Sedam čovjekovih principa – A.Besant

30.12.2017

UVOD

Pojava ove knjižice u svijetu zahtijeva nekoliko popratnih riječi. Ona je prva u seriji priručnika kojima se želi udovoljiti traženju javnosti za jednostavnim teozofskim učenjem. Neki se žale da je naša literatura za prosječnog čitatelja prilično nerazumljiva, previše stručna i previše obimna, pa se nadamo da je ova edicija uspješno rješenje i odgovor na istinsku potrebu.

Teozofija nije samo za obrazovane, ona je za svakoga.

Među onima koji će se u ovim knjižicama po prvi puta susresti s teozofskim učenjem možda će se naći nekolicina koja će biti potaknuta na daljnje udubljivanje u teozofsku filozofiju, te će se s entuzijazmom studenta i gorljivošću neofita uhvatiti u koštac s još zahtjevnijim problemima u samom teozofskom učenju. No, ovi priručnici nisu napisani za revnog studenta kojeg ni početne poteškoće ne mogu zaplašiti; oni su napisani za zaposlene ljude današnjice i na jednostavan način objašnjavaju neke velike istine, kako bi lakše kročili kroz život i lakše sučeljavali smrt. Napisali su ih sluge Majstora koji su Starija Braća našeg čovječanstva i njihov je jedini cilj biti na pomoći svojoj subraći.

1892.

 

SEDAM ČOVJEKOVIH PRINCIPA

Svi one koje privlači teozofija sa svojim temeljnim učenjem o bratstvu ljudi, te nadanjima koja pruža iz dodatnih saznanja i duhovog rasta, skloni su i odbijanju istog pri prvim pokušajima upoznavanja sa materijom i to zbog njima stranih i neobičnih izraza, koje teozofi na svojim sastancima s lakoćom izgovaraju. Do ušiju im dopire zbrka naziva: Atma-Buddhi, Kama-Manas, Trijada, Devachan, i odmah im se čini da je teozofija teško razumljiv studij. A ipak su mogli postati dobri teozofi, samo da im početni entuzijazam nije bio ugušen bujicom sanskrtskog nazivlja. U ovom priručniku to će mnoštvo izraza biti svedeno na najmanju moguću mjeru i samo će manji broj sanskrtskih imena biti predočen čitaocu. Zapravo, upotreba tih izraza postala je uobičajena u teozofiji zato što u engleskom jeziku nema odgovarajućih izraza, te se umjesto njih koriste duge i nezgrapne rečenice kako bi se prenio odgovarajući smisao. Ipak je bolje na samom početku naučiti te izraze, nego se mučiti s opisnim frazama – naime, kraće je i točnije npr. reći „Kama“, nego taj pojam opisati kao strastveni i emotivni dio naše prirode.

Čovjek je, prema teozofskom učenju, sedmerostruko biće ili bi se moglo reći da je sedmerostruke građe. Odnosno, čovjekova priroda ima sedam aspekata, može se proučavati sa sedam različitih stajališta, sastavljena je od sedam principa.

Najjasniji i najbolji način je onaj koji čovjeka sagledava kao jedno, Duh ili istinsko Jastvo; to pripada najvišim sferama univerzuma, sveopće je i jednako za sve, to je Božja zraka, iskra Božanske vatre. To će postati jedna individualnost koja će u sebi odražavati Božansko savršenstvo, to je sin koji postaje sličan ocu. Zbog toga je Duh ili pravo Jastvo odjenuto slojevito, a svaki plašt odgovara određenom sloju univerzuma i omogućava Jastvu doći u dodir s tim slojem, spoznati ga i raditi na njem. Na taj način se On usavršava i svi njegovi latentni potencijali postupno prerastaju u djelotvornu moć. Ovi slojevi, tj. plaštevi, mogu se međusobno razlikovati, kako u teoriji tako i u praksi. Ako se čovjeka promatra vidovitim okom, svaki sloj je različit, a međusobno su odijeljeni jedan od drugog, za vrijeme trajanja fizičkog života ili prilikom smrti, ovisno o naravi svakog pojedinog sloja. Kako god to formulirali, činjenice ostaju nepobitne – čovjek je u biti sedmerostruko biće, neprestano u razvoju, i dok je jednim dijelom već očitovao svoj bitak, drugi dio ostaje pritajen, a to se odnosi na većinu ljudi. Čovjekova je svijest u stanju djelovati u onim aspektima koji su se u njemu već razvili kroz djelatnost.

Ovaj razvoj se u sadašnjem trenutku čovjekove evolucije odvija na pet od mogućih sedam razina prirode. Dvije više razine – šestu i sedmu – čovječanstvo u sadašnjem ciklusu neće doseći, osim u posve iznimnim slučajevima, tako da te razine zasad možemo izostaviti iz našeg proučavanja. No, kako je došlo do nekih zabuna u odnosu na tih sedam razina, a sve zbog različitog nazivlja, na kraju knjige dodana su dva grafička prikaza koji pokazuju tih sedam razina prema našoj podjeli kozmosa, te njihov suodnos prema višim razinama kozmosa kao cjeline, a također i potpodjelu onih pet u sedam, kao što je i prikazano u nekim našim knjigama. “Razina” je zapravo položaj, etapa, stanje; tako da za čovjeka možemo reći da je po svojoj prirodi osposobljen, a uz uvjet da je potpuno razvijen, svjesno djelovati u sedam različitih stanja ili, tehnički gledano, na sedam različitih slojeva bitka. Uzmimo jedan lako dokaziv primjer: čovjek može biti svjestan na fizičkoj razini, tj. njegovo će fizičko tijelo osjećati glad i žeđ, bol od udarca ili posjekotine. Ali ako se kao vojnik nađe usred neke bitke, njegova će svijest biti u središtu strasti i emocija i može se dogoditi da bude ranjen, a da toga uopće ne bude svjestan, budući da se svijest preselila s fizičke razine na razinu strasti i emocija. Kada uzbuđenje prođe, njegova će se svijest vratiti na fizičku razinu i on će “osjetiti” bol od ranjavanja. Uzmimo za primjer jednog filozofa. Dok razmišlja o nekom zakučastom problemu uopće nije svjestan tjelesnih potreba, emocija, ljubavi i mržnje. Njegova je svijest na razini intelekta, on je “odvojen”, tj. pozornost mu je odvraćena od tjelesnih stanja i usmjerena je na razinu misli. Vidi se da čovjek može živjeti u tih nekoliko stanja, na tih nekoliko razina, pri čemu je neki od dijelova njegove prirode aktivan u određenom vremenu. Razumijevanje samog čovjeka, njegove prirode, njegove snage i njegovih mogućnosti lakše će se postići i korisnije usvojiti ako ga promatramo unutar ovih jasno postavljenih područja, nego ako izostavimo ovakvo raščlanjivanje, uzevši ga tek kao zbrkanu gomilu raznih svojstava i stanja.

Uzevši u obzir čovjekov život, kao i život poslije smrti, korisno je grupirati tih sedam principa u dvije grupe: jedna sadrži tri viša principa i stoga se zove Trojstvo, a druga sadrži četiri niža i zove se Četvorstvo.
Trojstvo je besmrtni dio čovjekove prirode, to je “duh” i duša u kršćanskoj terminologiji; Četvorstvo je dio koji umire, tj. “tijelo” u kršćanstvu. Ovu podjelu na tijelo, duh i dušu načinio je Sv. Pavao i ista se koristi u ozbiljnijoj kršćanskoj filozofiji, premda je većini kršćanskog puka nepoznata.

U svakodnevnom govoru kaže se da čovjeka sačinjavaju duša i tijelo, ili pak duh i tijelo, pri čemu se riječ duh i duša naizmjence koriste, što rezultira priličnom zbrkom. Ta olaka uporaba je pogubna za jasno poimanje čovjekove građe, a svaki teozof obratit će se kršćanskom filozofu, a ne nekom nedovoljno obrazovanom kršćaninu, ako se ukaže potreba za razlikovanjem tih termina koji se teže poimaju. Svako filozofsko razmišljanje, pa čak i ono u najelementarnijem obliku, zahtijeva pažnju ozbiljnog čitatelja, a brižljiva upotreba pojmova je preduvjet svakog znanja.

 

1. PRINCIP – GUSTO FIZIČKO TIJELO

Čovjekovo gusto fizičko tijelo naziv je za prvi od sedam principa. Izgrađeno je od fizičkih molekula, u opće prihvaćenom smislu te riječi, sa svojih pet osjetilnih organa , pet osjetila, organom za kretanje, mozgom, i živčanim sistemom, aparatom za odvijanje različitih funkcija potrebnih za održanje tijela na životu. O tom fizičkom tijelu ne možemo više reći u ovako kratkom prikazu. Zapadna znanost gotovo da već prihvaća teozofsko učenje da se ljudski organizam sastoji od bezbrojnih “života” koji izgrađuju stanice. O tome H. P. Blavatsky kaže: “Znanost još nikada nije otišla tako daleko u prihvaćanju činjenice, zajedno s okultnim učenjem, da su naša tijela, baš kao i tijela životinja, biljaka i minerala izgrađena od takvih bića (bakterija, itd.) koja, osim kod iznimno većih vrsta, ne može otkriti nijedan mikroskop… Kako su fizički i kemijski sastojci u svim bićima isti, kemija može ustvrditi da i nema razlike u tvari od koje je građen vol i one od koje je izgrađen čovjek.” Ali okultna znanost je daleko određenija. Ona tvrdi:

Ne samo da su kemijski sastojci isti, nego i isti bezbrojni nevidljivi životi izgrađuju atome od kojih je izgrađena planina kao i tratinčica, čovjek kao i mrav, slon kao i stablo koje mu pruža zaklon od sunca. Svaka čestica – bilo da je nazvana organska ili anorganska – jest život.

Za njih su svaki atom i molekula u kozmosu istovremeno životodajni i smrtonosni (Tajna doktrina, I, str.281, novo izdanje (?)). Dakle, mikrobi “izgrađuju materijalno tijelo i njegove stanice” pod utjecajem konstruktivne energije koju širi životna snaga – misao je koja će biti objašnjena kada se budemo bavili “životom” kao Trećim Principom, kao i mikrobima koji također tu spadaju. Kada se “život” povuče, mikrobi se “nastavljaju širiti kao destruktivni sastojci”, te oni razbijaju i uništavaju stanice koje su prije izgradili, i tako se tijelo rastače.

