Samokultura u svjetlu okultizma – I.K.Taimni

SADRŽAJ

UVOD

PRVI DIO

TEOZOFSKA OSNOVA SAMOKULTURE

I. Evolucija u svjetlu okultizma

II. Ukupan sastav čovjeka

III. Samokultura – Znanost

DRUGI DIO

SAMODISCIPLINA I SAMOKULTURA

IV. Uloge fizičkog tijela

V. Ovladavanje, pročišćavanje i profinjavanje fizičkog tijela

VI. Uloge astralnog tijela

VII. Ovladavanje, pročišćavanje i kultiviranje emocija

VIII. Uloge nižeg mentalnog tijela

IX. Ovladavanje, pročišćavanje i kultiviranje nižeg uma

X. Uloge kauzalnog tijela

XI. Razvoj višeg uma

XII. Uloga Buddhi u našem životu

XIII. Razvoj Buddhi

XIV. Intelekt i intuicija

XV. Uloga Atme u našem životu

XVI. Razvoj snage duhovne volje

TREĆI DIO

SAMOOTKRIVANJE I SAMOOSTVARENJE

XVII. Samo-otkrivanje – nestvarni svijet u kojem živimo

XVIII. Samo-otkrivanje – stvarni svijet koji nas čeka

XIX. Stupnjevi znanja, mudrosti i ostvarenja

XX. Priroda predanosti

XXI. Načini razvijanja predanosti

XXII. Samadhi – osnovna tehnika joge

XXIII. Priprema za jogu

XXIV. Osam podpodjela tehnike joge

XXV. Samo-ostvarenje i potraga za srećom

XXVI. Pitanje vodstva

 

UVOD

O samokulturi kao važnom predmetu napisano je mnogo knjiga. Neke od tih knjiga napisane su od ljudi čiji je pogled na život zasigurno bio obojen bilo materijalizmom bilo ortodoksnom religioznošću, ali praktično sve od njih se temelje na prešutnoj pretpostavci da mi proživljavamo na ovoj zemlji samo jedan život i da treba usvojiti takve mjere za samopoboljšanje, koje će nam omogućiti postignuće uspjeha ili sreće, koliko je moguće, unutar prirodnih ograničenja ljudskog života. Čak i oni pisci koji su predmetu prišli s moralnom ili duhovnom pozadinom, ostavili su nedodirnuta vitalna pitanja života i ograničili se općenito na male i ograničene interese jednog života. Nije se pokušalo čovjeka dovesti u vezu sa svemirom u kojem živi, niti ukazati na prirodu njegove konačne sudbine.

Uska zamisao o ljudskom životu kao takva teško može pružiti zadovoljavajući temelj za stvarnu znanost samokulture. Ako živimo na zemlji samo jedan izdvojeni život od nekoliko godina, ako je budućnost čovjeka nakon smrti tamna ili u najboljem slučaju nejasna, ako ne postoje određeni zakoni koji djeluju u područjima uma i emocija, ako nema određenog cilja kojeg svako ljudsko biće može i treba doseći, tada samokultura, u višem pojmovnom smislu, za čovjeka postaje besmislen i uzaludan trud da se dosegne nejasan i nedostižan ideal. Kakve šanse ima danas prosječan čovjek, opterećen svojim slabostima i odgovornostima, da se dovine do visokog stasa savršene muževnosti potvrđene u životima stvarno velikih ljudi svijeta? Pa čak i u slučaju onih koji su smješteni u najpovoljnije okolnosti za dosegnuti taj visoki ideal, koja je izvjesnost da će ga usred neizvjesnosti života biti sposobni dosegnuti? Ako ne postoji izvjesnost dostignuća, ako je život u slučajevima velike većine aspiranata prekinut usred borbe da se dosegne cilj, koja je korist stremljenja idealu? Nejasno obećanje nagrade koja je ponuđena od današnje ortodoksne religije, neka vrsta postojanja nakon smrti, može biti dovoljna da potakne obične ljude da žive moralan život, ali im to ne može dati ogromnu potrebu i odlučnost koja je potrebna za stupanje dugim i napornim putem do savršenstva.

Činjenica je da se stvarna znanost samokulture može izgraditi samo sveobuhvatnom i neposrednom znanju života kao cjeline, koja se nalazi u okultizmu, a oni koji nisu spremni prihvatiti da takvo znanje postoji i da se može steći, nisu u položaju da slijede taj put koji vodi kroz mnoge živote do cilja Savršenstva i Prosvjetljenja. Moguće je slijediti jedan etički kodeks u vođenju moralnog života, ili proći obuku na tečaju za razvijanje nekih mentalnih snaga ili sposobnosti, ili čak steći neku vrstu duhovnih iskustava, ali ti napori moraju ostati ograničeni unutar uskog i ograničenog vidokruga jednog kratkog i neizvjesnog ljudskog života, koji nije povezan sa većim i širim životom duše, čiji je jedan ljudski život samo jedno izdvojeno poglavlje.

U ovoj knjizi nije se moguće, čak ni ukratko, baviti tim ogromnim znanjem koje je poznato pod imenom okultizma, a još manje davati dokaze za mnoge nepoznate činjenice koje su sastavni dio tog znanja. Ali bilo bi pošteno čitatelju dati neke misli o temeljnim činjenicama okultizma na kojima se ova knjiga temelji, ostavljajući ga da odluči hoće li on prihvatiti te činjenice kao temelj za sveobuhvatnu znanost samokulture. Istina je da učinkovitost metoda usvojenih u samokulturi ne ovisi o istinitosti ovih postavki, kao što niti korištenje električne snage ne ovisi o trenutnoj teoriji o prirodi elektriciteta. Ipak, teško je za očekivati da će osoba biti spremna poduzeti dug i naporan zadatak potpunog mijenjanja sebe ako barem privremeno ne prihvati istine okultne znanosti ili ako nije spremna razmotriti ih kao razumne pretpostavke za praktične svrhe. Glavne ideje koje su dio okultne filozofije i na kojima se temelji ova knjiga su sljedeće:

  1. Pojavni svemir je ukorijenjen u vječan, beskrajan, nepromjenjiv i Uvijek Nepojavni Princip koji je nazvan Apsolut, Parabrahman ili Krajnja Stvarnost. Ovaj princip nadilazi moć ljudskog shvaćanja.
  2. Svijest i Snaga ili Duh i Materija nisu dvije nezavisne stvarnosti već dva nasuprotna vida Apsoluta. Oni su prvi proizvodi diferencijacije i temelj Pojavnosti.
  3. Iz ovog Trojstva proizlaze svi bezbrojni svemiri koji se pojavljuju i nestaju u beskrajnom ciklusu Śrishti i Pralaya ili Pojavnosti i Rastapanja.
  4. Bezbrojni solarni sustavi koji čine dio pojavnog svemira izražaji su ove Krajnje Stvarnosti, svaki solarni sustav oblikuje samostalnu jedinicu a ipak ostaje ukorijenjen u Uvijek Nepojavnu Stvarnost.
  5. Svaki solarni sustav je savršeno uređeni mehanizam, koji nije samo upravljan od nepromjenjivih zakona Prirode, već je pojava uzvišene inteligencije koja je nazvana Bogom ili Logosom.
  6. Fizičko sunce i planete povezane s njim su najudaljeniji ili najgušći dio solarnog sustava, a tu je i nekoliko nevidljivih svjetova sastavljenih od sve finijih tvari koje prožimaju fizički svijet.
  7. Cijeli solarni sustav sa svojim planetima, vidljivim i nevidljivim, ogromno je kazalište evolucije, u kojem život, u svojim različitim stupnjevima nebrojenih oblika napreduje do sve većeg i većeg savršenstva.
  8. Sav taj čudesan proces odvija se prema određenom Planu predstavljenim u božanskoj svijesti i upravljan i vođen od strane raznih hijerarhija Bića na različitim stupnjevima evolucije.
  9. Napredak čovječanstva na našoj zemlji vođen je od strane okultne hijerarhije sastavljene od savršenih ljudskih Bića, koja unutar sebe imaju razvijene uzvišene snage i sposobnosti o kojima mi na našem sadašnjem stupnju nemamo pojma. Oni su međusobno u stalnom i bliskom dodiru i u poslovima svijeta, a vođeni su prema božanskom Planu besprijekornom vještinom i mudrošću.
  10. Život postepeno napreduje stupanj po stupanj kroz mineralno, biljno, životinjsko i ljudsko kraljevstvo, a napredak se nastavlja čak i nakon što dosegne savršenstvo ljudskog stupnja.
  11. Svako ljudsko biće je u biti Božansko, sadržavajući u sebi sve osobine i snage koje mi povezujemo s Božanstvenošću u stanju klice i koje se postepeno razvija, dovodeći do sve veće savršenosti i proširenja svijesti koje nema ograničenja.
  12. Razvoj ovih latentnih osobina i snaga postiže se kroz proces reinkarnacije, kada se duša u različitim zemljama i pod različitim okolnostima stalno iznova inkarnira da bi stekla iskustva svih vrsta i da bi onda provela razdoblja odmora na nadfizičkim razinama kako bi asimilirala ta iskustva.
  13. Ne samo fizički, već i svi drugi aspekti ljudskog života upravljani su prirodnim zakonima unutar njihovog djelokruga. Taj opće prihvaćeni zakon uzroka i posljedica koji je opće poznat kao Karma, čini čovjeka gospodarom svoje sudbine i svojim vlastitim djeliteljem sreće ili nesreće.
  14. Kao što napredak oblika u biljnim i životinjskim kraljevstvima može biti ubrzan primjenom bioloških zakona, tako i napredak čovjeka može biti uvelike ubrzan primjenom mentalnih i duhovnih zakona djelatnih na njihovim dotičnim razinama.
  15. Znanost samokulture temelji se na primjeni ovih prirodnih zakona u njihovoj ukupnosti na problem ljudskog napretka i stoga sigurni i pouzdani u davanju određenih rezultata, kao što i zakoni iz područja moderne znanosti djeluju na fizičkoj razini.

Neke činjenice nabrojane gore onima koji ih po prvi puta čitaju mogu izgledati čudno i neuvjerljivo, ali one nisu stvarno takve ako ih pažljivo razmotrimo u potpunosti i ispitamo dokaze koji postoje kao njihova potvrda. Ove činjenice kada se pažljivo i detaljno proučavaju će pružiti sveobuhvatna rješenja za gotovo sve dublje životne probleme, rješenja koja su razumna i u skladu sa današnjim saznanjima. Čitatelj ih može uzeti, ako želi, u svjetlu hipoteza, pod uvjetom da ima na umu činjenicu da one nisu hipoteze na isti način na koji se ta riječ koristi u znanosti. U znanosti se riječ koristi za sveobuhvatni skup pretpostavki koje su proizvoljno usvojene za objašnjenje skupine pojava i odvijanje budućih ispitivanja u tom pravcu. Naučanja okultne filozofije nisu neprovjerene pretpostavke u tom smislu. One se tiču izravnog znanja okultista, barem onih naprednijih od njih, i postupno provjerene od svakog kandidata koji ide okultnom Stazom do Savršenstva. Ali pridošlicama one moraju ostati neprovjerene, dok se temeljitim proučavanjem okultne literature ne uvjere u njihovu istinu i inherentnu razumnost. Potvrditi ih i znati da su istinite mogu samo oni koji idu putem unutarnjeg razvijanja i koji su sami postali Adepti u Znanosti samo-kulture.

Okultizam se vrlo često brka sa magijom i okultnim umjetnostima poput astrologije, hipnotizma i gledanja u kristal, a budući da su ovi posljednji često povezani sa šarlatanstvom, obrazovani ljudi današnjice imaju prirodnu promućurnu sumnju prema svim takvim stvarima koje nisu dio današnje znanstvene spoznaje. Istina je da su mnoga znanja i prakse koje se predstavljaju kao okultizam, kroz društva ili pojedince, uglavnom lažna, ali ipak, iza ovog pseudo-okultizma leži ogromna stvarnost o kojoj običan čovjek teško može imati bilo kakvu zamisao. Postoje suptilni svjetovi progresivno povećane veličanstvenosti koji su iza i koji prožimaju fizički svijet kojeg smo spoznali kroz fizička osjetila. Postoje i visoko razvijena ljudska bića koja danas žive u svijetu i koja imaju temeljito poznavanje tih svjetova. Ove činjenice i stvari će naravno biti nevjerojatne ljudima koji ih prvi put čuju, ali su stvar normalnog iskustva mnogobrojnih ljudi koji su u dodiru s Adeptima okultizma i koji su razvili potrebne sposobnosti za dolazak u dodir s ovim svjetovima.

Oni koji nisu opsjednuti materijalističkom filozofijom života i vjeruju da je čovjek besmrtno biće a njegov fizički život samo poglavlje u dugom i neprekidnom životu na nadfizičkim razinama, biti će u mogućnosti vidjeti kako, ako takvi nad-fizički svjetovi postoje, mora biti moguće i znanje o njima i moralo bi biti ljudi koji posjeduju takvo znanje. Kako religiozna i filozofska književnost nekih drevnih naroda pokazuje, napredni i kultivirani dijelovi takvih zajednica pokušavali su prije dosta vremena zaviriti u najdublje tajne života kao i pokušati razviti tehnike za rješenje ovih misterija. Postoji također i pozitivan dokaz za postojanje škola okultizma i prenošenja okultnih spoznaja o dubljim problemima života u Drevnim Misterijama. Sve te stvari ukazuju na činjenicu da je izvorno znanje o najdubljim tajnama života ne samo moguće nego i dostupno za neke ljude.

Od pamtivijeka je postojalo na ovom planetu tijelo visoko napredovalih Bića koja su djelovala  kao čuvari ovih okultnih spoznaja i koristili ih pod strogim uvjetima za napredovanje i usmjeravanje ljudske rase. Nepoznati i neprepoznati od strane vanjskog svijeta radili su, od pokoljenja do pokoljenja, iza kulisa, surađujući sa prirodnim silama i božanskim sredstvima, radeći za evoluciju, koristeći ljude i događaje svijeta kao svoje instrumente za ispunjenje božanske svrhe. Iz tog veličanstvenog tijela došli su veliki religiozni Učitelji u raznim rasama i u različitim vremenima. Preko njih su bili izravno nadahnuta većina dobrotvornih svjetskih pokreta koji su polako mijenjali različite civilizacije i vodili čovječanstvo na sve više i više razine evolucije. Sva ova Bića koja sačinjavaju ovo okultno tijelo ne stoje na istoj razini ali oblikuju stupnjevanu Hijerarhiju, u čijem sastavu su uključeni na najnižim razinama njihovi inicirani učenici a na najvišim Bića takve ogromne snage i mudrosti da Ih mi ne možemo čak niti pojmiti.

Svo znanje o svemu što postoji u Sunčevom sustavu je u posjedu ove Okultne Hijerarhije, iako svaki član Hijerarhije ne dijeli svo ovo znanje. Kako koji Adept napreduje u evoluciji i razvija svoje sposobnosti jednu za drugom, on dolazi u dodir sa sve dubljim i dubljim slojevima božanske svijesti i stječe bolji uvid o činjenicama postojanja i suptilnijim razinama. Većina ovog znanja koje sačinjava istinski okultizam nije poput običnog znanja znanosti koje se može formulirati jezikom i prenijeti s jedne osobe na drugu. Niži aspekti ovoga mogu biti, bez sumnje, djelomično priopćeni na ovaj način, ali viši aspekti su onkraj dosega misli i sa njima osoba može doći u dodir samo izravnim iskustvom.

Potrebno je shvatiti da sva znanja vječno postoje u Svijesti Logosa našeg Sunčevog sustava i kako mi razvijamo svoje unutarnje sposobnosti, tako stječemo sposobnost da s njima dođemo u dodir na različitim razinama. Mi se moramo svojim različitim prijenosnicima takoreći prilagoditi različitim razinama Njegove Svijesti kako bismo došli na tim razinama sa svime u dodir. To je zato što se znanje u odnosu na transcendentnu stvarnost života može steći samo na ovaj osebujni način, a njegovo stjecanje ovisi o našoj moći da odgovorimo na različite vrste suptilnijih titraja na unutarnjim razinama koje je nemoguće prenijeti drugima i iznijeti ih svijetu u obliku formuliranog nacrta kao drugo znanstveno znanje. Svatko mora razviti svoje vlastite unutarnje sposobnosti i zadobiti to znanje iznutra.

Ne samo da je veći dio tog znanja neprenosiv, već je i veći dio toga povezanog sa višim svjetovima također nerazumljiv ljudskom intelektu. Koristeći se činjenicama i idejama trodimenzionalnog svijeta, prirodno je da ne možemo razumjeti stvarnost svjetova u kojima svijest djeluje u sve većem broju dimenzija, izuzev ako se ne “uzdignemo” do tih svjetova i sami za sebe ne “pogledamo”. Što više prodiremo u unutrašnjost nedokučive dubine Božanskoga Uma, to je složenije definirati stvarnost tih svjetova na način mentalnih predodžbi s kojima smo upoznati, a veća je nužnost razvitka naših vlastitih unutarnjih sposobnosti i snaga za razumijevanje tih stvarnosti. Zato je Gospod Buda, kada je bio upitan o Bogu, šutio, a svi pravi učitelji “doktrine srca” odbijaju s neupućenima i znatiželjnicima raspravljati o dubljim misterijama života.

Iz gore navedenog jasno je koliko malo možemo razumjeti pravi okultizam, prirodu i snage Adepata okultizma. Sve čemu se možemo nadati u proučavanju ove Svete Znanosti je da dođemo u dodir sa samim rubom ovog neograničenog znanja i da uz pomoć njega počnemo razvijati našu duhovnu prirodu i unutarnje sposobnosti. Kako uspijevamo u našim nastojanjima tako ćemo moći i izravno uvidjeti dublje misterije života i stjecati iz prve ruke znanje o onim stvarnostima koje akademski filozofi pogrešno traže u područjima intelekta a ortodoksni vjernici unutar stranica svete knjige.

Takav unutarnji razvoj je moguć jer Adepti okultizma posjeduju ne samo sveobuhvatno znanje o svim tajnama prirode, već i praktičnu znanost samokulture. Svatko tko se izvješti u ovoj znanosti može postupno razviti svoje unutarnje sposobnosti i potvrditi, jednu po jednu, sve činjenice okultizma. Elementi ove znanosti samokulture bili su obznanjeni svijetu u cjelini, kako bi svi imali priliku ići putem samoostvarenja, ali naprednije znanje o misterijama Prirode koje dodjeljuju snage pri Iniciranju je dato samo vjerodostojnim učenicima Adepata, koji su se kroz duga probna razdoblja i ispitivanja pokazali potpuno posvećeni interesima čovječanstva, nesposobni za korupciju i korištenje znanja za svoje sebične svrhe. Zato su svi ljudi svijeta koje privlači okultizam iz sebičnih razloga, čak i kada je ta sebičnost suptilna, isključeni iz Njihove pomoći. Oni mogu samo ostati u vanjskom dvorištu svetog hrama, u kojem sve što je moguće je površno poznavanje tajni prirode i stjecanje nekih manje važnih moći duše. Samo oni koji su spremni odreći se sebičnih ciljeva i pristupiti Putu okultizma čistim srcem i čistim životom mogu primiti u unutarnje tajne i mogu nositi tu snagu Atme, koja ih čini moćnima na unutarnjim razinama, a ipak „ništavnima u očima ljudi“. Jer, što se više Adept udubljuje u unutarnje udubine svoje duše i stiče potpunije poznavanje životnih stvarnosti, to se više diže iznad malenih i ponekad djetinjih želja običnih ljudi koji traže moć, privremenu slavu i popularnost u prolaznim sjenama života. Tako pravi okultist ostaje nepoznat i namjerno izbjegava javnost, dok se pseudo-okultisti, koji su još uvijek puni nižih želja, međusobno privlače privlačeći pozornost svojih sljedbenika i svijeta u cjelini.

I budući da svi pravi Adepti okultizma čuvaju, skriveni od vulgarnog pogleda ljudi, svoje znanje i moć, ljudi se pitaju postoji li nešto pravo u okultizmu ili je sav ovaj govor o suptilnim razinama i nadljudskim bićima puko mjesečarenje. Ali oni koji imaju stvarno znanje o tim stvarima namjerno dopuštaju svijetu da ostane u neznanju i nevjerici glede golemih mogućnosti koje leže skrivene u čovjeku i Prirodi. Jer, sve dok je ljudska priroda ono što je danas, a sebičnost, predrasuda i beskrupulozni grabež vladajuće strasti ljudi, dobro je da oni ostaju u neznanju o tim silnim snagama i ogromnim mogućnostima kojima okultizam otvara vrata. Svatko tko promatra ono što se trenutno događa u svijetu i vidi kako veliko znanje o snagama fizičke razine zloupotrebljuju beskrupulozni ljudi i nacije, odmah će shvatiti mudrost čuvanja znanja o finijim snagama Prirode od nerazvijenih i na neki način još uvijek barbarsko čovječanstvo. Te su snage daleko snažnije i mogu napraviti veću štetu i stoga beskrajno opasnije.

Stoga ne bi trebalo biti teško shvatiti da je dio okultnog znanja koje se nalazi u knjigama i koje je dostupno uobičajenom čovjeku najudaljenije i njen najmanje važan dio, a iza simboličkih i zastrtih referenci, koje često nalazimo, postoje ogromne stvarnosti o kojima nitko u vanjskom svijetu ne može imati nikakav pojam. Ipak, ovo malo znanja koje je priopćeno dovoljno je za svakoga tko je ozbiljan tragatelj za Istinom da mu pruži zadovoljavajuću indiciju za razumijevanje životnih problema i da mu omogući poduzimanje pripremnih koraka koji vode na Put okultizma. Jer pravi život okultizma započinje tek kad čovjek dođe u izravni dodir s tim stvarnostima koje su prisutne u njemu, a on sve više ovisi o razvijanju svojih vlastitih unutarnjih sposobnosti i snaga, a sve manje i manje od instrukcija i vodstva.

Ovim kratkim predgovorom čitatelju je ostavljeno da odluči je li njegovo vrijeme vrijedno da prođe kroz knjigu i nakon što ga pročita poduzme daljnje korake usvajanja filozofije i tehnike samokulture sadržane u njoj, krećući na putovanje samoistraživanja i samoostvarenja.

Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi dio općenito obrađuje teoretsku osnovu znanosti samokulture koja kao krajnji cilj ima otkrivanje stvarnosti skrivene u srcu svakog ljudskog bića. Bez barem općeg znanja o odnosu čovjeka s Bogom u Kome je ukorijenjen i svemir u kojem se on razvija, ne može se inteligentno i sustavno prionuti raznim problemima samokulture.

Drugi dio se bavi problemima samodiscipline i samokulture u koju su uključeni i stvaranje aspirantovih prijenosnika, učinkovitih instrumenata za izražavanje božanskog života i svijesti na različitim razinama. Bez razumijevanja tih problema i poduzimanja potrebnih koraka kako bi se postigle potrebne promjene u prijenosnicima, vrlo je teško, ako ne i nemoguće, rješavati problem samootkrivanja i samoostvarenja. Jer samo kada su prijenosnici odgovarajuće pročišćeni, usklađeni i stavljeni pod kontrolu Višeg Jastva, duhovna sposobnost poznata kao Buddhi prozračuje um i Atma može djelovati kroz svoje prijenosnike na nižim razinama.

Treći dio se bavi problemima samootkrivanja i samoostvarenja i tehnikama koje su uključene u njih. Ne nastoji dati detaljno poznavanje ovih tehnika koje treba steći iz tehničkih rasprava ili drugih izvora. Svrha ovog dijela samo je dati aspirantu općenitu ideju tih problema i pripremiti njegov um za intenzivniji studij i prakticiranje tih tehnika.

Poglavlja u prvom i drugom dijelu uglavnom su reprodukcija onih koja su se pojavila u prvom izdanju knjige (izdane od Ananda Publishing House, Allahabad). Treći dio sadrži nova poglavlja koja su dodana kako bi knjiga bila sveobuhvatnija i služila kao neka vrsta uvoda u „Znanost o Jogi“ („The Science of Yoga“ od istog autora, op.prev.). Neka poglavlja u trećem dijelu pojavila su se i u „Teozofu“ u obliku članaka ( „Teozof“ – „The Theosophist“ – mjesečnik u izdanju središnjice Teozofskog Društva u Adyaru, India, op.prev.).

 

PRVI DIO

TEOZOFSKA OSNOVA SAMOKULTURE

I  POGLAVLJE

EVOLUCIJA U SVJETLU OKULTIZMA

Jedna od najsjajnijih i najplodnijih ideja koja je znanost dala modernom svijetu ideja je u evoluciji. Ali materijalistička predrasuda pridodana  znanstvenoj misli od samog početka dovodi do toga da ta ideja ostaje samo poluistina i oduzima joj pravi smisao i važnost u ljudskom životu. Okultna znanost je ta koja pruža drugu polovicu istine i pretvara ideju o evoluciji u dinamičnu snagu i koja pomaže da se bolje razumije život  i njegove različite pojave.

Lako je shvatiti temeljnu ideju o evoluciji kakvu nam je dala znanost. Darwinovo obrazloženje teorije evolucije odnosilo se prvobitno samo na razne vrste životinja. Ta teorija se uskoro primijenila i proširila na druge pravce i došlo je do spoznaje da ona baca svjetlo i na pojave drugih vrsta. Glavnu ideju u toj teoriji treba tako razumjeti da se promjene ne događaju slučajno  i da je ta velika raznolikost vrsta u životinjskom carstvu posljedica napora oblika da se postupno prilagode sredini u kojoj se nalaze. Oblici se neprekidno mijenjaju da bi se prilagodili prisutnim posebnim uvjetima. Veće i temeljnije promjene stvaraju različite nove vrste.  Neprekidne promjene u oblicima, koje su činjenice u prirodi, pripisuju se ovisnosti tih oblika postupnim promjenama sredine. Dakle, ono što je teorija  o evoluciji zaista učinila je da je uvela red u zbrku bioloških pojava pokazujući da je velika raznolikost živih oblika povezana jedna sa drugom i da nisu odvojene jedna od druge, a iza tih promjena oblika djeluje princip porijekla koji  čini da se novi oblici sve više prilagođavaju sredini u kojoj se nalaze.

Znanost je idejom evolucije naglasila samo napor oblika da se prilagode sredini. To je bio prirodni rezultat promatranja čitavog procesa kao samo čisto fizičke pojave dok se životna strana tog procesa smatrala samo  popratnom pojavom fizičkih promjena. Sve dok se život smatrao samo posljedicom interakcije između materije i sile do tada je bilo neizbježno, da se život kao posebni faktor ne uzima u kombinaciju kod razmatranja raznih promjena u oblicima i da se te promjene pripisuju jedino utjecajima sredine. Ograničenje znanstvene koncepcije evolucije će se tako vidjeti nerazdvojno u poziciji usvojenom od strane moderne znanosti s obzirom na prirodu svemira, poziciji koja se može sažeti u jednu riječ — materijalizam.

Važan i vitalan doprinos ideji evolucije koji je dao okultizam je da pokaže i drugu stranu medalje i da tako prikaže potpunu sliku tog procesa. Okultna znanost ima na raspolaganju neposrednija sredstva za istraživanje pojava života od službene znanosti, a kao rezultat tih istraživanja okultna znanost je definitivno utvrdila da život nije popratni proizvod materije i sile već da je nezavisan princip koji koristi materiju i silu za svoj izražaj na fizičkoj razini. Oblici su tu da omoguće životu da se kroz njih izražava i oni se mijenjaju da bi se prilagodili sve većim i različitim zahtjevima života za sve punijim izražajem. Život si prisvaja oblik za oblikom i pomoću poticaja koji prima od njega postupno razvija i manifestira sve mogućnosti koje su skrivene u njemu. Oblici umiru i nestaju ali život koji je djelovao kroz njih raste sve više i više.

Dakle, iza niza promjena oblika, koje prema znanstvenoj teoriji o evoluciji izgledaju kao besmislena panorama beskrajnih promjena, vidimo život koji se neprestano razvija koristeći pri tome raznolike oblike na različitim stupnjevima evolucije. Priroda ima svoju određenu i razumnu svrhu sa svojim beskrajno raznolikim oblicima koje stalno uništava, a službena znanost joj to još uvijek  osporava. Moderna znanost je kao gluhi čovjek koji proučava glazbene instrumente velike raznolikosti i povećane finoće. On proučava instrumente velikom pažnjom ali odbija da vjeruje da postoji nešto takvo kao glazba.

Stoga nije čudno, da je teorija evolucije kakvu nam prikazuje službena znanost, vrlo dosadan predmet, stvar suhoparnih činjenica koje govore o fosilima iskopanim iz utrobe zemlje od kojih su sastavljeni skeleti, a osim toga nam daje samo djelomičan ako ne i pogrešan uvid u taj proces. S druge strane, okultizam nam prikazuje evoluciju kao dinamičnu ideju i što je više proučavamo to više nas ona oduševljava. Daje nam munjeviti uvid u sve procese Prirode, koji se odvijaju pred našim očima i sjedinjuje u jednu integralnu cjelinu sve činjenice i pojave života koje su unutar našeg znanja. Okultizam ne osvjetljava samo prošlost, već daje i munjeviti uvid u budućnost i to ne samo u odnosu na cjelokupno čovječanstvo već i na nas same kao pojedince. On nam prikazuje savršenstvo koje ćemo svi jednog dana postići i ukazuje na prečke ljestava kojima se penjemo do tog savršenstva. Ustvari, najvažnija karakteristika tog okultnog stajališta o evoluciji nije intelektualni uvid koji dobijemo promatranjem prirode na djelu već izvjesnost koju to gledište daje s obzirom na posljednji trijumf nad svim našim poteškoćama, nesavršenostima i ograničenjima. Tako smo sposobni da cijeli problem samokulture svladamo na znanstveni način i da razvijemo sve naše snage i sposobnosti sa istim povjerenjem koje pokazuje znanstvenik kada radi u laboratoriju.

Budući da je cilj ove knjige da obradi na razumljiv način problem samokulture , a ta obrada je moguća samo na širokom temelju evolucije kako nam je prikazuje okultizam, moramo se rastati od znanstvene teorije o evoluciji i upoznati se sa onim što okultizam smatra pod evolucijom i različitim stupnjevima tog dugog puta koji nas vodi ka savršenstvu. Ali prije nego li počnemo, razmotrimo prvo što ustvari znači savršenstvo, savršenstvo koje je cilj ljudskog napora.

