Ključ Teozofije – 1.dio

 29.03.2017

“Posvetila H.P.B. svim svojim učenicima, kako bi mogli učiti i podučavati.”

PREDGOVOR
Svrha ove knjige jasno je izražena njenim naslovom, `KLJUČ TEOZOFIJE`, i iziskuje tek nekoliko riječi objašnjenja. To nije potpun ili iscrpan udžbenik Teozofije, već samo ključ koji otključava vrata koja vode dubljem proučavanju. Ona skicira prostrane obrise Religijske Mudrosti i tumači njene temeljne principe, istodobno se suočavajući s primjedbama prosječnog zapadnog sugovornika i nastojeći predstaviti neuobičajene predodžbe u što jednostavnijem obliku i što jednostavnijim jezikom. Prezahtjevno bi bilo očekivati od knjige da se Teozofiju učini toliko razumljivom da čitatelj ne mora uložiti mentalni napor ; međutim, postoji nada da preostale nejasnoće pripadaju misaonoj a ne jezičnoj sferi, i to zbog njihove dubine, a ne zbrkanosti. Teozofija će nužno ostati zagonetkom duševno lijenima i tupima, jer, kako u mentalnom tako i u duhovnom svijetu, čovjek mora napredovati svojim vlastitim naporima. Pisac ne može razmišljati umjesto čitatelja, niti bi potonji bio u imalo boljem položaju kada bi takvo posredovanje i bilo moguće. Potreba za takvim izlaganjem dugo se osjećala među onima koji su se zanimali za Teozofsko društvo i njegov rad. Time postoji nada da će se mnogima čija je pažnja doduše probuđena, ali su još uvijek više zbunjeni nego uvjereni, pružiti informacije po mogućnosti neopterećene tehničkim detaljima.

Pozornost je posvećena razlikovanju istinitog od lažnoga u duhovnim učenjima, kao što je to život nakon smrti i prikazivanje istinske prirode spiritističkih pojava. Ranija slična objašnjenja navukla su mnogo ljutnje na predanu piščevu glavu. Spiritisti, poput mnogih drugih, prije vjeruju u ono što je ugodno, nego u ono što je istinito te postaju vrlo ljuti na nekoga tko narušava ugodnu varku. Posljednjih je godina Teozofija bila meta svih otrovnih strelica spiritizma kao da su posjednici poluistine osjećali više neprijateljstva prema posjednicima cjelokupne istine nego oni kojima je ona nepoznata.

Autor se želi srdačno zahvaliti mnogim teozofima koji su slali svoje prijedloge i pitanja, ili su na drugi način pomogli tijekom pisanja ove knjige. Ovo će im djelo biti još korisnije pomagalo što će im biti najveća nagrada.

H.P. Blavatsky, 1889

 

TEOZOFIJA I TEOZOFSKO DRUŠTVO
ZNAČENJE NAZIVA
PITALAC: Teozofija i njena učenja obično se smatraju religijom novog doba. Da li je ona religija?

TEOZOF: Nije. Teozofija je Božansko Znanje ili Znanost.

PITALAC: Koje je pravo značenje tog izraza?

TEOZOF: `Božanska Mudrost`, Teozofija ili Mudrost bogova, kao što je teogonija rodoslovlje bogova. Riječ theos na grčkom znači bog, jedno od božanskih bića, svakako ne `Bog` u smislu u kojem tu riječ svakodnevno koristimo. Zato, to nije `Mudrost Boga`, kako neki prevode, već Božanska Mudrost, kakvu posjeduju bogovi. Izraz je star mnogo tisuća godina.

PITALAC: Koje je podrijetlo riječi?

TEOZOF: Dolazi nam od aleksandrijskih filozofa nazvanih ljubiteljima istine, filaletejima, od phil, `ljubitelj` i aletheia, `istina`. Naziv Teozofija datira iz trećeg stoljeća naše ere, i počinje s Ammoniusom Saccasom i njegovim učenicima, koji su utemeljili Eklektički teozofski sustav.

(Nazvani i analogetičarima. Kao što je pojasnio prof. Alex Wilder, F. T. D., u svojoj `Eklektičkoj filozofiji` (`Eclectic Philosophy`), oni su tako nazvani zbog svoje prakse tumačenja svih svetih legendi i predaja, mitova i misterija, pomoću pravila i principa analogije i podudarnosti: tako su događaje iz vanjskog svijeta smatrali izražajima operacija i iskustava ljudske duše. Također su ih proglasili neoplatoničarima. Premda se Teozofiju ili Eklektički teozofski sustav uglavnom smješta u treće stoljeće, njen je početak, ako se može vjerovati Diogenesu Laertiusu, još mnogo raniji, jer se ovaj sustav pripisuje egipatskom svećeniku Pot-Amunu, koji je živio u ranim danima ptolomejske dinastije. Isti nam autor kazuje kako je taj naziv koptski i odnosi se na posvećenika Amunu, Bogu Mudrosti. Teozofija je inačica Brahma-Vidyi, Božanskom znanju.)