Čista fizička svijest je svijest stanica i molekula. Primjer ove samosvijesti je selektivni rad stanica, koje iz krvi uzimaju što im treba, a odbacuju ono nepotrebno. Taj se proces odvija bez naše svijesti ili volje. Dakle, ono što fiziologija naziva pamćenjem, pamćenje je ove fizičke svijesti koja je za nas stvarno nesvjesna, barem dok je mozgom ne naučimo prenijeti s onu stranu svijesti. Ono što mi osjećamo nije jednako onome što osjećaju stanice. Kao što smo već prije rekli, mozak će na fizičkoj razini uočiti bol od ranjavanja, ali svijest molekula, tj. skup molekula koje zovemo stanice, požuriti će ozdraviti oštećeno tkivo – dok je mozak potpuno nesvjestan tih radnji – jer ih njihovo pamćenje tjera na ponavljanje iste radnje čak i onda kada to više nije potrebno. Odatle ožiljci na ranama, brazgotine, žuljevita koža i sl. O tome se mogu naći mnogobrojni detalji u medicinskoj literaturi.

Smrt gustog fizičkog tijela nastupa s povlačenjem životodajne energije iz mikroba koji se tada počinju ponašati drugačije, a pojedini životi, kako među njima više nema koordinacije, postaju međusobno odvojeni i raspršuju čestice stanica “čovjeka od praha”, nakon čega dolazi do tzv. raspadanja. Tijelo postaje vrtlog neobuzdanih, nesređenih života, a prvotni tjelesni oblik, koji je bio rezultat njihove uzajamne zavisnosti, biva uništen njihovom snažnom individualnom energijom. Smrt je tek jedan vid života, a uništenje jednog materijalnog oblika samo je predigra u izgradnji novog.

29.01.2018

2. PRINCIP – ETERIČKI DVOJNIK

Nabrojimo samo neka od mnogobrojnih imena kojima se koristimo za drugi princip u čovjekovoj građi: Linga Sharira, astralno tijelo, dvojnik, duh, doppelgaenger, astralni čovjek. Najprikladnije ime je eterički dvojnik, jer se taj naziv odnosi samo na drugi princip, definirajući odmah gra­đu i izgled; dok se drugi nazivi koriste u općenitom smislu i opisuju tijela sačinjena od profinjenije materije za razliku od one koja utječe na naših pet osjetila, bez obzira na to jesu li tu uključeni i drugi principi ili nisu. Zato ću ovdje koristiti ime eterički dvojnik.

Eterički dvojnik je građen od materije koja je rjeđa i profinjenija, pa je nije moguće zamijetiti s naših pet osje­tila, ali je to još uvijek materija koja uključuje fizičku razinu, jer je njena funkcija vezana uz taj dio. To je stanje fizičke materije koja je tek nešto iznad naših stanja zvanih “kruto, tekuće, plinovito”, koja tvore gusti dio fizičke razine.

Taj eterički dvojnik je dvojnik ili duplikat gustog fizičkog tijela kojem pripada, a od kojeg je odvojiv, iako se od nje­ga ne može daleko odmaknuti.

To odvajanje teško da će uspjeti zdravom i normalnom čovjeku, ali kod osoba koje su fizički ili materijalizirajući mediji, taj se eterički dvojnik s lakoćom odvaja od njihovog fizičkog tijela. Kada je odvojen od fizičkoga tijela, vidov­njak ga vidi kao njegovu točnu kopiju koja se drži za njega tankom niti. Zapravo je fizička veza između tih tijela tako bliska da se povreda na eteričkom tijelu javlja kao oštećenje na fizičkom tijelu, a pojava se zove odjek. A. d’Assier u svojem poznatom djelu (preveo ga je pukovnik H. S. Olcott, predsjednik – utemeljitelj Teozofskog društva) pod naslovom “Posmrtno čovječanstvo” – daje brojne primjere tak­vih odjeka.

Kada se eterički dvojnik odvoji od fizičkog tijela, ono izgubi podosta životne snage, pri čemu se energija dvojnika povećava, dok se u fizičkom tijelu smanjuje. Pukovnik Olcott u gore spomenutoj knjizi u bilješci na str. 63 napominje:

“Kada dvojnika projicira osoba s iskustvom, samo tijelo izgleda ukočeno, a opće raspoloženje “sanjarsko” ili ošamućeno, izraz očiju je beživotan, rad srca i pluća je usporen, a temperatura je prilično snižena. U tim okolnostima bila bi opasna svaka iznenadna buka ili nagli ulazak u sobu; dvojnik bi trenutno reagirao povukavši se natrag u tijelo, srce bi grčevito kucalo i čak bi mogla nastupiti smrt.”

U slučaju Emilie Sagee (navedenom na str. 62-65) pri­mjećeno je da djevojka izgleda blijedo i iscrpljeno kada je dvojnik bio vidljiv: “što je dvojnik bio vidljiviji i po izgledu tjelesniji, proporcionalno tome je tijelo stvarne osobe bilo umorno, ispaćeno i beživotno; i, suprotno tome, kada je dvojnik oslabio ista osoba je ponovo dobila snagu”. Ovaj fenomen je savršeno jasan svakom teozofu koji zna da je eterički dvojnik tijelo koje prenosi životodajni princip ili vitalnu snagu fizičkom tijelu, te njegovo djelomično udalja­vanje mora umanjiti energiju koja djeluje na molekule veće gustoće.

Vidovnjaci, poput one iz Prevorsta, tvrde da vide eteričku ruku ili nogu uz tijelo, iako je pojedini ud bio amputiran, a d’Assier o tome piše:

“Kada sam se bavio fiziološkim studijama, često me fas­cinirala jedna činjenica. Ponekad se događa da osoba koja je ostala bez ruke ili noge na mjestima gdje su bili prsti nešto osjeća. Fiziolozi u tumačenju te anomalije pret­postavljaju da se radi o sposobnosti osjećaja ili sjećanja kod pacijenta, tako da on u ruci ili u nozi locira osjećaj koji je povezan sa živcem iz batrljka… Priznajem da mi se ovo tumačenje čini neuvjerljivo i nikada me nije zadovolja­valo. Kada sam se bavio čovjekovim dvojnikom, ponovo sam se sjetio pitanja o amputaciji i upitao sam se da li možda nije jednostavnije i logičnije anomaliju o kojoj sam govorio dovesti u svezu s dvojnikom fizičkog tijela, a koji je svojom fluidnom prirodom u stanju izbjeći amputaciju” (cit. str. 103, 104).

Eterički dvojnik igra važnu ulogu u spiritizmu. I ovdje nam opet može pomoći vidovnjak. Vidovnjak je u stanju vidjeti eteričkog dvojnika kako izbija na lijevoj strani medija i to je ono što se često naziva “materijaliziranim duhom”, a prisutni mu svojim mislima lako mijenjaju oblik, te on dobiva na snazi i životnosti, dok medij zapada u duboki trans.

Vidovnjakinja, grofica Wachtmeister, kaže da je doživjela da je isti “duh” bio od prisutnih istovremeno prepoznat i kao bliski rođak i kao prijatelj; svatko ga je vidio ovisno o svojim iščekivanjima, dok je njoj izgledao kao najobičniji dvojnik medija. H. P. Blavatsky mi je pričala o nevjerojat­nim pojavama kojima je bila svjedok dok je boravila na imanju Eddy, kada je ona sama mijenjala oblik “duha” koji se pojavio, pretvarajući ga u likove osoba koje je ona po­znavala a ostali nisu, te su prisutni vidjeli te likove koje je ona proizvela snagom vlastite volje, oblikujući pritom gipku materiju medijevog eteričkog dvojnika.

Do micanja predmeta koje se događa pri tim seansama i u drugim prilikama, a da nisu bili vidljivo dodirnuti, do­lazi djelovanjem eteričkog dvojnika i svatko tko želi može naučiti kako svojom voljom izazvati taj fenomen. Radi se o trivijalnoj pojavi: čin pružanja eteričke ruke nije ništa posebniji od pružanja ruke fizičkog dvojnika, što nije uopće ništa nadnaravno. Neke osobe nesvjesno proizvode tu po­javu, nenamjerno prevrćući stvari, praveći buku i tome slično, što znači da nemaju nikakvu kontrolu nad eteričkim dvojnikom, te on tapka uokolo u njihovoj blizini kao mala beba koja pokušava hodati. Tome je tako stoga što eterički dvojnik, baš kao i fizičko tijelo, ima nejasnu svijest o po­vezanosti među svojim dijelovima i nema duševnih sposob­nosti koje mogu u njemu djelovati dok je odvojen od fizičkog tijela.

To nas dovodi do vrlo zanimljivog pitanja. Centri za osjetila smješteni su u četvrtom principu, za kojeg možemo reći da predstavlja most između fizičkih organa i mentalne percepcije; utisci iz materijalnog svijeta djeluju na fizičke molekule u gustom fizičkom tijelu proizvodeći vibracije, koje djeluju kao bitan sastavni dio stanica u organima za osjetila tj. u našim “osjetilima”.

Te vibracije zatim pokreću finije fizičke molekule eteričkog dvojnika u odgovarajućim osjetilnim organima od finije ma­terije. Odatle vibracije prelaze astralno tijelo ili četvrti princip s kojim ćemo se uskoro baviti, a gdje se nalaze odgovarajući centri za osjetila. Vibracije dalje prelaze na još profinjeniju materiju niže mentalne razine, odakle se odbijaju natrag, dopirući do fizičkih molekula moždanih hemisfera, gdje postaju naša “fizička svijest”. Ovaj povezani i nesvjesni slijed neophodan je za normalnu funkciju svijesti kakva je nama poznata. Dok spavamo ili smo u transu, bilo to prirodno stanje ili pak uzrokovano nečim izvana, uglavnom su izostavljene prve dvije i posljednja etapa, a utisci počinju na astralnom planu i tamo se vraćaju, ne ostavljajući nikakav trag na memoriju u mozgu. Međutim darovit ili izvježban medij, vidovit čovjek kojemu ne treba trans za izražavanje svojih sposobnosti, u stanju je prenijeti svijest s fizičke razine na astralnu, ne gubeći pritom kon­trolu nad fizičkim, te tako može djelovati na memoriju mozga, zadržavajući znanje koje je stekao na astralnoj razini.