Odmah treba jasno razumjeti da božanskom životu koji se u univerzumu manifestira u različitim oblicima nema granica postepenog razvoja. Nema te točke gdje bi se moglo reći da je krajnje savršenstvo dostignuto. Ali na ljudskom stupnju postoji ta granica koja se može označiti kao granica ljudsko carstva a postiže se kad Arhat primi petu inicijaciju na Putu Svetosti i postane  Jivanmukta ili Majstor Mudrosti. Kad Adept postigne taj određeni stupanj za Njega prestaje obaveznost reinkarnacije. On je izašao iz ljudskog i ušao u nadljudsko carstvo odakle nastavlja Svoj samorazvoj na nadfizičkim razinama. Ovo prije navedeno savršenstvo koje je dosegnuto od  jednog Majstora Mudrosti je samo relativno.

Za nas je također važno da zapamtimo da ne možemo shvatiti što je to savršenstvo dok sami to stanje ne dostignemo, jer realnosti višeg života mogu se spoznati samo neposrednim iskustvom i nikakav verbalni opis, pa čak ni najveći napor mašte nam nije sposoban dočarati njegovo stvarno stanje. Kad kažemo da ćemo pokušati razumjeti te stvari, dok smo još zatočenici intelekta, onda se pod tim misli da mi možemo tu i tamo pokušati dosegnuti isprekidana svjetla ili blijede odraze tog sakrivenog sjaja koji sasvim nadilazi ljudsku predodžbu i koje se može ostvariti nekim proširenjem samo u srcu kad nam to naš unutarnji razvoj učini mogućim.

Nakon ovog objašnjenja zauzmimo jedan panoramski pogled na taj golemi proces evolucije. Koliko god ovaj predmet proučavanja bio fascinirajući, nemoguće je u ovako kratkom prostoru kojim raspolažemo ići u njega podrobno. Sve što se može učiniti je da se navedu neke opće generalizacije i da se označe temeljne točke na tom putu na kojem svi mi putujemo.

Prema učenjima okultizma sav život koji vidimo u manifestaciji oko nas došao je iz Jedne Božanske Esence ili Principa i nakon razvitka svih svojih potencijala ponovno će se sliti u taj Božanski Izvor. Sva svojstva i snage koje povezujemo sa božanskim savršenstvom prisutne su kad život izroni iz svog Božanskog Porijekla u svom latentnom ili začetnom stanju, kao što je i stablo skriveno u sjemenu. Ta svojstva i moći razvijaju se vrlo polagano, počevši djelovati pomoću snažnih utjecaja evolucijskih sila koji dolaze izvana i utjecaja iznutra koji dolaze od stalnog pritiska Božanske Volje, a kad život nakon postizanja savršenstva opet svjesno uroni u Božanstvenost, sva svojstva i snage koje pripadaju tom posebnom stupnju savršenstva su u punoj manifestaciji.

Sljedeće temeljno učenje okultizma je da je naš sunčev sustav, koji je ogromna pozornica evolucije, u svojom sastavu sedmerostruk i prožima fizički svijet, koji možemo spoznati našim osjetilima, i još šest drugih svjetova progresivno suptilnije materije. Ti svjetovi se u teozofskoj literaturi zovu razine. Svijet koji je odmah do fizičkog i u koji ulazimo u snu i poslije smrti nazvan je astralnom razinom, a u odnosu je s našim osjećajima, emocijama i željama. Slijedeći viši svijet u kojem provodimo najveći dio našeg vremena između dviju inkarnacija nazvan je mentalnom razinom, a u odnosu je s našim mislima. Zatim dolazi budička, atmička, anupadaka i adi razina. One se odnose na naše duhovno i vječno biće i izvor su naše najviše duhovne spoznaje i snage.

Čovjek, a ustvari i cjelokupan život u svojim različitim oblicima, povezan je sa svih sedam razina našeg sunčevog sustava, ako se zadržimo za sada na čovjeku, možemo reći da on ima po jedan prijenosnik svijesti na svakoj razini. Njegov život je ukorijenjen u životu Logosa na najvišoj razini i ističe iz tog sveobuhvatnog Centra preko svih prijenosnika, koji ga povezuju sa različitim razinama. Jedna zraka božanske svijesti prolazi kroz sve prijenosnike na različitim razinama i energizira ih, predstavljajući Monadu ili Jivatmu i uzrokuje njihov postupni  rast sve dok božanski djelić ne bude potpuno razvijen, sveprisutan, svemoguć i sveznajući na svim razinama.

Ove se istine mogu prikazati sljedećim dijagramom:

Naravno moramo zapamtiti da se tu radi samo o dvodimenzionalnom crtežu koji možemo koristiti kao jedan simbol, pomoć u razumijevanju tih istina, a nikako da predstavlja transcendentne realnosti viših razina. Kad god se služimo crtežima, simbolima ili analogijama u opasnosti smo da iz njih izvučemo zaključke koji ne opravdavaju činjenično stanje.

Sedam razina sunčevog sustava predstavljeni su na crtežu sa sedam koncentričnih krugova, dok centar predstavlja Sunčev Logos ili Ishvaru koji predsjedava nad manifestiranim sunčevim sustavom za vrijeme manifestacije. Važno je da imamo na umu dok iščitavamo ovaj dijagram, da razine koje su predstavljene koncentričnim krugovima su ustvari kugle koje prožimaju jedna drugu, svaka suptilnija kugla nalazi se unutar i prožima sve ostale koje su gušće od nje. Krugovi ne označavaju veličinu kugli već njihov prostorni odnos. Naša svijest, koristeći trodimenzionalni prostor, ne može si predstaviti uvjete na višim razinama gdje mora raditi u više od tri dimenzije, pa zato teško dolazimo do predodžbe o međusobnim odnosima različitih razina. Naša svijest je sada najviše vezana na fizički svijet, najgušći i najperiferniji, koji je podvrgnut najvećim ograničenjima i obmanama. Kako prodiremo u sve unutarnjije razine ta ograničenja postaju sve manja, veo iluzije postaje sve tanji, dok napokon ne nestane u potpunosti kada dosegnemo svijest Sunčevog Logosa koji prožima i održava sve razine.

U crtežu je individualna duša ili Jivatma u manifestaciji predstavljena polumjerom koncentričnih krugova. Takav polumjer presijeca sve krugove čime ukazuje na činjenicu da zraka božanske svijesti koja predstavlja Jivatmu koja prolazi kroz sve razine i energizira sve prijenosnike te ih povezuje sa različitim razinama. Sve prijenosnike posebne Jivatme si možemo predstaviti kao da su nanizani na tu zraku svijesti, koja ih objedinjuje usprkos velikih razlika u njihovom načinu djelovanja. Prijenosnici se, počevši od fizičkog, tijekom evolucije razvijaju i postaju sposobni da služe Jivatmi na uzastopnim razinama.

Evolucija života koja dolazi od Logosa i koja se nakon razvitka božanskog potencijala vraća k Njemu u crtežu je predstavljena strelicama prikazanim u dijelovima zatvorenim između krugova. Stupnjevi involucije kroz koje je život prošao prije nego što je ušao u stupanj minerala je izvan dosega našeg mentalnog horizonta, pa dio koji je u vezi s tim stupnjevima nije istraživan i ostavljen je praznim. Svakako zapamtite da je život prije nego je stigao do mineralnog stupnja, koji većina ljudi smatra najnižim, prošao kroz tri različita ali dobro poznata stupnja. Na tim stupnjevima, koji su ustvari stupnjevi involucije a ne evolucije, život uranja sve dublje i dublje u materiju prije nego što počne da se opet uspinje i prolazi kroz proces evolucije. Tako je mineralno carstvo najniža točka u krugu koji predstavlja ciklus involucije i evolucije.

Život se stoga definitivno pojavljuje na našem mentalnom horizontu na stupnju minerala. Linija O u našem crtežu tako označava granicu između nepoznatog i poznatog. Život na mineralnom stupnju, barem što se tiče manifestacije na fizičkoj razini, vrlo temeljito su proučavali moderni znanstvenici i zakoni njegovog djelovanja su uključeni u znanstvenoj literaturi kao što su kemija, fizika, geologija i astronomija. Gledavši s izvjesnim respektom na mineralni stupanj o kojem je znanost napravila detaljnu studiju, Okultizam u određenom smislu zna mnogo. Kako god, u ovo pitanje nije nužno ovdje zalaziti.

Sljedeći stupanj u evoluciji obuhvaća biljno carstvo gdje reagiranje na vanjske podražaje postaju malo određenija nego u mineralnom carstvu, a sposobnost da se osjećaju podražaji je razvijena u većem razmjeru. Osjećaji su još neodređeni, jer astralno tijelo biljnog carstva još nije jedan organizirani prijenosnik, stoga ne možemo reći da biljke i drveće osjećaju radost ili patnju. No njihova reagiranja na vanjske podražaje nalikuju nekoj vrsti patnje ili radosti. Moramo znati da u biljnom carstvu možda ima onih sa većom sposobnošću osjećaja od najnižih članova životinjskog carstva. Ova carstva prirode nisu među sobom oštro odvojena i ima znatnih presijecanja, pa je ponekad teško odrediti kojem carstvu neki član na prijelazu pripada. Život biljnog carstva kakav se manifestira na fizičkom planu kroz fizičke organizme  također je predmet mnogih istraživanja, a zakoni i činjenice koje pripadaju tom životu obuhvaćeni su u  znanosti koja se zove botanika.

Život u biljnom carstvu bez sumnje je razvijeniji od života u mineralnom carstvu jer su biljni organizmi ukorijenjeni na jedno mjesto i ograničeni samo na podražaje iz svoje sredine. To ograničenje otpada na sljedećem stupnju razvoja u životinjskom carstvu, a mogućnost kretanja koju imaju životinje otvara vrata brojnim i raznolikijim iskustvima. A to, bez sumnje, ubrzava  opseg evolucije života i zbog toga nalazimo kod razvijenih životinja ne samo dobro razvijenu sposobnost osjećanja senzacija već i početak mentalne aktivnosti.

Potrebno je ovdje istaknuti da su astralna tijela životinja i njeni živčani sustavi već dobro organizirani, pa je zato sposobnost osjećanja zadovoljstva ili boli utoliko više razvijeno. Iz tog razloga životinja teško osjeća svaki udarac na svom tijelu iako još nije sposobna izraziti svoje osjećaje. Oni koji nanose bol životinjama ili su uzročnici te boli,  bilo da je upotrebljavaju kao svoju hranu ili na području sporta, trebali bi ovo primijetiti. Patnju koju nanosimo drugima vratit će nam se prije ili kasnije, a sveobuhvatni zakon karme ne prestaje djelovati ni tamo gdje vlada neznanje ni tamo gdje se pokušavaju naći vjerodostojna opravdanja za njihovo pogrešno činjenje. Kad bi ljudi samo znali kakvu si strašnu patnju nagomilavaju svojom okrutnošću prema životinjama ne bi jednostavno slijegali ramenima  i nastavili sa svojim zlima na krajnje neodgovoran način.

Važan doprinos koji je dala okultna znanost problemu evolucije u mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu je u tome što je razjasnila mehanizam takve evolucije. Vidovitim se istraživanjem  na višim  razinama otkrilo da se mehanizam evolucije na nižim stupnjevima razlikuje od evolucije ljudskog bića i to u jednom vrlo bitnom smislu. Niti jedan fizički organizam nižih carstava nema posebnu „dušu“ kao što to ima svako ljudsko biće. Pa je tako ustanovljeno da je grupa fizičkih organizama iste vrste vezana za jednu „grupnu dušu“ koja tako postaje i riznica za sva iskustva kroz koja su prošli ti organizmi i informirajući i energizirajući život tih oblika. Ta zanimljiva činjenica kolektivne evolucije baca svjetlo na mnoge probleme koji su povezani sa životom životinja i biljaka, a usput pokazuje na kako genijalne načine se priroda prilagodila u postizanju svojih ciljeva. Budući da se to pitanje ne odnosi na predmet koji je pred nama ne moramo ulaziti u njega detaljno i možemo sada prijeći na ljudski stupanj koji se nas, kao ljudskih bića, više tiče.

Mada je prema svim vanjskim izgledima ljudski stupanj samo nastavak prethodnih stupnjeva,  u određenom smislu on to zaista i je, potrebno je ipak znati da ulaskom života na taj stupanj dolazi do značajnih promjena, promjena koje oštro dijele život na ljudskom stupnju od onog u životinjskom carstvu. Ta se promjena, ukratko rečeno, sastoji u oblikovanju kauzalnog tijela, najperifernijeg prijenosnika individualne duhovne duše, u koju silazi život Logosa direktno odozgo i kroz koji od sada počinje djelovati  na dinamičniji način. Uvođenje u čovjeka tog novog božanskog elementa iz Prvog Logosa , a koji nije prisutan u biljkama i životinjama, budi u čovjeku tu posebnu sposobnost koja je u psihologiji poznata kao samosvijest i čini mogućim brz i neograničeni  razvoj božanskog života koji zauzima u ljudskim i nadljudskim stupnjevima. Život postaje jedna individualna jedinica božanske svijesti, a ta svijest se može širiti bez ikakvih ograničenja.

Rane faze ljudske etape prolaze u divljini, poluciviliziranim i civiliziranim uvjetima. Čovjek u svakakvim okolnostima stječe iskustva svih vrsta, a njegova se astralna i mentalna tijela polako razvijaju kako se reinkarnira pod različitim uvjetima koje je sam stvorio svojim mislima, željama i djelima. Njegovi osjećaji i emocije razvijaju njegovo astralno tijelo, razmišljajući o konkretnim slikama razvija niži um, dok mislima koje su posvećene višim stvarima razvija viši um koji djeluje kroz kauzalno tijelo. Velika većina civiliziranih ljudi svijeta postigla je u svojoj evoluciji stupanj na kojem je astralno tijelo prilično dobro razvijeno, a i niži um također do izvjesnog stupnja, ali samo kada su u pitanju znanstvenici, filozofi i drugi veliki mislioci možemo govoriti da je i kauzalno tijelo razvijeno u pravom smislu riječi.

Kad je jedna individua prošla život za životom kroz svakakva iskustva, počinje postepeno posvećivati više svojih misli višim stvarima i živjeti plemenitijim i nesebičnijim životom, sljedeći viši prijenosnik, također se polako počinje razvijati na budičkoj razini i prosvjetljenje koje dolazi sa te razine u um iskazuje se kao sposobnost rasuđivanja ili Viveka, kako se to zove na sanskrtu. Čovjek počinje cijeniti duhovne istine i intuitivno prepoznaje njihovo postojanje iako za njih nema dokaza. Ovaj Buddhi ili intuicija kako je nazvana u zapadnoj psihologiji je sposobnost kojom se prepoznaju sve duhovne istine, a bez njenog razvoja čovjek ne može postići bilo kakav napredak u sferi duhovnosti. Sam intelekt je nekoristan u području koje je izvan dosega njegove aktivnosti.

Kad je budički prijenosnik dovoljno razvijen i konačno počinje da djeluje na um, tada se rodi ona božanska pobuda koja nagovješćuje buđenje duhovne naravi. Čovjek počinje sa životnim pitanjima i postavlja pitanja o krajnjim problemima postojanja kojih duhovno uspavani čovjek nije ni svjestan. On počinje tražiti izlaz iz ovog svijeta iluzija i patnji, teži da vodi viši život duha i osjeća neku unutarnju povezanost s bližnjima koju običan čovjek teško da može razumjeti.

Ako se na tu pobudu pazi i pravilno vodi, čovjek prije ili kasnije stavi svoje noge na stazu koja vodi ka savršenstvu, konačno postigne cilj i izlazi iz ljudskog carstva. Ako se na tu pobudu ne pazi i ako se uguši nižim umom ili osujeti svjetovnim željama, onda čovjek mora lutati kroz mnoge živote gonjen čas privlačnostima nižeg života koje ga vuku na dolje, čas težnjama za višim životom koje ga vuku na gore. Ali prije ili kasnije, kao posljedica ponovljenih lekcija naučenih iz patnje, frustracija i razočarenja svjetovnog života, božanski zov postaje toliko snažan da mu se više ne može odoljeti i čovjek okreće leđa nižem životu i usmjerava svoje lice u pravcu božanskog života, počinje se penjati, korak po korak, prema planinskom vrhu.

Mi smo do sada brzinski u mislima prošli dugi put evolucije na kojem smo putovali otkad smo izašli iz božanskog i dosegli stupanj na kojem se rodila božanska pobuda u nama da počnemo misliti na naš pravi dom i načinima povratka u njega. Pogledajmo sada letimice mentalno put koji još treba prevaliti i stupnjeve koji ostaju pokriveni.

Što trebamo poduzeti kad počinjemo osjećati čežnju za višim životom? Prva stvar će biti, naravno, da duboko razmišljamo o osnovnim životnim problemima i da nam bude jasno da je za nas jedini izlaz iz svih tih problema da stupimo na stazu koja vodi ka savršenstvu i Prosvjetljenju. Potrebno je proći kroz ovaj preliminarni proces dubokog promišljanja i traganja srca vrlo temeljito i uzeti si vremena za donošenje odluka u vezi s tim bitnim pitanjima, jer u mnogim slučajevima te povremene pobude koje dolaze iznutra su prolazne naravi i rezultat reakcija koje proizlaze iz razočaranja i frustracija života. One postepeno nestaju kako privlačnosti vanjskog svijeta opet bace svoja glamurozna vela na naš um i mi potonemo ponovno natrag u uobičajeno stanje zaborava naše više sudbine. Božanska pobuda koja će nas nositi kroz mnoge živote do našeg cilja mora biti stalna i jaka, mora doći kao posljedica zrelosti duše, koja se doseže kad smo prošli kroz sve vrste iskustava i naučili lekcije koje su se trebale naučiti.

Pretpostavimo da je pobuda koju osjećamo pravog tipa, naš slijedeći korak je da pažljivo proučimo sredstva koja se mogu primijeniti za ostvarenje našeg cilja. U svijetu ima mnogo puteva i mnogo učitelja, a mi moramo pronaći naš put i našeg učitelja koji će nas moći sigurno voditi do kraja. Neki putevi koji se pojavljuju pred nama su poput slijepih aleja a neki učitelji koji žele da nas uče poput slijepaca, koji vode slijepe, a pravi će nas izbor puta i učitelja poštedjeti mnogo vremena i muka.  U slučaju onih koji su ozbiljno razmišljali o problemima života i shvatili plan evolucije neće biti teško donijeti odluku. Za njih je jedini pravi put onaj kojim su išli svi veliki Učitelji i Rišiji prošlosti i koji vodi ka savršenstvu ljudskog života, bilo da se to savršenstvo naziva Nirvana, Prosvjetljenje, Jivanmukti ili nekim drugim imenom. Jedini Učitelj kojeg mogu imati je njihovo Više Ja koje ima sjedište u njihovom srcu, koje ih je dovelo do sadašnjeg stupnja i koje je sposobno da ih vodi nepogrešivo do kraja, cilju Prosvjetljenja.

Ovo je bio samo letimičan pregled stupnjeva evolucije kroz koje moramo ići, no nemoguće je ovdje dati i pojedinosti o kvalifikacijama koje se traže od onih koji teže da stupe na Stazu koja neminovno vodi do Prosvjetljenja i Oslobođenja iz obmana i bijede ljudskog života. Postoji nekoliko knjiga u okultnoj literaturi koje pišu podrobno i daju korisne podatke o tim stvarima, iako se važni savjeti na ova pitanja mogu pronaći raspršeni diljem ove vrste literature. Mnoga važna pitanja koja su u svezi problema našeg duhovnog razvoja biti će obrađena u narednim poglavljima na odgovarajućim mjestima.

Je li moguće imati bilo kakvu ideju u pogledu proširenog stanja Jivanmukte ili Oslobođenja, savršenstva života koje je postigao onaj koji je prešao granicu koja dijeli ljudski stupanj od onog koji se nalazi onkraj te granice? Ne, osim ponešto maglovito. Ali ogromni napredak koji je učinio jedan Adept, koji je postigao taj stupanj, mogao bi se donekle prosuditi činjenicom da je u Njegovom slučaju svih pet nižih prijenosnika svijesti, fizički, astralni, mentalni, budički i atmički, potpuno razvijeni i oživljeni, i da On može raditi u svakom od tih prijenosnika kao što običan čovjek radi u svom fizičkom tijelu pri punoj svijesti. Adept mora samo usredotočiti svoju svijest na bilo koji prijenosnik od atmičkog prema dolje do fizičkog, kako bi došao u dodir sa odgovarajućom razinom i znao bilo što od onoga što želi saznati na toj razini, iako je riječ „saznati“ vrlo nespretna da izrazi djelovanje svijesti na najvišim duhovnim razinama. Ne samo to, već je i Njegova svijest uobičajeno usredotočena na atmičku razinu, pa ako On mora raditi na bilo kojoj nižoj razini On samo djelomično i privremeno usredotočuje svoju svijest na dotičnu razinu i tako ostaju svih pet nižih razina sunčevog sustava, koje se tiču čovječanstva, stalno u njegovoj svijesti, i oni čine polje Njegovog rada u ispunjenju božanskog plana.

Treba zapamtiti da je razvoj i organizacija niža tri prijenosnika: fizičkog, astralnog i mentalnog, trajao milijune godina. To je zato, jer tek kad se čovjek približava završetku ljudske evolucije i približava pragu božanske, njegova se evolucija u duhovnim područjima ubrzava ogromnom brzinom tako da za njega postaje moguće da u toku nekoliko života savlada ogromne udaljenosti koje dijele Adepta od običnog čovjeka.

Koje daljnje faze evolucije i razvoja leže onkraj u nadljudskim područjima mi ne znamo, osim imenom. Ljudski intelekt je zbunjen kad pokušava prodrijeti u ove dublje tajne i sve što možemo učiniti jest zapitati se u strahopoštovanju i poštivanju onoga što takvi uzvišeni uvjeti postojanja mogu biti. Dosta nam je da znamo da oni postoje i da postoje Oni koji iz tih nezamislivih visina obasipaju blagoslove na nas koji još uvijek živimo u dolinama obmane, patnje i smrti.

 

II POGLAVLJE

UKUPNI SASTAV ČOVJEKA

Nakon što smo pokazali što je istinski okultizam, mogli bismo ukratko dotaknuti činjenice koje su otkrili okultisti u odnosu na unutarnji sastav čovjeka. Te činjenice su posljedice istraživanja do kojih su došli mnogi istraživači koji su bili sposobni da razviju svoje suptilne sposobnosti i da ispitaju fenomene unutarnjih razina na savršeno znanstveni način. Velikom broju Adepata  su stvari suptilnih razina isto tako pristupačne i stvar su izravnog iskustva kao što su pojave fizičkog svijeta običnom čovjeku koji živi u svom fizičkom tijelu.

U prethodnom poglavlju je već bilo rečeno da čovjek ima vrlo složen sastav i da djeluje u raznim nositeljima svijesti. Njegova svijest je ukorijenjena i dio je Logosove svijesti našeg sunčevog sustava na najvišoj razini, i silazi korak po korak sve dolje do fizičke razine koji leži, tako reći, na periferiji božanske svijesti. Na svakoj razini našeg sunčevog sustava ta individualizirana jedinica svijesti prisvaja materiju koja pripada toj razini i postepeno priprema nositelj kroz koji može funkcionirati na toj razini sve uspješnije. Razmotrimo sada jednu takvu jedinicu svijesti i općenito ćemo uočiti nekoliko činjenica u svezi prisvojenih nositelja i njihov međusobni odnos.

Prvo što treba primijetiti u vezi tih nositelja, je da nositelji postaju sve manje materijalni kad se ide od periferije prema centru, a svijest postaje sve dominantnija. Prema okultnoj doktrini naš sunčev sustav je u svojoj potpunosti izveden i utemeljen na svijesti sunčevog Logosa, a manifestacija na slijedećim nižim razinama znači sve veću materijalizaciju Njegovog Života i ograničenje Njegove svijesti u progresivno sve gušća vela. U tom silaženju, razinu za razinom, svijest gubi svoje snage i svojstva, sve dok na najudaljenijoj fizičkoj razini ta ograničenja ne dosegnu krajnju granicu. Stoga je očito da kad se svijest odmakne prema unutra, kao na primjer u joga vježbama, a proces silaska se preokrene, ova ograničenja moraju padati jedno za drugim i svijest bi trebala biti sposobna funkcionirati u dosad sve većoj slobodi, približavajući se progresivno neograničenoj i bezuvjetnoj raskoši božanske svijesti. To napuštanje ograničenja i zamagljenja iskusio je svaki jogi kad je prenio svoj centar svijesti s jedne razine na drugu i dosegnuo Izvor svih svijesti. Potrebno je da shvatimo ovu važnu činjenicu, jer dok živimo na fizičkoj razini, zaokupljeni njegovim prolaznim i razmjerno dosadnim pojavama, oni nam se prikazuju vrlo živim i puni vitalnosti, dok nam realnosti viših razina izgledaju nebulozne i nerealne i stoga neprivlačne. Mi se bojimo da izgubimo vezu sa fizičkom razinom, strahujemo da budemo lišeni njegovih prolaznih radosti i ne shvaćamo da je upravo fizički svijet jedan od najdosadnijih i da je život na toj razini iskrivljen i sumoran i vrlo blijedi odraz nezamislivih divota koje su povezane sa višim područjima Duha.

Drugu stvar koju moramo uočiti u svezi sa tim nositeljima je da unatoč raznovrsnosti nositelja i velikim razlikama u naravi njihovih pojava, svijest koja funkcionira kroz njih je jedna te ista zraka božanske svijesti. U proučavanju čovjeka i njegovog složenog sastava možemo ga prikladno podijeliti na različite sastavne dijelove, ali to ne bi trebalo stvoriti dojam da u njemu djeluju različiti entiteti jedan unutar drugoga. Svijest koja djeluje kroz cijeli komplet nositelja je nedjeljiva, a samo se njezini različiti aspekti izražavaju u većoj ili manjoj mjeri već prema tome koliko su nositelji kroz koje djeluje razvijeni u datom trenutku. A ta manifestacija svijesti na jednoj posebnoj razini ovisi o unutarnjoj prirodi razine i izvedenom obojenju koje dolazi iz drugih razina kroz koje je svijest prošla. Tako na primjer, kad Jivatma djeluje kroz fizički nositelj svijesti uvjetovana je prirodom fizičke razine, ali su i svi ostali nositelji Jivatme također prisutni u pozadini i utječu na život ove razine. U trenutku smrti, kad se napusti fizičko tijelo, astralno tijelo postaje žarište svijesti i uvjet za njegovo funkcioniranje, ali su i svi ostali nositelji još prisutni u pozadini i određuju pojavljivanje. U samadhi stanju kad se ovaj centar svijesti svojevoljno pomiče iz jedne razine na drugu, jedan nositelj postaje privremeno žarište svijesti dok drugi ostaju u prednjem planu ili u pozadini kao što to prikazuje sljedeći crtež.

Gore spomenuta činjenica ukazuju na to da treba problem samokulture rješavati na sveobuhvatan način, uzimajući u obzir cijelu čovjekovu konstituciju. Svi naši nositelji su međusobno povezani i ovisni jedan o drugom i mi ne možemo mijenjati jedan nositelj a da ne mijenjamo ujedno, u nekoj mjeri, i sve ostale. Ako netko želi emocionalno zdravlje on ne može izolirati svoj emocionalni život i brinuti samo o tome. On jednako tako mora paziti i na svoj mentalan i fizički život, a ako želi da bude zaista zdrav onda mora paziti i na svoju duhovnu prirodu.

Sljedeća stvar koju moramo napomenuti o tim nositeljima je da, iako su različiti nositelji jedne Jivatme na različitim razinama, i različite manifestacije svijesti koja ih koristi od razine do razine, čini se da funkcioniraju u skupinama od tri. Svijest koja djeluje u svakoj grupi kao cjelini je jedna jedinica, mada je ta jedinica podređena i sadržana unutar veće jedinice slijedeće više manifestacije. Ta činjenica je prikazana u sljedećem crtežu:

Najmanji krug predstavlja ograničeni rad svijesti na najniže tri razine, kroz fizička, astralna i niže mentalna tijela, a može se uzeti kao sfera osobnosti. Sljedeći veći krug predstavlja sferu individualnosti, koja djeluje kroz atmička, budička  i kauzalna tijela i uključuje u sebi i osobnost. Individualnost je opet sadržana u daleko široj svijesti Monade, koja je ukorijenjena na Adi razini, djeluje na Anupadaka razini, a proširuje svoj utjecaj na Atmičku razinu na način koji mi to ne možemo shvatiti na nižim razinama. A Monada je ponovo na neki neshvatljivi način sadržana u sveobuhvatnoj svijesti Logosa. Tako mi vidimo da su osobnost, individualnost i monada djelomične i različito ograničene pojave svijesti Logosa. Svaka viša pojava je punija  od niže i sadržava nižu u svojem širem opsegu. U hinduskoj terminologiji osobnost, Individualnost, Monada i Logos nazivaju se Jiva, Jivatma, Atma i Paramatma.

Pokušajmo sada shvatiti što te tri komponente naše ukupne konstitucije jedna po jedna predstavljaju. Osobnost je ta obično ograničena ljudska svijest koja djeluje kroz fizičko, astralno i niže mentalno tijelo. Budući da su svi ti nositelji samo privremeni i oblikuju se nanovo sa svakom novom inkarnacijom to se osobnost smatra samo privremenom pojavom koja se rastvori i nestane čim se ta tri nositelja unište, što se događa progresivnim povlačenjem svijesti iz jednog u drugi poslije smrti. Iako svijest koja djeluje kroz osobnost nije ništa drugo do jedna zraka sunca božanske svijesti, ona ipak gubi, zbog ograničenja i obmana nižih razina, svijest o svojem božanskom porijeklu i pojavljuje se kao jedan privremeni entitet koji smatra sebe nezavisnim i odvojenim od drugih bića. Taj entitet se kreće na svjetskoj pozornici izvjestan broj godina, a onda se povuče na suptilnije razine poslije smrti fizičkog tijela, i nakon što je proveo duži ili kraći period na tim razinama napokon se rastvori i nestaje zauvijek. A ljudi koji se identificiraju sa tim iluzornim entitetom ostaju zaokupljeni svojim sitnim interesima, nesvjesni svoje veće sudbine i daleko sjajnih života koji je sakriven iza maske osobnosti. Mali broj ljudi koji vide kroz obmanu staju na stazu koja ih u konačnici vodi do ostvarenja njihove božanske prirode i omogućuje im da koriste osobnost kao instrument svog Višeg Ja. Velika većina se rodi, živi i umire u toj obmani, prolazeći iz života u život, nesvjesni svoje prave prirode poput cvijeća na livadi ili ptica i divljači u šumi.

