Sedam čovjekovih principa – A.Besant

30.12.2017

UVOD

Pojava ove knjižice u svijetu zahtijeva nekoliko popratnih riječi. Ona je prva u seriji priručnika kojima se želi udovoljiti traženju javnosti za jednostavnim teozofskim učenjem. Neki se žale da je naša literatura za prosječnog čitatelja prilično nerazumljiva, previše stručna i previše obimna, pa se nadamo da je ova edicija uspješno rješenje i odgovor na istinsku potrebu.

Teozofija nije samo za obrazovane, ona je za svakoga.

Među onima koji će se u ovim knjižicama po prvi puta susresti s teozofskim učenjem možda će se naći nekolicina koja će biti potaknuta na daljnje udubljivanje u teozofsku filozofiju, te će se s entuzijazmom studenta i gorljivošću neofita uhvatiti u koštac s još zahtjevnijim problemima u samom teozofskom učenju. No, ovi priručnici nisu napisani za revnog studenta kojeg ni početne poteškoće ne mogu zaplašiti; oni su napisani za zaposlene ljude današnjice i na jednostavan način objašnjavaju neke velike istine, kako bi lakše kročili kroz život i lakše sučeljavali smrt. Napisali su ih sluge Majstora koji su Starija Braća našeg čovječanstva i njihov je jedini cilj biti na pomoći svojoj subraći.

1892.

 

SEDAM ČOVJEKOVIH PRINCIPA

Sve one koje privlači teozofija sa svojim temeljnim učenjem o bratstvu ljudi, te nadanjima koja pruža iz dodatnih saznanja i duhovog rasta, skloni su i odbijanju istog pri prvim pokušajima upoznavanja sa materijom i to zbog njima stranih i neobičnih izraza, koje teozofi na svojim sastancima s lakoćom izgovaraju. Do ušiju im dopire zbrka naziva: Atma-Buddhi, Kama-Manas, Trijada, Devachan, i odmah im se čini da je teozofija teško razumljiv studij. A ipak su mogli postati dobri teozofi, samo da im početni entuzijazam nije bio ugušen bujicom sanskrtskog nazivlja. U ovom priručniku to će mnoštvo izraza biti svedeno na najmanju moguću mjeru i samo će manji broj sanskrtskih imena biti predočen čitaocu. Zapravo, upotreba tih izraza postala je uobičajena u teozofiji zato što u engleskom jeziku nema odgovarajućih izraza, te se umjesto njih koriste duge i nezgrapne rečenice kako bi se prenio odgovarajući smisao. Ipak je bolje na samom početku naučiti te izraze, nego se mučiti s opisnim frazama – naime, kraće je i točnije npr. reći „Kama“, nego taj pojam opisati kao strastveni i emotivni dio naše prirode.

Čovjek je, prema teozofskom učenju, sedmerostruko biće ili bi se moglo reći da je sedmerostruke građe. Odnosno, čovjekova priroda ima sedam aspekata, može se proučavati sa sedam različitih stajališta, sastavljena je od sedam principa.

Najjasniji i najbolji način je onaj koji čovjeka sagledava kao jedno, Duh ili istinsko Jastvo; to pripada najvišim sferama univerzuma, sveopće je i jednako za sve, to je Božja zraka, iskra Božanske vatre. To će postati jedna individualnost koja će u sebi odražavati Božansko savršenstvo, to je sin koji postaje sličan ocu. Zbog toga je Duh ili pravo Jastvo odjenuto slojevito, a svaki plašt odgovara određenom sloju univerzuma i omogućava Jastvu doći u dodir s tim slojem, spoznati ga i raditi na njem. Na taj način se On usavršava i svi njegovi latentni potencijali postupno prerastaju u djelotvornu moć. Ovi slojevi, tj. plaštevi, mogu se međusobno razlikovati, kako u teoriji tako i u praksi. Ako se čovjeka promatra vidovitim okom, svaki sloj je različit, a međusobno su odijeljeni jedan od drugog, za vrijeme trajanja fizičkog života ili prilikom smrti, ovisno o naravi svakog pojedinog sloja. Kako god to formulirali, činjenice ostaju nepobitne – čovjek je u biti sedmerostruko biće, neprestano u razvoju, i dok je jednim dijelom već očitovao svoj bitak, drugi dio ostaje pritajen, a to se odnosi na većinu ljudi. Čovjekova je svijest u stanju djelovati u onim aspektima koji su se u njemu već razvili kroz djelatnost.