Za eteričkog dvojnika smrt znači isto što i za fizičko tijelo, a to je raspadanje njegovih sastavnih dijelova, rasi­panje molekula. Kada dođe smrtni čas, eterički dvojnik koji oživotvoruje tijelo kao cjelinu izlazi iz fizičkog tijela, a vidovnjak ga vidi kao ljubičasto svjetlo ili oblik koji lebdi nad umirućom osobom, a s čijim fizičkim tijelom je još povezan tankom niti o kojoj smo već prije govorili. Kada se nit prekine, izlazi zadnji izdisaj a prisutni šapnu: “Umro je”.

Kako je eterički dvojnik građen od fizičke tvari, on ostaje u blizini leša i ljudi koji su u blizini mogu ga u tom trenutku, a i nešto kasnije, vidjeti. To je onaj tzv. “duh pokojnika”, “prikaza” ili “sablast”. On se pari passu polaga­no raspada zajedno s fizičkim dvojnikom, a njegove ostatke vidovnjaci vide na grobljima kao ljubičasto svjetlo koje leb­di iznad grobova.

Eto jednog od razloga zašto je kremiranje povoljnije od pokopa kao načina uklanjanja fizičkih ostataka čovjeka: vatra u nekoliko sati rastavi molekule koje bi inače bile oslobađane u polaganom tijeku postupnog truljenja, čime brzo vraća gustu i eteričku materiju na njihovu vlastitu razinu, kako bi molekule bile spremne opet sudjelovati u izgradnji novih oblika.

02.05.2018.

3. PRINCIP – PRANA, ŽIVOT

Svi Univerzumi, svi svjetovi, svi ljudi, sve životinje, sve raslinje, svi minerali, sve molekule i atomi, dakle sve što postoji, uronjeno je u ocean života, vječni život, život beskrajan, život koji se niti ne smanjuje, niti povećava. Za svaki organizam, bio sićušan kao molekula ili golem kao univerzum, možemo reći da u sebi sadrži nešto od tog života, da utjelovljuje u sebi svoj vlastiti život, dio tog univerzalnog života. Zamislimo živu spužvu koja raste u vodi koja je zalijeva, okružuje, prožima; ta voda, ocean, kruži svakim njenim otvorom, popunjava svaku poru. Ali o oceanu možemo razmišljati i kao o zasebnom entitetu izvan spužve, baš kao i o oceanu kao sastavnom dijelu te spužve, pri čemu ih u mislima razlučujemo, ako želimo govoriti o svakom posebice. Tako je svaki život spužva uronjena u ocean univerzalnog života koja u sebi sadrži nešto od tog oceana kao vlastiti dah života. Teozofija taj prisvojeni život naziva Prana, dah, što je treći princip u čovjekovoj građi.

Točnije rečeno, “dah života” – kojeg Židovi nazivaju Nephesch, dah života koji je Adamu bio udahnut u nosnice nije samo Prana, nego Prana povezana s četvrtim principom. Ovo dvoje zajedno čine “životodavnu iskru” (Tajno učenje, sv. I., str. 262). Ali za sada ćemo se baviti samo Pranom, životnom snagom kao principom koji oživljuje tijela ljudi i životinja. Eterički dvojnik je prijenosnik tog života, za kojeg bismo mogli reći da djeluje kao sredstvo komunikacije, kao most između Prane i gustog fizičkog tijela.

U “Tajnoj doktrini” naći ćemo tumačenje da Pranu u najnižem podrazredu čine mikrobi, poznati u znanosti; to su “nevidljivi životi” od kojih su izgrađene fizičke stanice (vidi str. 7); to su “bezbrojne mirijade života” koje izgrađuju “glineno ljudsko tijelo”, fizička tijela (Tajna doktrina, svezak I., str. 245). “Službena znanost, nejasno naslućujući istinu, shvaća da se u tijelu nalaze bakterije i druge sićušne čestice, ali u njima jedino vidi povremene i štetne posjetitelje kojima se pripisuju uzroci bolesti. Okultizam – koji vidi život u svakom atomu i molekuli, bilo da su u mineralu ili ljudskom tijelu, zraku, vatri ili vodi – drži da je naše čitavo tijelo izgrađeno od takvih života; najmanja bakterija pod mikroskopom u usporedbi s njima izgleda kao slon prema najsićušnijem infuzoriju (isto, str. 245). Ti “živi životi” kontroliraju i upravljaju mikrobima, tim nevidljivim životima, i “indirektno” su graditelji, tj. izgrađuju kontrolirajući i upravljajući mikrobima, neposrednim graditeljima, opskrbljujući ih onim što im je potrebno i djelujući kao život tih života. “Živi životi” su sinteza, bit Prane, “vitalna konstruktivna energija” koja mikrobima omogućuje izgradnju fizičkih stanica. Jedna stara izreka sažima problem ovim uzvišenim i prosvjećujućim riječima: “Svjetovi su, za neupućene, izgrađeni od poznatih elemenata. Prema poimanju jednog Arhata, svi ovi elementi zajedno su božanski život; a podijeljeni, na razini manifestacije, to su bezbrojni i nebrojeni “crores” (10 000 000) života. Vatra je JEDAN, na razini Jedne Realnosti, one koja se manifestira, stoga i varljiva, a njeni djelići užareni životi koji žive i postoje na račun svakog drugog života kojega sagore. Stoga se i zovu Gutači… Svaka vidljiva stvar u ovom kozmosu bila je izgrađena od takvih života, od svjesnog i božanskog praiskonskog čovjeka, pa sve do nesvjesnih elemenata koji sačinjavaju tvar… Iz Jednog Života, bezobličnog i beživotnog, nastavlja se dalje svijet života”. (Tajna doktrina, svezak I., str. 269). Kako u svemiru, tako i u čovjeku, sve ove bezbrojne živote, svu tu gradivnu snagu teozof poznaje kao Pranu.

 

4. PRINCIP – ASTRALNO TIJELO

Pokazujući kako je čovjek građen, došli smo do principa koji se ponekad naziva animalnom dušom, a u teozofskom rječniku je to Kama Rupa ili astralno tijelo (tijelo želja). Prema građi i načinu djelovanja smještamo ga na drugu ili astralnu razinu. Tu se svrstavaju svi nagoni, strasti, osjećaji i žudnje koji su u zapadnjačkoj psihologiji klasificirani u podgrupe uma kao instinkti, sve vrste osjećaja. U zapadnjačkoj psihologiji novije struje um dijele u tri glavne grupe: osjećaje, volju i intelekt. Osjećaji se još dijele na uzbuđenja i afekte, a ovi se opet dijele u grupe i podgrupe pod brojnim nazivima. Kama ili želja, sačinjena je od čitavog niza tih “osjećaja” i možemo je opisati kao našu strastvenu i emotivnu prirodu. Tu ubrajamo sve animalne potrebe kao što su glad, žeđ, seksualni nagon, te sve strasti kao što su ljubav (na nižoj razini), mržnja, zavist, ljubomora.

To je potreba za osjetilnim životom, za doživljajem fizičkih užitaka – “žudnja tijela, žudnja očiju, oholost uma”. To je najmaterijalniji princip u našoj prirodi, koji nas čvrsto veže uz zemaljski život.

Među principima od kojih smo sačinjeni, nije molekularno građena materija ona koja je najgrublja, a najmanje bi to bilo ljudsko tijelo, Sthula Sharira to je zacijelo srednji princip koji je stvaran animalni centar, dok naše tijelo samo služi kao njegov oklop i neodgovoran je činilac i medij putem kojeg iz nas izbija sve ono animalno tijekom čitavog života”. (Tajno Učenje, svezak I., str. 280, 281).

Um povezan s nižim dijelovima Manasa, kao Kama-Manas, postaje normalna ljudska inteligencija povezana s radom mozga i taj vid njegova djelovanja uskoro ćemo proučavati. Promatran izdvojeno, um predstavlja zvijer u nama, a to je onaj Tennysonov “majmun i tigar”, sila čija je služba vezati nas uz zemlju i iluzornim osjećajima zagušiti sva viša stremljenja.

Kao što smo vidjeli, Kama je, zajedno s Pranom, “dah života”, vitalan osjetilni princip koji zahvaća svaku česticu ljudskog tijela. Stoga je tu boravište svih osjećaja, mjesto koje omogućuje rad organima za osjete. Već smo primijetili da su fizički organi za osjete, kao tjelesni instrumenti koji dolaze u neposredan dodir s vanjskim svijetom, povezani s organima za osjete u eteričkom dvojniku. Ali ti organi ne bi bili u stanju djelovati ako ih na to ne bi potakla Prana, a njihove bi vibracije ostale tek titraji, gibanje na materijalnoj razini u fizičkom tijelu, kada ne bi Kama, kao princip osjećaja, prenio vibracije u osjetila. Osjećaj je, zapravo svijest na kamičkoj razini. Kada čovjeka obuzima neki osjećaj ili strast, teozof će za njega reći da je na kamičkoj razini, misleći pri tom da njegova svijest djeluje na toj razini. Evo jednog primjera: stablo je u stanju odbijati zrake svjetla tj. eteričke vibracije, koje će pri dodiru s vanjskom opnom oka potaći na vibracije fizičke živčane stanice. One će se dalje širiti kao vibracije u fizičke i astralne centre, ali pogled na stablo neće biti spoznat sve dok ne stigne do boravišta za osjećaje. Kama nam omogućuje zamjećivanje kao takvo.

