Imaju li životinje dušu? – H.P.Blavatsky

Mnoga su “religijska praznovjerja” istočnih i zapadnih naroda često glupavo ismijavana. Ali ničemu se nije toliko izrugivalo i prkosilo kao poštovanju koje ljudi Istoka imaju prema životu životinja. Mesojedi ne simpatiziraju potpuno suzdržavanje od jedenja mesa. Mi, Europljani, narod smo civiliziranih barbara. Samo nas nekoliko tisućljeća dijeli od naših pećinskih praotaca koji su sisali krv i moždinu iz sirovih kostiju.

Ako je jedenje mesa među narodima Zapada doista postala vitalna potreba, ako mnoštvo žrtava u svakom gradu i selu civiliziranog svijeta svakodnevno mora biti zaklano u hramovima posvećenim božanstvu kojeg optužuje sveti Pavle, a štuju ljudi “čiji je Bog njihov trbuh”; ako se to, i još mnogo više, ne može izbjeći u našem “željeznom dobu”, tko isti razlog može navesti kao sport? Ribolovu i lovu, najfascinantnijim od svih “razonoda” civiliziranog života, sigurno se najviše može prigovoriti sa stajališta okultne filozofije, a najgrešniji su u očima sljedbenika tih religijskih sustava koji su izravan rezultat ezoterične doktrine – hinduizma i budizma. Koliko god ova ideja bila apsurdna Europljaninu, pripadnici ovih religija prepoznaju životinjski svijet, od najvećih četveronožaca pa do najmanjih insekata, kao svoju “mlađu braću”.

Ma koliko to izgledalo pretjerano, sigurno će neki od nas zadrhtati svakog jutra nad bezbrojnim klaonicama tzv. civiliziranog svijeta i ozakonjenim pokoljem za vrijeme “sezone lova”. Prve zrake sunca nisu još probudile uspavanu prirodu kada se na svim stranama pripremaju milijarde žrtava za pozdrav izlazećem svjetlećem tijelu. Nikada se pogani Moloh nije radovao takvom vapaju agonije svojih žrtava kao što sažaljiv jauk odzvanja ovim kršćanskim zemljama kao himna patnje u prirodi, svakoga dana, od jutra do večeri. U antičkoj Sparti, čiji neumoljivi građani nisu bili preosjetljivi na delikatne osjećaje ljudskoga srca, dječak koji je mučio životinje iz zabave bio je osuđen na smrt kao onaj čija je priroda bila toliko podla da mu se nije moglo dopustiti da živi. Ali civilizirana Europa brzo napreduje u svim stvarima koje čuvaju kršćanske vrline te do današnjeg dana može bit i sinonim za ispravnost. Besmislenost i okrutna praksa ubijanja ptica i životinja radi sporta nigdje nema toliko žara kao u protestantskoj Engleskoj gdje milosrdna Kristova učenja nisu omekšala tvrda ljudska srca više nego što su bila tvrda u vrijeme Nimroda. Jednom je jedan lovac rekao piscu ovih redaka da “niti jedan vrabac ne može pasti na zemlju bez Očeve volje”, a onaj tko radi sporta ubija stotinu vrabaca, stotinu puta provodi Očevu volju!

Jadna je sudbina tih nesretnih stvorenja koja padaju od neumoljive čovjekove ruke. Racionalna duša ljudskoga bića kao da je rođena da postane ubojica iracionalne duše životinje, u punom smislu riječi, budući da kršćanska doktrina uči kako duša životinje umire s njezinim tijelom. Možda legenda o Kainu i Abelu ima dvostruko značenje.

Osvrnimo se na drugu sramotu našega kulturnog doba – znanstvene klaonice nazvane “kabinetima za vivisekciju”. Uđite u jednu od tih dvorana i pogledajte na djelu neke od tih ljudi koji se s pravom mogu nazvati “učenim mesarima Instituta”.