Sljedeća viša komponenta naše unutarnje konstitucije je Individualnost, Više Ja, koje se različito naziva kao Ego ili Jivatma i djeluje kroz kauzalno, budičko i atmičko tijelo. Individualnost predstavlja duhovni element u čovjeku i Besmrtno Ja koje traje iz života u život. Taj besmrtni ego postepeno razvija sve božanske atribute i moći unutar sebe za vrijeme dugog eonskog perioda njegove evolucije. Upravo kao što postoji neka vrsta jedinstva i povezanosti u radu fizičkog, astralnog i nižeg mentalnog tijela koji daju svijesti, koja djeluje kroz njih, osjet osobnosti, tako su isto viša tri tijela koja rade na atmičkom, budičkom i višem mentalnom planu, tijesno združena zajedno i daju neku vrstu jedinstva svijesti koja djeluje kroz njih, a ta se sjedinjena svijest zove individualnost. Ta je individualnost, iako radi pod ograničenjima odnosnih razina, ipak daleko iznad grubih obmana koje zamračuju viziju osobnosti i čine je da misli o sebi kao o jednom odvojenom entitetu koji se mora boriti za svoju nezavisnu egzistenciju protiv svih drugih manifestacija božanskog života. Čovjek je, kao Više Ja, svjestan svoje božanske besmrtne prirode, on je svjestan jedinstva života i svog jedinstva sa tim životom, a zna i za božansku svrhu u evoluciji. On ima sjećanje na sve odvojene živote kroz koje je prošao u uzastopnim osobnostima, može se poistovjetiti u svijesti sa svim živim bićima kroz budički nositelj, i može da se dotakne božanske svijesti kroz atmički nositelj. Postupnim nastavljanjem evolucije pojavljuje se u Individualnosti znanje, mudrost i moć, atributi Božanskog života, i to u sve većoj mjeri, jer “njegova budućnost je budućnost nečega čiji rast i veličanstvenost nemaju granica”.

Ali čak ni ovaj Viši Besmrtni Ja, koji je duhovni element u čovjeku, ne predstavlja najviši aspekt njegove prirode. U njemu prebiva vječna Monada, Purusha Samkhya filozofije, Atma Vedante, tajanstveno Biće o kojem ne možemo stvoriti nikakvu ideju, premda je Ona temeljna jezgra našeg kompleksnog bića. Ego je besmrtan i iako ima neizmjerno dug život u usporedbi s osobnošću, iako je nastao u određenom trenutku, stvaranjem kauzalnog tijela, on također prestaje postojati. Ali Monada je onkraj vremena i živi u vječnosti. Ona je u suštini jedno sa Sunčevim Logosom, zraka Božanskog Sunca, ukorijenjena na Adi razini, sa središtem svijesti na Anupadaka razini i zasjenjenjem i utjecajem na Individualnost na atmičkoj razini. Ono što se pojavljuje kao evolucija i razvijanje Individualnosti na nižim razinama je na neki misteriozni način vječno prisutno u Monadi. Zato se ne razvijamo slučajno, nego postajemo nešto što smo već u našoj vječnoj prirodi. Ta je ideja paradoksalno izražena u dobro poznatoj okultnoj maksimi: “Postanite ono što jeste”. Svaka Individualnost je jedinstvena jer je posljedica izražavanja arhetipa, koji je na neki način neshvatljiv ljudskom intelektu, postoji unutar Monade i postupno se izražava u vremenu i prostoru u evolucijskom procesu. Sve to, naravno, izgleda apsurdno pukom intelektu koji je znatno manji izraz Stvarnosti i stoga se ne može očekivati da će bez svjetla intuicije razumjeti više aspekte Istine. Ali u viziji viših razina, ono što se čini besmisleno intelektu postaje jasno kao svjetlo dana, a paradoksi nižeg života pretvaraju se u nedjeljive i žive stvarnosti višeg života.

Tako mi vidimo da iako je svaka pojedina jedinica svijesti, koja se zove Monada ili Purusha, u konačnoj analizi samo središte kroz koje svijest i život Logosa pronalaze izraz na različitim razinama. U razmatranju takvog ukupnog ustroja još se uvijek moramo baviti sa tri jasno označene i različite komponente. Svaka niža komponenta je djelomična i ograničenija ekspresija slijedeće više komponente, a njena je svrha u evolucijskoj shemi da podnese razvijanje te više komponente.

Funkcija osobnosti u ostvarenju razvoja Individualnosti najbolje se može razumjeti iz rasta stabla. Stablo svake godine u proljeće izbacuje novo lišće, kroz lišće upija ugljični dioksid, koji se nakon mnogih promjena asimilira u tijelo stabla i podvrgava ga rastu. Stablo odbacuje svoje lišće u jesen, ali prije nego što se to dogodi, obogaćeni biljni sok se povuče u tijelo da bi se ponovno vratio kroz novo lišće sljedećeg proljeća. Iz godine u godinu ovaj se proces ponavlja i stablo posljedično postaje sve veće i jače. Na sličan način Individualnost uzima novu skupinu tijela na najnižim ravnima i izlaže dio sebe u novo oblikovanu osobnost. Ova osobnost živi svoj dodijeljeni raspon života na zemlji, prikuplja brojna iskustva, ali prije nego što se raspusti i nestane nakon uživanja u Nebeskom životu, predaje svoje iskustvo Individualnosti, i na taj način obogaćuje njegov život i podupire njegov rast. Dakle, svaka uzastopna inkarnacija služi da dovede do većeg savršenstva sposobnosti i moći koje su latentne u Jivatmi i pružaju učinkovitiji instrument za iskazivanje božanskog života.

Na sličan način, ali koji mi jedva možemo shvatiti, individualnost je djelomični izraz Monade i podvrgnuta Njegovu otkrivanju, iako riječ ‘otkrivanje’ teško pruža nekakav pojam o tom procesu na najvišim razinama, kojeg je evolucija odraz na nižim ravninama. Nemamo riječi o ovom procesu koji se mora odvijati na razinama Monade i koji odgovara postupnom otkrivanju svih božanskih osobina i moći u Jivatmi na razinama Atme, Buddhi i Višeg Manasa. Ipak, na Njenoj razini mora se događati nešto takvo i daleko ogromnije prirode, jer sve što se događa na nižim razinama odraz je nečega daleko većeg i ljepšeg na višim razinama. „Kako gore, tako i dolje.“

Ne samo da niže odražava više, već i sve što se događa na nižim razinama ima svoj odraz i utjecaj na višim razinama. Unutarnji i vanjski, viši i niži izgleda kao da djeluju i reagiraju jedno na drugo, a između sebe iznose proces koji vidimo kao evoluciju ili otkrivanje.

Razumijevanje odnosa koji postoji između osobnosti i Individualnosti također će baciti nešto svjetla na neke od temeljnih problema duhovnog života. Iz gore spomenutog će se vidjeti da sve dok je svijest ograničena unutar sfere osobnosti, i dok se poistovjećujemo s tom iluzornom cjelinom koja se pojavljuje u svakoj inkarnaciji, mi smo za sve praktične svrhe taj entitet i moramo dijeliti njegovu sudbinu. Ako živimo samo u našim mislima i emocijama i ostajemo u potpunosti privučeni privremenim interesima nižeg ja, onda s raspadom ovog ja, što je neizbježno, također umiremo. Ali pretpostavimo da se naše središte svijesti mijenja od osobnosti do Individualnosti i shvaćamo, ne samo mislimo ili osjećamo, da smo ta duhovna cjelina koja je svjesna svoje božanske prirode, i da osobnost postaje samo privjesak nas samih, baš kao što je to i naš kaput, a ono što se događa s osobnošću zapravo da ne utječe na nas. Ako naš kaput postane istrošen i rastrgan, ne osjećamo se nesretnim jer znamo da ga možemo odbaciti i dobiti drugi, ali ako naše fizičko tijelo stari, osjećamo se nesretnim kao da je sve gotovo s nama. Zašto? Zato što se poistovjećujemo sa fizičkim tijelom, iako intelektualno možemo znati da je to samo jedan instrument.

Dakle, pravi problem duhovnog života je nekako pomaknuti ovaj fokus svijesti koji se sada nalazi u osobnosti u Individualnost i živjeti iz tog centra, koristeći osobnost kao puki instrument na nižim razinama. Kada to uspijemo, još uvijek radimo kroz naše fizičko tijelo, naše umove i emocije, ali smo svjesni ovog dualizma između našeg Pravog Ja i tijela koje koristimo na nižim razinama. Mi smo stalno svjesni naše više prirode i kada koristimo niža tijela, svjesni smo da silazimo u njih, kako bismo ih mogli koristiti na odgovarajućim razinama. Ta uspostava svijesti u višim duhovnim područjima daje nam slobodu, besmrtnost i blaženstvo, jer nas čini neovisnim od osobnosti koja je podložna svim vrstama ograničenja, promjena, iluzije i smrti. Besmrtnost i mir ne mogu se nikada naći u sferi osobnosti i uzaludno ih je tamo tražiti. Možemo produžiti naše fizičko postojanje na duže vrijeme, živjeti na Nebu tisućama godina, ali doći će vrijeme kada će uzroci koje smo stvorili u proteklom utjelovljenju biti iscrpljeni i ta će osobnost otopiti i više nikad ne doći u postojanje.

Tako mudar čovjek shvaća činjenicu i zna da plovi brodom koji mora potonuti jednog dana pa žuri da uhvati najraniju prigodu da pronađe čvrstu zemlju odakle može mirno gledati ljuljanje valova oceana postojanja. Ova čvrsta zemlja je ta duhovna svijest koja stalno boravi u nama i naš je pravi dom. U kasnijim stadijima evolucije fokus svijesti se pomiče dalje i stabilizira se na razini Monade, a odatle se kontrolira i vodi život individualnosti. Uvijek prema unutra prema Centru koji predstavlja svijest Logosa, fokus se kreće u dugim eonima našeg evolucijskog napretka, iako nikada ne može dosegnuti Centar. “Ući ćete u svjetlost, ali nikada nećete dodirnuti Plamen.”

Potrebno je također podsjetiti čitatelja da Duhovna evolucija znači pomicanje središta svijesti prema božanskom Središtu našeg bića i sve više i više ostvarenja naše božanstvenosti. To ne znači usavršavanje osobnosti koja po svojoj naravi mora ostati u velikoj mjeri nesavršena i ograničena. Duhovno razvijanje Individualnosti zasigurno se odražava u osobnosti, ali samo u ograničenoj mjeri, ograničenjima koja su svojstvena nižim razinama koje sprečavaju puni izraz. Potrebno je istaknuti ovu činjenicu zbog zbunjenosti koja se ponekad pojavljuje u umovima nekih ljudi s obzirom na to pitanje.

III POGLAVLJE

SAMOKULTURA – ZNANOST

.

.     BUDUĆI DA JE OVAJ MEĐUDIO VEĆ NEKAKO PREVEDEN RANIJE. DOK ČEKATE NOVI I SREĐENIJI PRIJEVOD PRIVREMENO OVDJE MOŽETE PREUZETI TAJ STARI PRIJEVOD I TAKO U KONTINUITETU ČITATI I STUDIRATI OVU KNJIGU.

.

.

DRUGI DIO

SAMODISCIPLINA I SAMOKULTURA

međudio – trenutno je u predvođenju i sređivanju….

.

.

.

.

TREĆI DIO

SAMO-OTKRIVANJE I SAMO-OSTVARENJE

XVII POGLAVLJE

SAMO-OTKRIVANJE – NESTVARNI SVIJET U KOJEM ŽIVIMO

Prije nego započnemo božansku avanturu otkrivanja stvarnosti koja leži skrivena u nama moramo si postaviti dva pitanja.

(1) Želimo li zaista poduzeti ovaj težak zadatak?

(2) Zašto to želimo učiniti?

Većina aspiranata će reći: “Naravno da to želimo učiniti, inače ne bismo proučavali ove stvari i tražili informacije o metodama koje treba slijediti.” Vjerojatno neće biti tako sigurni u odgovor na drugo pitanje, iako mogu općenito odgovarati da žele ući na stazu jer je život pun  poteškoća i patnje, te da žele slobodu od svih tih nepoželjnih uvjeta.

Iako odgovori na ova dva pitanja izgledaju jednostavno, nemojmo biti tako sigurni da ih stvarno znamo. Jer, ako ih stvarno znamo, mnogi problemi unutarnjeg života za nas ne bi postojali. Na primjer, problem nedostatka dovoljno snažnog nastojanja da se ozbiljno i stalno slijedi put, ili nailazimo na izuzetno teški problem da učinimo promjene u našem životu i stavovima uma. Kada se bavimo prirodom Buddhi ili intuicije, ističe se razlog zbog kojeg toliko teško možemo prenijeti naše ideale i odluke u praksu, a koji se bazira na činjenici da postoje sumnje o temeljnim životnim problemima koje vrebaju u dubinama naših umova, a to su sumnje i zadrške koje paraliziraju ili usporavaju volju za djelovanjem ili mijenjanjem nas samih. Ne vidimo te probleme kako bi ih trebalo vidjeti. Nismo došli do konačnih odluka u pravom smislu tog pojma. Jer, kad vidimo problem, ne samo svjetlom intelekta, već i onim budičkim, ne samo da to vidimo jasno i bez ikakve sumnje, već niti nema poteškoća u provođenju naših odluka u djelo.

Postoji sanskrtska riječ ‘nischaya’ koja označava pravo i čvrsto uvjerenje stečeno u svjetlu Buddhi, bez sumnje ili zadrške bilo koje vrste. Ako smo došli do takvog uvjerenja, onda djelovanje slijedi brzo, bez oklijevanja. To je ta vrsta nischaye koju moramo stjecati s obzirom na ove probleme samootkrivanja, a tada će i naš napredak biti stabilan, nesputan i radostan. Takvo se stvarno uvjerenje stiče kada viveka ili duhovno razlučivanje osvane u našem umu i omogući nam da vidimo sve životne probleme istinski i u ispravnoj perspektivi. Ono je uglavnom stvar unutarnjeg rasta i razvoja, a ako smo iskreno zainteresirani za ove probleme može se uzeti zdravo za gotovo da imamo mogućnost postizanja tog stanja uma i stoga se taj proces zadobivanja čvrstog uvjerenja može ubrzati usvajanjem neophodnih sredstava. Prvi korak u tom smjeru je vichara ili duboka i ozbiljna misao. Pažljivim razmišljanjem o izvjesnim aspektima života, uporno i ozbiljno potičemo djelatnost Višeg uma, pročišćenje i usklađivanje nižeg uma i poticanje naših Buddhi, a time i postupno otvaranje prolaza između našeg uma i intuicije. A kad se to dogodi, počinjemo stvari vidjeti istinski i proces transformacije unutar nas samih počinje, naravno, bez napora i ubrzano. Naš unutarnji život počinje se kretati. Zato se propisuje vichara ili duboko razmišljanje o problemima života svim ljudima koji su aspiranti za Mudrost i koji žele ući na Put Prosvjetljenja. Moraju razmišljati o ovim problemima sve dok ne postanu doista uvjereni da je kretanje putem našeg unutarnjeg otkrivanja ne samo poželjno nego i neizbježno i da je hitan problem koji se ne može odgoditi. To je test stvarnog uvjerenja.

Kako taj proces razmišljanja i istraživanja treba pokrenuti i dovršiti, dok se ne postigne potrebno uvjerenje, u velikoj je mjeri pojedinačna stvar, ali predlažem nekoliko pravaca razmišljanja uz koje aspirant može nastaviti dok ne pronađe istinsko uvjerenje ili u najmanju ruku ne otkrije svoj vlastiti način suočavanja s problemom.

Ovi pravci istraživanja temelje se na dva osnovna pristupa jednom problemu. Prvi pristup je neposredno i pažljivo ispitivanje svijeta u kojemu živimo, ne samo u svjetlu onoga što su rekli naši Veliki Učitelji, već i u svjetlu našeg vlastitog iskustva i razuma, a onda i u svjetlu istraživanja na području moderne znanosti. Ovaj rad se mora poduzeti s ciljem da što je moguće pažljivije i nepristranije utvrdimo je li ovaj svijet onakav kakvim ga smatramo ili smo samo žrtve iluzija raznih vrsta i pod utjecajem tih iluzija nastavljamo samovoljno živjeti unatoč upozorenjima koja nam vjekovima daju duhovni učitelji. Moguće je, ako na ovaj način istražimo svijet, da ustanovimo da nije onakav kakav se čini, a to može dovesti do stvarne promjene u našem stavu prema njemu, nakon čega slijedi odgovarajuće neoklijevajuće djelovanje. Ali, iako se mogu predložiti ili preporučiti mogući putevi istraživanja, taj posao mora obaviti svatko za sebe. Mogu se samo istaknuti metode pristupa i ništa više. Kao što je veliki Adept istaknuo u jednom od Mahatminih pisama – morao sam sam vidjeti te stvari. Nitko ne može drugome nasilu otvoriti oči i učiniti da vidi stvarnosti unutarnjeg života.

Drugi pristup temelji se na ispitivanju svijeta u kojeg želimo ući i o kojem je jedan od Adepata rekao: “Izađite iz svog svijeta i uđite u naš.” Naravno da mi znademo kakav je taj svijet, jer se pripremamo da uđemo u njega, a to je svijet onkraj mašte i u velikoj mjeri onkraj intelekta. Ali oni koji su ušli u taj svijet dali su neke naznake o tome kako je to, a ako to ispitamo u svjetlu njihovih svjedočenja i izjava, moguće je da uhvatimo malo njihove ljepote, sjaja i mira, i da tako budemo dovoljno nadahnuti da zaželimo u njega ući. Ovo nadahnuće može pružiti jedan poticaj koji je nužno potreban u životima mnogih aspiranata koji se osjećaju bespomoćno od inercije da ostanu tamo gdje su, usprkos želji da izađu iz sadašnjih uvjeta.

Kao što ispitivanje svijeta u kojem živimo pokazuje da je mnogo gore od onoga što smo mislili da jest, vrlo je vjerojatno da će ojačavanjem naše želje i volje da ga napustimo, ispitivanje svijeta u koji predlažemo da uđemo, pokazati da je ljepši i čudesniji od onoga čemu nas je naš iluzorni intelekt i prezaokupljenost težnjama ovoga svijeta vodio da vjerujemo. A to može u određenoj mjeri ojačati i našu želju da uđemo u njega sa svom ozbiljnošću i entuzijazmom rođenom po pravom nadahnuću i duhovnom nagonu.

Pod dvostrukim utjecajem ovih dvaju impulsa, jednim koji nastoji oslabiti našu privlačnost za ovaj nestvarni svijet, i drugim koji nastoji ojačati privlačnost za taj svijet stvarnosti, moguće je dobiti dovoljno nadahnuća da barem učinimo pravi početak kretanja u pravom smjeru. Jednom kad se ovaj početak napravi s pravom ozbiljnošću, vjerojatno ćemo se nastaviti kretati s povećanim zamahom i odlučnošću u željenom smjeru. Jer stvarna poteškoća kod većine nas je u pravom početku. Mislimo da smo napravili početak kada smo samo usvojili vanjski način života ili niz aktivnosti, tjelesnih ili mentalnih. Ali ako ne postoji stvarni nagon iznutra, takve vanjske aktivnosti uglavnom se degeneriraju u puku rutinu i nastavljamo pratiti tu rutinu u nadi da napredujemo prema našem cilju. Pravi početak nastaje samo kada postoji pravi nagon, a samo pravi nagon ima tu dinamičnu kvalitetu i zamah koji osigurava stvarni napredak.

Sad ćemo se zapitati o prirodi svijeta u kojem živimo i s kojim smo upoznati. Ovaj se svijet može razmatrati mentalno na mnoge načine, prvo, s obzirom na njegovo postojanje na fizičkoj razini. Pri tome se može odvojeno razmotriti slijedeće tri linije istraživanja: (a) krajnje beznačajno mjesto naše zemlje u golemom svemiru; (b) prirodu Vremena kao naprednog plimnog vala koji neumoljivo uništava sve na svojem putu; (c) iluzornu prirodu stvari među kojima živimo i krećemo se na fizičkoj razini. Svako ovo istraživanje, primijetiti će se, ne temelji se na bilo kakvoj filozofskoj spekulaciji ili rasuđivanju, nego na čvrstim činjenicama znanosti koje se ne mogu osporiti. To istraživanje treba biti učinjeno pažljivo i iskreno od svakog pojedinca ponaosob, a vrijedno je privući pozornost čitatelja na nekoliko činjenica znanstvene prirode samo kako bi se ilustrirao postupak.

Svatko tko makar površno prolazi kroz mnoge zanimljive činjenice koje astronomi prikupljaju o fizičkom svemiru, osupnut je izuzetnom beznačajnošću koje zauzima zemlja u ovom beskonačnom svemiru i beznačajnošću svakog pojedinca kao fizičkog bića na ovoj zemlji. Izračunato je da pluteni čep koji pluta na površini Atlantskog oceana ima veći značaj sa fizičke točke gledišta od onoga koji ima zemlja kada putuje u usamljenoj orbiti u golemom oceanu fizičkog prostora. I mali kukac koji se kreće preko brežuljka ima veći značaj s fizičke točke gledišta nego što ga ima ljudsko biće krećući se ovom zemljom. Većina ljudi kad bi se podsjetila na ove činjenice bi rekla: “Da, sve to znamo, ali što s tim?” Ovdje je problem. Mi sve te užasne činjenice vidimo kao puke činjenice, ali uopće ne vidimo njihov značaj. Kad bismo vidjeli koloniju mrava koja se kreće na komadu drveta koji pluta Atlantskim oceanom i kad bi mogli ući u njihov život pronalazeći ih u stvaranju svih vrsta planova koje uzimaju vrlo ozbiljno, smijali bi se zbog njihove nesposobnosti uviđanja njihove neizvjesne i beznačajne situacije. A mi sami smo u lošijem položaju, s fizičke točke gledišta, i to uopće ne shvaćamo, ne shvaćajući iluziju koja nas tjera da živimo naš normalan samodostatan život, a da ni ne moramo razmišljati o strašnoj situaciji u kojoj smo smješteni kao fizičke osobe.

Pogledajmo isti problem ne s gledišta prostora, već s gledišta vremena. Zar ne znamo da se plimni val vremena neumoljivo kreće iza našeg života, gutajući sve? Ne samo da neprekidno nestaju ljudska bića, već i civilizacije, pa čak i Sunčevi sustavi. Ništa ne može zaustaviti ovaj nadolazeći plimni val u kojem stoljeća odlaze u zaborav kao u trenu, uspoređujući ih sa životom svemira. Naravno, pred nama je neograničena budućnost, ali također će se susresti sa istom sudbinom kako prolazi kroz idealnu podjelu sadašnjosti, koja uvijek odvaja prošlost od budućnosti. Jesmo li svjesni ove užasne stvarnosti povezane s našim postojanjem? Naravno da intelektualno jesmo, ali jesmo li svjesni njenog stvarnog značaja? Nikako. Da jesmo, ne bi mogli ostati ravnodušni na tu činjenicu. Ne bi mogli ostati zadovoljni živjeti svoj život kao puko fizičko biće bez da pokušamo podignuti veo Maye koja nameće ovu iluziju našim umovima i dopušta nam da ostanemo zadovoljni našim fizičkim postojanjem. Da smo doista svjesni, sve naše sitne ambicije i sujetno slavne želje odmah bi se srušile. Da smo svjesni te činjenice, ne bismo uzimali sebe i svoje osobne ambicije tako ozbiljno.

Pogledajmo sada isti problem s drugog gledišta. Ako proučavamo konstituciju materije kako je otkrivena od znanosti, možemo istodobno vidjeti potpunu iluziju koja leži u osnovi našeg fizičkog svemira. Ono što smatramo čvrstim, opipljivim predmetima oko nas, sastavljeno je od ničega osim vibrirajućih atoma i molekula koji se međusobno igraju sa atomima i molekulama našeg vlastitog tijela organiziranog u obliku osjetilnih organa. A što su ti atomi i molekule? Praktično prazan prostor s točkama koje stoje ili se kreću nevjerojatnom i nezamislivom brzinom. Izračunato je da, kad bi se materija fizičkog tijela ljudskog bića kondenzirala uklanjanjem svih praznih prostora, to bi se svelo na mrlju prašine toliko malenu da bi za njeno viđenje trebalo povećalo. Razmišljajmo neko vrijeme kakav dojam stvarnosti ove pokretne točke u svemiru stvaraju u našoj svijesti. Ako to nije maya ili obmana, želimo znati što je. Kad ljudi govore o ovim životnim stvarnostima kao da su samo filozofski pojmovi, posve nesvjesni strašnih tajni kojima smo okruženi, podsjećamo se na odgovor indijskog mudraca kad ga netko pita što je najveće čudo na svijetu. Odgovorio je bez oklijevanja, da je najčudnija stvar bila činjenica da ljudi vide kako drugi svuda i cijelo vrijeme oko njih umiru, a ne pitaju se kad smrt može zadesiti njihovo vlastito fizičko tijelo. Spomenuo je samo jedan aspekt misterije, ali se zapravo odnosio na misteriju života kao cjeline i obmanu koja nas tjera da vidimo život sasvim drugačije od onoga što zapravo je. Mislim da sam dovoljno govorio o postupku istraživanja duž znanstvenih linija i da sada možemo razmotriti još jedan postupak izravno povezan s našim svakodnevnim iskustvima, postupak koji su mudraci prošlosti usvojili u proučavanju prirode života i svijeta u kojem živimo.

Ispitali su obični ljudski život s nezavisne točke gledišta i otkrili da nije onakav kakav se površinski čini. Mladiću koji ulazi u život s mladenačkim željama, život se općenito čini poput kreveta punog ruža. Kako stari, ta ružičavost postupno nestaje i počinje shvaćati da je život mješavina ugodnih i bolnih iskustava i zbog ugodnih iskustava spreman je tolerirati i proći kroz bolna iskustva sve do kraja svog života, stvarajući tako u svakoj inkarnaciji karmu svih vrsta i ostajući vezan za kotač rođenja i smrti. Ali taj se pojam ljudskog života temelji na površnom pogledu na život. Ako se život razmatra u svjetlu Buddhija, rađajući unutar duše pravo razlučivanje, on se vidi u sasvim novom licu i zaključak koji se temelji na ovoj dubljoj viziji najbolje je formuliran u dobro poznatom aforizmu Yoga-Sutri od Patanjalija (II, 15): “Ljudi koji su razvili razlučivanje spoznaju da sva patnja proizlazi iz promjene, tjeskobe i utiska, kao i zbog međusobnih sukoba guna i vrtti uma.”

Ovo je središnja sutra teorije klesha koja je razvijena u prvom dijelu drugog poglavlja Toga-Sutri. Ovdje nije nužno raspraviti tu sutru. Ali mislim da bismo trebali studirati tu sutru samostalno i temeljito, te pokušati doći do vlastitog zaključka. Ne bismo trebali prihvatiti tu izjavu jer je dana u drevnoj studiji koja se smatra autoritativnom. Trebamo razmisliti o tim idejama i pokušati ostvariti njihov stvarni značaj bez straha od suočavanja s činjenicama.

Je li Patanjali jedini mudrac drevnih vremena koji je iznašao ovo općenito pesimistično gledište na ljudski život? Ne! Svaki veliki Učitelj koji je došao osloboditi ljude veza obmana i ograničenja nižeg života, te ih voditi u područja Duha, započeo je s ove točke. Uzmite, na primjer, sljedeći citat iz Svjetla Azije koji vrlo jasno iznosi život i učenje Buddhe:

Prva Istina je Patnja. Ne ismijavaj se!

Život koji te nagrađuje je dugotrajna agonija:

Samo njegove boli prebivaju, njegova zadovoljstva su

Kao ptice koje svijetle i lete.

Bol rođenja, bol bespomoćnih dana,

Bol gorljive mladeži i bol jeke muškosti;

Bol jeze prosijedih godina i gušenja smrti,

One ispunjavaju vaš bijedni vijek.

Cijelo učenje Buddhe prožeto je tom idejom da život, koji je svima nama poznat, nije ono što se pojavljuje na površini. Da je iluzoran, promjenjiv i pun bijede i da ga stoga moramo pokušati nadići slijedeći postupak koju je iznio Svojim Osmerostrukim Putem.

Ovo stanje neznanja u kojem živimo najslikovitije je prikazano u Glasu tišine kako će to prikazati sljedeći citati:

Tri Dvorane, o umorni hodočasniče, dovode do kraja muka…

Ime prve dvorane je Neznanje – Avidya.

To je Dvorana u kojoj si ugledao svjetlo, u kojoj živiš i u kojoj ćeš umrijeti.

Ako želiš sigurno proći prvom Dvoranom, ne dozvoli da ti um zamijeni vatru žudnje koja tu gori za sunce Života.

Mudraci se ne zadržavaju u gajevima čulnosti.

Mudraci ne obraćaju pažnju na sladunjave glasove iluzija.

Noćni leptir, privučen svjetlucavim plamenom tvoje svjetiljke osuđen je na propast u ljepljivom ulju. Nesmotrena duša koja se ne upusti u borbu sa varljivim demonom iluzija, vratit će se na zemlju kao rob Mare.

Promatraj to Mnoštvo Duša. Pogledaj kako lebde nad uzburkanim morem čovjekova života i kako iscrpljene krvare polomljenih krila i jedna za drugom padaju na uzburkane valove. Divlji vjetri ih bacaju tamo-amo, progone oluje i nestaju progutane u prvom većem vrtlogu.

