Ključ teozofije – H.P.Blavatsky

 29.03.2017

“Posvetila H.P.B. svim svojim učenicima, kako bi mogli učiti i podučavati.”

PREDGOVOR

Svrha ove knjige jasno je izražena njenim naslovom, `KLJUČ TEOZOFIJE`, i iziskuje tek nekoliko riječi objašnjenja. To nije potpun ili iscrpan udžbenik Teozofije, već samo ključ koji otključava vrata koja vode dubljem proučavanju. Ona skicira prostrane obrise Religijske Mudrosti i tumači njene temeljne principe, istodobno se suočavajući s primjedbama prosječnog zapadnog sugovornika i nastojeći predstaviti neuobičajene predodžbe u što jednostavnijem obliku i što jednostavnijim jezikom. Prezahtjevno bi bilo očekivati od knjige da se Teozofiju učini toliko razumljivom da čitatelj ne mora uložiti mentalni napor ; međutim, postoji nada da preostale nejasnoće pripadaju misaonoj a ne jezičnoj sferi, i to zbog njihove dubine, a ne zbrkanosti. Teozofija će nužno ostati zagonetkom duševno lijenima i tupima, jer, kako u mentalnom tako i u duhovnom svijetu, čovjek mora napredovati svojim vlastitim naporima. Pisac ne može razmišljati umjesto čitatelja, niti bi potonji bio u imalo boljem položaju kada bi takvo posredovanje i bilo moguće. Potreba za takvim izlaganjem dugo se osjećala među onima koji su se zanimali za Teozofsko društvo i njegov rad. Time postoji nada da će se mnogima čija je pažnja doduše probuđena, ali su još uvijek više zbunjeni nego uvjereni, pružiti informacije po mogućnosti neopterećene tehničkim detaljima.

Pozornost je posvećena razlikovanju istinitog od lažnoga u duhovnim učenjima, kao što je to život nakon smrti i prikazivanje istinske prirode spiritističkih pojava. Ranija slična objašnjenja navukla su mnogo ljutnje na predanu piščevu glavu. Spiritisti, poput mnogih drugih, prije vjeruju u ono što je ugodno, nego u ono što je istinito te postaju vrlo ljuti na nekoga tko narušava ugodnu varku. Posljednjih je godina Teozofija bila meta svih otrovnih strelica spiritizma kao da su posjednici poluistine osjećali više neprijateljstva prema posjednicima cjelokupne istine nego oni kojima je ona nepoznata.

Autor se želi srdačno zahvaliti mnogim teozofima koji su slali svoje prijedloge i pitanja, ili su na drugi način pomogli tijekom pisanja ove knjige. Ovo će im djelo biti još korisnije pomagalo što će im biti najveća nagrada.

H.P. Blavatsky, 1889

 

TEOZOFIJA I TEOZOFSKO DRUŠTVO
ZNAČENJE NAZIVA
PITALAC: Teozofija i njena učenja obično se smatraju religijom novog doba. Da li je ona religija?

TEOZOF: Nije. Teozofija je Božansko Znanje ili Znanost.

PITALAC: Koje je pravo značenje tog izraza?

TEOZOF: `Božanska Mudrost`, Teozofija ili Mudrost bogova, kao što je teogonija rodoslovlje bogova. Riječ theos na grčkom znači bog, jedno od božanskih bića, svakako ne `Bog` u smislu u kojem tu riječ svakodnevno koristimo. Zato, to nije `Mudrost Boga`, kako neki prevode, već Božanska Mudrost, kakvu posjeduju bogovi. Izraz je star mnogo tisuća godina.

PITALAC: Koje je podrijetlo riječi?

TEOZOF: Dolazi nam od aleksandrijskih filozofa nazvanih ljubiteljima istine, filaletejima, od phil, `ljubitelj` i aletheia, `istina`. Naziv Teozofija datira iz trećeg stoljeća naše ere, i počinje s Ammoniusom Saccasom i njegovim učenicima, koji su utemeljili Eklektički teozofski sustav.

(Nazvani i analogetičarima. Kao što je pojasnio prof. Alex Wilder, F. T. D., u svojoj `Eklektičkoj filozofiji` (`Eclectic Philosophy`), oni su tako nazvani zbog svoje prakse tumačenja svih svetih legendi i predaja, mitova i misterija, pomoću pravila i principa analogije i podudarnosti: tako su događaje iz vanjskog svijeta smatrali izražajima operacija i iskustava ljudske duše. Također su ih proglasili neoplatoničarima. Premda se Teozofiju ili Eklektički teozofski sustav uglavnom smješta u treće stoljeće, njen je početak, ako se može vjerovati Diogenesu Laertiusu, još mnogo raniji, jer se ovaj sustav pripisuje egipatskom svećeniku Pot-Amunu, koji je živio u ranim danima ptolomejske dinastije. Isti nam autor kazuje kako je taj naziv koptski i odnosi se na posvećenika Amunu, Bogu Mudrosti. Teozofija je inačica Brahma-Vidyi, Božanskom znanju.)

PITALAC: Koji je bio cilj tog sustava?

TEOZOF: Prvenstveni, da svojim učenicima i svima onima koji su bili `ljubitelji istine` prenese određene velike moralne istine. Odavle krilatica Teozofskog društva; `Nema religije iznad istine.`

(Eklektička je Teozofija bila podjeljena na tri kategorije: (1) Vjerovanje u jedno apsolutno, neshvatljivo i vrhovno Božanstvo ili bezgranični bitak koji je temelj cjelokupne prirode i svega što jest, vidljivog i nevidljivog. (2) Vjerovanje u čovjekovu vječnu, besmrtnu prirodu, budući da je ona isijavanje Sveopće Duše, istovjetne je biti. (3) Teurgija ili `božansko djelo` ili stvaranje djela božjih; od theoi, `bogovi`, i ergein, `djelovati`. Izraz je vrlo star, ali pošto pripada rječniku MISTERIJA, nije bio u široj upotrebi. To je bilo mističko vjerovanje, praktično dokazano od iniciranih adepata i svećenika, po kojem ako čovjek postane čist kao prosvijetljena bića, tj. vraćanjem svojoj prvobitnoj čistoj prirodi, mogao bi pokrenuti bogove da mu prenesu božanske misterije i čak prouzročiti da mu oni povremeno postanu vidljivi, subjektivno ili objektivno. Bio je to transcendentalni aspekt onog što se sada naziva spiritualizam, ali pošto ga je masa zlorabila i pogrešno tumačila, smatralo se nekom vrstom nekromancije i bilo zabranjeno. Iskrivljena praksa Jamblikusove teurgije, još se uvijek održala u magijskim ceremonijama nekih modernih kabalista. Moderna Teozofija izbjegava i odbacije ove obadvije vrste magije i nekromancije smatrajući ih vrlo opasnim. Stvarna božanska teurgija zahtijeva gotovo nadljudsku čistoću i svetost života; u protivnom ona degenerira u fenomen medijstva ili u crnu magiju. Izravni učenici Ammoniusa Saccasa, nazivani theodidaktosima, `božja misao`, kao što su bili Plotin i njegov sljedbenik Porfirije, odbacili su teurgiju, da bi je na kraju uskladili posredstvom Jamblikusa, koji je napisao djelo o njenom učinku naslovljeno `De Mysteriis`, pod imenom svog vlastitog učitelja, glasovitog egipatskog svećenika zvanog Abammon. Ammonius Saccas je bio sin roditelja koji su bili kršćani i odbijen dogmatičnom duhovnošću kršćanstva još od djetinjstva, postao je neoplatoničar, te poput J. Bohmea i drugih velikih vidjelaca i mistika, govorio kako mu se Božanska Mudrost objavila u snovima i prikazanjima. Otuda njegovo ime Teodidaktos. Odlučio je pomiriti sve religijske sustave i dokazujući njihov isti izvor uspostaviti jedno jedinstveno vjerovanje temeljeno na moralu. Njegov je život bio tako bezgrešan i čist, njegovo učenje tako duboko i opsežno, da je nekolicina crkvenih otaca bila njegovim tajnim učenicima. Clemens Alexandrinus govori o njemu vrlo pohvalno. Plotin, `Sv. Ivan` po Ammoniusu, je također bio općepriznat i poštovan čovjek , najdubljeg učenja i poštenja. Kao tridesetdevetogodišnjak pratio je rimskoga cara Gordijana i njegovu vojsku prema Istoku, kako bi primio poduku baktrijskih i indijskih mudraca. Imao je filozofsku školu u Rimu. Porfirije, njegov učenik, koji se zapravo zvao Malek (helenizirani Židov), prikupio je sve rukopise svoga učitelja. Porfirije koji je i sam bio veliki pisac, dao je alegorijsko tumačenje nekih dijelova Homerovih rukopisa. Sustav meditacije koji su filaleteji primjenjivali bila je ekstaza, sustav srodan indijskoj yogi. Sve što se zna o Eklektičkoj školi ože se zahvaliti Origenu, Longinu i Plotinu, Ammoniusovim neposrednim učenicima (Usporedi: Eklektička filozofija A. Wildera))

Glavni cilj osnivača Eklektičke teozofske škole bio je jedan od tri cilja suvremenog nasljednika, Teozofskog društva, naime, uskladiti sve religije, sekte i narode jedinstvenim sustavom etike utemeljenim na vječnim Istinama.

PITALAC: Čime možeš dokazati kako ovo nije nemogući san, i kako su sve svjetske religije utemeljene na jednoj te istoj Istini?

TEOZOF: Njihovim usporednim proučavanjem i analizom. `Religijska Mudrost` bila je jedinstvena u antici. Identičnost primitivnih religijskih filozofija dokazuje se činjenicom da su inicirani poučavani istim učenjima u MISTERIJAMA, instituciji koja je bila sveopća. `Svi stari obredi pokazuju da je jedinstvena Teozofija bila prisutna i prije njih. Ključ koji otvara jednom, mora otvoriti i svaki slijedeći puta; u protivnom nije pravi ključ.` (Eklektička filozofija)

 

POLITIKA TEOZOFSKOG DRUŠTVA

PITALAC: U Ammoniusovo vrijeme postojalo je nekoliko velikih antičkih religija, a u samom Egiptu i Palestini mnogobrojne sekte. Kako ih je on mogao uskladiti?

TEOZOF: Čineći ono što mi sada ponovo pokušavamo učiniti. Neoplatoničari su bili vrlo rasprostranjeni i pripadali različitim religijskim filozofijama poput naših Teozofa.

(Pod Philadelphusom judaizam se utemeljio u Aleksandriji, i odmah su grčki učitelji postali opasnim suparnicima babilonskom Zboru rabija. Kao što to autor `Eklektičke filozofije` vrlo primjereno primjećuje: `Tijekom tog razdoblja budistički, vedantski i magijski sustavi izlagani su zajedno s grčkim filozofijama. Nije neobično što su misaoni ljudi smatrali kako svađe moraju prestati, te razmatrali mogućnost izvođenja jednog usklađenog sustava iz tih različitih učenja… Panaenus, Atenagora i Klement bili su temeljito upućeni u platonsku filozofiju i razumjeli njeno suštinsko jedinstvo s istočnjačkim sustavima.`)

U to je vrijeme Židov Aristobulus tvrdio kako je Aristotelova etika predstavljala ezoterička učenja Mojsijevog zakona. Philo Judaeus je težio usklađivanju Pentàteuha s pitagorejskom i platonskom filozofijom; a Josephus je dokazao kako su karmelski Esseni zapravo bili imitatori i sljedbenici egipatskih Terapeuta (iscjelitelji). Tako je i u naše vrijeme. Mi možemo dokazati pravac propadanja svake religije, kršćanske i svake druge do manjih sljedbi. Sljedbe su izdanci ili ogranci koji se izdvajaju od veće grane, ali i izdanci i grane rastu iz jednoga debla, RELIGIJSKE MUDROSTI. Dokazivanje toga bio je cilj Ammoniusa, koji je težio navesti pogane i kršćane, Židove i idolopoklonike, da odbace međusobne svađe i sukobe i zapamte samo to kako svi oni posjeduju jednu te istu Istinu u različitom ruhu, te kako su svi djeca zajedničke majke. To je isti cilj koji ima i Teozofija.

(Mosheim kaže o Ammoniusu: `Shvaćajući kako nisu samo grčki filozofi, već i svih drugih barbarskih naroda bili savršeno suglasni sa svim drugima u bitnim točkama, sebi je stavio u zadaću izložiti tisuću vjerskih postavki svih tih različitih sekti, kako bi dokazao da sve potječu iz jednog istog izvora i kako sve teže jednom istom zaključku.` Ako autor napisa o Ammoniusu u `Edinburškoj enciklopediji` zna o čemu govori, tada opisuje suvremene Teozofe, njihova vjerovanja i njihov o djelovanje, jer govoreći o Teodidaktosu navodi: `On je prihvatio učenja koja su bila općenito prihvaćena u Egiptu (indijska su bile ezoterička), koja se odnose na Svemir i Boga, za koje smatra kako čine jednu veliku cjelinu; i koja se odnose na vječnost svijeta… te je uspostavio sustav moralne discipline koji je ljudima općenito dopustio življenje u skladu s važećim zakonima svoje zemlje i prirodnim okolnostima, ali to je od Mudrih zahtjevalo uzdizanje njihovih umova kontemplacijom.`)

PITALAC: Na čemu se temelji vaše izlaganje o aleksandrijskim Teozofima?

TEOZOF: Skoro nebrojenim poznatim piscima. Mosheim, jedan od njih, kaže:

`Ammonius je smatrao kako je vjerovanje mase išlo rukom pod ruku s filozofijom i s njom dijelilo sudbinu zatrovanu i pomračenu običnim ljudskim mišljenjem, praznovjerjem i lažima te kako se stoga mora vratiti svojoj izvornoj čistoći i razvijati se na filozofskim principima; sve što je Krist imao u vidu je ponovna uspostava i obnova prvobitne čistoće antičke Mudrosti; smanjiti toliko prisutno praznovjerje, te djelomično ispraviti i izbrisati razne pogreške prisutne u različitim narodnim vjerovanjima.`

To je ponovo upravo ono što govore suvremeni Teozofi. No dok su provođenje politike tog velikog filaleteja podupirala i pomagala dvojica crkvenih otaca, Klement i Atenagora, svi učeni rabiji iz Sinagoge, Akademije i Sjemeništa i dok je on poučavao zajedničkom učenju sve, mi, nastavljači tog istog njegovog pravca, nismo primili priznanje, već upravo suprotno, pokude i progon. Tako se pokazalo kako su ljudi prije 1.500 godina bili tolerantniji nego što su u ovom prosvijećenom stoljeću.

PITALAC: Da li je Ammonius bio ohrabren i podržan od strane Crkve pošto je, usprkos svoje hereze, poučavao kršćanstvu i sam bio kršćanin?

TEOZOF: Niti slučajno. On je bio rođen kao kršćanin, ali nikada nije prihvatio crkveno kršćanstvo. Kao što je isti pisac rekao o njemu:

`On je, međutim iznosio svoje pouke u skladu s prastarim Hermesovim stupovima, od prije poznatih Platonu i Pitagori, koji su na njima utemeljili svoju filozofiju. Nalazeći isto to u predgovoru evanđelja po Sv. Ivanu, ispravno je pretpostavio kako je Isusova namjera bila obnoviti veliko učenje o Mudrosti u njegovoj izvornoj čistoći. Biblijske priče i priče o bogovima smatrao je slikovitim alegorijama Istine ili bajkama koje treba odbaciti.` Dapače, kao što je navedeno u Edinburškoj enciklopediji, `on je potvrdio kako je Isus Krist bio istaknuti čovjek i `božji prijatelj`, ali je iznio kako nije bila njegova zamisao potpuno ukinuti obožavanje demona (bogova), te kako je njegova jedina namjera bila pročistiti prastaru religiju.`

 

EZOTERIČKA RELIGIJSKA MUDROST KROZ SVA RAZDOBLJA

PITALAC: Pošto Ammonius nikada nije ostavio pisani trag, kako netko može biti toliko siguran u njegova učenja?

TEOZOF: Nisu ni Buddha, Pitagora, Konfucije, Orfej, Sokrat, a čak niti Isus za sobom ostavili bilo što napisano. Većina njih povijesne su osobe, a sva njihova učenja su preživjela. Svi Ammoniusovi učenici (među kojima Origen i Herennius) zapisali su rasprave i objasnili njegovu etiku. Nedvojbeno je kako su ti spisi povijesni koliko i apostolski, ako ne i više. Pored toga, njegovi učenici, Origen, Plotin i Longin (savjetnik čuvene kraljice Zenòbije), ostavili su opsežne zapise o filaletejskom sustavu, o svemu do sada, jer je njihov javni vjerski poziv bio poznat, zbog čega je škola bila podjeljena na egzoterička i ezoterička učenja.

PITALAC: Kako su ta posljednja načela dosegnula do našeg vremena, budući da smatrate kako je ono što je nazvano RELIGIJSKOM MUDROŠĆU bilo ezoteričko?

TEOZOF: RELIGIJSKA MUDROST je uvijek bila jedna i bivajući posljednjom riječju mogućeg ljudskog znanja, bila je zbog toga pažljivo sačuvana. Prethodila je dugo vremena aleksandrijskim Teozofima, dosegnula suvremenu i nadživjet će svaku drugu religiju i filozofiju.

PITALAC: Gdje i tko ju je tako sačuvao?

TEOZOF: Među iniciranim svih zemalja, među iskrenim tragateljima za Istinom, njihovim učenicima, i u onim dijelovima svijeta gdje su takve vrijednosti oduvijek bile najviše cijenjene i slijeđene: u Indiji, Središnjoj Aziji i Perziji.

PITALAC: Da li mi možete pružiti neke dokaze o njihovoj ezoterici?

TEOZOF: Najbolji dokaz koji možete imati o toj činjenici je taj što se svaki prastari religijski ili radije filozofski kult sastojao od ezoteričkog ili tajnog učenja i egzoteričkog (vanjskog, javnog) služenja. Pored toga poznata je činjenica kako su prastare MISTERIJE, uključujući svaki narod, sadržavale `veće` (tajne) i `manje` (javne) MISTERIJE, primjerice u glasovitim svečanostima u Grčkoj nazvanim Eleusinijskim. Od hijerofanata iz Samotrake u Egiptu i iniciranih brahmana u Indiji, od davnina sve do kasnijih hebrejskih rabina, svi su zbog straha od profaniranja sačuvali svoja stvarna bona fide tajna vjerovanja. Židovski su rabini svoje svjetovne religijske obrede zvali Mercavah (vanjsko tijelo), `posrednikom` ili pokrovom koji sadrži skrivenu dušu, tj. njihovo najtajnije znanje. Niti u jednom prastarom narodu nikada nisu preko svećenika masama prenošene njegove stvarne filozofske tajne, već su im dodijeljene samo ljuske. Sjeverni buddhizam ima `većeg` i `manjeg` posrednika, poznate kao Mahayana, ezoteričku, i Hinayana, egzoteričku školu. Ne možete ih kriviti zbog takve tajanstvenosti, jer ni vi sami zasigurno ne biste razmišljali o hranjenju svog stada ovaca učenim disertacijama iz botanike umjesto travom. Pitagora je svoju Gnozu nazvao `znanjem o stvarima kakve jesu` ili e gnosis ton onton i sačuvao to znanje samo za svoje zavjetovane učenike: za one koji mogu probaviti takvu mentalnu hranu i osjetiti se zadovoljnima; a njih je obvezao na šutnju i tajnost. Okultna abeceda i tajne šifre razvijene su od hijeroglifskog pisma starog Egipta, tajne koju su u ono davno vrijeme posjedovali samo hijerogramatičari ili inicirani egipatski svećenici. Ammonius Saccas je, kako nam kazuju bibliografi, obvezao svoje učenike prisegom neodavanja njegovaih viših učenja, osim onima koji su već upućeni u prethodno znanje i koji su također bili obvezani prisegom. Konačno, ne nalazimo li isto to u ranom kršćanstvu, među gnosticima, a isto tako i u Kristovim učenjima? Nije li i on govorio masama u parabolama koje su imale dvojako značenje, a razloge objasnio samo svojim učenicima? `Vama je`, kazivao je, `dano da znate misterije Kraljevstva Nebeskoga, ali onima vani sve su te stvari rečene u parabolama` (Marko IV. 11). `Esseni Judeje i Karmela stvorili su slične razlike, dijeleći svoje sljedbenike na neofite, braću i savršene, ili inicirane` (Eklekt. fil.). Primjeri toga mogu se navesti za svaku zemlju.

PITALAC: Možete li steći `Tajnu Mudrost` jednostavno putem studija? Enciklopedije lijepo definiraju Teozofiju više kao, primjerice Websterov rječnik, `tobožnje općenje s Bogom i nadmoćnijim duhovima, te posljedicom stjecanja nadljudskog znanja fizičkim sredstvima i kemijskim postupcima.` Da li je to tako?

TEOZOF: Mislim da nije. Ne postoji leksikograf sposoban objasniti, sebi ili drugima, kako se nadljudsko znanje može steći fizičkim ili kemijskim postupcima. Da je Webster rekao `metafizičkim i alkemijskim postupcima`, definicija bi bila približno točna: ovakva kakva je, ona je apsurdna. Prastari su Teozofi tvrdili, a tako čine i suvremeni, kako se neograničeno ne može spoznati pomoću ograničenog, tj. osjetiti ograničenim jastvom, ali su tvrdili da se s božanskom biti može komunicirati pomoću višeg Duhovnog Jastva u ekstatičnom stanju. To se stanje teško može postići, poput hipnoze, `pomoću fizičkih i kemijskih sredstava.`

PITALAC: Kako vi to objašnjavate?

TEOZOF: Stvarnu ekstazu Plotin je definirao kao `oslobođenje uma od njegove ograničene svijesti, postajući jednim i poistovjećenim s beskonačnim.` To je najviše stanje, kaže prof. Wilder, ali nije trajno, a postiglo ga je tek vrlo vrlo malo njih. Dapače, istovjetno je sa stanjem koje je u Indiji poznato kao samadhi. Kasnije su ga primjenjivali yogiji, koji su to olakšavali fizički velikim odricanjem od hrane i pića, te mentalno pomoću neprekidnog nastojanja ka čistoći i uzdizanju uma. Meditacija je tiha i neizgovorena molitva, ili, kako se izrazio Platon: `gorljivo okretanje duše prema Bogu bez zahtijevanja nekog posebnog dobra [kao kod uobičajenog značenja molitve], već zbog dobra samog, zbog sveopćeg Najvišeg Dobra [kojega smo mi dio na zemlji, i iz čije biti smo svi mi nastali]. Platon dodaje: `ostani tih u prisutnosti božanstava, sve dok ne uklone tamu ispred tvojih očiju i daju ti vidjeti pomoću svjetla koje istječe iz njih, ne ono što se čini dobrim, već ono što je u svojoj biti dobro.`

(To je ono što učeni autor `Eklektičke filozofije`, prof. A. Wilder, F. T. D., opisuje kao `duhovnu fotografiju`: `Duša je kamera u kojoj su činjenice i događaji, budućnost, prošlost i sadašnjost jednako prisutne; i um ih postaje svjestan. Izvan našeg svakodnevnog svijeta ograničenja, sve je jedan dan ili stanje, prošlost i budućnost sadržani u sadašnjosti.` … [Smrt je zadnja zemaljska ekstaza.] Nakon toga duša je oslobođena tjelesnih ograničenja, a njen je plemenitiji dio sjedinjen s višom prirodom i postaje sudionik u Mudrosti i naprednijem znanju viših bića.` Istinska je Teozofija, za mistike, stanje koje Apollonius od Tyane ovako opisao: `Mogu vidjeti sadašnjost i budućnost kao u čistom zrcalu. Mudraci ne moraju čekati isparenja zemlje i zagađenje zraka kako bi predvidjeli [događaje] … Theoi, ili bogovi, vide budućnost; običan čovjek sadašnjost; mudraci ono što će se dogoditi.` `Teozofija Mudraca` o kojoj on govori, primjereno je izražena tvrdnjom: `Kraljevstvo božje je u nama.`)

PITALAC: Onda Teozofija nije, kako neki smatraju, novo-smišljena prijevara?

TEOZOF: Samo neznalice mogu tako gledati na nju. Ona je po svojim učenjima i etici, ako ne po svom nazivu, stara koliko i ovaj svijet, a također je najopsežnija i najviše katolička od svih sustava.

PITALAC: Kako je onda Teozofija ostala tako nepoznatom narodima zapadne polutke? Zašto bi ona trebala biti zapečaćena knjiga za rase koje se smatraju najkulturnijim i najnaprednijim?

TEOZOF: Vjerujemo kako su davno postojali kulturniji narodi i zasigurno duhovno `razvijeniji` od nas. No, postoji više razloga tog dobrovoljnog neznanja. Jedan od njih Sv. Pavao je otkrio kulturnim Atenjanima – tijekom mnogo vjekova gubljenje stvarnog duhovnog uvida, pa čak i zanimanja, zahvaljujući njihovoj prevelikoj predanosti osjetilnim stvarima i njihovom dugom robovanju mrtvom slovu dogmatizma i rituala. No najjači razlog tomu leži u činjenici što je stvarna Teozofija uvijek bila čuvana u tajnosti.

PITALAC: Predočili ste dokaze postojanja takve tajnosti, ali koji je bio stvarni razlog tomu?

TEOZOF: Razlozi su tomu bili slijedeći: Prvi, izopačenost prosječne ljudske prirode i njena sebičnost koja uvijek teži zadovoljavanju osobnih želja na štetu bližnjih i najbliskijih srodnika. Takvim ljudima nikada neće biti povjerene božanske tajne. Drugi, njihova nepouzdanost očuvanja svetog i božanskog znanja od oskvrnuća, koja je dovela do iskrivljavanja većine uzvišenih Istina i simbola, te postupnog preinačivanja duhovnih stvari u antropomorfne, konkretne, odbojne predodžbe, drugim riječima, do srozavanja božanske ideje i idolopoklonstva.

02.04.2017

TEOZOFIJA NIJE BUDDHIZAM

PITALAC: Često ste govorili o `Ezoteričkim buddhistima`. Jeste li onda svi vi sljedbenici Gautama Buddhe?

TEOZOF: Ništa više nego što su svi glazbenici sljedbenici Wagnera. Neki od nas su po vjerskoj pripadnosti buddhisti, no ipak je među nama mnogo više hindusa i brahmana, te više Europljana i Amerikanaca kršćana po rođenju, nego obraćenih buddhista. Pogreška se pojavila zbog nerazumijevanja stvarnog značenja naslova izvrsnog djela g. Sinnetta `Ezoterički buddhizam` (`Esoteric Buddhism`), kod kojeg posljednju riječ treba pisati s jednim, umjesto s dva slova d, kako bi tada izraz Budhism označavao ono što je bila namjera, ništa više nego `Mudrost` (bodha, bodhi, `inteligencija`, `mudrost`) umjesto buddhizam, Gautaminu religijsku filozofiju. Teozofija je, kako je već rečeno, RELIGIJSKA MUDROST.

PITALAC: Koja je razlika između buddhizma, religije koju je utemeljio Princ od Kapilavastua, i Budhizma, `Mudrosti`, za koju kažete kako je sinonim za Teozofiju?

TEOZOF: Upravo ona ista razlika koja postoji između Kristovih tajnih učenja, nazvanih `Misterijama Kraljevstva Nebeskog` i kasnijih rituala i dogmatske teologije crkava i sekta. Buddha znači `prosvijetljeni` od bodha ili razumjevanje, Mudrost. To predstavlja temelj ezoteričkih učenja koje je Gautama prenio samo svojim izabranim Arhatima.

PITALAC: Ali neki orijentalisti negiraju da je Buddha ikada poučavao bilo kakvom ezoteričkom učenju.

TEOZOF: Oni isto tako mogu negirati da priroda ima nekih skrivenih tajni za znanstvenike. Kasnije ću to potkrijepiti Buddhinim razgovorom s njegovim učenikom Anandom. Njegova ezoterička učenja bila su jednostavno Gupta Vidya (tajno znanje) prastarih brahmana, ključ koji su njihovi suvremeni nasljednici, s nekoliko iznimki, potpuno izgubili. I ta je Vidya postala ono što je sada poznato kao unutarnje učenje Mahayana škole sjevernog buddhizma. Oni koji to negiraju jednostavno su neznalice koje svojataju orijentalizam. Savjetujem vam da pročitate `Kineski buddhizam` (`Chinese Buddhism`) g. Edkinsa, posebno poglavlje o egzoteričkim i ezoteričkim školama i učenjima, i onda usporedite svjedočanstva svekolikog prastarog svijeta o tome.

PITALAC: Ali nije li teozofska etika ista ona kojoj je poučavao Buddha?

TEOZOF: Nedvojbeno, jer je ta etika duša Religijske Mudrosti i jednom je bila zajednička svojina inicijata svih naroda. Ali Buddha je prvi koji je uključio ovu uzvišenu etiku u svoje javne pouke i učinio je temeljem i vrlo bitnom za svoj javni sustav. U tome počiva golema razlika između egzoteričkog buddhizma i svake druge religije. Dok su u drugim religijama ritual i dogma zauzimali prvo i najvažnije mjesto, u buddhizmu je etika oduvijek bila ono na čemu se nastojalo. To je razlog sličnosti, gotovo identičnosti, teozofske etike i etike Buddhine religije.

PITALAC: Postoje li i neke velike razlike?

TEOZOF: Velika razlika između Teozofije i egzoteričkog buddhizma je što buddhizam, predstavljen Južnom Crkvom potpuno negira: (a) postojanje bilo kakvog božanstva i (b) bilo kakav svjestan posmrtni život ili čak bilo kakvu samosvjesnu preživljavajuću čovjekovu individualnost. Takvo je barem učenje sijamske sljedbe, koju se sada smatra najčišćim oblikom egzoteričkog buddhizma. A to je tako, ako se pozovemo samo na Buddhino javno učenje; razlog takvoj šutljivosti o njegovoj ulozi dat ću kasnije. Ali škole Južne buddhističke crkve, utemeljene u onim zemljama u koje su se njihovi inicirani Arhati povukli nakon Učiteljeve smrti, poučavaju svemu što je sada nazvano teozofskim učenjima, pošto su njegovali dio znanja inicijata, dokazujući tako kako je istina žrtvovana za mrtvo slovo previše gorljivog ortodoksnog buddhizma. Ali ma koliko to učenje bilo veličanstvenije i plemenitije, više filozofsko i više znanstveno čak i kao mrtvo slovo od učenja bilo koje druge crkve ili religije, Teozofija ipak nije buddhizam.

03.04.2017

EGZOTERIČKA I EZOTERIČKA TEOZOFIJA
ŠTO NIJE SUVREMENO TEOZOFSKO DRUŠTVO

PITALAC: Vaša učenja nisu, dakle, obnova buddhizma, a niti su u cijelosti kopija neoplatonske Teozofije?

TEOZOF: Nisu. No na takva pitanja ne mogu vam dati bolji odgovor od navoda iz rasprave dr. J. D. Bucka, F.T.D., o «Teozofiji», prije Teozofskog kongresa u Chichagu, Illinos, SAD. (u travnju 1889.). Niti jedan živi teozof nije bolje izrazio i razumio stvarnu bit Teozofije od našeg poštovanog prijatelja dr. Bucka:

Teozofsko je društvo ustrojeno sa svrhom da se javno objave teozofska učenja i promiče teozofski način života. Sadašnje Teozofsko društvo nije prvo društvo te vrste. Posjedujem izdanje naslovljeno: Teozofske rasprave Philadelphijskog društva, objavljeno u Londonu 1697.; te još jedno sljedećeg naslova: Uvod u Teozofiju; ili «Znanje o Misteriji Krista; tj. o Božanstvu, Prirodi i živim bićima, uključujući filozofiju o svim djelatnim životnim snagama, magijskim i duhovnim, oblikujući praktični vodič prema najuzvišenijoj čistoći, svetosti i evanđeoskom savršenstvu; kao i prema postignuću božanske predodžbe i svetih anđeoskih umjetnosti, snaga i ostalih preduvjeta preporoda»; objavljeno u Londonu 1855. Navodim posvetu tog izdanja:

«Studentima sveučilišta, koledža i kršćanskih škola: profesorima metafizičkih, mehaničkih i prirodnih znanosti svih oblika: muškarcima i ženama koji se općenito bave obrazovanjem na polju osnova općeprihvaćene vjere: deistima, arijanistima, unitaristima, svedenborgovcima i drugima nepotpunih i neosnovanih vjerovanja, racionalistima i skepticima svih vrsta: pravovjernim i prosvijetljenim muslimanima, židovima i istočnim vjerskim patrijarsima: no posebno propovjednicima i misionarima evanđelja, bilo među barbarskim ili prosvijećenim narodima, ovaj je uvod u Teozofiju ili nauku o uzroku i misteriji svih stvari najponiznije i najsrdačnije posvećen.»

Naredne godine (1856.) objavljeno je još jedno izdanje kraljevskog oktavo formata od 600 stranica, dijamantnog tipa, Teozofski zbornik. To posljednje izdanje objavljeno je u samo 500 primjeraka za besplatnu podjelu knjižnicama i sveučilištima. Te su ranije radnje, kojih je bilo mnogojbile , bile pokrenute u okrilju crkve od strane osoba velike pobožnosti i ozbiljnosti, te neokaljanog karaktera. Svi ti spisi bili su uobičajenog oblika, uz korištenje kršćanskih izraza i poput napisa uglednog visokog svećenika Williama Lawa, koja običan čitatelj može prepoznati samo zbog njihove velike ozbiljnosti i pobožnosti. Bili su to tek pokušaji da se dobiju i objasne dublja značenja i izvorni smisao kršćanskih rukopisa, te objasni i opširno prikaže teozofski način života. Ti su radovi ubrzo zaboravljeni i sada većinom nepoznati. Težili su reformiranju svećenstva i obnovi istinske pobožnosti, te nisu nikada bili dobrodošli. Već je sama riječ «hereza» bila dovoljna da ih se pokopa kao sve takve utopije. U vrijeme reforme John Reuchlin je sličnim pokušajem postigao isti učinak, premda je bio Lutherov blizak i pouzdan prijatelj. Pravovjernost nikada nije željela biti upućena i prosvijećena. Tim je reformatorima bilo priopćeno, kao što je to Festus uputio Pavla, da ih je pretjerano učenje učinilo ludima, te da bi daljnje kretanje u tom smjeru bilo opasno. Izbjegavanje pretjerane rječitosti djelomično je bila stvar načina života i obrazovanja tih pisaca, a djelomično su ti spisi zbog vjerskog obuzdavanja putem svjetovne moći te prodiranja do srži stvari bili teozofski u najstrožem smislu riječi i odnosili su se samo na čovjekovo znanje o svojoj vlastitoj prirodi i na viši život duše. Sadašnji teozofski pokret ponekad se proglašavao pokušajem da se kršćanstvo preobrazi u buddhizam, što jednostavno znači da je riječ «hereza» izgubila svoju stravičnost i svoju moć. Pojedinci svakog razdoblja više su ili manje jasno shvatili teozofska učenja i ugradili ih u svoje živote. Ta učenja ne pripadaju isključivo niti jednoj religiji i nisu ograničena na neko društvo ili vrijeme. Ona su pravo koje svaka ljudska duša stječe svojim rođenjem. Ispravno vjerovanje je stvar koju svaki pojedinac mora izgraditi u skladu sa svojom prirodom i potrebama, te različitim iskustvom. To može objasniti zašto oni koji Teozofiju smatraju novom religijom uzaludno tragaju za njenim vjerovanjem i obredima. Njeno je vjerovanje odanost Istini, a obred «štovanje istine samom njenom primjenom».

Po raznolikosti mišljenja i proizvoljnih tumačenja Teozofskog društva vidi se kako se načela Sveopćeg Bratstva slabo razumiju među masom čovječanstva i kako se rijetko prepoznaje njihova transcendentalna važnost. To je Društvo utemeljeno na tom jedinstvenom načelu suštinskog Bratstva Ljudi, kao što je ovdje ukratko izneseno i nepotpuno obrazloženo. Društvo je bilo napadnuto kao buddhističko i protukršćansko, kao da to dvoje može ići zajedno, budući da i buddhizam i kršćanstvo, kako su obrazložili njihovi nadahnuti osnivači, smatraju bratstvo suštinom učenja i života. Teozofiju se isto tako smatralo nečim novim pod suncem ili u najboljem slučaju starim misticizmom prerušenim pod novim imenom. Kako je istina da su mnoga društva koja su nosila razne nazive utemeljena na principima altruizma ili suštinskog bratstva i tim principima ujedinjena radi potpore, istina je i da su mnoga nazvana teozofskim, s istim principima i ciljevima koje ima sadašnje Društvo tog naziva. Kod tih je društava suštinsko učenje bilo isto, a sve ostalo sporedno, premda to ne osporava činjenicu da su mnoge osobe privučene tek sporednim, a zanemaruju ili odbacuju suštinsko.

Nema boljeg i jasnijeg odgovora koji bi se mogao dati na vaša pitanja od ovoga koji je dao jedan od naših najuglednijih i najozbiljnijih teozofa.

PITALAC: Kojem sustavu, osim buddhističke etike, dajete dakle prednost ili ga slijedite?

TEOZOF: Niti jednom i svima. Ne pridržavamo se posebno niti jedne vjere, niti jedne filozofije: probiremo ono što je dobro u svakoj. Ali, ovdje se ponovo mora naglasiti da je Teozofija poput svih drevnih sustava podijeljena na egzoterički i ezoterički dio.

PITALAC: U čemu je razlika?

TEOZOF: Članovi Teozofskog društva općenito mogu ispovijedati koju god žele religiju ili filozofiju, ili niti jednu ako tako odluče, pod uvjetom da se zalažu i da su spremni provoditi jedan ili više od tri cilja Udruge. Društvo je filantropsko i znanstveno tijelo za promicanje ideje bratstva na praktičnom umjesto na teorijskom području. Pripadnici mogu biti kršćani ili muslimani, židovi ili parsi, budisti ili brahmani, spiritualisti ili materijalisti – to nije važno; ali svaki član mora biti filantrop ili učenik, proučavatelj Arijske ili druge stare književnosti ili izučavatelj psihičkog. Ukratko, ako može, on treba pomoći u postizanju barem jednog cilja programa. U protivnom on nema razloga postati pripadnikom. Takav je veći dio egzoteričkog društva, koji je sastavljen od «pridruženih» i «nepridruženih» članova.

(«Pridruženi» član je onaj koji je pristupio nekoj posebnoj podružnici Teozofskog društva. «Nepridruženi» je onaj koji pripada Društvu općenito, posjeduje svoju diplomu izdanu u sjedištu (Adyar, Madras), ali nije povezan s nekom od podružnica ili loža.)

Oni mogu, ali ne moraju, postati teozofima de facto. Članovi su oni koji po svojim vrlinama zaslužuju pristupiti Društvu, ali teozofom ne može postati onaj tko nema smisla za božanski poredak stvari ili onaj tko Teozofiju shvaća na svoj, ako se taj izraz može uporabiti, sektaški i egoistički način. «Plemenitost se poznaje po djelima» može se u ovom slučaju reći i drugim riječima te glasiti : «Teozof se prepoznaje po djelima».

 

TEOZOFI I ČLANOVI TEOZOFSKOG DRUŠTVA
PITALAC: Ako sam dobro razumio, to se odnosi na članove laike. A što je s onima koji se bave ezoteričkim studijem Teozofije; jesu li oni istinski teozofi?

TEOZOF: Nisu nužno, sve dok se kao takvi ne dokažu. Ušli su u unutarnju skupinu i zavjetovali su se da će poštovati okultna pravila što dosljednije budu mogli. To je težak pothvat, jer je na prvom mjestu pravilo potpunog odricanja od osobnosti, tj. zavjetovani član mora postati istinski altruist, nikada ne smije misliti na sebe i mora zaboraviti svoju vlastitu taštinu i ponos, te biti dobronamjeran prema svojim bližnjima, a ne samo prema svojoj subraći u ezoteričkom krugu. On mora živjeti, ako želi da mu ezoterička obuka koristi, životom potpunog odricanja, samozatajnosti i stroge moralnosti, ispunjavajući svoju dužnost prema svim ljudima. Među članovima TD je nekolicina istinskih teozofa.

(TD je kratica za Teozofsko društvo. (Op.prev.))

To ne znači da izvan TD i unutarnjeg kruga nema teozofa; jer ima ih i više nego ljudi znaju; sigurno daleko više nego među članovima laicima Teozofskog društva.

PITALAC: Koja je onda korist od pristupanja takozvanom Teozofskom društvu? Gdje je poticaj?

TEOZOF: Nikakva, osim koristi od dobivanja ezoteričkih instrukcija, izvornih učenja ezoteričke filozofije, a provođenjem istinskog programa stječe se mnogo pomoći uzajamnim pomaganjem i naklonošću. Jedinstvo je snaga i sklad, a usklađena istovremena nastojanja stvaraju čuda. To je tajna svih udruga i zajednica od kada ljudska vrsta postoji.

PITALAC: Pa zašto čovjek uravnoteženog uma i dosljedan cilju, recimo onaj neiscrpne energije i upornosti, ne bi mogao postati okultistom, pa čak i adeptom, ako radi sam?

TEOZOF: Može, ali izgledi su deset tisuća naprama jedan da neće uspjeti. Jedan od mnogih razloga je taj da danas ne postoje knjige o okultizmu ili teurgiji koje iznose tajne alkemije ili srednjovjekovne Teozofije jednostavnim jezikom. Sve su u simbolima i parabolama, a pošto je njihov ključ na Zapadu već vjekovima izgubljen, kako bi čovjek mogao naučiti točno značenje onoga što čita i proučava? U tome upravo i leži najveća opasnost koja vodi nesvjesnoj crnoj magiji ili najbespomoćnijem medijstvu. Onaj tko za učitelja nema onog koji je iniciran, bolje da napusti taj opasan studij. Bacite pogled oko sebe i promatrajte. Dok dvije trećine «civiliziranog» društva izvrgava ruglu već i samu pomisao kako ima nečega u Teozofiji, Okultizmu, spiritualizmu ili Kabali, preostala je trećina sastavljena od najraznolikijih i suprotstavljenih elemenata. Neki vjeruju u mistično, pa čak i u natprirodno (!), no svatko vjeruje na svoj vlastiti način. Drugi samostalno srljaju u proučavanje Kabale, psihizma, mesmerizma, spiritualizma ili u neki drugi oblik misticizma. Rezultat: nema dvoje ljudi koji imaju isto mišljenje, ne postoje dvoje koji su suglasni oko temeljnih okultnih principa, premda mnogi svojataju za sebe ultimatúlu znanja i potiču neupućene na vjerovanje da su oni potpuno razvijeni adepti. Ne samo da nema znanstvenog i točnog znanja o okultizmu dostupnog Zapadu, već nema čak niti istinske astrologije, jedine grane Okultizma koja u svojim egzoteričnim učenjima ima jasno određene zakone i sustav, već nitko nema niti predodžbu što stvarni Okultizam znači. Neki drevnu mudrost ograničavaju na Kabalu i židovski Zohar, koje tumače na svoj vlastiti način, prema «mrtvom slovu» rabinskih metoda. Drugi Swedenborga ili Böhmea smatraju konačnim očitovanjima najviše mudrosti, dok ostali u mesmerizmu vide veliku tajnu prastare magije. Svi oni koji zbog neznanja svoju teoriju prevode u praksu, srljaju u crnu magiju. Sretni su oni koji to izbjegnu, jer nemaju ni mjerila niti kriterija pomoću kojih bi mogli razlikovati istinito od lažnog.

PITALAC: Da li bismo trebali i zaključiti da unutarnja skupina TD-a tvrdi da o tome uči od stvarno iniciranih ili Majstora Ezoteričke Mudrosti?