Ovaj razvoj se u sadašnjem trenutku čovjekove evolucije odvija na pet od mogućih sedam razina prirode. Dvije više razine – šestu i sedmu – čovječanstvo u sadašnjem ciklusu neće doseći, osim u posve iznimnim slučajevima, tako da te razine zasad možemo izostaviti iz našeg proučavanja. No, kako je došlo do nekih zabuna u odnosu na tih sedam razina, a sve zbog različitog nazivlja, na kraju knjige dodana su dva grafička prikaza koji pokazuju tih sedam razina prema našoj podjeli kozmosa, te njihov suodnos prema višim razinama kozmosa kao cjeline, a također i potpodjelu onih pet u sedam, kao što je i prikazano u nekim našim knjigama. “Razina” je zapravo položaj, etapa, stanje; tako da za čovjeka možemo reći da je po svojoj prirodi osposobljen, a uz uvjet da je potpuno razvijen, svjesno djelovati u sedam različitih stanja ili, tehnički gledano, na sedam različitih slojeva bitka. Uzmimo jedan lako dokaziv primjer: čovjek može biti svjestan na fizičkoj razini, tj. njegovo će fizičko tijelo osjećati glad i žeđ, bol od udarca ili posjekotine. Ali ako se kao vojnik nađe usred neke bitke, njegova će svijest biti u središtu strasti i emocija i može se dogoditi da bude ranjen, a da toga uopće ne bude svjestan, budući da se svijest preselila s fizičke razine na razinu strasti i emocija. Kada uzbuđenje prođe, njegova će se svijest vratiti na fizičku razinu i on će “osjetiti” bol od ranjavanja. Uzmimo za primjer jednog filozofa. Dok razmišlja o nekom zakučastom problemu uopće nije svjestan tjelesnih potreba, emocija, ljubavi i mržnje. Njegova je svijest na razini intelekta, on je “odvojen”, tj. pozornost mu je odvraćena od tjelesnih stanja i usmjerena je na razinu misli. Vidi se da čovjek može živjeti u tih nekoliko stanja, na tih nekoliko razina, pri čemu je neki od dijelova njegove prirode aktivan u određenom vremenu. Razumijevanje samog čovjeka, njegove prirode, njegove snage i njegovih mogućnosti lakše će se postići i korisnije usvojiti ako ga promatramo unutar ovih jasno postavljenih područja, nego ako izostavimo ovakvo raščlanjivanje, uzevši ga tek kao zbrkanu gomilu raznih svojstava i stanja.

Uzevši u obzir čovjekov život, kao i život poslije smrti, korisno je grupirati tih sedam principa u dvije grupe: jedna sadrži tri viša principa i stoga se zove Trojstvo, a druga sadrži četiri niža i zove se Četvorstvo.
Trojstvo je besmrtni dio čovjekove prirode, to je “duh” i duša u kršćanskoj terminologiji; Četvorstvo je dio koji umire, tj. “tijelo” u kršćanstvu. Ovu podjelu na tijelo, duh i dušu načinio je Sv. Pavao i ista se koristi u ozbiljnijoj kršćanskoj filozofiji, premda je većini kršćanskog puka nepoznata.

U svakodnevnom govoru kaže se da čovjeka sačinjavaju duša i tijelo, ili pak duh i tijelo, pri čemu se riječ duh i duša naizmjence koriste, što rezultira priličnom zbrkom. Ta olaka uporaba je pogubna za jasno poimanje čovjekove građe, a svaki teozof obratit će se kršćanskom filozofu, a ne nekom nedovoljno obrazovanom kršćaninu, ako se ukaže potreba za razlikovanjem tih termina koji se teže poimaju. Svako filozofsko razmišljanje, pa čak i ono u najelementarnijem obliku, zahtijeva pažnju ozbiljnog čitatelja, a brižljiva upotreba pojmova je preduvjet svakog znanja.