PITALAC: Koji je bio cilj tog sustava?

TEOZOF: Prvenstveni, da svojim učenicima i svima onima koji su bili `ljubitelji istine` prenese određene velike moralne istine. Odavle krilatica Teozofskog društva; `Nema religije iznad istine.`

(Eklektička je Teozofija bila podjeljena na tri kategorije: (1) Vjerovanje u jedno apsolutno, neshvatljivo i vrhovno Božanstvo ili bezgranični bitak koji je temelj cjelokupne prirode i svega što jest, vidljivog i nevidljivog. (2) Vjerovanje u čovjekovu vječnu, besmrtnu prirodu, budući da je ona isijavanje Sveopće Duše, istovjetne je biti. (3) Teurgija ili `božansko djelo` ili stvaranje djela božjih; od theoi, `bogovi`, i ergein, `djelovati`. Izraz je vrlo star, ali pošto pripada rječniku MISTERIJA, nije bio u široj upotrebi. To je bilo mističko vjerovanje, praktično dokazano od iniciranih adepata i svećenika, po kojem ako čovjek postane čist kao prosvijetljena bića, tj. vraćanjem svojoj prvobitnoj čistoj prirodi, mogao bi pokrenuti bogove da mu prenesu božanske misterije i čak prouzročiti da mu oni povremeno postanu vidljivi, subjektivno ili objektivno. Bio je to transcendentalni aspekt onog što se sada naziva spiritualizam, ali pošto ga je masa zlorabila i pogrešno tumačila, smatralo se nekom vrstom nekromancije i bilo zabranjeno. Iskrivljena praksa Jamblikusove teurgije, još se uvijek održala u magijskim ceremonijama nekih modernih kabalista. Moderna Teozofija izbjegava i odbacije ove obadvije vrste magije i nekromancije smatrajući ih vrlo opasnim. Stvarna božanska teurgija zahtijeva gotovo nadljudsku čistoću i svetost života; u protivnom ona degenerira u fenomen medijstva ili u crnu magiju. Izravni učenici Ammoniusa Saccasa, nazivani theodidaktosima, `božja misao`, kao što su bili Plotin i njegov sljedbenik Porfirije, odbacili su teurgiju, da bi je na kraju uskladili posredstvom Jamblikusa, koji je napisao djelo o njenom učinku naslovljeno `De Mysteriis`, pod imenom svog vlastitog učitelja, glasovitog egipatskog svećenika zvanog Abammon. Ammonius Saccas je bio sin roditelja koji su bili kršćani i odbijen dogmatičnom duhovnošću kršćanstva još od djetinjstva, postao je neoplatoničar, te poput J. Bohmea i drugih velikih vidjelaca i mistika, govorio kako mu se Božanska Mudrost objavila u snovima i prikazanjima. Otuda njegovo ime Teodidaktos. Odlučio je pomiriti sve religijske sustave i dokazujući njihov isti izvor uspostaviti jedno jedinstveno vjerovanje temeljeno na moralu. Njegov je život bio tako bezgrešan i čist, njegovo učenje tako duboko i opsežno, da je nekolicina crkvenih otaca bila njegovim tajnim učenicima. Clemens Alexandrinus govori o njemu vrlo pohvalno. Plotin, `Sv. Ivan` po Ammoniusu, je također bio općepriznat i poštovan čovjek , najdubljeg učenja i poštenja. Kao tridesetdevetogodišnjak pratio je rimskoga cara Gordijana i njegovu vojsku prema Istoku, kako bi primio poduku baktrijskih i indijskih mudraca. Imao je filozofsku školu u Rimu. Porfirije, njegov učenik, koji se zapravo zvao Malek (helenizirani Židov), prikupio je sve rukopise svoga učitelja. Porfirije koji je i sam bio veliki pisac, dao je alegorijsko tumačenje nekih dijelova Homerovih rukopisa. Sustav meditacije koji su filaleteji primjenjivali bila je ekstaza, sustav srodan indijskoj yogi. Sve što se zna o Eklektičkoj školi ože se zahvaliti Origenu, Longinu i Plotinu, Ammoniusovim neposrednim učenicima (Usporedi: Eklektička filozofija A. Wildera))

Glavni cilj osnivača Eklektičke teozofske škole bio je jedan od tri cilja suvremenog nasljednika, Teozofskog društva, naime, uskladiti sve religije, sekte i narode jedinstvenim sustavom etike utemeljenim na vječnim Istinama.