TEOZOF: Ne izravno. Osobna prisutnost tih Majstora nije potrebna. Dostatno je da Oni daju instrukcije nekima od onih koji su pod njihovim vodstvom godinama studirali i čitave svoje živote posvetili služenju Njima. Tada oni, sa svoje strane, mogu prenositi to znanje drugima koji nisu imali tako povoljnu priliku. Bolje je posjedovati dio istinske znanosti, nego gomilu neprobavljenog i pogrešno shvaćenog učenja. Mrva zlata vrijedi tonu prašine.

PITALAC: Ali kako netko može znati da li je ta mrva pravo zlato ili tek krivotvorina?

TEOZOF: Drvo se prepoznaje po njegovim plodovima, a sustav po njegovim rezultatima. Kada nam naši protivnici budu mogli dokazati da je neki osamljeni student Okultizma tijekom vjekova postao svetim Adeptom poput Ammoniusa Saccasa ili čak Plotina ili teurgom poput Jamblikusa, ili je izvršio podvige kakvi se pripisuju Sv. Germainu, a da ga nije vodio neki Majstor, te da pritom nije postao medijem ili samoobmanutim psihikom ili šarlatanom, tada ćemo priznati našu zabludu. Ali do tada, teozofi će radije slijediti dokazani prirodni zakon tradicije Svete Znanosti. Ima mistika koji su ostvarili velika otkrića na polju kemije i fizikalnih znanosti koja gotovo graniče s alkemijom i Okultizmom; drugi su samo pomoću svoje genijalnosti ponovo otkrili dijelove, ako ne i cjelokupnu izgubljenu abecedu «jezika misterija», pa zato sada mogu ispravno čitati hebrejske svítke; ostali su, s obzirom da su bili vidoviti, uhvatili predivne bljeskove skrivenih tajni Prirode. No svi su oni specijalisti. Jedan je teorijski izumitelj, drugi Hebrej odnosno sljedbenik kabàlist, treći svedenborgovac suvremenog doba koji negira svakog i sve izvan njegove vlastite posebne znanosti ili religije. Niti jedan od njih ne može se pohvaliti da je time ostvario sveopću ili barem nacionalnu dobrobit, a čak niti vlastitu korist. S izuzetkom nekoliko iscjelitelja onog razreda koji bi Kraljevsko Sveučilište fizičara i kirurga nazvao šarlatánima, nijèdan od njih nije čovječanstvu pomogao svojom znanošću, čak niti nekolicini ljudi iz iste zajednice. Gdje su stari Kaldejci, oni koji su provodili čudesna ozdravljenja, ali «ne čarolijama već ljekovitim biljem»? Gdje je Apolonij iz Tijane, koji je liječio bolesne i uskrsavao mrtve u bilo kojoj klimi i pod bilo kojim okolnostima? Znamo nekolicinu specijalista čak i iz Europe koji pripadaju prethodnom razredu, ali od potonjih ima samo u Aziji, gdje je joginska tajna «života u smrti» još sačuvana.

PITALAC: Da li je odgajanje takvih adepata-iscjelitelja cilj Teozofije?

TEOZOF: Ciljeva je nekoliko, ali najvažniji su oni koji vode ublažavanju ljudskih patnji u bilo kojem obliku, moralnom ili fizičkom. Vjerujemo da su moralne patnje važnije od fizičkih. Teozofija treba usaditi etiku: ona treba pročistiti dušu kako bi oslobodila fizičko tijelo bolesti koje su, isključujući nesreće, sve nasljedne. Proučavanjem Okultizma iz sebičnosti, zbog zadovoljenja osobnih ambicija, ponosa ili taštine, pojedinac nikada neće postići istinski cilj pomaganja čovječanstvu koje pati. Čovjek neće postati okultist ni proučavanjem pojedine grane ezoteričke filozofije, već proučavanjem, ako ne i majstorskim svladavanjem svih njenih grana.

PITALAC: Da li je tada pomoć za postizanje tog najvažnijeg cilja pružena samo onima koji proučavaju ezoteričke znanosti?

TEOZOF: Nipošto. Svakom laiku-članu društva daju se temeljne poduke ako ih želi, no nekolicina želi postati onima koji su nazvani «radnim članovima», dok većina ostaju «trutovi» Teozofije. Treba razumjeti kako se u TD potiču osobna proučavanja, osim ukoliko se tim radom ne prekoračuju granice koje dijele egzoteričko od ezoteričkog, slijepu od svjesne magije.

RAZLIKA IZMEĐU TEOZOFIJE I OKULTIZMA

PITALAC: Govorite o Teozofiji i Okultizmu; da li je to isto?

TEOZOF: Nije ni po čemu. Netko može biti vrlo dobar teozof, bio on u Društvu ili izvan njega, a da pri tome ni po čemu nije okultist, no nitko ne može biti istinski okultist, a da pri tome nije istinski teozof; u protivnom on je crni mâg, bilo svjesno ili nesvjesno.

PITALAC: Kako to mislite?

TEOZOF: Već sam rekao kako istinski teozof mora oživotvoriti najviši moralni ideal, mora nastojati očitovati svoje jedinstvo s cjelokupnim čovječanstvom i neprekidno raditi za druge. Ako neki okultist ne čini sve to, onda zasigurno djeluje sebično za svoju osobnu korist, a ako je stekao više praktične moći od običnih ljudi, on tada postaje opasniji neprijatelj svijeta i onima oko sebe od prosječnog smrtnika. To je jasno.

PITALAC: Tada je okultist jednostavno čovjek koji posjeduje veće moći od drugih ljudi?

TEOZOF: Mnogo veće, ako je praktično i istinski učen okultist, a ne samo imenom. Okultne znanosti nisu, kako je to opisano u enciklopedijama «one imaginarne znanosti Srednjeg Vijeka koje su povezane s tobožnjim djelovanjima ili utjecajima okultnih svojstava ili natprirodnih moći poput alkemije, magije, nekromantije i astrologije», jer su one stvarne, postojeće i vrlo opasne znanosti. One poučavaju tajnim mogućnostima stvárī u Prirodi, razvijajući i njegujući skrivene moći «pritajene u čovjeku», dajući mu tako ogromnu prednost nad neupućenim smrtnicima. Hipnotizam, koji je sada postao tako uobičajen i predmetom ozbiljnog znanstvenog ispitivanja, dobar je primjer za to. Moć hipnoze otkrivena je gotovo slučajno; put do nje pripremljen je mesmerizmom. Sposoban hipnotizer sada pomoću nje može učiniti gotovo sve, od prinuđivanja čovjeka nesvjesnog sebe samoga da izigrava budalu, do navođenja na izvršenje zločina, često umjesto samog hipnotizera i u njegovu korist. Nije li to užasna moć, ako se povjeri bezobzirnim osobama? A molim vas da ne zaboravite kako je ovo samo jedna od manje važnih grana Okultizma.

PITALAC: Ali ne smatraju li najkulturniji i najučeniji ljudi sve te znanosti, magiju i čaranje ostacima prastarog neznanja i praznovjerja?

TEOZOF: Dopustite mi da vas podsjetim da je ta vaša primjedba dvosjekli mač. «Najkulturniji i najučeniji» među vama smatraju kršćanstvo i ostale religije ostacima neznanja i praznovjerja. Ljudi sada ponovo počinju vjerovati, barem u hipnotizam, a neki, čak i među najkulturnijima, u Teozofiju i fenomene. No tko će od njih osim svećenika i slijepih fanatika priznati kako vjeruje u biblijska čuda? A upravo je to točka prekretnica gdje se očituju razlike. Ima vrlo dobrih i čistih teozofa koji mogu vjerovati u natprirodno, uključujući i božanska «čuda», no nema takvih okultista, jer okultist primjenjuje znanstvenu Teozofiju utemeljenu na ispravnom znanju o tajnom djelovanju Prirode. Ali teozof koji primjenjuje takozvane izuzetne moći, a lišen je svjetla Okultizma, jednostavno će naginjati k opasnom obliku medijstva. Naime, premda je vjeran Teozofiji i njenim najvišim shvatljivim etičkim kodeksima, on će ih primjenjivati u tami doduše iskrene, ali slijepe vjere. Teozof ili spiritist koji pokuša njegovati neku granu okultne znanosti, primjerice hipnotizam, mesmerizam ili čak tajne izazivanja fizičkih fenomena, a da ne poznaju filozofske racionale tih moći, je poput broda bačenog bez kormila u olujni ocean.

(Racionala označava razumno objašnjenje, liniju shvaćanja, filozofsko opravdanje neke tvrdnje. (Op.prev.))

RAZLIKA IZMEĐU TEOZOFIJE I SPIRITIZMA

PITALAC: Pa zar vi ne vjerujete u spiritizam?

TEOZOF: Ako pod «spiritizmom» podrazumijevate objašnjenje nekih izuzetnih pojava koje daju spiritisti, onda zaista ne vjerujemo. Oni smatraju da sve te pojave izazivaju «duhovi» pokojnika, uglavnom njihovih rođaka koji su se, kako kažu, vratili na zemlju kako bi kontaktirali s onima koje su voljeli ili s kojima su bili povezani. Mi to glatko negiramo i tvrdimo da se dusi pokojnika ne mogu vratiti na zemlju osim u vrlo rijetkim i iznimnim slučajevima o kojima ću možda kasnije nešto reći, a niti ne komuniciraju s ljudima osim u potpuno subjektivnom smislu: ono što se objektivno pojavljuje samo je utvara nekadašnjeg fizičkog čovjeka. No bezuvjetno vjerujemo u psihički spiritizam koji je takoreći duhovni spiritizam.

PITALAC: Negirate li i fenomene?

TEOZOF: Nikako, osim u slučajevima svjesne prijevare.

PITALAC: Kako ih onda objašnjavate?

TEOZOF: Na više načina. Uzroci takvih pojava nipošto nisu tako jednostavni kako spiritisti vjeruju. Prije svega, deus ex machinâ takozvanih «materijalizacija» često je astralno tijelo ili «dvojnik» medija ili nekoga od prisutnih.

(deus ex machinâ lat. (čit. deus eks makina); doslovno «bog iz stroja» 1. u antičkom kazalištu, kad pjesnik nije umio riješiti zaplet u drami, «spuštao je» na pozornicu lik nekog boga koji je sretno razmrsio situaciju; 2. neočekivana osoba ili događaj koji donose izlaz iz neke teškoće. (Op.prev.))

To astralno tijelo također je stvaratelj i operativna snaga automatskog pisanja po pločici od škriljevca, «Davenport» pojavama i tako dalje.

(Davenport – manifestacije s pisaćim stolićem i pretincima. (Op.prev.))

PITALAC: Kažete «obično»; što onda izaziva ostale pojave?

TEOZOF: To ovisi o prirodi pojava. Nekada su to astralni ostaci, kamaločke «ljuske» iščezlih osobnosti, a ponekada elementali. «Duh» je riječ višestrukog i širokog značenja. Zapravo ne znam što spiritisti podrazumjevaju pod tim pojmom; ali mi razumijemo njihove tvrdnje u tom smislu da fizičke pojave izaziva reinkarnirajući Ego, duhovna besmrtna individualnost; a tu hipotezu mi u potpunosti odbacujemo. Bestjelesna svjesna individualnost ne može se materijalizirati niti se vratiti iz svog vlastitog devahanskog područja na objektivnu zemaljsku razinu.

PITALAC: Ali mnoge komunikacije s «duhovima» ne pokazuju samo inteligenciju, već i poznavanje činjenica koje su nepoznate mediju, a ponekad nisu čak niti svjesno prisutne u umu istraživača ili nekog prisutnog u slušateljstvu.

TEOZOF: To nikako ne dokazuje da inteligencija i znanje o kojem govorite nužno pripada duhovima ili proizlazi iz bestjelesnih duša. Somnambulisti

(Somnambulisti ili «mjesečari», oni koji hodaju u snu. (Op.prev.))

su poznati po skladanju glazbe i stvaranju poezije, te rješavanju matematičkih problema dok se nalaze u stanju transa, a da nikada nisu poučavani glazbi ili matematici. Drugi su u stanju dubokog sna vrlo inteligentno odgovarali na postavljena pitanja, a u nekim slučajevima čak i govorili jezicima poput hebrejskog i latinskog, koje u budnom stanju nisu poznavali. Smatrate li da su i to prouzročili «duhovi»?

PITALAC: A kako biste Vi to objasnili?

TEOZOF: Budući da je božanska iskra u čovjeku jedno i u svojoj biti identična sa Sveopćim Duhom, tvrdimo da je naše «Duhovno Jastvo» praktički sveznajuće, ali ne može pokazati svoje znanje uslijed zapreka materije. Što se više te zapreke uklanjaju ili, drugim riječima, što je fizičko tijelo više umrtvljeno što se tiče vlastitog neovisnog djelovanja i svjesnosti, kao što je slučaj u dubokom snu ili u transu, ili bolesti, to se unutarnje Jastvo može potpunije očitovati na toj razini. To je naše tumačenje tih istinski čudesnih fenomena višeg reda u kojima se očituje nesumnjiva inteligencija i znanje. Što se manifestacija nižeg reda tiče, kakve su fizičke pojave te trivijalan i običan govor o općenitom, objašnjavanje makar najvažnijih naših učenja o tome oduzelo bi nam više prostora i vremena nego sada tome možemo posvetiti. Ne želimo se ništa više uplitati u vjerovanje spiritista negoli u bilo koje drugo vjerovanje. Onus probandi mora pasti na one koji vjeruju u «duhove».

(Onus probandi lat. pravn. teret dokazivanja (u parnicama). (Op.prev.))

A ovog trenutka, kada su još uvjereni da se viša vrsta pojava odvija uz posredovanje bestjelesnih duša, vodeći spiritisti, te najučeniji i najinteligentniji među njima prvi su koji priznaju kako sve pojave ne izazivaju duhovi. Oni će postupno priznati cjelokupnu istinu; u međuvremenu nemamo prava a niti želje obratiti ih na naše motrište. Još manje vjerujemo u slučajevima čistih psihičkih i spiritualnih pojava u komunikaciju duha živućeg čovjeka s duhom bestjelesnih osobnosti.

Kažemo da se u takvim slučajevima ne radi o duhovima mrtvih koji se spuštaju na zemlju, nego o duhovima živih koji se uzdižu k čistim duhovnim dušama. Zapravo nema ni uzdizanja niti spuštanja, nego dolazi do promjene stanja ili uvjeta za medija. Kada se njegovo tijelo umrtvi ili uđe u stanje transa, duhovni Ego je oslobođen spona i nalazi se na istoj razini svjesti kao i bestjelesni duhovi. Stoga, ako postoji neka duhovna privlačnost između njih dvoje, oni mogu komunicirati u snovima, što se često i događa. Razlika između medijske i neosjetilne prirode je slijedeća: medijev oslobođeni duh ima priliku i mogućnost da lagano utječe na pasivne organe svog umrtvljenog fizičkog tijela, te da pomoću njih djeluje, govori i piše po svojoj volji. Ego može poput eha ljudskim jezikom ponavljati misli i ideje bestjelesnog entiteta kao i svoje vlastite. No na neprijemljiv ili neosjetljiv organizam nekoga tko je vrlo skeptičan ne može se utjecati na taj način. Iz toga proistječe da jedva i postoji ljudsko biće čiji Ego tijekom sna fizičkog tijela ne održava slobodne kontakte s onima koje je volio i izgubio, pa ipak zbog skeptičnosti i neprijemljivosti fizičkog tijela i mozga nema pamćenja ili je ono vrlo nejasno poput sjećanja na san koje ostaje u pamćenju osobe kada se ona probudi.

PITALAC: Znači li to da vi u cijelosti odbacujete filozofiju spiritizma?

TEOZOF: Ako pod «filozofijom» podrazumijevate njegove nedotjerane teorije, odbacujemo je, no tu zapravo nema neke filozofije. To kažu i najintelektualniji, najodaniji zagovornici spiritizma. Naime, njihova temeljna i jedina nepobitna istina, te pojave koje se odvijaju putem medija koji je pod nadzorom nevidljivih snaga i inteligencija, neće i ne može negirati nitko osim nekog materijaliste Huxleyeve škole «nožnog palca». Što se njihove filozofije tiče, dopustite da vam citiram što o njima i njihovoj filozofiji kaže sposobni izdavač Svjetlosti, od kojega neće naći ni mudrijeg niti predanijeg pobornika. To je ono što «M.A. Oxon», jedan od filozofa koji su rijetki među spiritistima, piše o njihovim organizacijskim nedostacima i zadrtosti:

Tome se vrijedi ozbiljnije posvetiti, jer je od životnog značaja. Posjedujemo iskustvo i znanje u usporedbi s kojim je svako drugo znanje beznačajno. Tipičan spiritist se naljuti ako se netko usudi proturječiti njegovom znanju o budućnosti i potpunom uvjerenju u budući život. Tamo gdje drugi ljudi pružaju ispred sebe svoje slabašne ruke i kroz mrak tapkaju u budućnost, on kroči neustrašivo poput nekoga tko ima kartu i poznaje svoj put. Tamo gdje su drugi ljudi zastali pred pobožnim nastojanjem ili su se zadovoljili naslijeđenim vjerovanjem, on se hvali kako već zna ono u što oni tek vjeruju i kako svojim bogatim zalihama može potkrijepiti izblijedjela vjerovanja izgrađena jedino na nadi. On je veličanstven u svom ispunjavanju najpoželjnijih ljudskih iščekivanja. Kao da kaže: «Vi se nadate onome što ja mogu zorno pokazati. Prihvatili ste tradicionalno vjerovanje u ono što ja mogu eksperimentalno dokazati u skladu s najstrožom znanstvenom metodom. Stara vjerovanja slabe; istupite iz njih i napustite ih. Ona sadrže onoliko laži koliko i istine. Jedino izgrađivanjem na sigurnim temeljima provjerenih činjenica vaša nadgradnja može biti sigurna. Dok se sva stara vjerovanja oko vas ruše, izbjegnite slom istupanjem».

Kakav je praktičan učinak doticaja s tako veličanstvenom osobom? Vrlo neobičan i razočaravajući. On je toliko siguran u svoje stajalište da mu nije problem potvrditi tumačenje koje drugi daju na temelju njegovih činjenica. Vjekovna mudrost bila je zaokupljena objašnjavanjem onog što on opravdano smatra dokazanim; no on i ne obraća pažnju na njena istraživanja. On se potpuno ne slaže čak ni sa svojim bratom spiritistom. Postoji priča o staroj Škotkinji koja je sa svojim suprugom osnovala «kirk».

(Kirk je škotski izraz za crkvu. (Op.prev.))

Samo su oni imali ključeve Raja ili bolje rečeno ona ih je imala, zato što «nije imala povjerenja u Jamiea». Isto tako beskonačno podijeljene sekte spiritista odmahuju glavama «nemajući povjerenja» jedni u druge. Ponovo se pokazuje da je zajedničko iskustvo čovječanstva čvrsto i postojano u pogledu toga da je ujedinjenost snaga, a razjedinjenost izvor slabosti i neuspjeha. Ramenom uz rame, uvježbana i disciplinirana svjetina postaje vojska, a svaki čovjek vrijedan za stotinu suprotstavljenih koji nisu uvježbani. Organiziranost u svakom području čovjekove djelatnosti osigurava uspješnost, štedi vrijeme i trud, te omogućava dobit i razvoj. Nedostatak metode i plana, rizičan rad, nestalno ulaganje energije i nedisciplinirana nastojanja rezultiraju neuspjehom. Glas čovječanstva potvrđuje tu istinu. Prihvaća li spiritist odluku i djeluje li na temelju zaključka? Uistinu ne. On odbija ikakvu organiziranost. On je sam sebi zakon i trn u oku svojim susjedima. ( Svjetlost (Light), 22. lipanj 1889.)

PITALAC: Čuo sam da je Teozofsko društvo prvobitno osnovano kako bi uništilo spiritizam i vjerovanje u opstanak čovjekove individualnosti.

TEOZOF: Pogrešno ste obavješteni. Sva su naša vjerovanja utemeljena na besmrtnoj individualnosti. Poput mnogih i vi miješate osobnost s individualnošću. Izglada da vaši zapadnjački psiholozi nisu postavili jasnu razliku između njih, a upravo je ta razlika ono što daje ključ za razumijevanje istočnjačke filozofije i uzrok je neslaganja između teozofskog i spiritističkog naučavanja. Premda će to možda navući na nas još više neprijateljstva, moram ovdje izjaviti da je Teozofija istinski i čisti spiritizam, dok je suvremena koncepcija tog naziva, zbog načina kako se mase njime sada koriste, jednostavno transcendentni materijalizam.

PITALAC: Molim Vas, pojasnite mi svoju ideju.

TEOZOF: Hoću reći kako naša učenja ističu istovjetnost duha i materije. Pa iako kažemo da je duh potencijalna materija, a materija samo kristalizirani duh, upravo kao što je led para u krutom stanju, ipak smatramo da se izraz duh može koristiti samo za istinsku individualnost jer izvorno i vječno stanje SVEGA nije duh, već «nad-duh», da se tako izrazim, kojega je vidljiva i čvrsta tvar samo periodička manifestacija.

PITALAC: Ali kakva je razlika između te «istinske individualnosti» i «ja» ili «ega» kojeg smo svi svjesni?

TEOZOF: Prije nego što vam mogu odgovoriti, moramo raspraviti o onome što vi smatrate pod «ja» ili «ego». Mi razlikujemo između jednostavne činjenice samosvijesti, jednostavnog osjećaja «ja sam ja» i kompleksne misli kako «sam ja gospodin Smith ili gospođa Brown». Upravo naše vjerovanje u niz rođenja istog Ega ili u reinkarnaciju, je ta značajna razlika koja je ključna točka cjelokupne ideje. Vidite, «gospodin Smith» zapravo označava duge nizove dnevnih iskustava, međusobno povezane s nîti memorije, oblikujući ono što «gospodin Smith» naziva «sobom». No niti jedno od tih «iskustava» nije istinsko «ja» ili Ego, niti ona «gospodinu Smithu» daju osjećaj da je to on sam, jer on zaboravlja veći dio svojih dnevnih iskustava, a ona u njemu stvaraju osjećaj egostva (U izvornom tekstu na engleskom jeziku stoji egoïty, pojam koji se nikako ne može i ne smije prevesti kao egoizam ili egoističnost tj. sebičnost, te je trebalo skovati novu riječ koja čitatelja neće dovesti u zabludu. Obzirom da su riječi ego i ja sinonimi, po uzoru na već uvriježen izraz jastvo, u nedostatku boljeg rješenja skovan je i izraz egostvo.) samo dok traju. Stoga mi teozofi pravimo razliku između te gomile «iskustava» koju nazivamo lažnom (budući ograničena i prolazna) osobnošću i onog elementa u čovjeku zahvaljujući kojem postoji osjećaj «ja sam ja». To je ono «ja sam ja» koje nazivamo istinskom individualnošću, pa kažemo kako taj Ego ili Individualnost poput glumca igra razne uloge na pozornici života. (Vidjeti opširnije u VIII. dijelu, pod naslovom «O individualnosti i osobnosti».) Nazovimo svaki novi život jednog te istog Ega na zemlji večeri na kazališnoj pozornici. Jedne se večeri glumac ili Ego pojavljuje kao Macbeth, druge kao Shylock, treće kao Romeo, četvrte kao Hamlet ili kralj Lear i tako dalje, sve dok ne prođe čitavim krugom inkarnacija. Ego započinje svoj hodočasnički život kao duh, Ariel (Ariel je u kniževnosti vodeni ili zračni duh s dobrim svojstvima, osobito istaknut u Shakespeareovoj drami Oluja.) ili Puck (Puck engl. simpatični, jogunasti i vragolasti noćni dušić iz Shakespeareove komedije San ljetne noći.); igra ulogu «statiste»: vojnika, sluge, člana kora; zatim se uzdiže do «govornih uloga», igra vodeće uloge koje se izmjenjuju sa sporednim, dok se napokon ne povuče sa scene kao Prospero, čarobnjak.

PITALAC: Razumijem. Dakle,Vi kažete da se taj istinski Ego nakon smrti ne može vratiti na zemlju. No ako je glumac sačuvao osjećaj svoje individualnosti i ako želi sigurno je slobodan vratiti se na scenu svojih ranijih djelovanja?

TEOZOF: Mi kažemo da ne može; jednostavno zato što bi takav povratak na zemlju bio nespojiv s bilo kakvim stanjem nepomućenog blaženstva nakon smrti, što sam spreman i dokazati. Kažemo da čovjek tijekom svoga života trpi tako mnogo nezaslužene bijede krivnjom drugih s kojima je povezan ili zbog sredine u kojoj se nalazi, pa stoga zaslužuje barem potpuni odmor i mir, ako već ne blaženstvo, prije nego što ponovo preuzme na sebe teret života. Međutim, možemo o tome kasnije potanko raspraviti.

ZAŠTO JE TEOZOFIJA PRIHVAĆENA?

PITALAC: Razumijem do neke mjere, no vidim kako su vaša naučavanja složenija i više metafizička od ikojeg spiritizma ili druge prisutne religijske misli. Da li mi možete reći što je prouzročilo da je teozofski sustav koji podržavate istovremeno probudio toliko zanimanja i toliko neprijateljstva?

TEOZOF: Vjerujem da za to ima nekoliko razloga; između ostalih možemo spomenuti: (1) Veliku reakciju vrlo glupih materijalističkih teorija koje sada prevladavaju među znanstvenim učiteljima. (2) Opće nezadovoljstvo umjetnom teologijom raznih kršćanskih crkvi i brojnost sljedbi koje se svadnevno umnožavaju i sukobljavaju. (3) Sve veća očiglednost činjenice da vjerovanja koja su sama po sebi, a i međusobno proturječna, ne mogu biti istinita, što znači da nedokazano ne može biti stvarno. To prirodno nepovjerenje u uobičajene religije samo je još više pojačano njihovim potpunim neuspjehom u očuvanju morala, te pročišćavanja društva i masa. (4) Uvjerenje mnogih, a znanje nekolicine da negdje mora postojati znanstven, a ne spekulativan filozofski i religijski sustav. (5) I možda konačno, vjerovanje da se takav sustav mora potražiti u učenjima koja datiraju daleko prije ijedne suvremene vjere.

PITALAC: Kako to da je taj sustav iznesen tek sada?

TEOZOF: Samo zbog toga što se smatralo da je sazrijelo vrijeme za to; ta se činjenica očituje u određenim nastojanjima brojnih proučavatelja da dokuče Istinu pod svaku cijenu i bez obzira gdje je ona skrivena. Vidjevši to, njeni su čuvari dopustili objavljivanje barem nekih dijelova te Istine. Da je osnivanje Teozofskog društva bilo odloženo za nekoliko godina, za to bi vrijeme jedna polovina civiliziranih naroda postala čistim materijalistima, a druga polovina antropomorfistima i fenomenalistima.

PITALAC: Da li bismo Teozofiju na neki način trebali smatrati otkrićem?

TEOZOF: Nipošto ne, čak niti u smislu nove i neposredne objave nekih viših, natprirodnih ili u najmanju ruku barem nadljudskih bića; već samo u smislu «razotkrivanja» starih, vrlo starih Istina umovima onih koji su do sada bili neupućeni u njih, pa čak i u postojanje i očuvanje ikakvog takvog drevnog znanja.

Postalo je pomodno, posebno u posljednje vrijeme, ismijavati činjenicu da je ikada u Misterijama velikih i civiliziranih naroda poput Egipćana, Grka i Rimljana bilo ičega drugoga osim svećeničke podvale. Čak ni Rozenkrojceri nisu bili ništa više nego poluluđaci i polunitkovi. O tome su napisane brojne knjige, a nesposobnjakovići koji jedva da su i čuli za taj naziv prije samo nekoliko godina, pojavili su se kao dubokoumni kritičari i gnostici na temu alkemije, filozofa vatre i misticizma općenito. Pa ipak, dugi nizovi hijerofanata Egipta, Indije, Kaldeje i Arabije, zajedno s najčuvenijim filozofima i mudracima Grčke i Zapada, poznati su po tome što su pod pojam Mudrosti i Božanske Znanosti uključivali svo znanje, jer su temeljem i izvorom svake umjetnosti i znanosti smatrali božanski bitak. Platon je Misterije smatrao najsvetijima, a Klement Aleksandrijski, i sam iniciran u Eleuzinske Misterije, izjavio je da «nauke koje su u njima naučavane predstavljaju vrhunac čitavog ljudskog znanja.» Pitamo se jesu li Platon i Klement bili dvojica nitkova ili luđaka ili oboje?

PITALAC: Govorili ste o «neprijateljskom raspoloženju». Ako je istina tako predstavljena putem Teozofije, zašto je suočena s tolikim protivljenjem i općenitim neprihvaćanjem?

TEOZOF: Opet zbog mnogih i različitih razloga, od kojih je jedan mržnja prema «novotarijama», kako oni to nazivaju. Sebičnost je u svojoj biti konzervativna i mrzi uznemiravanje. Više voli sladunjavu, prozirnu laž nego najveću istinu, ako ona zahtijeva žrtvovanje makar i najmanje udobnosti. Snaga mentalne inercije je velika u svemu što ne obećava trenutnu korist i nagradu. Naše doba je prije svega neduhovno i materijalističko. Štoviše, postoji neupućenost u karakter teozofskih naučavanja; krajnje nejasna priroda doktrina od kojih su neke otvoreno suprotstavljene mnogim ljudskim hirovima omiljenim među sektašima, koji su već ušle u srž pučkih vjerovanja. Dodamo li tome osobne napore i veliku čistoću života koja se zahtijeva od onih koji će postati učenicima unutarnjeg kruga, te vrlo ograničen razred onih kojima odgovara kodeks potpune nesebičnosti, lako je shvatiti zbog čega je Teozofija osuđena na tako sporo napredovanje. Ona je u svojoj biti filozofija onih koji pate i koji su izgubili svaku nadu u pomoć da se izvuku iz kaljuže života na bilo koji način. Štoviše, povijest svakog sustava vjerovanja ili morala koji su novi na stranom tlu, pokazuje da su njihovi počeci nailazili na svakojake prepreke koje su mračnjaštvo i sebičnost mogli potaknuti. Naravno, «kruna inovatora je trnovita kruna». Nijedno rušenje starih trulih građevina nije bezopasno.

PITALAC: Koliko vidim, sve se to odnosi na etiku i filozofiju Teozofije. Možete li mi reći koja je opća ideja Teozofskog društva, njegovi ciljevi i statut?

TEOZOF: To nikada nije bila tajna. Pitajte i dat ću vam točne odgovore.

PITALAC: Ali čuo sam da ste vezani zavjetima.

TEOZOF: Samo u Arkani ili ezoteričkom dijelu.

PITALAC: Čuo sam i to da se neki članovi nakon odlaska nisu smatrali njome obvezanima. Da li su u pravu?

TEOZOF: To pokazuje nesavršenost njihovog poimanja časti. Kako bi mogli biti u pravu? Kao što je rečeno u «Putu», našem teozofskom glasilu u New Yorku, na račun takvog slučaja: «Pretpostavimo da je vojnik osuđen zbog kršenja zakletve i discipline, te je zbog toga otpušten iz službe. Pošto je na sudu okrivljen i kažnjen za svoje ponašanje, vojnik je prešao na stranu neprijatelja s lažnim podacima, postavši špijunom i izdajnikom kako bi se osvetio svom bivšem nadređenom uz opravdanje da ga je kazna oslobodila položene zakletve.» Razmislite, nije li zasluženo nazvan nečasnim čovjekom, kukavicom?

PITALAC: Vjerujem da je, no neki misle drugačije.

TEOZOF: Tim gore za njih, no ako hoćete, možemo o tome kasnije još razgovarati.

16.04.2017

SISTEM  RADA  TEOZOFSKOG  DRUŠTVA

CILJEVI DRUŠTVA

PITALAC: Koji su ciljevi Teozofskog društva?

TEOZOF: Ima ih tri, koliko ih je bilo od samog početka.

(1) Oblikovati jezgru Svekolikog Bratstva Čovječanstva, bez obzira na rasu, boju kože, spol, kastu ili vjeru.

(2) Promicati proučavanje arijskih i drugih Svetih pisama, svjetskih religija i znanosti, te zastupati važnost staroazijske književnosti, odnosno brahmanske, buddhističke i zoroastrijske filozofije.

(3) Istražiti skrivene tajne Prirode, sve njene aspekte, a posebno psihičke i duhovne snage pritajene u čovjeku.

To su, općenito govoreći, tri glavna cilja Teozofskog društva.

PITALAC: Možete li mi o njima dati nešto podrobnije informacije?

TEOZOF: Svaki od ta tri cilja možemo raščlaniti na toliko razjašnjujućih točaka koliko je to potrebno.

PITALAC: Počnimo onda s prvim. Kojim biste se Vi sredstvima poslužili za promicanje osjećaja kao što je bratstvo među rasama, kada je poznato da su one najrazličitijih religija, običaja, vjerovanja i načina razmišljanja?

TEOZOF: Dopustite mi da dodam ono što Vi izgleda ne želite izraziti. Mi svakako znamo da je osim dva ostatka rasa, Parsa i Židova, svaki narod opredijeljen ne samo protiv svih drugih naroda, već čak i protiv sebe samog. To se najočiglednije vidjelo među takozvanim civiliziranim kršćanskim narodima. Òtuda vaše čuđenje i razlog zašto Vam se naš prvi cilj čini utòpijom. Nije li tako?

PITALAC: Pa, jest; no što Vi kažete na to?

TEOZOF: Ništa što se tiče same činjenice; no mnogo što se tiče potrebe da se uklone uzroci koji za sada Svekoliko Bratstvo Čovječanstva čine utopijom.

PITALAC: Koji su, po Vama, uzroci?

TEOZOF: Prvi i najveći je urođena sebičnost ljudske prirode. Ta sebičnost, umjesto da bude iskorijenjena, svakodnevno se pojačava i stimulira sve do divljeg i nesvladivog osjećaja zbog sadašnjeg religijskog odgoja koji to često ne samo da potiče, već i opravdava. Ljudske predodžbe o dobrom i lošem potpuno su izopačene doslovnim shvaćanjem židovske Biblije. Sva nesebičnost Isusovih altruističkih učenja postala je tek predmetom govora s propovjedaonice, dok su pravila o praktičnoj sebičnosti kojima poučava mozaička Bibliji, a protiv kojih je Krist uzaludno propovijedao, postala uvriježena u samoj životnoj srži zapadnih naroda. «Oko za oko, zub za zub», postalo je prvo načelo vašeg zakona. Sada otvoreno i bez straha izjavljujem da izopačenost te i mnogih drugih doktrina može iskorijeniti samo Teozofija.

 

ZAJEDNIČKO PODRIJETLO LJUDI

 

PITALAC: Kako?

TEOZOF: Jednostavnim dokazivanjem na logičkoj, filozofskoj, metafizičkoj, pa čak i znanstvenoj osnovi da:

(a) Svi ljudi imaju isto duhovno i fizičko podrijetlo, što je temeljno učenje Teozofije. (b) Da je čovječanstvo od jedne te iste biti, a ona je jedno – beskonačno, nestvoreno i vječno, bilo da je nazivamo Bogom ili Prirodom – stoga ništa ne može utjecati na jedan narod ili na pojedinca, a da ne utječe na sve druge narode i sve druge ljude.

To je tako sigurno i očigledno kao što će i kamen bačen u ribnjak prije ili kasnije pokrenuti svaku pojedinu kap vode u njemu.

PITALAC: Ali to nije Kristovo učenje, već prije panteistički nazor.

TEOZOF: Upravo tu leži vaša zabluda. To je čisto kršćanski premda nije i židovski, pa vaši biblijski narodi možda stoga više vole to odbaciti.

PITALAC: To je velika i nepravedna optužba. Gdje su Vam dokazi za takvu tvrdnju?

TEOZOF: Nadohvat ruke. Krist je navodno rekao: «Ljubite jedan drugoga» i «ljubite svoje neprijatelje», jer «ako ljubiš (samo) one koji ljube tebe, koju korist (ili zaslugu) imaš? Ne čine li isto i carinici?  A ako pozdravljate samo svoju braću, što činite više od drugih? Ne čine li to isto i carinici?» To su Kristove riječi. No u Genezi (ix. 25) kaže se: «Neka je proklet Canaan, bit će sluga slugama svoje braće.» I stoga biblijski narod, a ne kršćani, više voli Mojsijev nego Kristov zakon ljubavi. Na Starom zavjetu, koji ugađa svim njihovim strastima, temelje svoje zakone o osvajanjima, pripajanjima kao i tiraniji nad rasama koje nazivaju «nižim». Kakvi su sve zločini počinjeni na temelju tog – ako se doslovno shvati – vražjeg odlomka iz Geneze, ideju nam, premda nedostatnu, daje sama povijest.

PITALAC: Čuo sam kada ste rekli da je znanost dokazala istovjetnost našeg fizičkog podrijetla, a Religijska Mudrost našeg duhovnog podrijetla. Pa ipak, ne smatramo da darvinisti iskazuju velik osjećaj bratstva.

TEOZOF: Upravo tako. To je ono što pokazuje nedostatnost materijalističkih sustava te dokazuje da smo mi teozofi u pravu. Istovjetnost našeg fizičkog podrijetla ne utječe na naše više i dublje osjećaje. Materija, lišena svoje duše i duha ili svoje božanske biti, ne može govoriti ljudskom srcu. No istovjetnost duše i duha stvarnog, besmrtnog čovjeka, kako nas uči Teozofija, jednom dokazana i duboko ukorijenjena u našim srcima, odvest će nas daleko na putu istinskog milosrđa i bratske dobrohotnosti.

PITALAC: Ali kako Teozofija objašnjava zajedničko podrijetlo čovjeka?

TEOZOF: Učenjem da korijen cjelokupne prirode, objektivne i subjektivne, i svega ostalog u svemiru, vidljivog i nevidljivog, jest, bio je i uvijek će biti jedan i apsolutni bitak iz kojeg sve proistječe i u koji se sve vraća. To je arijska filozofija, koja je u cjelini predstavljena samo vedantskim i buddhističkim sustavom. Imajući u vidu taj cilj, zadaća je svih teozofa promicati na svaki način praktično i u svim zemljama širenje nesektaškog obrazovanja.

PITALAC: Što još treba činiti pored toga? Mislim na fizički plan.

TEOZOF: Organizacija društva, kako ju je opisao Edward Bellamy u svom veličanstvenom djelu Osvrt unazad (Looking Backward), izvrsno predstavlja teozofsku zamisao o prvom potrebnom velikom koraku u pravcu ostvarenja sveopćeg bratstva. Stanje stvari, kakim ga on tu opisuje, nije savršeno, jer je sebičnost još uvijek prisutna i djelatna u ljudskim srcima. No općenito, sebičnost i samoživost svladani su osjećajem solidarnosti i uzajamnog bratstva, pa tamo opisana skica života smanjuje na minimum uzroke koji imaju tendenciju stvaranja i njegovanja sebičnosti.

PITALAC: Vi ćete, dakle, kao teozof sudjelovati u nastojanjima da se takav ideal ostvari?

TEOZOF: Dakako, a to smo svojim djelovanjem i dokazali. Niste li čuli o Nacionalnoj stranci i klubovima koji su nikli u Americi od objavljivanja Bellamyjeve knjige? Oni već sada izbijaju u prvi plan, a s vremenom će to još i više. Tu stranku i klubove pokrenuli su teozofi. Jedan od prvih, Nacionalni klub u Bostonu, Massachusetts, ima za predsjednika i tajnika teozofe, a i većina poslovodstva pripada Teozofskom društvu. U sklopu svih svojih klubova i stranke koju su osnovali, utjecaj Teozofije i Društva je nedvosmislen, zato jer su svi za svoju osnovu, prvo i temeljno načelo, prihvatili Bratstvo čovječanstva kojem naučava Teozofija. U zaključku Statuta navode: «Načelo Bratstva Čovječanstva jedna je od vječnih istina koje upravljaju napretkom svijeta na pravcima koji ljudsku prirodu čine različitom od životinjske. Što može imati više teozofski značaj od toga? No, niti to nije dovoljno. Potrebno je još usaditi u čovjeka predodžbu da uz jedinstven korijen čovječanstva, mora također postojati jedna jedina istina koja svoj izražaj nalazi u svim različitim religijama – osim u židovskoj, jer ju ne možete naći izraženu čak ni u Kabali.

PITALAC: To se odnosi na zajedničko porijeklo religija i Vi biste tu mogli biti u pravu. No kako to primijeniti na praktično bratstvo na fizičkoj razini?

TEOZOF: Prvo zato, jer ono što je istinito na metafizičkom planu mora također biti istinito i na fizičkom. Drugo zato, jer ne postoji bogatiji izvor mržnje i nesloge od religijskih razlika. Kada jedna ili druga strana misli da je jedini posjednik cjelokupne istine, posve je prirodno da će svoga susjeda smatrati potpuno u kandžama grijeha ili «đavla». Ali kada čovjek jednom uvidi da nijedna od njih ne posjeduje cijelu istinu, nego da se uzajamno dopunjavaju, da se čitava istina može naći samo udruženim gledištima svih nakon što se iz svakoga odstrani ono što je lažno – tek će tada biti uspostavljeno istinsko bratstvo u religiji. To se odnosi i na fizički svijet.

PITALAC: Molim Vas , objašnjavajte dalje.

TEOZOF: Uzmimo primjer. Biljka se sastoji od korijena, stabljike, te mnogih grančica i listova. Kao što je čovječanstvo, kao cjelina, stabljika koja raste iz duhovnog korijena, tako i stabljika ujedinjuje biljku. Ozlijedite stabljiku i zasigurno će svaka grančica i list patiti. Ista stvar je i s čovječanstvom.

PITALAC: Da, ali ako ozlijedite list ili grančicu, nećete ozlijediti cijelu biljku.

TEOZOF: Znači, Vi mislite da povrijedivši jednog čovjeka ne povrijeđujete čovječanstvo? Ali, kako Vi to znate? Jaste li svjesni da čak i materijalistička znanost uči da će svako ozljeđivanje biljke, ma koliko neznatno, utjecati na cjelokupan tijek njenog budućeg rasta i razvoja. Stoga Vi griješite, a analogija je savršena. Ako, međutim, previđate činjenicu da cijelo tijelo pati i cijeli živčani sustav reagira kad porežete prst, moram Vas utoliko više podsjetiti da postoje i drugi duhovni zakoni koji mogu djelovati, na biljke i životinje jednako kao i na čovječanstvo, premda, ne priznajući njihovo djelovanje na biljke i životinje, možete negirati njihovo postojanje.

PITALAC: Na koje zakone mislite?

TEOZOF: Nazivamo ih karmičkim zakonima, no vi nećete razumjeti puno značenje tog izraza ako ne studirate Okultizam. Međutim, moje se objašnjavanje ne temelji na pretpostavci o postojanju tih zakona, nego zapravo na analogiji s biljkom. Proširite tu ideju, prenesite njenu primjenu na sveopći plan i uskoro ćete uvidjeti da u istinskoj filozofiji svako fizičko djelovanje ima svoj moralni i trajni učinak. Ozlijedite li čovjeka nanošenjem tjelesne boli; možete pomisliti da se njegov bol i patnja nipošto ne mogu proširiti na njegove susjede, a najmanje na pripadnike drugih naroda. Mi pak tvrdimo da hoće – u pravom trenutku. Stoga kažemo da dok svaki čovjek ne shvati i ne prihvati kao aksiomatsku istinu da, griješeći prema pojedincu, ne povrijeđujemo samo sebe same nego na duge staze i cjelokupno čovječanstvo, na zemlji nisu mogući bratski osjećaji kakve su propovijedali svi veliki reformatori, prvenstveno Buddha i Isus.

 

NAŠI OSTALI CILJEVI

 

PITALAC: Hoćete li sada objasniti pomoću kojih metoda namjeravate ostvariti drugi cilj?