 

1. PRINCIP – GUSTO FIZIČKO TIJELO

Čovjekovo gusto fizičko tijelo naziv je za prvi od sedam principa. Izgrađeno je od fizičkih molekula, u opće prihvaćenom smislu te riječi, sa svojih pet osjetilnih organa , pet osjetila, organom za kretanje, mozgom, i živčanim sistemom, aparatom za odvijanje različitih funkcija potrebnih za održanje tijela na životu. O tom fizičkom tijelu ne možemo više reći u ovako kratkom prikazu. Zapadna znanost gotovo da već prihvaća teozofsko učenje da se ljudski organizam sastoji od bezbrojnih “života” koji izgrađuju stanice. O tome H. P. Blavatsky kaže: “Znanost još nikada nije otišla tako daleko u prihvaćanju činjenice, zajedno s okultnim učenjem, da su naša tijela, baš kao i tijela životinja, biljaka i minerala izgrađena od takvih bića (bakterija, itd.) koja, osim kod iznimno većih vrsta, ne može otkriti nijedan mikroskop… Kako su fizički i kemijski sastojci u svim bićima isti, kemija može ustvrditi da i nema razlike u tvari od koje je građen vol i one od koje je izgrađen čovjek.” Ali okultna znanost je daleko određenija. Ona tvrdi:

Ne samo da su kemijski sastojci isti, nego i isti bezbrojni nevidljivi životi izgrađuju atome od kojih je izgrađena planina kao i tratinčica, čovjek kao i mrav, slon kao i stablo koje mu pruža zaklon od sunca. Svaka čestica – bilo da je nazvana organska ili anorganska – jest život.

Za njih su svaki atom i molekula u kozmosu istovremeno životodajni i smrtonosni (Tajna doktrina, I, str.281, novo izdanje (?)). Dakle, mikrobi “izgrađuju materijalno tijelo i njegove stanice” pod utjecajem konstruktivne energije koju širi životna snaga – misao je koja će biti objašnjena kada se budemo bavili “životom” kao Trećim Principom, kao i mikrobima koji također tu spadaju. Kada se “život” povuče, mikrobi se “nastavljaju širiti kao destruktivni sastojci”, te oni razbijaju i uništavaju stanice koje su prije izgradili, i tako se tijelo rastače.

Čista fizička svijest je svijest stanica i molekula. Primjer ove samosvijesti je selektivni rad stanica, koje iz krvi uzimaju što im treba, a odbacuju ono nepotrebno. Taj se proces odvija bez naše svijesti ili volje. Dakle, ono što fiziologija naziva pamćenjem, pamćenje je ove fizičke svijesti koja je za nas stvarno nesvjesna, barem dok je mozgom ne naučimo prenijeti s onu stranu svijesti. Ono što mi osjećamo nije jednako onome što osjećaju stanice. Kao što smo već prije rekli, mozak će na fizičkoj razini uočiti bol od ranjavanja, ali svijest molekula, tj. skup molekula koje zovemo stanice, požuriti će ozdraviti oštećeno tkivo – dok je mozak potpuno nesvjestan tih radnji – jer ih njihovo pamćenje tjera na ponavljanje iste radnje čak i onda kada to više nije potrebno. Odatle ožiljci na ranama, brazgotine, žuljevita koža i sl. O tome se mogu naći mnogobrojni detalji u medicinskoj literaturi.

Smrt gustog fizičkog tijela nastupa s povlačenjem životodajne energije iz mikroba koji se tada počinju ponašati drugačije, a pojedini životi, kako među njima više nema koordinacije, postaju međusobno odvojeni i raspršuju čestice stanica “čovjeka od praha”, nakon čega dolazi do tzv. raspadanja. Tijelo postaje vrtlog neobuzdanih, nesređenih života, a prvotni tjelesni oblik, koji je bio rezultat njihove uzajamne zavisnosti, biva uništen njihovom snažnom individualnom energijom. Smrt je tek jedan vid života, a uništenje jednog materijalnog oblika samo je predigra u izgradnji novog.

 

nastavit će se

uređuje: N.

prevela: prof. Svjetlana Bergoč