:

Radost i zadovoljstvo može se kupiti na svakoj tržnici po određenoj cijeni. Ali blaženstvo se ne može kupiti za sebe ili nekog drugog. Radost i zadovoljstvo ograničava vrijeme. Blaženstvo postoji jedino u potpunoj slobodi. Zadovoljstvo, kao i radost, može se tražiti, i naći, na mnogo načina. Ali oni dođu i prođu. Blaženstvo – taj čudan osjećaj sreće – nema povoda. Nikako ga ne možete tražiti. Jednom kad je ondje, ovisno o vrsnoći uma, ono ostaje – bezvremeno, bezuzročno, nemjerljivo vremenom. (Meditacije)

Jednostavno rečeno, iza muka svakodnevnog života, prolaznih radosti i povreda, postoji sveprisutna skrivena struja blaženstva. Ono se ne može definirati, jer se ne radi o svojstvu. Ono je ništa manje doli temeljna stvarnost svekolikog života.

Bujice riječi i slika opisuju zle stvari koje čovjek čini svojem bližnjem i drugim oblicima života pa i samoj zemlji. S druge strane, tako je žalosno malo napisano o „dobrom životu“. Možda je vrijeme da preispitamo svoje prioritete, da se usredotočimo, pišemo i govorimo više o ljepoti življenja. Naše jednostrano bavljenje jadom nije pravedno prema životu. Dobar život mora imati neku važnost, kao što je Mark Twain natuknuo o Sotoni kad je napisao U obranu Harriet Shelley:

Posebno ne cijenim Sotonu; ali bar mogu tvrditi da prema njemu nisam pristran. Čak može biti da pomalo naginjem njegovoj strani, jer prema njemu nemamo pošten odnos. Sve religije imaju biblije protiv njega, o njemu govore najpogubnije stvari, ali nikad ne čujemo njegovu stranu. Nemamo ništa osim dokaza s tužiteljeve strane, pa ipak mu sudimo. Prema mojem mišljenju to je nepravilno. … Naravno, Sotona nesumnjivo ima neku važnost. Ona može biti slaba, ali ništa zato; to se može reći za svakog od nas.

Tako i za vedriju stranu života. Optimizam i nada i radost imaju neku vrstu važnosti, iako se u ovom trenutku ona čini slabom. Jer optimizam, nada i radost temelje se na stvarnosti: na stvarnosti dobročinstva sreće u srcu života, sreće postojanja koju svatko može postići u svakom trenutku u bilo kojim uvjetima, zato što ona ništa nema s uvjetima. Samo sa životom.

U svojoj knjizi Grad sreće Dominique Lapierre opisuje živote ljudi u četvrti Anand Nagar u Kalkuti – Gradu sreće. To je najsiromašniji, najdepresivniji, najnaseljeniji dio Kalkute, gdje obitelji žive svoje živote, dan i noć, na ulici bez ijedne osnovne pogodnosti i bez nade u promjenu životnih uvjeta. No, u srcu te zajednice Lapierre nije uspio naći trajni očaj, već hrabrost, ljubav, dijeljenje svega s drugima i više radosti nego u mnogim gradovima bogatog Zapada. U takvim u potpunosti depresivnim uvjetima, taj izvor dobre volje predstavlja značajan dokaz da je u svojoj osnovi život na najdubljoj razini stanje svemogućeg blaženstva.

Međutim, problem s ljudima čini se da je nesposobnost da postanu svjesni tog blaženog stanja. Zapravo, sama sugestija da smo stvorenja sreće izaziva trenutno ruganje i cinizam, a razlozi takve reakcije prilično su očigledni kad promatramo svijet očima ega. Ipak postoje načini kako doći u doticaj s našom unutarnjom srećom usprkos našeg „egocentrizma“. Ernest Wood, na primjer, predlaže:

Kad imamo rod boljih ljudi, oni se neće oslanjati na zaradu; oni će obavljati ono što zovemo posao radi užitka stvaranja, kao dijela one božanske aktivnosti o kojoj se govori u hinduskim spisima kao o „igri Lile – užitka u razonodi“. Naš Bogočovjek neće uzeti u obzir nužnost ili smrt. Kao cvijet, i on će živjeti za danas.

Istražimo taj ego, dilemu ega. Hajd’mo raspoloženi na trenutak zajedno nagađati o svrsi stvaranja. Hajd’mo pretpostaviti da je bog stvorio nas, i životinje, i stabla, i tako dalje, zato što njegovo samo biće predstavlja sreću, a narav sreće zahtijeva da se podijeli među svima. Ako se ne dijeli, ona nestaje. Još bolje, niti ne postoji. I zato bog, jer je on sreća, ne može drugačije. Njegova sreća, njegovo samo biće tjera ga da stvara, da podijeli svoju sreću – samog sebe. Stoga, prema tom scenariju, nalazimo da život nije ništa drugo doli čisto blaženstvo božanskog što je „sišlo“ u nas kako bi se manifestiralo kao blistava, premda osobnošću vezana, sreća. Također shvaćamo da ta u nas ulivena verzija božanstvenosti postaje naša stalna potreba za ispunjenjem; sve više. I recimo da možemo postići takvo stanje potrebe dijeleći sebe s drugim životima. Možda je to razlog zašto smo stvoreni: da dijelimo u sreći postojanja. „Žalost“, napisao je Mark Twain, „može se brinuti sama za sebe, ali da postigneš punu vrijednost sreće, moraš je s nekim podijeliti.“ Naravno, dijeliti sreću isto je kao podijeliti žar; izvorni žar nije oslabljen; on dijeli svoju suštinu i raste.

