Sedam čovjekovih principa – A.Besant

30.12.2017

UVOD

Pojava ove knjižice u svijetu zahtijeva nekoliko popratnih riječi. Ona je prva u seriji priručnika kojima se želi udovoljiti traženju javnosti za jednostavnim teozofskim učenjem. Neki se žale da je naša literatura za prosječnog čitatelja prilično nerazumljiva, previše stručna i previše obimna, pa se nadamo da je ova edicija uspješno rješenje i odgovor na istinsku potrebu.

Teozofija nije samo za obrazovane, ona je za svakoga.

Među onima koji će se u ovim knjižicama po prvi puta susresti s teozofskim učenjem možda će se naći nekolicina koja će biti potaknuta na daljnje udubljivanje u teozofsku filozofiju, te će se s entuzijazmom studenta i gorljivošću neofita uhvatiti u koštac s još zahtjevnijim problemima u samom teozofskom učenju. No, ovi priručnici nisu napisani za revnog studenta kojeg ni početne poteškoće ne mogu zaplašiti; oni su napisani za zaposlene ljude današnjice i na jednostavan način objašnjavaju neke velike istine, kako bi lakše kročili kroz život i lakše sučeljavali smrt. Napisali su ih sluge Majstora koji su Starija Braća našeg čovječanstva i njihov je jedini cilj biti na pomoći svojoj subraći.

1892.

 

SEDAM ČOVJEKOVIH PRINCIPA

Svi one koje privlači teozofija sa svojim temeljnim učenjem o bratstvu ljudi, te nadanjima koja pruža iz dodatnih saznanja i duhovog rasta, skloni su i odbijanju istog pri prvim pokušajima upoznavanja sa materijom i to zbog njima stranih i neobičnih izraza, koje teozofi na svojim sastancima s lakoćom izgovaraju. Do ušiju im dopire zbrka naziva: Atma-Buddhi, Kama-Manas, Trijada, Devachan, i odmah im se čini da je teozofija teško razumljiv studij. A ipak su mogli postati dobri teozofi, samo da im početni entuzijazam nije bio ugušen bujicom sanskrtskog nazivlja. U ovom priručniku to će mnoštvo izraza biti svedeno na najmanju moguću mjeru i samo će manji broj sanskrtskih imena biti predočen čitaocu. Zapravo, upotreba tih izraza postala je uobičajena u teozofiji zato što u engleskom jeziku nema odgovarajućih izraza, te se umjesto njih koriste duge i nezgrapne rečenice kako bi se prenio odgovarajući smisao. Ipak je bolje na samom početku naučiti te izraze, nego se mučiti s opisnim frazama – naime, kraće je i točnije npr. reći „Kama“, nego taj pojam opisati kao strastveni i emotivni dio naše prirode.

Čovjek je, prema teozofskom učenju, sedmerostruko biće ili bi se moglo reći da je sedmerostruke građe. Odnosno, čovjekova priroda ima sedam aspekata, može se proučavati sa sedam različitih stajališta, sastavljena je od sedam principa.

Najjasniji i najbolji način je onaj koji čovjeka sagledava kao jedno, Duh ili istinsko Jastvo; to pripada najvišim sferama univerzuma, sveopće je i jednako za sve, to je Božja zraka, iskra Božanske vatre. To će postati jedna individualnost koja će u sebi odražavati Božansko savršenstvo, to je sin koji postaje sličan ocu. Zbog toga je Duh ili pravo Jastvo odjenuto slojevito, a svaki plašt odgovara određenom sloju univerzuma i omogućava Jastvu doći u dodir s tim slojem, spoznati ga i raditi na njem. Na taj način se On usavršava i svi njegovi latentni potencijali postupno prerastaju u djelotvornu moć. Ovi slojevi, tj. plaštevi, mogu se međusobno razlikovati, kako u teoriji tako i u praksi. Ako se čovjeka promatra vidovitim okom, svaki sloj je različit, a međusobno su odijeljeni jedan od drugog, za vrijeme trajanja fizičkog života ili prilikom smrti, ovisno o naravi svakog pojedinog sloja. Kako god to formulirali, činjenice ostaju nepobitne – čovjek je u biti sedmerostruko biće, neprestano u razvoju, i dok je jednim dijelom već očitovao svoj bitak, drugi dio ostaje pritajen, a to se odnosi na većinu ljudi. Čovjekova je svijest u stanju djelovati u onim aspektima koji su se u njemu već razvili kroz djelatnost.