Materija astralne razine obuhvaća tzv. elementalnu esencu – materijal od kojeg je sačinjeno tijelo-želja, a specifična svojstva te tvari omogućuju joj da služi kao oklop u kojem Jastvo može doživjeti razne osjećaje. (Građa elementalne esence odvela bi nas predaleko od ovog osnovnog teksta). Astralno tijelo ili tijelo-želja, kako se često naziva, ima još iz ranijih etapa evolucije oblik obične maglovite mase i nesposobno je za djelovanje kao samostalni prijenosnik svijesti. U dubokom snu ono izlazi iz fizičkog tijela, međutim, ostaje u blizini, dok je um u njemu samom gotovo toliko uspavan koliko i samo tijelo. Ono može, ipak, biti pod utjecajem sila astralne razine koje su mu srodne po građi i tada nastaju čulni snovi. U čovjeku koji je prosječno intelektualno razvijen tijelo-želja je postalo složenije. Kada je odvojeno od fizičkog tijela ono mu je slično i po izgledu i po osobinama, međutim, čak ni tada nije svjesno svog okruženja na astralnoj razini, nego obavija mozak kao školjka unutar koje mozak može normalno funkcionirati ukoliko još nije u stanju koristiti to tijelo-želja (astralno) kao samostalnog nosioca svijesti. Samo je kod visoko razvijenog čovjeka astralno tijelo potpuno razvijeno i oživljeno, i nosilac je svijesti na astralnoj razini, baš kao što je fizičko tijelo na fizičkoj razini.

Nakon smrti viši dio čovjeka boravi još neko vrijeme u astralnom tijelu, a dužina boravka ovisi o razmjernoj gustoći ili finoći njegovih sastavnih dijelova. Kada čovjek izađe iz njega, ono još neko vrijeme opstaje kao “ljuska” i, ako je pokojnik nižeg tipa, a tijekom života na zemlji je svoja raspoloženja ispunjao strastima, nešto će od toga ostati zarobljeno u ljusci.

Tada ta školjka posjeduje svjesnost sasvim niskog stupnja, karakterizira je bezosjećajnost, bez savjesti je – riječju: nevaljano biće, tzv. “utvara”. Luta uokolo, privučena mjestima koja potiču i zadovoljavaju životinjske želje te biva uvučena u struju onih čije su životinjske strasti jake i nezauzdive. Mediji slabijeg karaktera neminovno privlače te nadasve nepoželjne posjetioce, čiji oslabljeni vitalitet zatim jača u njihovim prostorijama za seanse, gdje hvataju astralne odsjaje i imaju ulogu “bestjelesnog duha” nižeg stupnja. Ali to nije sve: ako je pri takvim seansama prisutan muškarac ili žena na jednako niskom stupnju razvoja, utvara biva privučena toj osobi i može se vezati uz nju ili njega, te se na taj način mogu stvoriti strujanja između astralnog tijela žive osobe i umirućeg astralnog tijela već pokojne osobe, a nastali je rezultat krajnje bijedne naravi.

Duži ili kraći boravak astralnog tijela kao ljuske ili kao utvare ovisi o jačem ili slabijem razvoju životinjske i strastvene prirode umiruće osobe. Ako se za vrijeme života na zemlji popuštalo životinjskoj prirodi i dozvoljavala se razuzdanost, ako su intelektualni i duhovni dijelovi čovjeka bili zapušteni ili ugušeni, dakle, ako su životne struje bile svom svojom jačinom usmjerene na strasti, tada će i astralno tijelo vremenski duže opstojati na astralnoj razini nakon što je fizičko tijelo dotične osobe već mrtvo. Ako je, pak, zemaljski život bio naglo prekinut nesretnim slučajem ili samoubojstvom, veza između Kame i Prane ne raskida se lako: tada će astralno tijelo biti jače ispunjeno životom. S druge strane, ako su za vrijeme života na zemlji požude bile svladane i zauzdane, ako su bile pročišćene i stavljene u službu čovjekova višeg razvoja, malo je onog što bi astralnom tijelu moglo dati snage, pa će se ono brzo raspasti i rasplinuti.

Ostaje još jedna mogućnost, zastrašujuća po svojim posljedicama, koja može zadesiti četvrti princip, ali ona se ne može potpuno razumjeti sve dok se ne shvati peti princip.

 

ČETVORSTVO ILI ČETIRI NIŽA PRINCIPA

Dijagram nižeg četvorstva: prolaznog i smrtnog; vidi Tajna Doktrina, tom I., str.292, izdanje Metaphysica, Bgd,2006. (U dijagramu je eterički dvojnik nazvan Linga Sharira, iako je taj izraz sada odbačen zbog zabuna koje su nastale kao posljedica upotrebe dobro poznatog hinduskog filozofskog izraza u sasvim drugačijem smislu. H. P. B. je još za vrijeme života tražila od svojih učenika da preinače terminologiju koja je prije bila nemarno upotrijebljena.)

 

Do sada smo proučavali čovjeka i njegovu nižu prirodu, te smo došli do točke u razvoju do koje ga prati životinja. Četvorstvo, promatrano samo za sebe, prije nego što dođe u doticaj s umom, tek je niža životinja; ono čeka utjecaj uma da bi postalo čovjekom. Teozofija poučava da je na taj način kroz prošle vjekove čovjek nastajao, stadij po stadij, princip po princip, sve dok se nije razvio u četvorstvo nad kojim je lebdio Duh, no tada još nisu bili u međusobnom doticaju. Čekalo se da um, koji mu je jedini mogao omo­gućiti daljnji rast i svjesnu vezu s Duhom, ispuni na taj način pravi smisao svoga postojanja. Evolucija koja se polako odvija vjekovima, ponavlja se na brži način u osobnoj evoluciji svakog čovjeka.

Pritom se svaki princip koji se kroz duga vremenska razdoblja postupno razvijao u čovjeku na zemlji javlja kao dio građe koju je dostigao u točki evolucije u određenom vremenu, dok su ostali principi latentni i čekaju da se i oni postupno manifestiraju. O evoluciji četvorstva, sve do točke od koje bi daljnji razvoj bio nemoguć bez razuma, H. P. Blavatsky piše tečnim rečenicama u arhaičnim kiticama koje su osnovna potka Tajne doktrine (dah je Duh za koji će ljudsko tijelo biti izgrađeno: grubo tijelo je čvrsto fizičko tijelo; duh života je Prana; ogledalo svog fizičkog tijela je eterički dvojnik; prijenosnik želja je Kama):

“Dah je trebao oblik; Očevi su ga dali. Dah je trebao gusto tijelo; Zemlja ga je oblikovala. Dah je trebao Duh života; Solar Lha su ga udahnuli u njegov oblik. Dah je trebao Ogledalo svog Tijela; “Dali smo mu naše vlastite”, rekoše Dhyane. Dah je trebao Prijenosnika želja; “neka mu bude” rekao je Isušitelj Voda. Ali Dah treba Um kako bi mogao obujmiti Kozmos; “To mu ne možemo dati, re­koše Oci. “Nisam ga nikada imao”, rekao je Duh Zemlje. “Oblik bi bio uništen kada bih mu ja dala svoj”, reče Ve­lika Vatra… Čovjek ostade prazna bezumna Bhuta (prika­za).

I tako je čovjek jedinka bez uma. Četvorstvo samo za se nije čovjek, Mislilac, a čovjek tek kao Mislilac postaje čovjekom.

Neka ovdje svaki čitalac zastane i porazmisli o čovjeko­voj građi i o tome dokle je stigao. Jer,

ovo četvorstvo pred­stavlja smrtni dio čovjeka, a teozofija taj dio označuje kao osobnost.

To treba biti potpuno i jasno shvaćeno ako se želi razumjeti građa čovjeka i ako čitalac želi s razumije­vanjem čitati napredniju literaturu. Istina je, da bi osobnost postala ljudska, prvo treba doći pod utjecaj zraka razuma i njima treba biti obasjana baš kao što je i svijet obasjan zrakama sunca. Ali čak i bez ovih zraka to je jasno defi­niran entitet sa svojim gustim tijelom, svojim eteričkim dvojnikom, svojim životom i svojim astralnim tijelom ili animalnom dušom.

Ima strasti, ali nema razum; ima emocije, ali nema intelekt; ima želje, ali nema razumnu volju, čeka na dolazak svog vladara, na um, čiji će ga dodir pretvoriti u čovjeka.

 

5. PRINCIP – MANAS, MISLILAC ILI UM

Stigli smo do najzamršenijeg dijela u našem učenju, te se od čitatelja traži pažnja i razmišljanje, kako bi shvatio najosnovnije pojmove u odnosima koje peti princip ima spram ostalih principa u čovjeka.

Riječ Manas dolazi od sanskrtske riječi man, što je korijen glagola misliti; to je Mislilac u nama o kojem Za­pad neodređeno govori kao o umu. Zamolit ću čitatelja da na Manas gleda kao na Mislioca, a ne kao na um, jer riječ Mislilac daje naslutiti da se radi o nekom tko razmišlja tj. o nekoj osobi ili nekom biću. A upravo je to teozofsko poimanje Manasa, jer Manas je besmrtna individualnost, stvarno “Ja”, koje se iznova umata u prolazne osobnosti, a samo po sebi traje vječno. U Glasu tišine opisan je u savjetovanju upućenom kandidatu za inicijaciju:

„Budi ustrajan, kao onaj koji vječno traje. Tvoje sjene (osobnosti) žive i nestaju; ono što će u tebi živjeti vječno, ono što u tebi zna, to je znanje koje nije od ovog svijeta koji nestaje; to je čovjek koji je bio, koji jest, koji će biti i kojem sat neće odzvoniti. (II dio).

H. P. Blavatsky to je jasno opisala u knjizi “Ključ Teozofije”:

„Pokušajte zamisliti duh, nebesko biće, kojim god ga imenom nazvali, božansko po svojoj suštinskoj prirodi, a ipak ne dovoljno čisto da bi bilo jedno sa SVIM, pa stoga mora pročistiti svoju prirodu da bi napokon moglo postići svoj cilj. To može učiniti samo prolazeći individualno i osobno, tj. duhovno i fizički, kroz svako iskustvo i osjećaj koji postoji u raznolikom ili diferenciranom univerzumu. Zato ono nakon stjecanja iskustva u nižim carstvima i uspinjanja sve više na svaku prečku ljestvice bića, mora proći svako iskustvo na ljudskim razinama. Po svojoj stvarnoj biti ono je misao i zato se u množini nazivaju Mânasaputre, ili „sinovi (univerzalnog) uma. Ta individualizirana misao je ono što mi teozofi nazivamo istinskim ljudskim Egom, misaonom jedinkom zatočenom u čahuri od mesa i kostiju. To je zaista duhovna jedinka, ne tvar, a takve su jedinke inkarnirajući Egoi koji daju informacije gomili životinjske materije nazvanoj čovječanstvom, koji su nazvani Mânasaputre i „umovima“. (Ključ do Teozofije, str.124, III revidirano englesko izdanje, 1893.).

