Samo-kultura u svjetlu okultizma – I.K.Taimni – PRVI DIO

DRUGI DIO

SADRŽAJ

UVOD

PRVI DIO

TEOZOFSKA OSNOVA SAMO-KULTURE

I. Evolucija u svjetlu okultizma

II. Ukupan sastav čovjeka

III. Samo-kultura – Znanost

DRUGI DIO

SAMO-DISCIPLINA I SAMO-KULTURA

IV. Uloge fizičkog tijela

V. Ovladavanje, pročišćavanje i profinjavanje fizičkog tijela

VI. Uloge astralnog tijela

VII. Ovladavanje, pročišćavanje i kultiviranje emocija

VIII. Uloge nižeg mentalnog tijela

IX. Ovladavanje, pročišćavanje i kultiviranje nižeg uma

X. Uloge kauzalnog tijela

XI. Razvoj višeg uma

XII. Uloga Buddhija u našem životu

XIII. Razvoj Buddhija

XIV. Intelekt i intuicija

XV. Uloga Atme u našem životu

XVI. Razvoj snage duhovne volje

TREĆI DIO

SAMO-OTKRIVANJE I SAMO-OSTVARENJE

XVII. Samo-otkrivanje – nestvarni svijet u kojem živimo

XVIII. Samo-otkrivanje – stvarni svijet koji nas čeka

XIX. Stupnjevi znanja, mudrosti i ostvarenja

XX. Priroda predanosti

XXI. Načini razvijanja predanosti

XXII. Samadhi – osnovna tehnika joge

XXIII. Priprema za jogu

XXIV. Osam podpodjela tehnike joge

XXV. Samo-ostvarenje i potraga za srećom

XXVI. Pitanje vodstva

 

UVOD

O samo-kulturi kao važnom predmetu napisano je mnogo knjiga. Neke od tih knjiga napisane su od ljudi čiji je pogled na život zasigurno bio obojen bilo materijalizmom bilo ortodoksnom religioznošću, ali praktično sve od njih se temelje na prešutnoj pretpostavci da mi proživljavamo na ovoj zemlji samo jedan život i da treba usvojiti takve mjere za samopoboljšanje, koje će nam omogućiti postignuće uspjeha ili sreće, koliko je moguće, unutar prirodnih ograničenja ljudskog života. Čak i oni pisci koji su predmetu prišli s moralnom ili duhovnom pozadinom, ostavili su nedodirnuta vitalna pitanja života i ograničili se općenito na male i ograničene interese jednog života. Nije se pokušalo čovjeka dovesti u vezu sa svemirom u kojem živi, niti ukazati na prirodu njegove konačne sudbine.

Uska zamisao o ljudskom životu kao takva teško može pružiti zadovoljavajući temelj za stvarnu znanost samo-kulture. Ako živimo na zemlji samo jedan izdvojeni život od nekoliko godina, ako je budućnost čovjeka nakon smrti tamna ili u najboljem slučaju nejasna, ako ne postoje određeni zakoni koji djeluju u područjima uma i emocija, ako nema određenog cilja kojeg svako ljudsko biće može i treba doseći, tada samo-kultura, u višem pojmovnom smislu, za čovjeka postaje besmislen i uzaludan trud da se dosegne nejasan i nedostižan ideal. Kakve šanse ima danas prosječan čovjek, opterećen svojim slabostima i odgovornostima, da se dovine do visokog stasa savršene muževnosti potvrđene u životima stvarno velikih ljudi svijeta? Pa čak i u slučaju onih koji su smješteni u najpovoljnije okolnosti za dosegnuti taj visoki ideal, koja je izvjesnost da će ga usred neizvjesnosti života biti sposobni dosegnuti? Ako ne postoji izvjesnost dostignuća, ako je život u slučajevima velike većine aspiranata prekinut usred borbe da se dosegne cilj, koja je korist stremljenja idealu? Nejasno obećanje nagrade koja je ponuđena od današnje ortodoksne religije, neka vrsta postojanja nakon smrti, može biti dovoljna da potakne obične ljude da žive moralan život, ali im to ne može dati ogromnu potrebu i odlučnost koja je potrebna za stupanje dugim i napornim putem do savršenstva.

Činjenica je da se stvarna znanost samo-kulture može izgraditi samo sveobuhvatnom i neposrednom znanju života kao cjeline, koja se nalazi u okultizmu, a oni koji nisu spremni prihvatiti da takvo znanje postoji i da se može steći, nisu u položaju da slijede taj put koji vodi kroz mnoge živote do cilja Savršenstva i Prosvjetljenja. Moguće je slijediti jedan etički kodeks u vođenju moralnog života, ili proći obuku na tečaju za razvijanje nekih mentalnih snaga ili sposobnosti, ili čak steći neku vrstu duhovnih iskustava, ali ti napori moraju ostati ograničeni unutar uskog i ograničenog vidokruga jednog kratkog i neizvjesnog ljudskog života, koji nije povezan sa većim i širim životom duše, čiji je jedan ljudski život samo jedno izdvojeno poglavlje.

U ovoj knjizi nije se moguće, čak ni ukratko, baviti tim ogromnim znanjem koje je poznato pod imenom okultizma, a još manje davati dokaze za mnoge nepoznate činjenice koje su sastavni dio tog znanja. Ali bilo bi pošteno čitatelju dati neke misli o temeljnim činjenicama okultizma na kojima se ova knjiga temelji, ostavljajući ga da odluči hoće li on prihvatiti te činjenice kao temelj za sveobuhvatnu znanost samo-kulture. Istina je da učinkovitost metoda usvojenih u samo-kulturi ne ovisi o istinitosti ovih postavki, kao što niti korištenje električne snage ne ovisi o trenutnoj teoriji o prirodi elektriciteta. Ipak, teško je za očekivati da će osoba biti spremna poduzeti dug i naporan zadatak potpunog mijenjanja sebe ako barem privremeno ne prihvati istine okultne znanosti ili ako nije spremna razmotriti ih kao razumne pretpostavke za praktične svrhe. Glavne ideje koje su dio okultne filozofije i na kojima se temelji ova knjiga su sljedeće:

  1. Pojavni svemir je ukorijenjen u vječan, beskrajan, nepromjenjiv i Uvijek Nepojavni Princip koji je nazvan Apsolut, Parabrahman ili Krajnja Stvarnost. Ovaj princip nadilazi moć ljudskog shvaćanja.
  2. Svijest i Snaga ili Duh i Materija nisu dvije nezavisne stvarnosti već dva nasuprotna vida Apsoluta. Oni su prvi proizvodi diferencijacije i temelj Pojavnosti.
  3. Iz ovog Trojstva proizlaze svi bezbrojni svemiri koji se pojavljuju i nestaju u beskrajnom ciklusu Śrishti i Pralaya ili Pojavnosti i Rastapanja.
  4. Bezbrojni solarni sustavi koji čine dio pojavnog svemira izražaji su ove Krajnje Stvarnosti, svaki solarni sustav oblikuje samostalnu jedinicu a ipak ostaje ukorijenjen u Uvijek Nepojavnu Stvarnost.
  5. Svaki solarni sustav je savršeno uređeni mehanizam, koji nije samo upravljan od nepromjenjivih zakona Prirode, već je pojava uzvišene inteligencije koja je nazvana Bogom ili Logosom.
  6. Fizičko sunce i planete povezane s njim su najudaljeniji ili najgušći dio solarnog sustava, a tu je i nekoliko nevidljivih svjetova sastavljenih od sve finijih tvari koje prožimaju fizički svijet.
  7. Cijeli solarni sustav sa svojim planetima, vidljivim i nevidljivim, ogromno je kazalište evolucije, u kojem život, u svojim različitim stupnjevima nebrojenih oblika napreduje do sve većeg i većeg savršenstva.
  8. Sav taj čudesan proces odvija se prema određenom Planu predstavljenim u božanskoj svijesti i upravljan i vođen od strane raznih hijerarhija Bića na različitim stupnjevima evolucije.
  9. Napredak čovječanstva na našoj zemlji vođen je od strane okultne hijerarhije sastavljene od savršenih ljudskih Bića, koja unutar sebe imaju razvijene uzvišene snage i sposobnosti o kojima mi na našem sadašnjem stupnju nemamo pojma. Oni su međusobno u stalnom i bliskom dodiru i u poslovima svijeta, a vođeni su prema božanskom Planu besprijekornom vještinom i mudrošću.
  10. Život postepeno napreduje stupanj po stupanj kroz mineralno, biljno, životinjsko i ljudsko kraljevstvo, a napredak se nastavlja čak i nakon što dosegne savršenstvo ljudskog stupnja.
  11. Svako ljudsko biće je u biti Božansko, sadržavajući u sebi sve osobine i snage koje mi povezujemo s Božanstvenošću u stanju klice i koje se postepeno razvija, dovodeći do sve veće savršenosti i proširenja svijesti koje nema ograničenja.
  12. Razvoj ovih latentnih osobina i snaga postiže se kroz proces reinkarnacije, kada se duša u različitim zemljama i pod različitim okolnostima stalno iznova inkarnira da bi stekla iskustva svih vrsta i da bi onda provela razdoblja odmora na nadfizičkim razinama kako bi asimilirala ta iskustva.
  13. Ne samo fizički, već i svi drugi aspekti ljudskog života upravljani su prirodnim zakonima unutar njihovog djelokruga. Taj opće prihvaćeni zakon uzroka i posljedica koji je opće poznat kao Karma, čini čovjeka gospodarom svoje sudbine i svojim vlastitim djeliteljem sreće ili nesreće.
  14. Kao što napredak oblika u biljnim i životinjskim kraljevstvima može biti ubrzan primjenom bioloških zakona, tako i napredak čovjeka može biti uvelike ubrzan primjenom mentalnih i duhovnih zakona djelatnih na njihovim dotičnim razinama.
  15. Znanost samo-kulture temelji se na primjeni ovih prirodnih zakona u njihovoj ukupnosti na problem ljudskog napretka i stoga sigurni i pouzdani u davanju određenih rezultata, kao što i zakoni iz područja moderne znanosti djeluju na fizičkoj razini.

Neke činjenice nabrojane gore onima koji ih po prvi puta čitaju mogu izgledati čudno i neuvjerljivo, ali one nisu stvarno takve ako ih pažljivo razmotrimo u potpunosti i ispitamo dokaze koji postoje kao njihova potvrda. Ove činjenice kada se pažljivo i detaljno proučavaju će pružiti sveobuhvatna rješenja za gotovo sve dublje životne probleme, rješenja koja su razumna i u skladu sa današnjim saznanjima. Čitatelj ih može uzeti, ako želi, u svjetlu hipoteza, pod uvjetom da ima na umu činjenicu da one nisu hipoteze na isti način na koji se ta riječ koristi u znanosti. U znanosti se riječ koristi za sveobuhvatni skup pretpostavki koje su proizvoljno usvojene za objašnjenje skupine pojava i odvijanje budućih ispitivanja u tom pravcu. Naučanja okultne filozofije nisu neprovjerene pretpostavke u tom smislu. One se tiču izravnog znanja okultista, barem onih naprednijih od njih, i postupno provjerene od svakog kandidata koji ide okultnom Stazom do Savršenstva. Ali pridošlicama one moraju ostati neprovjerene, dok se temeljitim proučavanjem okultne literature ne uvjere u njihovu istinu i inherentnu razumnost. Potvrditi ih i znati da su istinite mogu samo oni koji idu putem unutarnjeg razvijanja i koji su sami postali Adepti u Znanosti samo-kulture.

Okultizam se vrlo često brka sa magijom i okultnim umjetnostima poput astrologije, hipnotizma i gledanja u kristal, a budući da su ovi posljednji često povezani sa šarlatanstvom, obrazovani ljudi današnjice imaju prirodnu promućurnu sumnju prema svim takvim stvarima koje nisu dio današnje znanstvene spoznaje. Istina je da su mnoga znanja i prakse koje se predstavljaju kao okultizam, kroz društva ili pojedince, uglavnom lažna, ali ipak, iza ovog pseudo-okultizma leži ogromna stvarnost o kojoj običan čovjek teško može imati bilo kakvu zamisao. Postoje suptilni svjetovi progresivno povećane veličanstvenosti koji su iza i koji prožimaju fizički svijet kojeg smo spoznali kroz fizička osjetila. Postoje i visoko razvijena ljudska bića koja danas žive u svijetu i koja imaju temeljito poznavanje tih svjetova. Ove činjenice i stvari će naravno biti nevjerojatne ljudima koji ih prvi put čuju, ali su stvar normalnog iskustva mnogobrojnih ljudi koji su u dodiru s Adeptima okultizma i koji su razvili potrebne sposobnosti za dolazak u dodir s ovim svjetovima.