Bhagavad-Gita je prepuna sloka koji ukazuju na iluzornu i nepopustljivu prirodu ovog života u koji smo uključeni i od kojeg se možemo osloboditi pomoću spoznaje i privrženosti. Slijedeće sloke opisuju obmane stvorene našim željama i nedostatkom razlučivanja:

Kao što plamen obavija dim, kao što se zrcalo zaprašuje, kao što embrio okružuje amnion, tako je Ovo (znanje o našoj istinskoj prirodi) obavijeno od nje (želje). (III.38)

Obavijena je mudrost stalnim neprijateljem mudrosti u obliku želje koja je nezasitna poput vatre. (III 39)

Osjetila, um i razum smatraju se njenim sijelom; putem kojih, obavija mudrost, tako zbunjujući stanovnika u tijelu. (III 40)

Nekoliko gore navedenih citata baca svjetlo na početni problem s kojim se suočava svaki aspirant, odnosno njegovim ostvarenjem istinske prirode našeg običnog života. Iz ovog ostvarenja proizlazi motivirajuća sila koja mu omogućuje da usvoji pravilna sredstva za izdizanje iznad tih nepoželjnih uvjeta, s pravom ozbiljnošću, a ne rutinski. Stotine se takvih citata može dati iz svetih spisa svijeta ili učenja velikih Učitelja čovječanstva, ali to nije nužno. Ono što je potrebno nije upoznavanje s tim idejama, koje su općenito poznate među studentima Božanske Mudrosti, već ostvarenje istinitih činjenica koje se odnose na naš normalan život. Ovo ostvarenje bitno se razlikuje od običnog znanja ili vjere. Ono je priroda “svijesti”, a ne misli. Ono nije rezultat razmišljanja ili razumijevanja, nego osvjetljenja uma svjetlom Buddhija, koje je označeno sanskrtskom riječi “viveka”. Postavlja se pitanje može li se ta svjesnost razviti samo razmišljanjem o iluzornom aspektu života kao što je gore navedeno. Ne nužno. No, ozbiljno, uporno i duboko razmišljanje o ovoj prirodi, uvođenjem pomaka u područje višeg uma, poticanjem naših intuitivnih sposobnosti, i kao posljedica toga, svjetlost Buddhija može prodrijeti i postupno rasvijetliti naše umove. Molitva, ozbiljna i intenzivna, u kombinaciji sa dubokim mišljenjem može uvelike pomoći proces. Kombinacija ozbiljne misli i intenzivne emocije vrlo je učinkovita u poticanju naše intuitivne sposobnosti jer su misao i emocija dva aspekta intuicije. Drugi način koji nam je na raspolaganju je uporaba mantre. Na primjer, Hindusi mogu koristiti Gayatri Mantru koja potiče budističke sposobnosti. Ali, naravno, neće mehaničko i rutinsko ponavljanje mantre donijeti rezultate, već ponavljanje pod ispravnim uvjetima našeg uma i emocija.

Budući da osvjetljenje uma svjetlom Buddhija ovisi o stanju uma – koliko je čist, miran i usklađen – opće stanje uma također je važan čimbenik problema i ne može biti zanemaren. Život se ne može podijeliti u vodonepropusne odjeljke, a problem samootkrivanja ne može se rješavati pojedinačno, iako možemo započeti s nekoliko jednostavnih stvari i postupno povećati područje našeg napora.

Bez obzira na način koji je upotrijebljen, naš bi cilj trebao biti stjecanje stvarne svijesti o nestvarnoj prirodi života u koji smo uključeni. Ta svjesnost može stvoriti neku vrstu praznine ili praznine u ranim fazama, te se može javiti pojava bezvrijednosti života ako nam se oduzmu svi naši svjetovni interesi, ako ostanemo takoreći visiti u praznini. Ali ovo je samo privremena faza koja prolazi kako svjetlost Buddhija postane jasnija i jača. Moramo biti spremni suočiti se s činjenicama života i ne dopustiti da naš um pobjegne od njih kako god neugodnima ili strašnima mogu izgledati na početku tog procesa samootkrivanja. Ne bismo smjeli zaboraviti da u svjetlu Buddhija ne samo da vidimo iluzornu prirodu našeg običnog života već i počinjemo ‘osjećati’ naš pravi život koji je skriven ispod iluzornog života. Dakle, ova neugodna faza mora postupno prolaziti i dati mjesto drugoj u kojoj osjećamo neobičan dotok snage, mira i radosti u sebi, unatoč svjesnosti o iluzornoj i nestalnoj prirodi stvari među kojima živimo, krećemo se i radimo.

Otkrivanje ovog iluzornog i nestvarnog aspekta našeg običnog života bilo bi besmisleno poduzimanje kad ne bi bilo bijega iz ovoga života. U tom bi slučaju najbolji put bio da zaboravimo sve o tim stvarima, i poput noja držimo glavu zakopanu u našim običnim užicima i svjetovnim težnjama. To je ono što oni koji ne vjeruju u unutarnji život Duha pokušavaju učiniti i čine. I logički su savršeno u pravu. Bilo bi apsurdno lišiti se bezvrijednih trivijalnih poteza i užitaka koje život nudi, ako nam nije spremljeno ništa bolje. Ali, srećom, život koji znamo nije jedini život koji postoji. Nije pravi život duše. Čeka nas daleko veći i beskrajno stvarniji život, i predodređeni smo da ga prije ili kasnije pronađemo. Skriven je unutar nas, u samom središtu našeg bića, iza svijenosti našeg uma, ispod vrlo iluzornog života koji živimo. Što je logičnije za one koji vjeruju u život Duha nego da pokušaju raskriti pokrivače koji pokrivaju tu unutarnju Stvarnost? Što može biti gluplje nego dopustiti da ovo Svjetlo ostane skriveno i živi u tami, da živi u neznanju i bijedi kad nas Ocean Mudrosti i Blaženstva doslovno obavija?

U narednom ćemo poglavlju nastojati mentalno proviriti u unutarnji i stvarni svijet koji je skriven u nama i u koji nas svi veliki duhovni Učitelji pozivaju da uđemo, tako da nam nadahnuće koje možemo dobiti iz takvog pogleda može pružiti dodatni poticaj da pokušamo ući u ovaj pravi svijet u pravu ozbiljnost.

 

XVIII POGLAVLJE

SAMO-OTKRIVANJE – STVARNI SVIJET KOJI NAS ČEKA

U posljednjem poglavlju bavili smo se problemom buđenja u nama, koji je pravi duhovni nagon, bez kojeg se ne može utabati put samootkrivanja. Predložene su dvije vrste pristupa ovom problemu. Prvi od njih ovisi o bliskom i ozbiljnom ispitivanju našeg života i svijeta koji poznajemo i u kojem živimo. S ciljem da saznamo je li nam neophodno odlučiti se da promijenimo naš unutarnji život umjesto da plovimo besciljno, ili da činimo slabe i neodlučne pokušaje koji se općenito izrode u samo rutinske aktivnosti našeg uma ili tijela. Drugi pristup ovisi o ozbiljnom mentalnom ispitivanju drugog svijeta u kojeg želimo i nadamo se ući, kako bismo mogli ostvariti, ako je moguće, ono što nedostaje, prema našoj procjeni, ugodi i zadovoljstvu ovog svijeta.

Već smo raspravljali o prvoj vrsti pristupa u prethodnom poglavlju i vjerojatno do neke mjere vidjeli da svijet u kojem živimo nije onakvim kakav se čini na površini, a naše samozadovoljstvo dugujemo činjenici da nismo doista svjesni svoje istinske prirode. Hajdemo se sada nositi s drugom vrstom pristupa i pokušajmo shvatiti prirodu drugog svijeta u koji možemo ući. Vidjeli smo jednu sliku, sada pokušajmo pogledati drugu. Kad koristimo riječ “shvatiti” u ovom kontekstu, ne mislimo na ostvarenje u smislu stvarne svjesnosti, koja dolazi mnogo kasnije, već na obično ostvarenje činjenice da je život u ovom drugom svijetu daleko bogatiji, stvarniji i živopisniji od naše najviše predodžbe punog i sretnog života ovdje. U nekim smo se prethodnim poglavljima bavili prirodom duhovnih i božanskih svjetova koji su skriveni unutar nas. To su oni koji predstavljaju pravi svijet u koji nas svi veliki duhovni Učitelji pozivaju.

Bez obzira na široku proširenost materijalizma u sadašnje vrijeme, dokazi o postojanju takvog stvarnog svijeta unutar nas i mogućnosti ulaska u njega su toliko neodoljivi da netko tko ga ispituje otvorenim umom vjerojatno neće samo postati uvjeren u njegovo postojanje već i izvući znatno nadahnuće iz takvog ispitivanja. No, iz činjenice da je lako doći do takvog uvjerenja ne znači da i iz takvog ispitivanja možemo dobiti i neke ideje o prirodi stvarnog svijeta. Tu je teškoća. Čak i oni koji su ušli u ovaj svijet ne mogu dati, onima koji znaju samo za nestvaran svijet, bilo kakvu ideju o tome kakav je stvarni svijet. Sve što mogu učiniti je da svjedoče da postoji i da svako ljudsko biće može u njega ući. Ništa više. Ova nesposobnost dijela onih koji znaju ovaj svijet je prirodna i priznata činjenica da je ovaj svijet izvan granica intelekta i da se moraju nadići niže razine uma kako bi ušli u njega. Svaki njegov pokušani opis, mora biti nejasan, neizravan, simboličan ili izražen negacijom. Ta se činjenica može opravdati od strane skeptika koji se drži agnostičke pozicije, i od neodlučnih koji ne čine ništa kako bi se oslobodili iluzija i privlačnosti ovoga svijeta. Zato će postojanje i priroda ovog stvarnog svijeta ostati zauvijek tajnom, a samo oni koji su sposobni i spremni za ulazak u njega, moći će u ovim nejasnim i velom zaklonjenim opisima prepoznati poziv Božanskoga, oni koji su u izgnanstvu kako bi se vratili u svoj pravi dom.

Premda nema odgovarajuće ideje o prirodi stvarnoga svijeta može se dati nekoliko slijedećih izvadaka iz učenja duhovnih Učitelja koji će pokazati nedvosmislenu prirodu njihovih izjava o postojanju ovog stvarnog svijeta i mogućnosti ulaska u njega od strane svakog pojedinca koji posjeduje potrebne kvalifikacije.

«Otvaranje cvijeta je veličanstveni trenutak kad se budi opažanje, s čim dolazi povjerenje, znanje, sigurnost. …

Znaj, o učeniče, da oni koji su prošli kroz tišinu i osjetili njezin mir i snagu, oni čeznu da i ti prođeš kroz to.» (Svjetlo na stazi)

Vjerujte mi, dođe trenutak u životu jednog Adepta kad su teškoće koje je prolazio tisuću puta nagrađene. Kako bi stekao daljnje znanje, ne prolazi više kroz sitan i spor proces istraživanja i uspoređivanja raznih predmeta, već se prima trenutni, sveobuhvatni uvid u svaku prvu istinu…. adept vidi, osjeća i živi u samom izvoru svih temeljnih istina – Univerzalnoj Duhovnoj Suštini Prirode, Shivi, Stvoritelju, Razoritelju i Obnovitelju. “(Pisma Mahatmi A. P. Sinnettu)

“Najviša spoznaja rođena svjesnošću stvarnosti je transcendentna, uključuje spoznaju svih objekata istodobno, odnosi se na sve objekte i procese bilo u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a nadilazi i svjetski Proces.” (Yoga-Sutra III 55)

Mogli bismo uzeti stotine izvadaka iz Svetih pisama svijeta ili pisama mistika, okultista i mudraca, svi ukazuju ne samo na postojanje stvarnog svijeta skrivenog unutar ovog nestvarnog svijeta, već i na svjedočenje činjenici da je ovaj svijet stvarnost koja je puna blaženstva i transcendentalnog znanja. A na studentu je da proučava i duboko razmišlja o takvim savjetima o stvarnosti unutarnjeg života i da na taj način, ako je moguće, probudi svoju intuiciju.

Osim ovog svjedočanstva vidovnjaka i mudraca, dokazi od same Znanosti, ako se prouče otvorenog uma upućuju na postojanje stvarnijeg svijeta unutar nas. Vidjeli smo dok smo se bavili fizičkim svijetom i njegovom prirodom u posljednjem poglavlju, da beskonačni broj točaka koje se kreću golemom brzinom stvaraju predivan svijet u našem umu koji objektivno uočavamo oko nas kao svijet oblika, boje i izuzetne ljepote. Očito je apsurdno pretpostaviti da bi beskonačni broj pokretnih točaka mogao proizvesti ili dovesti do postojanja takvog svijeta samog po sebi. One mogu samo potaknuti uočavanje takvog svijeta i stoga u stvarnosti mora postojati unutar nas mnogo stvarniji svijet koji je neovisan o tim pokretnim točkama.

Slično tome, s obzirom na iluziju stvorenu slijedom stanja koje zovemo vrijeme, mora postojati svijet Stvarnosti koji postoji unutar Univerzuma i koji se razvija unutar nas, kao pojava u vremenu i prostoru. Kako se ova ogromna panorama odvija u svemiru i vremenu koja svugdje pokazuje inteligenciju i dizajn, koju vidimo oko nas, ne dolazeći niotkuda, već kao rezultat kretanja bez opažajnih točaka različitih načina i različitih brzina? Pa ipak, to je logična apsurdnost na koju se svodi znanstveni materijalizam i s kojom se mora pomiriti kako bi opravdavao svoju nepromišljenu potragu za znanjem i moći, a da se ni ne pomisli na temeljne probleme života i ne pokušava ići dublje u uzroke koje proizvodi fenomen prirode. Znanstveni materijalizam će ići bilo kamo i preuzeti bilo što, prije nego se suglasi da razmotri postojanje Stvarnosti skrivene unutar Univerzuma, čak i samo kao privremenu hipotezu.

Okultna doktrina, koja se temelji na izravnom iskustvu velikih Adepta, a ne na filozofskoj špekulaciji, pruža pravo objašnjenje i pomiruje postojanje oba svijeta, svijeta materije i svijeta uma. Ona jasno izjavljuje da su oba ova svijeta izrazi stvarnog svijeta i ukorijenjeni u stvarnom svijetu koji svojim dijeljenjem stvara pojave temeljene na odnosu subjekta i objekta. Izjavljuje da je moguće nadići pojavni svijet i spoznati pravi svijet koji baca sjene u obliku tih pojava.

Kada vidimo sjene na zaslonu kinematografske slike i kada se zainteresiramo za igru sjena, to je zato što smo svjesni činjenice da su ove sjene proizvedene od strane stvarnosti koje odgovaraju stvarnim muškarcima, ženama i djeci koja su na filmu. Također znamo da drama koja se odigrava pred nama nije samo igra koju proizvode glumci, već da odgovara stvarnim situacijama koje nalazimo u ljudskom životu. To su činjenice povezane s našim stvarnim životom, koje su odgovorne za izvanredni interes s kojim prilazimo slici, a ne samo sa sjenama na zaslonu.

Ovo nam daje naznaku činjenice da se jako zanimamo za nerealni i nestalni svijet u kojem živimo i krećemo se. Naš interes za ovaj pojavni svijet proizlazi iz činjenice da su te pojave sjene stvarnosti koja je u nama, iako nevidljiva. To je i ta činjenica koja daje osjećaj stvarnosti ovim sjenama i čini da ih uzimamo kao stvarne dok ne otkrijemo da su to samo sjene. Svijet iluzije je sjena stvarnog svijeta i kad krenemo na put samootkrivanja pokušavamo napustiti sjenu kako bismo shvatili stvarnost kojom se te sjene bacaju na našu svijest. Ako nesvjesno trčimo za sjenom i odjednom shvatimo da je to samo sjena, što ima uznemirujuće u tome? Taj osjećaj ništavila i praznine, koji nas ponekad obuzima kad se rodi razlučivanje, dio je iluzije i mora proteći vrijeme. Trebalo bi nam biti drago što možemo biti uznemireni u našem samozadovoljstvu i zahvalni na ovoj prilici da skrenemo pogled sa sjene i podignemo ga da vidimo Stvarnost koja stvara sjenu. Kad dijete vidi sjenu aviona koja se kreće po tlu, odmah podigne oči prema nebu da vidi pravi avion koji baca tu sjenu. Dakle, kada vidimo život koji nas okružuje kao niz pojava koje su nestvarne, trebamo pokušati pogledati unutar sebe u potrazi za Stvarnošću koja proizvodi ove pojave. Jer iz središta naše svijesti dolaze te sjene projicirane na van.

Duboko razmišljanje o prirodi ove Stvarnosti kao što je prikazano u Svetim pismima ili u tvrdnjama mistika i okultista može nam dati poticaj da uđemo u sebe i započnemo istraživati dublje kutke naših umova, ali ono općenito ne daje odgovarajući poticaj jer se većina ovog rada odvija na razini intelekta. Ono što nam je potrebno jest razvoj snažne privlačnosti prema Božanskom životu u nama koji će nas privući prema sebi i pružiti potrebnu motivirajuću moć koja nam općenito nedostaje. Ova privlačna ili prianjajuća sila nije ništa drugo do ljubav prema Bogu ili bhakti. Stoga ako želimo imati snažan duhovni poriv unutar nas, to znači da najprije moramo zaista razviti ljubav prema Onome što želimo otkriti.

Ta ljubav u kombinaciji s dubokom misli također će potaknuti sposobnost intuicije u nama, a s razvojem Buddhija i njegovim pronicanjem naših umova ne samo da će se svi naši problemi početi rješavati, već će se početi razvijati i naš unutarnji život.

Važno je za istaknuti da je ljubav privlačnost između fragmenta Božanstva i ostalih fragmenata, ili prema Cjelini iz koje su izvedeni ti fragmenti. To je privlačnost koja se osjeća kada su ti fragmenti omotani u odvojenim omotima uma i materije. Pa je ta sila obrnuta sili koja drži te fragmente u manifestaciji. Zbog svoje prirode, ljubav nas, dakle, želi izvesti iz manifestacije i na taj način vratiti naše integrirano stanje u kojem smo svjesni svojeg jedinstva s Cjelinom, kao i sa fragmentima koji su dio te Cjeline. Može se također istaknuti da je to spajanje ili prianjanje fragmenata uvijek praćeno užitkom, srećom ili blaženstvom, različitim riječima koje označavaju istu stvar na različitim razinama. Što je dublja razina na kojoj se postiže ili osjeća ta jednota, to je finiji i izuzetniji doživljaj kojim rezultira.

Može se postaviti pitanje: što se događa s ljubavlju i njenim pratećim blaženstvom kad se postigne potpuna svijest o integriranoj svijesti i kad se fragment ujedini s Cjelinom? Očigledno, ljubav može postojati samo između razdvojenih bića? A kada se postigne jedinstvo, odnos koji postoji između njih više se ne može zvati ljubav. U što se dakle pretvara ljubav? S jedne strane, u čistu svijest Jednosti, a s druge strane, u to Stanje koje se odražava u obliku blaženstva, sreće ili užitka na nižim razinama. Na sanskrtu mi to stanje nazivamo Ananda. Ananda je izvor i pratioc blaženstva, sreće i užitka na razini gdje nema razdvojenosti, nego postoji Jedinstvo. To je aspekt Božanske Svjesnosti u njenom najvišem stanju, koji odgovara užitku, blaženstvu ili sreći koji se mogu smatrati njenim umanjenim oblicima. Ne postoji riječ na engleskom jeziku koja bi imala isto značenje. Riječ ‘Mir’ često se koristi za označavanje najvišeg stanja blaženstva, ali ne prenosi puno značenje riječi ‘Ananda’.

Razlog zašto je ovo pitanje ljubavi dovedeno ovdje je da ukloni sumnju, ponekad prisutnu u umovima nekih ljudi, a s obzirom na mjesto ljubavi u duhovnom životu. Čini se da neki od njih smatraju da je moguće kretati se putem samospoznaje, bez ikakve predstave o ljubavi. Oni mogu citirati primjere mudraca koji nisu pokazivali mnogo emocionalne ljubavi u svojim životima, iako su pokazali izniman stupanj spokojstva i mira. Pokazuje li to da ljubav nije imala nikakvu ulogu u njihovom razvoju? Nikako. Možda ne emocionalna ljubav, ali ljubav i nije nužno emocionalna. Njezin izraz ovisi o mediju kroz koji se izražava. Ako pronađe izraz kroz astralno tijelo, onda poprima oblik snažnog osjećaja kojeg obično povezujemo s ljubavlju. Ako se izražava samo putem čistog intelekta, može joj nedostajati emocionalni osjećaj, ali će biti u obliku žestoke intelektualne istrage koja može tragati za Istinom i doći do nje čistom silom prodornog razlučivanja. Putem Jnana yoge. A ako pronađe izraz kroz treći aspekt ljudske prirode, Volju,  razbiti će sve prepreke koje razdvajaju pojedinca od Objekta njegove potrage jednostavnom snagom volje i ujediniti ih na različitim razinama usredotočenjem a zatim i nadilaženjem uma. Pronicljiv učenik će vidjeti isti princip zajedničke privlačnosti i prianjanja u sva tri slučaja, ali poprimajući različite oblike prema mediju kroz koji djeluje. A nije potrebno da u slučaju pojedinca ovaj izraz kroz određeni medij ostane isti cijelo vrijeme. Može se i mijenjati u skladu s fazom razvoja kroz koju prolazi, ponekad u istom životu, ali općenito u različitim životima.

Ista vrsta promjene može se dogoditi kada se promijeni razina umjesto medija. Čak i emocionalna ljubav mijenja svoj karakter kada se prenese na dublju razinu, budičku razinu. Ona postaje dublja, suptilnija i manje nasilna i pokazivačka. Zato Bhakte ili sveci koji pokazuju nasilne izljeve osjećaja u ranijim fazama, postaju spokojniji i uravnoteženiji kada njihova ljubav postane zrela. Intenzitet ljubavi se nije smanjio, dapače ogromno se povećao, ali sada teče kroz dublji kanal, pa je tako kontroliraniji i manje pokazivački.

Ista stvar se događa opet kada se ljubav prebaci na još višu razinu u integriranoj svijesti. Tada poprima oblik koji teško možemo zamisliti, iako ga označavamo riječima kao što su Ananda, Mir, itd. A budući da u ovoj integriranoj Svijesti ili Stvarnosti imamo miješanje svih aspekata naše prirode, svi oblici ljubavi koji se pojavljuju toliko različito na nižim razinama poprimaju isti oblik različitih nijansa i obojenja zbog individualne jedinstvenosti individualnosti.

Stoga nemojmo pretpostavljati da se ljubav može izraziti samo u obliku emocionalnog osjećaja, iako u ranijim fazama razvoja općenito ima taj oblik. Ali, bez obzira na oblik koji poprima, ona ima onu bitnu kvalitetu koja neodoljivo povezuje tražitelja i traženo, te tako pruža potrebnu motivirajuću moć ili duhovni nagon koji se naziva mumukshatva na sanskrtu. Vidjeli smo tako nužnost i mjesto ljubavi u ovom procesu samootkrivanja. Razmotrit ćemo njenu prirodu i neke metode njenog razvoja u 20. i 21. poglavlju.

Dopustimo da sada dođemo do druge vrste poteškoća koje mnogi aspiranti osjećaju kada su stekli neophodno uvjerenje i ubrzano gaze putem unutarnjeg otkrivanja, poteškoća u odabiru određenog puta koji je najprikladniji za njihov temperament i stupanj razvoja. Ta je poteškoća zapravo ukorijenjena u uvjerenju da za svakog pojedinca postoji samo jedan put kojim se mora kretati od početka do kraja. On mora ići putem znanja, ljubavi ili akcije, ili bilo kojim drugim putem koji mu može preporučiti njegov guru. Teško je shvatiti kako je to pogrešno shvaćanje, kad postoje vrlo jasne izjave koje upućuju na suprotno. Uzmite, na primjer, ove dvije izjave u Svjetlu na putu:

„Svaki je čovjek u potpunosti sebi samom put, istina i život.“

„Ne traži bilo kojim putevima. Za svaki temperament postoji put koji njemu izgleda najpoželjniji. Ali put se ne nalazi samo odanošću, samo vjerskom kontemplacijom, samo gorljivim napredovanjem, samo-požrtvovnim radom, pažljivim promatranjem života. Svaki od tih koraka može povesti učenika samo jedan korak naprijed, a svi su potrebni da se popne uz ljestve.“

Nismo mogli imati nedvosmisleniju izjavu, i to baš od Adepta okultizma.

Ali osim takvih jasnih naznaka o tom pitanju, sama priroda čovjeka, njegovo podrijetlo, način evolucije, njegova konačna sudbina, isključuje ideju da stekne svestrano savršenstvo slijedeći samo jedan određeni put. Čovjek ima mnogo aspekata u nižoj i višoj prirodi. Kako se svestrano savršenstvo može razviti slijedeći jednu određenu metodu razvoja? Može li se zamisliti savršeno ljudsko biće bez ljubavi, znanja, volje ili sposobnosti za učinkovito djelovanje razvijeno na visokom stupnju? I mogu li se ti različiti aspekti njegove prirode razviti do savršenstva bez njihovog treninga na različitim linijama, u različitim sredinama i usvajanjem različitih vrsta metoda i tehnika u različito vrijeme? Ako ne, onda je očito da on mora usvojiti različite metode s vremena na vrijeme u njegovu tijeku evolucije. Prirodno je da se u jednom trenutku usredotočuje na jednu metodu jer, prvo, određena kvaliteta može biti najbolje razvijena intenzivnim usredotočenjem određeno vrijeme na nju samu, i drugo, jer su okolina i okolnosti u kojima se pojedinac nalazi općenito takvi da su prikladni za razvoj samo jednog aspekta njegove naravi. To je ta nužnost usredotočenja na jedan aspekt naše prirode u jednom životu ili jednom razdoblju života, prikladno temperamentu koji ide jednim određenim putem. Ali naše okruženje se može promijeniti, ili se naše unutarnje potrebe mogu promijeniti, a drugačija metoda ili linija razvoja može postati ne samo poželjna već i neizbježna.

Dakle, ova usredotočenost na određeni aspekt naše prirode slijeđenjem određenog puta treba se promatrati kao faza našeg razvoja, a ne u svjetlu naše individualne jedinstvenosti, a mi bismo trebali biti spremni prebaciti se na drugu liniju kada se potrebe našeg unutarnjeg razvoja učine neophodnim. Čak i kad se usredotočimo na jedan aspekt ne bismo smjeli pogriješiti da namjerno zanemarimo i druge aspekte koji se moraju razviti. Život se ne može podijeliti u vodonepropusne odjeljke i nije moguće u visokom stupnju razviti jedan aspekt bez paralelnog razvoja drugih aspekata. Ako to pokušamo učiniti biti ćemo neuravnoteženi i neprihvatljivi, a naša će se učinkovitost uvelike smanjiti. Naš cilj bi trebao biti savršenstvo i uravnoteženi razvoj, iako usredotočenost na razvoj jednog određenog aspekta može za neko vrijeme značiti izniman naglasak na tom aspektu.

Razvijanje ljudske svijesti i Božanske Savršenosti u ljudskom biću je takav iznimno nježni individualni proces za koji koristiti riječ „put“ izgleda kao svetogrđe. Svaka se duša otvara iznutra prema zakonu vlastitog bića i nitko ne može predvidjeti kako će se otvoriti i koju će fazu proći kroz sljedeće stanje. Ukalupiti ga ili ga nasilno otvoriti na određeni način je poput rastvaranja ružinog pupoljka kako bi se otvorio u cvijet. Gdje je put kada gledamo otvaranje ružinog pupoljka i nastajanje potpuno rascvjetalog cvijeta? Možemo li reći da ruža slijedi određeni put razvoja? Na neki način da, jer prolazi kroz niz sličnih transformacija, jednu za drugom, pod utjecajem sila koje djeluju iznutra i bez nje. No, ovaj put to nije ukalupljenost u kojem je njena aktivnost ograničena, već niz transformacija koje se odvijaju iznutra prema van. U slučaju ruže, priroda i redoslijed takvih transformacija do određene mjere unaprijed je određen, jer mora odgovarati arhetipu. Ali slučaj ljudskog bića je drukčiji. On ne odgovara arhetipu i stoga sva ljudska bića ne napreduju na isti način i ne slijede unaprijed određenu seriju transformacija. Kad bi tako bilo, zaista ne bi bilo slobode za čovjeka da se oslobodi kad god to želi. Svi bi morali čekati na sedmu rundu kao što su to mnogi od nas i odlučili učiniti. Ali to nije tako. Svaka duša je jedinstvena i mora izraziti svoje jedinstveno savršenstvo koje je vječno prisutno u Monadi. Kako će se to savršenstvo izraziti u pojavnom svijetu nije unaprijed određeno. No ovdje nije nužno ići u to pitanje, jer će biti u potpunosti raspravljeno u komentaru Sutre IV-12 u „Znanosti Yoge“.

Vraćajući se na točku, može se reći, dakle, da mi zaista ne odabiremo neki put jednom zauvijek. Umjesto toga mi slijedimo određenu metodu neko vrijeme prema potrebama našeg unutarnjeg razvitka. Kako znati koja je naša potreba i koju metodu treba slijediti pitanje je koje nas dovodi do treće poteškoće koju općenito doživljavaju aspiranti, a to su smjernice na putu. To pitanje će biti raspravljeno u 26. poglavlju.

 

XIX POGLAVLJE

STUPNJEVI ZNANJA, MUDROSTI I OSTVARENJA

Već smo proučili cjelokupni sastav Monade. Vidjeli smo da se ona izražava na duhovnim razinama kao besmrtna Individualnost a na najniže tri razine kao privremena osobnost. Budući da je osobnost samo privremeni izraz za stjecanje iskustva i razvijanje mentalnih i duhovnih sposobnosti Individualnosti i potpuno nestaje na kraju svake inkarnacije nakon što preda suštinu svog života Individualnosti, ne može se smatrati da se razvija, iako postaje bogatija, složenija i učinkovitija kako se evolucija nastavlja. Može se smatrati samo privremenim instrumentom Individualnosti i ništa više. A Individualnost ili Jivatma je ta koja postoji od života do života i postupno se razvija, razvija svoje mentalne i duhovne sposobnosti i služi kao stalni instrument Monade.

Znamo da se Individualnost izražava kroz tri načela koja su poznata kao Atma-Buddhi-Manas i ta načela pronalaze izraz uglavnom na atmičkoj, budičkoj i višoj mentalnoj razini. Aspirant se brine za razvoj ovih triju načela kroz njihove nositelje, koji doista predstavljaju ljudsku evoluciju. Razvoj triju vozila osobnosti samo služi višem razvoju. U najmanje, u ovom zadatku samootkrivanja, mi se uglavnom bavimo sa tri viša nositelja i načela, iako, naravno, ne možemo zanemariti ni niže nositelje.

Jedna važna točka koju treba napomenuti o tri viša načela i nositelja je da se razvijanje tih načela i evolucija odgovarajućih nositelja odvijaju općenito odozdo prema gore, tj. redom od Višeg Uma, Buddhija do Atme. Zraka ili temeljni tip pojedinca također je čimbenik u ovom poretku evolucije, ali možemo generalno reći da se prvo razvija Viši Um, pa Buddhi i na kraju Atma. Treba što je više moguće slijediti gore navedenu liniju i redoslijed, kojim bi se trebala pokušati praktički razviti ta načela.

Moramo početi s proučavanjem teorijskih shvaćanja u pogledu prirode Stvarnosti i njene pojave, kao i metodama koje se usvajaju u otkrivanju ove Stvarnosti u nama samima. Nastojanje da dokučimo i shvatimo ove filozofske koncepcije o skrivenim stvarnostima života, dovest će u aktivnost i razvoj naš Viši Um.