Ova misao će možda biti jasnije shvaćena ako ukratko proučimo evoluciju čovjeka kroz prošla vremena. Nakon što je četvorstvo bilo polagano građeno, poput slobodne kuće bez stanovnika, koja je tako prazna stajala u očekivanju dolaska onoga koji je trebao u njoj stanovati. Ime Mânasaputra (sinovi uma) obuhvaća čitavu lepezu stupnjeva in­teligencija, počevši od moćnih “Sinova Vatre”, čija ljudska evolucija leži daleko iza njih, pa sve do bića koja su postigla individualizaciju u ciklusu koji je prethodio ovom našem, i koja su bila spremna za inkarnaciju na ovoj Zemlji, kako bi mogla ispuniti daljnju ljudsku etapu u tije­ku evolucije. Neka uzvišena inteligentna bića inkarnirala su se kao voditelji i učitelji naše nerazvijene ljudske prirode, te su postali osnivači i božanski upravitelji pradavnih      civi­lizacija. Velik broj bića o kojima smo prije govorili, a koja su već imala djelomično razvijene umne sposobnosti, nasta­nio se u ljudskom četvorstvu, tj. čovjeku još nerazvijenog uma. To su reinkarnirajući Mânasaputre, koji su postali stanovnici ljudskog tijela kakvo je tada bilo razvijeno na Zemlji, i upravo ti Mânasaputre, reinkarnirajući se kroz stoljeća, predstavljaju reinkarnirajući Ego, Manas u nama, vječni individuum, peti princip u čovjeku. Ljudski rod je tijekom vjekova od tih uzvišenih Mânasaputra primio u nasljedstvo prvu iskru uma, zraku koja je potakla na rast latentnu klicu uma, te se tako i tada rodila ljudska duša. I upravo te vremenske razlike u samom započinjanju indivi­dualnog života, u novoj kvaliteti života s vječnim Božanskim Duhom u ljudskoj duši, objašnjavaju ogromne razlike koje postoje u mentalnim sposobnostima koje nalazimo u sadašnjem čovječanstvu.

Velik broj naziva koji se upotrebljava za taj peti princip vjerojatno je u mnogih koji su počeli studirati teozofiju još i uvećao nejasnoće. Za izraz Mânasaputra mogli bismo reći da je povijesno ime, tj. ime koje ukazuje na klasu već individualiziranih duša i na njihov ulazak u čovječanstvo na određenoj točki evolucije; Manas je uobičajeno ime, opisno ime za intelektualnu prirodu tog principa; Individuum ili “Ja”, ili Ego, podcrtava stalnost tog principa, činjenicu da ne umire, da je to princip koji daje osobni pečat, u mislima se odjeljuje od svega što je zaseban entitet, to je Subjekt u zapadnjačkoj terminologiji, za razliku od Objekta, Viši Ego ga razlikuje u kontrastu prema Osobnom Egu, te o tome moramo reći slijedeće: Reinkarnirajući Ego naglašava činjenicu da je to princip koji se neprestano reinkarnira i tako u sebi objedinjuje iskustva svih života preživjelih na Zemlji. Postoje i drugačiji nazivi, no njima se u ovoj po­četnoj studiji nećemo baviti. Navedeni nazivi najčešće se upotrebljavaju, pri čemu nema nikakvih poteškoća, no kada se naizmjence upotrebljavaju, a bez dodatnih objašnjenja, zbunjeni čitatelj čupa kosu od jada, pitajući se o koliko li se to principa radi i u kakovom su oni međuodnosu.

Sada moramo proučiti Manas tijekom samo jedne inkar­nacije, a što može poslužiti kao primjer za sve, započinjući s trenutkom u kojem je Ego uvučen (razlozima koji su bili potaknuti prijašnjim životima na Zemlji) u obitelji u kojoj će se roditi kao ljudsko biće i poslužiti mu za još jedno utjelovljenje. (Ovdje ne razrađujem reinkarnaciju, jer ta velika i bitna teozofska doktrina mora biti posebice proučena). Mislilac, zatim, čeka izgradnju “kuće života” u kojoj će bo­raviti, pri čemu se u tom se momentu javlja jedna poteš­koća: kako je on sam duhovno biće koje živi na mentalnoj ili trećoj razini, na razini daleko višoj od razine fizičkog univerzuma, on ne može imati utjecaja na molekule grube materije od kojih se izgrađuje njegovo prebivalište, ne može ih staviti pod neposredan utjecaj svojih najprofinjenijih čestica. Stoga on dio svoje supstance, koja se umata astral­nom tvari, a zatim, uz pomoć eteričke tvari, prožima čitav nervni sustav još nerođena djeteta u tijeku njegova fizičkog sazrijevanja, kako bi se oblikovao misaoni princip u čovje­ka. Ta projekcija Manasa, o kojoj govorimo kao o njego­vom odsjaju, njegovoj sjeni, njegovoj zraci, a ima i drugih opisnih i alegorijskih imena, zapravo je niži Manas – za razliku od višeg Manasa – jer Manas za vrijeme trajanja svake inkarnacije ima dvojaku prirodu. O tome H. P. Blavatsky kaže:

“Bit Manasa postaje dvojna prilikom utjelov­ljenja i inkarniranja. Naime, zrake vječnog božanskog Uma, promatrane kao individualna bića, poprimaju dvojnu priro­du koja: a) po svojoj biti i inherentnim karakteristikama kroz um teži ka nebu (viši Manas), i b) koja uključuje ljudsku sposobnost mišljenja, na animalnoj razini, no, koja je racionalizirana uslijed superiornosti ljudskog mozga i to je kamički usmjeren niži Manas.” (Ključ do Teozofije, str.125, III revidirano englesko izdanje, 1893.).

Sada ćemo se osvrnuti samo na niži Manas, te vidjeti koju ulogu ima u građi čovjeka.

On je uronjen u četvorstvo i možemo ga zamisliti kako Kamu čvrsto drži jednom rukom, dok se drugom pridržava za svog oca, viši Manas. Za trajanja ovozemaljskog života tijekom svake uzastopne inkarnacije postavlja se i rješava jedan problem: da li će Manas biti povučen Kamom na­dolje i odvojen od trojstva kojemu po svojoj prirodi pripada ili će k svome izvoru pobjedonosno donijeti natrag sva svoja iskustva pročišćena za života na Zemlji? U ovoze­maljskom životu su Kama i niži Manas povezani, pa se često prikladno nazivaju Kama-Manas. Kao što smo vidjeli, Kama je izvorište animalnih i strastvenih elemenata, a niži ih Manas racionalizira i dodaje intelektualne sposobnosti, te tako imamo mozak-um, mozak-inteligenciju, odnosno, to je djelovanje Kama-Manasa u mozgu i nervnom sustavu, pri čemu upotrebljava fizički instrument kao svoj organ na materijalnoj razini. Za vrijeme trajanja čovjekova života ta su dva principa međusobno isprepletena i rijetko kada dje­luju odvojeno, ali učenik teozofije mora znati da Kama-Manas nije neki novi princip, nego je to prožimanje četvr­tog s nižim stupnjem petog principa.

Kao što vatrom možemo upaliti stijenj, a boja plamena tog gorućeg stijenja ovisi o njegovoj kakvoći i tekućini kojom je natopljen, tako i žar Manasa obasjava mozak i kamički stijenj u svakom ljudskom biću, a boja razlivene svjetlosti s tog stijenja ovisi o kamičkoj prirodi i razvijenosti mozgovnog instrumenta. Ako je kamička priroda jaka i ne­disciplinirana, tada zamućuje čisto manasičko svjetlo, popri­majući tmurne tonove i zagađujući ga ogavnim dimom. Ako je mozgovni instrument nesavršen ili nerazvijen, on oslab­ljuje svjetlo i onemogućuje mu isijavanje prema vanjskom svijetu. H. P. Blavatsky je u svom članku o “Geniju” ne­dvosmisleno ustvrdila:

“Ono što kod neke osobe nazivamo ‘izražavanjem genija’ zapravo su samo manje ili više uspješni pokušaji tog Ega da se afirmira u svojoj pojavnosti u fizič­kom obliku – u čovjeku od praha – i to kroz njegov svakodnevni život. Ego jednog Newtona, Eshila ili Shakespearea od iste je tvari i esence kao i Ego nekog prostaka, ignoranta ili budale, pa čak i idiota; a izražaj njegove duševne snage (genija) ovisit će o fiziološkoj i materijalnoj građi fizičkog čovjeka. Ni jedan Ego nije različit od nekog drugog Ega u svojoj prvotnoj ili izvornoj srži i prirodi. Kao što je već rečeno, ono što će od jednog smrtnika načiniti velikog čovjeka a nekog drugog pretvoriti u vulgarnu, bu­dalastu osobu, jest kvaliteta i sastav fizičke ljušture ili omotača, te primjerenost mozga i tijela za propuštanje i su-oblikovanje svjetla koje je istinska čovjekova duša; a ta prikladnost ili neprikladnost je rezultat Karme. Mogli bismo to izreći i usporedbom u kojoj je fizički čovjek instrument, dok je Ego svirač na njemu. Potencijal za izvođenje savršene glazbe leži u onom prvom instrumentu kao takvom – te iz pokvarenog ili loše načinjenog instrumenta svirač neće moći nikakvom vještinom dobiti čistoću zvuka. Ta čistoća ovisi o točnom prijenosu – riječju i djelom – neiskazane božanske misli iz dubine čovjekove subjektivne ili unutarnje prirode na objektivnu razinu. Slijedeći našu poredbu, fizički čovjek može biti neprocjenjiv Stradivari ili jeftina i napukla violina ili mediokritet između to dvoje, dok će u rukama jednog Paganinija tom instrumentu biti udahnuta duša.” (Lucifer; studeni 1889., str. 228).