Oni koji nisu opsjednuti materijalističkom filozofijom života i vjeruju da je čovjek besmrtno biće a njegov fizički život samo poglavlje u dugom i neprekidnom životu na nadfizičkim razinama, biti će u mogućnosti vidjeti kako, ako takvi nad-fizički svjetovi postoje, mora biti moguće i znanje o njima i moralo bi biti ljudi koji posjeduju takvo znanje. Kako religiozna i filozofska književnost nekih drevnih naroda pokazuje, napredni i kultivirani dijelovi takvih zajednica pokušavali su prije dosta vremena zaviriti u najdublje tajne života kao i pokušati razviti tehnike za rješenje ovih misterija. Postoji također i pozitivan dokaz za postojanje škola okultizma i prenošenja okultnih spoznaja o dubljim problemima života u Drevnim Misterijama. Sve te stvari ukazuju na činjenicu da je izvorno znanje o najdubljim tajnama života ne samo moguće nego i dostupno za neke ljude.

Od pamtivijeka je postojalo na ovom planetu tijelo visoko napredovalih Bića koja su djelovala  kao čuvari ovih okultnih spoznaja i koristili ih pod strogim uvjetima za napredovanje i usmjeravanje ljudske rase. Nepoznati i neprepoznati od strane vanjskog svijeta radili su, od pokoljenja do pokoljenja, iza kulisa, surađujući sa prirodnim silama i božanskim sredstvima, radeći za evoluciju, koristeći ljude i događaje svijeta kao svoje instrumente za ispunjenje božanske svrhe. Iz tog veličanstvenog tijela došli su veliki religiozni Učitelji u raznim rasama i u različitim vremenima. Preko njih su bili izravno nadahnuta većina dobrotvornih svjetskih pokreta koji su polako mijenjali različite civilizacije i vodili čovječanstvo na sve više i više razine evolucije. Sva ova Bića koja sačinjavaju ovo okultno tijelo ne stoje na istoj razini ali oblikuju stupnjevanu Hijerarhiju, u čijem sastavu su uključeni na najnižim razinama njihovi inicirani učenici a na najvišim Bića takve ogromne snage i mudrosti da Ih mi ne možemo čak niti pojmiti.

Svo znanje o svemu što postoji u Sunčevom sustavu je u posjedu ove Okultne Hijerarhije, iako svaki član Hijerarhije ne dijeli svo ovo znanje. Kako koji Adept napreduje u evoluciji i razvija svoje sposobnosti jednu za drugom, on dolazi u dodir sa sve dubljim i dubljim slojevima božanske svijesti i stječe bolji uvid o činjenicama postojanja i suptilnijim razinama. Većina ovog znanja koje sačinjava istinski okultizam nije poput običnog znanja znanosti koje se može formulirati jezikom i prenijeti s jedne osobe na drugu. Niži aspekti ovoga mogu biti, bez sumnje, djelomično priopćeni na ovaj način, ali viši aspekti su onkraj dosega misli i sa njima osoba može doći u dodir samo izravnim iskustvom.

Potrebno je shvatiti da sva znanja vječno postoje u Svijesti Logosa našeg Sunčevog sustava i kako mi razvijamo svoje unutarnje sposobnosti, tako stječemo sposobnost da s njima dođemo u dodir na različitim razinama. Mi se moramo svojim različitim nositeljima takoreći prilagoditi različitim razinama Njegove Svijesti kako bismo došli na tim razinama sa svime u dodir. To je zato što se znanje u odnosu na transcendentnu stvarnost života može steći samo na ovaj osebujni način, a njegovo stjecanje ovisi o našoj moći da odgovorimo na različite vrste suptilnijih titraja na unutarnjim razinama koje je nemoguće prenijeti drugima i iznijeti ih svijetu u obliku formuliranog nacrta kao drugo znanstveno znanje. Svatko mora razviti svoje vlastite unutarnje sposobnosti i zadobiti to znanje iznutra.

Ne samo da je veći dio tog znanja neprenosiv, već je i veći dio toga povezanog sa višim svjetovima također nerazumljiv ljudskom intelektu. Koristeći se činjenicama i idejama trodimenzionalnog svijeta, prirodno je da ne možemo razumjeti stvarnost svjetova u kojima svijest djeluje u sve većem broju dimenzija, izuzev ako se ne “uzdignemo” do tih svjetova i sami za sebe ne “pogledamo”. Što više prodiremo u unutrašnjost nedokučive dubine Božanskoga Uma, to je složenije definirati stvarnost tih svjetova na način mentalnih predodžbi s kojima smo upoznati, a veća je nužnost razvitka naših vlastitih unutarnjih sposobnosti i snaga za razumijevanje tih stvarnosti. Zato je Gospod Buda, kada je bio upitan o Bogu, šutio, a svi pravi učitelji “doktrine srca” odbijaju s neupućenima i znatiželjnicima raspravljati o dubljim misterijama života.

Iz gore navedenog jasno je koliko malo možemo razumjeti pravi okultizam, prirodu i snage Adepata okultizma. Sve čemu se možemo nadati u proučavanju ove Svete Znanosti je da dođemo u dodir sa samim rubom ovog neograničenog znanja i da uz pomoć njega počnemo razvijati našu duhovnu prirodu i unutarnje sposobnosti. Kako uspijevamo u našim nastojanjima tako ćemo moći i izravno uvidjeti dublje misterije života i stjecati iz prve ruke znanje o onim stvarnostima koje akademski filozofi pogrešno traže u područjima intelekta a ortodoksni vjernici unutar stranica svete knjige.

Takav unutarnji razvoj je moguć jer Adepti okultizma posjeduju ne samo sveobuhvatno znanje o svim tajnama prirode, već i praktičnu znanost samo-kulture. Svatko tko se izvješti u ovoj znanosti može postupno razviti svoje unutarnje sposobnosti i potvrditi, jednu po jednu, sve činjenice okultizma. Elementi ove znanosti samo-kulture bili su obznanjeni svijetu u cjelini, kako bi svi imali priliku ići putem samo-ostvarenja, ali naprednije znanje o misterijama Prirode koje dodjeljuju snage pri Iniciranju je dato samo vjerodostojnim učenicima Adepata, koji su se kroz duga probna razdoblja i ispitivanja pokazali potpuno posvećeni interesima čovječanstva, nesposobni za korupciju i korištenje znanja za svoje sebične svrhe. Zato su svi ljudi svijeta koje privlači okultizam iz sebičnih razloga, čak i kada je ta sebičnost suptilna, isključeni iz Njihove pomoći. Oni mogu samo ostati u vanjskom dvorištu svetog hrama, u kojem sve što je moguće je površno poznavanje tajni prirode i stjecanje nekih manje važnih moći duše. Samo oni koji su spremni odreći se sebičnih ciljeva i pristupiti Putu okultizma čistim srcem i čistim životom mogu primiti u unutarnje tajne i mogu nositi tu snagu Atme, koja ih čini moćnima na unutarnjim razinama, a ipak „ništavnima u očima ljudi“. Jer, što se više Adept udubljuje u unutarnje udubine svoje duše i stiče potpunije poznavanje životnih stvarnosti, to se više diže iznad malenih i ponekad djetinjih želja običnih ljudi koji traže moć, privremenu slavu i popularnost u prolaznim sjenama života. Tako pravi okultist ostaje nepoznat i namjerno izbjegava javnost, dok se pseudo-okultisti, koji su još uvijek puni nižih želja, međusobno privlače privlačeći pozornost svojih sljedbenika i svijeta u cjelini.

I budući da svi pravi Adepti okultizma čuvaju, skriveni od vulgarnog pogleda ljudi, svoje znanje i moć, ljudi se pitaju postoji li nešto pravo u okultizmu ili je sav ovaj govor o suptilnim razinama i nadljudskim bićima puko mjesečarenje. Ali oni koji imaju stvarno znanje o tim stvarima namjerno dopuštaju svijetu da ostane u neznanju i nevjerici glede golemih mogućnosti koje leže skrivene u čovjeku i Prirodi. Jer, sve dok je ljudska priroda ono što je danas, a sebičnost, predrasuda i beskrupulozni grabež vladajuće strasti ljudi, dobro je da oni ostaju u neznanju o tim silnim snagama i ogromnim mogućnostima kojima okultizam otvara vrata. Svatko tko promatra ono što se trenutno događa u svijetu i vidi kako veliko znanje o snagama fizičke razine zloupotrebljuju beskrupulozni ljudi i nacije, odmah će shvatiti mudrost čuvanja znanja o finijim snagama Prirode od nerazvijenih i na neki način još uvijek barbarsko čovječanstvo. Te su snage daleko snažnije i mogu napraviti veću štetu i stoga beskrajno opasnije.

Stoga ne bi trebalo biti teško shvatiti da je dio okultnog znanja koje se nalazi u knjigama i koje je dostupno uobičajenom čovjeku najudaljenije i njen najmanje važan dio, a iza simboličkih i zastrtih referenci, koje često nalazimo, postoje ogromne stvarnosti o kojima nitko u vanjskom svijetu ne može imati nikakav pojam. Ipak, ovo malo znanja koje je priopćeno dovoljno je za svakoga tko je ozbiljan tragatelj za Istinom da mu pruži zadovoljavajuću indiciju za razumijevanje životnih problema i da mu omogući poduzimanje pripremnih koraka koji vode na Put okultizma. Jer pravi život okultizma započinje tek kad čovjek dođe u izravni dodir s tim stvarnostima koje su prisutne u njemu, a on sve više ovisi o razvijanju svojih vlastitih unutarnjih sposobnosti i snaga, a sve manje i manje od instrukcija i vodstva.

Ovim kratkim predgovorom čitatelju je ostavljeno da odluči je li njegovo vrijeme vrijedno da prođe kroz knjigu i nakon što ga pročita poduzme daljnje korake usvajanja filozofije i tehnike samo-kulture sadržane u njoj, krećući na putovanje samoistraživanja i samo-ostvarenja.

Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi dio općenito obrađuje teoretsku osnovu znanosti samo-kulture koja kao krajnji cilj ima otkrivanje stvarnosti skrivene u srcu svakog ljudskog bića. Bez barem općeg znanja o odnosu čovjeka s Bogom u Kome je ukorijenjen i svemir u kojem se on razvija, ne može se inteligentno i sustavno prionuti raznim problemima samo-kulture.

Drugi dio se bavi problemima samodiscipline i samo-kulture u koju su uključeni i stvaranje aspirantovih prijenosnika, učinkovitih instrumenata za izražavanje božanskog života i svijesti na različitim razinama. Bez razumijevanja tih problema i poduzimanja potrebnih koraka kako bi se postigle potrebne promjene u prijenosnicima, vrlo je teško, ako ne i nemoguće, rješavati problem samootkrivanja i samo-ostvarenja. Jer samo kada su prijenosnici odgovarajuće pročišćeni, usklađeni i stavljeni pod kontrolu Višeg Jastva, duhovna sposobnost poznata kao Buddhi prozračuje um i Atma može djelovati kroz svoje prijenosnike na nižim razinama.

Treći dio se bavi problemima samootkrivanja i samo-ostvarenja i tehnikama koje su uključene u njih. Ne nastoji dati detaljno poznavanje ovih tehnika koje treba steći iz tehničkih rasprava ili drugih izvora. Svrha ovog dijela samo je dati aspirantu općenitu ideju tih problema i pripremiti njegov um za intenzivniji studij i prakticiranje tih tehnika.

Poglavlja u prvom i drugom dijelu uglavnom su reprodukcija onih koja su se pojavila u prvom izdanju knjige (izdane od Ananda Publishing House, Allahabad). Treći dio sadrži nova poglavlja koja su dodana kako bi knjiga bila sveobuhvatnija i služila kao neka vrsta uvoda u „Znanost o Jogi“ („The Science of Yoga“ od istog autora, op.prev.). Neka poglavlja u trećem dijelu pojavila su se i u „Teozofu“ u obliku članaka ( „Teozof“ – „The Theosophist“ – mjesečnik u izdanju središnjice Teozofskog Društva u Adyaru, India, op.prev.).