“Vivisekcija je specijalnost u kojoj znanstveno ekonomične torture provode mesari-akademici čitave dane, tjedne pa i mjesece nad vlaknima i mišicama jedne te iste žrtve. Za mučenje rabe razne alate, izvode analize pred nemilosrdnim slušateljstvom, svakoga jutra daju zaduženja desetorici pomoćnika od kojih jedan radi na oku, drugi na nozi, treći na mozgu, četvrti na moždini, čije neiskusne ruke uspijevaju nakon teškoga dnevnog rada obradili živo truplo i navečer ga pažljivo skloniti u podrum kako bi sljedećeg jutra ponovno mogli raditi na njemu ukoliko je u žrtvi ostao makar i dah života ili bilo kakav senzibilitet.”

A ipak se ta gospoda hvale značajnim istraživanjima i velikim tajnama koje su otkrili. “Užas i laži”. Po pitanju tajni, osim nekoliko lokalizacija sposobnosti i cerebralnih kretnji, znamo samo jednu tajnu koja im s pravom pripada: tajnu ovjekovječene patnje prema kojoj su ništavni užasan zakon autofagije, ratni zločini, sportski masakri i patnje životinja pod mesarskim nožem. Slava našim znanstvenicima. Nadišli su svaku prijašnju vrstu torture i ostali su, sada i zauvijek, bez ikakva osporavanja, kraljevi boli i očaja.

Uobičajena su isprika za mesarenje, ubijanje i legalno mučenje životinja – kao u vivisekciji – dva biblijska stiha i loše protumačeno značenje koje je izobličila takozvana skolastika što ju predstavlja Toma Akvinski. Čak De Mirville, taj gorljivi branitelj crkvenih prava, naziva taj tekst “biblijskom snošljivošću, silom iznuđenom od Boga nakon potopa, zasnovanom na dekadenciji naše snage.” Ma koliko to može biti, takvi su tekstovi proturječni drugim tekstovima u Bibliji. Mesojedi, lovci i vivisektori – ako među posljednje navedenim ima onih koji vjeruju u posebno stvaranje i Bibliju općenito kao opravdanje navode taj stih iz Knjige postanka u kojem Bog predaje dvostrukom Adamu “vladavinu nad ribama u moru, pticama u zraku i svim živim bićima što gmižu po zemlji”. Dakle, kako kršćani to shvaćaju: moć života i smrti nad svakom životinjom na kugli zemaljskoj. Na to bi znatno veći filozofi, brahmani i budisti, mogli odgovoriti: “Nije tako. Evolucija počinje oblikovati budući čovječji rod unutar najnižih skala postojanja. Stoga ubijajući životinju ili čak insekta, sprečavamo napredovanje entiteta prema svom konačnom cilju – prirodi – čovjeku.” Sljedbenik okultne filozofije na to može reći samo “Amen” i nadodati da to ne samo da unazađuje evoluciju tog entiteta, nego da sprečava dolazak sljedeće ljudske i još savršenije rase.

Tko je od njih u pravu? Što je logičnije? Odgovor uglavnom ovisi o osobnom vjerovanju onoga koji je odabran da procijeni pitanje. Ako vjeruje u takozvano posebno stvaranje, tada će na pitanje: “Zašto se na ubijanje ljudi treba gledati kao na najodvratniji grijeh protiv Boga i prirode, a ubijanje milijuna živih bića pojmiti kao običan sport?” odgovoriti: zato što je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga te podiže pogled prema svom Stvoritelju i prema svom mjestu rođenja – nebu (os homini sublime dedit); a pogled životinje je usmjeren dolje, na njezino mjesto rođenja – zemlju; jer Bog je rekao: „Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!“ Dakle, “čovjek je obdaren besmrtnom dušom, a životinja nema besmrtnost; čak ni nakratko ne živi nakon smrti”.

Tom se naivnom misliocu može odgovoriti da, ako je Biblija autoritet glede tog delikatnog pitanja, tada u njoj ne postoji niti najmanji dokaz da je čovjekovo mjesto rođenja na nebu više njegovo nego što je od posljednjeg gmižućeg stvora. U Knjizi postanka pronalazimo da je Bog stvorio “čovjeka” i “blagoslovio ga” te da je stvorio “velike kitove” i “blagoslovio ih”. Čak štoviše, Gospodin Bog stvorio je čovjeka od praha zemaljskog. Salamon, kralj i propovjednik, nesumnjiv je autoritet i smatran je najvećim biblijskim mudracem. On izriče niz istina u Propovjedniku (pogl. 3) koje su do današnjeg dana trebale izmiriti sve nesuglasice glede tog pitanja. “Sinovi ljudi mogu vidjeti da su oni sami zvijeri” (Prop. 5, 18), “ono što zadesi sinove ljudi zadesi i zvijeri (…) čovjek ničim ne nadmašuje zvijer” (Prop. 5,18); “i jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju” (Prop. 5, 20). “Tko zna da li ljudski duh uzlazi gore, a duh zvijeri silazi dolje k zemlji?” (Prop. 5, 21). Doista, tko zna! U svakom slučaju to nije znanost niti “nebeska škola”.