Imamo li na umu da organ kroz koji funkcionira misao­ni princip preko manifestacija, nameće ograničenja i načine mišljenja svojstvene nekoj osobi (Upamtimo da su ograničenja i načini razmišljanja ovisni o djelovanju Ega u prijašnjim životima na Zemlji.), lakše ćemo shvatiti kako niži Manas djeluje u čovjeku; mentalna sposobnost, intelek­tualna snaga, oštroumnost, domišljatost – sve su to njegovi oblici manifestiranja, a mogu se razviti sve do onoga što često nazivamo genijalnošću. H. P. Blavatsky o tome govori kao o “lažnom geniju kao rezultatu kulturne okoline i čiste intelektualne oštroumnosti”. Takva će narav često pokazivati i kamičke elemente kao što su strast, taština i arogancija.

Viši Manas se tek rijetko kada može manifestirati na sadašnjem stupnju ljudske evolucije. Ponekad bljesak s tih uzvišenih predjela osvijetli sumrak u kojemu mi prebivamo, a za svakog su teozofa samo ti odbljesci ona istinska genijalnost: “O, čovječe zemaljski, ti tamničaru božanskog prognana nebesnika”. Teozofija nas uči da prisutnost različitih kreativnih snaga u čovjeku – zajednički nazvanih genijalnost – nije plod puke slučajnosti, niti su to genetski naslijeđene urođene kvalitete koje atavizam često intenzivira, već je to zbir individualnih, prethodno proživljenih iskustava Ega u njegovom prošlom životu i životima. Iako je po svojoj prirodi i esenci sveznajući, njemu je ipak neophodno po­trebno iskustvo u ovozemaljskim stvarima, koje iskazuje kroz osobnosti na zemaljski objektivnoj razini, kako bi im omogućio ostvarenje apstraktnih iskustava. Naša filozofija uči da oplemenjivanje određenih sklonosti tijekom dugog niza prošlih inkarnacija mora konačno doseći vrhunac u ne­kom budućem životu, kada će genij u nama razbujati te darove u nekom pravcu. (Lucifer; studeni 1889., str. 229- 230)

Prvotni uvjet za manifestaciju istinske duhovne nadarenosti ili genijalnosti je čistoća života.

Kama-Manas predstavlja čovjekovu osobnost. Uvidjeli smo da je četvorstvo jedna cjelina, osobnost ili “sjena”, a niži Manas daje mu ovu individualnu obojenost, po kojoj se ta osobnost prepoznaje kao “ja”. Ona postaje svjesna sebe kao intelekta, samu sebe shvaća kao različitu od svih ostalih “ja”; zavarana tom prividnom odvojenošću ona na taj način osjeća, te nije svjesna sveopćeg jedinstva izvan svojih osjeta. A niži Manas, privučen živahnošću materi­jalnih utisaka, upravljen zamasima kamičkih emocija, strasti želja, primamljen materijalnim stvarima, oslijepljen i zaglušen olujnim povicima u koje je uronjen – taj je niži Manas sklon zaboraviti čistu i mirnu veličajnost svog mjesta rođenja, pa se baca u strastveni nemir koji umjesto mira donosi tek obični ushit. I neka bude upamćeno da je baš taj, sasvim niski Manas, onaj koji svojim dodirom podaje osjetilima i animalnoj prirodi okus užitka. No, što je uopće strast koja niti predviđa niti pamti, čemu ekstaza ako uz nju nema profinjene snage imaginacije, nježnih boja mašte i sanja?

Ali ima i drugačijih okova, sapinjujućih i još jačih, koji niži Manas čvrsto vežu uz zemlju. Iskovani su od ambicija, od želje za slavom, možda se žudi politička moć ili intelek­tualna nadmoć.

Tako dugo dok je bilo čiji rad iznuđen samo da bi se pridobila ljubav, nagrada ili priznanje da je rad “moj” a ne nekog drugog, tako dugo dok i u najtajnovitijem kutku srca ostaje makar i slabašna žudnja koja nas odvaja od zakona kozmosa, tako dugo će i Manas, usprkos velikim ambicijama, usprkos širenju milosrđa i usprkos pleme­nitim postignućima, ostati obojen Kamom, te neće biti čist kao što je čist njegov izvor.

12.07.2018.

DJELOVANJE MANASA

Uvidjeli smo da je peti princip dualan tijekom svakog razdoblja zemaljskog života i da niži Manas, povezan uz Kamu, tzv. Kama-Manas, funkcionira u mozgu i živčanom sustavu čovjeka. Sada moramo krenuti dalje s našim istraživanjima kako bismo mogli jasno razlučiti aktivnost višeg Manasa od onog nižeg, te tako bolje shvatiti kako funkcionira ljudski mozak.

Dakle, stanice mozga i živčanog sustava, kao i sve ostale stanice, građene su od sićušnih čestica koje se zovu molekule (doslovno: male hrpice). Te se molekule međusobno ne dodiruju, nego ih grupirane zajedno drži ona manifestacija Vječnog Života koju nazivamo privlačnom silom. Kako jedna drugu ne dodiruju, u stanju su vibrirati, ako su pokrenute, a zapravo su u stanju neprestanog pokreta. H. P. Blavatsky napominje (Lucifer, listopad 1890., str.92,93) da je molekularno gibanje najniži i najmaterijalniji oblik Jedinstvenog Vječnog Života. Njegovo je gibanje “Veliki Dah” i izvor je svakog pokreta na bilo kojoj razini u kozmosu. U sanskrtskom su jeziku korijeni riječi duh, dah, biće i gibanje u osnovi isti, a Rama Prasad kaže da “svi ovi korijeni kao počelo imaju zvuk što ga stvara disanje životinja” – zvuk izdisaja i udisaja.

Tako niži um, Kama-Manas, djeluje na molekule stanica živaca kroz gibanje, potiče ih na vibriranje i tako na fizičkoj razini pokreće umnu svijest. Sam Manas ne bi mogao djelovati na te molekule, ali njegova zraka, niži Manas, umotan u astralnu materiju i povezan s kamičkim elementima, u stanju je pokrenuti fizičke molekule čime omogućuje “svijest u mozgu”, uključujući tu pamćenje i sve ostale funkcije mozga koje su nama poznate. Te manifestacije, “kao i sve ostale pojave na materijalnoj razini… moraju u konačnoj analizi biti povezane sa svijetom vibracija”, kaže H. P. Blavatsky. Ali, naglašava ona, “po svom podrijetlu one pripadaju drugačijem i višem svijetu sklada”. Njihov je izvor u manasičkoj esenci, u zraci, ali su na materijalnoj razini pretvorene u vibracije koje djeluju na molekule mozga.

U teozofskom rječniku takvo djelovanje Kama-Manasa zove se psiha. Sve mentalne i emotivne aktivnosti uzrokovane su tom psihičkom energijom, koja je ograničena fizičkim instrumentom putem kojeg djeluje. To je već bilo detaljno razloženo, a sada će biti razjašnjen i logički temelj navedenih iskaza. Ako je molekularna građa mozga kvalitetna i ako je rad kamičkih organa (jetre, slezene i dr.) zdrav i uredan, tako da ne remeti molekularnu građu živaca koji ih povezuju s mozgom, tada će psihički dah, preplavljujući taj instrument, probuditi u toj čistoj Eolskoj harfi harmoničnu i snažnu melodiju. Dočim gruba ili oskudna molekularna građa, kao i nered izazvan alkoholom, krv zatrovana nečistim životom ili bludnošću, olabavljuje ili previše steže struje Eolske harfe, koje postaju zabrtvljene prljavštinom ili istrošene grubim postupcima, te u trenutku u kojem psihički dah prijeđe preko njih one nijeme ili sviraju oštar, disonantan ton, ne zato što tu nema daha, nego stoga što su strune pokvarene.

Mislim da će sada biti potpuno razumljivo da je ono što mi zovemo um ili intelekt, prema H. P. Blavatsky “blijed i često iskrivljen odraz” samog Manasa ili našeg petog principa, a Kama-Manas je “uman, no ipak zemaljski ili fizički intelekt čovjeka, oklopljen i ograničen materijom, pa stoga potpada pod njen utjecaj”. To je “niže ja” ili ono što se, putem našeg fizičkog sustava i djelovanja na toj razini prividnosti, zamišlja kao Ego sum, zapadajući tako u ono što budistička filozofija naziva “herezom odvojenosti”. Ljudska osobnost je izvor “psihičkog, odnosno, u najboljem slučaju, zemaljske mudrosti”, koja je pod utjecajem kaotičnih ljudskih poticaja ili bolje rečeno, animalnih strasti ukotvljenih u ljudskom tijelu. (Lucifer; listopad 1890., str. 179).

Onome tko proučava principe reinkarnacije razumijevanje će u mnogome biti olakšano ako shvati da Kama-Manas pripada ljudskoj osobnosti, da djeluje u mozgu i putem njega, potičući molekule mozga na vibraciju. Ta će važna tema biti razrađena u nekoj drugoj knjizi iz ove edicije, te se ovdje njome neću baviti, samo bih željela podsjetiti čitatelja da obrati pozornost na činjenicu da je niži Manas zraka koja dolazi od besmrtnog Mislioca, tj. zraka koja obasjava osobnost, a sve funkcije u svijesti mozga potaknute na aktivnost, povezane su s mozgom, gdje se i odvijaju. Molekule mozga potaknute na vibraciju fizički su organi u čovjeku od mesa. One nisu postojale kao molekule mozga prije njegova začeća, niti će kao takve postojati poslije njegove razgradnje. Njihova je funkcija limitirana ograničenjima osobnog života nekog čovjeka, tj. životom fizičkog tijela, životom osobe koja je u prolazu.