TEOZOF: Možemo skupljati sve vrijedne radove o svjetskim religijama za knjižnicu sjedišta u Adyaru, Madras, a preko kolega u ograncima i za njihove lokalne knjižnice. Treba staviti u pisani oblik informacije o raznim prastarim filozofijama, tradicijama i legendama te ih širiti na praktičan način kao prijevode i publikacije vrijednih djela, izvatke i komentare o njima ili pak putem usmenih poduka od strane osoba stručnih za određena područja.

PITALAC: A što je s trećim ciljem, razvijanjem duhovnih i psihičkih moći pritajenih u čovjeku?

TEOZOF: Tamo gdje nisu moguća predavanja i osobna poduka, to također treba postići pomoću publikacija.

Naša je dužnost da u čovjeku održimo živom njegovu duhovnu intuiciju, da se suprotstavimo i nakon dužnog ispitivanja i dokaza o njenoj iracionalnoj prirodi suzbijemo nesnošljivost u svakom obliku, naime religijskom, znanstvenom ili društvenom, a iznad svega «licemjerje», bilo kao religijsko sektaštvo ili vjerovanje u nešto natprirodno. Ono što trebamo učiniti je nastojati steći znanje o svim zakonima prirode i širiti ga. Nadalje, potaknuti studij tih zakona koje najmanje shvaćaju suvremeni ljudi takòzvānē Okultne Znanosti koja se temelji na istinskom znanju o prirodi, umjesto, kao sada, na praznovjerju utemeljenom na slijepoj vjeri i autoritetu.

Ma kako ponekad fantastična, prosijana pučka vjerovanja i tradicije mogu dovesti do otkrića dugo zaboravljenih ili važnih tajni prirode. Stoga Društvo namjerava slijediti taj pravac istraživanja u nadi da će širiti područje znanstvenog i filozofskog proučavanja.

 

O SVETOSTI ZAVJETA

 

PITALAC: Imate li neki etički sustav kojega se pridržavate?

TEOZOF: Postoji etika, gotova i dovoljno jasna za svakoga tko će je slijediti. Naša je etika bit i vrhnje svjetske etike, sakupljena iz učenja svih velikih svjetskih reformatora. Zato ćete u njoj naći zastupljenim Konfucija i Zoroastra, Laotzea i Bhagavat Gîtû, pravila Gautama Buddhe i Isusa iz Nazaretha, Hillela i njegove škole, kao i Pitagore, Sokrata, Platona i njihovih škola.

PITALAC: Da li se članovi Vašeg Društva pridržavaju tih pravila? Čuo sam o velikim nesuglasicama i prepirkama među njima.

TEOZOF: Potpuno prirodno, jer premda se reforma u svom sadašnjem obliku može nazvati novom, muškarci i žene obuhvaćeni reformom isti su oni ljudi griješne prirode kao i ranije. Kao što je već rečeno članova ozbiljnih radnika je tek nekolicina; no mnogi su iskrene i privržene osobe koje čine najviše što mogu kako bi živjele u skladu s idealima Društva i svojim vlastitim.

Naša je dužnost poticati i pomagati pojedincima u intelektualnom, moralnom i duhovnom samousavršavanju, a da ne ukoravamo i osuđujemo one kojima to ne uspijeva. Strogo rečeno, nemamo pravo odbiti pristup nikome, a posebno ne u Ezoteričku sekciju Društva, gdje je «onaj koji uđe kao ponovo rođen.»

Ali, ako bilo koji član ne održi svoj sveti zavjet koji se zasniva na časnoj riječi i besmrtnom Jastvu, nego izabere da i nakon toga «novog rođenja» kao novi čovjek ustraje na svojim porocima i manama iz ranijeg života, od njega ćemo, naravno, tražiti da istupi iz Društva ili će u slučaju da to odbije biti izbačen. Imamo najstroža pravila u takvim slučajevima.

PITALAC: Mogu li se navesti neka od njih?

TEOZOF: Mogu. Za početak, nijedan brat u Društvu, bilo egzoterik ili ezoterik, nema pravo nametati svoje osobno mišljenje drugom bratu. To je jedan od velikih prijestupa u Društvu. Što se tiče unutarnje sekcije, sada nazvane ezoteričkom, sljedeća su pravila postavljena i prihvaćena od 1880.

«Nijedan brat ne smije u sebične svrhe koristiti znanje koje mu je prenio bilo koji član prve sekcije [sada višeg `stupnja`]; kršenje pravila kažnjava se isključivanjem.»

Međutim danas, prije nego mu se takvo znanje može prenijeti, kandidat se mora obvezati svečanom prisegom da ga neće uporabiti u sebične svrhe, niti odati, osim uz dopuštenje, nešto od onog što mu je priopćeno.

PITALAC: Ali, da li je čovjek koji je isključen ili koji je istupio iz Sekcije slobodan otkriti bilo što od onoga što je naučio ili prekršiti bilo koju klauzulu zavjeta koji je dao?

TEOZOF: Naravno da nije. Njegovo isključivanje ili istupanje oslobađa ga samo od obveze poslušnosti učitelju i aktivnog sudjelovanja u radu Društva, no sigurno ne i od svetog zavjeta tajnosti.

PITALAC: No, da li je to razumno i pravedno?

TEOZOF: Potpuno nedvojbeno jest. Za svakog muškarca i ženu, čak i s najmanjim osjećajem časti, zavjet tajnosti, položen makar zadanom časnom riječju, a kamoli nečijem Višem Jastvu – unutarnjem Bogu – obveza je sve do smrti. I premda mogu napustiti Sekciju i Društvo, nema časnog muškarca ili žene koji bi pomislili napasti ili povrijediti tijelo kojem su se zavjetovali.

PITALAC: Ne ide li to ipak malo predaleko?

TEOZOF: Možda je tako prema niskom standardu sadašnjeg vremena i moralnosti. Ali, koja bi uopće bila svrha zavjeta kada nas nebi tako obuhvatno obvezivao? Kako bi netko mogao očekivati da bude podučen tajnom znanju, ako želi imati slobodu da se riješi svih preuzetih obveza kadgod poželi? Kakva bi sigurnost, pouzdanje ili povjerenje mogli ikada postojati, ako zavjeti poput ovih nebi imali nikakvu stvarnu moć obvezivanja. Vjerujte mi da bi zakon odmazde (karme) vrlo brzo snašao svakog tko bi tako prekršio svoj zavjet; možda čak jednako brzo kao što ona stiže za nečasnost svakog časnog čovjeka, čak i na ovoj fizičkoj razini. Kao što je opisano u Putu (The Path), srpanj, 1889., navodimo o tome:

Jednom dat zavjet zauvjek je obvezujući kako u moralnom tako i u okultnom svijetu. Ako ga jednom prekršimo i kažnjeni smo, to nas ne opravdava kod ponovnog kršenja i tako dugo dok god to činimo moćna ruka Zakona (karme) djelovat će na nas.

 

 

 

ODNOS  TEOZOFSKOG  DRUŠTVA  I  TEOZOFIJE

O SAMOUSAVRŠAVANJU

 

PITALAC: Da li je, dakle, moralno uzdizanje glavna stvar na kojoj se u Društvu insistira?

TEOZOF: Nesumnjivo. Onaj tko želi biti pravi teozof mora postići da tako i živi.

PITALAC: Ako je tako onda se, kao što sam već ranije primijetio, ponašanje nekih članova neobično kosi s tim osnovnim pravilom.

TEOZOF: Istina je. Ali tu nema pomoći, isto kao što nema niti onima koji sebe nazivaju kršćanima, a postupaju kao zlotvori. To nije nedostatak na strani naših statuta i pravila, već ljudske prirode. Čak i u nekim egzoteričkim javnim ograncima članovi se zavjetuju svojim višim Jastvom da će živjeti životom kakav propisuje Teozofija. Oni moraju potaknuti svoje božansko Jastvo da vodi svaku njihovu misao i djelo, svakoga dana i u svakom trenutku njihovog života. Istinski teozof mora «djelovati pravedno i kročiti ponizno.»

PITALAC: Što podrazumijevate pod tim?

TEOZOF: Jednostavno ovo: pojedinačno Jastvo treba zaboraviti na sebe zbog mnogih jastava. Dozvolite mi da Vam odgovorim riječima istinskog filaleteja, F.T.D.-a, koji je to divno izrazio u Teozofu:

Svaki čovjek treba prvo pronaći sebe samoga, a zatim iskreno sagledati ono što subjektivno posjeduje i, ma koliko loše ili potrebito to stanje bilo, nije nepopravljivo ako ga se ozbiljno latimo.

No, koliki su spremni na to? Svi su voljni raditi za svoj vlastiti razvoj i napredak, a tek nekolicina za druge. Citirajmo ponovo istog autora:

Ljudi su bili prevareni i obmanuti dosta dugo; oni moraju slomiti svoje idole, odbaciti svoju prijetvornost i početi raditi za sebe, čak štoviše, postoji izraz previše ili premnogo, koji znači da je za onoga tko radi samo za sebe bolje da uopće ne radi; bolje da radi za druge, za sve ostale, zato što će svaki cvijet ljubavi i dobronamjernosti posađen u susjedovom vrtu učiniti da nepoželjni korov nestane u njegovom vlastitom vrtu i tako će taj božanski vrt – čovječanstvo – procvjetati poput ruže. U svetim knjigama svih religija to je jasno obrazloženo, ali spletkari su to prvo pogrešno protumačili, a na kraju razvodnili, materijalizirali i oslabili. To ne zahtijeva novo otkrivenje. Neka svaki čovjek bude otkrivenje za sebe samoga. Neka već jednom čovjekov besmrtni duh preuzme vlast nad hramom svoga tijela, izgna iz sebe mjènjāče novca i svaku nečistoću, pa će ga njegova vlastita božanska ljudskost iskupiti, jer, kada je on tako u skladu sa samim sobom, spoznat će «graditelja hrama.»

PITALAC: Moram priznati da je to čisti altruizam.

TEOZOF: Jest. I kada bi ga samo jedan od deset pripadnika TD-a primjenjivao zaista bismo bili uzorni. No neki izvan T.D.-a uvijek će odbijati vidjeti bitnu razliku između Teozofije i Teozofskog društva, između ideje i njenog nesavršenog utjelovljenja. Takvi će ljudi uočiti svaku pogrešku i nedostatak ljudskog tijela nad čistim duhom koje nad njime prosipa svoju božansku svjetlost. Da li je to pravedno prema obima? Oni bacaju kamenje na udrugu koja teži ostvarenju i promicanju svojih ideala, unatoč nepovoljnim okolnostima. Neki Teozofsko društvo kleveću samo stoga što se drznulo pokušati učiniti ono u čemu su drugi sustavi – prvenstveno crkveno i državno kršćanstvo – pretrpjeli potpuni neuspjeh; drugi zato što bi radije zadržali postojeće stanje stvari; farìzēji  i sadùcéji  s Mojsijevog stajališta, a carinici i griješnici uživajući na visokim položajima kao tijekom razdoblja propadanja Rimskog Carstva. Nepristrani ljudi nikako ne smiju zaboraviti da u ovom svijetu relativnih mogućnosti čovjek koji čini sve što može, čini jednako kao i onaj koji je postigao najviše. To je jednostavna, sama po sebi razumljiva istina, aksiom potkrijepljen, za one koji vjeruju u evanđelje, parabolom o talentima, koju je dao njihov Učitelj: sluga koji je udvostručio dva talenta bio je nagrađen kao i drugi sluga koji je dobio pet. Svakom je čovjeku dano «u skladu s njegovim različitim sposobnostima.»

PITALAC: Ipak je u tom slučaju prilično teško razgraničiti apstraktno od konkretnog budući da imamo samo konkretno na temelju kojeg prosuđujemo.

TEOZOF: Zašto dakle praviti izuzetak kada je u pitanju TD? Ispravnost, poput ljubavi prema bližnjemu, treba započeti provoditi u svom domu. Da li ćete se pogrdno i podrugljivo izražavati o propovijedi na Gori samo zato jer su Vaše društvene, političke, pa čak i religijske zapovjedi dosada ne samo bile neuspješne u provođenju njihovih pouka u njihovu duhu nego čak i u njihovu mrtvom slovu.

Ukinite zakletvu na sudovima, u parlamentu, vojsci i svugdje te činite što i kvekeri  ako se želite nazivati kršćanima. Ukinite i same sudove, jer ako budete slijedili zapovjedi Krista, morat ćete skinuti sa sebe kaput i dati ga onome tko vam oduzme ogrtač, te okrenuti lijevi obraz nasilniku koji vas je ošamario po desnom. «Ne suprotstavljajte se zlu, volite svoje neprijatelje, blagosíljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, jer «tkògod prekrši ijednu od ovih zapovjedi i tome uči druge, posljednji će biti pozvan u Kraljevstvo Nebesko», i «tko god bude rekao, ti budalo, bit će u opasnosti od ognja paklenog.» I zašto sudite, kad ne želite da vam se sudi kada na vas dođe red?

Inzistiranjem na tome da između Teozofije i Teozofskog društva nema razlike Vi istodobno izvrgavate i kršćanski sustav i njegovu stvarnu bit istim pokudama, samo u još ozbiljnijem obliku.

PITALAC: Zašto ozbiljnijem?

TEOZOF: Zato jer dok vođe teozofskog pokreta, potpuno priznajući svoje nedostatke, pokušavaju sve što mogu da poboljšaju svoje metode i iskorijene zlo prisutno u Društvu; i dok su njihova pravila i interni propisi sastavljeni u duhu Teozofije, dotle zakonodavci i nacionalne i državne crkve koje se nazivaju kršćanskim, čine suprotno. Naši članovi, čak i najgori među njima, nisu gori od prosječnog kršćanina. Štoviše, ako se zapadni teozofi susreću s mnogim teškoćama u vođenju teozofskog života, to je zato što su svi oni djeca svoje generacije. Svaki od njih je bio kršćanin koji je rastao i bio odgojen u obmani svoje Crkve, svojih društvenih običaja i čak proturječnih zakona. Takav je bio svaki od njih prije nego što je postao teozof ili, bolje rečeno, član Teozofskog društva, jer ne može se dovoljno puta ponoviti da između apstraktnog ideala i njegovih instrumenata postoji vrlo značajna razlika.

 

APSTRAKTNO I KONKRETNO

 

PITALAC: Molim Vas, objasnite tu razliku malo bolje.

TEOZOF: Teozofsko društvo je velika organizacija muškaraca i žena, sastavljena od najrazličitijih elemenata. Teozofija je, u svom apstraktnom značenju, Božanska Mudrost ili skup znanja i mudrosti na kojim se temelji Univerzum, homogenost vječnoga Boga; a u svom konkretnom značenju ona je potpun zbir toga istoga što je priroda dodijelila čovjeku na ovoj zemlji i ništa više. Neki se članovi ozbiljno trude ostvariti i, tako reći, objektivizirati Teozofiju u svojim životima; dok drugi žele tek nešto saznati o njoj, a da je ne primjenjuju; a ostali su se možda učlanili u Društvo jedino iz radoznalosti, prolaznog zanimanja ili možda stoga jer su članovi neki njihovi prijatelji. Kako bi se onda čitav sustav mogao prosuditi prema standardima onih koji bez ikakvog prava svojataju taj naziv? Trebaju li poeziju i njeno nadahnuće ocjenjivati samo oni nadri-pjesnici koji vrijeđaju naše uši? Društvo se može smatrati utjelovljenjem Teozofije samo po svojim apstraktnim motivima; ono si nikada ne smije dopustiti da se nazove njenim konkretnim instrumentom, sve dok su sve ljudske nesavršenosti i slabosti zastupljene u njemu; u protivnom će Društvo biti tek ponavljanje velike pogreške i prepuno svetogrđa kao takozvane crkve Kristove. Ako su dopuštene istočne usporedbe,

Teozofija je beskrajni ocean sveopće istine, ljubavi i mudrosti, koji odražava svoje isijavanje na zemlju, dok je Teozofsko društvo tek vidljivi mjehurić tog odražavanja. Teozofija je božanska priroda, vidljiva i nevidljiva, a njeno Društvo ljudska priroda koja se pokušava uzdići do svog božanskog roditelja. Teozofija je, konačno, stalno vječno sunce, a njeno Društvo nestalni komet koji se pokušava smjestiti u orbitu kako bi postao planetom da bi stalno kružio unutar privlačnosti sunca istine. Društvo je osnovano da bi čovjeku pomoglo uvidjeti kako stvar poput Teozofije postoji i da mu pomogne uzdignuti se do nje studiranjem i prihvaćanjem njenih vječnih istina.

PITALAC: Mislim da ste rekli da vi nemate svojih vlastitih vjerskih zapovijedi ili naučavanja?

TEOZOF: Ni ih nemamo. Društvo ne posjeduje vlastitu mudrost za pomaganje ili podučavanje. Ono je jednostavno skladište svih istina koje su dali veliki vidovnjaci, inicirani i proroci povijesnih i pretpovijesnih vremena; barem onih istina koje su mogle biti prihvaćene. Stoga je ono tek provodnica kroz koju se više ili manje istina pronađenih u prikupljenim izrekama velikih učitelja čovječanstva, izlijeva na svijet.

PITALAC: No, da li je takva istina nedostupna izvan Društva? Ne tvrdi li to svaka crkva?

TEOZOF: Nipošto. Neosporno postojanje velikih inicijata – istinskih «Sinova Božjih»- dokazuje da su takvu mudrost postizali osamljeni pojedinci, međutim nikada bez prethodnog vodstva majstora. No većina njihovih sljedbenika, postigavši majstorstvo, svela je katolicizam tih učenja u ograničenu rutinu njihovih vlastitih sektaških dogmi. Tako su se prihvatile i slijedile zapovijedi samo jednog izabranog učitelja uz isključivanje svih drugih, ako su se uopće slijedile, što je ispravno istaknuto u slučaju propovijedi na Gori. Tako je svaka religija djelić božanske istine stvorena da usredotoči golemu panoramu ljudske mašte koja tvrdi da predstavlja i zamjenjuje tu istinu.

PITALAC: No Vi kažete da Teozofija nije religija.

TEOZOF: Potpuno je sigurno da nije, budući da je ona suština svih religija i sveopće istine, tek njena kapljica koja je temelj svakg vjerovanja. Poslužimo se ponovo metaforom. Teozofija, na zemlji, je poput bijele zrake spektra, a svaka religija samo jedna od sedam prizmatičnih boja. Ne priznajući sve ostale i klevèćūći ih da su lažne, svaka posebno obojena zraka svojata ne samo prvenstvo, nego da je upravo ona ta  bijela zraka te čak i svoje vlastite nijanse od svjetlih prema tamnim proklinje kao herezu. Ipak, kao što se sunce istine sve više uzdiže na horizontu ljudskog opažanja, a svaka obojena zraka postupno blijedi, sve dok napokon ne bude apsorbirana, tako i čovječanstvo napokon neće više biti prokleto zbog neprirodnih polarizacija, nego će se kupati u čistoj bezbojnoj sunčevoj svjetlosti vječne istine. To će biti Teozofija.

PITALAC: Dakle, Vi smatrate da su sve velike religije proistekle iz Teozofije i da će njenim usvajanjem svijet konačno biti izbavljen od prokletstva svojih velikih zabluda i grijeha?

TEOZOF: Upravo tako. Dodajemo da je naše Teozofsko društvo skromno sjeme koje će, ako bude zalijevano i pušteno da živi, konačno stvoriti Drvo Znanja dobra i zla, koje je nakalemljeno na Drvo Vječnoga Života. Zato samo proučavanjem raznih velikih religija i filozofija čovječanstva, njihovim nepristranim uspoređivanjem bez predrasuda, ljudi se mogu nadati da će stići do istine. Taj se rezultat posebno može postići razotkrivanjem i uočavanjem njihovih raznih podudarnih točākā. Nećemo stići do njihova unutarnjeg značenja osim studiranjem ili uz poduku nekoga tko zna, a tada ćemo , gotovo u svakom slučaju, uvidjeti da ono izražava neke velike istine u prirodi.

PITALAC: Čuli smo o Zlatnom Dobu koje je bilo, a ono što Vi opisujete moglo bi biti Zlatno Doba koje će  nastupiti jednoga dana u budućnosti. Kada će to biti?

TEOZOF: Ne prije nego što čovječanstvo kao cjelina osjeti potrebu za njim. U poslovici iz perzijskog Javidan Khirada kaže se:

«Postoje dvije vrste istine – jedna koja je očita i sama sebi dokaz; druga neprekidno zahtijeva nova dokazivanja i dokaze.»

Tek kada ta posljednja vrsta istine postane tako općenito očigledna kao što je sada zamagljena, pa stoga podložna iskrivljavanju sofizmom i kazuistikom, tek kada te dvije vrste ponovo postanu jedno, svi će ljudi vidjeti isto.

PITALAC: No sigurno je malo onih koji su osjetili potrebu za takvim istinama odlučilo vjerovati u nešto određeno. Kažete da Društvo nema vlastitih naučavanja, da svaki član može vjerovati prema svom izboru i prihvatiti ono što želi. Izgleda kao da Teozofsko društvo nastoji oživjeti jezične zbrke i vjerovanja stare kule babilonske. Zar nemate zajedničkih vjerovanja?

TEOZOF: Kada je rečeno da Društvo nema svoje vlastite zapovijedi i naučavanja, mislilo se na to da nijedno posebno naučavanje ili vjerovanje nije obvezno za njegove članove; no naravno, to se ne odnosi na Društvo u cjelini. Društvo je, kao što ste rekli, podijeljeno na vanjski i unutarnji dio. Oni koji pripadaju unutarnjem naravno imaju svoju vlastiti filozofski ili, ako baš hoćete, religijski sustav.

PITALAC: Možemo li reći koji?

TEOZOF: Mi to ne krijemo. To je prije nekoliko godina u osnovnim crtama izloženo u Teozofu (The Theosophist) i Ezoteričkom buddhizmu (Esoteric Buddhism), a može se pronaći još bolje objašnjeno u Tajnoj Nauci. Zasniva se na najstarijoj filozofiji na svijetu koja se naziva Religijskom Mudrošću ili Prastarom Naukom. Ako želite pitajte i dobit ćete objašnjenje.

21.04.2017

TEMELJNA  UČENJA  TEOZOFIJE

O  BOGU  I  MOLITVI

 

PITALAC: Vjerujete li u Boga?

TEOZOF: To ovisi o tome što podrazumijevate pod tim pojmom.

PITALAC: Mislim na kršćanskog Boga, Isusovog Oca i Stvoritelja: ukratko biblijskog Mojsijevog Boga.

TEOZOF: Mi u takvog Boga ne vjerujemo.

Odbacujemo ideju o osobnom ili izvankozmičkom i antropomorfnom Bogu koji je golema sjena čovjeka, ako ne i čovjek u najboljem slučaju. Teološki je Bog, tvrdimo i dokazujemo to, gomila kontradikcija i logička nemogućnost. Stoga nemamo ništa s njim.

PITALAC: Molim Vas, navedite svoje razloge.

TEOZOF: Mnogo ih je i ne zavređuju svi pažnju, ali evo ih nekoliko. Tog su Boga poklonici proglasili beskonačnim i apsolutnim, zar ne?

PITALAC: Vjerujem da jest.

TEOZOF: Ako je beskonačan, tj. neograničen, posebno ako je apsolutan, kako onda može imati oblik i biti stvaratelj nečega? Oblik podrazumijeva ograničenje, početak i kraj; a da bi moglo stvarati, Biće mora misliti i planirati. Kako se od Apsoluta može očekivati da razmišlja, tj. da je u nekom odnosu s nečim što je ograničeno, konačno i uvjetovano? To je filozofski i logički apsurd. Čak i hebrejska Kabala odbacuje takvu ideju i stoga je od jednog i apsolutnog principa obožavanja učinila neograničeno Jedinstvo nazvano Ain Soph

(Ain soph (grč.: toh pan, epeiros), beskrajni ili bezgranični, u i od prirode, nepostojeći koji JEST, ali koji nije Biće).

Da bi stvarao, Stvaratelj mora postati aktivan, a kako je to nemoguće za Apsolutnog, moralo je biti pokazano da je beskonačni princip postao uzrokom evolucije (ne stvaranja) na posredan način – tj. pojavljivanjem iz sebe samoga (još jedan apsurd, ovaj puta greškom prevoditelja Kabale), iz Sefirota.

Kako može ne-aktivan vječni princip proizlaziti ili emitirati? Parabrahman Vedante ne čini ništa takvoga, niti to čini Ain-Soph kaldejske Kabale.  Ovo je jedan vječan i periodičan zakon, koji prouzrokuje jedna aktivna i stvaralačka snaga (Logos) proizlazeći iz uvijek-skrivenog i neshvatljivog principa na početku svake Maha-Manvantare, ili novog životnog ciklusa.

PITALAC: A što je s onim kabalistima koji još uvijek vjeruju u Jehovu ili Tetragrammaton?

TEOZOF: Slobodni su vjerovati u ono što žele, pošto njihovo vjerovanje ili nevjerovanje teško da može utjecati na očitu činjenicu. Jezuiti nam kažu da dva i dva nisu uvijek sigurno četiri, jer o božjoj volji ovisi da li će 2 x 2 učiniti 5. Da li ćemo zbog svega toga prihvatiti njihovu kompliciranost?

PITALAC: Onda ste vi ateisti?

TEOZOF: Koliko znamo, nismo, osim ako se naziv “ateist” treba primijeniti na sve koji ne vjeruju u antropomorfnog Boga.

Vjerujemo u Univerzalni Božanski Princip, korijen svega, iz kojega sve potječe i u koji će se sve upiti na kraju velikog ciklusa postojanja.

PITALAC: To je stara tvrdnja panteista. Ako ste panteisti ne možete biti deisti, a ako niste deisti, onda vam odgovara naziv ateisti.

TEOZOF: Ne mora biti tako. Ponovo je “panteizam” jedan od mnogih pogrešno korištenih izraza, čije je istinsko i prvobitno značenje iskrivljeno slijepim predrasudama i pristranim nazorima. Ako prihvatite kršćansku etimologiju te složene riječi i oblikujete je od pan, “sve” i theos, “bog”, pa tada zamislite i podučavate da to znači da su svaki kamen i svako drvo u prirodi Bog ili Jedan Bog, tada ćete naravno biti u pravu i od panteista stvoriti idolopoklonike, kao dodatak njihovom pravom imenu. No teško ćete uspjeti ako riječ panteizam objašnjavate ezoterički, kao što smo mi učinili.

PITALAC : Kako je dakle vi definirate?

TEOZOF: Dopustite da sada ja upitam Vas. Što podrazumijevate pod panom ili prirodom?

PITALAC: Pretpostavljam da je priroda ukupan zbroj svega što postoji oko nas; ukupnost uzroka i posljedica u materijalnom svijetu, stvorenom ili Svemiru.

TEOZOF: Odatle poosobljen zbroj i niz poznatih uzroka i posljedica; sveukupnost ograničenih djelovanja i snaga potpuno odvojenih od inteligentnog stvoritelja ili stvaratelja, i možda “zamišljena kao posebna snaga” – kao u vašim enciklopedijama?

PITALAC: Da, vjerujem da je upravo tako.

TEOZOF: No, mi ne uzimamo u obzir tu objektivnu i materijalnu prirodu koju nazivamo prolaznom varkom, niti pod panom podrazumijevamo prirodu, u smislu njene prihvaćene latinske izvedenice natura, “postojanje”, od nasci, “roditi se”.

Kada govorimo o Božanstvu i istovremeno ga poistovjetimo s prirodom, mislimo na vječnu i nestvorenu prirodu, a ne na Vaš zbroj nepostojanih sjena i prolaznih nestvarnosti. Prepuštamo pjesnicima da vidljivo nebo ili nebeski svod nazovu Božjim prijestoljem, a našu blatnjavu zemlju podlogom za njegove noge. Naše Božanstvo nije niti u raju, niti na posebnom drvetu, zgradi ili planini: ono je svugdje, u svakom atomu vidljivog i nevidljivog svemira; u i oko svakog nevidljivog atoma i djeljive molekule. Jer ON je tajanstvena snaga evolucije i involucije, posvudašnja, svemoguća i sveznajuća stvaralačka mogućnost.

PITALAC: Stanite! Sveznanje je povlastica nečega što misli, a Vi vašem Apsolutu poričete moć mišljenja.

TEOZOF: Poričemo to Apsolutu, pošto je misao nešto ograničeno i uvjetovano. No Vi očito zaboravljate da je apsolutna nesvjesnost također i apsolutna svjesnost, jer u protivnom ne bi bila apsolutna.

PITALAC: Pa vaš Apsolut dakle misli.

TEOZOF: Ne, ON ne misli iz prostog razloga što je on sam apsolutna misao. On iz istog razloga niti ne postoji, jer je sam apsolutno postojanje i “bivanje”, a ne biće. Pročitajte divnu pjesmu Solomona Ben Yehudah Ibn Gebirola iz Kether Malchuth i shvatit ćete:

Ti si jedno, korijen svih brojeva, ali ne kao element brojenja; jer jedinstvo ne dopušta umnožavanje, promjenu ili oblik. Ti si jedno, a u tajni Tvog jedinstva izgube se i najmudriji, jer je ne poznaju. Ti si jedno, a Tvoje se jedinstvo nikad ne umanjuje, nikad ne uvećava i ne može se promijeniti. Ti si jedno i nijedna Te moja misao ne može ograničiti i definirati. Ti JESI, ali ne kao netko postojeći, jer viđenje smrtnika ne može dosegnuti Tvoje postojanje, niti za Tebe odrediti gdje, kako i zašto.

Ukratko, naše božanstvo je vječno, neprestano se razvija, a ne stvara, nije graditelj svemira; svemir se sam razotkriva iz svoje suštine, on nije stvoren. Simbolički je to kugla bez oboda, koja ima jedinstveno uvijek djelatno svojstvo koje obuhvaća sva ostala postojeća ili zamisliva svojstva – sebe same. To je jedinstveni zakon koji daje poticaj očitovanim, vječnim i nepromjenjivim zakonima unutar tog nikad-očitovanog, jer je apsolutan zakon koji je u razdobljima svojih očitovanja u stanju vječitog nastanka.

PITALAC: Jednom sam čuo od jednog vašeg člana primjedbu da je to sveopće Božanstvo, budući da je posvuda, prisutno i u grešnom i u bezgrešnom čovjeku te stoga i u svakom atomu pepela moje cigarete! Nije li to krajnje bogohuljenje?

TEOZOF: Ne mislim da je, jer je jednostavnu logiku teško shvatiti kao bogohuljenje. Kada bismo isključili princip sveprisutnosti iz samo jedne matematičke točke svemira ili iz jedne čestice materije koja zauzima bilo koji zamisliv prostor, bismo li ga još mogli smatrati beskonačnim?

 

DA  LI  JE  POTREBNO  MOLITI  SE?

 PITALAC: Vjerujete li u molitvu i molite li se ikada?

TEOZOF: Ne. Umjesto da pričamo, mi djelujemo.

PITALAC: Zar ne upućujete molitve čak niti Apsolutnom Principu?

TEOZOF: Zašto bismo? Pošto smo vrlo zauzeti, teško si možemo priuštiti da gubimo vrijeme na upućivanje usmenih molitvi čistoj apstrakciji. Nespoznatljivi je sposoban biti u međusobnim odnosima samo sa svojim dijelovima, no on ne postoji kada se radi o ograničenim odnosima. Vidljivi svemir u svom postojanju i pojavama ovisi o svojim uzajamno djelatnim oblicima i svojim zakonima, a ne o molitvama.

PITALAC: Zar vi uopće ne vjerujete u djelotvornost molitve?

TEOZOF: Ne vjerujemo u molitvu smišljenu od mnogo riječi i ponavljanoj na glas, ako pod molitvom podrazumijevate vanjsko obraćanje nepoznatom Bogu kojeg su ustoličili Židovi, a proširili farizeji.

PITALAC: Postoji li neki drugi način molitve?

TEOZOF: Svakako; mi je nazivamo voljnom molitvom i prije je unutarnja zapovijed nego moljenje.

PITALAC: Kome se vi dakle tako molite?

TEOZOF: “Svom nebeskom Ocu” – u njegovom ezoteričkom značenju.

PITALAC: Razlikuje li se on od onog danog putem teologije?

TEOZOF: Potpuno. Okultist ili teozof upućuju svoje molitve svom “Ocu” koji je skriven (pročitaj i pokušaj razumjeti: Matej, vi. 6), a ne Bogu koji je odvojen od kozmosa i stoga ograničen; taj “Otac” je u samom čovjeku.

PITALAC: Vi onda od čovjeka činite boga?

TEOZOF: Molim vas recite Bog, a ne bog. U našem značenju, unutarnji je čovjek jedini Bog o kojem mi možemo imati spoznaju. A kako bi drugačije i moglo biti? Dopustite našu pretpostavku da je Bog univerzalno rasprostranjen, neograničen princip i kako bi sam čovjek izbjegao tome da bude potpuno prožet i da nije i sam u Božanstvu? Mi svojim “nebeskim Ocem” nazivamo onu božansku suštinu koju spoznajemo u sebi, u svom srcu i duhovnoj svijesti, i koja nema ništa s antropomorfnom koncepcijom koju o njemu možemo stvoriti u svom fizičkom mozgu ili mašti: “Ne znate li da ste hram božji, i da taj duh [apsolutnog] Boga prebiva u vama?” (U teozofskim se djelima često nalaze oprečna stajališta o Kristovom principu u čovjeku. Jedni ga nazivaju šestim principom (buddhi), a drugi sedmim (Âtman). Ako kršćanski teozofi žele koristiti takve izraze, neka budu dosljedni slijedeći analogiju simbola Religijske Mudrosti. Mi tvrdimo da Krist nije samo jedan od tri viša principa, već da se sva tri smatraju Trojstvom. To Trojstvo predstavlja Duha Svetoga, Oca i Sina koji odgovara apstraktnom duhu, diferenciranom i utjelovljenom duhu. Krišna i Krist filozofski su isti princip sa svojim trostrukim aspektom manifestacije. U Bhagavad Gítî nalazimo da se Krišna nepristrano naziva Âtmanom, apstraktnim duhom, Kšetrajna, Višim ili reinkarnirajućim Egom i Univerzalnim JASTVOM, svim nazivima koji, preneseni s univerzalnoga na čovjeka, odgovaraju Âtmâ, Budi i manasu. Anugîtâ je puna tog naučavanja.) Pa ipak, neka nitko ne smatra tu našu suštinu antropomorfnom. Neka nijedan teozof koji se drži božanske, a ne ljudske istine, ne kaže da taj “skriveni Bog” osluškuje, ili da je odvojen bilo od ograničenog čovjeka ili neograničene suštine – jer sve je jedno; niti, kao što je upravo spomenuto, da je molitva neka molba. To je prije tajna, okultni postupak kojim se ograničene i uvjetovane misli i želje, zbog nemogućnosti da ih prihvati apsolutni duh koji je neuvjetovan, prevode u duhovne zahtjeve i volju; taj se proces naziva “duhovnom pretvorbom”. Snaga naših gorućih težnji mijenja molitvu u “kamen mudraca”, odnosno u ono što olovo pretvara u čisto zlato. Jedina homogena suština, naša “voljna molitva” postaje djelatna ili stvaralačka snaga izazivajući učinke u skladu s našom željom.

PITALAC: Želite li reći da je molitva okultni postupak koji izaziva fizičke rezultate?

TEOZOF: Jest.

Snaga volje postaje živa snaga. No teško onim okultistima i teozofima koji iz sebe šalju valove snage volje u sebične i bezbožne svrhe, umjesto da uništavaju želje nižeg osobnog ega ili fizičkog čovjeka i govore, obraćajući se svom Višem Duhovnom Egu uronjenom u Âtmâ-Budičku svjetlost: “Neka se vrši Tvoja, a ne moja volja!” To je crna magija, izopačenost i duhovno čaranje. Na žalost, sve je to omiljen posao naših kršćanskih državnika i generala, posebno ovih drugih kada šalju dvije vojske da se međusobno ubijaju. Oboji se prije djelovanja donekle prepuste takvom čaranju kada pojedinačno upućuju molitve istom Bogu vojske, svaki usrdno moleći njegovu pomoć da prerežu grkljan svojim neprijateljima.

PITALAC: David se molio Bogu vojski da mu pomogne poraziti Filistejce i uništi Sirijce i Moabljane i “Gospod je zaštitio Davida gdje god je išao.” Time mi samo slijedimo ono što nalazimo u Bibliji.

TEOZOF: Naravno, ali budući da vas raduje nazivati se kršćanima, a ne Izraelcima ili Židovima, barem koliko mi znamo,

zašto radije ne slijedite ono što govori Krist? A on izričito zapovijeda da ne slijedite “one iz prošlih vremena,” ili Mojsijev zakon, već vam nalaže da činite ono što vam on govori i upozorava one koji se late mača da će i oni sami poginuti od mača. Krist vam je dao molitvu od koje ste stvorili “molitvu usana” i predmet hvalisanja, a koju ne razumije nitko osim istinskog okultiste. U njoj kažete, držeći se mrtvog slova: “otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim” – ono što nikada ne činite. Isto tako vam je rekao da ljubite svoje neprijatelje i činite dobro onima koji vas mrze. “Blagi prorok iz Nazareta” sigurno nije onaj koji vas je učio da molite svog “Oca” za ubijanje i pobjedu nad svojim neprijateljima! To je razlog našeg odbacivanja onog što vi nazivate “molitvama.”

PITALAC: Ali kako objašnjavate univerzalnu činjenicu da su svi narodi i ljudi molili i slavili Boga ili bogove? Neki su obožavali i bili skloni đavolima i zlim dusima, ali sve to samo dokazuje univerzalnost vjerovanja u učinkovitost molitve.

TEOZOF: Ta činjenica objašnjava da molitva ima razna druga značenja osim onog koje su joj dali kršćani. Ona ne znači samo preklinjanje i molbu, već je u drevna vremena više označavala zazivanje i izgovaranje magičnih riječi. Mantra ili ritmički jednolično pjevana molitva Hindusa ima upravo takvo značenje, jer brâhmani sebe smatraju uzvišenijim od običnih deva ili “bogova.” Molitva može biti prizivanje ili izgovaranje magičnih riječi radi proklinjanja i bogohuljenja – kao u slučaju dviju vojski koje istovremeno mole za uzajamno uništenje – a isto tako i radi blagoslova. A kako je velika većina ljudi vrlo sebična i moli samo za sebe, tražeći da im se da njihov “kruh svagdašnji” umjesto da za njega rade i zaklinju Boga da ih ne uvede “u napast, ” već da ih izbavi (samo molitelje) od zla; rezultat je da je

molitva, kako je sada shvaćena, dvostruko pogubna: (a) ubija kod čovjeka samopouzdanje; (b) razvija kod njega još okrutniju sebičnost i egocentričnost u još većoj mjeri nego što je već ima prirodno.

Ponavljam da mi vjerujemo u “zajedništvo” i istodobno djelovanje s našim “skrivenim Ocem,” i u rijetkim trenucima ekstatičnog blaženstva, prilikom stapanja naše više duše s univerzalnom suštinom privučenom blizu svom izvoru i središtu; stanje koje se tijekom života naziva samâdhi, a nakon smrti nirvâna. Odbijamo moliti se stvorenim ograničenim bićima – tj. bogovima, svecima, anđelima itd., jer to smatramo idolopoklonstvom. Ne možemo se moliti Apsolutu iz ranije objašnjenih razloga; zato pokušavamo zamijeniti neplodnu i beskorisnu molitvu zaslužnim i blagotvornim djelima.

PITALAC: Kršćani bi to nazvali ponosom i bogohuljenjem. Jesu li u krivu?

TEOZOF: Potpuno. Upravo je suprotno, jer su oni ti koji pokazuju sotonski ponos u svom vjerovanju da će se Apsolut ili Neograničeno, čak i da je moguć ikakav odnos između neuvjetovanog i uvjetovanog – sagnuti da bi čuo svaku ludu ili egoističnu molitvu. I opet su upravo oni ti koji stvarno bogohule poučavajući da sveznajućem i svemogućem Bogu trebaju iskazane molitve da bi znao što mu je činiti! Ezoterijski shvaćeno, to su potvrdili i Buda i Isus. Jedan je rekao: “Ne tražite ništa od bespomoćnih bogova – ne molite, već radije djelujte, jer se tama neće rasvijetliti. Ne tražite ništa od tišine, jer ona ne može ni govoriti ni čuti.” I drugi – Isus – savjetuje: “Što god zatražiš u moje ime [Kristovo] učinit ću.” Naravno, taj navod, ako se doslovno shvati, protivan je našem argumentu, ali prihvatimo li ga ezoterički, s potpunim znanjem o značenju izraza Krist, koji za nas predstavlja Âtmâ-Buddhi-manas, Jastvo, dovodi nas do slijedećeg: jedini Bog kojeg moramo spoznati i moliti mu se, ili radije jedinstveno djelovati s njim, je onaj Duh Božji čiji je hram naše tijelo u kojem on prebiva.

 

MOLITVA  UNIŠTAVA  SAMOPOUZDANJE

 PITALAC: Ali zar se nije i sam Krist molio i preporučao molitvu?

TEOZOF: Tako je zapisano, ali te molitve su baš one vrste već navedenog zajedništva sa svojim “skrivenim Ocem”. S druge strane,

ako bismo Isusa poistovjetili s univerzalnim božanstvom, nastao bi nelogičan apsurd u neizbježnom zaključku, da se on, “sam Bog”, molio sam sebi i odvojio volju tog Boga od svoje vlastite!

PITALAC: Još jedan argument više; argument kojim se k tome mnogo koriste neki kršćani. Oni kažu: “Osjećam da ne mogu svladati svoje strasti i slabosti svojom vlastitom snagom, ali kada se molim Isusu Kristu osjetim da mi daje snage i da ih njegovom pomoću mogu svladati.”

TEOZOF: Nikakvo čudo. Ako je “Krist Isus” Bog te neovisan i odvojen od onoga tko moli, naravno da sve jest i mora biti moguće “svemogućem Bogu.” No gdje je onda zasluga i pravda takve pobjede? Zašto bi lažni pobjednik bio nagrađen za nešto učinjeno što ga je koštalo samo molitve?

Da li biste Vi, običan smrtnik, svom radniku isplatili čitavu dnevnicu, ako ste umjesto njega uradili većinu njegovog posla, dok je on sjedio ispod stabla jabuke i sve vrijeme Vam se molio da to učinite.

Ta ideja provođenja života u moralnoj besposlenosti i prebacivanja dužnosti na drugoga – svejedno da li na Boga ili čovjeka – za nas je najodvratnija i najviše ponižava ljudsko dostojanstvo.

PITALAC: Možda je tako, no ipak je to ideja vjerovanja u osobnog Spasitelja koji pomaže i daje snagu u životnoj borbi, koja je temeljna ideja suvremenog kršćanstva. Nema sumnje da je takvo vjerovanje subjektivno djelotvorno, odnosno, da onaj tko vjeruje doista ima osjećaj da mu je pružena pomoć i dana snaga.”

TEOZOF: Nema dvojbe ni da su neki pacijenti “kršćanskih” i “mentalnih naučnika” – velikih “poricatelja”

(Izvorno engl. Deniers – nova sljedba iscjelitelja koji negiraju postojanje ičega osim duha, koji niti pati niti boluje; tvrde da izliječe sve i svaku bolest ako pacijent vjeruje da ono što on negira ne može ni postojati. Novi oblik samohipnoze. (op. prev.))

– također ponekad izliječeni; niti da će takve rezultate često, ako ne i češće dati hipnoza, sugestija, psihologija, pa čak i medijstvo. Vi razmatrate i kao argumente navodite samo uspjehe, a što je s deset puta većim brojem neuspjeha? Sigurno si nećete dopustiti reći kako neuspjeha nije bilo i pored dostatne slijepe vjere među fanatičnim kršćanima?

PITALAC: No kako objašnjavate one slučajeve koji su popraćeni punim uspjehom? U čemu teozof traži snagu za svladavanje svojih strasti i sebičnosti?