 

PRVI DIO

TEOZOFSKA OSNOVA samo-kultURE

I  POGLAVLJE

EVOLUCIJA U SVJETLU OKULTIZMA

Jedna od najsjajnijih i najplodnijih ideja koja je znanost dala modernom svijetu ideja je u evoluciji. Ali materijalistička predrasuda pridodana  znanstvenoj misli od samog početka dovodi do toga da ta ideja ostaje samo poluistina i oduzima joj pravi smisao i važnost u ljudskom životu. Okultna znanost je ta koja pruža drugu polovicu istine i pretvara ideju o evoluciji u dinamičnu snagu i koja pomaže da se bolje razumije život  i njegove različite pojave.

Lako je shvatiti temeljnu ideju o evoluciji kakvu nam je dala znanost. Darwinovo obrazloženje teorije evolucije odnosilo se prvobitno samo na razne vrste životinja. Ta teorija se uskoro primijenila i proširila na druge pravce i došlo je do spoznaje da ona baca svjetlo i na pojave drugih vrsta. Glavnu ideju u toj teoriji treba tako razumjeti da se promjene ne događaju slučajno  i da je ta velika raznolikost vrsta u životinjskom carstvu posljedica napora oblika da se postupno prilagode sredini u kojoj se nalaze. Oblici se neprekidno mijenjaju da bi se prilagodili prisutnim posebnim uvjetima. Veće i temeljnije promjene stvaraju različite nove vrste.  Neprekidne promjene u oblicima, koje su činjenice u prirodi, pripisuju se ovisnosti tih oblika postupnim promjenama sredine. Dakle, ono što je teorija  o evoluciji zaista učinila je da je uvela red u zbrku bioloških pojava pokazujući da je velika raznolikost živih oblika povezana jedna sa drugom i da nisu odvojene jedna od druge, a iza tih promjena oblika djeluje princip porijekla koji  čini da se novi oblici sve više prilagođavaju sredini u kojoj se nalaze.

Znanost je idejom evolucije naglasila samo napor oblika da se prilagode sredini. To je bio prirodni rezultat promatranja čitavog procesa kao samo čisto fizičke pojave dok se životna strana tog procesa smatrala samo  popratnom pojavom fizičkih promjena. Sve dok se život smatrao samo posljedicom interakcije između materije i sile do tada je bilo neizbježno, da se život kao posebni faktor ne uzima u kombinaciju kod razmatranja raznih promjena u oblicima i da se te promjene pripisuju jedino utjecajima sredine. Ograničenje znanstvene koncepcije evolucije će se tako vidjeti nerazdvojno u poziciji usvojenom od strane moderne znanosti s obzirom na prirodu svemira, poziciji koja se može sažeti u jednu riječ — materijalizam.

Važan i vitalan doprinos ideji evolucije koji je dao okultizam je da pokaže i drugu stranu medalje i da tako prikaže potpunu sliku tog procesa. Okultna znanost ima na raspolaganju neposrednija sredstva za istraživanje pojava života od službene znanosti, a kao rezultat tih istraživanja okultna znanost je definitivno utvrdila da život nije popratni proizvod materije i sile već da je nezavisan princip koji koristi materiju i silu za svoj izražaj na fizičkoj razini. Oblici su tu da omoguće životu da se kroz njih izražava i oni se mijenjaju da bi se prilagodili sve većim i različitim zahtjevima života za sve punijim izražajem. Život si prisvaja oblik za oblikom i pomoću poticaja koji prima od njega postupno razvija i manifestira sve mogućnosti koje su skrivene u njemu. Oblici umiru i nestaju ali život koji je djelovao kroz njih raste sve više i više.

Dakle, iza niza promjena oblika, koje prema znanstvenoj teoriji o evoluciji izgledaju kao besmislena panorama beskrajnih promjena, vidimo život koji se neprestano razvija koristeći pri tome raznolike oblike na različitim stupnjevima evolucije. Priroda ima svoju određenu i razumnu svrhu sa svojim beskrajno raznolikim oblicima koje stalno uništava, a službena znanost joj to još uvijek  osporava. Moderna znanost je kao gluhi čovjek koji proučava glazbene instrumente velike raznolikosti i povećane finoće. On proučava instrumente velikom pažnjom ali odbija da vjeruje da postoji nešto takvo kao glazba.

Stoga nije čudno, da je teorija evolucije kakvu nam prikazuje službena znanost, vrlo dosadan predmet, stvar suhoparnih činjenica koje govore o fosilima iskopanim iz utrobe zemlje od kojih su sastavljeni skeleti, a osim toga nam daje samo djelomičan ako ne i pogrešan uvid u taj proces. S druge strane, okultizam nam prikazuje evoluciju kao dinamičnu ideju i što je više proučavamo to više nas ona oduševljava. Daje nam munjeviti uvid u sve procese Prirode, koji se odvijaju pred našim očima i sjedinjuje u jednu integralnu cjelinu sve činjenice i pojave života koje su unutar našeg znanja. Okultizam ne osvjetljava samo prošlost, već daje i munjeviti uvid u budućnost i to ne samo u odnosu na cjelokupno čovječanstvo već i na nas same kao pojedince. On nam prikazuje savršenstvo koje ćemo svi jednog dana postići i ukazuje na prečke ljestava kojima se penjemo do tog savršenstva. Ustvari, najvažnija karakteristika tog okultnog stajališta o evoluciji nije intelektualni uvid koji dobijemo promatranjem prirode na djelu već izvjesnost koju to gledište daje s obzirom na posljednji trijumf nad svim našim poteškoćama, nesavršenostima i ograničenjima. Tako smo sposobni da cijeli problem samo-kulture svladamo na znanstveni način i da razvijemo sve naše snage i sposobnosti sa istim povjerenjem koje pokazuje znanstvenik kada radi u laboratoriju.

Budući da je cilj ove knjige da obradi na razumljiv način problem samo-kulture , a ta obrada je moguća samo na širokom temelju evolucije kako nam je prikazuje okultizam, moramo se rastati od znanstvene teorije o evoluciji i upoznati se sa onim što okultizam smatra pod evolucijom i različitim stupnjevima tog dugog puta koji nas vodi ka savršenstvu. Ali prije nego li počnemo, razmotrimo prvo što ustvari znači savršenstvo, savršenstvo koje je cilj ljudskog napora.

Odmah treba jasno razumjeti da božanskom životu koji se u univerzumu manifestira u različitim oblicima nema granica postepenog razvoja. Nema te točke gdje bi se moglo reći da je krajnje savršenstvo dostignuto. Ali na ljudskom stupnju postoji ta granica koja se može označiti kao granica ljudsko carstva a postiže se kad Arhat primi petu inicijaciju na Putu Svetosti i postane  Jivanmukta ili Majstor Mudrosti. Kad Adept postigne taj određeni stupanj za Njega prestaje obaveznost reinkarnacije. On je izašao iz ljudskog i ušao u nadljudsko carstvo odakle nastavlja Svoj samorazvoj na nadfizičkim razinama. Ovo prije navedeno savršenstvo koje je dosegnuto od  jednog Majstora Mudrosti je samo relativno.

Za nas je također važno da zapamtimo da ne možemo shvatiti što je to savršenstvo dok sami to stanje ne dostignemo, jer realnosti višeg života mogu se spoznati samo neposrednim iskustvom i nikakav verbalni opis, pa čak ni najveći napor mašte nam nije sposoban dočarati njegovo stvarno stanje. Kad kažemo da ćemo pokušati razumjeti te stvari, dok smo još zatočenici intelekta, onda se pod tim misli da mi možemo tu i tamo pokušati dosegnuti isprekidana svjetla ili blijede odraze tog sakrivenog sjaja koji sasvim nadilazi ljudsku predodžbu i koje se može ostvariti nekim proširenjem samo u srcu kad nam to naš unutarnji razvoj učini mogućim.

Nakon ovog objašnjenja zauzmimo jedan panoramski pogled na taj golemi proces evolucije. Koliko god ovaj predmet proučavanja bio fascinirajući, nemoguće je u ovako kratkom prostoru kojim raspolažemo ići u njega podrobno. Sve što se može učiniti je da se navedu neke opće generalizacije i da se označe temeljne točke na tom putu na kojem svi mi putujemo.

Prema učenjima okultizma sav život koji vidimo u manifestaciji oko nas došao je iz Jedne Božanske Esence ili Principa i nakon razvitka svih svojih potencijala ponovno će se sliti u taj Božanski Izvor. Sva svojstva i snage koje povezujemo sa božanskim savršenstvom prisutne su kad život izroni iz svog Božanskog Porijekla u svom latentnom ili začetnom stanju, kao što je i stablo skriveno u sjemenu. Ta svojstva i moći razvijaju se vrlo polagano, počevši djelovati pomoću snažnih utjecaja evolucijskih sila koji dolaze izvana i utjecaja iznutra koji dolaze od stalnog pritiska Božanske Volje, a kad život nakon postizanja savršenstva opet svjesno uroni u Božanstvenost, sva svojstva i snage koje pripadaju tom posebnom stupnju savršenstva su u punoj manifestaciji.

Sljedeće temeljno učenje okultizma je da je naš sunčev sustav, koji je ogromna pozornica evolucije, u svojom sastavu sedmerostruk i prožima fizički svijet, koji možemo spoznati našim osjetilima, i još šest drugih svjetova progresivno suptilnije materije. Ti svjetovi se u teozofskoj literaturi zovu razine. Svijet koji je odmah do fizičkog i u koji ulazimo u snu i poslije smrti nazvan je astralnom razinom, a u odnosu je s našim osjećajima, emocijama i željama. Slijedeći viši svijet u kojem provodimo najveći dio našeg vremena između dviju inkarnacija nazvan je mentalnom razinom, a u odnosu je s našim mislima. Zatim dolazi budička, atmička, anupadaka i adi razina. One se odnose na naše duhovno i vječno biće i izvor su naše najviše duhovne spoznaje i snage.

Čovjek, a ustvari i cjelokupan život u svojim različitim oblicima, povezan je sa svih sedam razina našeg sunčevog sustava, ako se zadržimo za sada na čovjeku, možemo reći da on ima po jedan prijenosnik svijesti na svakoj razini. Njegov život je ukorijenjen u životu Logosa na najvišoj razini i ističe iz tog sveobuhvatnog Centra preko svih prijenosnika, koji ga povezuju sa različitim razinama. Jedna zraka božanske svijesti prolazi kroz sve prijenosnike na različitim razinama i energizira ih, predstavljajući Monadu ili Jivatmu i uzrokuje njihov postupni  rast sve dok božanski djelić ne bude potpuno razvijen, sveprisutan, svemoguć i sveznajući na svim razinama.

Ove se istine mogu prikazati sljedećim dijagramom:

Naravno moramo zapamtiti da se tu radi samo o dvodimenzionalnom crtežu koji možemo koristiti kao jedan simbol, pomoć u razumijevanju tih istina, a nikako da predstavlja transcendentne realnosti viših razina. Kad god se služimo crtežima, simbolima ili analogijama u opasnosti smo da iz njih izvučemo zaključke koji ne opravdavaju činjenično stanje.

Sedam razina sunčevog sustava predstavljeni su na crtežu sa sedam koncentričnih krugova, dok centar predstavlja Sunčev Logos ili Ishvaru koji predsjedava nad manifestiranim sunčevim sustavom za vrijeme manifestacije. Važno je da imamo na umu dok iščitavamo ovaj dijagram, da razine koje su predstavljene koncentričnim krugovima su ustvari kugle koje prožimaju jedna drugu, svaka suptilnija kugla nalazi se unutar i prožima sve ostale koje su gušće od nje. Krugovi ne označavaju veličinu kugli već njihov prostorni odnos. Naša svijest, koristeći trodimenzionalni prostor, ne može si predstaviti uvjete na višim razinama gdje mora raditi u više od tri dimenzije, pa zato teško dolazimo do predodžbe o međusobnim odnosima različitih razina. Naša svijest je sada najviše vezana na fizički svijet, najgušći i najperiferniji, koji je podvrgnut najvećim ograničenjima i obmanama. Kako prodiremo u sve unutarnjije razine ta ograničenja postaju sve manja, veo iluzije postaje sve tanji, dok napokon ne nestane u potpunosti kada dosegnemo svijest Sunčevog Logosa koji prožima i održava sve razine.