Ovaj razvoj se u sadašnjem trenutku čovjekove evolucije odvija na pet od mogućih sedam razina prirode. Dvije više razine – šestu i sedmu – čovječanstvo u sadašnjem ciklusu neće doseći, osim u posve iznimnim slučajevima, tako da te razine zasad možemo izostaviti iz našeg proučavanja. No, kako je došlo do nekih zabuna u odnosu na tih sedam razina, a sve zbog različitog nazivlja, na kraju knjige dodana su dva grafička prikaza koji pokazuju tih sedam razina prema našoj podjeli kozmosa, te njihov suodnos prema višim razinama kozmosa kao cjeline, a također i potpodjelu onih pet u sedam, kao što je i prikazano u nekim našim knjigama. “Razina” je zapravo položaj, etapa, stanje; tako da za čovjeka možemo reći da je po svojoj prirodi osposobljen, a uz uvjet da je potpuno razvijen, svjesno djelovati u sedam različitih stanja ili, tehnički gledano, na sedam različitih slojeva bitka. Uzmimo jedan lako dokaziv primjer: čovjek može biti svjestan na fizičkoj razini, tj. njegovo će fizičko tijelo osjećati glad i žeđ, bol od udarca ili posjekotine. Ali ako se kao vojnik nađe usred neke bitke, njegova će svijest biti u središtu strasti i emocija i može se dogoditi da bude ranjen, a da toga uopće ne bude svjestan, budući da se svijest preselila s fizičke razine na razinu strasti i emocija. Kada uzbuđenje prođe, njegova će se svijest vratiti na fizičku razinu i on će “osjetiti” bol od ranjavanja. Uzmimo za primjer jednog filozofa. Dok razmišlja o nekom zakučastom problemu uopće nije svjestan tjelesnih potreba, emocija, ljubavi i mržnje. Njegova je svijest na razini intelekta, on je “odvojen”, tj. pozornost mu je odvraćena od tjelesnih stanja i usmjerena je na razinu misli. Vidi se da čovjek može živjeti u tih nekoliko stanja, na tih nekoliko razina, pri čemu je neki od dijelova njegove prirode aktivan u određenom vremenu. Razumijevanje samog čovjeka, njegove prirode, njegove snage i njegovih mogućnosti lakše će se postići i korisnije usvojiti ako ga promatramo unutar ovih jasno postavljenih područja, nego ako izostavimo ovakvo raščlanjivanje, uzevši ga tek kao zbrkanu gomilu raznih svojstava i stanja.

Uzevši u obzir čovjekov život, kao i život poslije smrti, korisno je grupirati tih sedam principa u dvije grupe: jedna sadrži tri viša principa i stoga se zove Trojstvo, a druga sadrži četiri niža i zove se Četvorstvo.
Trojstvo je besmrtni dio čovjekove prirode, to je “duh” i duša u kršćanskoj terminologiji; Četvorstvo je dio koji umire, tj. “tijelo” u kršćanstvu. Ovu podjelu na tijelo, duh i dušu načinio je Sv. Pavao i ista se koristi u ozbiljnijoj kršćanskoj filozofiji, premda je većini kršćanskog puka nepoznata.

U svakodnevnom govoru kaže se da čovjeka sačinjavaju duša i tijelo, ili pak duh i tijelo, pri čemu se riječ duh i duša naizmjence koriste, što rezultira priličnom zbrkom. Ta olaka uporaba je pogubna za jasno poimanje čovjekove građe, a svaki teozof obratit će se kršćanskom filozofu, a ne nekom nedovoljno obrazovanom kršćaninu, ako se ukaže potreba za razlikovanjem tih termina koji se teže poimaju. Svako filozofsko razmišljanje, pa čak i ono u najelementarnijem obliku, zahtijeva pažnju ozbiljnog čitatelja, a brižljiva upotreba pojmova je preduvjet svakog znanja.