TEOZOF: U Višem Jastvu, božanskom duhu ili Bogu u sebi i svojoj karmi. Koliko dugo moramo uvijek iznova ponavljati da se stablo poznaje po plodu, priroda uzroka po njegovim posljedicama? Govorite o svladavanju strasti i postajanju dobrim kroz i pomoću Boga ili Krista. Mi vas pitamo: gdje nalazite više kreposnih i neporočnih ljudi, koji se uzdržavaju od grijeha i zločina, u kršćanstvu ili budizmu – u kršćanskim zemljama ili na poganskom tlu? Tu su statistički podaci koji nam daju odgovor i potkrepljuju naše tvrdnje. Prema posljednjem popisu na Cejlonu i u Indiji, i komparativne tablice zločina izvršenih od strane kršćana, muslimana, hindusa, euro-azijaca, budista itd., na dva milijuna stanovnika nasumce uzetih u obzir iz svake od njih i obuhvaćenih prijestupa tijekom nekoliko godina, omjer zločina koje su izvršili kršćani je približno petnaest naprama četiri u odnosu na zločine izvršene u budističkoj populaciji.

(Vidjeti Lucifer iz travnja 1888., članak “Kršćanski predavači o budizmu.”)

Nijedan orijentalist, nijedan povjesničar bilo kojeg usmjerenja ili putnik u budističkim zemljama, od biskupa Bigandeta i Abbéa Huca, do gospodina Williama Huntera i svakog dobronamjernog službenika, neće propustiti pohvaliti budiste prije nego kršćane. Pa ipak budisti – u svakom slučaju ne pravi budisti sijamske sljedbe – ne vjeruju ni u kakvog Boga i buduće nagrade izvan ove zemlje. Ne mole se, kako svećenici, tako niti laici. “Pomoliti se!”, začuđeno bi uskliknuli, “komu ili čemu?”

PITALAC: Onda su oni istinski ateisti.

TEOZOF: Neosporno, ali oni su također i ljudi koji najviše na svijetu vole i njeguju kreposti. Budizam kaže: poštuj religije drugih ljudi i ostani vjeran svojoj vlastitoj; no kršćanska crkva, proglašavajući sve bogove drugih naroda đavolima, vječnim će prokletstvom osuditi na propast svakog nekršćanina.

PITALAC: Ne čini li isto to i budističko svećenstvo?

TEOZOF: Nikada. Previše se pridržavaju mudrog propisa koji se nalazi u Dhammapadi da bi tako postupili, jer znaju da:

Ako netko, svejedno da li učen ili neuk, sebe smatra toliko velikim da prezire druge ljude, on je poput slijepca koji nosi svijeću – premda je sam slijep on osvjetljava druge.

 

O  PODRIJETLU  LJUDSKE  DUŠE

 

PITALAC: Kako objašnjavate čovjekovu nadarenost duhom i dušom? Odakle oni?

TEOZOF: Iz Univerzalne Duše. Sigurno mu ih nije poklonio osobni bog. Odakle voda u meduzi? Iz oceana koji je okružuje, u kojem živi, diše i postoji i u koji se vraća kada se rastopi.

PITALAC: Vi dakle odbacujete učenje da je Bog čovjeku dao ili udahnuo dušu?

TEOZOF: Moramo. “Duša” o kojoj se govori u Stvaranju (ii. 7) je, kako tamo stoji, “živa duša” ili nephesh, životna energija, životinjska duša, kojom Bog – mi kažemo Priroda i nepromjenjivi zakon – obdaruje čovjeka i svaku životinju. To uopće nije duša koja misli ili um, a kamoli besmrtni duh.

PITALAC: Dobro, postavimo to drugačije: da li je Bog taj koji obdaruje čovjeka ljudskom razumnom dušom i besmrtnim duhom?

TEOZOF: Ponovo moramo prigovoriti na vaš način postavljanja pitanja. Pošto mi ne vjerujemo u osobnog Boga, kako možemo vjerovati da on ičim obdaruje čovjeka? No, radi dokazivanja pretpostavimo Boga koji na sebe preuzima rizik stvaranja nove duše za svako novorođenče; sve što se može reći je da se takvog Boga teško može smatrati nadarenog ikakvom mudrošću ili predviđanjem. Neke druge poteškoće i nemogućnost da se to uskladi s tvrdnjama o božjoj milosti, pravdi, jednakosti i sveznanju mnogobrojni su smrtonosni grebeni o koje se ta teološka dogma svakog dana i sata lomi.

PITALAC: Kako to mislite? Koje poteškoće?

TEOZOF: Mislim na nepobitan argument, koji je u mojoj prisutnosti sinhaleški budistički svećenik, poznati propovjednik, ponudio kršćanskom misionaru za kojeg se nipošto ne bi moglo reći da je neki neznalica ili da se nije pripremio za javnu raspravu u vrijeme kada mu je on bio upućen. Bilo je to u blizini Colomba, a misionar je izazvao svećenika Megittawattija da mu obrazloži zašto “pogani” ne prihvaćaju kršćanskog Boga. Misionar je iz te nezaboravne rasprave izišao poražen, kao i obično.

PITALAC: Bilo bi mi drago čuti na koji način.

TEOZOF: Jednostavno ovako: budistički je svećenik započeo raspravu upitavši padrija da li je njegov Bog dao zapovjedi Mojsiju da bi ih se pridržavali samo ljudi, a Bog sam da ih krši. Misionar je ljutito odbio takvu pretpostavku. Pa dobro, reče njegov protivnik, rekli ste nam da Bog ne čini iznimke i da se nijedna duša ne može roditi mimo njegove volje. Bog, između ostalog, zabranjuje preljub, a istodobno kažete da je on taj koji stvara svaku rođenu bebu i onaj koji je obdaruje dušom. Trebamo li tada zaključiti da su milijuni djece rođeni u grijehu i preljubu djelo vašeg Boga? Da vaš Bog zabranjuje i kažnjava kršenje svojih zakona, a pored toga svakoga dana i sata stvara duše upravo za takvu djecu? U skladu s najjednostavnijom logikom, vaš je Bog sudionik u grijehu, s obzirom da bez njegove pomoći i sudjelovanja nijedno takvo dijete iz požude ne bi moglo biti rođeno. Gdje je pravda u kažnjavanju ne samo grješnih roditelja, već i nevinog djeteta za ono što je učinio taj isti Bog kojeg čak i vi oslobađate svake njegove krivnje? Misionar je pogledao svoj sat i odjednom primijetio da je previše kasno za takvu raspravu.

PITALAC: Zaboravljate da su svi ovakvi neobjašnjivi slučajevi tajne i da nam naša religija zabranjuje zavirivati u božje tajne.

TEOZOF: Ne zaboravljamo, već jednostavno odbacujemo takve nelogičnosti. Niti želimo da vjerujete u ono što i mi. Samo odgovaramo na vaša pitanja. Međutim, mi imamo drugi naziv za vaše “tajne.”

 

BUDDHISTIČKA  UČENJA  O  TOME

 

PITALAC: Što budizam naučava o duši?

TEOZOF: Ovisi o tome da li na mislite na egzoterički, svjetovni budizam, ili njegova ezoterička učenja. Prvospomenuti je objašnjava u Budističkom katekizmu na ovaj način:

 

Duša je riječ kojom se koriste neznalice da bi izrazile pogrešnu ideju. Ako je sve podložno promjeni, onda je uključen i čovjek, te se materijalni dio njega mora mijenjati. Ono što je podložno promjeni nije trajno, pa stoga ne može postojati besmrtno preživljavanje promjenjivih stvari.

 

         To može izgledati jasno i određeno, ali kada dođemo do pitanja da je nova osobnost u svakom sljedećem rođenju skup skandhi, ili svojstava stare osobnosti i upitamo da li je taj novi skup skandhi također novo biće u kojem od prošlog ništa nije preostalo,  čitamo da:

 

U jednom smislu je to novo biće, a u drugom nije. Tijekom života skandhe se neprekidno mijenjaju; i dok je čovjek A.B. u četrdesetoj, što se njegove osobnosti tiče, isti kao i A.B. u osamnaestoj, ipak je to, zbog stalnog trošenja i obnavljanja njegovog tijela i promjena uma i karaktera, različito biće. Usprkos tome, čovjek u poodmakloj dobi opravdano žanje nagradu ili pati ovisno o svojim mislima i djelima u svakom prethodnom stadiju svog života. Tako ponovo rođeno biće, pošto je ista individualnost kao i ranije [ali ne i ista osobnost], ali promijenjenog oblika ili s novim skupom skandhi, pravedno žanje posljedice svojih djela i misli iz ranijeg postojanja.

 

To je zakučasta metafizika i očito nipošto ne izražava nevjerovanje u dušu.

PITALAC: Nije li nešto slično rečeno u Ezoteričkom budizmu?

TEOZOF: Jest, jer ovo učenje pripada i Ezoteričkom budizmu ili Tajnoj Mudrosti i egzoteričkom budizmu, religijskoj filozofiji Gautame Bude.

PITALAC: Ali jasno nam je rečeno da većina budista ne vjeruje u besmrtnost duše.

TEOZOF: Baš kao i mi, ako pod dušom mislite osobni ego ili životnu dušu – nephesh. No, svaki učeni budist vjeruje u individualni ili božanski Ego. Oni koji ne vjeruju, griješe u svom prosuđivanju. U tome griješe kao i oni kršćani koji teološke umetke kasnijih izdavača evanđelja o prokletstvu i vatri paklenoj pogrešno smatraju doslovnim navodima Isusa. Ni Buda ni Krist nisu nikada osobno nešto napisali, ali obojica su govorili u alegorijama i koristili “skrivena značenja”, kao što su svi istinski inicirani činili i činit će još dugo u nadolazećem vremenu. Oba sveta pisma vrlo oprezno obrađuju sva takva metafizička pitanja, pa oba, budističko i kršćansko, opisuju grijeh previše egzoterički; u oba slučaja doslovno značenje daleko nadilazi svrhu.

PITALAC: Želite li reći da ni učenja Bude i Krista do sada nisu bila ispravno shvaćena?

TEOZOF: Mislim reći upravo to što ste vi rekli. Oba evanđelja, budističko i kršćansko, propovijedana su s istim ciljem. Oba reformatora bili su gorljivi filantropi i praktični altruisti – propovijedajući nepogrešivi socijalizam najplemenitije i najuzvišenije vrste, krajnje samopožrtvovanje. “Neka grijesi cijeloga svijeta padnu na mene da bih mogao olakšati čovjekovu bijedu i patnju! ”, vapio je Buda: “Neću dopustiti da plače nitko koga mogu spasiti!”, uzviknuo je princ-prosjak odjeven u dronjke odbačene s groblja. “Dođite k meni svi vi koji patite i koji ste preopterećeni i dat ću vam spokoj,” poziv je svim bijednima i odbačenima, koji je uputio “mučenik” koji nije imao gdje spustiti svoju glavu. Naučavanja obojice su neograničena ljubav prema čovječanstvu, milosrđe, opraštanje uvreda, zaboravljanje na sebe i sažaljenje za obmanute mase; obojica iskazuju isti prezir prema bogatima i ne prave razliku između meum i tuum. Njihova je želja bila da, bez razotkrivanja svima svetih tajni inicijacije, daju neupućenima i zavedenima, čiji je životni teret bio pretežak za njih, dovoljno nade i nagovještaj istine dovoljan da im pomogne u njihovim najtežim trenucima. No cilj obojice reformatora je promašen uslijed neumjerene gorljivosti kasnijih sljedbenika. Riječi majstora ostale su neshvaćene i neobjašnjene s vidljivim posljedicama!

PITALAC: No, sigurno je i Buda negirao besmrtnost duše, kada tako kažu svi orijentalisti i njegovi vlastiti svećenici?

TEOZOF: Arhati su počeli slijediti smjernice svoga Učitelja, a većina kasnijih svećenika nije bila inicirana, kao ni u kršćanstvu, pa su tako velike ezoteričke istine, malo po malo, gotovo potpuno izgubljene. Dokaz toga je što od dvije postojeće sljedbe na Cejlonu sijamska vjeruje da je smrt potpuno uništenje individualnosti i osobnosti, a druga objašnjava nirvânu kao i mi teozofi.

PITALAC: Ali zašto u tom slučaju budizam i kršćanstvo predstavljaju dva suprotna pola takvog vjerovanja?

TEOZOF: Zato što okolnosti pod kojima su propovijedali nisu bile iste. U Indiji su brâhmani, ljubomorni na svoje znanje i isključujući iz njega sve kaste osim svoje vlastite, odveli milijune ljudi u idolopoklonstvo i skoro u fetišizam. Buda je bujnosti nezdrave mašte i fanatičnog praznovjerja nastalog zbog neznanja morao zadati smrtonosni udarac kakav do tada i kasnije nije bio poznat. Bolji je filozofski ateizam nego takvo neznalačko obožavanje za one-

 

Koji plaču za svojim bogovima koji ih ne čuju

Ili se na njih ne obaziru –

 

i koji žive i umiru u mentalnom očaju. Morao je prvo zaustaviti tu blatnjavu bujicu praznovjerja, iskorijeniti pogreške prije nego iznese istinu. Pošto nije mogao iznijeti sve, iz istog razloga kao i Isus koji je svoje učenike opominjao da nebeske tajne nisu za neinteligentne mase, već samo za izabrane, pa je ljudima zato govorio u parabolama (Matej, xii. 10,11) – Budu je oprez vodio prevelikoj tajnovitosti. Čak je i svećeniku Vacchagotti odbio odgovoriti postoji li ili ne postoji Ego u čovjeku. Kada je bio prinuđen odgovoriti “uzvišeni je nastavio šutjeti.”

Svom iniciranom učeniku Ânandi, koji pita za razlog te šutnje, Buda daje jasan i nedvosmislen odgovor u razgovoru koji je iz Samyuttaka Nikaye preveo Oldenburg:

 

Kada me je lutajući svećenik Vacchagotta upitao: “Postoji li Ego?”, da sam ja, Ânanda, odgovorio: “Ego postoji,” tada bih na taj način potvrdio naučavanje sâmana i brâhmana koji su vjerovali u trajnost. Kada me je lutajući svećenik Vacchagotta upitao: “Zar Ego ne postoji?”, da sam ja, Ânanda, odgovorio: “Ego ne postoji,” tada bih na taj način potvrdio naučavanje onih koji su vjerovali u uništenje. Kada me je lutajući svećenik Vacchagotta upitao: “Postoji li Ego?”, Da sam ja, Ânanda, odgovorio: “Ego postoji,” bih li postigao svoj cilj, Ânanda, time što bih kod njega stvorio spoznaju da su sva postojanja (dhamma) ne-ego? No, da sam, Ânanda, odgovorio “Ego ne postoji,” ja bih na taj način kod svećenika Vacchagotte prouzročio da bude bacan iz jedne u drugu nedoumicu: “Da li je moj Ego ranije postojao? No, on sada ne postoji!”

 

To bolje od ičega pokazuje da se Gautama Buda suzdržavao od priopćavanja tako teških metafizičkih naučavanja masama kako ih ne bi još više zbunio. On je mislio na razliku između osobnog prolaznog ega i Višeg Jastva koje svoju svjetlost prostire na neprolazni Ego, čovjekovo duhovno “ja”.

PITALAC: To se odnosi na Gautamu, no kakve to veze ima s evanđeljem?

TEOZOF: Čitajte povijest i razmislite. U vrijeme navodnog odvijanja događaja navedenih u evanđeljima događalo se slično intelektualno previranje koje je zahvatilo čitav civilizirani svijet, samo sa suprotnim rezultatima na Istoku i Zapadu. Stari su bogovi umirali. Dok su u Palestini civilizirane klase prepuštale nevjerne saduceje materijalističkim negiranjima i tek mrtvom slovu Mojsijeve knjige, a u Rimu moralnom slomu, najniže i najbjednije klase srljale su u vračanje i prema nepoznatim bogovima ili postajale moralnim licemjerima ili još lošijima. Ponovo je bilo došlo vrijeme za duhovnu reformu. Okrutni, antropomorfni i ljubomorni židovski bog, sa svojim krvavim zakonima “oko za oko, zub za zub,” o prolijevanju krvi i prinošenju životinja za žrtve, trebao je biti stavljen u drugi plan i zamijenjen milostivim “Ocem u tajnosti”; taj potonji nije trebao biti prikazan kao neki izvankozmički bog, već kao božanski Spasitelj čovjeka od mesa, pohranjen u njegovu vlastitom srcu i duši, i siromašnih i bogatih. Ništa više ovdje nego u Indiji, tajne se inicijacije nisu mogle objelodaniti da se ono što je sveto ne bi davalo psima i da se biseri ne bi bacali pred svinje, da ni onaj tko otkriva, ni otkrivene stvari ne bi bile zgažene nogama. Tako je šutljivost Bude i Isusa – bez obzira na to da li je Isus živio u povijesnom razdoblju koje mu se pripisuje ili nije – u jednom slučaju dovela do potpune negacije u južnom budizmu, a u drugom do tri suprotstavljena oblika kršćanske crkve i do 200 sljedbi samo u protestantskoj Engleskoj.

23.04.2017

TEOZOFSKA  NAUČAVANJA  O  PRIRODI  I  ČOVJEKU

JEDINSTVO  SVEGA  U  SVEMU

 

PITALAC: Nakon što ste mi rekli što Bog, duša i čovjek prema vašem viđenju nisu, možete li me uputiti što oni prema vašim učenjima jesu?

TEOZOF: Izvorno i vječno, njih su troje, kao što je svemir i sve u njemu, jedno s apsolutnim jedinstvom, nespoznatljivom božanskom suštinom o kojoj sam nešto ranije govorila. Mi ne vjerujemo ni u kakvo stvaranje, već u periodično i uzastopno pojavljivanje svemira sa subjektivne na objektivnoj razini postojanja, u pravilnim vremenskim razmacima koji obuhvaćaju razdoblja golemog trajanja.

PITALAC: Možete li to malo pojasniti?

TEOZOF: Uzmimo prvo kao usporedbu, te radi ispravnije predodžbe, sunčevu godinu i, kao drugo, dvije polovice te godine koje na Sjevernom polu čine dan i noć u trajanju od po šest mjeseci. Ako možete, zamislite sada, umjesto sunčeve godine od 365 dana, vječnost. Neka sunce predstavlja svemir, a polarni dani i noći od po šest mjeseci svaki, 182 trilijuna i kvadrilijuna godina, umjesto po 182 dana svaki.

Kao što se sunce svakoga jutra uzdiže na našem objektivnom obzoru iz svoga (za nas) subjektivnog i antipodalnog prostora, isto tako se svemir javlja na periodički objektivnoj razini izlazeći iz subjektivne razine – antipode objektivne razine. To je “životni ciklus.” I kao što sunce iščezava s našeg obzora, tako i svemir iščezava u pravilnim razmacima, kada nastupa “univerzalna noć.”

Hindusi takva izmjenjivanja nazivaju “danima i noćima Brahme” ili razdobljima manvantara i pralaya (raspadanja). Ako žele, Zapadnjaci ih mogu nazvati univerzalnim danima i noćima. Tijekom noći sve je u svemu; svaki je atom rastavljen u homogenosti.

 

EVOLUCIJA  I  VARKA

 

PITALAC: Ali tko to čitavo vrijeme stvara svemir?

TEOZOF: Nitko ga ne stvara. Znanost bi to nazvala procesom evolucije; predkršćanski filozofi i orijentalisti su to nazvali isijavanjem: mi okultisti i teozofi u tome vidimo samo univerzalnu i vječnu Stvarnost koja baca povremene odraze na sebe samu u beskonačnoj dubini prostora. Taj odraz koji vi smatrate stvarnim materijalnim svijetom mi smatramo prolaznom “varkom” i ničim više. Stvarno je samo ono što je vječno.

PITALAC: U tom smo slučaju i vi i ja “varke”?

TEOZOF: Kao prolazne osobnosti, danas jedna, a sutra druga osoba, jesmo. Da li biste iznenadne bljeskove aurore borealis, sjevernopolarnih svjetlosti, nazvali “stvarnošću,” premda se čine stvarnima dok ih gledate? Sigurno ne biste; stvaran je samo njihov uzrok, ako je stalan i vječan, dok je učinak tek prolazna varka.

PITALAC: Sve to ne objašnjava mi kako nastaje ta “varka” nazvana svemirom; kako se svjesno bivanje nastavlja očitovati iz nesvjesnoga koje jest?

TEOZOF: To je “nesvjesnost” samo za našu ograničenu svijest. Zaista možemo parafrazirati Sv. Ivana (i. 5) i reći: “I [apsolutna] svjetlo [koja je za nas tama] u tami svijetli [koja je varljiva materijalna svjetlost]; i tama ga ne obuze.” Ta je apsolutna svjetlost također i apsolutni i nepromjenjivi zakon. Bilo zračenjem ili emanacijom – ne trebamo se sporiti oko izraza – svemir prelazi iz svoje homogene subjektivnosti na prvu razinu očitovanja, od sedam, kako smo podučeni. Sa svakom razinom postaje gušći i materijalniji, sve dok ne dosegne ovu našu razinu, na kojoj je jedini svijet koji znanost donekle poznaje i shvaća, što se fizičkog sastava tiče, planetarni ili sunčev sustav – jedan sui generis, rečeno nam je.

PITALAC: Što mislite pod sui generis?

TEOZOF: Mislim da, premda su temeljni zakon i općenito djelovanje prirodnih zakona usklađeni, ipak naš sunčev sustav – poput svakog drugog takvog sustava među milijunima drugih u svemiru – a čak i naša zemlja, ima svoj program očitovanja koji se razlikuje od pojedinačnih programa svih drugih. Govorimo o stanovnicima drugih planeta i zamišljamo da, ako su oni ljudi, t.j. misaona bića, moraju biti poput nas. Mašta pjesnika, slikara i kipara nikada ne propusti predstaviti čak i anđele kao predivne preslike čovjeka – dodajući krila. Mi tvrdimo da je sve to pogreška i obmana, jer, ako već na ovoj maloj zemlji nalazimo takve razlike među njenom florom, faunom i ljudskom vrstom – od morskog korova od libanonskog cedra, od meduze do slona, od Bušmana i Crnca do Apolona Belvederskog – mijenjaju se okolnosti, kozmičke i planetarne, pa kao rezultat mora postojati različita flora, fauna i ljudska vrsta. Isti će zakoni oblikovati potpuno drugačiji niz stvari i bića čak i na našoj razini, uključujući i sve naše planete. Koliko drugačija mora dakle biti vanjska priroda drugih sunčevih sustava i koliko je ludo suditi o drugim zvijezdama, svjetovima i ljudskim bićima na temelju naših vlastitih, kao što to čini naša prirodna znanost!

PITALAC: Koje podatke imate da tako tvrdite?

TEOZOF: Ono što znanost nikada neće prihvatiti kao dokaz – sve više svjedočanstava beskrajnog niza vidjelaca koji su tu činjenicu posvjedočili. Njihova duhovna viđenja, stečena pomoću istinskih istraživanja fizičkim i duhovnim osjetilima nesputanih obmanom, sistematski su međusobno provjeravana i uspoređivana, a njihova priroda prosijavna. Sve što nije potvrđeno jednodušnim i zajedničkim iskustvom bilo je odbačeno, dok je kao dokazana istina zapisano samo ono što je kao dokazana istina potvrđeno u različitim vremenima, u različitim podnebljima i tijekom nebrojenih nizova i neprestanih promatranja. Metode koje su koristili naši učenjaci i studenti psiho-duhovnih znanosti ne razlikuju se od onih koje koriste studenti prirodnih i fizikalnih znanosti, samo se područja našeg proučavanja nalaze na dvije različite razine, a naši instrumenti nisu stvoreni ljudskim rukama, zbog čega su možda čak i pouzdaniji. Retorte, akumulatori i mikroskopi kemičara i prirodoslovaca mogu se pokvariti; teleskop i horološki instrumenti astronoma mogu zakazati; naši instrumenti za zapisivanje su iznad utjecaja vremena ili elemenata.

PITALAC : I vi zato slijepo vjerujete u njih?

TEOZOF: Vjerovanje je riječ koja se ne može naći u teozofskim rječnicima: mi to nazivamo znanjem utemeljenim na promatranju i iskustvu. Razlika je, međutim, u tome da proučavanje i iskustvo fizikalne znanosti znanstvenike vodi prema približno onoliko radnih hipoteza koliko je i umova koji ih razvijaju, a naše znanje pristaje svom nauku dodati samo one činjenice koje su postale nepobitne i koje su potpuno i apsolutno dokazane. O istoj stvari nemamo dva vjerovanja ili hipoteze.

PITALAC: Da li ste na temelju takvih podataka prihvatili čudne teorije koje nalazimo u Ezoteričkom budizmu?

TEOZOF: Upravo tako! Te teorije mogu biti ponešto netočne u svojim sporednim pojedinostima, pa čak i pogrešno prikazane od strane studenata laika; one su usprkos tome činjenice u prirodi i bliže istini nego ijedna znanstvena hipoteza.

 

O SEDMEROSTRUKOM  USTROJSTVU  NAŠE  PLANETE

 

PITALAC: Ako sam dobro shvatio našu zemlju opisujete kao sastavni dio lanca zemalja?

TEOZOF: Da. No, ostalih šest “zemalja” ili globusa nisu na istoj razini objektivnosti kao naša zemlja; zato ih ne vidimo.

PITALAC: Da li je to zbog velike udaljenosti?

TEOZOF: Nikako, jer običnim okom vidimo ne samo planete, već čak i zvijezde na neizmjerno većim udaljenostima, nego zahvaljujući činjenici što su tih šest globusa izvan dohvata naše fizičke percepcije ili razine postojanja. Nisu samo njihova materijalna gustoća, težina i sastav potpuno drugačiji od onog naše zemlje i drugih poznatih planeta, već su oni (za nas) u takorèći potpuno drugačijem sloju prostora, sloju koji se ne primjećuje i ne osjeća našim fizičkim osjetilima. Kada kažem “sloj,” molim vas da svojoj mašti ne dopustite da zamišlja slojeve poput stratusa ili kreveta koji leže jedan iznad drugoga, jer bi to samo dovelo do još jednog besmislenog pogrešnog shvaćanja. Pod “slojem” podrazumijevam razinu beskonačnog prostora koji po svojoj prirodi ne može pripadati našem uobičajenim budnim opažanjima, bilo mentalnim ili fizičkim; ali koji postoji u prirodi izvan našeg normalnog mentala ili svijesti, izvan našeg trodimenzionalnog prostora i izvan naše podjele vremena. Svaka od sedam temeljnih razina ili slojeva u prostoru – naravno kao cjelina, kao čisti prostor prema Lockeovoj definiciji, a ne kao naš ograničeni prostor – ima svoju vlastitu objektivnost i subjektivnost, svoj vlastiti prostor i vrijeme, svoju svijest i skupinu osjetila. No, sve to bit će jedva shvatljivo onome tko je odgojen u duhu suvremenog načina mišljenja.

PITALAC: Što podrazumijevate pod različitom skupinom osjetila? Postoji li nešto na našoj ljudskoj “razini” čime biste mogli objasniti ono o čemu govorite da biste dali jasniju ideju o onome na što mislite pod tom različitošću osjetila, prostora i pojedinih percepcija?

TEOZOF: Ne postoji, osim, možda, onoga što bi znanost jedva dočekala da iskoristi kao prikladnu osnovu za razvijanje protudokaza. Mi imamo različitu vrstu osjetila u snu, zar ne? Osjećamo, govorimo, slušamo, vidimo, kušamo i općenito funkcioniramo na jednoj drugoj razini; promjena našeg stanja svijesti biva promijenjena činjenicom da niz djela i događaja koji, prema našem mišljenju, obuhvaća godine, prolaze savršeno kroz naš um u tren oka. Dakle, ta krajnja brzina naših mentalnih operacija u snovima i istodobna savršena prirodnost svih drugih funkcija, pokazuje nam da smo na potpuno drugoj razini. Naša nas filozofija uči da kao što

postoji sedam temeljnih snaga u prirodi i sedam razina postojanja, isto tako postoji sedam stanja svijesti u kojima čovjek može živjeti, misliti, pamtiti i postojati.

Ovdje ih nije moguće nabrojati, pa bi se zato trebalo prihvatiti proučavanja istočnjačke metafizike. No, u ta dva stanja – budnom i u snu – svaki običan smrtnik, od učenog filozofa do sirotog neukog divljaka, ima valjan dokaz različitosti takvih stanja.

PITALAC: Vi dakle ne prihvaćate poznata objašnjenja stanja sna iz biologije i fiziologije?

TEOZOF: Ne prihvaćamo. Odbacujemo čak i hipoteze vaših psihologa koji daju prednost učenjima istočnjačke mudrosti. Vjerujući u sedam razina kozmičkog postojanja i stanja svijesti u odnosu na svemir i makrokozmos, zaustavljamo se na četvrtoj razini, jer smatramo da nije moguće ići dalje s ikakvim stupnjem sigurnosti. No, s obzirom na mikrokozmos ili čovjeka mi nesmetano promišljamo o njegovih sedam stanja i principa.

PITALAC: Kako to tumačite?

TEOZOF: Nalazimo, prije svega, dva različita bića u čovjeku; duhovno i fizičko, čovjeka koji razmišlja i čovjeka koji bilježi što je moguće više takvih misli koje može usvojiti. Zato ga dijelimo na dvije različite prirode; više ili duhovno biće sačinjeno od tri “principa” ili aspekta; i niže ili fizičko četverostruko sačinjeno od četiri – ukupno sedam principa.

 

SEDMEROSTRUKA  PRIRODA  ČOVJEKA

 

PITALAC: Da li je to isto što i podjela na ono što nazivamo duhom, dušom i čovjekom od mesa?

TEOZOF: Nije! To je stara platonička podjela. Platon je bio iniciran i stoga nije mogao ulaziti u zabranjene pojedinosti, ali onaj tko je upoznat s drevnim naukom nalazi ih sedam u različitim Platonovim kombinacijama duše i duha. Smatrao je da se čovjek sastoji od dva dijela – jednog vječnog, oblikovanog od iste biti kao i Apsolut, i drugog smrtnog i raspadljivog koji svoje sastavne dijelove dobiva od nižih “stvorenih” bogova. On pokazuje da se čovjek sastoji od: (1) smrtnog tijela; (2) besmrtnog principa; i (3) “odvojene smrtne vrste duše.” To je ono što nazivamo pojedinim fizičkim čovjekom, duhovnom dušom ili duhom (nous) i životinjskom dušom (psuche). To je podjela koju je prihvatio Pavao, još jedan inicirani, koji tvrdi da postoji psihičko tijelo, satkano od raspadljivog (astralnog ili fizičkog tijela), i duhovno tijelo koje je izgrađeno od neraspadljive supstancije. Čak i Jakov (iii. 15) potvrđuje isto govoreći da “mudrost” (naše niže duše) ne silazi odozgo, već je zemaljska, “psihička,” “demonska” (vidi grčki tekst), dok je druga mudrost nebeska. Sada je potpuno jasno da Platon, pa čak i Pitagora, kada govore o samo tri “principa,” daju njihovim raznim kombinacijama sedam odijeljenih funkcija. Ako to usporedimo s našim učenjima, postat će potpuno jasno. Bacimo letimičan pogled na tih sedam aspekata predstavljenih pomoću tablice.

 

TEOZOFSKA PODJELA

 

 
SANSKRITSKI POJMOVI EGZOTERIČKO ZNAČENJE OBJAŠNJENJE
NIŽE ČETVERSTVO (a) Rûpa ili sthûla sharîra. (a) Fizičko tijelo. (a) Instrument je svih drugih “principa” tijekom života.
(b) Prâna. (b) Životni ili vitalni princip. (b) Potreban samo za a,c,d i funkcije nižeg manasa, koje obuhvaćaju sve ono što je ograničeno fizičkim mozgom.
(c) Linga sharîra (c) Astralno tijelo. (c) Dvojnik,

Fantomsko tijelo

(d) Kâma rûpa. (d) Sjedište životinjskih želja i strasti. (d) To je središte životinjskog čovjeka, gdje leži crta razdvajanja smrtnog čovjeka od besmrtne biti.
VIŠE NEPROLAZNO TROJSTVO (e) Manas – po svojim funkcijama dvojni princip. (e) Um, inteligencija; viši ljudski um čija svjetlost ili zračenje povezuje Monadu tijekom života, sa smrtni. (e) Buduće stanje i karmička sudbina čovjeka ovisi o tome da li manas više teži dolje prema kâma rûpi, sjedištu životinjskih strasti, ili gore prema Buddhiju, duhovnom Egu. U drugom slučaju, viša svijest individualnih duhovnih težnji uma (manasa), asimilira Buddhi, biva apsorbirana od njega i oblikuje Ego koji odlazi u devahansko blaženstvo.***
(f) Buddhi. (f) duhovna duša. (f) Instrument čistog univerzalnog duha.
(g) Âtmâ. (g) Duh. (g) Jedno s Apsolutom, kao njegovo zračenje.

 

*** U Ezoteričkom Budizmu gospodina Sinnetta, d, e i f nazvane su životinjskom, ljudskom i duhovnom dušom, što također odgovara. Premda su principi u Ezoteričkom budizmu nabrojani, to je, strogo uzevši, beskorisno. Sama dvojna Monada (Âtmâ-Buddhi) podrazumijeva se pod dva najviša principa (6. i 7.). Kao kod ostalih, tako niti kod tog “principa,” koji prevladava kod čovjeka i treba ga smatrati prvim i najvažnijim, nije moguće napraviti numeričku podjelu kao opće pravilo. Kod nekog je čovjeka viša inteligencija (manas ili 5. princip) ta koja dominira nad ostalima, kod drugih kao najviša prevladava životinjska duša (kâma rûpa), ispoljavajući najsurovije instinkte, itd..

 

Čemu Platon podučava? On govori o unutarnjem čovjeku sastavljenom od dva dijela – jednom nepromjenjivom i uvijek istom, oblikovanom od iste supstancije kao i božanstvo, i drugom smrtnom i pokvarljivom. Ta su dva dijela prikazana kao više Trojstvo i niže četverstvo naše tablice. On tumači da kada se duša (psuche) “udruži s nousom“ (božanskim duhom ili supstancijom)

Pavao naziva Platonov nous “duhom”; ali pošto je taj duh “supstancija”, tada se naravno misli na Buddhi, a ne Âtmu, pošto se tu drugu filozofski ni pod kojim uvjetom ne može zvati “supstancijom”. Âtmu ubrajamo među čovjekove “principe” da ne bismo stvarali daljnju zbrku. Ona zapravo nije ljudski već univerzalni apsolutni princip kojeg je nositelj Buddhi, duša-duh.

čini sve ispravno i umjesno, no sasvim je drugačiji slučaj kada se veže za anoia (glupost ili nerazumnu životinjsku dušu). Tada mi ovdje imamo manas ili općenito dušu u njena dva aspekta; kada se veže za anoia (našu kâma rûpu ili “životinjsku dušu” u Ezoteričkom budizmu), ona srlja u potpuno uništenje što se tiče osobnog ega; kada se veže za nous (Âtmâ-Buddhi) stapa se u besmrtni, neprolazni Ego i tada njegova duhovna svijest osobnog ega postaje besmrtnom.

 

RAZLIKA  IZMEĐU  DUŠE  I  DUHA

 

PITALAC: Zar vi zaista naučavate, za što vas optužuju neki spiritualisti i francuski spiritisti, o uništenju svake osobnosti?

TEOZOF: Ne. Naši su protivnici započeli besmislene napade, jer to pitanje dvojnosti – individualnosti božanskog Ega, i osobnosti ljudske životinje – uključuje mogućnost da se istinski besmrtni Ego pojavi u sobi za séanse kao “materijalizirani duh,” što mi, kao što je već objašnjeno, negiramo.

PITALAC: Upravo ste govorili o psuche koja srlja u potpuno uništenje ako se veže uz anoia. Što je o tome mislio Platon, a što mislite vi?

TEOZOF: Mislim na potpuno uništenje osobne svijesti, što je izniman i rijedak slučaj. Općenito je i gotovo nepromjenjivo pravilo uranjanje osobne u individualnu ili besmrtnu svijest Ega, preoblikovanje ili božanska preobrazba, a uništenje je potpuno samo kod nižeg četverstva. Možete li očekivati od čovjeka od mesa (ili prolazne osobnosti), njegove sjene (astrala), njegovih životinjskih nagona i čak fizičkog života, da prežive s duhovnim Egom i postanu vječnima? Prirodno je da svi prestaju postojati prilikom ili ubrzo nakon tjelesne smrti. Oni s vremenom potpuno nestaju i iščezavaju iz vidokruga, te budu u cijelosti uništeni.

PITALAC: Tada vi također odbacujete i uskrsnuće u tijelu od mesa?

TEOZOF: Da, najodlučnije! Zašto bismo mi koji vjerujemo u drevnu ezoteričku filozofiju antičkih naroda prihvatili nefilozofska umovanja kasnije kršćanske teologije posuđene od egipatskih i grčkih egzoteričkih sustava gnostika?

PITALAC: Egipćani su štovali prirodne duhove i obožavali čak i luk: vaši su Hindusi idolopoklonici sve do danas; zoroastrijanci su obožavali i još uvijek obožavaju sunce; a ponajbolji su grčki filozofi bili ili sanjari ili materijalisti – svjedoče Platon i Demokrit. Kako to možete usporediti!

TEOZOF: To može biti tako u vašem suvremenom teološkom, a čak i znanstvenom katekizmu: za umove bez predrasuda nije tako. Egipćani su štovali “Jednoga Jedinoga,” kao Nout; iz te je riječi Anaksagora dobio svoj pojam nous, ili kako ga je nazivao, nous autokrates, “um ili duh sam po sebi”, archetes kinedos, vodeći pokretač” ili primum mobile svega. Za njega je nous bio Bog, a logos čovjek, njegova emanacija. Nous je duh (bilo u svemiru ili čovjeku), a logos, bilo svemir ili astralno tijelo, emanacija prethodnog, dok je fizičko tijelo tek životinja. Naše vanjske moći opažaju pojave; naš je nous sam sposoban prepoznati svoj nòumen. Preživljava samo logos ili noumenon, jer je besmrtan po svojoj stvarnoj prirodi i biti, a logos u čovjeku je vječni Ego, onaj koji se reinkarnira i traje zauvijek. No, kako prolazna ili vanjska sjena, privremena odjeća te božanske emanacije koja se vraća izvoru iz kojeg je i proizašla, može biti ta koja je proizašla i “izdigla se u nepokvarljivost ”?

PITALAC: Ipak ćete teško izbjeći optužbi da ste izmislili novu podjelu čovjekovih duhovnih i psihičkih sastavnih dijelova, jer nijedan filozof ne govori o njima, premda vjerujete da je to činio Platon.

TEOZOF: I ja podržavam to vjerovanje. Ne samo Platon, već je i Pitagora slijedio istu ideju.

“Platon i Pitagora ”, kazuje Plutarh, “dijele dušu na dva dijela, razumnu [nöetic] i nerazumnu dušu [agnoia]; razumni dio čovjekove duše je vječan; jer premda to nije Bog, ipak je tvorevina vječnog božanstva, ali taj dio duše koji je lišen razuma [agnoia] umire.” Suvremeni izraz agnostic dolazi od a-gnosticos, riječi istog porijekla kao i agnoia. Čudimo se zašto je g. Huxlley, tvorac te riječi, povezao svoj golemi intelekt s “dušom … lišenom razuma” koja umire? Da li je to pretjerana skromnost suvremenog materijaliste?

Opisao je dušu kao samopokretnu jedinicu (monas) sastavljenu od tri elementa: nous (duha), phren (um) i thumos (život, dah ili nephesh kabalista), koji odgovaraju našim Âtmâ-Buddhiju (višoj duhovnoj duši), manasu (Egou) i kâma rûpi zajedno s nižim odrazom manasa. Ono što su drevni grčki filozofi nazvali dušom, općenito nazivamo duhom ili duhovnom dušom, Buddhijem kao posrednikom Âtme – To Agathon ili Platonovim Vrhovnim Božanstvom. Činjenica da Pitagora i drugi navode da phren i thumos dijelimo sa životinjama, dokazuje da se u ovom slučaju misli na niži odraz manasa (instinkt) i kâma rûpu (životinjska strast za životom). I kako su Sokrat i Platon prihvatili i slijedili to shvaćanje ako bismo uz tih pet, naime To Agathon (božanstvo ili Âtmâ), psuche (duša u svom skupnom smislu), nous (duh uma), phren (fizički um) i thumos (kâma rûpa ili strasti), dodali eidon iz Misterija (oblik nalik sjeni ili čovjekovog dvojnika) i fizičko tijelo bit će lako dokazati da su ideje obojice, Pitagore i Platona, bile iste kao i naše. Čak su i Egipćani podržavali sedmerostruku podjelu. Oni su smatrali da duša (Ego) u svom izlasku mora proći kroz svojih sedam odaja ili principa, kako kroz one koje je ostavila iza sebe, tako i one koje odnosi sa sobom. Jedina je razlika u tome što su, imajući na umu kaznu za odavanje naučavanja Misterija koja je bila smrt, iznijeli učenje u općim obrisima, dok ih mi potanko razrađujemo i tumačimo. No, premda ih mi dajemo svijetu samo onoliko koliko je u skladu sa zakonom, čak i u našem naučavanju uskraćuje se više od jedne važne pojedinosti, što mogu znati samo oni koji studiraju ezoteričku filozofiju i zavjetovali su se na šutnju.

 

GRČKA  UČENJA

 

PITALAC: Imamo sjajne poznavatelje grčkog i latinskog, sanskrita i hebrejskog. Kako to da u njihovim prijevodima ne nalazimo nikakav znak koji bi upućivao na ono o čemu govorite?

TEOZOF: Zato što su vaši prevoditelji, usprkos svom velikom znanju, napravili od filozofa, posebno grčkih, nejasne umjesto mistične pisce. Uzmite primjerice Plutarha i pročitajte što govori o čovjekovim “principima.” Ono što opisuje prihvaćeno je doslovno i dodano metafizičkom praznovjerju i neznanju. Dopustite da vam o tome dam tumačenje istog autora:

Čovjek je složen; i u zabludi su oni koji smatraju da se on sastoji samo od dva dijela, jer zamišljaju da je razumijevanje [mozak – intelekt] dio duše [višeg trojstva], ali u tome griješe ne manje od onih koji dušu smatraju dijelom tijela [t.j. onih koji trojstvo smatraju dijelom raspadljivog smrtnog četverstva] pošto razumijevanje [nous] nadmašuje dušu u onoj mjeri u kojoj je duša bolja i božanskija od tijela. Upravo ta kombinacija duše [psuche] i razumijevanja [nous] čini razum; s tijelom [ili thumosom, životinjskom dušom] ona daje strast; od njih je jedan izvor ili princip zadovoljstva i bola, a drugi kreposti ili poroka. Od ta tri spojena i zajedno stopljena dijela, za stvaranje čovjeka zemlja je dala tijelo, mjesec dušu, a sunce razumijevanje.

Ta posljednja rečenica potpuno je alegorična, pa će je moći shvatiti samo oni koji su upućeni u ezoteričku znanost o podudarnostima i znaju koja planeta je povezana s pojedinim principom. Plutarh je principe razvrstao u tri skupine, a od tijela stvorio sklop fizičkog okvira, astralne sjene i daha, ili trostrukog nižeg dijela, koji “je od zemlje uzet i zemlji se vraća”; od srednjeg principa i instinktivne duše, drugog dijela koji izvorno potječe od mjeseca i oduvijek je pod njegovim utjecajem;

Kabalisti koji poznaju odnos Jehove, darovatelja života i djece, prema mjesecu i njegov utjecaj na rađanje, ponovo će vidjeti o čemu se tu radi, kao i neki astrolozi.

a samo od višeg dijela duhovne duše (Buddhija), s âtmičkim i mânasičkim elementima u njemu, on stvara izravnu emanaciju sunca koje ovdje simbolizira To Agaton, Vrhovno Božanstvo. To je dokazano onim što on dalje navodi kako slijedi:

Sada o smrtima kojima umiremo; prva stvara dva od tri čovjeka, a druga jednoga od [iz] dva. Prva je područje i nadležnost Dèmetre, odakle je naziv dat Misterijama, telein, sličan nazivu pridodanom smrti, teleutan. Atenjani su također do sada nazivali pokojnike posvećenicima Demetre. Što se tiče druge smrti, ona je u nadležnosti mjeseca ili područje Perzefóne.