U sljedećoj fazi trebamo pokušati prevesti ideale duhovnog života utemeljene na tim koncepcijama u akciju i time preobraziti naše intelektualno znanje u mudrost. Istodobno bismo trebali pokušati razviti predanost ili ljubav i učiniti je sastavnim dijelom našega karaktera jer je to najmoćniji način razvijanja budičkih sposobnosti i stjecanja istinske mudrosti. Znanje stečeno s obzirom na ideale duhovnog života i nastojanje da se ovi duhovni ideali prevedu u praktično življenje trebali bi nam omogućiti razvijanje budičke sposobnosti i dodavanje mudrosti znanju. Ovo je druga i neophodna faza u sustavnom i učinkovitom rješavanju problema samootkrivanja.

Postoji nekoliko razloga zašto se ovaj razvoj Buddhija kroz predanost i samokulturu mora postići u odgovarajućoj mjeri prije nego što prijeđemo na treću fazu u kojoj se vela i pokrivači iluzije, koji skrivaju Stvarnost, uklanjaju jedan po jedan, a realnosti višeg života izravno se ostvaruju, kulminirajući postignućem samoostvarenja. Prvi od ovih razloga je da na samom početku moramo naći Svjetlost koja nas može pouzdano, sigurno i do kraja voditi na putu. Ovo Svjetlo može doći samo iz našeg Buddhija. Drugi je da moramo postati samodostatni i neovisni od vanjskih izvora sreće. Da je samo ljubav prema Bogu ili pobožnost ta koja nam može dati ovu Samodovoljnost. Oguljivanje osobnosti i stvaranje unutarnjeg vakuuma, koji se odvija na letu od usamljenog prema Samom, nije lako podnijeti ako nemamo taj unutarnji izvor radosti koji se igra unutar nas. Mnogi aspiranti se okreću natrag i ponovno se uvaljuju u težnje svjetovnog života jer nemaju unutarnje sredstvo podrške koje bi ih u međuvremenu podržalo. Treći razlog je da sama Mudrost može dati osobi sve one osobine koje su neophodne za sigurno i neprestano kretanje putem, točnije ispravni pogled, zrelost prosuđivanja i viđenja, te slobodu od onih nižih sklonosti koje povlače osobu prema dolje i ponekad uništavaju njen život kada ulazi u ova nova područja iskustva, znanja i moći.

Mudrost je stoga, sine qua non (lat., nešto što je bitno, op.prev.) i mora biti razvijena koliko je moguće u drugoj fazi. Možda je ovdje spomenuto da je prava mudrost u dovoljnoj mjeri ne samo nužna, već njeno posjedovanje znači prilično naprednu fazu u rješavanju problema samootkrivanja. Prvo, jer to zahtijeva prilično težak i produženi napor kako bi se to postiglo i jer je to možda onoliko koliko se većina aspiranata može nadati da će postići u jednom životu.

Drugo, jer plodovi Mudrosti nisu zanemarivi. Nažalost, naše ideje o Mudrosti nisu sasvim točne i obojene su popularnim koncepcijama. Obično mislimo da je ona samo zrelost prosuđivanja i sposobnost da uredno organiziramo svoj život koje proizlazi iz dugog i raznovrsnog iskustva. Ali mudrost, kako je shvaćena u okultizmu, nešto je sasvim drugačije. To je stanje uma koje se postiže kad ga temeljito ozrači svjetlo duhovne sposobnosti nazvane Buddhi. Nitko ne može razumjeti mir koji nadilazi razumijevanje, uvid koji može prodrijeti kroz iluzije života, nepogrešivo znanje koje počinje utjecati u naše umove iznutra, nježnu simpatiju prema svemu životu, istančan osjećaj opažanja našeg jedinstva s drugim ljudskim bićima, izvor radosti koji se odigrava u nama iz čistog mira, sigurnost koju osjećamo kad osjetimo da živimo, krećemo i imamo svoje biće u Njemu, izvjesnost koja dolazi kada postanemo i neodređeno svjesni da je On slatko i silno uredio sve stvari, unutarnji sklad u kojem živimo s drugima čak i kad im se suprotstavljamo na van, nitko ne može razumjeti ove stvari dok ne doživi osvjetljenje uma svjetlom Buddhija. A to nisu mali dobici zauzvrat napora i žrtvi koje nam je potrebno učiniti da bismo razvili Mudrost. Zapravo, oni su takve zadovoljavajuće prirode da bi mnogi aspiranti bili sasvim zadovoljni ostati u ovoj fazi bez ikakvog napora da dalje napreduju. Oni dolaze vrlo blizu svog ideala prosvijetljenog duhovnog života. Ali to nije cilj, nego samo faza na putovanju, temelj na kojem se gradi nadgrađe prosvijetljenog duhovnog života, duhovni život samoostvarenog i oslobođenog bića koje je cilj ljudske evolucije.

Zato moramo sada prijeći na razmatranje slijedeće i posljednje faze u kojoj se Mudrost pretvara u samoostvarenje, kada ne samo da imamo “osjet” Stvarnosti preko sposobnosti Buddhija, već znamo Stvarnost izravno kroz našu Atmu fuzijom naše svijesti s Njom i time postajemo jedno s Njom. Ostvarenje se može definirati kao “znalačka doličnost”. Ovo je područje prave Yoge. U našem proučavanju predanosti posvetit ćemo se jednim aspektom joge. Vidjet ćemo da u najvišim stanjima predanosti svijest predanog sve više i više postaje jedno sa sviješću njegovog Ishta Devate ili objekta njegove predanosti i zato se put predanosti naziva i Bhakti Yoga. Zatim ćemo razmotriti tehniku prave Yoge koja se zove Raja Yoga ili Kraljevska Yoga kao što je navedeno u Patanjalijevim Yoga-sutrama. Ovaj sustav Yoge temelji se na Volji i pročišćenju uma kroz upotrebu duhovne volje, stavljenog pod kontrolu, a njegove promjene spriječene u Samadhiju. Ovo omogućuje svijesti Yogija da transcendira različite razine uma povezane s različitim nositeljima, sve dok se ne prekorači posljednja barijera atmičke razine i svijest izađe iz područja uma i postane jedno sa sviješću vječne Monade ili Purushe. Ovo je viđenje na proces odozdo, s gledišta osobnosti. Ako pogledamo na problem odozgo, s gledišta Monade, možemo reći da se Monada ispetljava iz nižih razina uma, iz jedne za drugom, sve dok se njena svijest ne oslobodi Atmičkog nositelja i ne stoji slobodna u svojoj istinskoj Božanskoj prirodi, samoostvarena a još uvijek sa svim nositeljima na nižim razinama pod svojom komandom. Ovo je Jivanmukta, Oslobođenje, Nirvana ili bilo koja riječ koja bi se mogla iskoristiti za ovo uzvišeno stanje svijesti koje jedan Jogi postiže kada završi svoju ljudsku evoluciju.

U trećoj fazi u kojoj se tehnika Raja Yoge koristi za postizanje Samoostvarenja, duhovna Volja Atme je ta koja se koristi za postizanje konačnog cilja, kao što je u drugoj fazi Ljubav koja se koristi za postizanje Mudrosti. To je najviši princip koji funkcionira u individualnosti.

Vidimo kako se sva tri načela čovjeka razvijaju jedno za drugim u tri faze: Intelekt u prvoj fazi, Ljubav u drugoj fazi i Duhovna Volja u trećoj fazi. Ljubav dodana Intelektu razvija Mudrost. Duhovna volja vođena mudrošću daje samoostvarenje. Odnosi triju načela, funkcija i metoda razvoja mogu se prikazati na sljedeći način:

 
Načelo Intelekt Buddhi Atma
Nositelj Kauzalno tijelo Budički nositelj Atmički nositelj
Proizvod razotkrivanja Više Znanje Mudrost Samoostvarenje
Metoda razotkrivanja

Studij, duboko promišljanje,meditacija

Izgradnja karaktera, Ljubav Raja Yoga

Nakon što smo shvatili mjesto Bhakti i Raja Yoge u našem duhovnom razotkrivanju, možemo nastaviti ukratko i općenito raspraviti ova dva važna sustava yoge.

 

XX POGLAVLJE

PRIRODA PREDANOSTI

Bhakti-Sutra iz Narade je mala knjiga koja sadrži 84 Sutre ili aforizama koji se bave različitim aspektima Bhaktija ili predanosti. Iako predmet nije sustavno razmotren, niti s dubljeg gledišta, knjiga baca svjetlo na mnoge aspekte predanosti i općenito se smatra standardnim udžbenikom o Bhakti Yogi. Možemo razmotriti nekoliko Sutri iz ove knjige koja se bavi prirodom predanosti i sredstvima za njen razvoj kako bi se dobila općenita ideja o filozofiji i tehnici Bhakti Yoge.

(1) Anirvachanῑyaṃ prema-svarῡpam | (51)

Priroda ljubavi prema Bogu ne može se opisati.

(2) Mῡkāsvādanavat | (52)

Kao što okus osjeća slijepa osoba.

Ove Sutre općenito podrazumijevaju da se priroda iskustava koja netko ima kada je u stanju intenzivne ljubavi prema Bogu ili ekstazi ne može izraziti riječima. Naravno, to je istina, ali to je površno značenje, jer se priroda bilo kakvog iskustva koje imamo ne može opisati riječima nekome tko nije imao sličan doživljaj. Zato što smo svi imali slična iskustva u životu, možemo ih opisati jedni drugima.

Koji je onda pravi smisao? Da vidimo. U tijeku naše evolucije iznova dolazimo u kontakt s različitim ljudima i u različitim odnosima, a u takvim ponovljenim kontaktima razvijaju se različite vrste ljubavi kao što je ljubav majke prema sinu, kćeri prema ocu, muža prema ženi, prijatelja prema prijatelju. Kako emocionalno rastemo, vrste ljubavi s kojima smo upoznati postaju sve brojnije, a s njima se povećava i intenzitet ljubavi koju smo sposobni osjećati. Kako raste spektar naše ljubavi postaje puniji i svjetliji. Ali od kuda je taj spektar izveden? Iz Onoga, iz kojega je izvedena svaka stvar, svaka sposobnost, svaka moć. Ovaj spektar ljubavi koji sadrži sve vrste podijeljenih ljubavi proizlazi iz bijelog svjetla Božanske Ljubavi procesom dijeljenja kao i sve ostale stvari koje se također izvedene na taj način. Ova podijeljenost pomaže nam da lakše razvijamo svoju emocionalnu prirodu jer je lakše odazivati se i razvijati jednu ograničenu, posebnu vrstu ljubavi istovremeno, baš kao što nam podijeljenost uma u pet osjetila olakšava razvoj uma. No bijelo svjetlo nije ista stvar kao i boje, iako spektar boja može biti potpun.

Pojedinac koji je živio samo u području manifestacije, u području boja, nema pojma o bijeloj svjetlosti Stvarnosti, osim ako i dok ne nadiđe očitovanje i izađe u Svjetlo Stvarnosti. Slično tome, pojedinac koji ima iskustva svih vrsta ljubavi koje nalazimo u ljudskim odnosima, zapravo ne može imati ideju o Božanskoj ljubavi, iz koje su sve one izvedene dok ne doživi Božansku ljubav. Dakle, iako smo upoznati s ljubavlju u različitim, razdijeljenim oblicima, ne poznajemo Božansku ljubav, a osoba koja ima iskustva Božanske ljubavi ne može opisati ili prenijeti drugoj osobi prirodu ove ljubavi. Možemo imati samo neku vrstu neodređene kvalitativne ideje te Ljubavi iz najintenzivnijih i najčišćih oblika ljubavi za koje smo sposobni i koje smo osjećali. Ali, da bismo znali Božansku ljubav moramo je iskusiti razvijanjem u vlastitom srcu.

(3) Sā tv asmin paraṃ premarῡpā | (2)

To je oblik intenzivne ljubavi prema Njemu.

(4) Šānti-rῡpāt paramānanda-rῡpāc ca | (60)

Zato što je u obliku najvišeg Mira i Anande.

(5) Amrita-svarῡpāc ca | (3)

Njegova unutarnja priroda je nektar.

Prvi od ovih Sutri uglavnom opisuje opću prirodu predanosti i navodi da je to intenzivna ljubav usmjerena prema Bogu. Naravno, u početku je neizbježno da je ova ljubav poput bilo koje od različitih vrsta ljubavi s kojima smo upoznati i koje smo sposobni osjećati. Zato je u Indiji predanom dopušteno da usvaja bilo kakav odnos prema Bogu i pokuša razviti odgovarajuću vrstu ljubavi do intenzivnog stupnja. On može gledati na Boga kao prijatelja, kao Učitelja, kao Oca ili Majku, ili kao Ljubljenog. U ranijim stadijima nije bitno kakva je priroda stava. Ono što je važno je intenzitet ljubavi. Jer sve u ovom području, ili u stvari, u bilo kojem drugom području duhovnog nastojanja ovisi o intenzitetu ili potencijalu. Spajanje svijesti koja se događa u ekstazi, spajanje svijesti predanog sa Svjesnošću njegovog Ljubljenog može se usporediti s udarcem strelovite olujne munje u zemlju. No, to povezivanje pozitivnih i negativnih punjenja između oblaka i zemlje ovisi o ogromnoj razlici napona koja se mora već prije razvijati kako bi se mogao probiti otpor zraka. Razlika u naponu ponekad je ogromna i može se popeti do milijun volti. To govori o rušilačkoj i strahovitoj prirodi tog fenomena. Slično tome je i kada ljubav između predanog i Boga dosegne jednu intenzivnu razinu, dogodi se djelomično spajanje svijesti i predani shvaća kakva je Božanska ljubav. Ovim ostvarenjem njegova se ljubav diže na još višu razinu i on doživljava blaženstvo koje odgovara toj višoj razini. To se događa stalno iznova i on doživljava sve intenzivnije oblike ljubavi i fine i suptilne razine blaženstva koja im odgovaraju.

Ove ekstaze u kojima predani doseže dublje razine svijesti i ljubavi odgovaraju različitim razinama Samadhija u Raja Yogi. Posljednje faze ovih iskustava su sasvim drugačije od emocionalne ljubavi koja se osjeća u ranim fazama, koliko god ona bila intenzivna. Općenito se u literaturi Bhakti škola naziva Paramananda, ili Mir ili Shanti u terminologiji Jnana yoge. Kad je ljubav intenzivna, sveobuhvatna i duboka, postiže savršeni mir, spokoj i ravnotežu, bez previranja i smetnji kao u ranijim fazama.

Dok sam na ovoj temi mogao bi se pozabaviti i pitanjem koje ponekad uznemiruje mnoge aspirante. Upravo je rečeno da predana osoba može usvojiti bilo kakav stav prema Bogu i razviti svoju ljubav na toj liniji. Ovo je još jedan način da se kaže da Boga može obožavati u bilo kojem obliku koji mu se sviđa ili koji mu je privlačan. Mnogi se ljudi nepotrebno brinu zbog oblika koji bi odabrali za razvijanje svoje predanosti. Činjenica je da oblik nije važan, pod uvjetom da privlači predanog i pod uvjetom da je takav da može izazvati samo čiste i svete misli i emocije. Ako ima dovoljno vrata koja vode do unutarnjeg svetišta hrama, nije bitno kroz koja vrata ulazimo, ako naš cilj nije da se zaustavimo na vratima nego da uđemo u prisutnost Božanstva!

Iako sam to pojednostavio, ovo je vrlo važna točka i trebali bismo se zadubiti u nju i razumjeti unutarnji značaj učinjene izreke, tj. da obliku kojemu je predanost upućena nije važan.

Da bismo razumjeli tu činjenicu, trebamo pokušati shvatiti da je ljubav stanje uma, dok je oblik Božanstva ili objekt obožavanja samo jedna slika u umu. Stvarna stvar koja je bitna u nastanku spajanja uma predane osobe i predmeta predanosti nije slika nego stanje uma, koje je potpuno neovisno o slici i na koje ne utječe oblik slike. Bez obzira je li to slika Krista, Krišne, Rame, Shive, Durge, Buddhe ili Učitelja, sve to nije važno. Ono što je važno je intenzitet predanosti, samopredanosti i čistoća uma koji ga čini podobnim da bude ujedinjen s objektom predanosti i da donese naklonost i blagoslov objekta predanosti na predanu osobu.

Jer naposljetku, ne spaja se svijest predane osobe sa slikom, već sa Sviješću koju slika predstavlja. Sjedinjenje nije u području imena i oblika nižeg konkretnog uma, već u području najniže razine svijesti na razini Buddhija. Mentalna slika nestaje i nadilazi se u jedinstvu. U meditaciji, i inače, služi samo za usredotočenost svijesti kroz koju se težnja uzdiže, dok se milost, blagoslov ili snaga spuštaju. To je poput vrata kroz koja se komunicira, a Onaj kojeg predana osoba traži nalazi se s druge strane vrata i on mora prijeći ova vrata kako bi Ga upoznao. Tako će se vidjeti kako je oblik slike od sekundarne važnosti, a njegova važnost i vrijednost ovisi samo o težnji i privučenosti koju mogu izazvati prošli dojmovi ovog i prethodnih života. To je stanje uma, a njezina pažljivost, intenzitet ljubavi, čistoća, samopredanost, su čimbenici od najveće važnosti.

U tom smislu može se istaknuti da to vrijedi ne samo u našem odnosu prema objektu naše predanosti već i u našim običnim ljudskim odnosima. Mislite li da kad volimo nekoga ili čak kad razgovaramo s nekim, volimo ili komuniciramo samo s vanjskim fizičkim tijelom ili sa umom pojedinca? Nikako. Duh je taj koji komunicira s Duhom kroz velove tijela i uma. Ako sumnjate u to, pokušajte zamisliti osobu s kojom komunicirate na fizičkoj razini bez Monade ili Atme, oživljenog Duha iza svih tijela. Cijela struktura ili mehanizam komunikacije od tjelesnog do atmičkog neće biti djelotvoran ako ga Atma napusti, prestati će djelovati i za nas postati beznačajan. U određenoj mjeri to vidimo kada viša načela napuste fizičko tijelo pri smrti. Tijelo koje nam je drago postalo je samo nakupina materije za koje nismo uopće zainteresirani. Atma ili Duh je taj koji stoji iza grupe nositelja koji nije samo poznanik, već objekt naše ljubavi, a također i ljubavnik.

Ova ideja je vrlo lijepo ubačena u jednu od Upanišada. Slobodno prevedeno značilo bi: „Nije žena draga jer je žena, već je draga zbog Jastva u ženi. Nije muž drag jer je muž, već je drag zbog Jastva u mužu. Nije sin drag jer je sin, već je drag zbog Jastva u sinu.“ I tako nastavlja Mantra, ponavljajući ovu izjavu iznova i u vezi drugih ljudskih odnosa kako bi utisnula ideju u um čitatelja. Tako možete vidjeti temeljno značenje izjave. Iako mi zamišljamo da su svi naši odnosi utemeljeni na osobnoj razini, oni su u stvarnosti na razini Duha, a umiješana tijela samo su vela koja skrivaju prave sudionike u akcijama i reakcijama koje se događaju.

Ova činjenica pokazuje da nije slika u našem umu ta koja je predmet naše predanosti, nego Univerzalni Život i Božanska Svijest koja je iza nje skrivena i koja je ista za sve vrste slika. Zato Šri Krišna kaže u Bhagavad-giti da On susreće svakog štovatelja na bilo kojem putu kojim on dolazi ili kroz bilo koji oblik u kojem Ga štovatelj štuje.

Ali, naravno, dok još uvijek živimo u području imena i oblika, nema razloga da ne iskoristimo privlačnost i uzvraćanje, koje u nama ta osobita imena i oblici pobuđuju, omogućujući jačanje naše predanosti. Jednako tako, nije potrebno brinuti se, kao što neki čine, za izbor oblika na koji bismo trebali usmjeriti svoju predanost. Ono što nas prirodno privlači i pobuđuje naše štovanje je oblik za nas.

Sada dolazimo do pete Sutre prema kojoj je najdublja priroda pobožnosti Amrita ili nektar. Ovo je prilično tajanstvena izjava i zahtijeva objašnjenje. Nektar ili Amrita u sanskrtu je simbol besmrtnosti ili vječnog života, kao što to njezino značenje i pokazuje A-mrita, “iznad smrti”. Dakle, svatko tko uzme Amritu, čak i samo jednom, trebao bi postati besmrtan, kao da je izašao izvan domene smrti. Očito je da ne postoji takva tekućina ili Eliksir života, čijim uzimanjem bi čovjek mogao postati besmrtan. Amrita jasno simbolizira stanje svijesti koje je iznad manifestacije i čijim postizanjem čovjek postaje slobodan od iluzije rođenja i smrti, tj. Jivanmukta. Jednom kad osoba postigne to stanje, ne treba ponovno silaziti u inkarnaciju kao nužnost, iako to može učiniti kako bi pomogla braći koja se još uvijek bore u području rođenja i umiranja.

Strah od rođenja i umiranja ukorijenjen je u poistovjećenju svijesti sa nositeljima i kada se jednom pojedinac uzdigne u područje Duha ili čiste Svijesti i shvati da je on čista Svijest ili jedno sa Božanskom Svijesti, iluzija koja vodi ka poistovjećivanju s nositeljima uništena je zauvijek i ne samo da nema straha od smrti i rođenja, već nema ni neizbježne obaveze inkarniranja u nižim svjetovima. Ovo je stvarno Oslobođenje ili Besmrtnost.

To je sada to stanje koje se postiže kada svijest štovatelja ide u sve više i intenzivnije oblike ekstaze dok se u konačnici ne sjedini sa Božanskom Svijesti i dok se trajno ne uspostavi. Budući da je Svijest Vječna i daje Besmrtnost, najviše stanje predanosti u kojoj predana osoba živi naziva se Amrita. Naravno, ista se svjesnost može postići i duž staze Jnane ili Raja Yoge.

To je bila metoda koju su naši mudraci ili Rishi usvojili za stjecanje besmrtnosti. Ali razmotrite neku od metoda koje mi, njihovi “mudriji” potomci danas prihvaćamo za stjecanje besmrtnosti. Da bi ime našeg tijela duže trajalo, ako smo dovoljno važni, očajnički ga pokušavamo povezati sa nekom institucijom, ili ako ne, imenom ulice ili čak putića. Ne shvaćamo da ime ulice ostaje tek neko vrijeme, i tko će ga povezivati s nama kad nestanemo? Čak i da dođemo ovdje u drugoj inkarnaciji, nećemo znati da institucija ili ulica nosi ime našeg tijela iz prošlog života. Pišemo knjige, nastojimo pronaći svoje mjesto u povijesti kao političke vođe, činimo toliko stvari, a ponekad i vrlo nepoželjne stvari, pod okrutnom iluzijom i uzaludnom nadom da ćemo postati besmrtni. Ne shvaćamo da u takvim slučajevima samo ime ili oblik može trajati najviše nekoliko stoljeća, a ne mi. Plimni val vremena neprekidno ide dalje uništavajući ne samo imena poznatih ljudi, već sve na svom putu, civilizacije i planete, Sunčeve sustave i svemire. Kakva iluzija!

(6) Sā na kāmayamānā nirodha-rῡpatvāt | (7)

Nepotaknuto osobnom sebičnom željom pronalazi izraz u zaustavljanju svih takvih želja.

Ova Sutra očito se ne odnosi na niže stupnjeve Bhaktija ili predanosti, gdje je pomiješana s osobnom željom, već na najviši stupanj gdje postaje krajnje nesebičan, i gdje štovatelj voli Boga zbog Njega samog. Sutra ističe da ovaj najviši oblik pobožnosti nije motiviran osobnom sebičnom željom, a dokaz toga je da dovodi do uklanjanja svih takvih želja. Koja je onda motivirajuća snaga u ovom slučaju? Čista Ljubav koja privlači djelić odvojene svijesti prema Cijeloj iz koje je izdvojena, kako bi se ove dvije ponovno spojile.

Jedna od najznačajnijih obilježja ljubavi je da nas prirodno i lako oslobađa od naših običnih želja i privrženosti. To vidimo u određenoj mjeri i u nižim izrazima ljubavi. Kad se, na primjer, čovjek zaljubljuje u ženu, tada udobnost i sreća voljene postaju jedina briga ljubavnika i on se oslobađa većine svojih nižih želja. Naravno, ove želje nisu stvarno uklonjene, ali ne mogu se izraziti sve dok uzvišeno stanje ljubavi traje. Isto se događa i kod majke. Njezina ljubav prema djetetu čini je potpuno ravnodušnom prema vlastitoj udobnosti i interesima, a ona se oslobađa od mnogih nižih želja koje su možda prije dominirale njezinim umom.

Možemo se pitati što uzrokuje tu transformaciju koja se odvija u slučaju osobe čije su želje nestale, kao što je to bilo prirodno kad je bila zaljubljena? Da bismo to shvatili, moramo se sjetiti da je Ananda ili blaženstvo naša najdublja bitnost naravi i ne možemo živjeti bez nje. Moramo je nekako steći. Ako je ne možemo postići iznutra, moramo je pokušati zadobiti izvana, kroz zadovoljenje običnih želja. Svaki put kada je želja zadovoljena, privremeno i nakratko umiruje um, i u ovom umirenom i usklađenom umu Ananda malo unosi od sebe. To je uzrok privremenog zadovoljstva, užitka ili sreće koju osjećamo ispunjenjem želje. Ali ovo ne traje. Um uskoro izgubi ravnotežu. Žudnja se ponovno pothranjuje i tjera nas da tražimo zadovoljstvo u drugim stvarima i tako nastavljamo trčati od jedne stvari do druge u vanjskom svijetu, iako je izvor sreće unutar nas samih.

Kad smo zaljubljeni, djelomično smo i privremeno u kontaktu s izvorom Anande u sebi, jer, kao što je istaknuto, ljubav i Ananda su nerazdvojni, kao dvije strane istog novčića. Budući da smo u izravnom i djelomičnom doticaju s izvorom Anande, mi smo, u ograničenoj mjeri, neovisni o vanjskim objektima koji nam pružaju običan užitak ili sreću. Trenutno smo djelomično samozadovoljni, samodostatni, iako je predmet ljubavi izvan nas. U slučaju obične ljubavi to uzvišeno stanje ne traje i tako se vraćamo u potragu za srećom u vanjskim predmetima i težnjama. Ponovno gubimo samodostatnost. Ali kad se istinska Božanska Ljubav rodi unutar nas i počne postojanije i snažnije prolaziti kroz naše srce, postajemo trajno utemeljeni u samom Izvoru ljubavi i Anande i postajemo samodostatni trajno i potpuno. Fontana blaženstva i radosti vječno igra u našem srcu i ne trebamo ništa više od vanjskog svijeta i u vanjskom svijetu, iako možemo raditi na tome kako bismo pomogli braći i nastavili rad Logosa koji je nam je povjeren. Postajemo poput Samog Logosa, Koji je na ovom svijetu, radi kroz njega, a ipak ne ovisi o njemu. On je sam Ocean Ljubavi i Anande iz koje svi izvodimo svoju Anandu. Tako vidimo kako ljubav pronalazi izraz u prirodnom i brzom uklanjanju svih želja i kako je najlakši i najugodniji način da naše umove učini čistim, spokojnim i samodostatnim. Pomaže nam na dva načina. Povećava privlačnost pojedinca prema Božanskom Životu i Svjesnosti u Centru i istovremeno mu smanjuje privlačnost vanjskih objekata na periferiji.

(7) Guṇa-rahitam kāmanā-rahitam pratikṣaṇa vardhamānam avichchinnam sῡkṣmataram anubhavarῡpam | (54)

Bespomoćnost Guna (tri temeljne kvalitete u Prirodi) bez sebične želje, sa svakim trenutkom raste u obujmu i intenzitetu, a neprekidno protjecanje, oblik je unutarnjeg iskustva.

Ova Sutra također nastoji opisati predanost koju predana osoba osjeća prema Bogu kad dostiže napredni stupanj jedinstva s Njim. Guṇa-rahitam znači da je bez Guna, ili nadilazi Gune. U kasnijoj Sutri koju ćemo razmotriti (broj 56) spominju se niže faze Bhakti. Vidjet ćemo da je ovaj niži Bhakti Rajasički, Tamasički ili Satvički, a i da ima u vidu neki skriveni cilj. Ne traži Boga za sebe, i tako se klasificira kao sekundarni. Najviša vrsta Bhaktija ili predanosti koja se spominje u ovoj Sutri je iznad Guna, oslobođena uvjetovane svijesti koja proizlazi iz povezanosti s Gunama.

Kāmanā-rahitam znači da je oslobođen nižih sebičnih želja i motiviran čistom ljubavlju – onim privlačenjem djelića ka Cjelini o kojoj sam već govorio. Budući da sam se bavio s ovom točkom u posljednjoj Sutri, ne moram ponovno ići na to.

Pratikṣaṇa vardhamānam znači da se neprestano povećava. Nema konačnosti s obzirom na sve što je povezano s Božanskim Životom i Svjesnosti. Postoje dubine unutar dubina, ad infinitum. “Veo za velom se podiže, ali iza vela mora opet biti veo.” Svaki put kada se veo podigne i štovatelj postigne dublju povezanost sa Božanskim životom u sebi, njegova ljubav raste. To je neka vrsta začaranog kruga. Što više volimo Boga, to Ga više poznajemo, a što Ga više poznajemo, to Ga više volimo.

Avichchinnam znači neprekidno protjecanje. Moramo se sjetiti da se bavimo najvišim stupnjem predanosti, gdje svijest predane osobe ostaje trajno ujedinjena sa sviješću Gospoda, te je protok ljubavi stoga neprekidan. Štovatelj u ranijim stadijima dobiva pogled na Ljubljenog i njegova ljubav baca ga u ekstazu. Ali kada gubi kontakt to donosi krajnju bijedu. Ta bijeda odvajanja koja se naziva Viraha, svojim intenzitetom opet dovodi do spajanja. Dakle, ovo padanje i dizanje dio je života mistika u ranijim stadijima, zapravo čak do prilično napredne faze. Ali dolazi vrijeme ili stanje kad više ne može skliznuti u odvojenost i ostaje stalno utemeljen u Svijesti Ljubljenog. Tada je protok ljubavi neprekidan.

Sῡkṣmataram predstavlja suptilniju ili dublju razinu. Kao što je ranije istaknuto, u naprednim fazama predanosti ljubav teče dubljim kanalima i ne izražava se vanjskim žestokim znacima i gubicima ravnoteže kao u ranijim fazama. Plitka rijeka čini mnogo buke i lako prelijeva svoje obale, ali rijeka koja teče u vrlo dubokom kanalu ne stvara buku i ne prelijeva svoje obale. Pa stoga ne treba procjenjivati ljubav neke osobe prema vanjskim znakovima ili njezinim prikazima.