 

1. PRINCIP – GUSTO FIZIČKO TIJELO

Čovjekovo gusto fizičko tijelo naziv je za prvi od sedam principa. Izgrađeno je od fizičkih molekula, u opće prihvaćenom smislu te riječi, sa svojih pet osjetilnih organa , pet osjetila, organom za kretanje, mozgom, i živčanim sistemom, aparatom za odvijanje različitih funkcija potrebnih za održanje tijela na životu. O tom fizičkom tijelu ne možemo više reći u ovako kratkom prikazu. Zapadna znanost gotovo da već prihvaća teozofsko učenje da se ljudski organizam sastoji od bezbrojnih “života” koji izgrađuju stanice. O tome H. P. Blavatsky kaže: “Znanost još nikada nije otišla tako daleko u prihvaćanju činjenice, zajedno s okultnim učenjem, da su naša tijela, baš kao i tijela životinja, biljaka i minerala izgrađena od takvih bića (bakterija, itd.) koja, osim kod iznimno većih vrsta, ne može otkriti nijedan mikroskop… Kako su fizički i kemijski sastojci u svim bićima isti, kemija može ustvrditi da i nema razlike u tvari od koje je građen vol i one od koje je izgrađen čovjek.” Ali okultna znanost je daleko određenija. Ona tvrdi:

Ne samo da su kemijski sastojci isti, nego i isti bezbrojni nevidljivi životi izgrađuju atome od kojih je izgrađena planina kao i tratinčica, čovjek kao i mrav, slon kao i stablo koje mu pruža zaklon od sunca. Svaka čestica – bilo da je nazvana organska ili anorganska – jest život.

Za njih su svaki atom i molekula u kozmosu istovremeno životodajni i smrtonosni (Tajna doktrina, I, str.281, novo izdanje (?)). Dakle, mikrobi “izgrađuju materijalno tijelo i njegove stanice” pod utjecajem konstruktivne energije koju širi životna snaga – misao je koja će biti objašnjena kada se budemo bavili “životom” kao Trećim Principom, kao i mikrobima koji također tu spadaju. Kada se “život” povuče, mikrobi se “nastavljaju širiti kao destruktivni sastojci”, te oni razbijaju i uništavaju stanice koje su prije izgradili, i tako se tijelo rastače.

Čista fizička svijest je svijest stanica i molekula. Primjer ove samosvijesti je selektivni rad stanica, koje iz krvi uzimaju što im treba, a odbacuju ono nepotrebno. Taj se proces odvija bez naše svijesti ili volje. Dakle, ono što fiziologija naziva pamćenjem, pamćenje je ove fizičke svijesti koja je za nas stvarno nesvjesna, barem dok je mozgom ne naučimo prenijeti s onu stranu svijesti. Ono što mi osjećamo nije jednako onome što osjećaju stanice. Kao što smo već prije rekli, mozak će na fizičkoj razini uočiti bol od ranjavanja, ali svijest molekula, tj. skup molekula koje zovemo stanice, požuriti će ozdraviti oštećeno tkivo – dok je mozak potpuno nesvjestan tih radnji – jer ih njihovo pamćenje tjera na ponavljanje iste radnje čak i onda kada to više nije potrebno. Odatle ožiljci na ranama, brazgotine, žuljevita koža i sl. O tome se mogu naći mnogobrojni detalji u medicinskoj literaturi.

Smrt gustog fizičkog tijela nastupa s povlačenjem životodajne energije iz mikroba koji se tada počinju ponašati drugačije, a pojedini životi, kako među njima više nema koordinacije, postaju međusobno odvojeni i raspršuju čestice stanica “čovjeka od praha”, nakon čega dolazi do tzv. raspadanja. Tijelo postaje vrtlog neobuzdanih, nesređenih života, a prvotni tjelesni oblik, koji je bio rezultat njihove uzajamne zavisnosti, biva uništen njihovom snažnom individualnom energijom. Smrt je tek jedan vid života, a uništenje jednog materijalnog oblika samo je predigra u izgradnji novog.

29.01.2018

2. PRINCIP – ETERIČKI DVOJNIK

Nabrojimo samo neka od mnogobrojnih imena kojima se koristimo za drugi princip u čovjekovoj građi: Linga Sharira, astralno tijelo, dvojnik, duh, doppelgaenger, astralni čovjek. Najprikladnije ime je eterički dvojnik, jer se taj naziv odnosi samo na drugi princip, definirajući odmah gra­đu i izgled; dok se drugi nazivi koriste u općenitom smislu i opisuju tijela sačinjena od profinjenije materije za razliku od one koja utječe na naših pet osjetila, bez obzira na to jesu li tu uključeni i drugi principi ili nisu. Zato ću ovdje koristiti ime eterički dvojnik.