Ovdje imate naše naučavanje, koje prikazuje čovjekovu sedmerostrukost tijekom života; peterostrukost odmah nakon smrti, u kâmaloci; i trojstvo, Ega, duhovne duše, i svijesti u devahanu. Ovo razdvajanje, prvo u “livadama Hada,” kako Plutarh naziva Kâmaloku, zatim u devahanu, bilo je dio i čin tijekom izvođenja Svetih Misterija, kada su kandidati za inicijaciju izvodili cijelu dramu smrti i uskrsnuća kao veličanje duha, pod kojim podrazumijevamo svijest. To je ono što Plutarh misli kada govori:

I kao što je slučaj s prvom, zemaljskom, tako Hermes boravi i u drugoj, nebeskoj. Ono iznenada i na silu iščupa dušu iz tijela, ali Prozerpína blago i postupno odvaja razumijevanje od duše.

Prozerpína ili Perzefóna ovdje označava post mortem karmu, za koju se kaže da upravlja odvajanjem nižih od viših “principa” – duše, kao nephesh, daha životinjskog života, koja neko vrijeme ostaje u kâmaloci, od višeg sklopa Ega, koji prelazi u devahansko stanje ili blaženstvo.

Zato se naziva monogenom, samozačetom ili radije jedinom samorođenom, jer čovjekov bolji dio ostaje sam kada ga ona odvoji. Prema tome, oba se odvijaju u skladu s prirodom. Sudbinom [fátum ili karma] je određeno da svaka duša, s razumijevanjem [um] ili bez njega, kada napusti tijelo, neko vrijeme luta, premda sve ne lutaju jednako dugo, područjem koje leži između zemlje i mjeseca [kâmaloka],

Sve do odvajanja višeg, duhovnog “principa”, od nižih principa, koji ostaju u kâmaloci sve dok se ne raspadnu.

jer oni koji su bili nepravedni i razuzdani tada trpe kaznu primjerenu svojim postupcima, no dobri i kreposni zadržani su dok se ne pročiste i pokajanjem ne odstrane sva zagađenja, koja su mogli dobiti uslijed zaraze tijela, kao i zagađenog zdravlja; žive u predjelu najrjeđeg zraka nazvanog Livadama Hada, gdje moraju ostati unaprijed određeno i utvrđeno vrijeme. Zatim, kao da se vraćaju s lutajućeg hodočašća ili dugotrajnog izbjeglištva u svoju zemlju, uživaju u okusu sreće, onakve kakvu uglavnom primaju oni koji su inicirani u Svete Misterije, pomiješanom s mukom, divljenjem za svakog pojedinca svojstvenom i tipičnom nadom.

To je nirvaničko blaženstvo i nijedan teozof ne bi mogao opisati jasnijim jezikom, makar i ezoteričkim, mentalne radosti devahana, gdje svaki čovjek oko sebe ima svoj raj stvoren vlastitom sviješću. No, morate paziti na glavnu pogrešku u koju upadaju mnogi, čak i naši teozofi.

Nemojte zamišljati da je, zato što je nazvan sedmerostrukim, zatim peterostrukim pa trostrukim, čovjek sastavljen od sedam, pet ili tri zasebne jedinke; ili, kao što se dobro izrazio jedan teozofski pisac, od ljusaka koje se oljušte poput ljusaka luka. Kao što je već rečeno, prilikom smrti nestaju svi “principi” koji održavaju tijelo, život i astralni eidon; oni su jednostavno aspekti i stanja svijesti. Samo je jedan čovjek stvaran, trajan tijekom ciklusa života i besmrtne je biti, premda ne i oblika, a to je manas, čovjek-um ili utjelovljena svijest.

Prigovor koji stavljaju materijalisti koji negiraju mogućnost djelovanja uma i svijesti bez materije, u našem je slučaju bezvrijedan. Mi ne poričemo utemeljenost njihovog argumenta, ali jednostavno pitamo naše protivnike: da li ste upoznati sa svim stanjima materije, vi koji ste ih do sada upoznali samo tri? I kako znate da to što mi označavamo Apsolutnom Sviješću ili zauvijek nevidljivim i nespoznatljivim Božanstvom, ipak nije univerzalna duh-materija ili materija-duh u svojoj apsolutnoj beskonačnosti, premda izmiče našoj ljudskoj ograničenoj koncepciji? Tada je to jedan od najnižih i u svojim manvantaričkim manifestacijama neznatnih aspekata tog duha-materije, tj. svjesni Ego koji stvara svoj vlastiti raj, možda raj za budale, ali je ipak stanje blaženstva.

PITALAC: Ali što je to devahan?

TEOZOF: Doslovno “zemlja bogova”; okolnost, stanje mentalnoga blaženstva. Filozofski: stanje slično, ali životnije i stvarnije od najživopisnijeg sna. On za većinu ljudi predstavlja stanje nakon smrti.

24.04.2017

O  RAZLIČITIM  STANJIMA  NAKON  SMRTI

FIZIČKI  I  DUHOVNI  ČOVJEK

 

PITALAC: Drago mi je čuti da vjerujete u besmrtnost duše.

TEOZOF: Ne duše, već božanskog duha ili radije u besmrtnost reinkarnirajućeg Ega.

PITALAC: Kakva je razlika?

TEOZOF: U našoj filozofiji je vrlo velika, ali je to vrlo zakućasto i teško pitanje da bi se preko njega prešlo tek površno. Morati ćemo ih analizirati zasebno, a zatim zajedno. Možemo početi s duhom.

Kažemo da duh – Isusov “otac u tajnosti” – ili Âtmân, nije osobna svojina ijednog čovjeka, već božanska bit koja nema tijela, nema oblika, koji je nemjerljiv, nevidljiv i nedjeljiv, onaj koji ne postoji, a opet jest, kao što budisti kažu za nirvânu. On samo nadsjenjuje smrtnika; ono što u njega ulazi i prožima cijelo tijelo su sveprisutne zrake ili svjetlost koja zrači kroz Buddhi, svoj instrument i neposrednu emanaciju. To je tajno značenje tvrdnji gotovo svih drevnih filozofa, kada su rekli da “razumni dio čovjekove duše”  nikada potpuno ne ulazi u čovjeka, već ga samo više ili manje nadsjenjuje putem nerazumne duhovne duše ili Buddhija.

PITALAC: Imao sam utisak da je samo “životinjska duša” nerazumna, a ne “božanska duša.”

TEOZOF: Morate naučiti razliku između onoga što je negativno ili pasivno nerazumno jer je nediferencirano, i onoga što je nerazumno jer je previše djelatno i pozitivno. Čovjek je suodnos duhovnih snaga te kemijskih i fizičkih sila, stavljenih u funkciju onime što zovemo “principima.”

PITALAC: Pročitao sam dosta o tome i čini mi se da se nazori starijih filozofa i srednjovjekovnih kabalista uvelike razlikuju, premda se slažu u nekim pojedinostima.

TEOZOF: Najvažnija razlika između njih i nas je slijedeća: dok mi, novoplatonisti i istočna učenja vjerujemo da se duh (Âtmâ) nikada ne spušta utjelovljujući se u živom čovjeku, već samo manje ili više svojim zračenjem obasipa unutarnjeg čovjeka – psihički i duhovno sastavljenog od astralnih principa – dotle kabalisti smatraju da ljudski duh, odvojivši se od oceana svjetlosti i univerzalnog duha, ulazi u čovjekovu dušu, gdje tijekom cijelog života ostaje utamničen u astralnoj kapsuli. Svi kršćanski kabalisti još uvijek tako misle, jer se ne mogu odvojiti od svojih antropomorfnih i biblijskih naučavanja.

PITALAC: A što vi kažete?

TEOZOF: Kažemo da samo dopuštamo prisutnost zračenja duha ili Âtme u astralnu kapsulu i to samo duhovnog zračenja. Kažemo da čovjek i duša moraju osvojiti svoju besmrtnost uzdizanjem prema jedinstvu s kojim će, ako uspiju, na kraju biti povezani i u koje će na kraju, da tako kažemo, biti apsorbirani. Čovjekova individualizacija nakon smrti ovisi o duhu, a ne o njegovoj duši i tijelu. Premda je riječ “osobnost,” u uobičajeno shvaćenom značenju, apsurd ako se primijeni doslovno na našu besmrtnu bit, ipak je ona kao i naš individualni Ego različit entitet, besmrtan i vječan per se.

Samo u slučaju crnih maga ili kriminalaca bez mogućnosti spasenja, kriminalaca koji su takvi bili tijekom dugog niza života – blještava nit, koja povezuje duh s osobnom dušom od trenutka rođenja djeteta, nasilno se prekida, a bestjelesna jedinka biva odvojena od osobne duše; osobna duša je uništena i na jedinki ne ostaje ni najmanji utisak od nje. Ako to sjedinjenje između nižeg ili osobnog manasa i individualnog reinkarnirajućeg Ega nije postignuto tijekom života, tada je prvi ostavljen da podijeli sudbinu s nižim životinjama, da bi se postupno rasplinuo, a njegova osobnost uništena.

No, čak i tada duhovni Ego ostaje različito biće. On nakon tog posebnog i u tom slučaju stvarno beskorisnog života samo gubi jedno devahansko stanje u kojem bi inače uživao kao ona uzvišena osobnost, i gotovo se odmah reinkarnira nakon kratkotrajnog uživanja u svojoj slobodi kao planetarni duh.

PITALAC: U Razotkrivenoj Izidi navodi se da takvi planetarni duhovi ili anđeli, “bogovi poganih ili arkanđeli kršćana” nikada neće biti ljudi na našoj planeti.

TEOZOF: Točno tako. Ne “takvi planetarni duhovi,” već neki razredi viših planetarnih duhova. Oni nikada neće biti ljudi na ovoj planeti, jer su oslobođeni duhovi iz prethodnog, ranijeg svijeta i kao takvi ne mogu ponovo postati ljudi ovoga svijeta. Ipak će svi oni živjeti ponovo u sljedećoj i daleko višoj mahâmanvantari, nakon završetka ovog “velikog razdoblja” i njegove Brahmine pralaye (malog razdoblja od otprilike šesnaest znamenki). Naravno, morali ste čuti da nas istočnjačka filozofija naučava da se ljudska vrsta sastoji od takvih “duhova” utamničenih u ljudskim tijelima? Razlika između životinja i čovjeka je slijedeća: životinje su potencijalno oduhovljene “principima,” a ljudi stvarno.  Razumijete li sada razliku?

PITALAC: Da, ali ta je specijalizacija u svim razdobljima bila kamen spoticanja metafizičara.

TEOZOF: Bila je. Cjelokupna ezoterija budističke filozofije utemeljena je na tom tajanstvenom učenju shvaćenom od strane tek nekolicine i tako potpuno krivo protumačenom od strane većine najučenijih suvremenih naučnika. Čak su i metafizičari vrlo skloni pobrkati posljedicu s uzrokom.

Ego koji je stekao svoj besmrtan život kao duh zadržat će isto unutarnje jastvo tijekom svih svojih preporađanja na zemlji, no to nipošto ne podrazumijeva da on mora ostati ili gospodin Smith ili gospodin Brown koji je bio na zemlji, ili da će izgubiti svoju individualnost.

Stoga, astralna duša i zemaljsko tijelo čovjeka mogu u tajanstvenoj budućnosti biti apsorbirani u kozmički ocean pročišćenih elemenata i on može prestati osjećati svoj posljednji osobni ego (ako nije zaslužio vinuti se još više), pa njegov božanski Ego i dalje ostaje isti nepromijenjena jedinka, premda to zemaljsko iskustvo njegove emanacije može biti potpuno izbrisano u trenutku odvajanja od bezvrijednog instrumenta.

PITALAC: Ako duh ili božanski dio duše prethodno postoji kao posebno biće od vječnosti, kao što su naučavali Origen, Sinesij i drugi pola kršćanski, a pola platonski filozofi, i ako je on jedno te isto što i metafizički-objektivna duša, kakav može biti nego vječan? I što dakle u tom slučaju znači živi li čovjek čistim ili životinjskim životom, ako, ma što činio, nikada ne može izgubiti svoju individualnost?

TEOZOF: Taj nauk, kao što ste ga naveli, ima pogubne posljedice kao i onaj o posredničkom iskupljenju. Kad bi se ta dogma, zajedno s pogrešnom idejom da smo svi mi besmrtni, prikazala svijetu u njenom istinskom svjetlu, čovječanstvo bi se njenim širenjem popravilo.

Dopustite mi da vam ponovim. Pitagora, Platon, Timej iz Lokrisa i stara aleksandrijska škola izvodili su čovjekovu dušu ili njegove više “principe” i svojstva iz Univerzalne Duše Svijeta, koja je, prema njihovim učenjima, Æther (Otac-Zeus). Stoga nijedan od tih “principa” ne može biti nepomućena suština pitagorejskog monasa ili naše Âtme, jer je anima mundi tek učinak, subjektivna emanacija ili radije zračenje manasa. Oboje, ljudski duh ili individualnost, reinkarnirajući ljudski duhovni Ego, i Buddhi, duhovna duša, postoje ranije. No, dok prvi postoji kao samostalan entitet, individualizacija, duša postoji kao prethodno postojeći dah, kao neinteligentni dio inteligentne cjeline. Oba su izvorno oblikovana iz vječnog oceana svjetlosti; no, kako su to iskazali filozofi vatre, srednjovjekovni teozofi, postoji kako vidljivi, tako i nevidljivi duh vatre. Pravili su razliku između anima bruta i anima divina. Empedoklo je čvrsto vjerovao da svi ljudi i životinje posjeduju dvije duše; i kod Aristotela nalazimo da je je jednu nazivao razumnom dušom, nous, a drugu životinjskom dušom, psuche. Prema tim filozofima, razumna duša dolazi iznutra iz Univerzalne Duše, a životinjska izvana.

PITALAC: Da li biste dušu, tj. ljudsku misaonu dušu ili ono što nazivate Egom, nazvali materijom?

TEOZOF: Materijom ne, ali supstancijom zasigurno; ne bi trebalo izbjegavati ni riječ “materija” ako ispred nje stoji pridjev “prvobitna.” Kažemo da je ta materija jednako vječna kao i duh i nije naša vidljiva, opipljiva i djeljiva materija, već njeno krajnje profinjenje. Čisti duh je tek jedan pomak od neduha ili apsolutne Sveukupnosti. Ako ne priznajete da je čovjek evoluirao iz te prvobitne duh-materije i da predstavlja uobičajenu naprednu ljestvicu “principâ,” od najprofinjenijeg duha, do najgrublje materije, kako bismo uopće unutarnjeg čovjeka mogli smatrati besmrtnim i istodobno duhovnom jedinkom i smrtnim čovjekom?

PITALAC: Zašto dakle vi ne biste vjerovali u Boga kao takvu jedinku?

TEOZOF: Zato što ono što je neograničeno i neuvjetovano ne može imati oblik i ni u kojem slučaju ne može biti biće, u nijednoj spomena vrijednoj istočnjačkoj filozofiji. “Jedinka” je besmrtna, ali tako je samo što se tiče njene konačne biti, a ne njenog individualnog oblika, kada je u posljednjoj točki svog ciklusa upijena u svoju prvobitnu prirodu i postaje duh, izgubivši svojstvo jedinke.

Njegova besmrtnost kao oblika ograničena je samo na njegov životni krug ili mahâmanvantaru, nakon koje postaje jedinstven i identičan s Univerzalnim Duhom i više nije odijeljena jedinka. Što se tiče osobne duše – pod kojom podrazumijevamo iskru svijesti koja u duhovnom Egu zadržava ideju o osobnom “ja” posljednje inkarnacije – ona kao posebno odvojeno sjećanje traje samo tijekom devahanskog razdoblja, nakon kojeg se dodaje nizu drugih bezbrojnih inkarnacija Ega, poput sjećanja našeg pamćenja na jedan dan pri kraju godine. Zar ćete beskonačnost, koju pripisujete svom Bogu, ograničiti konačnim uvjetima? Besmrtno je samo ono što je nerazdvojno povezano s Âtmom, naime Buddhi-manas. Duša čovjeka, t.j. osobnosti, nije per se ni besmrtna, ni vječna, a ni božanska. U Zoharu se kaže:

Duša, poslana na ovu zemlju, oblači zemaljsku odjeću da bi se ovdje sačuvala, no preko nje prima sjajnu odjeću kako bi se mogla bez bola ogledati u ogledalu čiju svjetlost šalje Gospod Svjetlosti.

Pored toga, Zohar poučava da duša ne može dosegnuti boravište blaženstva ako nije primila “sveti poljubac” ili ponovno jedinstvo duše sa supstancijom iz koje je emanirala – duhom. Sve su duše dvojne i dok je duša ženski princip, duh je muški. Dok je utamničen u tijelu, čovjek je trojstvo, osim ako njegova okaljanost nije takva da je uzrokovala njegovo odjeljivanje od duha. “Jao si ga duši koja više voli zemaljski brak sa svojim zemaljskim tijelom nego s božanskim supružnikom [duhom],” zapisano je u tekstu hermetičkog djela Knjiga ključeva. Doista, jao si ga njoj, jer ništa neće ostati zabilježeno od te osobnosti na neuništivim pločama pamćenja Ega.

PITALAC: Kako to da nije besmrtno ono što, prema vašim vlastitim riječima, premda nije od Boga udahnuto u čovjeka, ipak je supstancija istovjetna s božanskom?

TEOZOF: Svaki atom i čestica materije, a ne samo supstancije, neuništiv je u svojoj biti, ali ne i u svojoj individualnoj svijesti. Besmrtnost je tek neprekinuta svjesnost, dok osobna svijest jedva da može potrajati duže od same osobnosti, a takva svijest, kao što sam vam već rekla, preživljava samo tijekom devahana, nakon kojeg ponovo bude upijena, prvo u individualnu, a zatim i u univerzalnu svijest. Bolje bi bilo da upitate svoje teologe kako su uspjeli toliko zbrkati židovsko Sveto pismo. Čitajte Bibliju ako želite dobar dokaz da pisci Pentateuha, posebno Postanka, nikada nisu nephesh, koji je Bog udahnuo u Adama (Postanak, ii. 7) smatrali besmrtnom dušom. Evo nekih primjera: “I Bog stvori . . . . svaki život (nephesh) koji se kreće” (Postanak, i. 21), misleći na životinje. “I čovjek postade živa duša (nephesh)” (Postanak, ii. 7), što pokazuje da se riječ nephesh nemarno koristila za besmrtnog čovjeka i za smrtnu životinju. “I sigurno ću zahtijevati vašu krv vaših života (nepheshim); od svake životinje ću je zahtijevati i od svakog čovjeka” (Postanak, ix. 5). “Spasi svoj život (nephesh)” (Postanak, xix. 17). “Nemojmo ga ubiti” (Postanak, xxxvii. 21). “Ne ubijmo njegov nephesh,” je hebrejski tekst. “Nephesh za nephesh,” kaže Leviticus . “Onaj tko ubije ikojeg čovjeka bit će sigurno osuđen na smrt,” doslovno “Onaj tko uništi nephesh čovjeka” (Leviticus, xxiv. 17). “I onaj koji ubije životinju (nephesh), dobro će učiniti; životinja za životinju” (isto, 18), dok izvorni tekst glasi: “nephesh za nephesh.” Kako bi čovjek mogao ubiti ono što je besmrtno? To također objašnjava zašto su saduceji odbacili besmrtnost duše i također daje još jedan dokaz da Mojsijevi Židovi – neinicirani u svakom slučaju – vrlo vjerojatno nikada zapravo nisu vjerovali u preživljavanje duše.

 

O  VJEČNOJ  NAGRADI  I  KAZNI;  I  O  NIRVÂNI

PITALAC: Pretpostavljam da gotovo i nije potrebno upitati vas, da li vjerujete u kršćanske dogme o raju i paklu ili buduće nagrade i kazne kako to naučavaju ortodoksne crkve.

TEOZOF: Onakve kako su opisane u vašim katekizmima, mi potpuno odbacujemo; najmanjenje što bismo mogli prihvatiti je njihovo vječno trajanje. No, čvrsto vjerujemo u ono što zovemo zakonom odmazde te u potpunu pravdu i mudrost koje vode taj zakon ili karmu. Stoga potpuno odbijamo prihvatiti okrutno i nefilozofsko vjerovanje u vječnu nagradu ili vječno kažnjavanje. Kažemo što i Horacije:

Da obuzdali bi našu strast, nek´ propisi budu čvrsti,

i patnjom razmjernom kazne prijestupe;

Al´ ne oderi kožu onom tko samo bičevanje zavrijedi,

za prijestupe počinjene.

To je propis za sve ljude i svakog pojedinačno. Trebamo li vjerovati da Bog od kojeg smo stvorili utjelovljenje mudrosti, ljubavi i milosrđa ima manje prava na ta svojstva nego smrtni čovjek?

PITALAC: Imate li i druge razloge za odbacivanje te dogme?

TEOZOF: Naš glavni razlog za to je činjenica reinkarnacije. Kao što smo već naveli,

odbacujemo ideju stvaranja nove duše za svaku novorođeno dijete. Vjerujemo da je svako ljudsko biće nositelj ili instrument Ega koji je srodan sa svakim drugim Egom, jer su svi Egoi od iste biti i pripadaju iskonskoj emanaciji iz jednog univerzalnog neograničenog Ega.

Platon potonji naziva logosom (ili drugim očitovanim Bogom); a mi očitovanim božanskim principom, koji je jedno s univerzalnim umom ili dušom, ne antropomorfnim, izvankozmičkim i osobnim Bogom u kojeg vjeruju toliki teisti. Molim vas da ih ne pobrkate.

PITALAC: Ali ako ste jednom prihvatili princip očitovanja, gdje je poteškoća u vjerovanju da je duša svakog novog smrtnika stvorena po tom principu, kada su sve duše ranije bile tako stvorene?

TEOZOF: Zato što onaj koji je neosoban teško da može stvarati, planirati i razmišljati po svojoj vlastitoj volji i što mu drago. Budući da je univerzalni Zakon nepromjenjiv u svojim periodičkim očitovanjima, onima zračenja i očitovanja svoje vlastite suštine na početku svakog novog životnog kruga, od njega se ne očekuje da stvora ljude, samo zato da bi se nakon nekoliko godina pokajao što ih je stvorio. Ako uopće trebamo vjerovati u božanski princip, onda to moraju biti potpuni sklad, logika i pravda, kao što su apsolutna ljubav, mudrost i nepristranost; a Bog koji bi stvarao svaku dušu za kratkotrajan život, bez obzira na činjenicu da li ona treba oživjeti tijelo bogatog, sretnog čovjeka ili onog jadnog siromašnog patnika, nesretnog od rođenja do smrti, premda nije učinio ništa da bi zaslužio svoju okrutnu sudbinu – prije bi bio bezosjećajni zloduh nego Bog.  Zašto takvu ideju nikada nisu podržavali oni koji vjeruju (naravno ezoterički) u Bibliju, pa čak ni židovski filozofi? Povrh toga, oni su, kao i mi, vjerovali u reinkarnaciju.

PITALAC: Možete li mi pružiti neke dokaze koji to dokazuju?

TEOZOF: Posve sigurno mogu. Philo Judaeus kaže:

Zrak ih je prepun [duša]; … onih koje su najbliže zemlji i koje se spuštaju da bi se vezale za smrtna tijela, palindromousin authis, vratile u druga tijela, željne živjeti u njima.

U Zoharu piše da je duša stvorena da bi molila Boga za svoju slobodu:

Gospode Svemira! Sretan sam na ovome svijetu i ne želim ići u drugi svijet, gdje ću biti sluga i izložen svim vrstama okaljanja.

Učenje o sudbonosnoj potrebi, vječno nepromjenjivom zakonu, potvrđeno je u odgovoru Božanstva:

Protiv svoje volje postaješ zametak i protiv svoje volje se rađaš.

Svjetlost bi bila nepojmljiva kada se ne bi očitovala u suprotnosti s tamom; dobro više ne bi bilo dobro bez zla koje pokazuje neprocjenjivu prirodu blagodati; tako ni osobna vrlina ne bi mogla za sebe zahtijevati nikakvu zaslugu da nije prošla kroz napast kušnje. Ništa nije vječno ni nepromjenjivo osim skrivenog Božanstva. Ništa što je ograničeno – bilo zato jer je imalo početak ili što mora imati svršetak – ne može ostati statično. Ono mora ili napredovati ili nazadovati; i duša koja čezne za ponovnim spajanjem sa svojim duhom koji joj jedini daje besmrtnost, mora se pročistiti kroz cikličke transmigracije prema jedinoj zemlji blaženstva i vječnog mira, u Zoharu nazvanoj “Palačom Ljubavi,” היכל אהבה (Ahaba Hechal); u hinduističkoj religiji “mokša”; među gnosticima “punoća božanske svjetlosti”; i kod budista “nirvâna.” Ipak su sva ta stanja prolazna, a ne vječna.

PITALAC: Ipak u svemu tome još nije spomenuta reinkarnacija.

TEOZOF: Duša koja moli da ostane tamo gdje se nalazi, morala je imati svoje ranije postojanje i nije stvorena za tu prigodu. Međutim, u Zoharu postoji još bolji dokaz. Govoreći o reinkarnirajućim Egoima, razumnim dušama, onima čija posljednja osobnost mora potpuno nestati, rečeno je:

Sve duše koje nisu nedužne u ovom svijetu, već su se u raju otuđile od Svetoga, blagoslovljen bio; one su se bacile u provaliju samim svojim postojanjem i unaprijed odredile vrijeme kada će (još jednom ) sići na zemlju.

“Sveti” ovdje označava, ezoterički, Âtmana ili Âtmâ-Buddhi.

PITALAC: Osim toga, vrlo je neobično da se nirvâna smatra nečim istoznačnim nebu ili raju, budući da je nirvâna prema naučavanju svih uglednih orijentalista istoznačnica uništenju!

TEOZOF: Shvaćeno doslovno, u odnosu na osobnost i diferenciranu materiju, ali drugačije ne. Te ideje o reinkarnaciji i trojstvu čovjeka podržavali su mnogi rani kršćanski Oci. Tu su zbrku stvorili prevoditelji Novoga zavjeta i pradavne filozofske rasprave o duši i duhu, koje su krive za mnoge nesporazume. To je također jedan od mnogih razloga zašto su Buddha, Plotin i mnogi drugi inicirani danas optuženi da su čeznuli za potpunim utrnućem svojih duša – “apsorbiranjem u božanstvo” ili ponovnim spajanjem sa “Sveopćom Dušom,” što prema suvremenim idejama znači uništenje. Naravno, osobna se duša mora rastaviti na djeliće prije nego što svoju čišću suštinu može zauvijek povezati s besmrtnim duhom. No, prevoditelji Djela i Poslanica, koji su postavili temelje Kraljevstva Nebeskog i suvremeni komentatori budističkih sutra o Osnivanju kraljevstva ispravnosti, pobrkali su značaj velikog apostola kršćanstva kao velikog reformatora Indije. Prevoditelji su ugušili riječ psuchikos, tako da nijedan čitatelj ne može ni zamisliti da ona ima ikakve veze s dušom; a s tim brkanjem duše i duha, čitatelji Biblije samo dobivaju izvrnut smisao svega toga. S druge strane, Buddhini interpretatori nisu uspjeli shvatili smisao i cilj četiri stupnja dhyâne. Upitajte Pitagorejce: Može li taj duh, koji daje život i kretanje i sudjeluje u prirodi svjetlosti, biti sveden na nepostojanje? Okultisti razmatraju može li taj osjetljivi duh u životinjama koji upotrebljava pamćenje, jednu od sposobnosti razuma, umrijeti i postati ništa. U budističkoj filozofiji “uništenje” označava samo raspršivanje materije u kojem god obliku ili vidu ona bila, jer sve što ima oblik privremeno je i stoga je uistinu varka. U vječnosti su i najduža vremenska razdoblja poput treptaja oka. Tako je i s oblikom. Prije nego što shvatimo što smo vidjeli, ono nestane poput trenutnog bljeska munje i zauvijek nestaje. Kada se duhovna jedinka jednom zauvijek otkine od svake čestice materije, supstancije ili oblika i ponovo postane duhovni dah, samo tada ulazi u vječnu i nepromjenjivu nirvânu, koja traje onoliko koliko je trajao protekli životni ciklus – zapravo – vječnost. A tada taj dah, koji postoji u duhu nije ništa jer je sve; kao oblik, pojavnost, lik, potpuno je poništen; kao apsolutni duh on još uvijek jest, jer je postao samo bivanje. Sam izraz “upijen u univerzalnu suštinu,” kada se odnosi na dušu ili duh, znači “jedinstvo s.” On nikada ne može označavati uništenje, jer ta riječ označava vječnu odijeljenost.

PITALAC: Ne izlažete li se otvorenoj optužbi da propovijedate uništenje jezikom koji vi sami koristite? Upravo ste govorili o čovjekovoj duši koja se vraća svojim prvobitnim elementima.

TEOZOF: Ali vi zaboravljate da sam vam navela razlike između različitih značenja riječi “duša,” i pokazala pogrešne načine na koje se pojam “duh” do sada prevodio. Mi govorimo o životinjskoj, ljudskoj i duhovnoj duši i pravimo razliku između njih. Platon, primjerice, “razumnom dušom” naziva ono što mi zovemo Buddhi, dodajući mu pridjev “duhovni”; ali ono što mi nazivamo reinkarnirajućim Egom, manasom, on naziva duhom, nous itd., dok mi izraz “duh,” kada stoji sam za sebe i bez ikakvih svojstava, koristimo samo za Âtmu. Pitagora ponavlja naše pradavno učenje kada izjavljuje da je Ego (nous) vječan s Božanstvom; da je duša samo prošla kroz razna stanja da bi dosegla božansku uzvišenost; dok je thumos vraćen zemlji, a phren, niži manas, odstranjen. I Platon dušu (Buddhi) definira kao “kretanje koje može pokretati samo sebe.” “Duša je,” dodaje on (Zakoni, x), “najstarija od svih stvari i početak kretanja,” nazivajući tako Âtmâ-Buddhi dušom, a manas duhom, što mi ne činimo.

Duša je stvorena prije tijela, a tijelo je kasnije i sekundarno, kao biće u skladu s prirodom, upravljano je dušom koja prevladava…. Duša koja upravlja svim stvarima koje se kreću u svim pravcima, isto tako upravlja i nebom….

Tada duša svojim pokretima sve vodi u nebu i na zemlji i u moru – imena kojih su: htjeti, razmišljati, biti pažljiv, savjetovati se, stvarati ispravna i neispravna mišljenja, biti u stanju radosti, tuge, straha, pouzdanja, mržnje, ljubavi, zajedno sa svim takvim prvobitnim pokretima koji su slični ovima…. Budući da je sama boginja, ona uvijek za svog saveznika uzima nousa, boga, i uređuje sve stvari ispravno i sretno; no kada je s anoiom [a ne nousom], sve čini suprotno.

Prema ovim riječima kao i prema budističkim tekstovima, negativno se smatra suštinskim postojanjem. “Uništenje” se tumači slično. Pozitivno stanje je suštinsko biće, ali kao takvo nije očitovanje. Kada duh, rečeno budističkim rječnikom, uđe u nirvânu, on gubi objektivno postojanje, ali zadržava subjektivno biće. Za objektivne umove to je postajanje apsolutnom “ništicom”; za subjektivne, ne-materijalne, ničim što je osjetom zamjetljivo. Stoga njihova nirvâna označava sigurnost individualne besmrtnosti duha, a ne duše koja je, premda “najstarija od svih stvari,” još uvijek – zajedno sa svim drugim bogovima – ograničena emanacija u oblicima i individualnosti, ako ne u supstanciji.

PITALAC: Još uvijek nisam potpuno shvatio ideju i bio bih vam zahvalan da mi je objasnite nekim primjerima.

TEOZOF: Nesumnjivo ju je vrlo teško razumjeti, posebno nekome tko je odgojen u duhu uobičajenih ortodoksnih ideja Kršćanske Crkve. Štoviše, moram vam reći jednu stvar, naime ukoliko niste dobro proučili odijeljene funkcije date svim ljudskim “principima” i stanje svih njih nakon smrti, teško ćete shvatiti našu istočnjačku filozofiju.

 

O  RAZLIČITIM  ČOVJEKOVIM  “PRINCIPIMA”

 

PITALAC: Dosta toga sam čuo o konstituciji “unutarnjeg čovjeka,” kako ga vi nazivate, ali nikada je nisam mogao “uhvatiti ni za glavu ni za rep,” kako se izrazio prevoditelj Le Comte de Gabalis.

TEOZOF: Naravno, vrlo je teško i, kao što ste rekli, zbunjujuće ispravno razumjeti i razlikovati razne aspekte koje smo nazvali “principima” istinskog Ega. To je još je složenije, jer postoje znatne razlike razlike u nabrajanju tih principa u raznim istočnjačkim školama, premda je temelj jedno te isto učenje.

PITALAC: Mislite li na vedântine, kao jedan primjer? Ne dijele li oni vaših sedam “principa” na samo pet?

TEOZOF: Tako je; premda se ne bih o tome usudila raspravljati s učenim vedântinom, ipak mogu iskazati svoje osobno mišljenje da oni za to imaju očigledan razlog. Po njima, složeni duhovni agregat je samo ono što se sastoji iz raznih mentalnih aspekata koji se općenito nazivaju čovjekom, a fizičko tijelo smatraju nedostojnim čak i prezira, ništa više od varke. Vedânta nije jedina filozofija koja razmišlja na taj način. Lao-tze u svom Tao-te-King spominje samo pet principa, jer i on poput vedântina izostavlja uključiti dva principa, naime, duh (Âtmâ) i fizičko tijelo, od kojih posljednji štoviše naziva “lešom.” Zatim postoji joginska škola Târaka Râja. Njeno učenje zapravo priznaje samo tri “principa,” ali tada zapravo, njihov sthûlopâdhi ili fizičko tijelo u svom budnom svjesnom stanju, njihovo sûkhsmopâdhi, isto to tijelo u svapna ili stanju snivanja, i njihovo kâranopâdhi ili “kauzalno tijelo,” ili ono koje prelazi iz jedne u drugu inkarnaciju, sva su dvojnih aspekata i tako ih je šest. Dodajte im Âtmu, neosobni božanski princip ili besmrtni element u čovjeku koji se ne razlikuje od Univerzalnog Duha i opet imate imate istih sedam.  Oni su slobodni držati se svoje podjele; mi se držimo svoje.

PITALAC: Tada ona izgleda gotovo isto kao i podjela mističnih kršćana: tijelo, duša i duh?

TEOZOF: Potpuno isto. Tijelo možemo smatrati instrumentom životnog dvojnika; životnog dvojnika instrumentom života ili prâne; kâma rûpu, ili životinjsku dušu, instrumentom višeg ili nižeg uma, i od njih stvoriti šest principa, te cjelinu okruniti jednim besmrtnim duhom. U Okultizmu, svaka kvalitativna promjena stanja naše svijesti dodaje čovjeku novi aspekt, a ako on prevladava i postaje dijelom živućeg i djelatnog Ega, tada mu mora biti (i jest) dano posebno ime da bi se razlikovalo čovjeka u tom posebnom stanju od čovjeka kada se dovodi u drugačije stanje.

PITALAC: Upravo je to ono što je tako teško razumjeti.

TEOZOF: Meni to, naprotiv, izgleda vrlo lako kada jednom shvatite glavnu ideju, tj. da čovjek djeluje na ovoj ili drugoj razini svijesti, strogo u skladu sa svojim mentalnim i duhovnim stanjem. No, materijalizam ovog vremena je takav da što više objašnjavamo, ljudi su, čini se, manje sposobni razumjeti ono što im govorimo. Ako želite, podijelite zemaljsko biće nazvano čovjekom na tri glavna aspekta, a ne možete na učiniti manje bez da od njega napravite običnu životinju. Uzmite njegovo postojeće tijelo; njegov misaoni princip – koji je samo malo viši od instinktivnog elementa životinje – ili životnu svjesnu dušu; i ono što ga stavlja tako neizmjerno iznad i više od životinje – t.j. njegovu razumnu dušu ili duh. Što mi dakle dobivamo, ako uzmemo te tri skupine ili reprezentativne entitete i dalje ih dijelimo u skladu s okultnim učenjem?

Prije svega duh – u smislu apsolutnog i stoga nevidljivog SVEGA – ili Âtmu. Kako se on filozofski ne može ni odrediti niti ograničiti, budući da je jednostavno ono što jest u vječnosti i što se ne može izdvojiti čak niti iz najsitnije geometrijske ili matematičke točke materijalnog ili supstancijalnog svemira, on se zaista uopće ne bi trebao nazivati “ljudskim” principom. On je zapravo u najboljem slučaju, kao u metafizici, ona točka u prostoru koju ljudska monada i njen instrument čovjek zauzimaju tijekom razdoblja svakoga života. Međutim, ta je točka prividna koliko i sam čovjek i zapravo je varka, mâyâ; ali za sebe same kao i za druge osobne Egoe, mi smo stvarnost tijekom trajanja te varke nazvane životom, pa trebamo voditi računa o sebi samima, barem u svojoj vlastitoj mašti, ako to ne čini netko drugi. Da bismo to učinili razumljivijim za ljudski intelekt, pri njegovu prvom pokušaju da proučava Okultizam, i usvoji abecedu misterija čovjeka, Okultizam taj sedmi princip naziva sintezom šestoga te mu za instrument dodjeljuje duhovnu dušu, Buddhi. Buddhi krije misterij koji nikada nije nikome otkriven, uz izuzetak neopozivo zavjetovanih chelâ ili onih koji su pouzdano povjerljivi. Naravno, zbrka bi bila manja kada bi se to moglo reći samo tako; ali, kako je to izravno povezano s moći svjesnog i voljnog projiciranja nečijeg dvojnika, i kako bi se takva nadarenost, poput “Gygesova prstena,” pokazala vrlo kobnom za čovjeka općenito, a posebno za posjednika te sposobnosti, ona se brižno čuva. No, nastavimo s “principima.” Dakle, ta božanska duša ili Buddhi je instrument duha. Zajedno su ta dva jedno, neosobno i bez ikakvih svojstava (naravno, na toj razini), ali čine dva duhovna “principa.” Ako prijeđemo na ljudsku dušu, manas ili mens, svatko će se složiti da je čovjekova inteligencija u najmanju ruku dvojna: npr. čovjek uzvišena uma teško može postati slabouman; čovjek visokog intelekta i produhovljena uma odvojen je ponorom od čovjeka koji je tup, glup i materijalist, ako ne i čovjek životinjskoga uma.

PITALAC: No, zašto čovjek ne bi zapravo bio predstavljen pomoću dva principa ili dva aspekta?

TEOZOF: Svaki čovjek u sebi ima ta dva principa, jedan djelatniji od drugoga, i u rijetkim slučajevima, jedan je od njih, takoreći, potpuno zakržljao u svom rastu, ili je paraliziran snagom i premoću drugoga aspekta, i to u svim pravcima. Oni su ono što nazivamo dvama principima ili aspektima manasa, višim i nižim; viši manas ili misaoni svjesni Ego teži prema duhovnoj duši (Buddhi), a niži ego ili njegov instinktivni princip, privučen je kâmom, sjedištem životinjskih želja i strasti u čovjeku. Tako imamo četiri opravdana principa; posljednja tri su: (1) dvojnik kojeg smo se suglasili zvati promjenjivim ili plastičnom dušom, i koji je instrument (2) životnog principa; i (3) fizičko tijelo. Naravno da nijedan psiholog ili biolog neće prihvatiti te principe, niti o njima ima blagog pojma, a to možda i je razlog zašto nitko od njih do danas nije razumio ni funkcije slezene, fizičkog instrumenta promjenjivog dvojnika, niti one određenog organa na desnoj strani čovjeka, u sjedištu gore navedenih želja, niti išta znaju o epifizi, koja je opisana kao žlijezda s malo pijeska u sebi, dok je ona zapravo pravo sjedište najviše i najbožanskije svijesti u čovjeku, njegovog sveznajućeg, duhovnog i sveobuhvatnog uma. A to vam još jasnije pokazuje da mi tih sedam principa nismo niti izmislili, niti su oni nešto novo u svijetu filozofije, što lako možemo dokazati.

PITALAC: Ali što se to po vašem vjerovanju reinkarnira?

TEOZOF: Duhovni misaoni Ego, trajni princip u čovjeku, ili ono što je sjedište manasa. To nije Âtmâ, čak ni Âtmâ-Buddhi, shvaćen kao dvojna Monada, koja je individualni ili božanski čovjek, već manas; jer Âtmân je univerzalno SVE i postaje Više Jastvo samo u zajednici s Buddhijem, svojim instrumentom koji ga povezuje s individualnošću ili božanskim čovjekom. Jer je Buddhi-manas – udruženi peti i šesti princip – taj kojeg su vedântisti nazvali kauzalnim tijelom i koji je svijest koja ga povezuje sa svakom osobnošću u kojoj on na zemlji prebiva. Stoga, pošto je duša skupni pojam, u ljudima postoje sljedeći aspekti duše: (1) zemaljski ili životinjski; (2) ljudska duša; i (3) duhovna duša; oni su zapravo jedna duša u svoja tri aspekta. Od prvog aspekta ništa ne preostaje nakon smrti; od drugog, nousa ili manasa, preživljava samo njegova božanska suština ako je ostala neokaljana; dok treći, osim što je besmrtan, postaje svjesno božanski stopljen s višim manasom. No, da bismo to pojasnili, prije svega trebamo reći nekoliko riječi o reinkarnaciji.

PITALAC: Dobro ćete učiniti, jer je to upravo ono naučavanje protiv kojeg se vaši neprijatelji najžešće bore.

TEOZOF: Mislite na spiritualiste? Znam; i mnogi su njihovi besmisleni prigovori marljivo ispredeni na stranicama njihovih časopisa. Neki od njih su toliko glupi i pakosni da ih ništa ne bi zaustavilo. Jedan od njih nedavno je pronašao protuslovnost u dvije izjave iščupane iz predavanja gospodina Sinnetta, o kojoj ozbiljno raspravlja u pismu Svjetlosti (Light). On tu ozbiljnu protuslovnost otkriva u dvjema rečenicama: “Prijevremeni povraci u zemaljski život, u slučajevima kada se dogode, mogu biti zbog karmičkih komplikacija”, i “nema slučajnosti u najvišem činu božanske pravde koja vodi evoluciju.” Tako dubokouman mislilac sigurno bi vidio da je zakon gravitacije protuslovan, ako bi čovjek ispružio svoju ruku da zaustavi kamen koji pada kako ne bi djetetu razbio glavu!

25.04.2017

O REINKARNACIJI ILI PREPORAĐANJU

ŠTO JE PAMĆENJE PREMA TEOZOFSKOM NAUČAVANJU?

 

PITALAC: Najteže će vam biti objasniti i dati razumne razloge utemeljenosti takvog vjerovanja. Još uvijek nijedan teozof nije iznio nikakav valjan dokaz kojim bi uzdrmao moju sumnjičavost. Prije svega, protiv te teorije reinkarnacije govori činjenica da još nema nijednoga čovjeka koji bi se sjećao da je ikada živio, a kamoli tko je bio u svom ranijem životu.