Ona sposobnost o kojoj govorimo kao o pamćenju na fizičkoj razini ovisna je o reakciji tih molekula mozga na poticaj iz nižeg Manasa i ne postoji nikakva veza među mozgovima uzastopno reinkarnirajućih osobnosti, osim kroz viši Manas, koji ih svaki put isijavanjem svoje zrake nadahnjuje i prosvjetljuje. Dakle, iz toga neminovno proizlazi da, osim ako se svijest čovjeka ne uzdigne od fizičke i kama-manasičkih razina na razinu višeg Manasa, osjećanje jedne osobnosti ne može doprijeti do one druge. Sposobnost sjećanja prolaznog je karaktera u čovjekovoj kompleksnoj prirodi, a sjećanje na prošle živote mogu imati samo oni koji su u stanju podići svoju svijest na razinu besmrtnog Mislioca, te mogu, slikovito rečeno, putovati u svijesti gore-dolje niz zraku koja je most između smrtnog čovjeka koji nestaje i besmrtnog koji traje. No ako smo u stanju izdići iz ove naše čahure svoju svijest duž zrake koja spaja niže s našim istinskim Jastvom i tako dostići viši Manas, tamo ćemo naći cjelokupnu prošlost svih naših prijeđenih života na Zemlji, pohranjenu u memoriji vječnog Ega. Tu prošlost možemo dozvati natrag u naš mozak putem iste one zrake pomoću koje se možemo popeti naviše do našeg “Oca”. Ali to je dostignuće koje pripada razvijenijem stadiju čovjekove evolucije i, sve dok se ta razina ne dostigne, uzastopne osobnosti povezane manasičkom zrakom odijeljene su jedna od druge, te ih zato ne povezuje nikakvo sjećanje. To je jasno svakome tko je o tome razmišljao, ali kako je na Zapadu ponešto nepoznata razlika između osobnosti i besmrtne individualnosti, dobro je ukloniti sve nepoznanice na tom području.

Niži Manas može se razvijati u jednom od ova tri pravca: može se uzdići do svog izvora i uz neprestano i neumorno ulaganje u to nastojanje, postati konačno jedno sa svojim “Ocem na nebu” ili višim Manasom, Manasom neuprljanim zemaljskim elementima, čistim i neokaljanim. On se može djelimice uzdizati, a djelimice je sklon padati naniže. To je najčešći slučaj kod prosječnog čovjeka. Može ga zadesiti najtužnija od svih sudbina, da bude tako opterećen kamičkim elementima da na kraju postaje jednak njima te biva otrgnut od svog roditelja i nestaje.

Prije nego što proučimo te tri sudbine, moramo dodati još nekoliko riječi u svezi s djelovanjem nižeg Manasa.

Što se niži Manas više odvaja od Kame, to više postaje gospodarem nižeg dijela u čovjeku, iskazujući tako sve više svoju istinsku i pravu prirodu. U Kami je želja, pokrenuta tjelesnim potrebama, i Volja, koja je isijavajuća energija Jastva u Manasu, često zarobljena neobuzdanim fizičkim porivima. Ali može se dogoditi da Manas “kroz neko vrijeme bude odvojen od Kame i tada postaje vodič najviših mentalnih sposobnosti i organ slobodne volje u fizičkom čovjeku” (Lucifer, listopad 1890., str. 94). Preduvjet za tu slobodu je ukroćena Kama, Kama položena pod noge osvajača. Ako djevu Volju želimo imati na slobodi, manasički sv. Juraj mora prvo ukrotiti kamičkog zmaja, njenog uzničara. Sve dok Kama nije obuzdana, Želja će gospodariti Voljom.

S druge strane, što je niži Manas slobodniji od Kame, postaje sve sposobniji provesti do osobnosti s kojom je povezan, impulse koji dolaze s njegovog izvorišta. Kao što smo već vidjeli, tada će zablistati duhovna nadarenost, svjetlo koje od višeg Ega prodire kroz niži Manas sve do fizičkog mozga, odakle se objavljuje svojoj okolini. A i sama H. P. Blavatsky ističe da takvo prosijavanje može čovjeka uzdići iznad normalne granice ljudskih moći. “Viši Ego”, kaže ona, “ne može direktno djelovati na fizičko tijelo, budući da njegova svijest pripada sasvim drugoj razini i razinama misli, dok niže “ja” može, s tim da će djelovanje i ponašanje ovisiti o njegovoj slobodnoj volji i izboru, shodno čemu će ili gravitirati naviše prema svom roditelju (’Ocu na nebesima’) ili pak prema ’životinji’ (čovjeku od mesa) u kojoj prebiva. Viši je Ego, kao dio esence Univerzalnog Uma, neograničeno sveznajući na svojoj razini, dok u našoj zemaljskoj sferi postoji samo kao potencijal, a to je stoga što ovdje može djelovati jedino kroz svoj alter ego, kroz osobnost. Dakle, prvo spomenuto tijelo, vehikl, nosilac je svijesti sveukupnog znanja iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i upravo je to onaj praizvor s kojeg njegov ’dvojnik’ (niži Manas) letimično zahvaća pogledom ono što je izvan čovjekovih osjetila, a viđeno prenosi do određenih stanica u mozgu i na taj način čovjek postaje vidovit, vrač ili prorok, (no taj je proces nepoznat našoj znanosti). (Lucifer, studeni 1890., str. 179). To je ona prava vidovitost o kojoj ćemo uskoro reći nekoliko riječi. Svakako da je ona posve rijetka i kao rijetkost dragocjena. ”Blijed i iskrivljen odraz” te pojave naći ćemo na spiritističkim seansama o kojima H. P. Blavatsky piše: “Što je u stvari medij? Izraz medij, ako pri tome ne mislimo na stvari i objekte, pridaje se osobama kroz koje se vidi ili prenosi radnja neke druge osobe i bića. Za spiritiste koji vjeruju u komunikaciju s bestjelesnim duhom, koji se može iskazati kroz medij ili ga može potaknuti na prenošenje svojih poruka, ta pojava izgleda kao blagodat i velika povlastica. S druge strane, za nas teozofe koji, za razliku o spiritista, ne vjerujemo u komunikaciju s duhovima, taj dar predstavlja jedno od najopasnijih psihičkih stanja. Medij nije nitko drugi nego netko u čijoj osobnosti, ili zemaljskom umu, količina astralnog svjetla tako dominira da time ispunja njegovu čitavu konstituciju fizičkog tijela. Na taj način su svaki organ i stanica ugođeni i podložni strahovito snažnoj i neprirodnoj tenziji (Lucifer, studeni 1890., str. 183).

Vraćamo se na tri sudbine o kojima smo prije govorili, a od kojih bilo koja može zadesiti niži Manas.

On se može uzdići do svog izvora i postati jedno s Ocem na nebu. Do tog postignuća može se jedino doći tijekom mnogih uzastopnih inkarnacija koje su sve svjesno okrenute prema tom cilju. Sa svakim novim životom fizičko tijelo postaje sve tankoćutnije, te prilagodljivije na vibracije prijemljive za manasičke impulse, tako da manasička zraka treba postupno sve manje grubu astralnu materiju kao svoje tijelo, vehikl.  “Jedan dio misije manasičke zrake jest da se postupno oslobodi slijepog, zavaravajućeg elementa, koji je, iako s njom sačinjava određenu duhovnu jedinku, na ovoj razini ipak dovodi u tako tijesnu vezu s materijom da time potpuno zaklanja njenu božansku prirodu i osujećuje njenu intuiciju”. (Lucifer, studeni 1890., str. 182). Ona se iz života u život čisti od tog “slijepog zavaravajućeg elementa”, sve dok konačno, kao gospodar Kame, s fizičkim tijelom usklađenim s umom, tj. nižom prirodom prilagođenoj višoj, zraka ne postane jedno sa svojim isijavajućim izvorom. Tako se rađa Adept, “Otac i Sin”, postavši jedno na svim razinama, kao što su oduvijek i bili “jedno na nebesima”. Za njega je krug inkarnacija završen, prijeđen je ciklus svih potrebnih iskustava. Stoga se On može inkarnirati po volji, kako bi poslužio čovječanstvu, ili može boraviti na razinama oko Zemlje gdje je bestjelesan, pomažući daljnju evoluciju naše planete i ljudskog roda.

Nadalje, niži Manas može djelimice stremiti prema višem, a djelimice naginjati prema nižem. To je uobičajeno ponašanje prosječnog čovjeka. Čitav je život bojno polje, a bitka plamti u nižem manasičkom predjelu, gdje se Manas rva s Kamom za prevlast nad čovjekom. Čim težnja za višim pobijedi, slamaju se lanci osjeta, a niži se Manas preplavljen svjetlom svog rodnog mjesta vine uvis na snažnim krilima stresajući sa sebe zemaljski prah. Ali, gle! Podrezana krila uskoro posustaju, smalaksaju, dršću, sve slabije zamahuju zrakom i sunovraćuje se kraljevska ptica čije je pravo stanište u višim sferama, opet se sručuje u zemaljski glib, gdje je Kama verigama zakiva.

Što li se događa s nižim Manasom, kojeg smo sada proučili, kada završi razdoblje inkarnacije, a vrata smrti prepriječe se na našem putu života?

Kama-Manas oslobađa se ubrzo nakon smrti fizičkog tijela, te neko vrijeme boravi na astralnoj razini zaogrnut tijelom astralne materije. Iz svega toga se postupno oslobađa ubrzo nakon smrti fizičkog tijela, te neko vrijeme boravi na astralnoj razini zaogrnut tijelom astralne materije. Odatle se postupno oslobađa manasička zraka, čista i neokaljana i nakon što u nižim razinama Devachana proboravi duže vrijeme, vraća se svom izvoru, noseći sa sobom ona životnu iskustva čija je priroda dostojna da bude preuzeta od Višeg Ega. Na taj način Manas opet postaje jedinstven u drugom dijelu razdoblja koje protječe između dviju inkarnacija. Manasički Ego, ponad kojeg lebdi Atma-Buddhi, a to su dva najviša principa u ljudskoj građi kojima se još nismo bavili, prelazi u devahansko stanje svijesti, gdje se odmara od životnih borbi kroz koje je prošao. Iskustva tek završenog zemaljskog života prenosi u manasičku svijest niža zraka povučena natrag u svoj izvor. Na devahanskoj razini ta iskustva omogućuju nastavak zemaljskog života Iišenog svih patnji, te ispunjenje zemaljskih težnji i želja, ukoliko su bile čiste i uzvišene. Poetična izreka da “um stvara svoje vlastito nebesko carstvo” istinitija je nego što bi mnogi pomislili, jer čovjek je uvijek ono što misli, a na devahanskoj razini je um oslobođen grube fizičke materije kroz koju djeluje na objektivnoj razini. Razdoblje devahana je vrijeme za asimiliranje životnih iskustava i ponovno stjecanje ravnoteže prije početka novog putovanja. To je dan što slijedi iza noći zemaljskog života, to je život različit od ovog zemaljskog. Povremeno vraćanje ovamo je, kao i posvuda u prirodi, plima i oseka, ganuće i smiraj, ritam Univerzalnog života. Takvo devahansko stanje svijesti traje u nejednako dugim razdobljima, proporcionalno dostignutom stadiju u evoluciji, te se smatra da Devachan prosječnog čovjeka traje nekoliko stotina godina, a ponekad i više od tisuću pet stotina godina.