Zadnja fraza, anubhavarῡpam, znači da je ljubav koja teče na dubljoj razini iskustvena. Ona nije emocija, a nije ni misao, čak niti opažanje Višeg uma ili Buddhija. To je svjesnost svijesti o Božanskom Životu i Svijest u Središtu svijesti pojedinca. Ova svjesnost rezultat je spajanja dvije svijesti.

Ali to je spajanje svijesti s dovoljno dualnosti ili osjećaja razdvojenosti koji još uvijek ostavlja mogućnost štovatelju da osjeti blaženstvo ljubavi. Kada su te dvije svijesti spojene u potpunosti, u savršeno integrirano stanje svijesti, očito je da ne može postojati ljubav u običnom smislu, jer je ljubav rezultat odnosa između ljubitelja i Ljubljenog, a kad su ljubitelj i Ljubljeni spojeni u Jedno savršeno integrirano stanje, ljubav nestaje i samo Ananda ostaje. Zato se štovatelji u školama Vaishnave ne žele u potpunosti ujediniti s Gospodom. Stalno se mole Gospodu da ostanu dovoljno odvojeni da bi imali blaženstvo Božanske Ljubavi koja je njihov životni cilj.

(8) Gauṇῑ tridhā guṇa-bhedād ārtād-bhedād va | (56)

Predanost koja je povezana s osobnim sebičnim željama postaje trostruka po tome kako štovatelj zapada u jednu od tri klase – patnike (Ārtā), tražitelje znanja (Jiñyāsu.), ili one koji žele bogatstvo ili bilo koji drugi svjetovni predmet (Ārtādi).

(9) Bhaktā ekāntino mukhyāḥ | (67)

Primarni (pravi) štovatelji su oni koji imaju samo jedan cilj u vidu, koji su iskreni.

Ova dvije Sutre razlikuju dvije skupine štovatelja. Oni koji pripadaju prvoj klasi posvećeni su Gospodu, ali imaju neki krajnji cilj i njihova se pobožnost kontaminira različitim stupnjevima osobnih sebičnih želja. Oni ne vole Boga zbog Njega samog, već da bi stekli neku osobnu korist kroz Njegovu milost. Štovatelji koji pripadaju drugoj klasi nemaju apsolutno nikakav sebični cilj. Oni ga vole i protiv toga ne mogu ništa. On je život njihovog života, Središte njihove svijesti, koji ih neodoljivo, neobjašnjivo i izvrsno privlači Sebi, i ne mogu se nego potpuno predati ovoj neodoljivoj privlačnosti. Nema nikakvog skrivenog motiva, samo radost ljubavi prema Njemu. Nema druge želje osim želje da ga se pronađe i postane jedno s Njim. Može li majka koja voli svog prvorođenog sina i spremna je žrtvovati sve zbog njega, reći zašto ga voli? Može li ljubavnik koji je ludo zaljubljen, i koji zaboravlja na svoje ugode i želje, reći zašto voli svoju voljenu? Ipak moramo se sjetiti da su te ljubavi u ljudskim odnosima, samo odraz odraza. Temelje se u velikoj mjeri na prošlim zajednicama u ranijim životima, zajednica iza kojih je i duhovna veza koja ujedinjuje jedan djelić Cjeline s drugim djelićem. Privlačnost između Monada koja ih povezuje u njihovom življenju u nižim svjetovima i u naslućivanju i pripremi njihove ljubavne suradnje u velikim dramama u kojima će sudjelovati u dalekoj budućnosti. Ako odraz odraza može privremeno prizvati takav visoki stupanj samoodricanja u običnim ljudskim bićima uronjenim u iluzije i interese nižeg svijeta, možete li zamisliti kakva mora biti priroda i intenzitet te samopredanosti koju osoba osjeća kada se uzdigne iznad običnih iluzija i ograničenja života, nudeći sebe i svoju ljubav čitavim srcem do nogu svoga Gospoda? Takvi su štovatelji navedeni u drugoj od gore navedenih Sutri.

Prva od ove dvije Sutre, koja se odnosi na štovatelje druge klase čiji motivi nisu posve nesebični, važna je, ne zato što nam omogućuje da ih zadovoljavajuće klasificiramo, već zato što obraća pažnju na niže stupnjeve pobožnosti. Ona postavlja niz pitanja u vezi tih nižih stupnjevima predanosti koje moramo pokušati razumjeti, kako bismo ih mogli iskoristiti kao pomoćnu stepenicu koja će rasti sve dok ne prijeđemo te stupnjeve i dostignemo razinu predanosti druge Sutre.

Prije nego što se pozabavimo tim pitanjima, prvo razmotrimo tri podjele štovatelja koji pripadaju drugom razredu. U ovoj Sutri podjele se samo navješćuju. Da bismo dobili bolju ideju o ovim podjelama možemo se uputiti na Sloke 16, 17 i 18 u 7. pjevanju Bhagavad-gite. Štovatelji su podijeljeni u Sloki 16 u sljedeće razrede:

(1) oni koji su u nevolji i patnji i obraćaju se Bogu za pomoć,

(2) oni koji Ga traže zbog znanja, nižeg ili višeg,

(3) oni koji Ga traže zbog stjecanja raznovrsnih stvari ovoga svijeta, zbog njihovog zadovoljstva ili sreće; i

(4) oni mudri koji Ga traže zbog Njega samog, a ne iz bilo kakvog drugog motiva.

Ova klasifikacija se temelji na hinduističkoj doktrini Guna koju ovdje ne trebamo raspravljati. Svatko tko želi detaljnije ući u ovo pitanje može čitati 14. pjevanje Bhagavad-gite.

Ovdje se sada ne bavimo podjelom štovatelja, već mjestom nižih stupnjeva predanosti u životu štovatelja. Jer, praktično svi od nas moraju početi od najnižeg stupnja i moraju stvarati svoj put kroz različite stupnjeve do najvišeg stupnja koji se spominje u drugoj Sutri. Dugo vremena moramo ostati na nižem stupnju Gauṇῑ Bhakte, i stoga ga trebamo pokušati razumjeti i iskoristiti za povećanje intenziteta naše predanosti i oslobođenje od mrlja sebičnosti. Primijetit ćete da u Sloki 18 7. pjevanja Šri Krišna ne govori razočaravajuće o tri klase štovatelja na nižim stupnjevima. Naziva ih plemenitim, ali, naravno, štovatelje u četvrtoj klasi, naziva mudrima, koji ga štuju iz čiste ljubavi, i koji su Njemu najdraži. On ne govori da neće odgovoriti na poziv onih koji ga traže zbog znanja ili onima koji se u svojoj nevolji obraćaju Njemu za pomoć, pa čak ni onima koji ga ne traže zbog znanja, niti zbog olakšanja njihovih patnji, već zbog čisto pokvarenih sebičnih motiva. Pogledajte na tu velikodušnost, tu veličinu srca, tu ljubav koja ne reagira samo na patnju pogođenih, već i na želju ljudi da imaju lijepe iako iluzorne užitke ovoga svijeta. Smatram ovu posljednju vrstu odgovora najvišim i istinski božanstvenim u njegovoj prirodi. Čak i mi, zaslijepljeni iluzijom i sebičnošću kakvi jesmo, možemo biti potreseni patnjom i bijedom, i različito reagirati na poziv za pomoć, ali samo Bog i Njemu slični mogu odgovoriti na svaki iskreni poziv za pomoć, kakav god on bio. Nitko ne može ostati izvan Njegovog ogromnog i ljubećeg zagrljaja. Baš kao što majka ne može odbiti djetetu želju za igračkom ili čokoladom, tako ni Bog ne može odbiti kada djelomično razvijena duša želi stvari ovog svijeta za svoje zadovoljstvo i rast. Zato čuvajmo, a ne osuđujmo one koji su mladi u duši i trebaju obične užitke svijeta za svoj rast. Čak i ako ne uspijemo ispuniti njihove pozive za pomoć, možemo usvojiti ispravan stav i ne misliti ništa loše o njima.

Sumnjamo li da Bog odgovara na poziv svakog pojedinca za sve što on želi? Zar ne znamo da postoji zakon koji djeluje u području ljudskih stvari koji svima prije ili kasnije donosi ono što želi? Nemoguće je odmah imati što god želite, ali u konačnici je moguće ako nastavite željeti i učiniti potrebne napore. Mi smo djeca Svevišnjega, pa se stoga i naša volja, čak i kada se izražava pod iluzijom, u obliku želje, mora poštivati i stoga dugoročno ispuniti. Možda želimo pogrešne stvari i trpimo u skladu s tim, ali to ništa ne znači. To je dio našeg školovanja i postupno nas uči da želimo prave stvari, a naposljetku ne stvari, nego Njega. On je jedini i pravi Izvor svake istinske sreće koju pogrešno tražimo kroz stvari.

Ali vratimo se na početak i postavimo pitanje: Koje je stvarno značenje ovih dvaju Sutri, u svjetlu onoga što Šri Krišna kaže u Bhagavad-giti o štovateljima koji se obraćaju Njemu i vole ga, čak i sa skrivenim motivom? Mislim da ovo jasno pokazuje da Mu se moramo naučiti obraćati za ono što želimo, iako su naše želje u početku sebične. Jer je to okretanje lica u Njegovu smjeru u poduzimanju prvog koraka prema Njemu. Nije bitno da li ga molimo da zadovolji naše obične želje. Puka činjenica da Ga molimo da to učini znači da smo se počeli pouzdavati u Njega i ovisiti o Njemu. U ovom stavu povjerenja i ovisnosti leži velika tajna razvijanja ljubavi prema Njemu. Što više imamo povjerenje u Njega i ovisimo o Njemu, više raste ljubav, više se želja za običnim stvarima polako i stalno pretvara u želju za Onim koji opskrbljuje naše želje. Postoji Božanska alkemija koja je uključena u ovaj proces. Ovo ćemo pitanje detaljnije raspravljati kada se upustimo u pitanje načina za razvijanje predanosti. Među njima ima istaknuto mjesto Ananjata ili „ovisnost samo o Njemu“ iz 10. Sutre.

 

XXI POGLAVLJE

NAČINI RAZVIJANJA PREDANOSTI

Budući da su aforizmi koji se bave načinima razvijanja predanosti u Bhakti-sutrama Narade dati u različitim dijelovima teksta na prilično slučajan i raspršen način, odabrat ćemo važne aforizme s obzirom na temu i raspraviti ih prije nego što nastavimo s rješavanjem drugih.

Tasmin ananyatā tad virodhiṣu udāsῑnatā ca | (9)

Iskrena predanost prema Njemu i ravnodušnost prema svemu, u sukobu je s Njim.

Anyāṥrayāṇām tyāgaḥ ananyatā | (10)

Iskrena predanost prema Njemu sredstvo je odustajanja od svih ostalih oslonaca.

Loka-vedeṣu tad anukῡlacaraṇam tad virodhisudasinata | (11)

Ravnodušnost prema svim tim sukobima s Njim, način je pravednog ponašanja u skladu s društvenim, moralnim i duhovnim obvezama.

Ova skupina od tri aforizama (9, 10, 11) bacaju svjetlo na dva osnovna zahtjeva pri stupanju na put ljubavi i mi ćemo početi s njima. Sutra 10 nabraja ova dva osnovna zahtjeva, a ostale dvije Sutre ukazuju na opću prirodu tih zahtjeva. Ova dva zahtjeva su označena sanskrtskim izrazima Ananyatā i Tad virodhisudasinata. Prvo ćemo uzeti Ananyatu.

Ananyatā je prevedena kao iskrena predanost prema Bogu i objašnjena kao odustajanje od svih ostalih oslonaca. Ove fraze ukazuju na opće značenje kako ih razumiju obični ljudi, a oni koji žele primijeniti ove ideje u praksi, trebaju pokušati dublje ući u značenje riječi “Ananyatā”. Uzimajući u obzir doslovno značenje riječi, kao i tradicije i prakse koje prevladavaju među misticima i svecima, mislim da je značenje riječi najbolje izraženo izrazom “potpuno uzdanje u Boga u svemu“. Naravno, svaki će se aspirant složiti s ovim pobožnim idealom i pokušati ga provesti u svoj život što je više moguće. No ključ cijelog problema leži u dvije riječi, “potpuna” i “svemu”. Lako je uzdati se u Boga kad god je to ugodno, ali iznimno je teško razviti takav stav i naviku uma koji se u potpunosti i u svemu pouzdaje u Njega. Ovdje leži razlog, zašto je ovaj najmoćniji način razvijanja predanosti ostao neplodan kod mnogobrojnih štovatelja, koji misle da se uzdaju u Boga, a ipak ne čine nikakve značajne promjene u svojim životima i umu. Ako se uzdate u Boga kad vam je to zgodno, a u sebe ili druge većinu vremena, to zapravo nije uzdanje u Njega. To je samo koristoljublje, koristeći Ga kad je zgodno, kao što biste iskoristili bilo koga drugoga, a to ne ide.

Naravno da samo iznenadnim donošenjem odluke nije moguće razviti Ananyatu. To je spor proces rasta i uključuje začarani krug. Što se više uzdate u Boga i pouzdajete u Njega, lakše i potpunije On odgovara na vaše povjerenje i ispunjava sve vaše stvarne potrebe i zahtjeve. A kad ustanovite da se vaše stvarne potrebe ispunjavaju, ponekad i gotovo čudesno, vaše povjerenje u njegovu dobrotu i nježnost brže raste. A onda iz vašeg srca počinje da se izljeva, u profinjenoj radosti i divljenju, istinska predanost, bez ikakvih uzvratnih očekivanja, sama želja da se bude dostojan takve ljubavi i nježne njege koju vam On daje. Već je rečeno da je to spor proces, koliko spor ili brz ovisi samo o nama, a ne o Njemu, jer On čeka dajući sve, čak i Samog Sebe, ali mi još nismo dostojni primiti ga. No, ljudska je priroda ono što jest, trebamo biti strpljivi i ustrajati u tom naporu, održavati ideju potpunog pouzdanja, uvijek je uzimajući u obzir, čak i kad ne uspijemo svaki put. Trebali bismo biti spremni za ozbiljno ispitivanje, kako bi vidjeli je li naše uzdanje doista iskreno, a ne samo pseudo-uzdanje koja ispari ili se čak pretvara u razočaranje i ozlojeđenost kada naše želje i potrebe nisu ispunjene. Jer On čini samo ono što je za nas stvarno dobro, a ne ono što mi u našem neznanju mislimo da je za nas dobro.

Ovdje se bavimo samo općim načelom. Kako Ananyatu razvijati u životu, osobni je problem koji svaki pojedinac mora riješiti za sebe. U stvarnom duhovnom životu, koji se razlikuje od običnog religioznog života, ne mogu postojati kruta, teška i nagla pravila koja se moraju slijediti mehanički i neinteligentno kako bi se postigao željeni rezultat. Moramo ovome posvetiti cijelo naše srce, stalno biti oprezni, istraživati u različitim pravcima i biti spremni za pogreške. Samo tako možemo uspjeti u postizanju našeg cilja. Ali, ako istinski ustrajemo, uspjeh će definitivno doći, jer živimo u svijetu nepromjenjivih zakona koji su jednako pouzdani kao i zakoni fizičkog svijeta, i ono što je najvažnije, Onaj Koga tražimo nalazi se iza svakog našeg napora i gorljiviji je od nas da se s Njim stopimo. Ali iskrenost i jaka vjera su neophodni. Ne koristi ove stvari pokušavati učiniti sa pola srca ili na aljkav način, kao što smo navikli činiti. Sumnja je veliki neprijatelj duhovnog napretka. Ona poništava sve napore i potkopava zdanje našeg duhovnog života na podmukao način. Sumnja je korisno i nužno oružje u ranijim fazama istraživanja. Mi moramo pokušati razmotriti sve te stvari, razmisliti o njima, testirati ih, a onda doći do određenih zaključaka i uvjerenja, ono što je u prethodnom poglavlju bilo nazvano Nischaya. Ako uspijemo u našim naporima u tom smjeru i ako želimo ući na ovaj Put, moramo moliti i očistiti naše umove za svjetlo Buddhija, jer prava vjera nije ništa drugo nego ozračenje nižeg uma sa svjetlom Buddhija, koje daje sigurnost i samopouzdanje, jer u naše umove djelomično odražava stvarnosti unutarnjeg života. Jednom kad odlučimo ući na Put moramo potpuno odbaciti sumnju iz našeg uma i ne smijemo je zadržati pod pogrešnim shvaćanjem da je to dobro za nas i da je znak intelektualnosti. Ona nije znak intelektualnosti. Ona je znak činjenice da naši umovi nisu ozračeni svjetlom Buddhija i da se još uvijek kolebaju među mnoštvom ideja i načina djelovanja i nisu u mogućnosti odlučiti koja je točna i ispravna. Ako ne vjerujemo u to i uvjereni smo da je sumnja nužan dio našeg napretka u duhovnom životu, tada se bojim da trenutno za nas nema mjesta na ovom području Božanskog nastojanja. Naše pravo mjesto je tada među tzv. intelektualcima modernoga doba koji misle da su u civilizacijskoj avangardi jer ne vjeruju ni u što i inzistiraju na svom pravu da sumnjaju u sve.

Pogledajte što Šri Krišna kaže u Bhagavad-giti o sumnjičavom jastvu i čovjeku koji ima pravu Shraddhu (sanskrt. Shraddho – vjera u ono što jest, op.prev.).

„Neznalica, nevjernik i sumnjičavac sebe u propast odvodi, niti u ovom svijetu, niti u onom sljedećem, za njega koji sumnja ni najmanje nema sreće.“ (IV 40),

„Čovjek koji je pun vjere stiče mudrost, kao i onaj koji je ovladao osjetilima. Stekavši mudrost, on brzo dolazi do Vrhovnog Mira.” (IV 39).

Mislim da su ove izjave sasvim nedvosmislene i trebale bi zauvijek umiriti sumnje svih običnih sumnjičavaca oko mudrosti i nužnosti sumnje u stvari koje se odnose na viši život.

Na neke ljude misao sumnje utječe u visokom stupnju. Ali svi mi trpimo do određene mjere od sumnji koje vrebaju u našim umovima i kojih većinom nismo svjesni. Upravo nas te sumnje sprečavaju da iskreno i cijelim srcem slijedimo upute naših Velikih Učitelja i ne sudimo pošteno o metodama koje su otkrivene da bi razvile našu duhovnu prirodu. Mi ove stvari prihvaćamo mentalno, ali ne i s punim srcem. Imamo mentalnu rezerviranost koje nismo svjesni. Činjenica da nismo spremni ozbiljno prosuđivati, pokazuje prisutnost skrivenih sumnji.

Kako propuštamo neke od najvećih darova koje život čuva za nas! Čak ni ne pokušavajući ove dobro iskušane metode, koje su drugi iskušali i uspjeli.

U vezi s tim podsjetio bih na jednu priču, koju sam negdje pročitao, o dva Engleza, od kojih je jedan čvrsto vjerovao u skepticizam ljudi, a drugi nije. Ušli su u okladu od sto gvineja. Onaj koji je vjerovao u sklonost sumnji običnog čovjeka, rekao je: „Stat ću na most (Thames Bridge) sa stotinu pravih zlatnih funti na stolu i pokušati ih prodati u roku pet minuta za jedan šiling svaki, onome tko će biti spreman da ih kupi. Ako se proda čak i jedan novčić tijekom tog vremena, pobjeđujete. Ako se ne proda, gubite.” Stao je na most kako je dogovoreno. Ljudi su dolazili, osjećali su se jako zabavno, ali su mislili da su previše pametni da ih se prevari. Mislili su da negdje mora postojati zamka. Dakle, niti jedan novčić nije kupljen, niti jedan od stotinu ljudi koji su tamo prošli nije prihvatio istinsku ponudu.

Većina nas je poput ovih ljudi koji prolaze preko mosta. Veliki Učitelji čovječanstva, sveci i mudraci koji su kročili Put i postigli cilj, nude nam dragocjene istine duhovnog života u svoj ozbiljnosti, ali mi ove ponude ne uzimamo ozbiljno. Kažu nam da je u našim srcima skrivena veličanstvena Stvarnost koju možemo ostvariti, ako napravimo potreban napor i ako smo spremni žrtvovati sadašnje iluzorne užitke za Vječni život koji nam se sprema. Mi Im iskazujemo poštovanje, ali ništa ne poduzimamo, pa čak i ako nešto učinimo, to se čini polovično. Razlog? Negdje u našim umovima vrebaju sumnje. Naravno, razlog je u većini slučajeva, vjerojatno, što još nismo spremni za ovu slavnu sudbinu koja nam se sprema, ali i ova nespremnost također se izražava kroz sumnju. Ne postoji ništa što istinu čuva učinkovitije i čini je nedostupnijom ljudima od skepticizma. Zato je jedan od Majstora i rekao da je najbolja zaštita od zlouporabe okultnih znanja i moći, skepticizam ljudi koji bi ih mogli zloupotrijebiti. Zato Oni nisu ni oduševljeni da svatko na svijetu prihvaća ove okultne istine.

Ananyatā je jedna od takvih dragocjenih istina koje imaju ogromne mogućnosti u razvoju predanosti. Ali koliko ima ljudi koji će je ozbiljno shvatiti i pošteno je prosuditi.

Prijeđimo sada na drugi zahtjev koji se navodi u trećoj sutri. U obliku u kojemu je dana Sutra, čini se kao da je primjenjiva samo na Hinduse, koji smatraju Vede autoritetom za pitanja njihovog vjerskog života. Smatra se da se temelje na otkrivenju i da su zapisi ortodoksnih Hindusa. U svojim raznim dijelovima sadrže učenja prilagođena svim fazama ljudskog razvoja, od najvišeg do najnižeg. Postoje rituali namijenjeni onima koji žele radost ovoga ili nebeskog svijeta, kao i učenja Upanišada za one koji su shvatili iluzornu prirodu ovoga svijeta, kao i nebeskog svijeta, i spremni su poduzeti težak zadatak otkrivanja vječne Istine Stvarnosti skrivene unutar njih samih. Svatko je stvarno slobodan odabrati put koji mu se dopada, premda ortodoksnost nastoji nametnuti ograničenja raznih vrsta. Ali danas ih nitko više ozbiljno ne uzima.

Sada, ako pažljivo proučavate Sutru i uklonite s nje vanjsku odjeću hinduističke misli i tradicije, pronaći ćete, niti više niti manje, zapovjedi ispravnog života, uzimajući riječ „ispravno“ u njenom najširem katoličkom smislu. Riječ „ispravno“ proizlazi iz riječi „pravo“, a ispravni se život živi strogo i savjesno prema onome što znamo da je ispravo u srcu naših srca, a ne kako se vidi kroz velove naših želja. Moguće je i da ima veze s tajanstvenom sanskrtskom riječi „Ṛta“ hinduističke religije i filozofije, koja označava dinamičan moralni poredak, kojem je podložan svemir i prema kojemu se razvija u prostoru i vremenu. Ṛta je taj skriveni Zakon o božanskom razotkrivanju koji je ukorijenjen u Božanskoj Ideaciji i Božanskoj Volji i koji određuje neodvojivu ispravnost svake akcije i svakog kretanja u bilo kojem trenutku u vremenu i prostoru, kako u pojedinačnim tako i u kolektivnim aspektima. Ako je stvar u skladu s ovom “Ṛta”, onda je ispravna, ako nije, tada je pogrešna.

Nećemo ići dalje u filozofski aspekt ispravnosti, već ćemo ga razmatrati samo u njegovom praktičnom vidu kao nužnu kvalifikaciju za sve one koji idu putem Savršenstva i Oslobođenja.

Čak i ako odlučimo naš život i ponašanje voditi prema diktatima ispravnosti, kako odrediti što je ispravno u određenom nizu okolnosti? Ne postoje mehanička pravila koja bi nas mogla voditi po ovom pitanju. Jedini način na koji možemo saznati što je ispravno jest kroz svjetlost Buddhija koja reflektira u um duhovnu svijest koja je u dodiru s „Ṛta“. Ta sposobnost da se vidi ispravno kroz svjetlo Buddhija, kao što je bilo prije istaknuto, može doći samo iz nepromjenjive navike da se čini ispravno po svaku cijenu, bez obzira na to što nam je trenutno neugodno ili pri tom nešto gubimo. Ovdje opet imamo posla sa začaranim krugom. Što više prilagodimo naš život prema onome što vidimo kao ispravno, točnije i lakše ćemo moći vidjeti što je ispravno i što ćemo više ispravno vidjeti u svjetlu Buddhija, to će nam lakše biti prevesti to opažanje u ispravnu akciju. To je jedini način na koji se može steći prava ispravnost i učiniti djelom naše naravi kako bismo činili ispravno bez borbe, bez oklijevanja, pa čak i bez napora. Naravno, u početku možemo i moramo slijediti određena dobro definirana pravila, jer postoje određeni načini ponašanja koji su uvijek ispravni i postoje drugi koji su u svim okolnostima pogrešni. Ova vrsta discipline pročišćava naš um i omogućava u određenoj mjeri zračenje svjetlosti Buddhija, ali ne možemo stalno ovisiti o tim pravilima, nego u konačnici, u kasnijim i višim stupnjevima, moramo ovisiti o našoj intuiciji.

Važno je shvatiti da je ispravan život nužnost za aspiranta koji ozbiljno namjerava razotkriti svoju duhovnu prirodu, bilo na Bhakti Margi ili na putu Raja Yoge. Ova važnost ispravnog života posljedica je nekoliko činjenica koje će trpjeti ponavljanje i zaključivanje. Prvo, to je jedina stvar koja može osigurati našu sigurnost, osobito u višim fazama kada se počnu pojavljivati sile kao prirodna posljedica postizanja viših stanja svijesti i kada postoji mogućnost zlouporabe tih sila za naše osobne ciljeve. Drugo, to je jedino što može osigurati odsutnost unutarnjeg sukoba koji neprekidno smeta umu i onemogućuje ga da bude miran i usklađen. Treće, bez ispravnosti nije moguće otvoriti um utjecaju i osvjetljenju svjetla Buddhija. I na kraju, samo kroz um utemeljen na savršeno ispravnom životu, Božanski Život i Svijest mogu funkcionirati. Kako se jedan neispravni život može miješati sa čistim i transcendentnim životom Boga i kako može sići u naše srce, ako ga nismo pripremili za Njegovo prihvaćanje učinivši ga potpuno čistim putem ispravnosti? Na hridi neispravnosti tako ćemo naći i mnoge uglavnom uništene živote propupalih okultista ili mistika.

Yaḥ karma-phalaṃ tyajati karmāṇi saṃnyasyati tato nirdvandvo bhavati | (48)

Tko ne gleda na plodove svojih djela, koji sva djela posvećuje Bogu (ili koji u svemu vrši volju Božju) istinski je slobodan od utjecaja parova suprotnosti.

Ovo je još jedna Sutra od temeljne važnosti koju bismo trebali potpuno razumjeti. Bavi se problemom akcije, kako izvršiti akcije, a ipak ne biti vezan njenim karmičkim efektima. Kao što je Šri Krišna istaknuo u Bhagavad-giti, nema toga koji bi bio bez akcije ni na trenutak, poduzimajući akcije u njihovom najširem smislu, koji uključuje ne samo naše fizičke aktivnosti, već i naše želje i misli. Jednako je istina da nas svaka aktivnost povezuje sa stvaranjem Karme, ili tendencijama ili mogućnostima ispunjenja naših želja u budućnosti. Sve te stvari neprestano stvaraju obveze za nas. Karma se mora odraditi, iskustva nastala nužnošću naših želja moraju se proći, razvijene sklonosti moraju biti iskorijenjene, a u tom procesu prolazeći sva ta iskustva stvaramo nove karme, nove sklonosti, nove želje. Tako se ovaj proces čini beskrajnim, nekom vrstom začaranog kruga koji nas veže na kotač rađanja i smrti i svih iluzija i ograničenja koja su dio ovog kotača. Ima li stoga izlaza iz ovog začaranog kruga? Da, postoji i ukazuje se u Sutri o kojoj raspravljamo. Propisana metoda u njoj, ne samo da nas oslobađa od obvezujućeg učinka naših akcija, nego i razvija našu predanost i čini nas svjesnim instrumentom Božanskog Života. I uzgredno nas oslobađa od utjecaja parova suprotnosti koje uzrokuju stalan  poremećaj u našim umovima. Otiđimo malo detaljnije u ove stvari i pokušajmo shvatiti njihovu unutarnju znakovitost. Jer, ono čime se stvarno bavimo u ovoj Sutri je Karma Yoga koja je pripremna i neophodna osnova za sve napredne sustave joge. Osim ako ne naučimo tehnike obavljanja akcija na takav način da ne proizvode Karmu koja nas neprekidno vezuju u nizove uzroka i posljedica. Kakva nada može biti za naše zasluženo Oslobođenje? U pripremi za Oslobođenje, kad smo tek naučili ovu tehniku ​​i prestali stvarati svježu Karmu, u budućnosti se otvara put za iscrpljivanje prošle Karme. Ovom Karma Yogom se u velikoj mjeri bavi Bhagavad-gita, a ovdje ćemo se vrlo kratko baviti s nekim od njenih istaknutih značajki.

Prvo što trebamo jasno shvatiti jest nužnost učenja tehnike Nishkama-karme, tj. akcije izvedene na takav način da ne ostavlja bilo kakve karmičke efekte za budućnost i ne veže nas za niže svjetove iluzije i ograničenja. Kama kao što svi znamo označava želje, koje se mogu zadovoljiti samo u tri najniža svijeta u kojima osobnost djeluje, a Nishkama-karma predstavlja djelovanje koje nije povezano s takvim željama. Očito, kada izvršavamo akciju koja je motivirana nižom osobnom željom, ono što je pogrešno u akciji je samo njen motiv. Motiv je taj koji proizvodi efekte koji nas vezuju u budućnosti. Da postoji motiv iza svake akcije nije samo puka činjenica, već je motiv taj koji obvezuje stvaranje Karme i uzrok je njenog vezujućeg učinka, koja se može odraditi samo u nižim svjetovima. Očito da nije moguće izvesti akciju bez ikakvog motiva, ali je moguće zamijeniti niži motiv koji dovodi do tih neželjenih rezultata sa višim motivom koji do njih ne dovodi. To se može učiniti, i to je ono što se mora učiniti pri učenju tehnike Nishkama-karme. Nishkama-karma, dakle, nije djelovanje bez motiva, pa čak niti djelovanje bez želje, kao što mnogi ljudi pogrešno misle, već djelovanje bez nižih želja osobnosti koje mogu biti zadovoljene samo u nižim svjetovima. Nužno je potrebno da je iza svake akcije motiv i želja, ali ta želja mora biti duhovna, ako to mogu izreći na taj način. Razmotrimo sada ono što je napisano u „Svjetlu na Stazi“. Prvih šest aforizama glasi:

  1. Uništi ambiciju.
  2. Uništi želju za životom.
  3. Uništi želju za udobnošću.
  4. Uništi svaki osjećaj odvojenosti.
  5. Uništi želju za čulnim doživljajima.
  6. Uništi žeđ za rastom.