PITALAC: Čime možeš dokazati kako ovo nije nemogući san, i kako su sve svjetske religije utemeljene na jednoj te istoj Istini?

TEOZOF: Njihovim usporednim proučavanjem i analizom. `Religijska Mudrost` bila je jedinstvena u antici. Identičnost primitivnih religijskih filozofija dokazuje se činjenicom da su inicirani poučavani istim učenjima u MISTERIJAMA, instituciji koja je bila sveopća. `Svi stari obredi pokazuju da je jedinstvena Teozofija bila prisutna i prije njih. Ključ koji otvara jednom, mora otvoriti i svaki slijedeći puta; u protivnom nije pravi ključ.` (Eklektička filozofija)

 

POLITIKA TEOZOFSKOG DRUŠTVA
PITALAC: U Ammoniusovo vrijeme postojalo je nekoliko velikih antičkih religija, a u samom Egiptu i Palestini mnogobrojne sekte. Kako ih je on mogao uskladiti?

TEOZOF: Čineći ono što mi sada ponovo pokušavamo učiniti. Neoplatoničari su bili vrlo rasprostranjeni i pripadali različitim religijskim filozofijama poput naših Teozofa.

(Pod Philadelphusom judaizam se utemeljio u Aleksandriji, i odmah su grčki učitelji postali opasnim suparnicima babilonskom Zboru rabija. Kao što to autor `Eklektičke filozofije` vrlo primjereno primjećuje: `Tijekom tog razdoblja budistički, vedantski i magijski sustavi izlagani su zajedno s grčkim filozofijama. Nije neobično što su misaoni ljudi smatrali kako svađe moraju prestati, te razmatrali mogućnost izvođenja jednog usklađenog sustava iz tih različitih učenja… Panaenus, Atenagora i Klement bili su temeljito upućeni u platonsku filozofiju i razumjeli njeno suštinsko jedinstvo s istočnjačkim sustavima.`)

U to je vrijeme Židov Aristobulus tvrdio kako je Aristotelova etika predstavljala ezoterička učenja Mojsijevog zakona. Philo Judaeus je težio usklađivanju Pentàteuha s pitagorejskom i platonskom filozofijom; a Josephus je dokazao kako su karmelski Esseni zapravo bili imitatori i sljedbenici egipatskih Terapeuta (iscjelitelji). Tako je i u naše vrijeme. Mi možemo dokazati pravac propadanja svake religije, kršćanske i svake druge do manjih sljedbi. Sljedbe su izdanci ili ogranci koji se izdvajaju od veće grane, ali i izdanci i grane rastu iz jednoga debla, RELIGIJSKE MUDROSTI. Dokazivanje toga bio je cilj Ammoniusa, koji je težio navesti pogane i kršćane, Židove i idolopoklonike, da odbace međusobne svađe i sukobe i zapamte samo to kako svi oni posjeduju jednu te istu Istinu u različitom ruhu, te kako su svi djeca zajedničke majke. To je isti cilj koji ima i Teozofija.

(Mosheim kaže o Ammoniusu: `Shvaćajući kako nisu samo grčki filozofi, već i svih drugih barbarskih naroda bili savršeno suglasni sa svim drugima u bitnim točkama, sebi je stavio u zadaću izložiti tisuću vjerskih postavki svih tih različitih sekti, kako bi dokazao da sve potječu iz jednog istog izvora i kako sve teže jednom istom zaključku.` Ako autor napisa o Ammoniusu u `Edinburškoj enciklopediji` zna o čemu govori, tada opisuje suvremene Teozofe, njihova vjerovanja i njihov o djelovanje, jer govoreći o Teodidaktosu navodi: `On je prihvatio učenja koja su bila općenito prihvaćena u Egiptu (indijska su bile ezoterička), koja se odnose na Svemir i Boga, za koje smatra kako čine jednu veliku cjelinu; i koja se odnose na vječnost svijeta… te je uspostavio sustav moralne discipline koji je ljudima općenito dopustio življenje u skladu s važećim zakonima svoje zemlje i prirodnim okolnostima, ali to je od Mudrih zahtjevalo uzdizanje njihovih umova kontemplacijom.`)

PITALAC: Na čemu se temelji vaše izlaganje o aleksandrijskim Teozofima?