Eterički dvojnik je građen od materije koja je rjeđa i profinjenija, pa je nije moguće zamijetiti s naših pet osje­tila, ali je to još uvijek materija koja uključuje fizičku razinu, jer je njena funkcija vezana uz taj dio. To je stanje fizičke materije koja je tek nešto iznad naših stanja zvanih “kruto, tekuće, plinovito”, koja tvore gusti dio fizičke razine.

Taj eterički dvojnik je dvojnik ili duplikat gustog fizičkog tijela kojem pripada, a od kojeg je odvojiv, iako se od nje­ga ne može daleko odmaknuti.

To odvajanje teško da će uspjeti zdravom i normalnom čovjeku, ali kod osoba koje su fizički ili materijalizirajući mediji, taj se eterički dvojnik s lakoćom odvaja od njihovog fizičkog tijela. Kada je odvojen od fizičkoga tijela, vidov­njak ga vidi kao njegovu točnu kopiju koja se drži za njega tankom niti. Zapravo je fizička veza između tih tijela tako bliska da se povreda na eteričkom tijelu javlja kao oštećenje na fizičkom tijelu, a pojava se zove odjek. A. d’Assier u svojem poznatom djelu (preveo ga je pukovnik H. S. Olcott, predsjednik – utemeljitelj Teozofskog društva) pod naslovom “Posmrtno čovječanstvo” – daje brojne primjere tak­vih odjeka.

Kada se eterički dvojnik odvoji od fizičkog tijela, ono izgubi podosta životne snage, pri čemu se energija dvojnika povećava, dok se u fizičkom tijelu smanjuje. Pukovnik Olcott u gore spomenutoj knjizi u bilješci na str. 63 napominje:

“Kada dvojnika projicira osoba s iskustvom, samo tijelo izgleda ukočeno, a opće raspoloženje “sanjarsko” ili ošamućeno, izraz očiju je beživotan, rad srca i pluća je usporen, a temperatura je prilično snižena. U tim okolnostima bila bi opasna svaka iznenadna buka ili nagli ulazak u sobu; dvojnik bi trenutno reagirao povukavši se natrag u tijelo, srce bi grčevito kucalo i čak bi mogla nastupiti smrt.”

U slučaju Emilie Sagee (navedenom na str. 62-65) pri­mjećeno je da djevojka izgleda blijedo i iscrpljeno kada je dvojnik bio vidljiv: “što je dvojnik bio vidljiviji i po izgledu tjelesniji, proporcionalno tome je tijelo stvarne osobe bilo umorno, ispaćeno i beživotno; i, suprotno tome, kada je dvojnik oslabio ista osoba je ponovo dobila snagu”. Ovaj fenomen je savršeno jasan svakom teozofu koji zna da je eterički dvojnik tijelo koje prenosi životodajni princip ili vitalnu snagu fizičkom tijelu, te njegovo djelomično udalja­vanje mora umanjiti energiju koja djeluje na molekule veće gustoće.

Vidovnjaci, poput one iz Prevorsta, tvrde da vide eteričku ruku ili nogu uz tijelo, iako je pojedini ud bio amputiran, a d’Assier o tome piše:

“Kada sam se bavio fiziološkim studijama, često me fas­cinirala jedna činjenica. Ponekad se događa da osoba koja je ostala bez ruke ili noge na mjestima gdje su bili prsti nešto osjeća. Fiziolozi u tumačenju te anomalije pret­postavljaju da se radi o sposobnosti osjećaja ili sjećanja kod pacijenta, tako da on u ruci ili u nozi locira osjećaj koji je povezan sa živcem iz batrljka… Priznajem da mi se ovo tumačenje čini neuvjerljivo i nikada me nije zadovolja­valo. Kada sam se bavio čovjekovim dvojnikom, ponovo sam se sjetio pitanja o amputaciji i upitao sam se da li možda nije jednostavnije i logičnije anomaliju o kojoj sam govorio dovesti u svezu s dvojnikom fizičkog tijela, a koji je svojom fluidnom prirodom u stanju izbjeći amputaciju” (cit. str. 103, 104).

Eterički dvojnik igra važnu ulogu u spiritizmu. I ovdje nam opet može pomoći vidovnjak. Vidovnjak je u stanju vidjeti eteričkog dvojnika kako izbija na lijevoj strani medija i to je ono što se često naziva “materijaliziranim duhom”, a prisutni mu svojim mislima lako mijenjaju oblik, te on dobiva na snazi i životnosti, dok medij zapada u duboki trans.