A zatim slijedi još jedna skupina od šest aforizama:

  1. Želi samo ono što je unutar tebe.
  2. Želi samo ono što je iznad tebe.
  3. Želi samo ono što je nedostižno.
  4. Želi strasno moć.
  5. Želi gorljivo mir.
  6. Želi posjedovanja iznad svega.

Prva skupina želja su želje osobnosti, dok druga skupina želja su želje duhovne Individualnosti ili Višeg Ja. Vidjeti će se, stoga, da ne treba sve želje uništiti, već samo one niže. Možete čak željeti moć i posjedovanja, ali one se moraju odnositi na čistu Dušu ili Viši Ja.

Vratimo se na pitanje koji motiv ili želja može biti zamjena za niže osobne želje, koje su obično u pozadini naših akcija, da uništi njihovu potencijalnost stvaranja nepoželjne Karme u budućnosti? Odgovor u Bhagavad-giti, koji je namijenjen onima koji prolaze Put predanosti, vrlo je jasan. Posvetite sva djela Bogu, ili drugim riječima, obavljajte sve poslove u službi Njemu ili kao u posvetu Njemu. Ova promjena motiva uklanja u djelu potencijalnost stvaranja niže osobne Karme. Ali to nije sve. Ona donosi još jedan snažan učinak, koji štovatelju pruža pozitivnu pomoć u njegovom napretku ka njegovu cilju spajanja sa njegovim Voljenim. Razmotrite učinak prinosa svih vaših djela do nogu vašeg Gospoda na lotosu. Ako Mu iskreno ponudite cvijet ili molitvu, vaše srce se odmah uzdigne, a odanost u vašem srcu, u manjoj ili većoj mjeri, već prema vašem stavu, raste. Ali nuđenje svih svojih djela tijekom cijelog dana može postati neprekidno stanje klanjanja, koje mora donijeti Njegovu milost kao odgovor i povećati vašu predanost u skokovima i granicama. Mnogi ljudi shvaćaju Nishkama-karmu, lišenu osobnog motiva, kao suho turobno obavljanje dužnosti i stoga je izbjegavaju. Ne shvaćaju da je to, za pravog štovatelja, radosna ponuda života pred noge Gospoda. To je vječni blagdan ljubavi, ako u našem srcu postoji prava ljubav. Iz našeg života izlaze sve apatije, frustracije, dosadnosti od kojih većina ljudi pati, a najdulji i najneugodniji rad, ako smatramo da ga činimo za Njega, možemo učiniti s pjesmom u srcu.

I dok se ovaj proces nastavlja i vi postajete savršeni u ovoj tehnici Nishkama-karme, pronalazite u samom sebi nadolazeću vrlo suptilnu promjenu. Vi postajete sve više i više instrument Njegova života i ljubavi. Otkrivate da kroz vas izlazi Njegova moć, Njegova ljubav, Njegova pomoć onima među kojima i za koje radite, neovisno od vas. Postajete samo kanal, ali kroz taj kanal teče Njegov život i ljubav. A tada dolazi još jedno ostvarenje još višeg stupnja. Otkrivate da je On Onaj koji sjedi u vašem srcu i usmjerava sve vaše postupke. Uvijek je to bio, ali u svom egoizmu i lažnoj svijesti o tome da vi djelujete, niste to shvaćali i stavljali ste sve vrste prepreka na Njegov put, zaustavljajući Njegovu snagu i ljubav. Ali sada znate i predajete se potpuno tom usmjerenju i protjecanju iznutra. On sad vlada u vama i vi ste sretni što ste Njegov instrument. Ovo je ispunjenje Karma Yoge.

Tat tu viṣaya-tyāgāt sańga-tyāgāc ca | (35)

Predanost se razvija na odricanju od objekata i od privrženosti njima.

Ova Sutra ukazuje na nužnost oslobađanja naših umova od privrženosti svim vrstama svjetovnih predmeta. Ovaj uvjet zabrinjava a čak i uzbunjuje mnoge aspirante, jer se čini da podrazumijeva odustajanje od stvari koje prihvaćaju i koje smatraju nužnima za svoju udobnost ili užitak. Bez sumnje je istina da će um, koji je povezan s tisuću i jednom stvari ovim unutarnjim vezanostima, teško biti u stanju korisnosti jednog instrumenta u božanskoj avanturi samootkrivanja. One će ga stalno i snažno pritiskati prema dolje i zadržati ga (um) prikačenim za donji niži svijet unatoč našoj težnji i želji da se oslobodimo od njegovih ograničenja.

Ali moramo biti jasni u našim mislima o tome što želimo postići i kako usvojiti prave načine za stjecanje našeg cilja. Da li vezanost uma prema nižem svijetu ovisi o broju stvari kojima je osoba okružena i kojima je privržena?

Je li osoba koja ima stotinu stvari nužno više vezana od one koja ima samo deset, i je li prosjak koji nema ništa slobodan? Očito ne. Iz toga proizlazi da naša privrženost ovom svijetu ne ovisi o broju stvari, nego o našem stavu i funkcioniranju sposobnosti razlučivanja, koliko dalekosežno vidimo svijet i njegove probleme ispravnim pogledom i bez iluzija koje satkane željom okružuju naše svjetovne posjede i težnje. To je stanje uma koje je najvažniji čimbenik u ovom problemu, a ne okoliš i ono što on sadrži. Istina je da se, ako se razlučivanje bude u nama zadovoljavajuće razvijalo, nećemo okružiti svim vrstama nepotrebnih stvari koje uključuju gubitak vremena i energije, najprije u njihovom stjecanju, a potom i održavanju. Ali ponekad nas Karma stavlja u okolnosti u kojima ove stvari dolaze prirodno, a ponekad i usprkos nas samih. Ili naš rad zahtijeva upotrebu mnogih stvari koje drugima mogu izgledati nepotrebne. Ogoliti samog sebe od tih stvari s idejom da će nas takvo činjenje učiniti manje privrženima je lažna nada. Ako u našem srcu nema ljubavi i naša sposobnost razlučivanja nije probuđena, ništa nam neće koristiti čak i da prihvatimo život fakira. Naše želje će nas, prije ili kasnije, opet prisiliti na povratak u svijet za koji mislimo da smo ga napustili. Vidio sam ljude koji odlaze da žive godinama u špiljama Himalaje i vraćaju se siromašni i jadni kao i prije. Činjenica je da su te vanjske stvari stvarno nematerijalne. Ono što je važno je ljubav u našem srcu, razlučivanje koje jasno vidi iluzije života i posljedična odlučnost da se prevladaju te iluzije. Kada svjetlost razlučivanja zasja kroz naše umove i božanska ljubav ispuni naša srca, neće biti važno kako živimo i što posjedujemo u fizičkom svijetu. Mi ćemo se smatrati samo služiteljem našeg Gospoda i biti ćemo spremni ostaviti sve kad to okolnosti učine nužnim ili poželjnim.

Dakle, stvarni problem što se tiče ovog pitanja je stjecanje ispravnog stava i razvijanje te sveobuhvatne unutarnje nevezanosti, koji se temelji na oštrom osjećaju razlučivanja i unutarnjem bogatstvu života koji ne treba ništa izvanjskog za njegovo ispunjenje. Ne kažem da se ne bismo trebali odreći nekih stvari kako bi se rasteretili i razvili ispravan stav. Možemo, ako to pomaže, ali moramo zadržati naše umove usredotočene na unutarnje stavove i stanja uma, a ne oslanjati se na ove vanjske promjene u našem okruženju i određenim načinima života u vanjskom svijetu. Moramo se samo osvrnuti oko sebe i naučiti iz života ljudi koji svoju vjeru temelje na ovim vanjskim stvarima, i shvatiti, dok nije prekasno, da te stvari uopće nisu bitne. Zapravo, one ponekad stvaraju lažni osjećaj sigurnosti, pa čak i ponos, i uljuljavaju nas u san u duhovnom smislu.

Također je potrebno uzeti u obzir i pitanje ljubavi prema onima koji su nam bliski i dragi. Takva ljubav može, ako nije povezana s razlučivanjem, također biti uzrok vezanosti. Zapravo, ova vrsta ljubavi općenito ima snažniju privlačnost i može nas čvršće vezati za niže svjetove od neživih stvari. Što da činimo s različitim dušama i tim ljubavima koje smo razvili tijekom naše evolucije i ponovnim povezivanjem? Moramo li ih uništiti kako to zastupaju mnogi pseudo-vedantisti?

Ovo je složen problem. Kako očuvati i razvijati klice ljubavi u našim osobnim odnosima, a ipak im ne dopustiti da postanu okovi. Upravo kroz ove osobne ljubavi, naša sposobnost voljenja se razvila, i uništiti je bio bi stvarno korak unatrag. Učinio bi nas manje osjetljivima i manje prilagođenim za Put koji vodi prema Oslobođenju. Ipak, to je ono što mnogi ljudi u Indiji pokušavaju učiniti pod nadahnućem i vodstvom svojih gurua, čineći sebe tako bezdušnim i ravnodušnim na krik ljudske patnje i potrebu ljudske privrženosti.

Očito je ovo krajnje pogrešan pristup problemu i ovdje opet leži ključ u sposobnosti razlučivanja. Moramo voljeti, ali moramo voljeti mudro. Ono što nije u redu s običnom ljudskom ljubavlju nije sama ljubav već vezanost za osobnost do te mjere da utječe na slobodu naših umova i utječe na naše prosuđivanje. Dakle, moramo prilagoditi naš stav prema ljudima koje volimo na takav način da očuvamo ljubav netaknutom, a ipak ne dopustimo da postane sputana. To je teško jer su sve prilagodbe koje zahtijevaju korištenje naše inteligencije teške. Mnogo je lakše, razvijajući nevezanosti, uništiti sve takve ljubavi i učiniti se tvrdim i neosjetljivim. Ali čineći to zaista „bacamo dijete s kupelji“ i činimo rizik da se lagano udaljimo s puta Desne Ruke. (“Ne bacajte dijete s kupelji” je idiomatski izraz za pogrešku koja se može izbjeći i u kojoj se nešto dobro uklanja zajedno sa onim lošim, op.prev.)

Stvarno nema učinkovitog i trajnog rješenja za ovaj problem osim razvijati svijest o našem jedinstvu s Božanskim životom koji nam omogućuje da vidimo Boga u svemu i sve u Bogu. Jer, kad se kao rezultat ove svjesnosti, velika ljubav rodi u našem srcu, sve manje ljubavi padaju na svoje pravo mjesto i vide se i osjećaju u pozadini te veće ljubavi. Jednom je učenik pitao Budu, da li je Tathagata i dalje volio svog sina. Budući je potvrdno odgovorio, a učenik se pomalo zbunio, rekao je: “Veća ljubav sadrži manje ljubavi.” Postoji tajna mudre ljubavi, a to je sposobnost da se vidi sve ove manje ljubavi, čak i osobne ljubavi, kao odraz ove sveobuhvatne ljubavi koja povezuje sva živa stvorenja. Zato ne brinimo se previše o tim osobnim ljubavima. Usredotočimo se na napore za razvoj te veće ljubavi. Kad to uspijemo u određenoj mjeri, problem naše osobne ljubavi riješiti će se automatski i prirodno.

Postoje mnogi aforizmi u Bhakti-sutrama Narade koji daju imena nekim mentalnim i moralnim obilježjima koje bi trebao razviti aspirant koji se probija Putem Predanosti. Kako je ovo pitanje već raspravljeno u II. dijelu ove knjige, ne trebamo ga ovdje razmatrati.

 

XXII POGLAVLJE

SAMADHI – OSNOVNA TEHNIKA JOGE

Yoga-sutra Patanjalija je knjiga od 196 Sutri ili aforizama, podijeljenih u četiri poglavlja. Prvo poglavlje općenito se odnosi na prirodu joge i njene tehnike. Samadhi je esencijalna tehnika joge i zato se, iako je teška za razumjeti, njome bavi prvo poglavlje. Drugo poglavlje bavi se problemom ljudskih ograničenja, iluzija i proizlazećih patnji, te filozofijom Klesha, ​​koja formulira opću metodu oslobađanja ljudske duše od tih nevolja. Također se bavi uvodnim pripremama za vođenje jogiskog života i prvih pet od osam dijelova tehnike u koje je podijeljen Patanjalijev sustav. Cijelo ovo poglavlje stoga se bavi temeljnom filozofijom i preliminarnim praksama koje treba svladati prije nego li Sadhaka bude u mogućnosti da se ozbiljno i učinkovito suoči sa samim umom i stoga je ovo najvažnije poglavlje za početnike. Treće poglavlje bavi se čisto mentalnim praksama koje kulminiraju u Samadhiju i postignućima koja su moguća kroz uspješnu praksu Samadhija. Ovo posljednje ne uključuje samo psihičke moći joge, koje se na sanskrtu nazivaju Siddhi, već i konačno oslobođenje svijesti od ograničenja i iluzija uma, koje vodi do Kaivalya. Posljednje poglavlje općenito se odnosi na filozofiju i psihologiju joge, kao i na završne faze jogičke tehnike koja vodi do Samoostvarenja ili Kaivalya. Vidjeti će se da knjiga pokriva vrlo široko područje i bavi se svim problemima koji su uključeni u Samootkrivanje i Samoostvarenje pomoću Raja Joge. Budući da je predmet bio obrađen u obliku Sutri, istinsko znanje mora se postupno izvlačiti iz vlastitog uma pomnim razmišljanjem i promišljanjem. Ali tema je tako fascinantna i važna da je za aspiranta ovaj posao itekako vrijedan.

Ne smijemo zaboraviti da se tehnika Raja Joge bavi sa samoupravljanim, posljednjim, stanjima ljudske evolucije, koja svoje ostvarenje postiže u Oslobođenju ili transcendenciji svih ljudskih ograničenja i iluzija. Stoga, niti teorijsko proučavanje ove tehnike, niti njezina praktična primjena ne bi trebala biti laka. Ali onima čije je duhovno razlučivanje čak i djelomično razvijeno, ona pruža djelotvorno, pouzdano sredstvo oslobađanja od njihovih ograničenja i patnji, ne samo za ovaj život, već i za vrijeme koje će doći. Čak i ako aspirant ne može odmah cjelokupnu tehniku praktično primijeniti, budući da mu daje opću ideju cijelog područja nastojanja od početka do kraja u svim aspektima, mora je barem temeljito svladati u njenim teorijskim aspektima.  Mora pokušati postupno povećati polje njene praktične primjene, i to kako njegov interes za predmetom raste i kako se njegovi kapaciteti povećavaju. Ovo je Kraljevska Cesta do našeg pravog doma i trebali bismo to znati barem teoretski, iako smo još skloni zadržavati se na putu i iako je on još uvijek dug.

U ovoj knjizi naš je cilj zadobiti općenitu ideju o predmetu, pa ćemo odabrati samo najznačajnije Sutre koji služe razjašnjenju i ukratko objašnjavaju ideje o važnim aspektima Raja Joge. „Znanost Joge“ bavi se ovim Sutrama na sustavniji način, a oni koji žele temeljito proučiti predmet mogu pogledati  komentar ili bilo koju drugu knjigu koja se bavi Joga-Sutrama od Patanjalija.

Prva Sutra koju možemo uzeti za raspravu je dobro poznata Sutra iz 2. poglavlja koja definira tehniku joge u četiri riječi:

Yogaṥ citta-vṛtti nirodhaḥ | (I-2)

Joga zaustavlja aktivnosti uma.

U komentaru se nastojalo objasniti značenje ove četiri riječi koje čine ovu Sutru, ali ne možemo razumjeti značenje Sutre samo znajući značenje riječi. Moramo svladati čitavu knjigu prije nego što se shvati što znači ta Sutra. Jer, razumijevanje tog značenja znači stvarno razumijevanje tehnike joge u cjelini. Početnik bi stoga trebao biti zadovoljan razumijevanjem općenitog značenja Sutre i ne brinuti previše o njenom dubljem značenju sve dok ne prođe čitavu knjigu.

Međutim mi možemo uzeti u obzir jednu znanstvenu ilustraciju koja će nam možda dati jasniju predodžbu o značaju Sutre nego dugačak komentar. Pretpostavimo da imate staklenu posudu punu čiste vode. Obješena u vodi je osvijetljena električna žarulja, a na vašoj strani nevidljiva je mala turbina kojom upravlja električni motor koji može ubrizgavati vodu različitim brzinama. Sve dok je voda savršeno mirna, pod ovim uvjetima, jasno vidite svjetleću žarulju a ne vidite vodu. Pretpostavimo da pokrenete motor i pustite da se voda ubrzava postupnim povećanjem brzine. Što će se dogoditi zbog ove uzburkanosti proizvedene u vodi? U trenutku kad se voda počne uzburkavati, žarulja se više ne vidi dobro, već u iskrivljenom obliku. Što je veća uzburkanost, to se više iskrivljuje žarulja, a u isto vrijeme voda, koja je prije bila nevidljiva i nije asimilirala svjetlo iz žarulje, počinje asimilirati svjetlo i postaje sve vidljivija. Kako povećavate brzinu motora, povećava se uzburkanost i počnu se pojavljivati ​​obrasci u vodi, koji se uzastopno brzo oblikuju i gube. Ti privremeni obrasci proizvedeni u vodi su vidljivi i njihova vidljivost je posljedica činjenice da je voda asimilirala nešto svjetlosti koju je isijavala žarulja. Oni ne sjaje vlastitim svjetlom, već svjetlom posuđenim iz žarulje. Ako se brzina motora još više povećava i komešanje dosegne određenu granicu, uzorci postaju toliko brojni i gusti da potpuno izbrišu žarulju iz vida. I vi uopće više ne vidite žarulju. Vidite samo uzorke u vodi koji se brzim slijedom oblikuju i nestaju i koji svijetle svjetlom žarulje koja je sama po sebi nevidljiva. Sada preokrenite postupak i pustite da se brzina motora postupno smanji i da se uzburkanost u vodi polako uspori. Uzorci postaju manje gusti i postupno, kako se smanjuje brzina, žarulja počinje da se vidi, mada je još uvijek vidljiva u iskrivljenom obliku. Kako se motor zaustavlja, uzburkanost vode opada, a žarulja postaje sve vidljivija. Kad je voda opet savršeno mirna, žarulja se vidi bez izobličenja, obrasci nestaju i voda ponovno postaje nevidljiva. Cijeli proces je preokrenut i vratili smo se u prvobitno stanje.

Odmah se može vidjeti prekrasna sličnost ove pojave s procesom zamračenja Stvarnosti uzburkanošću i iskrivljenjem stvorenim u našem umu, a također može ukazivati na metodu kojom se ta zamračenja mogu ukloniti i kojom možemo ponovno postati svjesni Stvarnosti u nama. No, možda je potrebno obavijestiti čitatelja i ukazati na određene točke kako bi to bilo potpuno jasno.

Prva točka koju treba napomenuti je da uzburkanosti, iskrivljenja i uobičajene promjene u umu, zvane Citta-vṛtti, zamagljuju Stvarnost i skrivaju našu istinsku božansku prirodu od nas. Ako su one uklonjene nekom metodom, a um postaje potpuno čist, miran i postojan, on postaje transparentan i svjestan Stvarnosti koja sjaji u središtu naše svijesti. U jogi se uzburkanosti i promjene uma koje postoje u različitim stupnjevima suptilnosti zaustavljaju postupno, korak po korak, dok um ne postane poput bistre, prozirne, mirne vode u spremniku. Ona je prisutna ali neprimjetna. Ovo je stanje Samoostvarenja. Ali moramo razumjeti da, iako se u načelu proces uklanjanja uzburkanosti i zamagljenja uma, te postajanja svjesnim temeljne Stvarnosti, čini prilično jednostavnim, to nije tako u praksi, i to zbog prisutnih snažnih tendencija, udara prošlosti, karmičkih utisaka i sporih transformacija koje se moraju očitovati u nositeljima. Zato je potrebno dugo razdoblje discipline i prakse joga tehnika, a cilj se ne može postići pojednostavljenim i lakim metodama koje se ponekad zagovaraju. Rezultati su sigurni, ali moramo biti spremni platiti cijenu u obliku napora i žrtava.

Druga točka koju treba zapamtiti je da um osvjetljava svjetlo Stvarnosti i da nije samo-iluminativan. Stvarnost je poput Sunca dok je um poput Mjeseca. Apsorbirana svjetlost Stvarnosti je ta koja je skrivena u njemu, koja nam daje osjećaj stvarnosti u našem životu, u našem individualnom svijetu mentalnih slika. Naš mentalni svijet, koji je svijet u kojem stvarno živimo, bio bi mrtav svijet ako iza njega ne bi bilo svjetla i života Stvarnosti koja ga osvjetljava i energizira.

Trebamo biti pažljivi i sjetiti se da je svijest Monade asimilirana i nestala u promjenama uma, ali samo na području manifestacije. Na svojoj vlastitoj razini ona ostaje samosvjesna baš kao što i električna žarulja sjaji kao i prije, čak i kad u uzburkanom stanju vode svjetlo djelomično nestaje u vodi, a žarulja se izvana ne može vidjeti.

Nakon što smo se bavili općim načelom skrivanja i razotkrivanja Stvarnosti skrivene u našem umu, sada ćemo nastaviti raspravljati o posebnoj tehnici koja se koristi u jogi kako bi se razotkrila ova stvarnost. Ova tehnika se zove Samadhi i srce je i suština joge. Sve druge prakse ili tehnike koje se koriste u jogi su pripremne i podvrgavaju se Samadhi tehnici.

Riječ ‘Samadhi’ se koristi za najviši stupanj meditacije, kada postoji samo svijest o objektu meditacije, a ne o samom umu. To je vrhunac meditacije na objekt, čiju stvarnost treba izravno ostvariti i prethode joj još dvije etape koje se zovu Dharana i Dhyana. Jogi počinje s Dharanom ili koncentracijom, a kada je Dharana postala savršena, mijenja se u Dhyanu ili kontemplaciju, i konačno kad je kontemplacija usavršena, ona se mijenja u Samadhi ili trans. Pa tako tri čine jedan u stalnom procesu povećanja dubine koncentracije, kako je definirano u Sutrama 1, 2 i 3 Poglavlja III:

Deṥa-bandhaṥ cittasya dhāranā |     (III-1)

Koncentracija je ograničavanje uma unutar ograničenog mentalnog područja [definirano objektom koncentracije].

Tatra pratyayaikatānatā dhyānam |   (III-2)

Kontemplacija je neprekinuti tok [uma] prema objektu [odabranom za meditaciju].

Tad evārthamātra nirbhāsaṃ svarῡpa-ṥunyam iva samādhiḥ |   (III-3)

Samadhi je isto [stanje kontemplacije], kada samo postoji svijest o objektu meditacije i kada je svjesnost samog uma nestala.

Razlika između tri progresivna stanja meditacije i kako jedno stanje dovodi do drugog može se razumjeti proučavanjem komentara. Ovdje se brinemo samo o esencijalnoj prirodi Samadhija i za to razumijevanje je potrebno započeti sa Sutrom 41 u poglavlja I. koja je u nastavku:

Kṣῖṇa-vṛtter abhijātasyeva maṇer grahῖtṛ-grahaṇa-grāhyeṣu tatstha-tadañjanatā samāpattiḥ I     (I-41)

U slučaju onog čije su Citta-vṛttis ili mentalne promjene gotovo uništene, dolazi do stapanja ili cjelovite apsorpcije jednog u drugoga, spoznavatelja, spoznaje i spoznavanog, kao u slučaju prozirnog dragulja [položenog na obojenu površinu].

Ovo je prilično zagonetna Sutra, ali ilustrira jednostavnim primjerom i vrlo učinkovitim načinom, stanje Samadhija.

Gore je rečeno da je Samadhi tehnika ostvarenja stvarnosti bilo kojeg objekta, koristeći riječ ‘objekt’ u njegovom najširem smislu, kao bilo što što um može shvatiti ili razumjeti. Također znamo da je ostvarenje „saznavanje postajanjem“ tj. da se um pretvara u samu prirodu objekta u kojoj se stvarnost mora ostvariti. Poznato je također da se uobičajeno opažanje ili razumijevanje temelji na subjektivno-objektivnom odnosu u kojem postoji trojstvo spoznavatelj, spoznaja i spoznavano, a ostvarenje se temelji na spajanju tri u jedno integrirano stanje svijesti. Sve  su te ideje uključene u Samadhi ilustrirane u primjeru dane u gore navedenoj Sutri. Ona ilustrira temeljno stanje Samadhija na vrlo učinkovit način i treba pažljivo razmisliti kako bi se shvatilo njezino stvarno značenje.

Pokušajmo prvo pokušati shvatiti što znači ilustracija predstavljena u Sutri, a zatim njeno značenje u odnosu na Samadhi stanje. Pretpostavimo da imate prekrasnu sliku koja se rasprostire na stolu i da je pokrivena pločom neprozirnog stakla. Slika je nestala ispod neprozirnog stakla i niti jedan njen dio nije vidljiv promatraču koji je gleda odozgo. Sada zamislite da nekim znanstvenim procesom možemo postupno preraditi bilo koji dio neprozirnog stakla, tako da označimo krug na staklenoj ploči i primijenimo ovaj tretman na područje koje je unutar kruga. Postupno dio neprozirnog stakla ispod kruga postaje sve manje neproziran dok konačno ne postane potpuno proziran. Koja je posljedica toga? Dio slike ispod tog prozirnog dijela stakla dolazi na vidjelo i postaje jasno vidljiv, dok ostatak ostaje skriven. Dio stakla iznad ovog dijela slike postao je sasvim proziran i ne uzrokuje nikakvu zapreku svjetlu kao što to čini ostatak neprozirne ploče. Staklo je tu, ali sada je postalo stopljeno sa vidljivim dijelom slike. Možete sada označiti neki drugi krug na ploči i ponavljanjem postupka iznijeti drugi dio slike na vidjelo. Ono što moramo napomenuti je da se dio stakla koji gubi svoje smetnje i iskrivljenja, u potpunosti asimilira ili nestaje u odgovarajućem dijelu slike i poprima oblik slike, iako nije nestao i još je tamo. Oslobođenje bilo kojeg dijela stakla od smetnje i izobličenja, daje mu sposobnost da preuzme boju, oblik i ljepotu dijela slike na kojemu stoji i prikazuje je tako što postaje jedno s njom. Vidjet ćete da obrađivanjem različitih dijelova ploče iznosimo na vidjelo različite dijelove slike i time proces postaje selektivan. Treća je točka, da “individualnost” bilo kojeg dijela neprozirnog stakla ovisi o smetnjama koje ga čine neprozirnim. Bez njih stvarno prestaje postojati zasebno postojanje, iako i dalje postoji. Jedan dio neprozirnog stakla razlikuje se od drugog u količini i rasporedu smetajućeg materijala. Ali kad izgubi svoju smetnju postaje čisto prozirno staklo koje će biti isto sa svakim dijelom koji se tako tretira. Tako možemo metaforički reći da to stapanje stakla sa slikom ili njihovo sjedinjavanje ovisi o neprozirnom staklu koje gubi svoju “individualnost” ili “ja”.

Oni koji su u određenoj mjeri proučavali Samadhi tehniku vidjeti će kako lijepo ovaj primjer ilustrira proces “saznavanja postajanjem”. U Sabija Samadhiju, koji se razlikuje od Nirbija Samadhija, cilj nije ostvarenje same Stvarnosti, već je ograničen na ostvarenje stvarnosti koja je skrivena unutar određenog objekta, kakva god ona bila. Zato se odabire određeni predmet za izvođenje Saṃyame, iza kojeg je stvarnost koja se otkriva u Sabija Samadhiju. Stvarnost svih objekata u manifestaciji prisutna je u Univerzalnom umu ili Božanskom umu koji je „zamislio“ određeni manifestirani sustav u njihovim raznovrsnim aspektima. A kada odabiremo neki predmet za izvođenje Saṃyame kako bismo otkrili stvarnost koja se nalazi iza njega, stvarno označavamo na staklenoj ploči određeno područje slike koju želimo otkriti, određeni dio ili aspekt Univerzalnog Uma koji želimo “znati postajanjem”. Univerzalni um sadrži Stvarnosti svih pojavnih predmeta koji predstavljaju cjelovitu sliku. Naš um predstavlja neprozirnu staklenu ploču. Predmet na koji se usredotočujemo u Sabija Samadhiju odgovara području koje smo označili na ploči. I na kraju, proces izvođenja Saṃyame na određenom predmetu odgovara tretiranju neprozirnog stakla u tom području radi postizanja prozirnosti da bi se mogao otkriti odgovarajući dio slike. Budući da staklo našeg uma postaje sve manje neprozirno, počinjemo uviđati stvarnost određenog objekta na koji se sve više usredotočujemo dok staklo u tom dijelu ne postane sasvim jasno i dok se stvarnost predmeta koja je bila skrivena u tom određenom području Univerzalnog uma ne otkrije u svoj svojoj punini. To je tajna “saznavanja postajanjem”, tj. stvaranjem praktički nepostojećeg uma sjedinjenog s predmetom Sabija Samadhija.

To je kao da se nalazite u kružnoj dvorani smještenoj između veličanstvenih planina s prekrasnim krajolikom. Dvorana ima male prozore koji su zatvoreni. Otvorite jedan prozor i pred njim se otvara predivna panorama. Zatvorite taj prozor i otvorite drugi, pojavljuje se druga panorama. Možete ponavljati ovaj proces i dobivati različite isječke okolnog krajolika, jedan za drugim, otvaranjem jednog prozora za drugim. U Sabija Samadhiju otvaramo različite prozore našeg uma na krajolik Univerzalnog uma i na ovaj način stječemo uvide stvarnosti skrivene iza različitih predmeta koje odaberemo za koncentraciju.

Do sada smo se bavili ostvarenjima ograničene prirode, odnosno stvarnostima koje odgovaraju određenim objektima bilo kakve prirode. Ali što je sa Stvarnošću Samom? Naš krajnji cilj je ona, a ne otkriće stvarnosti koja je skrivena iza pojedinih objekata u manifestaciji. Kako se Ona otkriva u našoj svijesti? Zbog toga moramo ići dublje u naš um. Zapravo, moramo ići onkraj područja uma u područje Stvarnosti Same.