U crtežu je individualna duša ili Jivatma u manifestaciji predstavljena polumjerom koncentričnih krugova. Takav polumjer presijeca sve krugove čime ukazuje na činjenicu da zraka božanske svijesti koja predstavlja Jivatmu koja prolazi kroz sve razine i energizira sve prijenosnike te ih povezuje sa različitim razinama. Sve prijenosnike posebne Jivatme si možemo predstaviti kao da su nanizani na tu zraku svijesti, koja ih objedinjuje usprkos velikih razlika u njihovom načinu djelovanja. Prijenosnici se, počevši od fizičkog, tijekom evolucije razvijaju i postaju sposobni da služe Jivatmi na uzastopnim razinama.

Evolucija života koja dolazi od Logosa i koja se nakon razvitka božanskog potencijala vraća k Njemu u crtežu je predstavljena strelicama prikazanim u dijelovima zatvorenim između krugova. Stupnjevi involucije kroz koje je život prošao prije nego što je ušao u stupanj minerala je izvan dosega našeg mentalnog horizonta, pa dio koji je u vezi s tim stupnjevima nije istraživan i ostavljen je praznim. Svakako zapamtite da je život prije nego je stigao do mineralnog stupnja, koji većina ljudi smatra najnižim, prošao kroz tri različita ali dobro poznata stupnja. Na tim stupnjevima, koji su ustvari stupnjevi involucije a ne evolucije, život uranja sve dublje i dublje u materiju prije nego što počne da se opet uspinje i prolazi kroz proces evolucije. Tako je mineralno carstvo najniža točka u krugu koji predstavlja ciklus involucije i evolucije.

Život se stoga definitivno pojavljuje na našem mentalnom horizontu na stupnju minerala. Linija O u našem crtežu tako označava granicu između nepoznatog i poznatog. Život na mineralnom stupnju, barem što se tiče manifestacije na fizičkoj razini, vrlo temeljito su proučavali moderni znanstvenici i zakoni njegovog djelovanja su uključeni u znanstvenoj literaturi kao što su kemija, fizika, geologija i astronomija. Gledavši s izvjesnim respektom na mineralni stupanj o kojem je znanost napravila detaljnu studiju, Okultizam u određenom smislu zna mnogo. Kako god, u ovo pitanje nije nužno ovdje zalaziti.

Sljedeći stupanj u evoluciji obuhvaća biljno carstvo gdje reagiranje na vanjske podražaje postaju malo određenija nego u mineralnom carstvu, a sposobnost da se osjećaju podražaji je razvijena u većem razmjeru. Osjećaji su još neodređeni, jer astralno tijelo biljnog carstva još nije jedan organizirani prijenosnik, stoga ne možemo reći da biljke i drveće osjećaju radost ili patnju. No njihova reagiranja na vanjske podražaje nalikuju nekoj vrsti patnje ili radosti. Moramo znati da u biljnom carstvu možda ima onih sa većom sposobnošću osjećaja od najnižih članova životinjskog carstva. Ova carstva prirode nisu među sobom oštro odvojena i ima znatnih presijecanja, pa je ponekad teško odrediti kojem carstvu neki član na prijelazu pripada. Život biljnog carstva kakav se manifestira na fizičkom planu kroz fizičke organizme  također je predmet mnogih istraživanja, a zakoni i činjenice koje pripadaju tom životu obuhvaćeni su u  znanosti koja se zove botanika.

Život u biljnom carstvu bez sumnje je razvijeniji od života u mineralnom carstvu jer su biljni organizmi ukorijenjeni na jedno mjesto i ograničeni samo na podražaje iz svoje sredine. To ograničenje otpada na sljedećem stupnju razvoja u životinjskom carstvu, a mogućnost kretanja koju imaju životinje otvara vrata brojnim i raznolikijim iskustvima. A to, bez sumnje, ubrzava  opseg evolucije života i zbog toga nalazimo kod razvijenih životinja ne samo dobro razvijenu sposobnost osjećanja senzacija već i početak mentalne aktivnosti.

Potrebno je ovdje istaknuti da su astralna tijela životinja i njeni živčani sustavi već dobro organizirani, pa je zato sposobnost osjećanja zadovoljstva ili boli utoliko više razvijeno. Iz tog razloga životinja teško osjeća svaki udarac na svom tijelu iako još nije sposobna izraziti svoje osjećaje. Oni koji nanose bol životinjama ili su uzročnici te boli,  bilo da je upotrebljavaju kao svoju hranu ili na području sporta, trebali bi ovo primijetiti. Patnju koju nanosimo drugima vratit će nam se prije ili kasnije, a sveobuhvatni zakon karme ne prestaje djelovati ni tamo gdje vlada neznanje ni tamo gdje se pokušavaju naći vjerodostojna opravdanja za njihovo pogrešno činjenje. Kad bi ljudi samo znali kakvu si strašnu patnju nagomilavaju svojom okrutnošću prema životinjama ne bi jednostavno slijegali ramenima  i nastavili sa svojim zlima na krajnje neodgovoran način.

Važan doprinos koji je dala okultna znanost problemu evolucije u mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu je u tome što je razjasnila mehanizam takve evolucije. Vidovitim se istraživanjem  na višim  razinama otkrilo da se mehanizam evolucije na nižim stupnjevima razlikuje od evolucije ljudskog bića i to u jednom vrlo bitnom smislu. Niti jedan fizički organizam nižih carstava nema posebnu „dušu“ kao što to ima svako ljudsko biće. Pa je tako ustanovljeno da je grupa fizičkih organizama iste vrste vezana za jednu „grupnu dušu“ koja tako postaje i riznica za sva iskustva kroz koja su prošli ti organizmi i informirajući i energizirajući život tih oblika. Ta zanimljiva činjenica kolektivne evolucije baca svjetlo na mnoge probleme koji su povezani sa životom životinja i biljaka, a usput pokazuje na kako genijalne načine se priroda prilagodila u postizanju svojih ciljeva. Budući da se to pitanje ne odnosi na predmet koji je pred nama ne moramo ulaziti u njega detaljno i možemo sada prijeći na ljudski stupanj koji se nas, kao ljudskih bića, više tiče.

Mada je prema svim vanjskim izgledima ljudski stupanj samo nastavak prethodnih stupnjeva,  u određenom smislu on to zaista i je, potrebno je ipak znati da ulaskom života na taj stupanj dolazi do značajnih promjena, promjena koje oštro dijele život na ljudskom stupnju od onog u životinjskom carstvu. Ta se promjena, ukratko rečeno, sastoji u oblikovanju kauzalnog tijela, najperifernijeg prijenosnika individualne duhovne duše, u koju silazi život Logosa direktno odozgo i kroz koji od sada počinje djelovati  na dinamičniji način. Uvođenje u čovjeka tog novog božanskog elementa iz Prvog Logosa , a koji nije prisutan u biljkama i životinjama, budi u čovjeku tu posebnu sposobnost koja je u psihologiji poznata kao samosvijest i čini mogućim brz i neograničeni  razvoj božanskog života koji zauzima u ljudskim i nadljudskim stupnjevima. Život postaje jedna individualna jedinica božanske svijesti, a ta svijest se može širiti bez ikakvih ograničenja.

Rane faze ljudske etape prolaze u divljini, poluciviliziranim i civiliziranim uvjetima. Čovjek u svakakvim okolnostima stječe iskustva svih vrsta, a njegova se astralna i mentalna tijela polako razvijaju kako se reinkarnira pod različitim uvjetima koje je sam stvorio svojim mislima, željama i djelima. Njegovi osjećaji i emocije razvijaju njegovo astralno tijelo, razmišljajući o konkretnim slikama razvija niži um, dok mislima koje su posvećene višim stvarima razvija viši um koji djeluje kroz kauzalno tijelo. Velika većina civiliziranih ljudi svijeta postigla je u svojoj evoluciji stupanj na kojem je astralno tijelo prilično dobro razvijeno, a i niži um također do izvjesnog stupnja, ali samo kada su u pitanju znanstvenici, filozofi i drugi veliki mislioci možemo govoriti da je i kauzalno tijelo razvijeno u pravom smislu riječi.

Kad je jedna individua prošla život za životom kroz svakakva iskustva, počinje postepeno posvećivati više svojih misli višim stvarima i živjeti plemenitijim i nesebičnijim životom, sljedeći viši prijenosnik, također se polako počinje razvijati na budičkoj razini i prosvjetljenje koje dolazi sa te razine u um iskazuje se kao sposobnost rasuđivanja ili Viveka, kako se to zove na sanskrtu. Čovjek počinje cijeniti duhovne istine i intuitivno prepoznaje njihovo postojanje iako za njih nema dokaza. Ovaj Buddhi ili intuicija kako je nazvana u zapadnoj psihologiji je sposobnost kojom se prepoznaju sve duhovne istine, a bez njenog razvoja čovjek ne može postići bilo kakav napredak u sferi duhovnosti. Sam intelekt je nekoristan u području koje je izvan dosega njegove aktivnosti.

Kad je budički prijenosnik dovoljno razvijen i konačno počinje da djeluje na um, tada se rodi ona božanska pobuda koja nagovješćuje buđenje duhovne naravi. Čovjek počinje sa životnim pitanjima i postavlja pitanja o krajnjim problemima postojanja kojih duhovno uspavani čovjek nije ni svjestan. On počinje tražiti izlaz iz ovog svijeta iluzija i patnji, teži da vodi viši život duha i osjeća neku unutarnju povezanost s bližnjima koju običan čovjek teško da može razumjeti.

Ako se na tu pobudu pazi i pravilno vodi, čovjek prije ili kasnije stavi svoje noge na stazu koja vodi ka savršenstvu, konačno postigne cilj i izlazi iz ljudskog carstva. Ako se na tu pobudu ne pazi i ako se uguši nižim umom ili osujeti svjetovnim željama, onda čovjek mora lutati kroz mnoge živote gonjen čas privlačnostima nižeg života koje ga vuku na dolje, čas težnjama za višim životom koje ga vuku na gore. Ali prije ili kasnije, kao posljedica ponovljenih lekcija naučenih iz patnje, frustracija i razočarenja svjetovnog života, božanski zov postaje toliko snažan da mu se više ne može odoljeti i čovjek okreće leđa nižem životu i usmjerava svoje lice u pravcu božanskog života, počinje se penjati, korak po korak, prema planinskom vrhu.

Mi smo do sada brzinski u mislima prošli dugi put evolucije na kojem smo putovali otkad smo izašli iz božanskog i dosegli stupanj na kojem se rodila božanska pobuda u nama da počnemo misliti na naš pravi dom i načinima povratka u njega. Pogledajmo sada letimice mentalno put koji još treba prevaliti i stupnjeve koji ostaju pokriveni.

Što trebamo poduzeti kad počinjemo osjećati čežnju za višim životom? Prva stvar će biti, naravno, da duboko razmišljamo o osnovnim životnim problemima i da nam bude jasno da je za nas jedini izlaz iz svih tih problema da stupimo na stazu koja vodi ka savršenstvu i Prosvjetljenju. Potrebno je proći kroz ovaj preliminarni proces dubokog promišljanja i traganja srca vrlo temeljito i uzeti si vremena za donošenje odluka u vezi s tim bitnim pitanjima, jer u mnogim slučajevima te povremene pobude koje dolaze iznutra su prolazne naravi i rezultat reakcija koje proizlaze iz razočaranja i frustracija života. One postepeno nestaju kako privlačnosti vanjskog svijeta opet bace svoja glamurozna vela na naš um i mi potonemo ponovno natrag u uobičajeno stanje zaborava naše više sudbine. Božanska pobuda koja će nas nositi kroz mnoge živote do našeg cilja mora biti stalna i jaka, mora doći kao posljedica zrelosti duše, koja se doseže kad smo prošli kroz sve vrste iskustava i naučili lekcije koje su se trebale naučiti.

Pretpostavimo da je pobuda koju osjećamo pravog tipa, naš slijedeći korak je da pažljivo proučimo sredstva koja se mogu primijeniti za ostvarenje našeg cilja. U svijetu ima mnogo puteva i mnogo učitelja, a mi moramo pronaći naš put i našeg učitelja koji će nas moći sigurno voditi do kraja. Neki putevi koji se pojavljuju pred nama su poput slijepih aleja a neki učitelji koji žele da nas uče poput slijepaca, koji vode slijepe, a pravi će nas izbor puta i učitelja poštedjeti mnogo vremena i muka.  U slučaju onih koji su ozbiljno razmišljali o problemima života i shvatili plan evolucije neće biti teško donijeti odluku. Za njih je jedini pravi put onaj kojim su išli svi veliki Učitelji i Rišiji prošlosti i koji vodi ka savršenstvu ljudskog života, bilo da se to savršenstvo naziva Nirvana, Prosvjetljenje, Jivanmukti ili nekim drugim imenom. Jedini Učitelj kojeg mogu imati je njihovo Više Ja koje ima sjedište u njihovom srcu, koje ih je dovelo do sadašnjeg stupnja i koje je sposobno da ih vodi nepogrešivo do kraja, cilju Prosvjetljenja.