TEOZOF: Koliko vidim, vaš argument teži istoj staroj primjedbi, gubitku pamćenja o ranijoj inkarnaciji kod svakoga od nas. Mislite da to naše naučavanje čini nevjerodostojnim? Moj odgovor je da ga ne čini nevjerodostojnim; ili da takav prigovor ni u kom slučaju ne može biti konačan.

PITALAC: Volio bih čuti vaše argumente.

TEOZOF: Oni su kratki i ima ih nekoliko. Pa ipak, kada uzmete u obzir krajnju nesposobnost najboljih suvremenih psihologa da svijetu objasne prirodu uma i njihovo potpuno neznanje o njegovim mogućnostima i višim stanjima, morate priznati da je taj prigovor utemeljen na à priori zaključku izvedenom primâ facie (lat. na prvi pogled, otprve, op. prev.) i posrednim dokazima više nego na ičem drugom. Što je po vašem mišljenju pamćenje, molim vas?

PITALAC: Ono što je objašnjeno općeprihvaćenom definicijom: sposobnost našeg uma da zapamti i zadrži znanje o prethodnim mislima, djelima i događajima.

TEOZOF: Molim vas, dodajte tome da postoji velika razlika između tri prihvaćena oblika pamćenja. Pored pamćenja općenito imate sjećanje, prisjećanje i utiske, zar ne? Jeste li ikada razmišljali o razlici? Zapamtite, pamćenje je generički pojam.

PITALAC: Pa ipak, sve su to samo sinonimi.

TEOZOF: U filozofiji nipošto nisu. Pamćenje je jednostavno urođena sposobnost misaonih bića, pa čak i životinja, da ponovo stvore prošle utiske povezivanjem ideja koje su uglavnom potaknute objektivnim stvarima ili nekim djelovanjem na naše vanjske osjetilne organe. Pamćenje je sposobnost koja potpuno ovisi o više ili manje zdravom i normalnom funkcioniranju našeg fizičkog mozga, a sjećanje i prisjećanje su svojstva i pomagači toga pamćenja. No, utisak je potpuno različita stvar. Suvremeni psiholozi utisak definiraju kao nešto između sjećanja i prisjećanja, ili:

Svjestan proces sjećanja na prošle događaje, ali bez te potpune i promjenjive upućenosti na posebne stvari, što je karakteristično za prisjećanje.

Locke, govoreći o prisjećanju i sjećanju, kaže:

Kad se ideja ponovo javi bez djelovanja istog objekta na vanjska osjetila, to je sjećanje; ako to kasnije tražimo pomoću uma i s mukom i uz trud nađemo i ponovo iznesemo na vidjelo, to je prisjećanje.

No, čak i Locke ostavlja utiske bez jasne definicije, jer oni nisu sposobnost ili svojstvo našeg fizičkog pamćenja, već intuitivna percepcija odijeljena od našeg fizičkog mozga; percepcija koja, pozvana u djelatnost, uvijek prisutnim znanjem duhovnog Ega, pokriva sva ona viđenja u čovjeku koja se smatraju nenormalnim – od slika koje dobiva genijalac do buncanja u groznici, pa čak i ludila – a znanost ih je klasificirala kao nepostojeća izvan naše mašte. Međutim, Okultizam i Teozofija gledaju na utiske potpuno drugačije. Dok je za nas pamćenje fizičko i nestalno te ovisno o fiziološkom stanju mozga – temeljna postavka svih učitelja mnemonike, koju potkrepljuju istraživanja suvremenih znanstvenih psihologa – utisak je pamćenje duše. I upravo je to ono pamćenje koje daje sigurnost gotovo svim ljudima, bez obzira da li ga shvaćaju ili ne, u to da su ranije živjeli i da će ponovo živjeti. Baš kao što kaže Wordsworth:

Naše rođenje je tek zaborav i san,

Duša što buja u nama, zvijezda našeg vijeka,

Ima negdje drugdje svoj stan

I dolazi iz daleka.

PITALAC: Bojim se da ćete uvjeriti malo koga ako se vaša nauka zasniva na toj vrsti pamćenja, prema vašem vlastitom priznanju – na poetskoj i nenormalnoj mašti.

TEOZOF: Nisam rekla da je to mašta. Jednostavno sam rekla da fiziolozi i znanstvenici takve utiske općenito smatraju halucinacijama i maštom; evo do kakvog su oni “učenog” zaključka došli. Mi ne poričemo da takva viđenja prošlosti i bljeskovi daleko unatrag u tijekove vremena nisu nenormalna u usporedbi s iskustvom našeg uobičajenog dnevnog života i s fizičkim pamćenjem. No, zajedno s profesorom W. Knightom tvrdimo da:

„odsustvo sjećanja na neko djelo izvršeno u prethodnom stanju ne može biti konačan dokaz protiv toga da smo ga doživjeli.“ I svaki slobodouman protivnik morat će se suglasiti s onim što je rečeno u Butlerovim Predavanjima o platonskoj filozofiji: „osjećaj pretjerivanja koji ono [prethodno postojanje] ostavlja na nas ima svoj tajni izvor u materijalističkim i polumaterijalističkim predrasudama.“ Pored toga, smatramo da je pamćenje jednostavno „mašta“,  kako ga je nazivao Olimpiodor, i najmanje pouzdana stvar u nama.

„Mašta,“ kaže Olimpiodor u Platonovom Phædo, „je“ prepreka našem intelektualnom poimanju i stoga, kada smo uzbuđeni nadahnjujućim utjecajem Božanstva, ako se umiješa mašta, entuzijastička energija prestaje jer su entuzijazam i ekstaza jedno drugom oprečni. Ako bi se postavilo pitanje da li je duša u stanju da se energizira bez mašte, odgovorili bismo da njena percepcija univerzalnog dokazuje da može. Ona ipak ima percepcije neovisne o mašti, međutim, mašta sudjeluje u njenim energijama poput oluje koja prati onoga tko plovi morem.“

Amonije Sakas je tvrdio da je pamćenje jedina čovjekova sposobnost koja je izravno suprotstavljena predviđanju ili gledanju u budućnost. Nadalje, zapamtite da je pamćenje jedno, a um ili misao drugo; pamćenje je sprava za bilježenje, registar koji se vrlo lako može pokvariti; no misli su vječne i neuništive. Da li biste odbili vjerovati u postojanje određenih stvari ili ljudi zato što ih vaše fizičke oči nisu vidjele? Neće li kolektivno svjedočanstvo prošlih naraštaja koje su vidjele Julija Cezara biti dovoljno jamstvo da je on jednom živio? Zašto se u pogledu psihičkih osjetila isto tako ne bi razmotrilo svjedočanstvo masa?

PITALAC: Ali zar ne mislite da su to presitne razlike da bi ih većina smrtnika prihvatila?

TEOZOF: Bolje recite većina materijalista. A njima kažemo: vidite, čak i u kratkom roku običnog postojanja, pamćenje je preslabo da registrira sve događaje za vrijeme života. Kako često čak i najvažniji događaji drijemaju u našem pamćenju sve dok ih ne probude asocijacije ideja, ili dok ne budu stavljene u funkciju i djelatno stanje putem neke druge veze. Posebno je to slučaj kod ljudi pozne dobi koji pate od slabog prisjećanja. Dakle, kada imamo na umu ono što znamo o čovjekovim fizičkim i duhovnim principima, to ne znači da je naše pamćenje propustilo zabilježiti naš prethodni život i živote što bi nas trebalo iznenaditi, već naprotiv, da je ono uspjelo.

 

ZAŠTO SE NE SJEĆAMO SVOJIH PROŠLIH ŽIVOTA?

PITALAC: Predstavili ste mi sedam principa iz ptičje perspektive. Kako u svjetlu onog što ste rekli u pogledu tih principa objašnjavate naš potpuni gubitak ikakvog prisjećanja da smo ranije živjeli?

TEOZOF: Vrlo lako. Ti principi koje nazivamo fizičkima

Naime tijelo, život, instinkti strasti, životinjski instinkti i astralni eidolon svakog čovjeka, bilo da je percipiran mišlju ili okom našeg uma, ili objektivno i odvojeno od fizičkog tijela; principi koje mi zovemo sthûla šarîra, prâna, kâma rûpa i linga šarîra; nijedan od njih nije nepriznat od strane znanosti, premda ih nazivaju različitim imenima.

raspadaju se nakon smrti zajedno sa svojim sastavnim elementima i pamćenjem, zajedno s mozgom. To nestalo pamćenje nestale osobnosti ne može se niti sjećati niti zabilježiti išta u narednoj inkarnaciji Ega. Reinkarnacija znači da će Ego biti opskrbljen novim tijelom, novim mozgom i novim pamćenjem. Zato bi bilo besmisleno očekivati da se to novo pamćenje sjeća onoga što nikada nije zabilježilo, kao što bi bilo glupo mikroskopom ispitivati košulju koju ubojica nikada nije obukao i na njoj tražiti mrlje od krvi koje se mogu naći samo na odjeći koju je nosio. Nije nam upitna čista košulja, već odjeća koja je nošena tijekom izvršenja zločina; a ako je ona spaljena i uništena, kako doći do nje?

PITALAC: Da! Kako možete biti sigurni da je zločin ikada zapravo počinjen, ili da je čovjek u čistoj košulji ikad ranije živio?

TEOZOF: Zasigurno ne fizičkim postupcima, niti oslanjanjem na svjedočanstvo onog što više ne postoji. No, postoji dokaz izveden na osnovi indicija, jer ga naši mudri zakoni prihvaćaju, možda i više nego što bi trebali. Da bi se čovjek uvjerio u činjenicu reinkarnacije i prošlih života, mora stupiti en rapport (u odnos, op. prev.) s istinskim trajnim Egom, a ne s prolaznim pamćenjem.

PITALAC: Ali kako ljudi mogu vjerovati u ono što ne znaju, niti su ikada vidjeli, a još manje stupiti en rapport s njim?

TEOZOF: Ako ljudi, i to oni najučeniji, vjeruju u „gravitaciju,“ „eter,“ „silu“ i što još sve ne iz znanosti, apstrakcije i radne hipoteze koje nikada nisu vidjeli, dotaknuli, pomirisali, čuli, okusili – pa zašto onda drugi ljudi po istom principu ne bi vjerovali u trajni Ego, što je daleko logičnija i važnija „radna hipoteza“ od ijedne druge?

PITALAC: Što je, konačno, taj tajanstveni vječni princip? Možete li objasniti njegovu prirodu tako da svima bude razumljiva?

TEOZOF: Ego koji se reinkarnira je individualno – ne osobno – besmrtno „ja“; ukratko, instrument Âtmâ-buddhičke Monade; ono što je nagrađeno u devahanu i kažnjeno na zemlji, i naposljetku, ono za što se vežu samo odbljesci skandhi ili svojstava§ svake inkarnacije.

PITALAC: Što podrazumijevate pod skandhama?

U buddhističkim učenjima postoji pet skandhi ili svojstava: „rûpa [oblik tijela], materijalna svojstva; vedana,osjet; sanna, apstraktne ideje; samkhara, težnje uma; vinnana, sposobnosti uma. One nas oblikuju; pomoću njih smo svjesni postojanja; i putem njih komuniciramo sa svijetom oko sebe.“

TEOZOF: Ono što sam rekla; „svojstva,“ među kojima je pamćenje. Sve one iščezavaju poput cvijeta, ostavljajući iza sebe tek slab miris. Evo još jednog navoda iz Buddhističkog katekizma

Autor je Henry Steel Olcott, predsjednik i osnivač Teozofskog društva. Ispravnost učenja, koje je u skladu sa Zakonom Sjeverne buddhističke Crkve, potvrdio je velečasni H. Sumangala, visoki svećenik Sripade i Gale te upravitelj Widyodaya Parivena (koledža) u Colombu.

, koji se direktno odnosi na temu. Bavi se sljedećim pitanjem:

Vremešan čovjek pamti zgode iz svoje mladosti usprkos tome što se fizički i mentalno promijenio. Zašto se, dakle, naše prisjećanje prošlih života ne prenosi iz prethodnog rođenja u sadašnje?

Pošto je pamćenje uključeno u skandhe, a skandhe su promijenjene s novim postojanjem, razvija se pamćenje, zapis tog posebnog postojanja. Pa ipak zapis ili odraz svih prošlih života mora preživjeti; jer kada je princ Siddartha postao Buddha, vidio je čitav niz svojih prethodnih života. … I svatko tko postigne stanje gjhane može tako vidjeti retrospektivu svojih života.

To vam dokazuje da dok se svojstva osobnosti koja ne umiru – kao što su ljubav, dobrota, milosrđe itd. – vežu za besmrtni Ego fotografirajući na njemu, da se tako izrazimo, trajnu sliku božanskog aspekta bivšeg čovjeka, njegove materijalne Skandhe – one koje uzrokuju najznačajnije karmičke učinke – rasplinjuju se poput bljeska svjetlosti i ne mogu utjecati na novi mozak nove osobnosti; no iako to one ne mogu, to ni na koji način ne narušava identitet reinkarnirajućeg Ega.

PITALAC: Želite li izvesti zaključak da je ono što preživljava samo pamćenje duše, kako vi to nazivate, da je duša ili Ego jedno te isto, dok od osobnosti ne ostaje ništa?

TEOZOF: Ne baš; nešto od svake osobnosti, ukoliko ona nije bila potpuni materijalista bez ijedne sitne pukotine u svojoj prirodi kroz koju bi mogla prodrijeti duhovna zraka, mora preživjeti, pošto ostavlja svoj vječni pečat na inkarnirajućem stalnom Jastvu ili duhovnom Egou.

(Ili duhovno za razliku od osobnog Jastva. Student ne smije pobrkati taj duhovni Ego s VIŠIM JASTVOM koje je Âtmâ, Bog u nama i neodvojiv od Univerzalnog Duha. (Vidi IX. Dio, „O svijesti nakon smrti i nakon rođenja.“)

Osobnost sa svojim skandhama uvijek se mijenja sa svakim novim rođenjem. To je, kao što je ranije rečeno, samo čin u kojem za jednu noć glumi glumac, istinski Ego. Zato na fizičkoj razini ne zadržavamo sjećanje svojih prošlih života, premda ih je istinski Ego preživio i sve ih zna.

PITALAC: Kako se onda događa da istinski ili duhovni čovjek tim znanjem ne utječe na svoje novo osobno „ja“?

TEOZOF: Kako to da služavke u kući na siromašnom posjedu govore hebrejski i sviraju violinu u transu ili stanju mjesečarenja, a ništa od toga nisu znale u svom normalnom stanju? Zato, što bi vam svaki istinski psiholog stare – a ne vaše suvremene škole – rekao, da duhovni Ego može djelovati samo kada je osobni ego paraliziran. Duhovno „Ja“ čovjeka je sveznajuće i u sebi sadrži sva znanja, dok je osobno jastvo proizvod svoje okoline i rob fizičkog pamćenja. Kada bi se duhovno „Ja“ moglo očitovati trajno i bez zapreke, na zemlji više ne bi bilo ljudi, već bismo svi mi bili bogovi.

PITALAC: Pa ipak bi morali postojati izuzeci, a neki bi se morali sjećati.

TEOZOF: I ima ih. No tko vjeruje u njihove izjave? Takve senzitivne osobe suvremeni materijalisti općenito smatraju histericima koji haluciniraju, suludim zanesenjacima ili prevarantima. Međutim, neka pročitaju djela o toj temi, prvenstveno Reinkarnacija, studija o zaboravljenoj istini (Reïncarnation, a Study of Forgotten Truth ) E. D. Walkera, F.T.S,.i tamo vide gomilu dokaza koje sposobni autor iznosi o tom spornom pitanju. Pričajte o duši i upitat će vas: Što je duša? Jeste li ikada dokazali njeno postojanje? Naravno, s materijalistima je beskorisno raspravljati. No, čak ću i njima postaviti pitanje: možete li se prisjetiti što ste bili, ili što ste radili kao novorođenče? Da li ste sačuvali i najmanje prisjećanje o svom životu, mislima ili djelima, ili da ste uopće živjeli tijekom prvih osamnaest mjeseci ili dvije godine svog postojanja? Zašto onda po istom principu ne poričete da ste uopće živjeli kao novorođenče? Kada svemu tome dodamo da reinkarnirajući Ego ili individualnost tijekom devahanskog razdoblja zadržava samo suštinu iskustava svog prošlog zemaljskog života ili osobnosti, da je cjelokupno fizičko iskustvo uključeno u stanje in potentiâ, ili postojanja, da se tako izrazim, prevedeno na duhovni formulæ; kada se usto sjetimo da je za razdoblja između dva rođenja rečeno da se protežu od deset do petnaest stoljeća, tijekom kojih je fizička svijest potpuno i apsolutno nedjelatna, jer nema organa pomoću kojih bi djelovala, pa stoga i nikakvog postojanja, očit je razlog odsutnosti ikakvog sjećanja u čisto fizičkom pamćenju.

PITALAC: Upravo ste rekli da je duhovni Ego sveznajući. Gdje se, dakle, čuva to vajno sveznanje tijekom njegova devahanskog života, kako ga vi nazivate?

TEOZOF: Tijekom tog vremena ono je prikriveno i potencijalno prije svega zato što duhovni Ego, kombinacija Buddhi-manas, nije Više Jastvo koje je samo po sebi sveznajuće budući da je jedno s Univerzalnom Dušom ili Umom; i, drugo, zato što je devahan idealizirani nastavak upravo napuštenog zemaljskog života, razdoblje uzvratnog izravnanja i nagrada za nezaslužene nepravde pretrpljene u tom posebnom životu i patnje. Duhovni Ego je u devahanu samo potencijalno sveznajući; on zapravo sveznanje uživa jedino u Nirvâni, kada je Ego stopljen s Univerzalnom Um-Dušom. Usprkos tome, Ego ponovo postaje kvazi sveznajućim tijekom onih sati na zemlji kada ga određeni neuobičajeni uvjeti i fiziološke promjene u tijelu učine slobodnim od spona materije. Tako vam spomenuti primjeri o mjesečarima – siromašnoj služavki koja govori hebrejski i drugoj koja svira violinu – daju predodžbu takvog slučaja. To ne znači da u objašnjenjima tih dviju činjenica koja nam nudi medicinska znanost nema istine, jer je jedna od tih djevojaka ranijih godina čula svog gospodara, svećenika, da naglas čita hebrejska djela, a druga je čula umjetnika kako svira violinu na njihovom posjedu. No, nijedna to ne bi mogla učiniti tako savršeno kako su učinile da nisu nadahnute Onim koje je sveznajuće, zahvaljujući istovjetnosti svoje prirode s Univerzalnim Umom. U prvom je slučaju viši princip djelovao na skandhe i uklonio ih; u drugom se očitovala individualnost pošto je osobnost bila paralizirana. Molim da to dvoje ne miješate.

O INDIVIDUALNOSTI I OSOBNOSTI

PITALAC: Ali koja je razlika između njih?Priznajem da mi to još uvijek nije jasno.

TEOZOF: U svom Buddhističkom katekizmu, pukovnik Olcott se, prinuđen logikom ezoteričke filozofije, osjetio obveznim ispraviti zablude ranijih orijentalista koji nisu napravili takvu razliku te navodi čitatelju svoje razloge za to kako slijedi.

Slijed osobnosti je uzastopno pojavljivanje na jednoj ili na mnogim zemljama, ili “spuštanje u rođenje“ tanhaički suvislih dijelova (skandhi) određenog bića. Kod svakog rođenja osobnost je drugačija od one iz prethodnog ili narednog rođenja. Karma, deus ex machinâ, prerušava se (ili, da kažemo, odražava?) u osobnosti mudraca, zatim zanatlije i tako redom tijekom niza rođenja. No, premda se osobnosti uvijek izmjenjuju, jedina linija života, duž koje su nanizani poput perli, neprekidno se provlači; to je uvijek ta posebna linija, nikada neka druga. Zato je ona individualna, individualno životno talasanje koje je započelo u Nirvâni ili subjektivnoj strani Prirode, kao što je talasanje svjetlosti ili topline kroz eter započelo u svom dinamičkom izvoru; juri kroz objektivnu stranu Prirode pod impulsom karme i stvaralačkog pravca tanhe [nezadovoljene želje za postojanjem]; i kroz mnoge cikličke promjene vodi nazad u Nirvânu. Ono što duž individualnog lanca prolazi od osobnosti do osobnosti Gospodin Rhys-Davids naziva „karakterom“ ili „vladanjem.“ Budući da „karakter“ nije tek puka metafizička apstrakcija, već zbroj čovjekovih mentalnih odlika i moralnih sklonosti, zar ne bi pomoglo u otklanjanju onoga što gospodin Rhys-Davids naziva „očajničkim sredstvom misterije“ (Buddhizam, str. 101), ako bismo na životno talasanje gledali kao na individualnost, a na svaki niz očitovanja rođenjem kao na odvojenu osobnost? Govoreći buddhistički, rekao bih da je savršena individualnost Buddha; jer Buddha je rijedak cvijet čovječanstva, bez i najmanje primjese natprirodnog. I budući da su potrebne bezbrojne generacije („četiri asankheyye i sto tisuća ciklusa,“ –Fausböllove i Rhys-Davidsaove Budističke priče o rođenju (Buddhist Birth-Stories), str. 13) da bi se čovjek razvio u Buddhu i da se čovjekova čvrsta volja da to postigne provlači kroz sva uzastopna rođenja, kako bismo nazvali ono što tako želi i ustraje? Karakterom? Ili individualnošću: no individualnost je tek djelomično očitovana u svakom rođenju, izgrađena od djelića svih rođenja?

Dugo sam pokušavala usaditi tu razliku između individualnosti i osobnosti u ljudske umove; no, nažalost, to je kod nekih teže postići nego osjećaj poštovanja prema dječjim nesposobnostima samo zato što su pravovjerni i zato što je pravovjernost dolična. Da biste dobro shvatili ideju, prvo morate proučiti sprege dvojnih načela; duhovnih, ili onih koja pripadaju neuništivom Egu; i materijalnih, ili onih načela koja tvore uvijek promjenjiva tijela ili serije osobnosti tog Ega. Nadjenimo tim načelima stalne nazive i recimo da:

I. Âtmâ, Više Jastvo, nije ni vaš niti moj Duh, već je poput sunčeve svjetlosti koja sja na sve. To je univerzalno rasprostranjeno božansko načelo i neodvojivo je od svog jednog i apsolutnog nad-duha, kao što je sunčeva zraka neodvojiva od sunčeve svjetlosti.

II. Buddhi, duhovna duša, samo je njegov instrument. Ni Âtmâ niti Buddhi odvojeno, a niti zajedno, nisu od neke veće koristi čovjekovom tijelu, nego što su to sunčeva svjetlost i njegove zrake za gomilu granita zakopanog u zemlji, ukoliko božansko dvojstvo s njime nije stopljeno i ne odražava se u nekoj svijesti. Karma nikada ne doseže ni Âtmu niti Buddhi, jer je Âtmâ viši aspekt karme, njen radni službenik u jednom aspektu, a Buddhi je na toj razini nesvjestan. Ta svijest ili um je

III. Manas, derivacija ili proizvod u obliku odraza ahamkâre, „predodžbe svoga ja“ ili „Egostva.“ Zato, kada je neraskidivo sjedinjen s prva dva, naziva se duhovnim Egom i taijasom, onim koji zrači. To je istinska individualnost ili božanski čovjek. To je taj Ego koji – budući da je izvorno inkarniran u neosjetljivi ljudski oblik oživljen pomoću dvojne monade, ali nesvjestan njene prisutnosti u sebi, jer nije imao svijest – stvara od tog čovjekolikog oblika istinskog čovjeka. To je taj Ego, to „kauzalno tijelo“ koje nadsjenjuje svaku osobnost u koju ga karma prinuđuje da se inkarnira. To je taj Ego kojeg se smatra odgovornim za sve grijehe izvršene tijelom i njemu su svako novo tijelo, ili osobnost – prolazne maske koje kriju istinsku individualnost tijekom dugih nizova ponovnih rođenja.

(Mahat ili univerzalni um je izvor manasa. Potonji je mahat, t.j. čovjekov um. Manas je također nazvan kshetrajña, utjelovljeni duh, zato što su, prema našoj filozofiji, mânasa – putri, ili „sinovi univerzalnog uma“ stvorili, ili radije proizveli, misaonog čovjeka, manua, inkarniranjem u treću rasu čovječanstva naše runde. Zato je manas taj koji se stvarno inkarnira i trajni je duhovni Ego, individualnost, a naše razne i bezbrojne osobnosti tek su njegove vanjske maske.)

 

PITALAC: Ali, zar je to pravedno? Zašto bi taj Ego bio kažnjen za djela koja je zaboravio?

TEOZOF: Nije ih zaboravio; on zna i sjeća se svojih zlodjela onako kako se vi sjećate što ste učinili jučer. Da li zbog toga što se pamćenje koje pripada skupini fizičkih komponenti nazvanih „tijelom“ ne prisjeća onoga što je činio njegov prethodnik, osobnost koja je bila, vi zamišljate da je istinski Ego na to zaboravio? Isto tako bi bilo nepravedno reći da novi kaput na leđima dječaka koji je išiban zbog krađe jabuka treba biti kažnjen za ono o čemu on ništa ne zna.

PITALAC: Ali zar ne postoje načini komunikacije između duhovne i ljudske svijesti ili pamćenja?

TEOZOF: Naravno da postoje; no, vaši znanstveni psiholozi ih nikada nisu priznali. Čemu pripisujete intuiciju, „glas savjesti,“ predosjećaje, nejasna neodređena prisjećanja itd., ako ne takvim komunikacijama. Da je barem većina obrazovanih ljudi imala istančane duhovne percepcije poput Coleridgea, koji u nekim svojim komentarima pokazuje koliko je intuitivan. Čujte što on kaže u pogledu vjerojatnosti da su „sve misli po sebi neuništive.“

Ako bi se inteligentnu sposobnost željelo učiniti obuhvatnijom [iznenadna „oživljavanja“ pamćenja], to bi zahtijevalo samo drugačije i podesnije ustrojstvo, odnosno nebesko umjesto zemaljskog tijela da bi pred svaku ljudsku dušu bilo izneseno kolektivno iskustvo čitavog njenog prošlog postojanja [njenih postojanja, bolje rečeno].

 

O NAGRADI I KAŽNJAVANJU EGA

 

PITALAC: Čuo sam Vas reći da Ego, bez obzira na to kakav je bio život osobe u kojoj je bio inkarniran, nije suočen s nikakvom kaznom nakon smrti.

TEOZOF: Nikada, osim u vrlo izuzetnim i rijetkim slučajevima o kojima ovdje nećemo govoriti, pošto se priroda „kazne“ nikako ne približava nekoj od vaših teoloških predodžbi prokletstva.

PITALAC: No, ako je Ego kažnjen u ovom životu za zlodjela izvršena u ranijim životima, tada bi trebao biti i nagrađen ovdje ili kada je neutjelovljen.

TEOZOF: Tako i je. Ako ne prihvaćamo nikakvo kažnjavanje izvan ove zemlje, to je zato što duhovno Jastvo nakon toga zna samo za stanje nepomućenog blaženstva.

PITALAC: Kako to mislite?

TEOZOF: Jednostavno ovako: zločini i grijesi počinjeni na objektivnoj razini i u materijalnom svijetu ne mogu biti kažnjeni u svijetu čiste subjektivnosti. Mi ne vjerujemo ni u kakav pakao i raj kao mjesta; niti u objektivne paklene vatre ili paklene crve koji nikada ne umiru, kao ni u bilo kakve Jeruzaleme s ulicama popločenim safirima i dijamantima. Ono u što vjerujemo je stanje nakon smrti ili mentalno stanje, kao tijekom živopisnog sna. Vjerujemo u nepromjenjivi zakon apsolutne Ljubavi, Pravde i Milosrđa. Vjerujući u to kažemo: kakav god grijeh i strahota rezultirali iz prvobitnog karmičkog prijestupa sada inkarniranih Ega,

(Na tom je prijestupu izgrađena okrutna i nelogična dogma o „palim anđelima,“ koja je objašnjena u drugoj knjizi Tajne nauke. Svi naši egoi misaone su i razumne jedinke (mânasa-putras) koji su živjele u ljudskom ili drugom obliku, u prethodnim životnim ciklusima (manvantara), čija je karma bila da se u ovom inkarniraju u čovjeku. U Misterijama je rečeno da su tijela predviđena za njih bila oskvrnuta zbog njihova odlaganja da se podvrgnu ovom zakonu (ili pošto su „bili odbili biti stvoreni,“ kako hinduizam kaže o kumârama, a kršćanska legenda o arkanđelu Mihaelu), t.j. zbog propuštanja da se inkarniraju na vrijeme. Otuda prvotni grijeh neosjetljivih oblika i kažnjavanje Egoa. Pod pobunjenim anđelima koji su bačeni u pakao, jednostavno se mislilo na te čiste duhove ili Egoe zarobljene u tijela od nečiste materije, mesa.)

nijedan čovjek – ili vanjski materijalni i povremeni oblik duhovne jedinke – ne može se ni u kojoj mjeri smatrati odgovornim za posljedice svog rođenja. Nije tražio da bude rođen niti je mogao birati roditelje koji će mu dati život. On je u svakom pogledu žrtva svoje okoline, dijete okolnosti nad kojima nema kontrolu; i kada bi se svaki njegov prijestup nepristrano istražio, utvrdilo bi se da su se u devet od deset slučajeva o njega ogriješili, a ne da se on ogriješio. U najboljem slučaju, život je nemilosrdna igra, olujno more koje treba prijeći, i često je breme koje je preteško za nošenje. Najveći su filozofi uzaludno pokušavali pronaći i dokučiti njegov raison d´être, i – osim onih koji za to imaju ključ, naime istočnjačkih mudraca – nitko nije uspio. Kao što ga Shakespeare opisuje, život je:

…. nalik hodajućoj sjeni – ubogi glumac,

Koji se šepiri i trati svoje vrijeme na sceni,

A onda se ne čuje išta.

To je priča idiota,

Puna buke i bijesa,

Koja ne znači ništa.

Život nije ništa kao zasebni dijelovi, ali je ipak od golema značaja u pogledu cjelokupnosti ili niza života. U svakom slučaju, gotovo je svaki individualni život u svom punom razvoju patnja. Pa zar bismo trebali vjerovati da će siroti, bespomoćni čovjek, biti kažnjen vječnim prokletstvom ili samo privremenom kaznom ako se, nakon što je bijesnim valovima života bio naokolo bacan kao komad trulog drveta, pokaže preslabim da im se odupre? Nikada! Bio on veliki ili prosječni grješnik, dobar ili zao, kriv ili nedužan, umorni i istrošeni manu, ili „misaoni Ego,“ jednom oslobođen tereta fizičkog života, stekao je pravo na razdoblje potpunog odmora i blaženstva. Isti onaj nepogrešivo mudri i pravedni više nego milosrdni Zakon, koji inkarniranom Egu zadaje karmičku kaznu za svaki grijeh počinjen tijekom proteklog života na zemlji, predvidio je za sada neutjelovljenu jedinku dugo razdoblje mentalnog počinka i potpuni zaborav svakog tužnog događaja, do najneznatnije bolne misli, koji su se dogodili u njegovom prošlom životu kao osobnosti, ne ostavljajući u pamćenju duše ništa osim uspomenu o onome što predstavlja blaženstvo, ili ono što vodi k sreći. Plotin, koji je rekao da je naše tijelo prava rijeka Leta, jer „duše uronjene u njega zaboravljaju sve,“ mislio je više no što je rekao. Jer, budući da je naše zemaljsko tijelo na zemlji poput Lete, takvo je i još mnogo više naše nebesko tijelo u devahanu.

PITALAC: Dakle, trebam li shvatiti da će ubojica ili prekršitelj božanskog i podjednako ljudskog zakona ostati nekažnjen?

TEOZOF: Tko je to uopće rekao? Naša filozofija sadrži učenje o kazni koja je stroga poput najstrože kod kalvinista, samo daleko više filozofska i dosljedna u pogledu potpune pravičnosti. Nijedno djelo, čak nijedna grešna misao neće ostati nekažnjena. Potonje je kažnjeno čak i strože nego prvo, budući da je misao moćnija u stvaranju zlih učinaka od djêlā. Mi vjerujemo u nepogrešivi zakon odmazde nazvan karmom, koji se očituje u prirodnom lancu uzroka i neizbježnih posljedica.

PITALAC: A kako i gdje on djeluje?

TEOZOF: Svaki radnik vrijedi koliko i njegova plaća, kaže Mudrost u evanđelju; svako djelo, dobro ili loše, uzrok je koji donosi plod, kaže pradavna Mudrost. Stavite to dvoje zajedno i otkrit ćete „zašto.“ Nakon što je duši, kada je pobjegla iz pandža osobnog života, dodijeljena dovoljna, stostruka odšteta, karma, sa svojom vojskom skandhi čeka na pragu devahana, odakle Ego ponovo izranja da bi preuzeo novu inkarnaciju. To je taj trenutak kada se buduća sudbina sada već odmorenog Ega odvaguje na vagi pravedne odmazde, pošto sada još jednom ponovo potpada pod djelatni karmički zakon. Tek sada, u tom ponovnom rođenju koje je za njega spremno, rođenju koje je odabrao i pripremio taj tajanstveni, neumoljivi – ali, po pravednosti i mudrosti svojih odluka, nepogrešivi – Zakon, kažnjavaju se grijesi prethodnog života Ega. Samo što se to ne događa u zamišljenom paklu s teatralnim plamenima i smiješnim đavolima s repom i rogovima, u koji je Ego bačen, već na istoj ovoj zemlji, razini i mjestu svojih grijehova, gdje će ispaštati za svaku svoju lošu misao i djelo. Kako je sijao, tako će i žeti. Reinkarnacija će oko njega okupiti sve one druge Egoe koji su izravno ili neizravno patili zbog njegove ruke, ili čak od nesvjesne strukture njegove prošle osobnosti. Njih će Nemeza staviti na put novoga čovjeka, skrivajući stari, vječni Ego, i….

PITALAC: Ali gdje je ta pravda o kojoj govorite, budući da te nove osobnosti nisu svjesne da su griješile ili da se netko o njih ogriješio?

TEOZOF: Može li se reći da je pošten postupak s kaputom koji je opljačkani čovjek prepoznao i strgnuo s leđa kradljivca te ga pri tome podrapao? Nova osobnost nije ništa bolja od novog odijela s njegovim karakteristikama, bojom, oblikom i kvalitetama; no istinski čovjek koji ga nosi je isti onaj krivac od ranije. To je individualnost koja trpi kroz njegovu osobnost. I upravo je ona ta koja je odgovorna za strašnu, ali ipak prividnu nepravdu u raspodjeli ljudskih životnih sudbina. Kada nam vaši suvremeni filozofi uspiju objasniti pravi uzrok zašto su mnogi očito nedužni i dobri ljudi rođeni samo da bi patili tijekom čitavog života; zašto su mnogi rođeni siromašni na rubu smrti od gladovanja u predgrađima velikih gradova, napušteni od ljudi i sudbine; zašto, dok su oni rođeni na dnu života, drugi svoje oči otvaraju u svijetlim palačama; zašto plemenito rođenje i bogatstvo izgleda da je često dano najgorim ljudima, a samo rijetko onima koji to zaslužuju; zašto ima prosjaka čije je unutarnje jastvo ravno najvišim i najplemenitijim ljudima; kada to i još mnogo više na zadovoljavajući način objasne vaši filozofi i teolozi, samo tada, no ne prije toga, imat ćete pravo odbaciti teoriju reinkarnacije. Najviši i najveći pjesnici nejasno su uvidjeli tu istinu nad istinama. Shelly je vjerovao u nju, Shakespeare mora da je mislio na nju kada je pisao o bezvrijednosti rođenja. Sjetite se njegovih riječi:

Zašto da moj uzdižući duh bude potisnut od moga rođenja?

Nisu li vremenu podložna sva stvorenja?

Legije prosjaka na zemaljskom su tlu,

Kraljevi što su po podrijetlu,

I mnogi monarsi sada,

kojih očevi su bili prosti puk nekada.

Zamijenite riječ „očevi“ riječju Egoi i dobit ćete istinu.

10.05.2017

O KAMA LOKI I DEVAHANU

O SUDBINI NIŽIH PRINCIPA

 

PITALAC: Govorili ste o kâma loki. Što je to?

TEOZOF: Kada čovjek umre, njegova ga tri niža principa zauvijek napuštaju, tj. tijelo, život i instrument potonjeg, astralno tijelo ili dvojnik živoga čovjeka. Tada se njegova četiri principa – središnji ili srednji princip (životinjska duša ili kâma rûpa), s onim što je upio od nižeg manasa i višeg trojstva – nalaze u kâma loki.

Kâma loka je astralno područje, limbus u skolastičkoj teologiji, had predaka, i strogo govoreći, područje samo u relativnom smislu. Ona nema ograničeno područje niti granicu, već postoji unutar subjektivnog prostora, tj. izvan je naših osjetilnih opažanja.

Pa ipak, ona postoji tamo gdje astralni eidoloni svih bića koja su živjela, uključujući životinje, čekaju svoju „drugu smrt.“ Kod životinja dolazi do raspadanja i potpunog nestajanja njihovih astralnih čestica – do posljednje. Što se tiče ljudskog eidolona, on upada u devahansko stanje kada se trojstvo âtma-buddhi-manas počne „odjeljivati“ od svojih nižih principa ili odraza bivše osobnosti.

PITALAC: Što se događa nakon toga?

TEOZOF: Tada kâma-rûpska prikaza, lišena svog informativnog misaonog principa, višeg manasa i njegova nižeg aspekta, životinjske inteligencije, propada jer više ne prima svjetlost višeg uma i više nema fizički mozak da djeluje pomoću njega.

PITALAC: Na koji način?

TEOZOF: Dakle, ona upada u stanje u kakvom se nalazi žaba kada joj vivisektor ukloni određene dijelova njena mozga. Ne može više misliti, čak ni na najnižem životinjskom stupnju. Odsada ona više nije čak ni niži manas, budući da taj „niži“ nije ništa bez „višega.“

PITALAC: Je li to ono ne-biće koje se materijalizira u sobama za seanse s medijima?

TEOZOF: To je to ne-biće. Međutim, to je istinsko ne-biće samo u pogledu umnih i misaonih moći, ali ipak biće, premda astralno i tekuće. To se očituje u određenim slučajevima kada je to biće, magnetski i nesvjesno privučeno mediju, neko vrijeme oživljeno i živi u njemu takoreći kao njegov posrednik. Ta „sablast,“ ili kâma rûpa, može se usporediti s meduzom koja ima eterski želatinozni izgled sve dok je u svom vlastitom elementu ili vodi (osebujna aura medija). Međutim čim se izvadi iz vode raspada se u ruci ili na pijesku, posebno pri sunčevoj svjetlosti. U auri medija ona živi svojevrsnim posredničkim životom, te misli i govori kroz mozak medija ili neke druge prisutne osobe. No, to bi nas odvelo predaleko i u druga ljudska područja na koja ne želim prijeći. Dakle, držimo se teme o reinkarnaciji.

PITALAC: Koliko dugo inkarnirajući Ego ostaje u devahanskom stanju?

TEOZOF: Poučeni smo da to ovisi o stupnju duhovnosti, zaslugama te propustima i greškama prošle inkarnacije. Približno vrijeme je od deset do petnaest stoljeća, kao što sam vam već rekla.

PITALAC: No, zašto se taj Ego ne bi mogao očitovati i komunicirati s mrtvima poput spiritualista? Što sprječava majku da komunicira s djecom koju je ostavila na zemlji, supruga sa suprugom i tako dalje? Moram priznati, da se ne čudim što oni koji vjeruju u to nisu skloni napustiti to vjerovanje, koje je vrlo utješno.

TEOZOF: Nisu na to ni prinuđeni, osim ako više vole izmišljotinu nego istinu, ma koliko „utješnu.“ Naša naučavanja mogu biti odbojna spiritualistima, pa ipak, ništa od onog u što mi vjerujemo i čemu podučavamo nije ni upola sebično i okrutno kao ono što oni propovijedaju.

PITALAC: Ne razumijem vas. Što je sebično?

TEOZOF: Njihovo naučavanje o povratku duhova, istinskih „osobnosti,“ kako ih oni nazivaju, a reći ću vam i zašto. Ako je devahan – ako želite zovite ga „rajem,“ „mjestom blaženstva i najveće sreće,“ ako je to uopće nešto – takvo mjesto ili recimo stanje, logika nam kaže da tamo nema tuge, niti se tamo može iskusiti čak sjena patnje. „Bog će obrisati sve suze“ s očiju onih u raju, čitamo u knjizi mnogih obećanja. A ako se „duhovi mrtvih“ mogu vratiti i vidjeti sve što se događa na zemlji, posebno u njihovim domovima, kakvo blaženstvo im to može donijeti?

PITALAC: Kako to mislite? Zašto bi se to kosilo s njihovim blaženstvom?

TEOZOF: To je vrlo jednostavno. Uzmimo primjer. Majka umre ostavljajući za sobom malu bespomoćnu dječicu koju obožava, a možda i voljenog supruga. Mi kažemo da je njen duh ili Ego – ona individualnost koja je sada, tijekom cjelokupnog devahanskog razdoblja potpuno prožeta najplemenitijim osjećajima koje je njena ranija osobnost imala, ljubavlju prema njenoj djeci, samilošću prema njima koja pate, i tako dalje – sada potpuno odvojena od „doline suza,“ da je njeno buduće blaženstvo sadržano u blagoslovljenom neznanju o svem jadu koji je ostao iza nje. Suprotno tome, spiritualisti kažu da ih je on itekako živo svjestan, čak i više nego ranije, jer „duhovi vide više nego smrtnici u tijelu.“ Mi kažemo da se blaženstvo bića u devahanu sastoji u potpunom uvjerenju da zemlja nikada nije napuštena i da smrt kao takva zapravo ne postoji. Duhovna svijest takve majke nakon smrti dočarat će joj da živi okružena svojom dječicom i svima onima koje je voljela, da nema prekida, nema karike koja bi nedostajala pa će joj njeno bestjelesno stanje izgledati savršenim i potpuno sretnim. Spiritualisti to odlučno poriču. Prema njihovom naučavanju nesretnog čovjeka čak ni smrt ne oslobađa jada ovoga života. Ni kap bola ni patnje iz šalice života neće mimoići njegove usne i nolens volens,

(nolens volens lat.hoćeš-nećeš, htio-nehtio, milom ili silom. (Klaić, Rječnik stranih riječi, Zagreb 2002.) – Op. prev.)

budući da tada vidi sve, morat će šalicu iskapiti do dna. Tako žena, koja je toliko voljela i tijekom svog života bila spremna osloboditi svog muža briga po cijenu krvi svoga srca, sada osuđena krajnje bespomoćno gledati njegov očaj i osjećati svaku vrelu suzu koju on prolije zbog njenog gubitka. Još gore od toga, ona može vidjeti prebrzo osušene suze i drugo voljeno lice koje se smiješi njemu, ocu njene djece – vidjeti da je druga žena zauzela njeno mjesto u njegovom srcu. Osuđena je slušati kako njena djeca svetim imenom „majke“ zovu nekoga tko je ravnodušan prema njima i vidjeti ih zanemarenu, ako ne i zlostavljanu. Prema tom naučavanju „taj blagi odlazak u vječni život“ postaje načinom dolaska na put mentalne patnje bez ikakve promjene. Pa ipak su stupci Stijega svjetlosti (Banner of Light), časopisa veterana američkih spiritualista, puni poruka preminulih, „naših dragih koji su otišli,“ koji svi pišu da kažu kako su vrlo sretni! Uklapa li se takvo saznanje u blaženstvo? Onda „blaženstvo“ predstavlja najveće prokletstvo, a ortodoksno prokletstvo mora da je olakšanje u usporedbi s njim!

PITALAC: Ali kako to vaša teorija izbjegava? Kako uspijevate uskladiti teoriju sveznanja s njenom sljepoćom prema onome što se događa na zemlji?