Da je predmet ovih redaka propovijedanje vegetarijanstva na osnovi biblijskog i vedskog autoriteta, zadatak bi bio lagan. Jer, istina je da je Bog dao dvostrukom Adamu – “muško i žensko” iz prvog poglavlja Knjige postanka – koji ima malo toga zajedničkog s pretkom papučarom iz drugog poglavlja – “vladavinu nad svakom živom stvari”, ali ipak nigdje ne pronalazimo da je “Gospodin Bog” zapovjedio Adamu ili drugima da proždiru životinje ili da ih uništavaju lovom. Baš suprotno! Ističe vegetacijsko kraljevstvo i “stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme”. Bog vrlo jasno govori: “Neka vam bude za hranu” (Post. 1, 29).

Među ranim je kršćanima percepcija ove istine bila toliko jaka da tijekom prvih stoljeća nisu jeli meso.

Autor ovih redaka ne zagovara vegetarijanstvo već jednostavno brani “prava životinja” i pokušava pokazati zablude zanemarivanja tih prava na temelju biblijskog autoriteta. Također je besmisleno raspravljati s onima koji će stvarati zaključke na temelju pogrešno interpretiranih redaka. Onaj tko odbacuje doktrinu evolucije uvijek će na svom putu nailaziti na teškoće. Tako nikada neće priznati da je bliže istini i logici prepoznati fizičkog čovjeka kao uzor životinjama, a duhovni Ego koji ga vodi kao posrednika između duše životinje i božanstva. Uzaludno je govoriti mu da ne prihvaća samo navedene stihove koji mu daju opravdanje, već čitavu Bibliju u svjetlu ezoterične filozofije koja usklađuje cjelovitu masu kontradikcija i prividnih apsurdnosti, jer u suprotnom nikada neće zadobiti ključeve znanja. Biblija je prepuna ljubavi prema čovjeku, samilosti i ljubavi prema životinjama.

Ali to nije bilo sve. U Knjizi Izlaska (20, 10 i 23, 10-11) dan odmora (subota) odnosio se i na stoku i sve druge životinje. „A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata..“ »Šest godina zasijavaj svoju zemlju i njezine plodove pobiri, a sedme je godine pusti da počiva neobrađena. Neka se s nje hrani sirotinja tvoga naroda, a što njoj ostane, neka pojede poljska živina.“ Ta pravila, ukoliko nešto znače, pokazuju da antički Hebreji nisu isključivali životinje iz sudjelovanja u štovanju njihovog božanstva i da je to često izjednačeno s čovjekom. Čitavo pitanje počiva na krivoj predodžbi; da je “duša”, nephesh, potpuno drugačija od “duha” – Ruach. A ipak je jasno utvrđeno da “Bog udahne u nosnice (čovjeka) dah života i čovjek postade živa duša”, nephesh, ni manje ni više od životinje, jer se duša životinje također naziva nephesh. Razvitkom duša postaje duhom, a oboje su niža ili viša prečka jednih te istih ljestava čija je bit UNIVERZALNA DUŠA ili DUH.