Ovo je bio samo letimičan pregled stupnjeva evolucije kroz koje moramo ići, no nemoguće je ovdje dati i pojedinosti o kvalifikacijama koje se traže od onih koji teže da stupe na Stazu koja neminovno vodi do Prosvjetljenja i Oslobođenja iz obmana i bijede ljudskog života. Postoji nekoliko knjiga u okultnoj literaturi koje pišu podrobno i daju korisne podatke o tim stvarima, iako se važni savjeti na ova pitanja mogu pronaći raspršeni diljem ove vrste literature. Mnoga važna pitanja koja su u svezi problema našeg duhovnog razvoja biti će obrađena u narednim poglavljima na odgovarajućim mjestima.

Je li moguće imati bilo kakvu ideju u pogledu proširenog stanja Jivanmukte ili Oslobođenja, savršenstva života koje je postigao onaj koji je prešao granicu koja dijeli ljudski stupanj od onog koji se nalazi onkraj te granice? Ne, osim ponešto maglovito. Ali ogromni napredak koji je učinio jedan Adept, koji je postigao taj stupanj, mogao bi se donekle prosuditi činjenicom da je u Njegovom slučaju svih pet nižih prijenosnika svijesti, fizički, astralni, mentalni, budički i atmički, potpuno razvijeni i oživljeni, i da On može raditi u svakom od tih prijenosnika kao što običan čovjek radi u svom fizičkom tijelu pri punoj svijesti. Adept mora samo usredotočiti svoju svijest na bilo koji prijenosnik od atmičkog prema dolje do fizičkog, kako bi došao u dodir sa odgovarajućom razinom i znao bilo što od onoga što želi saznati na toj razini, iako je riječ „saznati“ vrlo nespretna da izrazi djelovanje svijesti na najvišim duhovnim razinama. Ne samo to, već je i Njegova svijest uobičajeno usredotočena na atmičku razinu, pa ako On mora raditi na bilo kojoj nižoj razini On samo djelomično i privremeno usredotočuje svoju svijest na dotičnu razinu i tako ostaju svih pet nižih razina sunčevog sustava, koje se tiču čovječanstva, stalno u njegovoj svijesti, i oni čine polje Njegovog rada u ispunjenju božanskog plana.

Treba zapamtiti da je razvoj i organizacija niža tri prijenosnika: fizičkog, astralnog i mentalnog, trajao milijune godina. To je zato, jer tek kad se čovjek približava završetku ljudske evolucije i približava pragu božanske, njegova se evolucija u duhovnim područjima ubrzava ogromnom brzinom tako da za njega postaje moguće da u toku nekoliko života savlada ogromne udaljenosti koje dijele Adepta od običnog čovjeka.

Koje daljnje faze evolucije i razvoja leže onkraj u nadljudskim područjima mi ne znamo, osim imenom. Ljudski intelekt je zbunjen kad pokušava prodrijeti u ove dublje tajne i sve što možemo učiniti jest zapitati se u strahopoštovanju i poštivanju onoga što takvi uzvišeni uvjeti postojanja mogu biti. Dosta nam je da znamo da oni postoje i da postoje Oni koji iz tih nezamislivih visina obasipaju blagoslove na nas koji još uvijek živimo u dolinama obmane, patnje i smrti.

 

II POGLAVLJE

UKUPNI SASTAV ČOVJEKA

Nakon što smo pokazali što je istinski okultizam, mogli bismo ukratko dotaknuti činjenice koje su otkrili okultisti u odnosu na unutarnji sastav čovjeka. Te činjenice su posljedice istraživanja do kojih su došli mnogi istraživači koji su bili sposobni da razviju svoje suptilne sposobnosti i da ispitaju fenomene unutarnjih razina na savršeno znanstveni način. Velikom broju Adepata  su stvari suptilnih razina isto tako pristupačne i stvar su izravnog iskustva kao što su pojave fizičkog svijeta običnom čovjeku koji živi u svom fizičkom tijelu.

U prethodnom poglavlju je već bilo rečeno da čovjek ima vrlo složen sastav i da djeluje u raznim nositeljima svijesti. Njegova svijest je ukorijenjena i dio je Logosove svijesti našeg sunčevog sustava na najvišoj razini, i silazi korak po korak sve dolje do fizičke razine koji leži, tako reći, na periferiji božanske svijesti. Na svakoj razini našeg sunčevog sustava ta individualizirana jedinica svijesti prisvaja materiju koja pripada toj razini i postepeno priprema nositelj kroz koji može funkcionirati na toj razini sve uspješnije. Razmotrimo sada jednu takvu jedinicu svijesti i općenito ćemo uočiti nekoliko činjenica u svezi prisvojenih nositelja i njihov međusobni odnos.

Prvo što treba primijetiti u vezi tih nositelja, je da nositelji postaju sve manje materijalni kad se ide od periferije prema centru, a svijest postaje sve dominantnija. Prema okultnoj doktrini naš sunčev sustav je u svojoj potpunosti izveden i utemeljen na svijesti sunčevog Logosa, a manifestacija na slijedećim nižim razinama znači sve veću materijalizaciju Njegovog Života i ograničenje Njegove svijesti u progresivno sve gušća vela. U tom silaženju, razinu za razinom, svijest gubi svoje snage i svojstva, sve dok na najudaljenijoj fizičkoj razini ta ograničenja ne dosegnu krajnju granicu. Stoga je očito da kad se svijest odmakne prema unutra, kao na primjer u joga vježbama, a proces silaska se preokrene, ova ograničenja moraju padati jedno za drugim i svijest bi trebala biti sposobna funkcionirati u dosad sve većoj slobodi, približavajući se progresivno neograničenoj i bezuvjetnoj raskoši božanske svijesti. To napuštanje ograničenja i zamagljenja iskusio je svaki jogi kad je prenio svoj centar svijesti s jedne razine na drugu i dosegnuo Izvor svih svijesti. Potrebno je da shvatimo ovu važnu činjenicu, jer dok živimo na fizičkoj razini, zaokupljeni njegovim prolaznim i razmjerno dosadnim pojavama, oni nam se prikazuju vrlo živim i puni vitalnosti, dok nam realnosti viših razina izgledaju nebulozne i nerealne i stoga neprivlačne. Mi se bojimo da izgubimo vezu sa fizičkom razinom, strahujemo da budemo lišeni njegovih prolaznih radosti i ne shvaćamo da je upravo fizički svijet jedan od najdosadnijih i da je život na toj razini iskrivljen i sumoran i vrlo blijedi odraz nezamislivih divota koje su povezane sa višim područjima Duha.

Drugu stvar koju moramo uočiti u svezi sa tim nositeljima je da unatoč raznovrsnosti nositelja i velikim razlikama u naravi njihovih pojava, svijest koja funkcionira kroz njih je jedna te ista zraka božanske svijesti. U proučavanju čovjeka i njegovog složenog sastava možemo ga prikladno podijeliti na različite sastavne dijelove, ali to ne bi trebalo stvoriti dojam da u njemu djeluju različiti entiteti jedan unutar drugoga. Svijest koja djeluje kroz cijeli komplet nositelja je nedjeljiva, a samo se njezini različiti aspekti izražavaju u većoj ili manjoj mjeri već prema tome koliko su nositelji kroz koje djeluje razvijeni u datom trenutku. A ta manifestacija svijesti na jednoj posebnoj razini ovisi o unutarnjoj prirodi razine i izvedenom obojenju koje dolazi iz drugih razina kroz koje je svijest prošla. Tako na primjer, kad Jivatma djeluje kroz fizički nositelj svijesti uvjetovana je prirodom fizičke razine, ali su i svi ostali nositelji Jivatme također prisutni u pozadini i utječu na život ove razine. U trenutku smrti, kad se napusti fizičko tijelo, astralno tijelo postaje žarište svijesti i uvjet za njegovo funkcioniranje, ali su i svi ostali nositelji još prisutni u pozadini i određuju pojavljivanje. U samadhi stanju kad se ovaj centar svijesti svojevoljno pomiče iz jedne razine na drugu, jedan nositelj postaje privremeno žarište svijesti dok drugi ostaju u prednjem planu ili u pozadini kao što to prikazuje sljedeći crtež.

Gore spomenuta činjenica ukazuju na to da treba problem samo-kulture rješavati na sveobuhvatan način, uzimajući u obzir cijelu čovjekovu konstituciju. Svi naši nositelji su međusobno povezani i ovisni jedan o drugom i mi ne možemo mijenjati jedan nositelj a da ne mijenjamo ujedno, u nekoj mjeri, i sve ostale. Ako netko želi emocionalno zdravlje on ne može izolirati svoj emocionalni život i brinuti samo o tome. On jednako tako mora paziti i na svoj mentalan i fizički život, a ako želi da bude zaista zdrav onda mora paziti i na svoju duhovnu prirodu.

Sljedeća stvar koju moramo napomenuti o tim nositeljima je da, iako su različiti nositelji jedne Jivatme na različitim razinama, i različite manifestacije svijesti koja ih koristi od razine do razine, čini se da funkcioniraju u skupinama od tri. Svijest koja djeluje u svakoj grupi kao cjelini je jedna jedinica, mada je ta jedinica podređena i sadržana unutar veće jedinice slijedeće više manifestacije. Ta činjenica je prikazana u sljedećem crtežu:

Najmanji krug predstavlja ograničeni rad svijesti na najniže tri razine, kroz fizička, astralna i niže mentalna tijela, a može se uzeti kao sfera osobnosti. Sljedeći veći krug predstavlja sferu individualnosti, koja djeluje kroz atmička, budička  i kauzalna tijela i uključuje u sebi i osobnost. Individualnost je opet sadržana u daleko široj svijesti Monade, koja je ukorijenjena na Adi razini, djeluje na Anupadaka razini, a proširuje svoj utjecaj na Atmičku razinu na način koji mi to ne možemo shvatiti na nižim razinama. A Monada je ponovo na neki neshvatljivi način sadržana u sveobuhvatnoj svijesti Logosa. Tako mi vidimo da su osobnost, individualnost i monada djelomične i različito ograničene pojave svijesti Logosa. Svaka viša pojava je punija  od niže i sadržava nižu u svojem širem opsegu. U hinduskoj terminologiji osobnost, Individualnost, Monada i Logos nazivaju se Jiva, Jivatma, Atma i Paramatma.

Pokušajmo sada shvatiti što te tri komponente naše ukupne konstitucije jedna po jedna predstavljaju. Osobnost je ta obično ograničena ljudska svijest koja djeluje kroz fizičko, astralno i niže mentalno tijelo. Budući da su svi ti nositelji samo privremeni i oblikuju se nanovo sa svakom novom inkarnacijom to se osobnost smatra samo privremenom pojavom koja se rastvori i nestane čim se ta tri nositelja unište, što se događa progresivnim povlačenjem svijesti iz jednog u drugi poslije smrti. Iako svijest koja djeluje kroz osobnost nije ništa drugo do jedna zraka sunca božanske svijesti, ona ipak gubi, zbog ograničenja i obmana nižih razina, svijest o svojem božanskom porijeklu i pojavljuje se kao jedan privremeni entitet koji smatra sebe nezavisnim i odvojenim od drugih bića. Taj entitet se kreće na svjetskoj pozornici izvjestan broj godina, a onda se povuče na suptilnije razine poslije smrti fizičkog tijela, i nakon što je proveo duži ili kraći period na tim razinama napokon se rastvori i nestaje zauvijek. A ljudi koji se identificiraju sa tim iluzornim entitetom ostaju zaokupljeni svojim sitnim interesima, nesvjesni svoje veće sudbine i daleko sjajnih života koji je sakriven iza maske osobnosti. Mali broj ljudi koji vide kroz obmanu staju na stazu koja ih u konačnici vodi do ostvarenja njihove božanske prirode i omogućuje im da koriste osobnost kao instrument svog Višeg Ja. Velika većina se rodi, živi i umire u toj obmani, prolazeći iz života u život, nesvjesni svoje prave prirode poput cvijeća na livadi ili ptica i divljači u šumi.