Toliko o pretpostavci. Ali što je to u zajedničkoj povijesti čovjeka i u njegovoj osobnoj povijesti što nas može uvjeriti da smo, sa svim ostalim životom, stvorenja sreće? Pouzdano osobno uvjerenje proističe, naravno, iz subjektivnog iskustva, možda iz pomnog istraživanja prirode. Ono se mora javiti iz duboke svjesnosti života, slično mističnom trenutku kojeg je iskusio Ralph Waldo Emerson kad je napisao u svojim Journals: „Četiri zmije gmižu gore-dolje po udolini bez ijednog razloga koji mogu vidjeti – ne gmižu da jedu, da vole, već samo gmižu.“ „Biti, ne činiti, moja je prva sreća“, napisao je Theodore Roethke.

Malo pomalo počinjemo razumijevati međuovisnost sveg života na svijetu. S obzirom da postoji svijest o životu – u životinjskom i biljnom kao i u ljudskom svijetu –  možda također možemo osjetiti, kao Emerson, da postoji neka nesamosvjesna „sreća“ u cijeloj kreaciji. Zapravo, kao ljudska bića, ponekad spontano projiciramo svoj dobar osjećaj na ta kraljevstva prirode. Oduševi nas, na primjer, buđenje i rast života dok promatramo ružu kako se otvara vanjskom svijetu. Smiješimo se zbog spontanog zadovoljstva dok gledamo štence i mačiće kako đipaju u čistoj razigranosti, plodu sreće. Isto tako javlja se dobar osjećaj zadovoljstva dok promatramo zreliju životinju kako samo „gmiže gore-dolje po udolini“. Jer životinji nije potreban razlog da bude zadovoljna. Nije joj potreban razlog postojanja. Ona tek jest.

Stanje blaženstva, naša sreća, iskazuje se na razne načine na razini osobnosti našeg bića. Ona se može izraziti u razigranosti, ili na sofisticiraniji način kao što je radosno iskustvo jednosti sa životom izvan svoga ja. Ona često počinje sveprisutnim svojstvom očitim u ljudskom i u većini životinjskog svijeta: radoznalošću. Potreba znati podrazumijeva zanimanje, koje zauzvrat vodi do dublje svijesti o predmetu naše znatiželje. Stoga, ako nas zanima smisao života, postat ćemo svjesniji života. Tako je, na primjer, dok promatramo otvaranje ruže, ako je naše razmišljanje dovoljno intenzivno, moguće naći se usklađeni s ružom i stvarno iskusiti njezino „ružinstvo“. To je svakako najsretniji trenutak koji zauzvrat vodi do osjećaja strahopoštovanja i čuđenja nad slavom stvaranja.

Takav je vrhunski čin “mistične participacije“ koji je, izjavljuje Levi Bruhl, jači od instinkta preživljavanja. To je svojstvo stvaranja objašnjeno u knjizi Alexandre David-Neel u njezinoj knjizi Tajna usmena poučavanja tibetanskih budističkih sekta, u kojoj ona piše:

Svjesni ili ne, misli, želje, potrebe koje osjećamo u životu, naša žeđ za njima – ništa od toga nije u potpunosti naše, jer sve je to zajedničko, to je tok rijeke nepredvidljivih trenutaka svjesnosti s izvorom u neprobojnim dubinama vječnosti.

I tako naš razvoj, otvaranje naše sretne prirode, počinje radoznalošću, vodeći nas do participacije i kulminirajući u strahopoštovanju i čuđenju nad misterijima stvaranja. Albert Einstein piše:

Važno je ne prestati pitati se. Radoznalost je razlog postojanja. Ne možemo a da ne osjećamo strahopoštovanje kad razmišljamo o tajnama vječnosti, o životu, o čudesnoj strukturi stvarnosti. Dovoljno je pokušati svaki dan shvatiti bar malo tu tajnu. Nemojte nikad izgubiti svetu radoznalost.

Naravno, ako je osjećaj strahopoštovanja i čuđenja nad tajnama stvaranja pokazatelj naše osnovne sretne prirode, tada nikad nećemo biti posve očajni. Jer strahopoštovanje i čuđenje nad tajnama stvaranja snažni su stimulansi rasta te nas taj proces vodi u stanje ushićenja. Zanimljivo, taj mali dio mudrosti nije rezerviran za duhovne filozofe među nama, već ga je zabilježila korporacija General Motors na „Stoljeću napretka“ na Svjetskoj izložbi 1933. u Chicagu. Ondje je taj obično prozaični konglomerat prikazao među svojim proizvodima veliki znak: „Svijet nikad neće žudjeti za čudima; jedino za potrebom čuđenja.“ A u pjesmi Kradljivo vrijeme DeWolfe Howe je napisao:

Sada, kradljivo vrijeme, uzmi što moraš

– brzinu da se krećeš, da čuješ, da vidiš.