Vidovnjakinja, grofica Wachtmeister, kaže da je doživjela da je isti “duh” bio od prisutnih istovremeno prepoznat i kao bliski rođak i kao prijatelj; svatko ga je vidio ovisno o svojim iščekivanjima, dok je njoj izgledao kao najobičniji dvojnik medija. H. P. Blavatsky mi je pričala o nevjerojat­nim pojavama kojima je bila svjedok dok je boravila na imanju Eddy, kada je ona sama mijenjala oblik “duha” koji se pojavio, pretvarajući ga u likove osoba koje je ona po­znavala a ostali nisu, te su prisutni vidjeli te likove koje je ona proizvela snagom vlastite volje, oblikujući pritom gipku materiju medijevog eteričkog dvojnika.

Do micanja predmeta koje se događa pri tim seansama i u drugim prilikama, a da nisu bili vidljivo dodirnuti, do­lazi djelovanjem eteričkog dvojnika i svatko tko želi može naučiti kako svojom voljom izazvati taj fenomen. Radi se o trivijalnoj pojavi: čin pružanja eteričke ruke nije ništa posebniji od pružanja ruke fizičkog dvojnika, što nije uopće ništa nadnaravno. Neke osobe nesvjesno proizvode tu po­javu, nenamjerno prevrćući stvari, praveći buku i tome slično, što znači da nemaju nikakvu kontrolu nad eteričkim dvojnikom, te on tapka uokolo u njihovoj blizini kao mala beba koja pokušava hodati. Tome je tako stoga što eterički dvojnik, baš kao i fizičko tijelo, ima nejasnu svijest o po­vezanosti među svojim dijelovima i nema duševnih sposob­nosti koje mogu u njemu djelovati dok je odvojen od fizičkog tijela.

To nas dovodi do vrlo zanimljivog pitanja. Centri za osjetila smješteni su u četvrtom principu, za kojeg možemo reći da predstavlja most između fizičkih organa i mentalne percepcije; utisci iz materijalnog svijeta djeluju na fizičke molekule u gustom fizičkom tijelu proizvodeći vibracije, koje djeluju kao bitan sastavni dio stanica u organima za osjetila tj. u našim “osjetilima”.

Te vibracije zatim pokreću finije fizičke molekule eteričkog dvojnika u odgovarajućim osjetilnim organima od finije ma­terije. Odatle vibracije prelaze astralno tijelo ili četvrti princip s kojim ćemo se uskoro baviti, a gdje se nalaze odgovarajući centri za osjetila. Vibracije dalje prelaze na još profinjeniju materiju niže mentalne razine, odakle se odbijaju natrag, dopirući do fizičkih molekula moždanih hemisfera, gdje postaju naša “fizička svijest”. Ovaj povezani i nesvjesni slijed neophodan je za normalnu funkciju svijesti kakva je nama poznata. Dok spavamo ili smo u transu, bilo to prirodno stanje ili pak uzrokovano nečim izvana, uglavnom su izostavljene prve dvije i posljednja etapa, a utisci počinju na astralnom planu i tamo se vraćaju, ne ostavljajući nikakav trag na memoriju u mozgu. Međutim darovit ili izvježban medij, vidovit čovjek kojemu ne treba trans za izražavanje svojih sposobnosti, u stanju je prenijeti svijest s fizičke razine na astralnu, ne gubeći pritom kon­trolu nad fizičkim, te tako može djelovati na memoriju mozga, zadržavajući znanje koje je stekao na astralnoj razini.

Za eteričkog dvojnika smrt znači isto što i za fizičko tijelo, a to je raspadanje njegovih sastavnih dijelova, rasi­panje molekula. Kada dođe smrtni čas, eterički dvojnik koji oživotvoruje tijelo kao cjelinu izlazi iz fizičkog tijela, a vidovnjak ga vidi kao ljubičasto svjetlo ili oblik koji lebdi nad umirućom osobom, a s čijim fizičkim tijelom je još povezan tankom niti o kojoj smo već prije govorili. Kada se nit prekine, izlazi zadnji izdisaj a prisutni šapnu: “Umro je”.