Sljedeća viša komponenta naše unutarnje konstitucije je Individualnost, Više Ja, koje se različito naziva kao Ego ili Jivatma i djeluje kroz kauzalno, budičko i atmičko tijelo. Individualnost predstavlja duhovni element u čovjeku i Besmrtno Ja koje traje iz života u život. Taj besmrtni ego postepeno razvija sve božanske atribute i moći unutar sebe za vrijeme dugog eonskog perioda njegove evolucije. Upravo kao što postoji neka vrsta jedinstva i povezanosti u radu fizičkog, astralnog i nižeg mentalnog tijela koji daju svijesti, koja djeluje kroz njih, osjet osobnosti, tako su isto viša tri tijela koja rade na atmičkom, budičkom i višem mentalnom planu, tijesno združena zajedno i daju neku vrstu jedinstva svijesti koja djeluje kroz njih, a ta se sjedinjena svijest zove individualnost. Ta je individualnost, iako radi pod ograničenjima odnosnih razina, ipak daleko iznad grubih obmana koje zamračuju viziju osobnosti i čine je da misli o sebi kao o jednom odvojenom entitetu koji se mora boriti za svoju nezavisnu egzistenciju protiv svih drugih manifestacija božanskog života. Čovjek je, kao Više Ja, svjestan svoje božanske besmrtne prirode, on je svjestan jedinstva života i svog jedinstva sa tim životom, a zna i za božansku svrhu u evoluciji. On ima sjećanje na sve odvojene živote kroz koje je prošao u uzastopnim osobnostima, može se poistovjetiti u svijesti sa svim živim bićima kroz budički nositelj, i može da se dotakne božanske svijesti kroz atmički nositelj. Postupnim nastavljanjem evolucije pojavljuje se u Individualnosti znanje, mudrost i moć, atributi Božanskog života, i to u sve većoj mjeri, jer “njegova budućnost je budućnost nečega čiji rast i veličanstvenost nemaju granica”.

Ali čak ni ovaj Viši Besmrtni Ja, koji je duhovni element u čovjeku, ne predstavlja najviši aspekt njegove prirode. U njemu prebiva vječna Monada, Purusha Samkhya filozofije, Atma Vedante, tajanstveno Biće o kojem ne možemo stvoriti nikakvu ideju, premda je Ona temeljna jezgra našeg kompleksnog bića. Ego je besmrtan i iako ima neizmjerno dug život u usporedbi s osobnošću, iako je nastao u određenom trenutku, stvaranjem kauzalnog tijela, on također prestaje postojati. Ali Monada je onkraj vremena i živi u vječnosti. Ona je u suštini jedno sa Sunčevim Logosom, zraka Božanskog Sunca, ukorijenjena na Adi razini, sa središtem svijesti na Anupadaka razini i zasjenjenjem i utjecajem na Individualnost na atmičkoj razini. Ono što se pojavljuje kao evolucija i razvijanje Individualnosti na nižim razinama je na neki misteriozni način vječno prisutno u Monadi. Zato se ne razvijamo slučajno, nego postajemo nešto što smo već u našoj vječnoj prirodi. Ta je ideja paradoksalno izražena u dobro poznatoj okultnoj maksimi: “Postanite ono što jeste”. Svaka Individualnost je jedinstvena jer je posljedica izražavanja arhetipa, koji je na neki način neshvatljiv ljudskom intelektu, postoji unutar Monade i postupno se izražava u vremenu i prostoru u evolucijskom procesu. Sve to, naravno, izgleda apsurdno pukom intelektu koji je znatno manji izraz Stvarnosti i stoga se ne može očekivati da će bez svjetla intuicije razumjeti više aspekte Istine. Ali u viziji viših razina, ono što se čini besmisleno intelektu postaje jasno kao svjetlo dana, a paradoksi nižeg života pretvaraju se u nedjeljive i žive stvarnosti višeg života.

Tako mi vidimo da iako je svaka pojedina jedinica svijesti, koja se zove Monada ili Purusha, u konačnoj analizi samo središte kroz koje svijest i život Logosa pronalaze izraz na različitim razinama. U razmatranju takvog ukupnog ustroja još se uvijek moramo baviti sa tri jasno označene i različite komponente. Svaka niža komponenta je djelomična i ograničenija ekspresija slijedeće više komponente, a njena je svrha u evolucijskoj shemi da podnese razvijanje te više komponente.

Funkcija osobnosti u ostvarenju razvoja Individualnosti najbolje se može razumjeti iz rasta stabla. Stablo svake godine u proljeće izbacuje novo lišće, kroz lišće upija ugljični dioksid, koji se nakon mnogih promjena asimilira u tijelo stabla i podvrgava ga rastu. Stablo odbacuje svoje lišće u jesen, ali prije nego što se to dogodi, obogaćeni biljni sok se povuče u tijelo da bi se ponovno vratio kroz novo lišće sljedećeg proljeća. Iz godine u godinu ovaj se proces ponavlja i stablo posljedično postaje sve veće i jače. Na sličan način Individualnost uzima novu skupinu tijela na najnižim ravnima i izlaže dio sebe u novo oblikovanu osobnost. Ova osobnost živi svoj dodijeljeni raspon života na zemlji, prikuplja brojna iskustva, ali prije nego što se raspusti i nestane nakon uživanja u Nebeskom životu, predaje svoje iskustvo Individualnosti, i na taj način obogaćuje njegov život i podupire njegov rast. Dakle, svaka uzastopna inkarnacija služi da dovede do većeg savršenstva sposobnosti i moći koje su latentne u Jivatmi i pružaju učinkovitiji instrument za iskazivanje božanskog života.

Na sličan način, ali koji mi jedva možemo shvatiti, individualnost je djelomični izraz Monade i podvrgnuta Njegovu otkrivanju, iako riječ ‘otkrivanje’ teško pruža nekakav pojam o tom procesu na najvišim razinama, kojeg je evolucija odraz na nižim ravninama. Nemamo riječi o ovom procesu koji se mora odvijati na razinama Monade i koji odgovara postupnom otkrivanju svih božanskih osobina i moći u Jivatmi na razinama Atme, Buddhi i Višeg Manasa. Ipak, na Njenoj razini mora se događati nešto takvo i daleko ogromnije prirode, jer sve što se događa na nižim razinama odraz je nečega daleko većeg i ljepšeg na višim razinama. „Kako gore, tako i dolje.“

Ne samo da niže odražava više, već i sve što se događa na nižim razinama ima svoj odraz i utjecaj na višim razinama. Unutarnji i vanjski, viši i niži izgleda kao da djeluju i reagiraju jedno na drugo, a između sebe iznose proces koji vidimo kao evoluciju ili otkrivanje.

Razumijevanje odnosa koji postoji između osobnosti i Individualnosti također će baciti nešto svjetla na neke od temeljnih problema duhovnog života. Iz gore spomenutog će se vidjeti da sve dok je svijest ograničena unutar sfere osobnosti, i dok se poistovjećujemo s tom iluzornom cjelinom koja se pojavljuje u svakoj inkarnaciji, mi smo za sve praktične svrhe taj entitet i moramo dijeliti njegovu sudbinu. Ako živimo samo u našim mislima i emocijama i ostajemo u potpunosti privučeni privremenim interesima nižeg ja, onda s raspadom ovog ja, što je neizbježno, također umiremo. Ali pretpostavimo da se naše središte svijesti mijenja od osobnosti do Individualnosti i shvaćamo, ne samo mislimo ili osjećamo, da smo ta duhovna cjelina koja je svjesna svoje božanske prirode, i da osobnost postaje samo privjesak nas samih, baš kao što je to i naš kaput, a ono što se događa s osobnošću zapravo da ne utječe na nas. Ako naš kaput postane istrošen i rastrgan, ne osjećamo se nesretnim jer znamo da ga možemo odbaciti i dobiti drugi, ali ako naše fizičko tijelo stari, osjećamo se nesretnim kao da je sve gotovo s nama. Zašto? Zato što se poistovjećujemo sa fizičkim tijelom, iako intelektualno možemo znati da je to samo jedan instrument.

Dakle, pravi problem duhovnog života je nekako pomaknuti ovaj fokus svijesti koji se sada nalazi u osobnosti u Individualnost i živjeti iz tog centra, koristeći osobnost kao puki instrument na nižim razinama. Kada to uspijemo, još uvijek radimo kroz naše fizičko tijelo, naše umove i emocije, ali smo svjesni ovog dualizma između našeg Pravog Ja i tijela koje koristimo na nižim razinama. Mi smo stalno svjesni naše više prirode i kada koristimo niža tijela, svjesni smo da silazimo u njih, kako bismo ih mogli koristiti na odgovarajućim razinama. Ta uspostava svijesti u višim duhovnim područjima daje nam slobodu, besmrtnost i blaženstvo, jer nas čini neovisnim od osobnosti koja je podložna svim vrstama ograničenja, promjena, iluzije i smrti. Besmrtnost i mir ne mogu se nikada naći u sferi osobnosti i uzaludno ih je tamo tražiti. Možemo produžiti naše fizičko postojanje na duže vrijeme, živjeti na Nebu tisućama godina, ali doći će vrijeme kada će uzroci koje smo stvorili u proteklom utjelovljenju biti iscrpljeni i ta će osobnost otopiti i više nikad ne doći u postojanje.

Tako mudar čovjek shvaća činjenicu i zna da plovi brodom koji mora potonuti jednog dana pa žuri da uhvati najraniju prigodu da pronađe čvrstu zemlju odakle može mirno gledati ljuljanje valova oceana postojanja. Ova čvrsta zemlja je ta duhovna svijest koja stalno boravi u nama i naš je pravi dom. U kasnijim stadijima evolucije fokus svijesti se pomiče dalje i stabilizira se na razini Monade, a odatle se kontrolira i vodi život individualnosti. Uvijek prema unutra prema Centru koji predstavlja svijest Logosa, fokus se kreće u dugim eonima našeg evolucijskog napretka, iako nikada ne može dosegnuti Centar. “Ući ćete u svjetlost, ali nikada nećete dodirnuti Plamen.”

Potrebno je također podsjetiti čitatelja da Duhovna evolucija znači pomicanje središta svijesti prema božanskom Središtu našeg bića i sve više i više ostvarenja naše božanstvenosti. To ne znači usavršavanje osobnosti koja po svojoj naravi mora ostati u velikoj mjeri nesavršena i ograničena. Duhovno razvijanje Individualnosti zasigurno se odražava u osobnosti, ali samo u ograničenoj mjeri, ograničenjima koja su svojstvena nižim razinama koje sprečavaju puni izraz. Potrebno je istaknuti ovu činjenicu zbog zbunjenosti koja se ponekad pojavljuje u umovima nekih ljudi s obzirom na to pitanje.

 

III POGLAVLJE

samo-kultURA – ZNANOST

Jedna od upečatljivih obilježja današnjice je nedostatak bilo kakvog stvarnog razumijevanja čovjekove prirode. Čovjek pokušava saznati o svemu u svemiru. Može sa sigurnošću reći od čega su napravljene zvijezde koje su milijunima kilometara daleko. Temeljito poznaje sastav atoma i molekula, ali o sebi ne zna gotovo ništa. Ono što je još zanimljivije, zadovoljan je da živi svoj život bez zabrinutosti o tome odakle dolazi, koja je njegova prava priroda, zašto je ovdje u ovom svijetu, i kamo ide nakon smrti. Zapravo zadivljujuće je kako velika većina ljudi može proživjeti svoj život bez postavljanja tih prirodnih pitanja ili čak i spoznaje da postoje.

Jedan od izravnih posljedica toga odsustva bilo kakvog određenog znanja o prirodi čovjeka i njegovom unutarnjem ustroju je neodređenost naših ideja s obzirom na ljudski karakter. Riječ „karakter“ općenito se koristi na vrlo nejasan način za mentalne i moralne kvalitete, kao i idiosinkrazije (nesnošljivosti, op.prev.) koje karakteriziraju pojedinca. Pravi je čovjek sa svojim brojnim nositeljima svijesti koji stoji iza fizičkog nositelja nepoznat i nepriznat i sve što njegova složena priroda može izraziti kroz relativno gust i neelastičan medij fizičkog nositelja uzima se za njegovu pravu prirodu. Uzimajući u obzir ljudska bića u masi, nalazimo da se pod određenim okolnostima ponašaju na tipičan način. Sve takve tipične načine ponašanja nazivamo ljudskim osobinama i svakom modu dajemo posebno ime. Ali vrlo malo znamo o tome zašto se ljudska bića ponašaju na te posebne načine i kako su ti različiti elementi ljudskog karaktera međusobno povezani. Neke od tih ljudskih osobina su samo fizičke navike, druge su povezane s našom emocionalnom ili mentalnom prirodom, dok su neke očito duhovne prirode. Neka riječ “karakter” sumira sve njih bez razlike.