U Sabija Samadhiju mi sjedinjujemo pojedinačni um sa Univerzalnim Umom i tim sjedinjenjem on zna što je prisutno u Univerzalnom Umu. Ali Univerzalni Um nije stvarnost. On je proizvod Božanske Ideacije. Ona proizlazi iz Stvarnosti razdjeljivanjem u Ja i Ne-Ja kao što slika izlazi iz svijesti umjetnika kada je zamisli u svom umu. Očito je, stoga, da moramo ići dalje od Univerzalnog Uma kako bismo došli do same Stvarnosti. Moramo ići izvan Božanske Ideacije i postati jedno s Ideatorom ili Subjektom, kako bismo upoznali Subjekt u Njegovoj stvarnoj prirodi. Ovo je tehnika Nirbija Samadhija koja nije opisana u prvom već u posljednjem poglavlju Yoga-Sutre. U tom poglavlju postoji jedna Sutra o kojoj ćemo ovdje raspravljati, jer baca svjetlo na prirodu Nirbija Samadhija i njegovu različitost od Sabije Samadhija. Ova Sutra slijedi u nastavku:

Citer apratisaṃkrāmāyās tad-ākārāpttau sva-buddhi-saṃvedanaṃ |   (IV-22)

Poznavanje vlastite prirode kroz samospoznavanje [postiže se] kada svijest preuzme onaj oblik u kojem se ne kreće s jednog mjesta na drugo.

Ova Sutra je vrlo prosvjetljujuća, ali za njeno razumijevanje moramo upotrijebiti drugu vrstu usporedbe koja iznimno učinkovito iskazuje unutarnju važnost Sutre.

Pretpostavimo da imate osvijetljenu električnu žarulju u središtu brojnih koncentričnih staklenih kugli koje su prozirne i stoga progresivno smanjuju svjetlost koja zrači iz električne žarulje. Svjetlo se prigušuje sve više kako prolazi kroz uzastopne kugle i stoga se kroz najudaljeniju kuglu pojavljuje gotovo tamno u usporedbi s sjajnom svjetlosti same žarulje jer su većinu svjetlosti apsorbirale unutarnje kugle. Nadalje zamislimo da su kugle ne samo prozirne, već da imaju različite vrste crteža i slika ucrtanih ili naslikanih na sebi tako da svjetlost koja svijetli kroz određenu kuglu osvjetljava te slike na njoj. Sada zamislite da su te kugle uklonjene jedna za drugom, počevši od najudaljenije. Kako se uklanja svaka kugla, svjetlo postaje jače i nova kugla sa svojim posebnim slikovnim dizajnom dolazi u vidokrug. Svaki put kada se ukloni kugla, sljedeća će se pojaviti u novoj slici koja je bolje osvijetljena od zadnje uklonjene. Ako nastavite ovaj postupak dok se posljednja kugla ne ukloni, ostat će samo žarulja s vlastitim sjajnim svjetlom.

Ono što moramo napomenuti je da sve dok postoje kugle, svjetlost koja zrači iz žarulje osvjetljava preostale kugle. Kad su sve kugle uklonjene i nema niti jedne, svjetlost osvjetljava samu žarulju. Isto se događa i u slučaju svijesti koja je skrivena ispod različitih razina uma, a najudaljenija razina je naša fizička mozgovna svijest. Sve dok postoji um da ga se osvjetljava, njega se osvjetljava, jer, kao što je već istaknuto, um djeluje ili opaža kroz svjetlo Buddhija i ne svijetli sam po sebi poput Stvarnosti. Kada su sa različitim fazama Samadhija sve razine uma transcendirane i svi nositelji Monade napušteni, što može osvjetljavati svjetlo budičke svijesti? Nema uma kojeg bi osvijetlilo, pa mora osvijetliti samo sebe, jer je samo po sebi svjetleće i ne ovisi o ničem drugom za svoje osvjetljenje. Ovo je proces Nirbija Samadhija koji se spominje u gornjoj Sutri, koji dovodi do Samoostvarenja i primjene tehnike joge.

Ono što se Sutrom želi opisati je uspon svijesti kroz različite razine u različitim fazama Samadhija, kojim se bavi Sutra 17 I.poglavlja. Kad dosegne Atmičku razinu, najvišu razinu u pojavnom sustavu, samo jedna barijera i tanki veo preostaje. Ovdje dolazimo do neobične situacije. U međustanjima uvijek su postojale sve dublje razine uma u koje bi se uranjalo. Ali ovdje smo dosegli barijeru koja odvaja najsuptilnije područje uma od područja Stvarnosti. Stoga posljedica daljnjeg dubljeg uronjavanja u svijest može značiti samo uronjavanje u Stvarnost, koje znači Samoostvarenje.

Tada dolazimo do sljedećeg aspekta Samadhija koji je posljednji o kojem se možemo baviti u ovom kratkom istraživanju. To je razlika između Saṃprajñāta i Asaṃprajñāta Samadhija, koja se navodi u Sutrama 17 i 18 I.poglavlja.

Vitarka-vicārānandāsmitānugamāt saṃprajñātaḥ !  (I-17)

Saṃprajñāta Samadhi je ono što je popraćeno razmišljanjem, promišljanjem, blaženstvom i osjetom čistog bića.

Virāma-pratyayābhyāsa-pῡrvaḥ saṃskāraṥeṣo ’nyaḥ I       (I-18)

Drugi je [Asaṃprajñāta Samādhi] ostatak dojma koji je ostao u umu ispadanjem Pratyaye nakon prethodne prakse [Saṃprajñāta Samadhija].

Ove dvije Sutre detaljno su obrađene u komentaru, pa ih nećemo detaljno raspravljati. Ali možemo pokušati shvatiti općenitu ideju koja stoji iza njih kako bi naše poimanje stanja Samadhija moglo postati još jasnije.

U Samadhiju je um čvrsto zatvoren prema svim vanjskim i unutarnjim odvraćanjima ili uznemirenjima, a intenzitet usredotočenja se povećava kako sve dublje uranja u predmet usredotočenosti. Um ne sadrži ništa drugo osim predmeta usredotočenja, čiju stvarnost želi spoznati. On doseže krajnju granicu do koje može ići i nalazi da ne može ići dalje. Iscrpljeni su svi aspekti predmeta nad kojim meditira. Ovdje mora ostati staložen u izrazito usredotočenom stanju. Ne može se ni povući ni napredovati. U ovoj fazi i na tom stupnju predmet usredotočenosti ili Pratyaya se odbacuje, a um ostaje u usredotočenom stanju, staložen u vakuumu, kao što je bio. Njegovo povlačenje je odsječeno od svih vanjskih izvora kontakata intenzivnom usredotočenošću Saṃprajñāta Samadhijem. Tako je jedini način bijega kroz svoje središte na sljedeću višu razinu. Prije ili kasnije pobjegne kroz zajedničko središte svih nositelja u sljedeći viši nositelj i novi svijet sviće na horizontu svijesti. U ovom novom svijetu otkriva se u višoj dimenziji dublji aspekt predmeta usredotočenosti. Proces Samadhija prema predmetu ili Pratyaya zauzima polje svijesti i zove se Saṃprajñāta Samadhi ili Samadhi sa svjesnošću i predmetom, a proces u kojemu je predmet ili Pratyaya ispušten i nema predmeta u svijesti se Asaṃprajñāta Samādhi ili Samadhi sa svjesnošću bez objekta. Ovo je samo jedan korak u procesu uronjavanja. Proces se mora ponavljati iznova i iznova na različitim razinama sve dok se ne dosegne Atmička razina. Daljnje uronjavanje, kao što smo vidjeli, vodi nas u područje Stvarnosti Same.

 

XXIII POGLAVLJE

PRIPREMA ZA JOGU

Rasprava o prirodi Samadhija i suptilnih mentalnih procesa koji su uključeni u to mogu stvoriti dojam da tehnika joge nije namijenjena običnom čovjeku i da on u najboljem slučaju može napraviti samo teorijsku studiju ovog predmeta i da mora odgoditi njegovu praktičnu primjenu u vlastitom životu za neku buduću inkarnaciju kada će biti povoljniji uvjeti i njegove mentalne i duhovne sposobnosti razvijene u potpunosti. Ovaj dojam, iako prirodan, temelji se na zabludi. Oni koji su osmislili filozofiju joge i razradili njenu tehniku ​​nisu bili u neznanju o slabostima ljudske prirode, te ograničenjima i iluzijama pod kojima obični čovjek živi. Nisu mogli ukazati na nužnost i žurnost čovjekova oslobađanja od ovih ograničenja, a zatim postaviti pred njega način postizanja tog cilja koji se čini van njegovih sposobnosti. Znali su o poteškoćama koje su uključene, ali su također znali da se te poteškoće mogu prevladati usvajanjem postepene usmjerene vježbe, koja je znanstvena i sukladna zakonima ljudskog rasta i evolucije. Čak i pri postizanju bilo kakvog vrijednog svjetovnog predmeta osoba mora postupati sustavno i biti spremna za produženi i naporni trud. Ako želi postati veliki matematičar, počinje s četiri pravila aritmetike i postepeno izgrađuje svoj put od jedne faze do druge sve dok ne diplomira. Ne započinje pohađanjem fakultetskih predavanja o diferencijalnom i integralnom računu. Spremna je za dugi usmjereni trening, ali i zna da je njen konačni uspjeh osiguran ako se ne odustane truditi. Ali kada je u pitanju postizanje najvišeg cilja ljudskog truda, koji je vrhunac ljudske evolucije, ljudi zaboravljaju sve te stvari koje se temelje na običnom zdravom razumu i iskustvu. Počeli su se brinuti o poteškoćama prakticiranja Samadhija i pitati se koliko će brzo biti u stanju doći do najviših stanja svijesti koja se mogu postići pomoću Samadhija. Oni zamišljaju da moraju samo početi, a svi plodovi jogi života biti će njihovi ili bi ne zadugo trebali biti njihovi. Pa tako ni ne započinju, ili ako to i učine, postaju razočarani i uskoro odustaju, misleći ili da nakon svega uopće nema puno toga u ovoj toliko reklamiranoj Znanosti o Jogi ili da nisu u stanju poduzeti tako težak zadatak. Zato odgađamo ovaj napor i nalazimo se praktično na istom stupnju iz života u život. Mi ne prihvaćamo zdravorazumski stav prema problemu, kao što to činimo u slučaju sličnih problema povezanih s našim svjetovnim težnjama.

Znanost yoge može se savladati studiranjem kao i sve ostale znanosti. Počinjemo s jednostavnim stvarima koje svatko može učiniti, nastavljamo korak po korak, od jednostavnih do složenih problema, od jednostavnih vježbi do onih težih. Zbog različitih potencijala skrivenih u različitim pojedincima, naš napredak nije određen godinama rada već rastom kapaciteta i promjena u našem umu i stavovima. Pozabavimo se prvo nekom od ovih pripremnih vježbi i disciplina koje pripremaju aspiranta za naprednije vježbe koje čine višu jogu.

Sljedeća Sutra iz II. Poglavlja ukratko opisuje ovu preliminarnu ili pripremnu vježbu kojom svaki aspirant može započeti sustavno i energično početi postavljati zdrav temelj jogi života.

Tapah-svādhyāyešvara-praṇidhānān kriyā-yogaḥ I (II-1)

Skromnost, samopromatranje i predanost Išvari ili Bogu čine pripremnu jogu.

Student će vidjeti da tri različite vrste aktivnosti koje Sutra propisuje trebaju razviti sva tri temeljna aspekta ljudske prirode, volje, intelekta i ljubavi. Kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, intelektualno znanje postavlja temelje jogi života pripremom i odgovarajućom teorijskom pozadinom. Razvoj ljubavi ili predanosti, preobrazbe i pročišćavanja života koje ovo uključuje, dodaje znanju mudrost. A onda primjenom duhovne volje u kontroli i sprečavanju modifikacija uma, Jogi prelazi s pozornice mudrosti na onu Ostvarenja, cijelu obuku i samodisciplinu, koja kulminira u Samo-Ostvarenju i Oslobođenju. Značenje triju elemenata ove pripremne samodiscipline detaljno je objašnjeno u komentaru i na ovom mjestu ne trebamo ići u njihovo detaljno razmatranje. Ali postoji nekoliko općih i zanimljivih točaka na koje može biti upozoren aspirant.

Prva stvar koju treba imati na umu je da sva ova tri tipa aktivnosti predstavljaju pravi početak jogičkog života i ovisi o samom aspirantu kako ih koristi za brzi prijelaz iz pripremnog u jedno napredno stanje napretka. Ako energično i ozbiljno napadne probleme vezane uz ove aktivnosti, može u kratkom vremenu doći do hvatanja u koštac sa svojom nižom prirodom i te koncentrirane namjere koja će ga uklopiti u naprednije prakse više joge.

Tapas, Svādhyāya i Iṥvarapraṇidhāna izgledaju kao tajanstvene prakse, ali nema ničeg tajanstvenog oko njih. Svādhyāya nije ništa drugo nego intenzivno proučavanje dubljih životnih problema kako bismo imali odgovarajuću teorijsku pozadinu i mogli dobiti ispravnu i cjelovitu ideju o svim problemima koji su uključeni u praksu joge i metode koje se koriste u rješavanju tih problema. Ali ta proučavanja moramo provoditi sami, na takav način da postupno razvijamo sposobnost da izvučemo svako znanje iz sebe samih i postanemo nezavisni od vanjskih pomagala u ovom području. Trebalo bi to također biti na dubljoj razini i ne bi se trebalo sastojati samo u prikupljanju informacija iz knjiga, itd. Glavna svrha Svādhyāye je da otključa vrata pravog znanja unutar nas i da ima sposobnost privući to znanje kadgod je to potrebno. Mi smo skloni zaboraviti da je svo znanje stvarno u nama, u Univerzalnom Umu, i da se to znanje može barem ograničeno privući otvaranjem prolaza između nižeg i Višeg Uma. Ne upućujem na znanje o stvarnosti koje se stječe višim procesima Samadhija. Pozivam se na obično intelektualno znanje koje je prisutno u Egu ili Individualnosti koji djeluje kroz kauzalno tijelo i koji se može privući ako je niži um pročišćen i usklađen sa Višim Ja. To je znanje znatno nadmoćnije od običnih znanja iz druge ruke, koje stječemo iz knjiga, promatranja, itd., jer dolazi iz višeg izvora i oslobođeno je od uobičajenih pogrešaka, nepouzdanosti i iskrivljenosti koje su značajke neizravnog znanja, koje proizlazi od konkretnog uma iz vanjskih izvora. Stoga se svi naumi, metode i prakse kao što su refleksija, meditacija, Japa, itd., koji imaju učinak otvaranja kanala između nižeg i Višeg Uma, odnose na Svādhyāyu i početnik bi ih trebao sve više koristiti kako njegov interes i kapacitet raste.

Tapas se općenito prevodi kao strogost, ali to daje pogrešan dojam o stvarnoj i temeljnoj prirodi ove osobine pripremne joge. Ova riječ potječe od sanskrtske riječi „Tap“, koja znači „grijanje do visoke temperature. Ako se nečisto zlato zagrijava do visoke temperature, sve njegove nečistoće postupno se spaljuju i uklanjaju, a ostaje samo čisti bezprimjesni metal. To je bitna ideja Tapasa i općenito znači discipliniranje naše niže prirode s ciljem pročišćavanja, uklanjanje svih otpadaka slabosti, nečistoća, tako da naše tijelo i um postanu čisti i poslušni našoj volji i da mogu poslužiti kao učinkoviti instrumenti Višeg Ja. Tapas je dakle transmutacija niže prirode u višu procesom samodiscipline. Razne vrste štednji mogu se koristiti i trebale bi se koristiti ako je to apsolutno neophodno, ali nisu bitan dio procesa. Pročišćavanje i upravljanje može se postići inteligentnijim i djelotvornijim metodama nego što su pridržavanje strogih zavjeta i podvrgavanjem tijela nepotrebnim neudobnostima i patnjama. Svaki aspirant mora inteligentno koristiti svoju vlastitu metodu.

Što se tiče Iṥvara-praṇidhāna, koja se obično prevodi kao samo-predaja Bogu, doista je to jedan aspekt predanosti i djelotvorne metode razvijanja predanosti. Proučavali smo u jednom drugom poglavlju problem razvijanja predanosti ili ljubavi prema Bogu i bili u stanju dobiti ne samo neku ideju o cilju Puta Ljubavi i prirodi predanosti, nego i metode koje se usvajaju u razvoju ove strane naše prirode. Sva ta znanja moraju se koristiti ozbiljno i ustrajno kako bi se postigli rezultati. Ali to zahtijeva praksu, iskrenost i neumoljivu odlučnost da se uspije. Jer se predanost ne pojavljuje u nama lako. Iskušavamo i pokušavamo do krajnjih granica, i ponekad nas to baca u očaj. Ali kad se pojavi, ona preobražava naš život, ispunjava nas radošću i uzvišenjem u tolikoj mjeri da smatramo da su žrtve, napori i patnje koje smo prošli ništa u usporedbi s blagoslovom koji smo primili i Božjom milošću koja se spustila na nas.

Tako ćete vidjeti da ova Sutra od pet riječi ima vrlo širok opseg i daje sveobuhvatnu metodu pripreme za više stanje jogičkog života. To praktično pokriva sve aspekte naše prirode i ako se metode koje se navode u svojoj trostrukoj disciplini prate iskreno, pažljivo i s entuzijazmom, ne samo da će se naše niže prirode i tijela preobraziti u prikladan instrument Višeg Ja, nego će također otvoriti nove vidike postignuća i otključati skrivene energije i potencijale koje teško slutimo u nama.

Ako počnemo vježbati ove stvari koje smo naučili, život će se odmah preobratiti i ne bismo se pitali je li moguće prakticirati Samadhi i da li smo sposobni razviti ljubav u onoj mjeri u kojoj smo sposobni postići neke mjeru sjedinjenja s Objektom naše predanosti.

Ponovno uzimajući u obzir primjer učenika koji je odlučio postati veliki matematičar, koji počinje sa zbrajanjem u običnoj aritmetici, postaje zainteresiran za matematiku i ne brine o integralnim i diferencijalnim izračunima, koje će naučiti s vremenom. Iako u svom umu cijelo vrijeme drži konačni cilj, ne gubi vrijeme i energiju razmišljajući o stvarima koje se trenutno ne odnose na njega. Rad kojim se bavi je toliko upijajući i zanimljiv da je za njega to za sada dovoljno.

Kreativni rad bilo koje vrste daje radost u životu, a preobrazba naše prirode metodama pripremne Joge je kreativni rad najvišeg reda, stvarniji i dinamičniji od slikanja slike ili kiparenja. Ovi umjetnici bave se mrtvim stvarima. Čovjek koji stvara sliku svojega pravog Ja da bi izašao iz svoje niže prirode bavi se živućim i stvarnim stvarima. Rješava životni problem. Živa slika onoga što moramo biti u budućnosti je oslikana. Novi kip koji utjelovljuje naše buduće savršenstvo isklesan je iz grubog mramornog bloka naše niže prirode. Upravo ta božanska kreativnost u ovom radu pretvara naš život u pjesmu usprkos nevoljama i iskušenjima kroz koje možemo prolaziti na periferiji naše svijesti u vanjskom svijetu. To je poput živog procesa pupoljka koji se pokušava otvoriti u cvijet sa svom prirodnom radošću koja je uvijek prisutna u takvim prirodnim razvojnim procesima. Pokušavamo donijeti budućnost u sadašnjost. Postajemo ono što jesmo. Ne znamo kakav će biti kip, ali Onaj koji je naš unutarnji Ja zna i osjećamo Njegovo vodstvo dok uzmimo dlijeto u ruku i počinjemo oblikovati mramorni blok naše sirove prirode. Oni koji su umjetnici znaju radost slikanja slike ili pisanja pjesme. Oni mogu suditi o radosti iznašanja jedne žive božanske slike koja je potencijalno skrivena unutar nas. Slika je mrtva stvar, kip je mrtva stvar, ali to živo biće koje postupno počinje iskrsavati iznutra je jedno Božansko biće beskrajnih mogućnosti koje postaje sve više i više nositelj božanske ljubavi, znanja i snage. Dovršena slika možda je još uvijek u budućnosti, nevidljiva i nepoznata, no ovo je Kreativno djelo koje je uključeno u njegovo stvaranje, koje pruža radost i oduševljenje za rad u pripremnoj Jogi.

A u ovom radu, starost nije važna, okolnosti nisu važne, čak ni smrt nije važna. Rad se može nastaviti neprekidno i nakon smrti, ako smo postavljeni u tom smjeru, jer je naša svrha ili cilj unutar nas i uvijek će ostati u nama, gdje god bili. Jer sve te vanjske stvari pripadaju pojavnom svijetu i mi smo sada na naš vagon stavili vječnu Zvijezdu naše Duše koja je skrivena u nama i koja nas vodi do nas samih. To je ono što pripremna joga potencijalno znači i stvarno može značiti svakome tko ozbiljno preuzme taj rad.

Drugo poglavlje Joga-Sutri ne daje samo ideju o prirodi pripreme koja je neophodna za poduzimanje napredne prakse Joge, već također i vrlo sustavno i logično ocrtava filozofiju na kojoj se temelji njezina tehnika. Ova filozofija Joge trebala bi biti izvedena iz filozofije Samkhye, jednog od šest glavnih sustava hinduističke filozofije. Nema sumnje da je velikim dijelom sličan samkijskom sustavu filozofije, iako postoje određene temeljne razlike koje se ne mogu zanemariti i koje su mnoge znanstvenike dovele u sumnju, postoji li ikakva stvarna veza između njih. Kada su nam ova dva filozofska sustava došla iz prošlosti i postojala već tisućama godina, a nema jasnih dokaza o njihovom nastanku, vrlo je teško odlučiti o takvim pitanjima koja su od interesa samo za akademske filozofe. Za aspiranta takva pitanja nisu od velike važnosti. Ono za što je on zainteresiran je praktična tehnika koja je izdržala test vremena i tisućljetni eksperiment i moguće korištenje s povjerenjem za dosezanje njegovog cilja. Filozofija Joge omogućuje odgovarajuću osnovu za tu tehniku ​​i to je sve što je važno.

Teorija na kojoj se temelji eksperimentalna znanost nužna je i važna za povezivanje i integraciju različitih tehnika koje su uključene u povezanu cjelinu, ali istina ili valjanost teorije ni na koji način ne utječe na učinkovitost tehnika koje se koriste u praktične svrhe. Dugo su vremena zakoni elektriciteta i električnih pojava vrlo učinkovito korišteni za sve vrste namjena, iako je teorija koja je prevladavala u objašnjenju tih fenomena bila vrlo nepotpuna i nezadovoljavajuća. Ako se cijela današnja teorija elektriciteta pronađe neodrživom zbog bilo kakvih otkrića koja bi mogla biti učinjena u budućnosti, cijela znanost zasnovana na primjeni zakona elektriciteta i njezinih pojavama u znanstvenim razvojima i industriji ostati će prilično nepromijenjena s obzirom na to otkriće, jer su ti zakoni i pojave utemeljeni na eksperimentalnim činjenicama, a ne na špekulacijama ili bilo kakvoj teoriji. Tako je i slučaj s filozofijom Joge. Iako je veličanstvena i vrlo razumna filozofija, njena valjanost ili drugo ne utječe na tehniku ​​ili korisnost Joge kao znanosti za otkrivanje dubljih misterija Života i otkrivanja stvarnosti unutar nas.

Pokušajmo sada steći općenitu i jasnu ideju o filozofiji na kojoj se temelji jogi tehnika Patanjalija. Ova filozofija je opisana u drugom poglavlju, korak po korak, u 26 Sutri, od 3. do 28. Ovdje nije moguće detaljno se baviti tim Sutrama, već se može dati samo širi pregled ideja na kojima se temelje te Sutre i poveznice u lancu razmišljanja na kojima se temelji filozofija.

Filozofija počinje sa problemom ljudskih nevolja, ograničenja i iluzija u koje su uključena sva ljudska bića, uz vrlo malo iznimaka. Sutra koja sažima ovu očiglednu činjenicu ljudskog života je 11-15. Slobodno prevedeno značila bi: “Ljudi koji su razvili diskriminaciju svu bijeda pripisuju bolima koji nastaju iz promjene, tjeskobe i sklonosti, kao i zbog sukoba između prirodnih sklonosti koje čovjek nalazi u svojoj prirodi, mislima i željama koje prevladavaju u određenom vremenskom razdoblju.” Neki će biti skloni smatrati ovu izjavu prilično općenitom i previše pesimističnom, ali ovo pitanje smo vrlo temeljito razmotrili u prethodnom poglavlju i nećemo ponovno ulaziti u njega. Svi su Veliki Učitelji svijeta počeli od ove osnovne činjenice ljudskog života, pa stoga možemo prihvatiti ispravnost ove Sutre.

Sljedeće pitanje koje se javlja je: Uz pretpostavku da u ljudskom životu postoji sveobuhvatna bijeda, može li se izbjeći ili riješiti ova bijeda? Odgovor na to pitanje je sasvim jasan, nedvosmislen i naglašen. Dan je u Sutri 11-16, „Ta bijeda koja još nije došla može se i treba izbjegavati.“ To je vrsta odgovora koju bi trebala dati prava filozofija života. Koja je korist od filozofije koja ukazuje na bijede i ograničenja života, a onda ne nudi nikakvo pravedno rješenje, niti nadu za oslobađanje od tih nevolja. Pa ipak, mnoge su naše moderne filozofije baš takve. One postavljaju pitanja i ostavljaju ih neodgovorenim, nude lijekove koji su puko palijativni ili ih uopće nema. Ali nastavimo.

Nakon što utvrđuje da se životne nesreće mogu izbjeći ili nadići, filozofija nastavlja analizirati uzrok bijede. Ovo je još jedan dokaz njene temeljitosti i djelotvornosti. Ako bolujete od bilo koje bolesti, možete je savladati na dva načina. Ili možete primijeniti palijativne lijekove koji će privremeno i djelomično ukloniti neugodne simptome bolesti ili možete prihvatiti učinkovitiji i razumniji put pronalaženja uzroka bolesti i njime se pozabaviti. Samo na taj način je moguće ukloniti bolest u potpunosti i zauvijek. Filozofija Joge prihvaća ovaj drugi put. Ona ide do korijena uzroka ljudske patnje i ograničenja, i predlaže lijek koji uklanja uzrok bolesti, i stoga potpuno uklanja bolest. Analiza uzroka ljudske patnje dana je u teoriji Klesha koja tvori lanac uzroka i posljedica koji ima pet poveznica. Ove se nazivaju Avidyā ili Drevno Neznanje, Asmitā ili identifikacija čiste svijesti, koja je slobodna i Samo-Dostatna i Samo-Postojeća, s priborom kroz koji se manifestira kada se uključi u manifestaciju. Treća i četvrta poveznica su Rāga i Dveṣa, koje označavaju privlačenja i odbijanja raznih vrsta koje nastaju kao posljedica identifikacije svijesti sa svojim nositeljima i okolišem. Posljednja veza je posljednji učinak ovog lanca uzroka i posljedica. Naziva se Abhiniveṥa i znači instinktivno prianjanje na svjetovni život, tjelesno uživanje i strah da smrt može nekoga odvojiti od svega toga. Znači, vidite da je prvi razlog Avidya ili neznanje, a posljednji učinak je ljudski život proživljen u ograničenjima i iluzijama raznih vrsta. Nećemo ići u daljnje detalje. Ali postoji jedna točka koja se može raščistiti prije nego što prijeđemo na sljedeće. Avidya nije obična vrsta neznanja ili čak neznanja smatranog u njegovom općem filozofskom smislu. To je tehnički izraz koji znači stvarni nedostatak svijesti o našoj stvarnoj prirodi. To je zato što smo izgubili svijest o našoj istinskoj stvarnoj božanskoj prirodi kada smo se uključili u manifestaciju. Dakle, Avidya je instrumentalni uzrok involucije Monade u manifestaciji. Zašto se uključuje u manifestaciju ili kako biva uvučena u manifestaciju doista su krajnja pitanja koja su izvan područja intelekta i možda ćemo dobiti odgovor na ta pitanja samo kada ponovno steknemo svijest o Stvarnosti Oslobođenja. Pokušajmo sada uzeti to kao činjenicu, da smo uključeni, i da je nužno i poželjno da izađemo iz tih nepoželjnih uvjeta i ograničenja u kojima se nalazimo.­

Očito je, da ako je nedostatak svijesti o našoj istinskoj prirodi ili Stvarnosti pravi uzrok našeg subjektivnog ropstva ili sudjelovanja u manifestaciji, onda će jedini pravi stalni lijek biti povratak ove svijesti o Stvarnosti ili spoznaje o istinskoj pravoj prirodi. Ovo je sljedeća poveznica u lancu razmišljanja na kojem se temelji filozofija joge. Ukazuje na to da je konačni učinak u obliku bijede ljudskog života moguće pratiti do prvotnog uzroka u obliku gubitka svjesnosti o Stvarnosti i stoga je jedino sredstvo nadilaženja životnih nesreća trajno i potpuno povratiti svijest o Stvarnost. To je izraženo u Sutri 11-26 kako slijedi: „Neprekidna praksa svijesti o Stvarnosti sredstvo je raspršivanja Avidye.“ Ne nude se niti palijativna, niti privremena rješenja, kako to nudi većina suvremenih filozofija.

Sljedeće pitanje je naravno, kako prakticirati ovu svijest o Stvarnosti. Odgovor se daje u Sutri 11-28 kako slijedi: “Iz prakse svih sastavnih vježbi yoge, sa uništenjem nečistoće, izranja duhovno prosvjetljenje koje se razvija u svijesti o Stvarnosti.” A slijedi Sutra 29 koja iznosi dobro poznatih osam sastavnih vježbi ili praksa ove Joga tehnike.

Ovo je, ukratko, filozofija Joge, koja stvarno pokazuje kako se Monada uključuje u manifestaciju gubitkom svijesti o svojoj stvarnoj prirodi, što dovodi do toga da se identificira sa svojim nositeljima i svime što je povezano s njima. Ova identifikacija dovodi do razvoja svih vrsta osobnih privrženosti, veza privlačenja i odbijanja ljudi i stvari na svijetu. To su one privrženosti koje proizvode različite vrste iskustava, koja su pak izvor bijede, trenutne ili potencijalne. Filozofija ukazuje na sredstva koja, naravno, preokreću cijeli proces involucije i koja završava u Monadi, vraćajući svijest o njenoj stvarnoj prirodi. Znanost Joge nije ništa drugo doli tehnika kojom se to može postići sustavno i znanstveno.

 

XXIV POGLAVLJE

OSAM PODPODJELA TEHNIKE JOGE

 

nastavlja se

 

prijevod: N.

Opatija,2018