TEOZOF: Skoro nebrojenim poznatim piscima. Mosheim, jedan od njih, kaže:

`Ammonius je smatrao kako je vjerovanje mase išlo rukom pod ruku s filozofijom i s njom dijelilo sudbinu zatrovanu i pomračenu običnim ljudskim mišljenjem, praznovjerjem i lažima te kako se stoga mora vratiti svojoj izvornoj čistoći i razvijati se na filozofskim principima; sve što je Krist imao u vidu je ponovna uspostava i obnova prvobitne čistoće antičke Mudrosti; smanjiti toliko prisutno praznovjerje, te djelomično ispraviti i izbrisati razne pogreške prisutne u različitim narodnim vjerovanjima.`

To je ponovo upravo ono što govore suvremeni Teozofi. No dok su provođenje politike tog velikog filaleteja podupirala i pomagala dvojica crkvenih otaca, Klement i Atenagora, svi učeni rabiji iz Sinagoge, Akademije i Sjemeništa i dok je on poučavao zajedničkom učenju sve, mi, nastavljači tog istog njegovog pravca, nismo primili priznanje, već upravo suprotno, pokude i progon. Tako se pokazalo kako su ljudi prije 1.500 godina bili tolerantniji nego što su u ovom prosvijećenom stoljeću.

PITALAC: Da li je Ammonius bio ohrabren i podržan od strane Crkve pošto je, usprkos svoje hereze, poučavao kršćanstvu i sam bio kršćanin?

TEOZOF: Niti slučajno. On je bio rođen kao kršćanin, ali nikada nije prihvatio crkveno kršćanstvo. Kao što je isti pisac rekao o njemu:

`On je, međutim iznosio svoje pouke u skladu s prastarim Hermesovim stupovima, od prije poznatih Platonu i Pitagori, koji su na njima utemeljili svoju filozofiju. Nalazeći isto to u predgovoru evanđelja po Sv. Ivanu, ispravno je pretpostavio kako je Isusova namjera bila obnoviti veliko učenje o Mudrosti u njegovoj izvornoj čistoći. Biblijske priče i priče o bogovima smatrao je slikovitim alegorijama Istine ili bajkama koje treba odbaciti.` Dapače, kao što je navedeno u Edinburškoj enciklopediji, `on je potvrdio kako je Isus Krist bio istaknuti čovjek i `božji prijatelj`, ali je iznio kako nije bila njegova zamisao potpuno ukinuti obožavanje demona (bogova), te kako je njegova jedina namjera bila pročistiti prastaru religiju.`

 

EZOTERIČKA RELIGIJSKA MUDROST KROZ SVA RAZDOBLJA
PITALAC: Pošto Ammonius nikada nije ostavio pisani trag, kako netko može biti toliko siguran u njegova učenja?

TEOZOF: Nisu ni Buddha, Pitagora, Konfucije, Orfej, Sokrat, a čak niti Isus za sobom ostavili bilo što napisano. Većina njih povijesne su osobe, a sva njihova učenja su preživjela. Svi Ammoniusovi učenici (među kojima Origen i Herennius) zapisali su rasprave i objasnili njegovu etiku. Nedvojbeno je kako su ti spisi povijesni koliko i apostolski, ako ne i više. Pored toga, njegovi učenici, Origen, Plotin i Longin (savjetnik čuvene kraljice Zenòbije), ostavili su opsežne zapise o filaletejskom sustavu, o svemu do sada, jer je njihov javni vjerski poziv bio poznat, zbog čega je škola bila podjeljena na egzoterička i ezoterička učenja.

PITALAC: Kako su ta posljednja načela dosegnula do našeg vremena, budući da smatrate kako je ono što je nazvano RELIGIJSKOM MUDROŠĆU bilo ezoteričko?

TEOZOF: RELIGIJSKA MUDROST je uvijek bila jedna i bivajući posljednjom riječju mogućeg ljudskog znanja, bila je zbog toga pažljivo sačuvana. Prethodila je dugo vremena aleksandrijskim Teozofima, dosegnula suvremenu i nadživjet će svaku drugu religiju i filozofiju.

PITALAC: Gdje i tko ju je tako sačuvao?

TEOZOF: Među iniciranim svih zemalja, među iskrenim tragateljima za Istinom, njihovim učenicima, i u onim dijelovima svijeta gdje su takve vrijednosti oduvijek bile najviše cijenjene i slijeđene: u Indiji, Središnjoj Aziji i Perziji.

PITALAC: Da li mi možete pružiti neke dokaze o njihovoj ezoterici?