Kad se prašina približi prašini

Takvo smanjenje potreba mora biti.

Ali ostavi, o, ostavi oslobođen haranja

Moju radoznalost, moje čuđenje!

Sve nas to može voditi do zaključka da doista postoji zarobljen sjaj unutar života, tako intenzivan sjaj da, uvijek kad uronimo u njega, gdjegod pogledali, nalazimo osjećaj sreće. On prodire, možda mu je korijen u našem duhovnom biću kao „uživanje u razonodi“, za koje su Hindusi vjerovali da je osnova stvaranja: „Vishnu, tako diskretna i indiskretna supstanca, duh i vrijeme, zabavlja se kao zaigran dječak, što ćete naučiti slušajući njegove šale.“ (Tajna doktrina)

Sljedeće očitovanje naše sretne prirode možemo naći u našoj univerzalnoj žudnji za smijehom, a smijeh može biti katalizator za iskustvo sreće. Arthur Koestler u svojem klasiku Čin stvaranja ne zapaža smijeh, nego razmišljanje koje prethodi smijehu kao kreativni čin koji proizlazi iz situacije „dva samodosljedna ali obično nekompatibilna okvira reference“. Prevedeno, to ukazuje na to da je naš smijeh rezultat razdvajanja apsurdnog od razumnog. Postoji dokaz da takav smijeh može biti koristan i za naše osobno i duhovno biće. Na primjer, Norman Cousins tvrdi da je vratio zdravlje gledajući komedije koje su ga u vremenskim periodima držale trajno u stanju smijeha. A u svojoj knjizi Majka: Božanski materijalizam o Majci u Pondicherryju, Sat Prem piše:

Smijala se svemu, ta Majka. Smijala se posebno u lice teškoćama – najbolji način da se riješe: „Moram ti priznati da se osobno osjećam puno više svojom kad sam radosna i kad se igram (na svoj način), nego kad sam ozbiljna – puno više. Kad sam ozbiljna osjećam se kao da vučem težinu cijelog teškog i mračnog stvaranja. Ali kad se igram u njemu – kad se mogu igrati i smijati i zabavljati se – kao da prah sreće pada odozgo dodajući poseban sjaj tom stvaranju i tom svijetu, dovodeći ih mnogo bliže onom što se pretpostavlja da jest. Jer sreća je prava istina zemlje, samo smo to zaboravili: tužni smo i patimo. Zašto patimo? Kažem da čovjek ne smije patiti, nema potrebe za tim. Supramentalna je, zapravo, sreća svijeta prije pojave uma; da ne bi bilo patnje. Stvarna zemlja je zemlja sreće, uostalom  zbog sreće je sve to stvoreno. Samo što još nismo stigli dotle.

Možda tako djeluje stvaranje. Jer u Upanišadama čitamo: „Iz sreće sve su stvari rođene, sreća ih podržava, rođene, i u sreću one ulaze poslije smrti.“

Sve ovdje rečeno ne ukazuje na to da trebamo prihvatiti stav Pollaynne (vječitog optimista) pri očitim problemima u životu, već shvaćanje da u svakoj živoj stvari postoji transcendentalna jezgra čiste sreće koja se ne može uništiti. Osim toga, sav život, od djetinjstva do smrti, stalni je niz izazova, a to ukazuje na stalno vraćanje nemira, patnje i slamanja srca. No, čak i ovdje shvaćamo da nam naši izazovi daju unutarnje zadovoljstvo, osjećaj „činjenja“ koji je kao dharma po svojoj snazi i ustrajnosti. Čini se da u ljudskoj prirodi postoji nešto što je apsolutno priječi da prihvati status quo, stanje fizičke, osjećajne i mentalne inercije, smrt. Jer kao što znamo, svjesnost može postojati samo u ozračju napetosti, a ljudski odgovor na napetost odgovor je na izazove života.

„Sreća je mudrost, vrijeme i vječna pjesma“, napisao je William Butler Yeats u pjesmi „Zemlja žudnje srca“. Možda je Yeats upravo završio s čitanjem iz fra Ivana koji je 1513. napisao:

Tmina svijeta samo je sjena. Iza nje, u našem dosegu je sreća. U tami ima sjaja i slave. Samo trebate gledati. Život je tako velikodušan davatelj, ali mi, prosuđujući njegove darove prema koricama, odbacujemo ih kao ružne, ili teške, ili tvrde. Maknite korice pa ćete ispod njih naći živi sjaj, ispleten ljubavlju, mudrošću, moći.

 

“U eksploziji blaženstva oči su nevine, a ljubav je tada blagoslov.” – Krishnamurti