S takvom zbrkom ideja na tu temu teško se može razviti Znanost o izgradnji karaktera. Primjenom određenih empirijskih metoda moguće je provesti određene promjene u našim karakterima, ali takvi napori moraju biti slučajni i ograničenog opsega. Za pravu Znanost o izgradnji karaktera trebali bismo, prije svega, imati jasnu predodžbu o prirodi čovjeka, njegovom ukupnom ustroju i snagama i u njemu latentnim sposobnostima. Onda bismo trebali znati zakone koji upravljaju radom svijesti kroz različite nositelje, koje čovjek koristi na različitim razinama Sunčevog sustava. Ali samo poznavanje tih zakona nije dovoljno. Morali bi razviti razrađenu tehniku, ​​koja bi nam omogućila primjenu tih zakona na različite probleme povezane s evolucijom nositelja i razvojem svijesti. I na kraju, trebali bi imati jasnu ideju u odnosu na ono na što ciljamo, na cilj koji želimo doseći i na različite faze na putu koji vodi tom cilju. Samo se u okultizmu mogu pronaći svi ti elementi potrebni za razvoj zadovoljavajuće Znanosti  izgradnje karaktera.

Pokušajmo sada razumjeti što je karakter prema okultizmu. Cijeli je pojavni univerzum, prema okultnoj filozofiji, izraz Božanskog Života koji izgrađuje oblik za oblikom i pokušava izraziti sebe kroz te oblike sa sve većom savršenošću. Ovaj izražaj je dosegao vrhunac u onim individualiziranim jedinicama svijesti koje predstavljaju ljudska bića i čiji nositelji nude polje za višestruki izražaj božanskih osobina. Ako uzmemo jednu takvu jedinicu na razmatranje, nalazimo stalni međuodnos između svijesti i nositelja kroz koje ona djeluje, takav uzajamni međuodnos pretpostavlja različite obrasce, od kojih su neki zajednički svim ljudskim bićima, dok su drugi svojstveni svakoj individui. Ovi obrasci izražavanja koji su zajednički ljudskim bićima su uobičajene ljudske osobine s kojima smo upoznati, a sve one specifične osobine, koje određeni pojedinac može imati, čine njegov karakter.

S obzirom na veliku raznolikost oblika koje ovi modusi izražavanja poprimaju u stvarnom životu, prirodno je ispitati, postoji li neki ishodišni odnos između tih različitih ljudskih osobina, i ako je tako, koja je priroda takvog odnosa. Unatoč očiglednih poteškoća u razvrstavanju različitih ljudskih karakteristika, problem nije tako težak kao što se čini, pod uvjetom da slijedimo ispravni trag ovog razvrstavanja. Taj se trag nalazi u trostrukoj prirodi Božanskog Života, doktrini koja se nalazi u jednom ili drugom obliku u gotovo svim velikim svjetskim religijama. Ova trostruka priroda u odnosu na svijest daje tri temeljna aspekta koja se nazivaju Sat, Chit i Ananda, a u odnosu na materiju, tri temeljne kvalitete koje se nazivaju Tamas, Rajas i Sattva. Svijest i materija su posljedica primarne diferencijacije Nemanifestiranog Apsoluta.

Trojstva, koja se mogu opaziti svuda u prirodi, posljedica su odražavanja ovih temeljnih trojstava svijesti i materije na nižim razinama, a velika raznolikost pojava posljedica je različitih uvjeta, koje osiguravaju uzastopne razine i bezbrojne permutacije i kombinacije koje proizlaze u takvim pojavama.

U fascinantnost ovog načina razmišljanja ovdje nije moguće detaljnije ulaziti. Ono što je ovdje nužno za shvatiti je da su sve one dobro poznate pozitivne osobine i svojstva, koje čine karaktere različitih pojedinaca, samo oblici izražavanja tih temeljnih aspekata božanske prirode na nižim razinama pojavnosti, baš kao što su i sve boje koje nalazimo u prirodi, ili umjetno pripremljene, različite kombinacije tri osnovne boje – plave, crvene i žute. Nekoliko ilustracija će to učiniti jasnim.

Kada se Sat aspekt svijesti odrazi u sferi osobnosti, on može dovesti do niza kvaliteta kojima se, premda se izvanjski razlikuju jedna od druge, temeljitijim ispitivanjem pronalazi zajednički temelj. Uzmimo, primjerice sljedeće dobro poznate osobine karaktera: hrabrost, snaga, odlučnost. Ako analiziramo te kvalitete vidjet ćemo da one predstavljaju samo različite načine pojavljivanja načela stabilnosti obuhvaćene Sat aspektom. Kada osoba slijedi unaprijed određenu liniju djelovanja, unatoč opasnostima koje joj prijete, kaže se da ima hrabrosti. Ona pokazuje stabilnost u poteškoćama. Kada osoba slijedi unaprijed određen smjer djelovanja unatoč iskušenjima koja je napadaju, kaže se da ima snagu. Ona pokazuje stabilnost usred iskušenja. Kada se osoba drži odabrane linije djelovanja unatoč alternativnim načinima djelovanja pred sobom, kaže se da pokazuje odlučnost karaktera. Ona pokazuje stabilnost usred mentalnih smetnji. Tako vidimo da su ova karakterna svojstva, koja se izvana toliko razlikuju, zapravo princip stabilnosti koji se pojavljuje pod različitim životnim uvjetima. Stabilnost je temeljna osobina Volje koja je odraz Sat aspekta svijesti.

Ista je i u slučaju druga dva aspekta. Kada se Ananda aspekt svijesti odražava u sferi osobnosti, on potiče mudrost. Jedno od temeljnih obilježja mudrosti je opažanje jedinstva života koji se pojavljuje kroz sve oblike. Na višim razinama Duha ovo opažanje je izravno i jasno, ali u području osobnosti ovo jedinstvo se samo osjeća i pojavljuje kao ljubav u različitim oblicima. Sve kvalitete kao što su privrženost, suosjećanje i predanost, temelje se na tom neizravnom opažanju jedinstva, a razlike u vanjskom obliku posljedica su različitih okolnosti pod kojima se izražava osjećaj jedinstva. Stoga, kada osjećamo unutarnju sličnost s drugom osobom, bez obzira da li je li ta osoba povezana s nama u ovom životu ili ne, kažemo da ljubimo. To je ljubav povezanosti iz prošlih života u različitim vrstama odnosa. Kada vidimo drugo ljudsko biće u ponižavajućem stanju, božanski život nadvladan slabostima koje opkoljavaju tijela, naša ljubav odlazi tom palom bratu i kažemo da suosjećamo. Ljubav je prilaženje onima koji su slabi i trebaju naše suosjećanje i pomoć. Kada vidimo drugog pojedinca koji utjelovljuje ideal koji obožavamo i kada naša ljubav odlazi tom pojedincu i želimo povezati naš život s njegovim višim životom, kažemo da pokazujemo predanost. To je ljubav dana osobi koju prepoznajemo kao nama nadređenu u mudrosti, snazi ili znanju. Pa tako ponovno vidimo da su brojni elementi ljudskog karaktera samo odraz aspekta svijesti nazvanog Ananda u različitim uvjetima ljudskog života.

Kada se treći aspekt svijesti odrazi u sferi osobnosti, on potiče znanje o konkretnim predmetima. Promatranje, pamćenje, rasuđivanje i druge funkcije nižeg uma naći će se pod različitim uvjetima i putem pažljive analize pukim odrazom Chit aspekta svijesti. Tako, na primjer, kad se stavimo u mentalni dodir sa bilo kojim nepoznatim predmetom putem naših fizičkih osjetila, kažemo da ga promatramo. Promatranje je aspekt uma koji skuplja svoj materijal. Kada um stekne dojam o bilo kojem predmetu koji kasnije može koristiti u svojim operacijama, memorija ulazi u igru. Memorija je um koji zadržava svoj materijal za buduću uporabu. Kada se različiti predmeti, koji su promatrani, usporede, sučele i donese umni zaključak, kaže se da je to rasuđivanje. Rasuđivanjem um uspostavlja odnos između predmeta koje je promatrao i onih zadržanih u skladištu memorije. Sve te mentalne sposobnosti povezane su sa znanjem na ovaj ili onaj način i izvedene su iz Chit aspekta svijesti.

Ono što je rečeno u prethodnim pasusima trebalo bi pokazati da su sve ove ljudske osobine i sposobnosti koje nazivamo različitim imenima samo pojave tri aspekta svijesti u svim njenim permutacijama i kombinacijama. Neke od tih karakteristika su jednostavno derivati jednog određenog aspekta, dok su druge složeni derivati više od jednog aspekta, izrazi koji se dalje modificiraju i kompliciraju osobenim karakterom različitih nositelja prema tome koliko satvičkog, rađasičkog ili tamasičkog elementa prevladava u njima. Bilo bi to zanimljivo istraživanje ako bi se analizirali i proučili svi poznati elementi ljudskog karaktera do njihovog izvora, što bi definitivno pokazalo da su sve naizgled raznolike i komplicirane pojave i ponašanja u ljudskom životu, posljedica svjetlosti božanske svijesti razbijene u bezbroj boja pomoću nositelja Jῑvātmi koje sudjeluju u evolucijskoj shemi.

Gornji pogled prirode ljudskih karakteristika i sposobnosti možda će nam omogućiti da do određene mjere shvatimo što je ljudski karakter i da tako postavimo temelje prave Znanosti o izgradnji karaktera. Karakter određenog pojedinca, kako ga trenutno vidimo, zbroj je svih različitih načina na koje se njegova svijest očituje, putem njegovih različitih nositelja – fizičkog, astralnog, mentalnog i duhovnog. Ovaj zbroj može biti samo manji dio od sveukupnih načina manifestacije, koji su mogući božanskoj svjesnosti, koja kroz njega djeluje. Kako pojedinac napreduje, sve te mogućnosti koje su zaključane u tom božanskom djeliću prelaze, jedan po jedan, od skrivenog do razvijenog, a karakter postaje bogatiji i učinkovitiji instrument božanskog života koji kroz njega djeluje.

Moderna znanost daje prekrasnu analogiju za ovo postupno pojavljivanje osobina iz latentnog stanja. Ako se čvrsta tvar, kao što je komad metala, progresivno zagrijava, počinje titrati različitim frekvencijama. Kada se tijelo usija, ti se titraji mogu analizirati spektroskopom, a spektar koji nam daje jasno pokazuje koji su titraji aktivni u usijanom tijelu. Kako temperatura tijela raste, korak po korak, pojavljuje se sve više linija i spektar usijanog tijela postupno se približava spektru sunca u kojem su prikazani svi mogući titraji. Tamne crte ili pruge u takvom spektru predstavljaju odsutnost titraja odgovarajućih frekvencija, a broj takvih tamnih linija ili pruga postaje manji kako temperatura tijela raste i gama titraja postaje sve potpunija.

Analogija te pojave s ljudskom evolucijom i progresivnim pojavljivanjem svih vrsta sposobnosti i moći sasvim je očita. Svi atributi božanskog života prisutni su u latentnom obliku u svakom pojedinačnom djeliću Božanstva, kojeg predstavlja Jivatma. Kako se Jivatma razvija, te se osobine očituju jedna za drugom i postupno se pojedinac približava tom stanju relativnog savršenstva u kojem su svi atributi u punom očitovanju. Tako je karakter pojedinca uistinu jedan nepotpun spektar božanskih osobina koje pokazuje u određenoj fazi svog razvoja, svjetlo svijesti koje se očituje kroz nesavršene nositelje, koji pokazuju samo djelomični spektar. Karakter Savršenog Bića pokazuje cjelokupni spektar božanskih osobina i nalikuje spektru sunca, dok je obični nesavršeni pojedinac sličan spektru koji daje čvrsto usijano tijelo, koje pokazuje nekoliko svijetlih linija razvijenih osobina odvojenih tamnim linijama nerazvijenih osobina. Okultizam ne prihvaća postojanje loših osobina. To su tamne linije ili trake spektra karaktera koje će s vremenom nestati kako pojedinac napreduje i razvija odgovarajuće pozitivne osobine.