TEOZOF: Jer takav je zakon ljubavi i milosrđa. Tijekom svakog razdoblja devahana Ego, budući da je sveznajući per se, odijeva se, da se tako izrazim, u odraz svoje bivše osobnosti. Upravo sam vam rekla da savršeni procvat svih apstraktnih, i stoga besmrtnih i vječnih svojstava ili atributa – kao što su ljubav i milosrđe, ljubav prema dobrom, istinitom i lijepom – koji su ikada progovorili iz srca žive osobnosti, prianjaju nakon smrti uz Ego i prate ga u devahan. Tada na neko vrijeme Ego postaje savršen odraz ljudskog bića koje je bilo dok je trajalo na zemlji, a ono nije sveznajuće. Da jest, ono zapravo nikada ne bi bilo u stanju koje mi nazivamo devahanom.

PITALAC: Koji su vaši razlozi za to?

TEOZOF: Ako želite odgovor koji je strogo u okvirima naše filozofije, onda ću reći da je to zato što je sve „varka“ (mâyâ) osim vječne istine koja nema oblik, boju, niti ograničenja. Onaj tko se nalazi iznad vela mâye – a to su najviši adepti i inicirani – ne mogu imati devahan. Što se tiče običnog smrtnika, njegovo blaženstvo u devahanu je potpuno. To je potpuni zaborav svega onoga što mu je u prošloj inkarnaciji zadavalo bol, zaborav čak i činjenice da nešto poput bola i patnje uopće postoji. Razdoblje između dvije inkarnacije bíće u devahanu proživljava okruženo svim onim čemu je uzaludno težilo i u društvu sviju koje je na zemlji voljelo. Postiže ispunjenje svih žudnji svoje duše. I tako ono tijekom mnogih stoljeća proživljava postojanje nepomućene sreće koja je nagrada za njegovu patnju u zemaljskom životu. Ukratko, ono se kupa u moru neprestane sreće koju nadmašuju samo događaji još većeg stupnja sreće.

PITALAC: Ali to je više nego obična obmana, to je postojanje nezdravih halucinacija!

TEOZOF: Možda iz vašeg gledišta, ali ne i s filozofskog. Osim toga, nije li čitav naš zemaljski život ispunjen takvim obmanama? Zar nikada niste susreli muškarce i žene koji godinama žive u raju za luđake? I samo zato što ste slučajno saznali da je suprug, kojega supruga obožava i vjeruje da i on nju voli, neiskren prema njoj, biste li joj otišli slomiti srce i divan san grubo je probudivši za stvarnost? Mislim da ne biste. Ponovo kažem da su takva obmana i halucinacija, ako ih tako nazivate, samo milosrdan zakon prirode i stroga pravednost. U svakom slučaju, ta je perspektiva privlačnija od ortodoksne zlatne harfe s parom krila. Možda uvjerenje da „duša koja živi uspinje se i često juri poznatim ulicama Nebeskog Jeruzalema, posjećujući patrijarhe i svece, pozdravljajući apostole i diveći se vojsci mučenika“ može nekima izgledati pobožnijim prizorom. Usprkos tome, ta je halucinacija veća obmana, jer svi mi znamo da majke vole svoju djecu besmrtnom ljubavlju, dok su osobe koje se spominju u „Nebeskom Jeruzalemu“ ipak upitne prirode. No, ipak bih radije prihvatila „Novi Jeruzalem,“ s ulicama popločenim poput izloga draguljarnice, nego našla utjehu u okrutnom naučavanju spiritualista. Već je i sama zamisao da intelektualno svjesne duše nečijeg oca, majke, kćerke ili brata nalaze svoje blaženstvo u „Zemlji ljeta“ – tek malo prirodnija, ali po svom opisu još uvijek smiješna kao i „Novi Jeruzalem“ – ali bi bila dovoljna da kod čovjeka poništi svako poštovanje prema „pokojnicima.“ Bila bi suluda zamisao vjerovati da se čisti duh može osjećati sretnim dok je osuđen biti svjedokom grijeha, pogreški, prijevara i, iznad svega, patnji onih od kojih ga je odvojila smrt i koje je najviše volio, a da im ne može pomoći.

PITALAC: Ima nešto u vašem argumentu. Priznajem da to nikada nisam vidio u tom svijetlu.

TEOZOF: Upravo tako, i čovjek bi morao biti krajnje sebičan i potpuno lišen ikakvog osjećaja za zasluženu pravdu da bi ikada mogao zamisliti tako nešto.

Mi smo s onima koje smo izgubili u materijalnom obliku sada puno bliže nego dok su bili živi, i to ne u mašti nekog bića iz devahana, kako bi neki mogli pomisliti, nego doista zato jer čista božanska ljubav nije tek puko cvjetanje ljudskog srca, već ima svoje korijene u vječnosti. Duhovna sveta ljubav je besmrtna, a karma prije ili kasnije spaja sve one koji su se međusobno voljeli takvom duhovnom privrženošću da se ponovo inkarniraju u istoj obiteljskoj skupini. Ponovo kažemo da ljubav iznad groba, premda je vi možete nazivati varkom, ima čarobnu i božansku moć koja djeluje na žive.

Ego majke ispunjene ljubavlju prema zamišljenoj djeci koju vidi pokraj sebe kako žive sretnim životom, stvarnim kao da je zemaljski – uvijek će biti uzrokom da će ljubav osjetiti i djeca od krvi i mesa. Ona će se očitovati u njihovim snovima, a često i u raznim događajima – „u providnosti“ zaštite i spašavanja, jer ljubav je snažan štit i nije ograničena prostorom i vremenom. Kao što je to slučaj s ovom devahanskom „majkom,“ isto tako je to slučaj s drugim ljudskim odnosima i vezama, osim onih čisto sebičnih ili materijalnih. Ostalo ćete pretpostaviti na temelju analogije.

PITALAC: Dakle, ne postoji mogućnost komunikacije između živog i bestjelesnog duha?

TEOZOF: Da, postoje dva izuzetka od pravila. Prvi slučaj je tijekom nekoliko dana neposredno nakon smrti osobe i prije nego što Ego prijeđe u devahansko stanje. No, drugo je pitanje, je li ijedan živi smrtnik imao mnogo koristi od povratka duha na objektivnu razinu. Možda jest u nekoliko iznimnih slučajeva, kada je snaga želje umiruće osobe da se vrati radi neke svrhe prisilila višu svijest da ostane budnom i stoga je zaista individualnost bila taj „Duh“ koji je komunicirao. No, u pravilu je duh nakon smrti zbunjen i vrlo brzo upada u ono što nazivamo „nesvjesnošću prije devahana.“ Drugi izuzetak je kod nirmânakâya.

PITALAC: Što s njima? Što za vas predstavlja taj naziv?

TEOZOF: To je naziv za one koji su se – premda su stekli pravo na nirvanu i na odmor od kruga rađanja i umiranja (Ne devahan, budući da je on varka naše svijesti, sretan san, a oni koji su podobni za nirvanu dotad su već morali izgubiti svaku želju i mogućnost da žele svjetovne varke.), ipak njega odrekli iz samilosti prema čovječanstvu i onima koje su ostavili na zemlji, odričući se tog stanja nirvane. Takav adept, ili svetac, ili kakogod ga zvali – koji vjeruje da je sebičan čin odmarati se u blaženstvu dok čovječanstvo stenje pod teretom bijede stvorene neznanjem – odriče se nirvane i odlučuje se ostati nevidljivim, u duhu, na ovoj zemlji. Nirmânakâye nemaju materijalno tijelo, jer su ga ostavili iza sebe, ali inače sa svim svojim principima, čak i u astralnom životu, ostaju u našoj sferi. Kao takvi mogu komunicirati s nekolicinom izabranih, ali zasigurno ne s običnim medijima.

PITALAC: Postavio sam Vam pitanje o nirmânakâyama, jer sam u nekim njemačkim i drugim djelima pročitao da je to naziv koji je u sjevernobuddhističkim naučavanjima dan zemaljskim pojavama ili tijelima koja su Buddhe prihvatili.

TEOZOF: Tako i jest, samo što su orijentalisti pobrkali to „zemaljsko“ tijelo smatrajući ga objektivnim i fizičkim umjesto čisto astralnim i subjektivnim.

PITALAC: Kakvo dobro ti nirmânakâye mogu činiti na zemlji?

TEOZOF: Ne mnogo što se tiče pojedinaca, budući da nemaju pravo miješati se u karmu, već jedino savjetovati i nadahnjivati smrtnike za opće dobro. Ipak, oni izvršavaju više blagotvornih djela nego vi možete zamisliti.

PITALAC: S tim se znanost nikada ne bi suglasila, čak ni suvremena psihologija. Za znanost i psihologiju nijedan dio inteligencije ne može nadživjeti fizički mozak. Što biste odgovorili na to?

TEOZOF: Čak se neću ni upuštati u to da im odgovaram, već ću jednostavno navesti riječi upućene „M.A. Oxonu:

Inteligencija nastavlja kontinuitet nakon što tijelo umre. Misao nije samo stvar mozga…. Prema onom što znamo, opravdano je propovijedati neuništivost čovjekova duha. (Identitet duha (Spirit Identity), str. 69.)

PITALAC: Ali „M.A. Oxon“ je spiritualist?

TEOZOF: Točno tako, i to jedini istinski spiritualist za kojega znam, iako se s njim ipak možemo razilaziti u pogledu nekih manjih pitanja. Bez obzira na to, nijedan spiritualist se nije više približio okultnim istinama od njega. Poput svih nas, i on neprestano govori „o vanjskim opasnostima koje sprječavaju loše opremljenu, šupljoglavu šeprtlju u okultnom, koji prekoračuje prag a da ne vodi računa o cijeni. („Neke stvari o spiritualizmu koje znam i koje ne znam.“) Jedino se razilazimo u pitanju o „identitetu duha.“ Inače se, što se mene tiče, skoro potpuno slažem s njim i prihvaćam tri tvrdnje koje je iznio u svom govoru u lipnju 1884. Taj se ugledni spiritualist više ne slaže s nama, nego mi s njim.

PITALAC: Koje su to tri tvrdnje?

TEOZOF: One su kako slijedi.

  1. Da postoji život koji se podudara s fizičkim životom tijela, a neovisan je o njemu.
  2. Da se, kao logičan zaključak, taj život proteže i izvan života tijela. [Mi kažemo da se proteže kroz devahan.]
  3. Da postoji komunikacija između žitelja tog stanja postojanja i onih ovoga svijeta u kojem mi sada živimo.

Kao što vidite, sve ovisi o manjim i sekundarnim aspektima tih temeljnih tvrdnji. Sve ovisi o našem pogledu na duh i dušu, ili individualnost i osobnost. Spiritualisti to dvoje miješaju „u jedno“. Mi ih odvajamo i kažemo da, izuzevši gore navedene iznimke, nijedan duh neće više ponovo posjetiti zemlju, iako životinjska duša može. No, vratimo se još jednom našoj neposrednoj temi, skandhama.

PITALAC: Sada počinjem bolje shvaćati. Recimo da je duh najplemenitijih skandhi, koji je vezan uz inkarnirajući Ego, ono što preživljava i što se dodaje zalihi njegovih anđeoskih iskustava. Svojstva povezana s materijalnim skandhama, sa sebičnim i osobnim motivima, su ona koja nestaju iz područja djelovanja između dvije inkarnacije i ponovo se pojavljuju u sljedećoj inkarnaciji kao karmički učinci koje treba okajati, pa zato duh neće napustiti devahan. Je li tako?

TEOZOF: Skoro je potpuno tako. Bit ćete prilično u pravu dodate li tome da zakon izravnanja, ili karme, nagrađujući najviša i najproduhovljenija svojstva u devahanu, nikada ne propušta nagraditi ih ponovo i na zemlji, omogućujući im dodatni razvoj i opskrbljujući Ego tijelom prikladnijim za to.

 

NEKOLIKO RIJEČI O SKANDHAMA

 

PITALAC: Što se događa s drugim, nižim skandhama osobnosti nakon smrti tijela? Uništavaju li se one potpuno?

TEOZOF: I da i ne – nova metafizička i okultna tajna za vas. One su uništene kao radni materijal osobnosti, ali preostaju kao karmički učinci, kao klice koje vise u atmosferi zemaljske razine, koje su spremne oživjeti poput mnogih osvetoljubivih zlotvora i zakvačiti se za novu osobnost Ega kada se reinkarnira.

PITALAC: To zaista nadilazi moje razumijevanje i vrlo je teško za shvatiti.

TEOZOF: Nije kada jednom usvojite sve pojedinosti. Tada ćete uvidjeti da po svojoj logičnosti, dosljednosti, filozofskoj dubokoumnosti, božanskoj milosrdnosti i pravednosti to naučavanje o reinkarnaciji zaista nema premca na zemlji. To je vjerovanje u neprestani napredak svakog Ega koji se reinkarnira, ili božanske duše, u obliku evolucije izvana prema unutra, od materijalnog prema duhovnom, postižući na kraju svakog stadija potpuno jedinstvo s božanskim principom. Od snage do snage, od ljepote i savršenstva jedne razine do veće ljepote i savršenstva druge, uz dodatak nove slave, novog znanja i snage u svakom ciklusu, takva je sudbina svakog Ega koji na taj način postaje svoj vlastiti spasitelj u svakom svijetu i inkarnaciji.

PITALAC: Ali i kršćanstvo naučava to isto. Ono također propovijeda o napretku.

TEOZOF: Da, ali uz dodatak još nečega.

Ono govori o nemogućnosti postizanja spasenja bez pomoći čudotvornog spasitelja, osuđujući osim toga na prokletstvo sve one koji ne prihvate tu dogmu. Upravo je u tome razlika između kršćanske teologije i Teozofije. Prva nameće vjerovanje u spuštanje duhovnog Ega u niže jastvo, dok Teozofija usađuje neophodnost nastojanja da se čovjek uzdigne do Krista ili buddhičkog stanja.

PITALAC: Međutim, zar naučavajući o uništenju svijesti u slučaju neuspjeha mislite da to ne vrijedi i za uništenje jastva prema ne-metafizičkom mišljenju?

TEOZOF: Sa stanovišta onih koji doslovno vjeruju u uskrsnuće tijela i ustrajavaju na tome da će svaka kost, svaka krvna žila i atom mesa biti tjelesno uzdignut na Sudnji Dan – svakako. Ako ipak ustrajavate na tome da samo prolazan oblik i ograničena svojstva čine besmrtnog čovjeka, teško ćemo se razumjeti. Ako ne razumijete zato što ograničavate postojanje svakog Ega na zemaljski život, od Boga činite vječito opijenog Indru mrtvog slova Purâne, okrutnoga Moloha, boga koji je na zemlji stvorio nerazmrsivu zbrku i još za to traži zahvalnost, tada je bolje da što prije prekinimo razgovor.

PITALAC: Budući da je tema o skandhama sada završena, vratimo se pitanju o svijesti koja preživljava smrt. To je tema koja zanima većinu ljudi. Posjedujemo li mi u devahanu više znanja nego u zemaljskom životu?

TEOZOF: U stanovitom smislu možemo steći više znanja, tj. možemo dalje razviti neko svojstvo koje smo voljeli i težili mu tijekom života, pod uvjetom da se ono odnosi na apstraktne i idealne stvari, kao što su glazba, slikarstvo, poezija itd., budući da je devahan tek puki idealizirani i subjektivni nastavak zemaljskog života.

PITALAC: Ali ako je u devahanu duh slobodan od materije, zašto ne bi posjedovao svo znanje?

TEOZOF: Zato što je Ego, kao što sam Vam rekla, takoreći vjenčan s pamćenjem svoje prošle inkarnacije. Zato, ako razmislite o onome što sam rekla i povežete sve činjenice, uvidjet ćete da devahansko stanje nije sveznajuće, već transcendentalni nastavak upravo završenog osobnog života. To je odmor za dušu od tereta života.

PITALAC: Ali znanstveni materijalisti tvrde da nakon čovjekove smrti ništa ne preostaje, da se ljudsko tijelo jednostavno razgrađuje na svoje sastavne elemente i da je ono što mi nazivamo dušom tek privremena samosvijest nastala kao nus-proizvod djelovanja organa, koja će iščeznuti poput pare. Nije li njihovo gledište pomalo čudnovato?

TEOZOF: Koliko ja mogu vidjeti, nema tu ničega čudnoga. Ako kažu da samosvijest prestaje s tijelom, u tom slučaju oni jednostavno nesvjesno izriču proročanstvo, jer im čvrsto uvjerenje u tu tvrdnju onemogućava svjestan život nakon smrti. Svako pravilo ima iznimaka.

 

O SVIJESTI NAKON SMRTI I NAKON ROĐENJA

Nekoliko dijelova iz ovog i prethodnog poglavlja bilo je objavljeno u Luciferu u obliku „Razgovora o tajnama nakon života“ („Dialogue on the Mysteries of the After Life“), u siječanjskom broju 1889. Članak nije bio potpisan, budući da ga je napisao izdavač, ali je došao iz pera autora ovog sveska.

PITALAC: Ali ako čovjekova svijest u pravilu preživljava smrt, zašto bi bilo iznimaka?

TEOZOF: Kod temeljnih načela duhovnoga svijeta iznimke nisu moguće. No, postoje pravila za one koji vide i pravila za one koji više vole ostati slijepi.

PITALAC: Upravo tako. Razumijem Vas. To je zabluda slijepog čovjeka koji odbija da postoji sunce zato što ga on ne vidi. No, nakon smrti njegove duhovne oči sigurno će ga prinuditi da vidi. Jeste li mislili na to?

TEOZOF: On neće biti prinuđen, niti će išta vidjeti. Budući da je tijekom života uporno negirao da se postojanje nakon smrti nastavlja, on ga neće moći vidjeti, jer se njegova duhovna sposobnost koja je zakržljala tijekom života ne može razviti nakon smrti i on će ostati slijep. Ustrajavajući na tome da će on morati vidjeti vi očito mislite na jedno, a ja na drugo. Vi govorite o duhu Duha, ili o plamenu Plamena, zapravo o Âtmi, ukratko – brkate ga s ljudskom dušom – manasom…. Ne razumijete me. Dopustite mi da Vam objasnim. Suština je vašeg pitanja da li je u slučaju isključivog materijaliste nakon smrti moguć potpuni gubitak samosvijesti i predodžbe o samom sebi? Nije li tako? Ja odgovaram: to je moguće. Čvrsto vjerujući u naše Ezoteričko Naučavanje koje se odnosi na razdoblje nakon smrti, ili razmak između dvaju života ili rođenja kao stanje koje je tek prolazno – tvrdim da, bilo da taj razmak nakon smrti, između dva čina te varave drame života, traje jednu ili milijun godina, ono se bez ikakva kršenja temeljnog zakona može potpuno poistovjetiti sa stanjem čovjeka u potpunoj nesvijesti.

PITALAC: Ali kako, kad ste upravo rekli da temeljni zakoni o stanju nakon smrti ne dopuštaju izuzetke?

TEOZOF: Nisam sada ni rekla da dopuštaju izuzetke. No, duhovni zakon kontinuiteta primjenjuje se samo prema stvarima koje su doista stvarne. Onome tko je pročitao Mundaka Upanišad i Vedânta Sâra sve ovo postaje jasno. Reći ću još i više: dovoljno je razumjeti što mi podrazumijevamo pod buddhijem i dvojnošću manasa da se stekne jasna slika zašto materijalist možda ne uspije očuvati samosvijest nakon smrti. Budući da je manas u svom nižem aspektu sjedište zemaljskoga uma, on zato može dati samo razumijevanje svemira koje se temelji na dokazu tog uma. On ne može dati duhovno viđenje. U istočnoj školi kaže se da između buddhija i manasa, Ega, ili Κvare i Pragjñe,

(Κvara je kolektivna svijest očitovanog božanstva, Brahme, tj. kolektivna svijest vojske Dhyân Čohana iz Tajne Nauke, a Pragjñâ je njihova individualna mudrost.)

ustvari nema veće razlike nego između šume i njenih stabala, jezera i njegove vode, kako to naučava Mundaka. Jedno ili stotinu stabala sasušenih zbog gubitka vitalnosti, ili iščupanih iz korijena, još uvijek ne može sprječiti šumu da i dalje bude šuma.

PITALAC: Ali, koliko razumijem, buddhi u ovom primjeru predstavlja šumu, a manas-taigjasa predstavlja stabla.

Taigjasa znači onaj koji zrači, kao posljedica njegova jedinstva s buddhijem, tj. manas, ljudska duša prosvijetljena zračenjem božanske duše. Zato se manas-taigjasa može opisati kao um koji zrači, ljudski razum osvijetljen svjetlošću duha, a buddhi-manas je otkrivenje božanskog uz dodatak ljudskog intelekta i samosvijesti.

Ako je buddhi besmrtan, kako može ono što mu je slično, tj. manas-taigjasa, potpuno izgubiti svoju svijest sve do dana svoje nove inkarnacije? Ne mogu to shvatiti.

TEOZOF: Ne možete, jer ćete pomiješati apstraktnu predodžbu cjeline s njenim povremenim promjenama oblika. Zapamtite da ako se za buddhi-manas može reći da je bezuvjetno besmrtan, isto se ne može reći za niži manas, a još manje za taigjasa, koji je tek svojstvo. Nijedan od njih, ni manas, a niti taigjasa, ne mogu postojati odvojeno od buddhija, božanske duše, jer je prvi (manas) u svom nižem aspektu ograničeno svojstvo zemaljske osobnosti, a drugi (taigjasa) je istovjetan s prvim, jer je to isti manas samo što se u njemu odražava svjetlost buddhija. Sa svoje strane, buddhi bi ostao samo neosobni duh bez tog elementa koji je posudio od ljudske duše koju uvjetuje i od nje stvara u ovom varavom univerzumu takoreći nešto odvojeno od Univerzalne Duše za čitavo vrijeme ciklusa inkarnacije. Bolje recite da buddhi-manas ne može ni umrijeti niti izgubiti svoju jedinstvenu samosvijest u vječnosti, niti sjećanje na svoje ranije inkarnacije u kojima su njih dvije – tj. duhovna i ljudska duša bile blisko povezane. No nije tako u slučaju materijaliste čija ljudska duša ne samo da ništa ne prima od božanske duše, već čak odbija priznati njeno postojanje. Teško ćete taj aksiom primijeniti na svojstva i ograničenja ljudske duše, jer bi to bilo kao da kažete da zato što je vaša božanska duša besmrtna i rumenilo na vašem obrazu mora biti besmrtno, budući da je i rumenilo, poput taigjase, prolazna pojava.

PITALAC: Jesam li dobro shvatio da ste rekli kako u svojim glavama ne smijemo pobrkati noumenon i fenomenon, uzrok i njegovu posljedicu?

TEOZOF: Rekla sam i ponavljam da je zračenje taigjase ograničeno samo na manas ili ljudsku dušu, i da je ono tek pitanje vremena, jer besmrtnost i svjesnost nakon smrti za čovjekovu zemaljsku osobnost postaju tek uvjetna svojstva, budući da potpuno ovise o uvjetima i vjerovanjima koja je ljudska duša sama stvorila tijekom života svoga tijela. Karma djeluje neprestano: mi u svom sljedećem životu žanjemo samo plodove onoga što smo posijali u ovom.

PITALAC: Ali ako moj Ego nakon uništenja moga tijela može ostati uronjen u stanje potpune nesvjesnosti, gdje bi mogla biti kazna za grijehe mog prošlog života?

TEOZOF: Naša filozofija naučava da karmička kazna stiže Ego samo u njegovoj sljedećoj inkarnaciji. Nakon smrti on prima jedino nagradu za nezaslužene patnje koje je pretrpio tijekom prošle inkarnacije.

Neki su teozofi prigovorili ovom izrazu, ali to su riječi Majstora, a značenje dano riječi „nezaslužene“ je ranije navedeno. U Teozofskim prosijavanjima (Theosophical Siftings), svezak I., br. 6, korišten je izraz, kasnije kritiziran u Luciferu, čija je svrha bila da prenese istu ideju, međutim u nespretnom obliku, te je izazvao kritiku. No, temeljna je ideja bila da ljudi često pate zbog učinaka tuđih djela, učinaka koji stoga ne pripadaju strogo njihovoj vlastitoj karmi – pa zbog tih patnji, naravno, zaslužuju odštetu.

Zato se cjelokupna kazna nakon smrti, čak i za materijalistu, sastoji od izostanka ikakve nagrade i potpunog gubitka svijesti o blaženstvu i odmoru. Karma je dijete zemaljskog ega, plod djelovanja stabla koje je objektivna osobnost vidljiva svima, kao plod svih misli, pa čak i motiva duhovnoga „Ja“. No, karma je i nježna majka koja liječi rane koje je sama nanijela tijekom prošlog života, prije nego što počne mučiti Ego nanošenjem novih rana. Moglo bi se reći da ne postoji mentalna ili fizička patnja u životu smrtnika koja nije neposredan plod i posljedica nekog grijeha iz prošlog postojanja. S druge strane, budući da čovjek o tome ne zadržava ni najmanje sjećanje u svom sadašnjem životu, ima osjećaj da nije zaslužio takvu kaznu, i zato misli da pati zbog nečega za što nije kriv, te stoga ima dostatno pravo na potpunu utjehu, odmor i blaženstvo u postojanju nakon smrti. Našem duhovnom jastvu smrt uvijek dolazi kao spasitelj i prijatelj. Za materijalistu koji usprkos svom materijalizmu nije bio loš čovjek, razdoblje između dva života bit će poput neprestanog i mirnog sna djeteta, ili potpuno lišeno snova, ili ispunjeno slikama koje on neće jasno opažati, dok će to za prosječna smrtnika biti san živopisan poput života i ispunjen stvarnim blaženstvom i viđenjima.

PITALAC: Pa onda čovjek kao osobnost mora uvijek slijepo patiti zbog karmičkih kazni koje je prouzročio Ego?

TEOZOF: Nije baš tako. U svečanom trenutku smrti, čak i kada je smrt iznenadna, svaki čovjek vidi čitav svoj prošli život kako prolazi pred njim, do najsitnije pojedinosti. Na trenutak osobni ego i individualni sveznajući Ego postaju jedno. No, taj trenutak je dovoljan da mu pokaže čitav lanac uzroka koji su bili djelatni tijekom njegova života. On vidi i sada shvaća sam sebe onakvog kakav jest, bez uljepšavanja, laskanja i varanja sebe samoga. Čita svoj život kao promatrač koji gleda dolje u arenu koju napušta. On osjeća i zna da je pravedna sva patnja koja ga je bila snašla.

PITALAC: Događa li se to svakome?

TEOZOF: Bez ikakva izuzetka. Poučeni smo da vrlo dobri i sveti ljudi vide ne samo život koji su napustili, već čak nekoliko prethodnih života u kojima su stvoreni uzroci koji su ih učinili onakvima kakvi su bili u životu koji se upravo završava. Oni prepoznaju zakon karme u svoj njegovoj veličanstvenosti i pravednosti.

PITALAC: Ima li nečega što se podudara s onim prije ponovnog rođenja?

TEOZOF: Ima. Kao što čovjek u trenutku smrti ima retrospektivni uvid u život koji je vodio, isto tako u trenutku ponovnog rođenja Ego, koji se budi iz devahanskog stanja, ima dalekovidnu viziju života koji ga očekuje i spoznaje sve uzroke koji su do njega doveli. Spoznaje ih i vidi budućnost, jer između devahana i ponovnog rođenja Ego ponovo stječe svoju potpunu manasičku svijest, te ponovo nakratko postaje bogom koji je bio prije nego što se uz dopuštenje karmičkog zakona prvi puta spustio u materiju i inkarnirao u prvog čovjeka od mesa. „Zlatna nit“ vidi sve svoje „bisere“ ne gubeći iz vida nijedan od njih.

 

 

ŠTO SE PODRAZUMIJEVA POD UNIŠTENJEM?

 

PITALAC: Čuo sam da neki teozofi spominju zlatnu nit na koju su nanizani svi njihovi životi. Što podrazumijevaju pod tim?

TEOZOF: U svetim hinduističkim knjigama rečeno je da je ono što prolazi kroz periodičke inkarnacije sûtrâtma, što doslovno znači „nit duše.“ To je istoznačnica za reinkarnirajući Ego – manas povezan s buddhijem – koji upija sjećanje manasa o svim našim ranijim životima. Ona se tako naziva, jer su dugi nizovi ljudskih života poput bisera nanizani na jednoj niti. U jednoj upanišadi su ta periodična ponovna rođenja uspoređena sa životom smrtnika u kojem se periodički izmjenjuju san i budno stanje.

PITALAC: Moram reći da to ne izgleda baš najjasnije, a reći ću vam i zašto. Za čovjeka koji se probudio započinje još jedan dan, ali on je dušom i tijelom isti onaj od prethodnog dana, dok se u svakoj inkarnaciji događaju potpune promjene, ne samo vanjskog ovoja, spola i osobnosti, već čak i u pogledu mentalnih i psihičkih sposobnosti. Usporedba mi se ne čini dovoljno ispravnom. Čovjek koji se budi iz sna sjeća se potpuno jasno što je radio jučer, dan ranije, pa čak mjesecima i godinama ranije. No, nitko od nas se niti najmanje ne sjeća ranijeg života, niti ikoje činjenice ili događaja koji ima veze s njim. Možda sam ujutro zaboravio što sam sanjao tijekom noći, ali ipak znam da sam spavao i siguran sam da sam tijekom sna bio živ, ali kakvo sjećanje mogu imati o svojoj ranijoj inkarnaciji sve do trenutka smrti? Kako to dovodite u sklad?

TEOZOF: Neki ljudi se prisjećaju svojih ranijih inkarnacija tijekom života, ali to su buddhe i inicirani. To je ono što jogiji nazivaju samma-sambuddha, ili znanje o čitavom nizu nečijih ranijih inkarnacija.

PITALAC: Ali mi obični smrtnici koji nismo postigli samma-sambuddha, kako da mi razumijemo tu usporedbu?

TEOZOF: Proučavanjem i pokušavanjem da točnije shvatite tri vrste i karakteristike sna. San je opći i nepromjenjivi zakon za čovjeka i životinje, ali postoje različite vrste sna i još različitiji snovi i viđenja.

PITALAC: Ali to nas vodi drugoj temi. Vratimo se materijalisti koji, premda ne poriče snove, jer bi to teško i mogao učiniti, ipak općenito poriče besmrtnost i preživljavanje svoje individualnosti.

TEOZOF: Materijalist je, ne znajući to, u pravu. Duša nekoga tko nema unutarnje opažanje i ne vjeruje u besmrtnost svoje duše, nikada ne može postati buddhi-taigjasa, već jednostavno ostaje manas, a za sam manas besmrtnost nije moguća.

Da bi živio svjesnim životom u budućem svijetu, čovjek prije svega mora vjerovati u taj život tijekom zemaljskog postojanja. Na te dvije izreke Svete Znanosti izgrađena je sva filozofija koja se odnosi na svjesnost nakon smrti i besmrtnost duše. Ego uvijek dobiva u skladu sa svojim zaslugama. Nakon raspadanja tijela započinje razdoblje potpunog buđenja svijesti, ili stanje zbrkanih snova, ili potpuni san bez ikakvih snova koji se ne razlikuje od uništenja, a to su tri vrste sna. Ako naši fiziolozi uzrok snova i viđenja nalaze u nesvjesnom pripremanju za njih tijekom sati budnosti, zašto se isto to ne bi prihvatilo i za snove nakon smrti? Ponavljam: smrt je san. Nakon smrti pred duhovnim očima duše počinje predstava prema programu koji smo naučili i vrlo često sami nesvjesno sastavili: praktična izvedba ispravnih vjerovanja ili varki koje smo sami stvorili. Metodista će biti metodista, musliman-musliman, barem neko vrijeme – u raju savršene budale, raju koji je tvorevina i zamisao svakog čovjeka.

Naravno, naše vjerovanje ili nevjerovanje u činjenicu besmrtnosti svijesti ne može utjecati na neuvjetovanu stvarnost same činjenice kada ona već postoji, ali vjerovanje ili nevjerovanje u tu besmrtnost kao svojstvo neovisnih ili odijeljenih bića ne može a da ne oboji tu činjenicu prilikom njene primjene prema svakom od tih bića. Počinjete li sada shvaćati?

PITALAC: Mislim da shvaćam. Materijalist koji ne vjeruje u ništa što sebi ne može dokazati pomoću svojih pet osjetila, ili znanstvenim umovanjem zasnovanim isključivo na podacima dobivenim pomoću tih osjetila, usprkos njihovoj nedostatnosti, i odbacujući svako duhovno očitovanje, prihvaća život kao jedino svjesno postojanje. Zato će im i biti u skladu s njihovim vjerovanjima. Oni će izgubiti svoj osobni ego i uroniti u san bez snova sve do novog buđenja. Je li tako?

TEOZOF: Skoro tako. Sjetite se praktičnog univerzalnog naučavanja o dvije vrste svjesnog postojanja – zemaljskom i duhovnom. Potonje se mora smatrati stvarnim zbog same činjenice što je dom vječne, nepromjenjive i besmrtne Monade, dok se inkarnirajući Ego oblači u novu odjeću koja je potpuno različita od one iz njegovih prethodnih inkarnacija, i kod kojega je sve osim njegovog duhovnog prototipa osuđeno na tako korjenitu promjenu da ne ostavlja za sobom traga.

PITALAC: Kako to? Može li moje svjesno zemaljsko „ja“ iščeznuti ne samo na neko vrijeme, nego tako potpuno kao svijest materijaliste, ne ostavljajući traga iza sebe?

TEOZOF: Prema naučavanju, ono mora iščeznuti, i to u potpunosti, sve osim principa koji, sjedinjujući se s Monadom, stoga postaje čista duhovna i neuništiva bit, jedno s njom u vječnosti. No, kako bi buddhi u slučaju okorjelog materijaliste čije osobno „ja“ nikada nije odražavalo taj buddhi mogao odnijeti u vječnost ijedan djelić te zemaljske osobnosti? Vaše duhovno „Ja“ je besmrtno, ali od Vašeg sadašnjeg jastva u vječnost može biti odneseno samo ono što je postalo vrijedno besmrtnosti, naime, tek miris cvijeta koji je pokosila smrt.

PITALAC: Dobro, a cvijet, zemaljsko „ja“?

TEOZOF: Cvijet će se, poput svih prošlih i budućih cvjetova koji su cvali i koji će cvasti na majčinskoj grani, sûtrâtmi, sva djeca jednog korijena ili buddhija – vratiti u prah. Vaše sadašnje „ja,“ kao što i sami znate, nije tijelo koje sada sjedi ispred mene, niti je ono što bih nazvala manas-sûtrâtmom, već sûtrâtmâ-buddhijem.

PITALAC: No, to mi zapravo ne objašnjava zašto Vi život nakon smrti nazivate besmrtnim, beskonačnim i stvarnim, a zemaljski život prikazom ili varkom, budući da čak i taj život nakon smrti ima svoja ograničenja, ma koliko ona bila prostranija od onih zemaljskog života.

TEOZOF: Nesumnjivo.

Čovjekov duhovni Ego kreće se u vječnosti poput klatna između sati rođenja i smrti. No, ako su ti sati koji označavaju razdoblja zemaljskog i duhovnog života ograničeni u svom trajanju, i ako je, s druge strane, čak i broj tih stanja u vječnosti između sna i budnog stanja, varke i stvarnosti, također ograničen, duhovno je hodočašće vječno. Tako su u našoj koncepciji stvarni jedino sati čovjekova života nakon smrti, kada on bestjelesan – tijekom razdoblja tog hodočašća koje mi nazivamo „krugom ponovnih rođenja“ – stoji suočen s istinom, a ne s utvarama svojih prolaznih zemaljskih postojanja. Međutim, takva razdoblja usprkos svojoj ograničenosti ne sprječavaju Ego u njegovom neprestanom usavršavanju, slijeđenju bez odstupanja, premda postupno i polagano, puta prema konačnoj preobrazbi, kada, postigavši cilj, postaje božansko biće. Ta razdoblja i stadiji umjesto da sprječavaju pomažu da se postigne taj konačni rezultat. Bez takvih ograničenih razdoblja božanski Ego nikada ne bi mogao postići svoj krajnji cilj. Već sam Vam jednom dala poznatu predodžbu uspoređujući Ego, ili individualnost, s glumcem, a njegove brojne i različite inkarnacije s ulogama koje igra. Hoćete li njegove uloge ili njegovu odjeću nazvati individualnošću samoga glumca? Poput toga glumca i Ego je tijekom tog ciklusa nužnosti, koji se nastavlja sve do praga parinirvâne prisiljen igrati mnoge uloge koje mu mogu biti neugodne. No, kao što pčela sakuplja svoj med sa svakog cvijeta, ostavljajući ostatak za hranu zemaljskim crvima, tako to čini i naša duhovna individualnost, bilo da je nazivamo sûtrâtmom ili Egom. Sakupljajući od svake zemaljske osobnosti u koju ga karma prisiljava da se inkarnira samo med duhovnih svojstava i samosvijesti, on to sve ujedinjuje u jednu cjelinu i izlazi iz svoje čahure kao slavni Dhyân Čohan. Utoliko teže onim zemaljskim osobnostima od kojih nema što prikupiti. Takve osobnosti sigurno ne mogu svjesno nadživjeti svoje zemaljsko postojanje.

PITALAC: Dakle, izgleda da je besmrtnost zemaljske osobnosti još uvijek uvjetna. Zar besmrtnost sama po sebi nije bezuvjetna?

TEOZOF: Nipošto. No, besmrtnost ne može dotaknuti nepostojeće: za sve ono što postoji kao sat, ili proizlazi iz sata, besmrtnost i vječnost su potpuni. Materija je suprotni pol duha, pa ipak su to dvoje jedno. Suština svega ovoga, tj. duha, sile i materije, ili troje u jednom, je beskrajna budući da je bez početka. No oblik koji je to trojedno steklo tijekom svojih inkarnacija, ta vanjština je dakako tek varka naših osobnih shvaćanja. Zato nirvânu i svekoliki život i nazivamo jedinom stvarnošću, dok zemaljski život i njegovu zemaljsku osobnost, pa čak i devahansko postojanje, smatramo carstvom varke.

PITALAC: Ali zašto se u tom slučaju san naziva stvarnošću, a budno stanje varkom?

TEOZOF: To je samo usporedba dana sa svrhom da olakša shvaćanje stvari, i s gledišta zemaljskog shvaćanja ona je vrlo ispravna.

PITALAC: Još uvijek ne mogu shvatiti, da ako je život koji slijedi utemeljen na pravednosti i zasluženoj odmazdi za svu našu zemaljsku patnju, kako onda u slučaju materijalista, od kojih su mnogi zaista časni i dobronamjerni ljudi, ne preostaje ništa od njihove osobnosti osim ostataka uvelih cvjetova.

TEOZOF: Tako nešto nikada nije rečeno. Nijedan materijalist, ma kakav nevjernik bio, ne može umrijeti zauvijek u punoći svoje duhovne individualnosti. Rečeno je da svijest u slučaju materijaliste može iščeznuti potpuno ili djelomično, tako što ne preživljavaju nikakvi svjesni ostaci njegove osobnosti.

PITALAC: Ali svakako to je uništenje?

TEOZOF: Nipošto nije.

Čovjek može spavati dubokim snom i prespavati nekoliko postaja tijekom dugoga putovanja vlakom, bez i najmanjeg sjećanja i svjesnosti, te se probuditi na sljedećoj postaji i nastaviti putovanje sve dok napokon, nakon prolaska nebrojenim postajama, ne dođe do kraja puta, ili dok ne postigne cilj. Spomenute su Vam tri vrste sna: bez snova, kaotičan san i san koji je tako stvaran da snovi za usnuloga postaju potpuno stvarni. Ako vjerujete u potonje, zašto ne biste vjerovali i u ono prvo? U skladu s onim što je čovjek vjerovao i očekivao nakon života, takav će život i imati. Onaj tko nije očekivao da će doći ikakav život imat će između dva rođenja potpuno ništavilo ravno uništenju. Upravo je to provođenje programa o kojem smo govorili, programa koji su stvorili materijalisti sami. No, kao što ste rekli, postoje razne vrste materijalista. Sebični, pokvareni egoist koji nikada nije pustio suzu za ikoga osima sebe samoga, a kad se nevjerovanju doda i njegova potpuna ravnodušnost, na pragu smrti mora zauvijek odbaciti svoju osobnost. Budući da je ta osobnost nesklona svijetu koji je okružuje, a stoga i nema ništa što bi pridodala sûtrâtmi, s posljednjim dahom slijedi prekid svake veze između njih dvoje. Za takvog materijalistu nema devahana, pa će se sûtrâtma reinkarnirati gotovo odmah. No, materijalisti koji nisu zgriješili ničim osim time što ne vjeruju, prespavat će samo jednu postaju. Doći će vrijeme kada će takvi bivši materijalisti opažati sebe u vječnosti i možda požaliti što su izgubili čak jedan dan, jednu postaju vječnog života.

PITALAC: Ne bi li ipak bilo ispravnije reći da je smrt rođenje u novi život, ili još jedan povratak u vječnost?

TEOZOF: Možete ako želite. Samo zapamtite da se rođenja razlikuju i da postoje rođenja mrtvorođenih bića koja su pogreške prirode. Štoviše, s vašim ograničenim idejama o materijalnom svijetu riječi „život“ i „postojanje“ potpuno su nedostatne za čisto subjektivno stanje postojanja nakon smrti. Osim kod nekolicine filozofa koje ne čitaju mnogi, i koji su sami previše smeteni da predstave jasnu sliku o tome,

vaše su zapadnjačke ideje o životu i smrti postale tako ograničene da su s jedne strane dovele do krajnjeg materijalizma, a s druge strane do još više materijalističkih predodžbi o drugom životu, koje su spiritualisti formulirali u svojoj „Zemlji ljeta.“ Tamo ljudske duše jedu i piju, žene se i žive u raju čulnom gotovo kao što je muslimanski, ali još manje filozofskom. Ni prosječna shvaćanja neobrazovanih kršćana nisu ništa bolja, jer su, ako je to uopće moguće, još više materijalna. Među okrnjenim anđelima, mesinganim trubljama, zlatnim harfama i materijalnim paklenim plamenima kršćansko nebo izgleda poput nijeme kršćanske pozornice iz bajke.

Zbog tih ograničenih shvaćanja nailazite na takve poteškoće u razumijevanju. Budući da je život bestjelesne duše, dok posjeduje svu živopisnu stvarnost kao u nekim snovima, lišen svakog grubog objektivnog oblika zemaljskog života, filozofi na Istoku uspoređivali su ga s vizijama iz sna.

 

 

ODREĐENE RIJEČI ZA ODREĐENE STVARI

 

PITALAC: Ne mislite li da zato što ne postoje određeni i nepromjenjivi izrazi koji upućuju na pojedini čovjekov „princip,“ u našem umu nastaje takva zbrka ideja, u odnosu na pojedine funkcije tih principa?

TEOZOF: I sama sam razmišljala o tome. Čitava neprilika pojavila se otkada smo se u izlaganjima i raspravama o „principima“ počeli koristiti sanskritskim nazivima, umjesto da smo odmah iskovali istoznačne riječi na engleskom jeziku. Moramo to sada pokušati popraviti.

PITALAC: Dobro ćete učiniti, da bi se mogla izbjeći daljnja zbrka. Čini mi se da dosad nisu postojala ni dva teozofska pisca koji bi se složila da isti princip nazivaju istim imenom.

TEOZOF: Pa ipak, zbrka je više prividna nego stvarna. Čula sam neke naše teozofe kako izražavaju začuđenost i kritiziraju nekoliko rasprava u kojima se govori o tim principima. Međutim, kada se preispitaju, u njima se ne može naći veća pogreška od upotrebe riječi „duša“ da se obuhvate tri principa, a da se ne naznače razlike. Naš prvi i najjasniji teozofski pisac, gospodin A.P. Sinnett, napisao je nekoliko opsežnih izvrsnih odlomaka o „Višem Jastvu“.