Istovremeno, onaj dio nečistog omotača nižeg Manasa koji ostaje isprepleten s Kamom, ponešto smućuje svijest astralnog tijela, donosi mu nepotpuno pamćenje događaja iz upravo završenog zemaljskog života. Ako su za trajanja inkarnacije emocije i strasti bile snažne, a manasički element slab, tada će astralno tijelo biti tako ispunjeno energijom, da će i dalje postojano trajati tijekom dužeg vremenskog razdoblja i nakon što je fizičko tijelo već mrtvo. U njemu će se pojaviti znatna količina svijesti, ovisno o tome koliko će manasička zraka biti nadvladana silovitim kamičkim elementima, te koliko od same zrake ostaje u njima zapetljano. S druge strane, ako je upravo završeni život na Zemlji bio ispunjen misaonim raspoloženjima i čistoćom, u astralnom će tijelu biti malo energije, te će ono kao tek blijeda prividna slika osobe kojoj je pripadalo ubrzo izblijediti, raspasti se i nestati.

Sada ćemo bolje razumjeti “utvaru”, o kojoj smo prije govorili. Ona je u stanju iskazati znatnu dozu inteligencije ako je manasički element još prisutan u većoj mjeri, što se događa s astralnim tijelom osoba s jakom animalnom prirodom, te silovitim, ali i surovim intelektom. Naime, inteligencija neke kamički snažne osobe može biti izvanredno jaka i djelotvorna, iako nije profinjena ili osjetljiva, te je utvara takve osobe dodatno vitalizirana magnetskim strujanjima, koja do njih dopiru od osoba koje još uvijek žive u fizičkom tijelu i u stanju je u znatnoj mjeri iskazati intelektualne sposobnosti nižeg tipa. Ali takva utvara je besvjesna, lišena plemenitih impulsa, naginje prema raspadanju, a komunikacija s njom samo će donijeti zlo, bilo to produženje njena vitaliteta na račun strujanja koja izvlači iz fizičkih tijela i kamičkih elemenata živih osoba ili način da iscrpljuje vitalitet tih živih osoba i zagađuje ih astralnim primjesama posve nepoželjne naravi.

Ne smijemo zaboraviti da i bez seansi može doći do nepovoljna kontakta između kamičkih utvara i živih ljudi. Kao što smo već napomenuli, njih privlače mjesta koja udovoljavaju animalnoj prirodi čovjeka: gostionice s pijankama, kockarnice, javne kuće. Sva ta mjesta puna su opakog magnetizma, to su vrtlozi magnetskih strujanja najnečistije vrste. Ona magnetskom snagom privlače utvare, koje time postaju uvučene u psihičke virove svega zemaljskog i čulnog. Oživljena strujanjima bliskim njima samima, astralna tijela postaju sve aktivnija i snažnija. Natopljena zračenjima strasti i želja koje fizički više ne mogu zadovoljiti, svojim magnetskim strujama pojačavaju slične struje u drugim živim ljudima, pri čemu se poticaj i odgovor na nj neprestano nadovezuju, a animalna priroda fizičke osobe postaje sve nadmoćnija. Što se više njome poigravaju sile kamičkog svijeta, to je se manje može voljom kontrolirati. Kama-loka (od loka, mjesto, dakle, mjesto za Kamu) ime je koje se često upotrebljava za označavanje one razine astralnoga svijeta kojoj te utvare pripadaju i otkud isijavaju magnetska strujanja pogubne ćudi, baš kao što se iz kuće pune kuge razmiljuju klice bolesti, koje mogu rasti ucijepljene u prikladno tlo nekog slabo vitalnog fizičkog tijela.

Sasvim je moguće da će mnogi, nakon što pročitaju ove navode, ustvrditi da je teozofija oživljavanje srednjovjekovnog praznovjerja i da vodi u imaginarne strahove. Teozofija razjašnjava srednjovjekovno praznovjerje i ukazuje na prirodne činioce na kojima se praznovjerje temeljilo i odakle je dobivalo snagu uvjerenja. Ako u prirodi postoje razine različite vrste od one fizičke, nikakvo umovanje neće učiniti da one nestanu, vjerovanje u njihovu egzistenciju iznova će se buditi, no istinsko znanje daje im jasno mjesto u kozmičkom poretku i ruši praznovjerje točnim razumijevanjem njihove prirode i zakona po kojima djeluju. Pritom ne smijemo zaboraviti da se osobe čija je svijest na fizičkoj razini, mogu zaštiti od nepovoljnih utjecaja tako da sačuvaju čist um i jaku volju.

Protiv bolesti najbolje ćemo se zaštititi održavanjem našeg tijela u odličnoj kondiciji; od nevidljivih klica se ne možemo braniti, ali možemo spriječiti da naša tijela postanu pogodno tlo za rast i razvoj bacila, a svakako se ne trebamo hotimično naći u situaciji u kojoj je zaraza moguća. To se isto odnosi i na maligne klice s astralne razine. Mi možemo spriječiti stvaranje kama-manasičkog tla u kojemu bi one mogle proklijati i razviti se, ne trebamo odlaziti na izopačena mjesta, niti svojevoljno poticati prijemljivost i medijske sklonosti. Naša najbolja zaštita su jaka, djelotvorna volja i čisto srce.

Postoji i treća mogućnost za Kama-Manas kojoj ćemo sada posvetiti pažnju, a za koju smo već prije napomenuli da je to sudbina koja može zadesiti kamički princip, a “zastrašujuća je po svojim posljedicama”.

On se može odvojiti od svoga izvora, stopiti se s Kamom umjesto s višim Manasom. To je, srećom, vrlo rijetka pojava, tako rijetka u ljudskom životu kao što je rijetko, samo u dijametralno suprotnom pravcu, potpuno sjedinjenje s višim Manasom. No, ta mogućnost postoji i mora biti razjašnjena.

Kama može neku osobnost tako snažno kontrolirati da u borbi između kamičkih i manasičkih elemenata pobjedu odnose oni prvi. Niži Manas može postati tako zarobljen da njegova esenca postaje sve tanja i tanja od neprestanih povreda i oštećenja, sve dok naposljetku tvrdokorno prepuštanje poticajnim željama ne urodi neizbježnim plodom, te nježna spona koja povezuje viši s nižim Manasom, ta “srebrna nit koja ga veže uz Učitelja u nama”, ne prsne i razdvoji se. U tom slučaju, za vrijeme zemaljskog života, niže četvorstvo otrgne se od Trojstva uz koje je prije bilo vezano i viša priroda se u cijelosti rastavlja od niže. Ljudsko biće je rascijepljeno nadvoje, životinja se oslobodila, nezauzdano baulja naokolo, noseći sa sobom odsjaj onog manasičkog svjetla koje je trebalo biti njegov vodič kroz pustinju života. Opasnija je to zvijer od svojih srodnika u nerazvijenom životinjskom carstvu i to upravo stoga što u sebi ima djeliće višeg mentala čovjeka. Takvo biće, ljudsko po obliku ali zvijer po naravi, čovječje po izgledu ali bez ljudske istinitosti, ljubavi i pravde, takav netko povremeno se može naći u strahoviđenjima ljudi, sagnjio iako je još živ, i mada je to beznadno, nad takvom spodobom možemo samo zadrhtati od najdubljeg žaljenja. Što li će se s njim dogoditi nakon što zamru pogrebna zvona?

Naposljetku će takva osobnost nestati, jer se odvojila od principa koji joj jedini mogu dati besmrtnost. No, neko vrijeme još će postojati.

Njeno je astralno tijelo biće sa strahovito silnom moći i čudnovatom karakteristikom koja mu omogućuje da se u iznimno rijetkim slučajevima ponovno inkarnira među ljudima. Nije to tek obična “utvara” zahvaćena procesima dezintegracije, već ona u sebi sadrži previše u metežu zamršenih manasičkih elemenata, a da bi se mogla u svemiru razgraditi na prirodan način. To je potpuno neovisan entitet, no sumoran a ne blistav, s oskrnavljenim, umjesto pročišćujućim manasičkim plamenom, no ipak je u stanju zaodjenuti se plaštem od mesa i još jednom doći kao čovjek među ljude. Takav čovjek, ako uopće tu riječ možemo upotrijebiti za čovječju čahuru sa zvjerskom nutrinom, živi svoj zemaljski život kao neprijatelj naspram svih onih čija je ljudskost normalna. S instinktima svojstvenim jednoj zvijeri, bez emocija, gonjen strastima, lukav bez premca, sušta zloća što namjerno nanosi zlo na način posve nepoznat životinjama koje reagiraju po prirodnim impulsima, takav netko kao reinkarnirano biće upravo je pojam sušte opakosti. Ti pokvareni monstrumi mrlje su na stranicama ljudske povijesti nad kojima ne možemo a da ne zavapimo: “Zar je to ljudsko biće?” Tonući sve niže i niže sa svakom uzastopnom inkarnacijom, ta se zla sila postupno istroši, te takva osobnost, odijeljena od izvora života, naposljetku nestane. Ona se raspada da bi kasnije bila ugrađena u druge oblike živih tvari, no njena je ponovna zasebna egzistencija nemoguća. To je kuglica skliznula s niske života. Besmrtni Ego, koji je bio inkarniran u toj osobnosti, ne prihvaća iskustva iz te inkarnacije, nije požeo urod sa zasijane zemaljske njive. Njegova zraka nije mu ništa vratila na počelo, njegovo je djelovanje u tom životu bilo potpun promašaj koji ne pridonosi tkanju svog vječnog Jastva.

 

nastavit će se

uređuje: N.

prevela: prof. Svjetlana Bergoč