Iz gore navedenog treba biti jasno, da izgradnja našeg karaktera, u najširem smislu riječi, nije ništa drugo nego izvlačenje iz skrivenih udubina naše božanske prirode svih onih osobina koje već postoje u latentnom obliku i time sve više približavanje naše nesavršene prirode toj božanskoj savršenosti, koja sadrži sve te osobine u skladnoj i uravnoteženoj cjelovitosti. Ako je izgradnja karaktera znanost, nju bi se trebalo moći učiniti sustavno i znanstveno. Ona se može učiniti sustavno, jer znamo što moramo učiniti i kako to moramo učiniti, posljedično znanju, koje nam je stavljeno na raspolaganje od strane Adepata okultizma. Ona se može učiniti znanstveno, jer je taj razvoj osobina prirodan proces kojim upravljaju zakoni koji su jednako nepromjenjivi i pouzdani kao i zakoni koji upravljaju fizičkim svijetom.

Za ovaj proces unutarnjeg razvoja upotreba izraza “izgradnja karaktera” nije sasvim prikladna i može učeniku na dva načina dati krivi dojam. Prvo, može mu dati dojam da nešto mora biti izgrađeno, poput zgrade ili stroja, dok je stvarni proces oslobađanje unutarnje stvarnosti koja već postoji u svojoj punini negdje unutar nas. Proces je zapravo postupan i rastuće oslobađajući za život beskonačnih mogućnosti, progresivno šireći svijest, koja će u konačnici obuhvatiti sve u svemiru. Ono što se mora izgraditi i razviti u ovoj fazi, nije život i njegov izraz, već niži nositelji, kroz koje božanski život u nama pronalazi izraz. Drugi pogrešan dojam koji bismo mogli dobiti pojmom “izgradnja karaktera” jest, da karakter koji razvijamo ograničava i određuje slobodu izražavanja Života. Ako je um stvoren da djeluje u određenim zdravim obrascima ponašanja, to ne ograničava njegovu slobodu i djelovanje od oblikovanja određenih poželjnih i potrebnih fizičkih navika koje određuju naš fizički život. Nisu te navike, fizičke ili mentalne, ograničile slobodu izražavanja, već nedostatak Buddhija ili Viveke. Navike nas čine nesvjesnima za ta ograničenja i na taj način dominiraju. Što se naša viša priroda više razvija i preuzima upravljanje nad nižim nositeljima, to manje štetne i škodljive te navike postaju. One samo omogućuju duši da se povuče u mehanizam nesvjesnog uma fizičkih i mentalnih aktivnosti koje bi inače zahtijevale njegovu pozornost i nepotrebno gubile vrijeme i energiju. Ako držimo te činjenice na umu, možemo nastaviti koristiti dosadašnji dobro poznati izraz “izgradnja karaktera” za tu transformaciju naše niže prirode, koja nam omogućuje da izrazimo svoju Duhovnu prirodu u sve većoj mjeri.

Problem razvoja savršenog karaktera uglavnom je problem proučavanja svih naših nositelja i njihovih uloga, a zatim i poduzimanja potrebnih koraka za usavršavanje uloga tih nositelja. To nije moguće učiniti na temelju sadašnjih znanja koja su dostupna u znanosti, filozofiji ili religiji. Ni u jednom od njih ne nalazimo potrebne elemente za izgradnju Znanosti o izgradnji karaktera. Potrebno znanje za takvu znanost nalazi se samo u okultizmu, čiji Adepti već stoljećima eksperimentiraju u tom smislu i uspijevaju razviti učinkovitu tehniku ​​u tu svrhu. U sljedećim poglavljima učinjen je jedan pokušaj iznošenja, jednog po jednog, čovjekovog nositelja, kako bi se bavili njihovim pripadajućim ulogama, onoliko koliko ih možemo razumjeti na nižim razinama, a zatim pokazati pripremne korake kojima se ove uloge mogu poboljšati. Samo na taj način moguće je sustavno rješavati problem samo-kulture.

Ne samo da se ovaj rad na izgradnji našeg karaktera pokušava učiniti na sustavan način, već i u znanstvenom duhu. To znači dvije stvari. Prvo, treba usvojiti znanstveni stav prema cijelom problemu. Znanstveni stav znači, da moramo jasno shvatiti, da u radu sa svim tim nositeljima, radimo u sferi prirodnih zakona, koji su jednako pouzdani kao i zakoni fizičkog svijeta, na kojima je izgrađena cjelokupna struktura moderne znanosti. Potrebno je naglasiti tu činjenicu, jer postoji opća zabluda, koja prevladava u odnosu na sve aspekte života, koji ne dolaze u domenu fizičkog. Obični svjetovni čovjek, pa čak i napredni mislioci i znanstvenici, općenito imaju vrlo usko gledište u odnosu na sve stvari mentalne ili moralne prirode. Smatraju zdravo za gotovo da se sve u fizičkom svijetu događa u skladu s nepromjenjivim prirodnim zakonima, ali da se u sferi našeg mentalnog ili moralnog života ništa ne smatra definitivnim i izvjesnim, a vrlo malo ljudi uzima takozvane mentalne i moralne zakone ozbiljno. To doista znači da pretpostavljamo da je jedan dio svemira uređen, dok je ostatak svemira u kaosu, a apsurdnost tog stava nije općenito shvaćena od strane ljudi koji su previše zaokupljeni fizičkim da bi vidjeli nešto onkraj njega.

Postoji jedan kriterij, po kojem možemo prosuditi da li smo čvrsto utemeljeni s obzirom na našu vjeru u zakone unutarnjeg života. Da li nas neuspjeh u postizanju očekivanih rezultata, u bilo kakvim pokusima koje činimo u našem unutarnjem životu, deprimira i dovodi u sumnju valjanost tih zakona? Ili smatramo da je takav neuspjeh samo posljedica toga što nismo osigurali sve potrebne uvjete za uspjeh? Mnogi ljudi, koji se bave samo-kulturom i počnu raditi na svojim mislima i emocijama, osjećaju se obeshrabreni jer ne dobivaju dovoljno brzo očekivane rezultate, a neki se čak i odreknu svih napora u tom smjeru, misleći da u ovom području ljudskog nastojanja ne postoji ništa izvjesno. Takav stav je potpuno neznanstven i pokazuje da nisu razumjeli samu osnovu samo-kulture.

Znanstveni stav prema tim problemima također znači, da pojave višeg života ne bismo trebali smatrati nečim tajanstvenim. Istina je da tim višim područjima nevidljivog moramo pristupiti u duhu poštovanja, ali ne smijemo zaboraviti na činjenicu da su ta područja podložna prirodnim zakonitostima njihovih vlastitih sfera i da se tajne tih područja mogu steći samo eksperimentiranjem i pravilnim korištenjem zakona koji djeluju u njima. Sve činjenice i zakoni, koji u svojoj cijelosti čine okultizam, ne otkrivaju se bilo kakvim tajanstvenim procesom, već eksperimentiranjem uz pomoć nad-fizičkih sposobnosti i snaga. Oni su neprekidno i stalno provjeravani od strane učenika i Adepata okultizma, koji su utabali taj put unutarnjeg razvoja i utvrdili da su njegovi zakoni potpuno pouzdani pod svim uvjetima. Tako da kada učenik uđe u ovo golemo i fascinantno polje svoje unutarnje prirode i poduzme iskopavanje svih vrsta izvanrednih sposobnosti i osobina, treba shvatiti da može dobiti sve što želi, pod uvjetom da ima ključ znanja i volju da ustraje unatoč svih poteškoća koje će mu na putu doći. Ali samo teoretsko znanje nije dovoljno. On mora eksperimentirati. On mora sam provjeravati i steći izravno znanje o zakonima unutarnjeg života i razviti tehniku učinkovite primjene tih zakona. Samo na taj način on može stalno napredovati u spoznaji svoje vlastite nedokučive prirode i vanjskog svemira u kojem živi.

Ali trebamo biti na oprezu zbog jedne stvari. Činjenica da su fenomeni uma podložni prirodnim zakonima ne znači da se rezultati mogu dobiti brzo i na isti način kao u slučaju fizičkih ili mehaničkih pojava. Rezultati eksperimenata u području mehanike, kemije ili fizike pojavljuju se odmah jer u njih nisu uključeni životni procesi. Tamo gdje su uključeni životni procesi, fenomen ne samo da postaje mnogo složeniji, već se rezultati dobivaju i nakon relativno mnogo dužeg vremena. U slučaju bioloških fenomena potrebno je mnogo dulje vrijeme da se pojave i ne dobiju se sa istom sigurnošću kao u slučaju mehaničkih pojava. S obzirom na složenost procesa, daleko smo podložniji da ćemo propustiti ili ignorirati neke čimbenike, a to objašnjava neuspjeh. Čim se to uzme u obzir, rezultati se pojavljuju u skladu očekivanjima. Zato i ne govorimo da biologija nije znanost zbog tog vremenskog zastoja ili neizvjesnosti. Ona ostaje znanost unatoč tome. Rezultat u konačnici ovisi o prirodnim zakonima, bez obzira na to koliko to dug i složen proces može biti. Slično tome, u slučaju mentalnih i duhovnih pojava, vremensko kašnjenje ili neuspjeh u postizanju rezultata, pod određenim uvjetima, ne znači da ne postoje nepromjenjivi zakoni koji djeluju u tim sferama. To samo znači da su uvjeti drugačiji, kompliciraniji i zahtijevaju daleko inteligentnije usklađivanje svih uvjeta koji osiguravaju uspjeh. Zato nemojmo misliti da je zbog toga što je polje samo-kulture upravljano prirodnim zakonima, naš zadatak rutinski, poput pripreme automobila i vožnje na odredište. Problem je prepun svih vrsta poteškoća i komplikacija, koje zahtijevaju pažljivo rukovanje i strpljiv i dugotrajan napor. Ali rezultati se temelje na prirodnim zakonima i stoga je naš konačni uspjeh siguran. Samo u tom smislu samo-kultura ili joga je znanost.

Cilj samo-kulture već je naširoko prikazan u prethodnom poglavlju. U suštini, to je život savršene slobode u svjesnoj istodobnosti s božanskim Duhom i posjedovanje savršeno ovladanih snaga i sposobnosti, koje pripadaju svim razinama izvršavanja božanske Volje. Ali to je cilj koji aspirant može doseći tek nakon nekoliko života intenzivnog napora. Ima li samo-kultura onda što za ponuditi u neposrednoj sadašnjosti i moramo li ovo dugo i naporno putovanje poduzeti samo u nadi da ćemo postati savršeni i prosvijetljeni u nekom budućem životu? Odlučno ne. Oni koji prođu kroz ovu knjigu, odmah će uvidjeti, da će proučavatelju i mali napredak ostvaren u tom pravcu biti od velike koristi i osloboditi ga većine tjeskoba i bijede života. Neka čitatelj neko vrijeme zamisli svoj život kakav bi bio, ako bi bio u stanju ovladati svojim fizičkim tijelom, emocijama i mislima, te ako bi mogao upravljati svojim aktivnostima u skladu s diktatima svoga razuma i višeg mišljenja. Neka se zamisli bez fizičkih vezanosti, bez emocionalnih poremećaja i briga i strepnji poremećenog i uznemirenog uma, živeći savršeno mirnim životom usred okolnosti u koje ga je njegova sudbina bacila, oviseći o svojim unutarnjim sredstvima snage i sreće, koje obični ljudi uzalud traže u vanjskom svijetu. I usred tog mirnog i samo-upravljanog života, neka zamisli da se stalno i revno trudi dosezanju svog krajnjeg cilja, postignuću prosvjetljenja. To je stanje kojem je vrijedno težiti od strane svakog muškarca i žene i koje se može steći u ovom životu, pod uvjetom da se problem promjene unutarnjeg života rješava ozbiljno i odlučno. Vrijeme koje će čovjek poduzeti u postizanju konačnog cilja će, naravno, ovisiti o naporima koje je učinio u tom smjeru u svojim prošlim životima, o njegovom stupnju razvoja i o njegovoj karmi, ali ništa ga ne može spriječiti u stjecanju stanja mentalnog ravnoteže, smirenost i mir u ovom sadašnjem životu, ako je dovoljno ozbiljan.

Samo-kultura ima poruku nade i ohrabrenja, sretan život za svakoga i nitko tko počne s pravom ozbiljnošću ne može propustiti da izvuče korist od samog početka. Čak i kada dođe smrt, čovjek zna da je postavio temelje prosvijetljenog i slobodnog života, stavio je noge na put koji vodi do njegova cilja, te će u svom sljedećem životu nastaviti ovo fascinantno djelo sa mjesta gdje je stao u ovome.

 

Kraj prvog dijela.

DRUGI DIO