Ova će tvrdnja zapanjiti one dobre muškarce i žene koji su koliko god voljeli svoje mačke i pse, predani učenjima svojih crkava da ipak prihvaćaju ovu herezu. “Jesu li duše psa ili žabe nebeske i besmrtne poput naših?” – zasigurno će uskliknuti. Ne govori to autor ovoga teksta, već autoritet svakog dobrog kršćanina, kralj propovjednika, sveti Pavao. Naši oponenti koji odbijaju čuti dokaze, jednako moderne kao i ezoterične znanosti, možda će voljnije poslušati riječi svojih svetaca i apostola o toj stvari, pravu interpretaciju riječima dobrog i pobožnog kršćanina, sveca Ivana Antiohijskog, koji je protumačio i komentirao poslanice apostola Pavla i kojega najviše poštuju katolička i protestantska crkva. Kršćani su već otkrili da eksperimentalna znanost nije na njihovoj strani, ali bit će još neugodnije iznenađeni kada spoznaju da niti jedan Indijac nije iskrenije molio za život životinje nego što je to činio sveti Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima. Indijci doista traže milost za životinje jedino na temelju doktrine transmigracije, a time i jednakosti načela ili elementa koji daje život i čovjeku i životinji. Sveti Pavao ide dalje; pokazuje da se životinje nadaju i žive očekujući isto izbavljenje od okova pokvarenosti kao i svaki dobar kršćanin.

Činjenica da je toliko mnogo tumača – crkvenih otaca i skolastika – pokušavalo izbjeći pravo značenje svetoga Pavla nije dokaz protiv unutarnjeg značenja njegovih riječi, već prije protiv čestitosti teologa i njihove nedosljednosti. No neki će do samoga kraja podržavati njihove propozicije ma koliko one bile pogrešne. Drugi će, prepoznavši raniju pogrešku, kao Cornelius Lapide, pružiti jadnoj životinji amende honorable (Način kažnjavanja u Francuskoj, koji je zahtijevao od počinitelja, da bos i gol, moli na koljenima za oprost od Boga, vladara ili zemlje. Sada se izraz koristi kako bi označio zadovoljavajuću ispriku ili oprost. Op.p.). Razmišljajući o ulozi koju je priroda dodijelila životinjama u velikoj drami života, on kaže: “Svrha svih živih bića je služenje čovjeku. Skupa s njim, oni čekaju svoje obnavljanje” – cum homine renovationem suam expectat (skupa s njim čekaju obnavljanje, op.p.). “Služenje” čovjeku sigurno ne znači mučenje, ubijanje, lov i druga zlostavljanja. Riječ “obnavljanje” gotovo je nepotrebno protumačiti. Kršćani pod time shvaćaju obnavljanje tijela po drugom dolasku Krista i ograničuju ga na čovjeka, isključujući životinju. Studenti Tajne Doktrine objašnjavaju to pomoću uzastopnih obnova i usavršavanjem formi na ljestvici objektivnog i subjektivnog postojanja, dugim nizom evolucijskih transformacija od životinje do čovjeka i nadalje…

Naravno kršćani će to ponovno sa zgražanjem odbaciti. Reći će da Biblija njima to nije protumačila na taj način, niti da je značenje toga takvo. Beskorisno je inzistirati na tome. Mnogo je tužnih rezultata posljedica krive interpretacije onoga što se ljudima dopada zvati “Riječju Božjom”. Rečenica »Neka je proklet Kanaanac, braći svojoj najniži sluga nek’ bude!« (Post. 9,25) stvorila je stoljeća patnji i nezaslužene nesreće za nesretne robove crnce. Svećenstvo SAD-a bilo je pobornik ropstva, podržavajući ga s Biblijom u ruci. No za ropstvo je dokazano da je bilo razlogom prirodnog propadanja svake zemlje; čak je i ponosni Rim pao jer su “većina u antičkom svijetu bili robovi”, kako to Geijer ispravno zaključuje. U svim vremenima najbolji, najintelektualniji kršćani bili su ovako odvratno prožeti mnogim pogrešnim interpretacijama Biblije da je čak i jedan od njihovih sjajnih pjesnika, dok brani prava čovjeka na slobodu, uskratio to siromašnim životinjama.

He [God] gave us only over beast, fish, fowl,
Dominion absolute; that right we hold
By his donation, but man over man
He made not lord; such title to himself
Reserving, human left from human free.
Milton.

Poput ubojstva, zabluda će “izaći na vidjelo”, a proturječnost se neminovno pojaviti protiv ili u korist predrasude. Protivnici istočnjačkih filozofija pružaju tako svojim kritičarima opasno oružje za rušenje njihovih najjačih dokaza uz pomoć nesuvislih polaznih pretpostavki i zaključaka, pretpostavljenih činjenica i izvedenih pobijanja……

Jesen 1885, H.P.B.

Blavatsky Collected Writings, Volume 7