Kako je eterički dvojnik građen od fizičke tvari, on ostaje u blizini leša i ljudi koji su u blizini mogu ga u tom trenutku, a i nešto kasnije, vidjeti. To je onaj tzv. “duh pokojnika”, “prikaza” ili “sablast”. On se pari passu polaga­no raspada zajedno s fizičkim dvojnikom, a njegove ostatke vidovnjaci vide na grobljima kao ljubičasto svjetlo koje leb­di iznad grobova.

Eto jednog od razloga zašto je kremiranje povoljnije od pokopa kao načina uklanjanja fizičkih ostataka čovjeka: vatra u nekoliko sati rastavi molekule koje bi inače bile oslobađane u polaganom tijeku postupnog truljenja, čime brzo vraća gustu i eteričku materiju na njihovu vlastitu razinu, kako bi molekule bile spremne opet sudjelovati u izgradnji novih oblika.

02.05.2018.

3. PRINCIP – PRANA, ŽIVOT

Svi Univerzumi, svi svjetovi, svi ljudi, sve životinje, sve raslinje, svi minerali, sve molekule i atomi, dakle sve što postoji, uronjeno je u ocean života, vječni život, život beskrajan, život koji se niti ne smanjuje, niti povećava. Za svaki organizam, bio sićušan kao molekula ili golem kao univerzum, možemo reći da u sebi sadrži nešto od tog života, da utjelovljuje u sebi svoj vlastiti život, dio tog univerzalnog života. Zamislimo živu spužvu koja raste u vodi koja je zalijeva, okružuje, prožima; ta voda, ocean, kruži svakim njenim otvorom, popunjava svaku poru. Ali o oceanu možemo razmišljati i kao o zasebnom entitetu izvan spužve, baš kao i o oceanu kao sastavnom dijelu te spužve, pri čemu ih u mislima razlučujemo, ako želimo govoriti o svakom posebice. Tako je svaki život spužva uronjena u ocean univerzalnog života koja u sebi sadrži nešto od tog oceana kao vlastiti dah života. Teozofija taj prisvojeni život naziva Prana, dah, što je treći princip u čovjekovoj građi.

Točnije rečeno, “dah života” – kojeg Židovi nazivaju Nephesch, dah života koji je Adamu bio udahnut u nosnice nije samo Prana, nego Prana povezana s četvrtim principom. Ovo dvoje zajedno čine “životodavnu iskru” (Tajno učenje, sv. I., str. 262). Ali za sada ćemo se baviti samo Pranom, životnom snagom kao principom koji oživljuje tijela ljudi i životinja. Eterički dvojnik je prijenosnik tog života, za kojeg bismo mogli reći da djeluje kao sredstvo komunikacije, kao most između Prane i gustog fizičkog tijela.

U “Tajnoj doktrini” naći ćemo tumačenje da Pranu u najnižem podrazredu čine mikrobi, poznati u znanosti; to su “nevidljivi životi” od kojih su izgrađene fizičke stanice (vidi str. 7); to su “bezbrojne mirijade života” koje izgrađuju “glineno ljudsko tijelo”, fizička tijela (Tajna doktrina, svezak I., str. 245). “Službena znanost, nejasno naslućujući istinu, shvaća da se u tijelu nalaze bakterije i druge sićušne čestice, ali u njima jedino vidi povremene i štetne posjetitelje kojima se pripisuju uzroci bolesti. Okultizam – koji vidi život u svakom atomu i molekuli, bilo da su u mineralu ili ljudskom tijelu, zraku, vatri ili vodi – drži da je naše čitavo tijelo izgrađeno od takvih života; najmanja bakterija pod mikroskopom u usporedbi s njima izgleda kao slon prema najsićušnijem infuzoriju (isto, str. 245). Ti “živi životi” kontroliraju i upravljaju mikrobima, tim nevidljivim životima, i “indirektno” su graditelji, tj. izgrađuju kontrolirajući i upravljajući mikrobima, neposrednim graditeljima, opskrbljujući ih onim što im je potrebno i djelujući kao život tih života. “Živi životi” su sinteza, bit Prane, “vitalna konstruktivna energija” koja mikrobima omogućuje izgradnju fizičkih stanica. Jedna stara izreka sažima problem ovim uzvišenim i prosvjećujućim riječima: “Svjetovi su, za neupućene, izgrađeni od poznatih elemenata. Prema poimanju jednog Arhata, svi ovi elementi zajedno su božanski život; a podijeljeni, na razini manifestacije, to su bezbrojni i nebrojeni “crores” (10 000 000) života. Vatra je JEDAN, na razini Jedne Realnosti, one koja se manifestira, stoga i varljiva, a njeni djelići užareni životi koji žive i postoje na račun svakog drugog života kojega sagore. Stoga se i zovu Gutači… Svaka vidljiva stvar u ovom kozmosu bila je izgrađena od takvih života, od svjesnog i božanskog praiskonskog čovjeka, pa sve do nesvjesnih elemenata koji sačinjavaju tvar… Iz Jednog Života, bezobličnog i beživotnog, nastavlja se dalje svijet života”. (Tajna doktrina, svezak I., str. 269). Kako u svemiru, tako i u čovjeku, sve ove bezbrojne živote, svu tu gradivnu snagu teozof poznaje kao Pranu.