Vidjeti: Rasprave Londonske lože Teozofskog društva (Transactions of the London Lodge of the Theosophical Society), br. 7, listopad 1885.

Usprkos tome, njegovu stvarnu ideju neki nisu shvatili radi njegova korištenja riječi „duša“ u općenitom značenju. Međutim, evo nekoliko odlomaka koji će vam pokazati koliko je jasno i shvatljivo sve ono što on o tome piše:

Kada je jednom uhvaćena u struju evolucije kao ljudska individualnost,(Reinkarnirajući Ego ili ljudska duša, kako je on naziva, „kauzalno tijelo“ vedântina.) ljudska duša prolazi kroz izmjenična razdoblja fizičkog i razmjerno duhovnog postojanja. Ona s jedne razine, sloja, ili prirodnog stanja prelazi na drugi, vođena svojim karmičkim sklonostima, živeći u inkarnacijama životom koji je njegova karma unaprijed odredila, preobličujući svoj napredak unutar ograničenja okolnosti i – stvarajući novu karmu korištenjem ili zlouporabom mogućnosti – vraća se duhovnom postojanju (devahan) nakon svakog fizičkog života kroz područje kâmaloke koje se nalazi između njih – radi odmora i osvježenja te postupnog upijanja u vlastitu suštinu, prema kozmičkom napretku životnog iskustva stečenog „na zemlji,“ ili tijekom fizičkog postojanja. Štoviše, takvo gledanje na stvar pomoći će onome tko o tome razmišlja da donese mnoge dodatne zaključke, na primjer da će progresivno prenošenje svijesti od kâmaloke do devahanskog stanja nužno biti postupno, (Međutim, trajanje tog „prijelaza“ ovisi o stupnju duhovnosti prethodne osobnosti bestjelesnog Ega. Za one čiji su životi bili vrlo duhovni taj prijelaz, premda postupan, vrlo je brz. Vrijeme produžuju materijalističke sklonosti.) da zapravo ne postoji kruta i čvrsta granica koja razdvaja različita duhovna stanja, da čak ni duhovne ni fizičke razine, kao što nam to psihičke sposobnosti živih ljudi pokazuju, nisu tako beznadno odvojene jedne od drugih kao što to materijalističke teorije žele dočarati, da su sva stanja prirode oko nas istodobna i da odgovaraju različitim sposobnostima opažanja itd… Jasno je da tijekom fizičkog postojanja ljudi koji posjeduju psihičke sposobnosti ostaju povezani s razinama nadfizičke svijesti, i da – premda većina ljudi nije nadarena takvim sposobnostima – svi mi, kao što pokazuje čak i fenomen sna, a posebno mjesečarenja i mesmerizma, možemo ući u stanja svijesti s kojima pet fizičkih osjetila nemaju nikakve veze. Mi – duše u nama – sve u svemu nismo nošeni bez cilja u oceanu materije. Očito je da zadržavamo određeno zanimanje za preživljavanje, ili pravo na obalu s koje smo se na neko vrijeme otisnuli i od nje otplutali. Zato postupak inkarnacije nije potpuno opisan kada govorimo o izmjeničnom postojanju na fizičkim i duhovnim planovima, prikazujući tako dušu kao cjelovito biće koje samo klizi iz jednog stanja postojanja u drugo. Možda bi točnija definicija procesa prikazala inkarnaciju kao događaj na ovoj fizičkoj razini prirode, uzrokovan istjecanjem koje proizlazi iz duše. Duhovno carstvo će neprestano biti stvarni dom duše, koja ga nikada neće potpuno napustiti, a onom dijelu duše koji se nikada ne može materijalizirati, i koji stalno prebiva na duhovnoj razini, prikladno se može govoriti kao o Višem Jastvu.

To „Više Jastvo“ je Âtmâ, i naravno „ne može se materijalizirati“ kao što kaže gospodin Sinnett. Dapače, nikada ne može biti objektivno, ni pod kojim okolnostima, čak ni za najviše duhovno opažanje. Jer Âtmân ili „Više Jastvo“ je istinski Brahma, Apsolut i nerazlučiv je od njega. Tijekom samâdhija viša duhovna svijest Iniciranog potpuno je upijena u Jedan Bitak, koji je Âtman i stoga, budući da je jedno s cjelinom, ne može postojati ništa objektivno za njega. Neki naši teozofi navikli su koristiti riječi „Jastvo“ i „Ego“ kao istoznačnice povezujući pojam „Jastvo“ samo s čovjekovim višim individualnim ili čak osobnim „Jastvom“ ili Egom. Međutim, taj se izraz nikada ne bi smio koristiti osim za Jedno Univerzalno Jastvo. Otuda zbrka. Kada govorimo o manasu, „kauzalnom tijelu,“ i povezujemo ga s buddhičkim zračenjem, možemo ga zvati „Višim Egom,“ nikada „Višim Jastvom.“ Jer čak ni buddhi, duhovna duša, nije Jastvo, već samo instrument Jastva. Sva ostala jastva – kao što su individualno jastvo i osobno jastvo – nikada se ne bi trebalo izgovoriti ili napisati bez njihovih pobližih i karakterističnih pridjeva.

Tako se u gore navedenom najboljem radu o „Višem Jastvu,“ taj izraz primjenjuje za šesti princip ili buddhi – naravno povezan s manasom, budući da bez tog sjedinjenja ne bi bilo misaonog principa ili elementa u duhovnoj duši – zbog čega su nastali upravo takvi nesporazumi. Mišljenje da „dijete ne stječe svoj šesti princip – odnosno da ne postaje moralno odgovorno budući da nije sposobno stvarati karmu – sve do sedme godine starosti,“ pokazuje na što se mislilo pod izrazom „Više Jastvo.“ Zato je sposobni autor potpuno u pravu kada tumači da, nakon što „Više Jastvo“ uđe u ljudsko biće i svojom sviješću prožme osobnost – samo u nekim finijim strukturama – „ljudi koji posjeduju psihičke sposobnosti zaista povremeno mogu osjetiti svoje Više Jastvo pomoću svojih finijih osjetila.“ No, u pravu su i oni koji izraz „Više Jastvo“ ograničavaju na Univerzalni Božanski Princip, jer ga ne shvaćaju. Naime, kada nismo pripremljeni mijenjati metafizičke izraze,

„Mijenjanje metafizičkih izraza“ ovdje se odnosi samo na prevedene istočnjačke izraze, zato što takvi izrazi nikada do sada nisu postojali u engleskom jeziku. Svaki teozof je sam morao skovati svoje vlastite izraze da izrazi njihov smisao. Dakle, pravi je trenutak da se postave neki konačni izrazi.

mi smatramo da, dok se „potpuno očituje na fizičkoj razini … Više Jastvo ipak ostaje svjestan duhovni Ego na odgovarajućoj razini prirode“. U toj rečenici skloni smo „Više Jastvo“ vidjeti kao Âtmu, a duhovni Ego kao manas, ili prije kao buddhi-manas, te sve to odmah ocijeniti netočnim. Da bismo ubuduće izbjegli takve nesporazume, predlažem da se istočnjački okultni izrazi zamijene engleskim istoznačnim izrazima, te da se oni ubuduće koriste.

Više Jastvo je

Âtma, neodvojiva zraka Univerzalnog i JEDNOG JASTVA. To je prije Bog iznad nas, nego u nama. Sretna li čovjeka koji njime uspije ispuniti svoj Unutarnji Ego!

Duhovni Božanski Ego je

Duhovna duša ili buddhi stopljen s manasom, principom uma, bez kojega potonji (buddhi) zapravo nije Ego, već samo instrument Âtme.

Unutarnji ili Viši Ego je

Manas, takozvani „peti“ princip, neovisan o buddhiju. Princip uma je Duhovni Ego samo onda kada je stopljen u jedno s buddhijem. Za nijednog materijalistu se ne može reći da u sebi ima takav Ego, kako god bile velike njegove intelektualne sposobnosti. To je trajna individualnost ili Ego koji se reinkarnira.

Niži ili osobni ego je

Fizički čovjek povezan sa svojim nižim jastvom, tj. životinjskim instinktima, strastima, željama itd. Nazvan je lažnom osobnošću, a sastoji se od nižeg manasa sjedinjenog s kâma rûpom i djeluje pomoću fizičkog tijela i njegove prikaze ili dvojnika.

Preostali princip, prâna, ili život, je, strogo govoreći, zračeća snaga ili energija Âtme – kao Univerzalnog Života i JEDNOG JASTVA – njegov niži ili prije (po njenim učincima) više fizički (budući da je očitovan) aspekt. Prâna ili život prožima cjelokupno biće objektivnog univerzuma, i nazvana je principom samo zato što je neophodan čimbenik i deux ex machinâ živoga čovjeka.

PITALAC: Ta će podjela bolje odgovarati, budući da je sada toliko pojednostavljena u svojim kombinacijama. Druge su previše metafizičke.

TEOZOF: Ako se laici i teozofi slože s njom, ona će stvari sigurno učiniti mnogo razumljivijima.

16.06.2017

O PRIRODI NAŠEG MISAONOG PRINCIPA

MISTERIJ EGA

PITALAC: U navodu iz Buddhističkog katekizma koji ste maločas dali, primijetio sam proturječnost koju bih volio da mi objasnite. Tamo se navodi da se skandhe – uključujući pamćenje – mijenjaju sa svakom inkarnacijom. Pa ipak se tvrdi da odrazi prošlih života koji su, rekli smo, potpuno stvoreni od skandhi, „moraju preživjeti“. Sada mi nije potpuno jasno što točno preživljava, pa bih volio čuti objašnjenje. Što je to? Je li to samo taj „odraz“, ili te skandhe, ili uvijek jedan te isti Ego, Manas?

TEOZOF: Upravo sam objasnila da je reinkarnirajući princip, ili ono što nazivamo božanskim čovjekom, neuništiv tijekom cjelokupnog životnog ciklusa; neuništiv kao entitet koji misli, pa čak i kao eterični oblik. Tijekom devahanskog razdoblja, „refleksija“ je tek produhovljeno sjećanje bivše osobnosti – gospodina A. ili gospođe B. – s kojima se Ego poistovjećuje tijekom tog razdoblja. Budući da je devahansko razdoblje tek nastavak zemaljskog života – takoreći vrhunac i suština neprekinutog niza nekoliko sretnih trenutaka u tom sada već prošlom postojanju – Ego se mora poistovjetiti s osobnom sviješću tog zemaljskog života ukoliko od nje išta bude preostalo.

PITALAC: To znači da Ego usprkos svojoj božanskoj prirodi svaki puta prolazi kroz takvo razdoblje između dvije inkarnacije u stanju mentalnog zamračenja ili privremenog ludila.

TEOZOF: Možete na to gledati kako hoćete. Vjerujući da je izvan Jedne Stvarnosti sve tek prolazna varka – uključujući čitav univerzum – ne gledamo na to kao na ludilo, već prirodni slijed ili razvoj zemaljskog života. Što je život? Skup najraznovrsnijih iskustava, ideja koje se svakodnevno mijenjaju, osjećaja i mišljenja. U svojoj mladosti često smo zaneseno predani idealu, nekom heroju ili heroini koje nastojimo slijediti i oživotvoriti; nakon nekoliko godina, kada svježina naših mladalačkih osjećaja izblijedi i nestane, prvi ćemo se nasmijati svojim sanjarijama. A ipak je postojao dan kada smo svoju vlastitu osobnost tako duboko poistovjećivali s uzorom u našem umu – posebno ako je to bilo živo biće – da se potpuno stopila i izgubila u našem uzoru. Može li se za pedesetogodišnjaka reći da je isto biće koje je bio kao dvadesetgodišnjak? Unutarnji čovjek je isti; izvanjska živa osobnost se potpuno preobrazila i izmijenila. Hoćete li i te promjene čovjekovih mentalnih stanja nazvati ludilom?

PITALAC: Kako biste ih vi nazvali, a posebno kako biste objasnili postojanost jednog i prolaznost drugog?

TEOZOF: Mi imamo spremno naše vlastito naučavanje i to nam ne zadaje nikakve poteškoće.

Rješenje leži u dvostrukoj svijesti našeg uma i u dvojnoj prirodi mentalnog principa. Postoji duhovna svijest – mânasički um prosvijetljen svjetlom Buddhija – koji subjektivno opaža apstrakcije, i osjećajna svijest – svjetlo nižeg mânasa – neodvojiva od našeg fizičkog mozga i osjetila. Mozak i fizička osjetila vladaju potonjom sviješću, a budući da je i sama jednako ovisna o njima, ona mora svakako iščeznuti i naposljetku umrijeti s nestankom mozga i fizičkih osjetila. Samo duhovna svijest, koja svoj korijen ima u vječnosti, preživljava i živi zauvijek, pa se stoga može smatrati besmrtnom.

Sve ostalo pripada prolaznim varkama.

PITALAC: Što vi u ovom slučaju zapravo smatrate varkom?

TEOZOF: To je vrlo dobro opisano u ranije spomenutom eseju o „Višem Jastvu“, u kojem autor kaže:

Teorija koju razmatramo (razmjenjivanje ideja između Višeg Ega i nižeg jastva) je vrlo dobro usklađena s nazorom da je svijet u kojem živimo pojavni svijet varke; duhovne razine prirode su, s druge strane, noumenalni svijet ili razina stvarnosti. Područje prirode u kojem je nepromjenjiva duša takoreći ukorijenjena stvarnije je od onog u kojem se njeni prolazni cvjetovi nakratko pojavljuju da bi uvenuli i raspali se na djeliće, dok biljka obnavlja energiju da potjera svježi cvijet. Zamislimo da su cvjetovi zamjetljivi samo običnim osjetilima, a da njihovi korijeni postoje u stanju prirode koje je nama nedodirljivo i nevidljivo; u takvom bi svijetu filozofi koji naslućuju da postoje stvari kao što su korijeni na drugoj razini postojanja bili skloni reći da cvjetovi nisu stvarne biljke, da nemaju neku važnost, da su tek varljiva trenutna pojava.

To je ono što mislim.

Svijet u kojem cvatu prolazni i nestalni cvjetovi osobnih života nije stvarni trajni svijet, već onaj u kojem nalazimo korijen svijesti, korijen koji je iznad varke i koji prebiva u vječnosti.

 

PITALAC: Što podrazumijevate pod korijenom koji prebiva u vječnosti?

TEOZOF: Pod tim korijenom podrazumijevam jedinku koja misli, Ego koji se inkarnira, bilo da ga smatramo anđelom, duhom ili snagom. Od onoga što pripada našem osjetilnom opažanju samo ono što raste neposredno iz navedenog nevidljivog korijena, ili je s njim povezano, može s njim dijeliti besmrtni život. Stoga svaka plemenita misao, ideja i težnja osobnosti, koje potječu iz tog korijena i koje on hrani moraju postati trajne. Što se tiče fizičke svijesti, ona mora nestati budući da je ona svojstvo osjetilnog ali nižeg „principa“ – kâma rûpe ili životinjskog nagona koji je osvijetljen odrazom nižeg mânasa, ili ljudske duše. Viša svijest je ta koja je djelatna dok je tijelo uspavano ili paralizirano; naše pamćenje bilježi takva iskustva tek slabo i netočno, jer je automatsko, i često njima nije nimalo impresionirano.

PITALAC: No kako to da je manas, iako ga vi nazivate nousom, „bogom“, tako slab tijekom svojih inkarnacija da ga njegovo tijelo zapravo pobjeđuje i zarobljava?

TEOZOF: Mogla bih vam uzvratiti sličnim pitanjem: Kako to da je onaj kojeg vi smatrate „Bogom nad Bogovima“ i Jedinim Živim Bogom tako slab da dopušta zlu (ili đavlu) da posjeduje najbolji dio njega i svih njegovih stvorenja i dok je na nebu i tijekom inkarnacije na ovoj zemlji? Sigurno biste opet odgovorili: To je misterija, a nama je zabranjeno zavirivati u Božje misterije. No budući da nam naša religijska filozofija ne zabranjuje da to učinimo, odgovaram da osim ako se Bog ne spusti kao avatar, nijedan božanski princip ne može a da ne bude ograničen i paraliziran nemirnom životinjskom materijom. Heterogenost će uvijek dominirati nad homogenošću na ovoj razini varki, i što je suština bliža svom korijenskom principu, prvobitnoj homogenosti, to je potonjem teže potvrditi se na zemlji. Duhovne i božanske snage leže usnule u svakom ljudskom biću; i što je veći domet njegovog duhovnog viđenja, moćniji će biti Bog u njemu. No tek nekolicina ljudi može osjetiti tog Boga. U pravilu, božanstvo je u našim mislima uvijek vezano i ograničeno ranijim koncepcijama, idejama usađenim u nas od djetinjstva – zato vam je tako teško shvatiti našu filozofiju.

PITALAC: Da li je taj naš Ego naš Bog?

TEOZOF: Nipošto; „Bog“ nije univerzalno božanstvo, već samo iskra iz oceana Božanske Vatre. Naš Bog u nama, ili „naš Otac u otajstvu“ je ono što nazivamo Višim Jastvom, Âtmom. Naš inkarnirajući Ego bio je izvorno Bog kao što su bile sve prvobitne emanacije Jednog Nepoznatog Principa. No, od njegova „pada u materiju“ – prisiljen da se inkarnira tijekom ciklusa, u neprestanom nizu od prvog do posljednjeg – on više nije slobodan i sretan Bog, već siroti hodočasnik na svom putu ponovnog stjecanja onoga što je izgubio. Mogu vam dati cjelovitiji odgovor ponavljajući ono što je o Unutarnjem Čovjeku rečeno u Razotkrivenoj Izidi (Isis Unveiled, ii. 593):

Od najdavnijih vremena čovječanstvo je u cjelini bilo uvijek uvjereno u postojanje osobne duhovne jedinke u osobnom fizičkom čovjeku. Ta unutarnja jedinka bila je više ili manje božanska, ovisno o njenoj blizini kruni…. Što bliže jedinstvu, to vedrija sudbina čovjeka, a vanjski uvjeti manje opasni. To vjerovanje nije ni fanatizam ni praznovjerje, nego uvijek prisutan, instinktivan osjećaj blizine još jednog duhovnog i nevidljivog svijeta koji iako subjektivan za osjetila vanjskog čovjeka, savršeno je objektivan za unutarnji ego. Usto, oni su vjerovali da postoje vanjske i unutarnje okolnosti koje utječu na određenost naše volje na naša djelovanja. Oni su odbacili fatalizam, jer fatalizam uključuje slijepu ulicu neke još više slijepe moći. No vjerovali su u sudbinu (ili karmu) koju svaki čovjek oko sebe tka nit po nit od rođenja do smrti, kao pauk svoju mrežu; a tu sudbinu vodi prisutnost koju neki nazivaju anđelom čuvarom ili, što je nama još bliže, astralnim unutarnjim čovjekom koji je prečesto zli genij čovjeka od mesa (ili osobnosti). Oba zavode … čovjeka, no jedan od njih mora prevladati; i od samog početka nevidljive bitke na snazi je strogi i neumoljivi zakon odštete (i odmazde) i određuje njegov pravac, prateći vjerno nepostojanost (sukoba). Kada je satkana i posljednja nit, a čovjek uhvaćen u mrežu svog vlastitog djelovanja, tada je potpuno u vlasti sudbine koju je sam stvorio. Ona ga tada veže poput nepokretne školjke za nepomičnu stijenu, ili ga poput pera odnosi vihor koji je sam stvorio vlastitim djelima.

Takva je sudbina čovjeka – istinskog Ega, a ne automata, školjke koja se skriva pod tim imenom. Na tom je čovjeku da postane pobjednik nad materijom.

SLOŽENA PRIRODA MANASA

PITALAC: Ali htjeli ste mi nešto reći o suštinskoj prirodi manasa i o odnosu skandhi fizičkog čovjeka prema njemu.

TEOZOF: Upravo je tu prirodu, tajanstvenu, raznoliku, iznad svakog shvaćanja i gotovo maglovitu u njenim odnosima prema drugim principima tako teško shvatiti, a još teže objasniti. Manas je princip, ali ipak jedinka i individualnost, ili Ego. On je Bog, ali ipak osuđen na beskrajan ciklus inkarnacija od kojih je za svaku odgovoran i za svaku mora patiti. Sve to izgleda jednako proturječno i zamršeno: pa ipak, ima na stotine ljudi, čak i u Europi, koji su sve to savršeno razumjeli, jer Ego shvaćaju ne samo kao cjelinu, već i kao njegove mnoge aspekte. No da biste me bolje razumjeli, moram početi od početka i ukratko Vam objasniti podrijetlo Ega.

PITALAC: Recite.

TEOZOF: Pokušajte zamisliti duh, nebesko biće, kojim god ga imenom nazvali, božansko po svojoj suštinskoj prirodi, a ipak ne dovoljno čisto da bi bilo jedno sa SVIM, pa stoga mora pročistiti svoju prirodu da bi napokon moglo postići svoj cilj. To može učiniti samo prolazeći individualno i osobno, tj. duhovno i fizički, kroz svako iskustvo i osjećaj koji postoji u raznolikom ili diferenciranom univerzumu. Zato ono nakon stjecanja iskustva u nižim carstvima i uspinjanja sve više na svaku prečku ljestvice bića, mora proći svako iskustvo na ljudskim razinama. Po svojoj stvarnoj biti ono je misao i zato se u množini naziva mânasa-putre, ili „sinovi (univerzalnog) uma.“ Ta individualizirana misao je ono što mi teozofi nazivamo istinskim ljudskim Egom, misaonom jedinkom zatočenom u čahuri od mesa i kostiju. To je zaista duhovna jedinka, ne tvar, a takve su jedinke inkarnirajući Egoi koji daju informacije gomili životinjske materije nazvanoj čovječanstvom, koja se naziva mânasa-putrama – što su „umovi“. No kada su jednom utamničeni ili inkarnirani, njihova bit postaje dualna; to znači da zrake vječnog Božanskog Uma, smatrane individualnim bićima, poprimaju dvostruka svojstva: (a) njihove suštinske urođene karakteristike, um koji teži nebu ili viši manas, i (b) ljudska sposobnost mišljenja, ili životinjsko razmišljanje, racionalizirano zbog nadmoći ljudskog mozga, kama-težnja ili niži manas. Jedan teži prema Buddhiju, a drugi prema dolje, prema sjedištu strasti i životinjskim željama. Za potonji nema mjesta u devahanu, niti se može povezati s božanskim trojstvom koje se kao jedno izdiže u duhovno blaženstvo. Pa ipak je to Ego, mânasička jedinka koja se smatra odgovornom za sve grijehe nižih svojstava, upravo kao što je roditelj odgovoran za prijestupe djeteta, sve dok ono ne postane odgovorno.

PITALAC: Da li je to „dijete“ osobnost?

TEOZOF: Jest. No kada je rečeno da osobnost umire s tijelom, nije rečeno sve. Tijelo koje je bilo tek objektivni simbol gospodina A ili gospođe B, odvaja se sa svim materijalnim skandhama koje su njegovi vidljivi izražaji. No sve ono što je tijekom života sačinjavalo duhovni skup iskustava, najplemenitija nastojanja, osjećaji koji ne umiru i nesebična priroda gospodina A ili gospođe B, prianja za vrijeme devahanskog života za Ego, i Ego se poistovjećuje s duhovnim dijelom zemaljske jedinke koja je sada iščezla iz vidokruga. Glumac se toliko uživio u ulogu koju je nedavno igrao da sanja o njoj tijekom čitave devahanske noći, i to viđenje se nastavlja sve dok ne kucne njegovo vrijeme povratka na pozornicu života kako bi odigrao još jedan čin.

PITALAC: Ali kako to da to naučavanje, za koje kažete da je staro kao i misaoni čovjek, nije našlo mjesta, recimo, u kršćanskoj teologiji?

TEOZOF: Griješite – ima; samo što ga je teologija iskrivila do neprepoznatljivosti, kao i mnoga druga naučavanja. Teologija Ego naziva anđelom kojeg nam Bog daje u trenutku našeg rođenja da vodi brigu o našoj duši. Umjesto da tog „anđela“ smatra odgovornim za prijestupe bespomoćne „duše“, teološka logika potonju smatra odgovornom za sve grijehe tijela i uma. Duša, nematerijalni Božji „dah“ i njegovo navodno „djelo“ ono je što je nekom najnevjerojatnijom intelektualnom čarolijom osuđeno da gori u materijalnom paklu, nikada ne izgarajući, (Biće „prirode slične azbestu“, prema rječitom i vatrenom izrazu suvremenog engleza Tertulliana.) dok „anđeo“ odlazi nekažnjen nakon što sklopi svoja bijela krila i natopi ih s par suza. Zaista, to su naši „duhovi izaslanici“, „glasnici milosti“ koji su poslani, kaže nam biskup Mant –

…………………….da ispune

Dobro radi našeg spasenja, zbog nas oni još

Pate kada griješimo, raduju se kada se kajemo.

Ipak postaje očito da, čak i kada bi svi biskupi svijeta bili zamoljeni da jednom zauvijek definiraju što podrazumijevaju pod dušom i njenim funkcijama, oni to ne bi mogli učiniti, niti nam pokazati ni trun logike u ortodoksnom vjerovanju!

NAUČAVANJE  IZNESENO  U  EVANĐELJU  PO  SV.  IVANU

PITALAC: Pristalice tog vjerovanja mogle bi na to odgovoriti da im ortodoksna dogma, makar okorjelom grješniku i materijalisti obećava teške trenutke u zapravo suviše stvarnom paklu, s druge strane do zadnje minute daje priliku za pokajanje. Štoviše, oni ne naučavaju o uništenju ili gubitku osobnosti, što vodi istoj stvari.

TEOZOF: Ako Crkva ne naučava ničemu takvome, Isus naučava; s druge strane, to je nešto barem za one koji postavljaju Krista iznad kršćanstva.

PITALAC: Poučava li Krist nečemu takvome?

TEOZOF: Poučava; i svaki dobro obaviješteni okultist, pa čak i kabalist reći će Vam isto. Krist, ili četvrto evanđelje, u svakom slučaju naučavaju o reinkarnaciji, a također i o uništenju osobnosti, zaboravite li samo mrtvo slovo i pridržavate se ezoterijskog duha. Sjetite se stiha 1 i 2 u xv. poglavlju Sv. Ivana. O čemu govori ta usporedba ako ne o višem trojstvu čovjeka? Âtmâ je „vinogradar“; duhovni Ego ili Buddhi (Krist), „trs“; dok su životinja i životna duša, osobnost – „loza“. „Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe … Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve skupe i bace u oganj te gore.

Sada ćemo to objasniti na takav način. Budući da ne vjerujemo u paklene vatre koje teologija smatra temeljnom opasnošću za „loze“, mi kažemo da „vinogradar“ označava Âtmu, simbol beskonačnosti, neosobni princip,(Tijekom misterija hijerofant , „Otac“, je onaj koji je zasadio „trs“. Za svaki simbol postoji sedam ključeva. Otkrivač plerôme je uvijek nazivan „Ocem“.) dok „trs“ predstavlja duhovnu dušu, Krista, a svaka „loza“ novu inkarnaciju.

PITALAC: Ali koje dokaze imate da podržavate takvo proizvoljno tumačenje?

TEOZOF: Univerzalna simbolika je jamac njegove ispravnosti i stoga nije proizvoljna. Hermes kaže o „Bogu“ da je „zasadio vinograd“, tj. da je stvorio čovječanstvo. U Kabali je izneseno da Najstariji od Najstarijih, ili „Ozbiljni“ sadi „vinograd“, što predstavlja čovječanstvo, a „trs“ označava život. Duh „kralja Mesije“ je stoga prikazan kako pere svoju odjeću u vinu odozgo, iz kreacije svijeta. (Zohar, xl. 10.) Kralj Mesija je Ego pročišćen „pranjem svoje odjeće“, tj. svojih osobnosti u ponovnom rođenju – u „vinu odozgo“ ili Buddhiju. Adam ili A-dam je „krv“. Život živoga bića je u krvi – nepheshu, duši (Levitski zakonik, xvii). A Adam-Kadmon je samorođen. Noa također sadi vinograd – što je prispodoba za rasadnik budućeg čovječanstva. Posljedicu prihvaćanja iste te prispodobe nalazimo preslikanu u Kodeksu Nazarena. Rođeno je sedam loza – naših sedam rasa i njihovih sedam spasitelja ili Buddha. Tih sedam loza potječe od Jukabara Zivo, a Aebel Zivo ih navodnjava. (Kodeks Nazarena (Codex Nazaræus), Liber Adami Appellatus-a Matth. Norberg, iii. 60, 61.) Kada se blagoslovljeni budu uzdigli među stvorenja Svjetla, vidjet će Javara Ziva, Gospodara Života i prvi trs. (Isto, ii. 281.) Te se kabalističke metafore dakle prirodno ponavljaju u Evanđelju po Sv. Ivanu.

Ne zaboravimo da se – čak i u onim filozofijama koje nisu upućene u našu sedmerostruku podjelu – u čovjekovom sustavu Ego, ili mislilac, naziva Logosom ili „Sinom“ duše i duha. „Manas je usvojeni sin kralja _____ i kraljice _____ „ (ezoterijski ekvivalenti za Âtmu i Buddhi), kaže se u okultnom djelu. On je Platonov „čovjek-bog“ koji se razapinje u „prostoru“, ili trajanju životnog ciklusa radi otkupljenja materije. On to čini inkranirajući se uvijek iznova, vodeći tako čovječanstvo naprijed do savršenstva, i stvarajući na taj način mogućnost da se niži oblici razviju u više. Niti u jednom životu on ne prestaje s vlastitim usavršavanjem i pomaže cjelokupnoj fizičkoj prirodi da napreduje; čak i povremeni, premda rijedak slučaj njegova gubitka jedne od njegovih osobnosti – ipak pomaže njegovom individualnom napretku

PITALAC: Ali svakako, ako se Ego smatra odgovornim za prijestupe svojih osobnosti, on mora odgovarati i za gubitak ili, bolje rečeno, potpuno uništenje jedne od njih.

TEOZOF: Nipošto, osim ako nije učinio ništa da spriječi tu strašnu sudbinu. No, ako usprkos svim njegovim nastojanjima njegov glas, glas savjesti, nije mogao prodrijeti kroz bedem materije, tada se tupost potonje koja potječe od nesavršene prirode materije svrstava u red s drugim pogreškama prirode. Ego je dovoljno kažnjen gubitkom devahana, a posebno time što se mora inkarnirati gotovo odmah.

PITALAC: To naučavanje o mogućnosti gubitka duše ili osobnosti – da li ga tako nazivate? – kosi se sa savršenim teorijama kršćana i spiritualista, premda ga je Swedenborg prihvatio do izvjesne mjere u onom što naziva „duhovnom smrću“. Kršćani i spiritualisti nikada ga neće prihvatiti.

TEOZOF: To ni na koji način ne može promijeniti činjenicu u prirodi, ako je to činjenica, ili spriječiti da se tako nešto povremeno dogodi. Univerzum i sve u njemu, moral, mental, fizičko, psihičko ili duhovno izgrađeno je na savršenom zakonu ravnoteže i sklada. Kao što je ranije rečeno u Razotkrivenoj Izidi, centripetalna sila se ne može očitovati bez centrifugalne u skladnom izmjenjivanju, a svi oblici i napredak tih oblika rezultat je tih dvojnih sila u prirodi. Duh ili Buddhi je centrifugalna, a duša ili manas centripetalna duhovna energija; a da bi stvorile jedinstven rezultat, moraju biti u savršenom jedinstvu i skladu. Prekinite ili narušite centripetalno kretanje zemaljske duše koja teži prema središtu koje je privlači; spriječite njen napredak opteretivši je većom težinom materije nego što može podnijeti, ili nego što je prikladno za devahansko stanje, i sklad cjeline bit će uništen. Osobni život, ili možda još više njegov savršen odraz, može se nastaviti samo ako je potpomognut dvjema silama; to jest, bliskim zajedništvom Buddhija i manasa u svakom ponovnom rođenju ili osobnom životu. Šteti mu i najmanje odstupanje od sklada; a kada je jednom nepovratno razoren, te se dvije sile odjeljuju u trenutku smrti. Tijekom kratkog razdoblja osobni oblik, svejedno da li se naziva kâma-rûpom ili mâyâvi-rûpom – čiji ga duhovni procvat, vežući se uz Ego, slijedi u devahanu i daje trajnoj individualnosti svoje osobno obojenje, na neko vrijeme, da tako kažemo – bude odveden da ostane u kâma loki i postupno biva uništen. Budući da je nakon smrti krajnje izopačen, neduhovan i nepopravljivo grješan, nastupa ključni i najvažniji trenutak. Ako je tijekom života osujećeno posljednje i očajničko nastojanje Unutarnjeg Jastva (Manasa) da sjedini nešto od osobnosti sa sobom i brzo trepćućom zrakom božanskog Buddhija, te ako se dopusti da ta zraka bude sve udaljenija od sve deblje kore fizičkog mozga, jednom oslobođen tijela duhovni Ego ili manas ostaje potpuno odijeljen od eteričnog ostatka osobnosti, a potonji, kâma rûpa, slijedeći svoje zemaljske privlačnosti privučen je i ostaje u Hadu koji mi nazivamo kâma lokom. To su „usahle grane“ za koje Isus kaže da će biti odrezane od „trsa“. Međutim, uništenje nikada nije trenutno i za njegovo postizanje mogu biti potrebna stoljeća. No ta osobnost ostaje s ostacima drugih sretnijih osobnih egoa, i postaje s njima ljuska i elementalno biće. Kao što je rečeno u Razotkrivenoj Izidi, to su ta dva razreda „duhova“, ljuske i elementalna bića koja su „zvijezde“ vodilje na visokom duhovnom stupnju „materijalizacija“. I možete biti sigurni da to nisu ti koji se inkarniraju, pa zato tako malo „dragih pokojnika“ išta zna o reinkarnaciji čime zavode spiritualiste.

PITALAC: Ali nije li autorica Razotkrivene Izide optužena da propovijeda protiv reinkarnacije?

TEOZOF: Od strane onih koji ne shvaćaju ono što je rečeno – jest. U vrijeme kada je to djelo napisano nijedan spiritualist, bilo Englez ili Amerikanac, nije vjerovao u reinkarnaciju, a ono što je tamo navedeno o reinkarnaciji usmjereno je protiv francuskih spiritista čija teorija je nefilozofska i besmislena onoliko koliko je naučavanje s Istoka logično i samo po sebi očito u svojoj istini. Reinkarnacionisti škole Allana Kordeca vjeruju u samovoljnu i trenutnu reinkarnaciju. Po njima, preminuli se otac može inkarnirati kao njegova nerođena kćerka itd. Oni nemaju ni devahan ni karmu, a niti ikakvu filozofsku teoriju koja bi jamčila ili dokazala neminovnost uzastopnih ponovnih rođenja. No kako bi autorica Razotkrivene Izide mogla pobijati Karmičku reinkarnaciju u dugim razdobljima koja variraju između 1.000 i 1.500 godina, kada je to temeljno vjerovanje buddhista i Hindusa?

PITALAC: Vi dakle u cijelosti odbacujete teorije spiritista i spiritualista?

TEOZOF: Ne u potpunosti, već samo u pogledu njihovih pojedinih temeljnih vjerovanja. Oba se pouzdaju u ono što im kažu njihovi „duhovi“, i oba se međusobno ne slažu upravo kao što se mi teozofi ne slažemo s njima. Jedna je istina; i kada čujemo da francuske sablasti propovijedaju o reinkarnaciji, a engleske je osporavaju i osuđuju, mi kažemo da i francuski i engleski „duhovi“ ne znaju o čemu govore. Poput spiritualista i spiritista i mi vjerujemo u postojanje „duhova“ ili nevidljivih bića obdarenih s više ili manje inteligencije. No, dok u našim naučavanjima njihovih vrsta i genera ima čitava vojska, naši protivnici ne priznaju nikakve osim ljudskih bestjelesnih „duhova“ koji su, prema našem saznanju, većinom kâmaločke ljuske.

PITALAC: Izgleda da ste Vi vrlo ogorčeni na „duhove“. Budući da ste mi rekli svoje razloge nevjerovanja u materijaliziranje i neposrednu komunikaciju na seansama s bestjelesnim duhovima – ili „duhovima preminulih“ – biste li mi rasvijetlili još jednu činjenicu? Zašto neki teozofi neumorno govore kako je opasno općenje s duhovima i medijstvo? Imaju li ikakav poseban razlog za to?

TEOZOF: Moramo tako pretpostaviti. Znam da ja moram. Zbog moje bliskosti preko pola stoljeća s tim nevidljivima, ali ipak i te kako opipljivim i nepobitnim „utjecajima“, od svjesnih elementala i polusvjesnih ljuski sve do potpuno neosjetljivih i neopisivih sablasti svih vrsta, zahtijevam određeno pravo na svoje stavove.

PITALAC: Možete li dati primjer ili primjere da pokažete zašto bi se ti postupci trebali smatrati opasnim?

TEOZOF: To zahtijeva više vremena nego što Vam mogu posvetiti. Svaki se uzrok mora suditi prema posljedicama koje izaziva. Pogledajte povijest spiritualizma u zadnjih pedeset godina, od njegove ponovne pojave u ovom stoljeću u Americi, i sami prosudite da li je svoje sljedbenike učinio boljim ili lošijima. Molim Vas da me razumijete. Ne govorim protiv istinskog spiritualizma, već protiv suvremenog pokreta pod tim nazivom i takozvane filozofije smišljene da objasni njegove fenomene.

PITALAC: Zar Vi uopće ne vjerujete u njihove fenomene?

TEOZOF: Zato što vjerujem u njih iz previše dobrog razloga i – izuzev nekih slučajeva namjerne prijevare – znam da su jednako istiniti koliko i da smo Vi i ja živi, čitavo moje biće buni se protiv njih. Još jednom, govorim samo o fizičkim, a ne o mentalnim ili čak psihičkim fenomenima. Slično privlači slično. Postoji mnoštvo umnih, čistih, dobrih ljudi koje osobno poznajem, a koji su proveli godine svojih života pod neposrednim vodstvom, pa čak i zaštitom visokih „duhova“, bilo bestjelesnih ili planetarnih. No te inteligencije nisu poput „Johna Kinga“ i „Ernesta“ koji se pojavljuju u sobama za seanse. Te inteligencije vode i nadziru smrtnike samo u rijetkim i iznimnim slučajevima u koje su namamljene i magnetski privučene karmičkom prošlošću individualnosti. Nije dovoljno sjediti „radi razvoja“ u namjeri da ih se privuče. To samo otvara vrata gomili dobrih, loših i neutralnih sablasti kojima medij postaje rob čitavog života. Prosvjedujem protiv takvog šarolikog medijstva i općenja s goblinima, a ne protiv duhovnog misticizma. Potonji je oplemenjujući i svet, dok je prvi iste prirode kao i fenomeni od prije dva stoljeća zbog kojih je toliko vračara i čarobnjaka bilo izloženo patnji.

Čitajte Glanvila i ostale pisce o temi vještičarenja i naći ćete opisane paralele za većinu, ako ne i za sve fizičke fenomene „spiritualizma“ devetnaestog stoljeća.

PITALAC: Hoćete reći da je sve to samo vještičarenje?

TEOZOF: Mislim da je sve to bavljenje preminulima, bilo ono svjesno ili nesvjesno, nekromancija i najopasniji postupak. Vjekovima prije Mojsija takvo prizivanje mrtvih kod inteligentnih naroda smatralo se grješnim i okrutnim budući da narušava spokoj duša i upliće se u evolucijski razvoj u viša stanja. Svekolika mudrost svih ranijih stoljeća uvijek je glasno osuđivala takav postupak. Na kraju ću reći ono što u posljednjih petnaest godina nikada ne propuštam ponoviti, ni usmeno ni pismeno: dok neki takozvani „duhovi“ ne znaju o čemu govore, ponavljajući poput papagaja ono što se nalazi u mozgu medija ili ostalih ljudi, ostali su mnogo opasniji i mogu čovjeka navesti samo na zlo. Te su činjenice očigledne same po sebi. Otiđite u spiritualističke krugove škole Allana Kordeca i naći ćete „duhove“ koji se zalažu za reinkarnaciju i govore poput rođenih rimokatolika. Obratite se „dragim preminulima“ u Engleskoj i Americi i čut ćete kako negiraju reinkarnaciju kroz vatru i vodu, optužujući one koji je naučavaju i podržavajući protestantske nazore. Svi Vaši najbolji, najmoćniji mediji patili su od tjelesnih i duševnih bolesti. Sjetite se tužnog kraja Charlesa Fostera koji je umro u utočištu kao mahniti luđak; Sladea epileptičara; Eglintona, sada najboljeg medija u Engleskoj, oboljelog od iste bolesti. Osvrnite se na život D. D. Homea, čovjeka čiji je um bio ispunjen ljutnjom i ogorčenošću, koji nikada nije imao lijepe riječi za osobu za koju je posumnjao da posjeduje psihičke moći i koji je klevetao svakog drugog medija do krajnosti. Taj Kalvin spiritualizma je godinama bolovao od teške bolesti kičme uzrokovane njegovim općenjem s „duhovima“, pa je umro kao potpuna ruina. Sjetite se i žalosne sudbine sirotog Washingtona Irvinga Bishopa. Upoznala sam ga u New Yorku kada je imao četrnaest godina i nesumnjivo je bio medij. Istina je da je jadnik pretekao svoje „duhove“ i nazvao ih „nesvjesnim mišićnim djelovanjem“, uz veliki gaudium* svih skupova visokoobrazovanih i znanstvenih budala i uz dodatak za svoj vlastiti džep. No, de mortuis nil nisi bonum; njegov je kraj bio žalostan. On je uporno skrivao svoje epileptičke napade – prvi i najjači simptom pravog medija – i tko zna je li bio mrtav ili u transu kada je provedeno ispitivanje da je mrtav. Njegovi rođaci su ustrajni da je bio živ, ako vjerujemo telegramima Reutera. Napokon, gledajte medije veterane, osnivače i pokretače suvremenog spiritualizma – sestre Fox. Nakon preko četrdeset godina općenja, „anđeli“ su ih doveli do toga da postanu neizlječivim pijandurama koje sada na javnim predavanjima svoje životno djelo i filozofiju proglašavaju prijevarom. Koja je to vrsta „duhova“ morala biti koja ih je poticala, pitam Vas?

PITALAC: Je li Vaš zaključak ispravan?

TEOZOF: Što biste Vi zaključili da najbolji učenici posebne škole pjevanja uslijed prevelikog naprezanja oštete grlo? Da metoda koju koristi nije bila dobra? Dakle, mislim da je zaključak u pogledu spiritualizma jednako pošten kada vidimo da su njegovi najbolji mediji postali žrtvama takve sudbine. Možemo samo reći: neka oni koji se zanimaju za to pitanje sude stablo spiritualizma prema njegovim plodovima i izvuku zaključak. Mi teozofi uvijek smo spiritualiste smatrali braćom koja imaju ista mistična nastojanja kao i mi, no oni su nas uvijek smatrali neprijateljima. Budući da posjedujemo stariju filozofiju, pokušali smo im pomoći i upozoriti ih, ali oni su nam uzvratili grdeći i klevećući nas i naše pobude na svaki mogući način. Usprkos tome, najbolji engleski spiritualisti kažu što i mi, kadgod ozbiljno raspravljaju o svom vjerovanju. Čujte „M.A. Oxonovo“ priznavanje te istine:

Spiritualisti su previše skloni isključivo se baviti miješanjem izvanjskih duhova u ovaj naš svijet i zanemariti snage inkarniranog duha. 

Zašto nas kleveću i grde zbog toga što kažemo upravo isto? Ubuduće ne želimo više imati ništa sa spiritualizmom. A sada, vratimo se reinkarnaciji.

 

(nastavit će se)

(Pripremili: Željko Ž. & Inga P.)