 

4. PRINCIP – ASTRALNO TIJELO

Pokazujući kako je čovjek građen, došli smo do principa koji se ponekad naziva animalnom dušom, a u teozofskom rječniku je to Kama Rupa ili astralno tijelo (tijelo želja). Prema građi i načinu djelovanja smještamo ga na drugu ili astralnu razinu. Tu se svrstavaju svi nagoni, strasti, osjećaji i žudnje koji su u zapadnjačkoj psihologiji klasificirani u podgrupe uma kao instinkti, sve vrste osjećaja. U zapadnjačkoj psihologiji novije struje um dijele u tri glavne grupe: osjećaje, volju i intelekt. Osjećaji se još dijele na uzbuđenja i afekte, a ovi se opet dijele u grupe i podgrupe pod brojnim nazivima. Kama ili želja, sačinjena je od čitavog niza tih “osjećaja” i možemo je opisati kao našu strastvenu i emotivnu prirodu. Tu ubrajamo sve animalne potrebe kao što su glad, žeđ, seksualni nagon, te sve strasti kao što su ljubav (na nižoj razini), mržnja, zavist, ljubomora.

To je potreba za osjetilnim životom, za doživljajem fizičkih užitaka – “žudnja tijela, žudnja očiju, oholost uma”. To je najmaterijalniji princip u našoj prirodi, koji nas čvrsto veže uz zemaljski život.

Među principima od kojih smo sačinjeni, nije molekularno građena materija ona koja je najgrublja, a najmanje bi to bilo ljudsko tijelo, Sthula Sharira to je zacijelo srednji princip koji je stvaran animalni centar, dok naše tijelo samo služi kao njegov oklop i neodgovoran je činilac i medij putem kojeg iz nas izbija sve ono animalno tijekom čitavog života”. (Tajno Učenje, svezak I., str. 280, 281).

Um povezan s nižim dijelovima Manasa, kao Kama-Manas, postaje normalna ljudska inteligencija povezana s radom mozga i taj vid njegova djelovanja uskoro ćemo proučavati. Promatran izdvojeno, um predstavlja zvijer u nama, a to je onaj Tennysonov “majmun i tigar”, sila čija je služba vezati nas uz zemlju i iluzornim osjećajima zagušiti sva viša stremljenja.

Kao što smo vidjeli, Kama je, zajedno s Pranom, “dah života”, vitalan osjetilni princip koji zahvaća svaku česticu ljudskog tijela. Stoga je tu boravište svih osjećaja, mjesto koje omogućuje rad organima za osjete. Već smo primijetili da su fizički organi za osjete, kao tjelesni instrumenti koji dolaze u neposredan dodir s vanjskim svijetom, povezani s organima za osjete u eteričkom dvojniku. Ali ti organi ne bi bili u stanju djelovati ako ih na to ne bi potakla Prana, a njihove bi vibracije ostale tek titraji, gibanje na materijalnoj razini u fizičkom tijelu, kada ne bi Kama, kao princip osjećaja, prenio vibracije u osjetila. Osjećaj je, zapravo svijest na kamičkoj razini. Kada čovjeka obuzima neki osjećaj ili strast, teozof će za njega reći da je na kamičkoj razini, misleći pri tom da njegova svijest djeluje na toj razini. Evo jednog primjera: stablo je u stanju odbijati zrake svjetla tj. eteričke vibracije, koje će pri dodiru s vanjskom opnom oka potaći na vibracije fizičke živčane stanice. One će se dalje širiti kao vibracije u fizičke i astralne centre, ali pogled na stablo neće biti spoznat sve dok ne stigne do boravišta za osjećaje. Kama nam omogućuje zamjećivanje kao takvo.

Materija astralne razine obuhvaća tzv. elementalnu esencu – materijal od kojeg je sačinjeno tijelo-želja, a specifična svojstva te tvari omogućuju joj da služi kao oklop u kojem Jastvo može doživjeti razne osjećaje. (Građa elementalne esence odvela bi nas predaleko od ovog osnovnog teksta). Astralno tijelo ili tijelo-želja, kako se često naziva, ima još iz ranijih etapa evolucije oblik obične maglovite mase i nesposobno je za djelovanje kao samostalni prijenosnik svijesti. U dubokom snu ono izlazi iz fizičkog tijela, međutim, ostaje u blizini, dok je um u njemu samom gotovo toliko uspavan koliko i samo tijelo. Ono može, ipak, biti pod utjecajem sila astralne razine koje su mu srodne po građi i tada nastaju čulni snovi. U čovjeku koji je prosječno intelektualno razvijen tijelo-želja je postalo složenije. Kada je odvojeno od fizičkog tijela ono mu je slično i po izgledu i po osobinama, međutim, čak ni tada nije svjesno svog okruženja na astralnoj razini, nego obavija mozak kao školjka unutar koje mozak može normalno funkcionirati ukoliko još nije u stanju koristiti to tijelo-želja (astralno) kao samostalnog nosioca svijesti. Samo je kod visoko razvijenog čovjeka astralno tijelo potpuno razvijeno i oživljeno, i nosilac je svijesti na astralnoj razini, baš kao što je fizičko tijelo na fizičkoj razini.

Nakon smrti viši dio čovjeka boravi još neko vrijeme u astralnom tijelu, a dužina boravka ovisi o razmjernoj gustoći ili finoći njegovih sastavnih dijelova. Kada čovjek izađe iz njega, ono još neko vrijeme opstaje kao “ljuska” i, ako je pokojnik nižeg tipa, a tijekom života na zemlji je svoja raspoloženja ispunjao strastima, nešto će od toga ostati zarobljeno u ljusci.

Tada ta školjka posjeduje svjesnost sasvim niskog stupnja, karakterizira je bezosjećajnost, bez savjesti je – riječju: nevaljano biće, tzv. “utvara”. Luta uokolo, privučena mjestima koja potiču i zadovoljavaju životinjske želje te biva uvučena u struju onih čije su životinjske strasti jake i nezauzdive. Mediji slabijeg karaktera neminovno privlače te nadasve nepoželjne posjetioce, čiji oslabljeni vitalitet zatim jača u njihovim prostorijama za seanse, gdje hvataju astralne odsjaje i imaju ulogu “bestjelesnog duha” nižeg stupnja. Ali to nije sve: ako je pri takvim seansama prisutan muškarac ili žena na jednako niskom stupnju razvoja, utvara biva privučena toj osobi i može se vezati uz nju ili njega, te se na taj način mogu stvoriti strujanja između astralnog tijela žive osobe i umirućeg astralnog tijela već pokojne osobe, a nastali je rezultat krajnje bijedne naravi.

Duži ili kraći boravak astralnog tijela kao ljuske ili kao utvare ovisi o jačem ili slabijem razvoju životinjske i strastvene prirode umiruće osobe. Ako se za vrijeme života na zemlji popuštalo životinjskoj prirodi i dozvoljavala se razuzdanost, ako su intelektualni i duhovni dijelovi čovjeka bili zapušteni ili ugušeni, dakle, ako su životne struje bile svom svojom jačinom usmjerene na strasti, tada će i astralno tijelo vremenski duže opstojati na astralnoj razini nakon što je fizičko tijelo dotične osobe već mrtvo. Ako je, pak, zemaljski život bio naglo prekinut nesretnim slučajem ili samoubojstvom, veza između Kame i Prane ne raskida se lako: tada će astralno tijelo biti jače ispunjeno životom. S druge strane, ako su za vrijeme života na zemlji požude bile svladane i zauzdane, ako su bile pročišćene i stavljene u službu čovjekova višeg razvoja, malo je onog što bi astralnom tijelu moglo dati snage, pa će se ono brzo raspasti i rasplinuti.

Ostaje još jedna mogućnost, zastrašujuća po svojim posljedicama, koja može zadesiti četvrti princip, ali ona se ne može potpuno razumjeti sve dok se ne shvati peti princip.

 

nastavit će se

uređuje: N.

prevela: prof. Svjetlana Bergoč