TEOZOF: Najbolji dokaz koji možete imati o toj činjenici je taj što se svaki prastari religijski ili radije filozofski kult sastojao od ezoteričkog ili tajnog učenja i egzoteričkog (vanjskog, javnog) služenja. Pored toga poznata je činjenica kako su prastare MISTERIJE, uključujući svaki narod, sadržavale `veće` (tajne) i `manje` (javne) MISTERIJE, primjerice u glasovitim svečanostima u Grčkoj nazvanim Eleusinijskim. Od hijerofanata iz Samotrake u Egiptu i iniciranih brahmana u Indiji, od davnina sve do kasnijih hebrejskih rabina, svi su zbog straha od profaniranja sačuvali svoja stvarna bona fide tajna vjerovanja. Židovski su rabini svoje svjetovne religijske obrede zvali Mercavah (vanjsko tijelo), `posrednikom` ili pokrovom koji sadrži skrivenu dušu, tj. njihovo najtajnije znanje. Niti u jednom prastarom narodu nikada nisu preko svećenika masama prenošene njegove stvarne filozofske tajne, već su im dodijeljene samo ljuske. Sjeverni buddhizam ima `većeg` i `manjeg` posrednika, poznate kao Mahayana, ezoteričku, i Hinayana, egzoteričku školu. Ne možete ih kriviti zbog takve tajanstvenosti, jer ni vi sami zasigurno ne biste razmišljali o hranjenju svog stada ovaca učenim disertacijama iz botanike umjesto travom. Pitagora je svoju Gnozu nazvao `znanjem o stvarima kakve jesu` ili e gnosis ton onton i sačuvao to znanje samo za svoje zavjetovane učenike: za one koji mogu probaviti takvu mentalnu hranu i osjetiti se zadovoljnima; a njih je obvezao na šutnju i tajnost. Okultna abeceda i tajne šifre razvijene su od hijeroglifskog pisma starog Egipta, tajne koju su u ono davno vrijeme posjedovali samo hijerogramatičari ili inicirani egipatski svećenici. Ammonius Saccas je, kako nam kazuju bibliografi, obvezao svoje učenike prisegom neodavanja njegovaih viših učenja, osim onima koji su već upućeni u prethodno znanje i koji su također bili obvezani prisegom. Konačno, ne nalazimo li isto to u ranom kršćanstvu, među gnosticima, a isto tako i u Kristovim učenjima? Nije li i on govorio masama u parabolama koje su imale dvojako značenje, a razloge objasnio samo svojim učenicima? `Vama je`, kazivao je, `dano da znate misterije Kraljevstva Nebeskoga, ali onima vani sve su te stvari rečene u parabolama` (Marko IV. 11). `Esseni Judeje i Karmela stvorili su slične razlike, dijeleći svoje sljedbenike na neofite, braću i savršene, ili inicirane` (Eklekt. fil.). Primjeri toga mogu se navesti za svaku zemlju.

PITALAC: Možete li steći `Tajnu Mudrost` jednostavno putem studija? Enciklopedije lijepo definiraju Teozofiju više kao, primjerice Websterov rječnik, `tobožnje općenje s Bogom i nadmoćnijim duhovima, te posljedicom stjecanja nadljudskog znanja fizičkim sredstvima i kemijskim postupcima.` Da li je to tako?

TEOZOF: Mislim da nije. Ne postoji leksikograf sposoban objasniti, sebi ili drugima, kako se nadljudsko znanje može steći fizičkim ili kemijskim postupcima. Da je Webster rekao `metafizičkim i alkemijskim postupcima`, definicija bi bila približno točna: ovakva kakva je, ona je apsurdna. Prastari su Teozofi tvrdili, a tako čine i suvremeni, kako se neograničeno ne može spoznati pomoću ograničenog, tj. osjetiti ograničenim jastvom, ali su tvrdili da se s božanskom biti može komunicirati pomoću višeg Duhovnog Jastva u ekstatičnom stanju. To se stanje teško može postići, poput hipnoze, `pomoću fizičkih i kemijskih sredstava.`

PITALAC: Kako vi to objašnjavate?

TEOZOF: Stvarnu ekstazu Plotin je definirao kao `oslobođenje uma od njegove ograničene svijesti, postajući jednim i poistovjećenim s beskonačnim.` To je najviše stanje, kaže prof. Wilder, ali nije trajno, a postiglo ga je tek vrlo vrlo malo njih. Dapače, istovjetno je sa stanjem koje je u Indiji poznato kao samadhi. Kasnije su ga primjenjivali yogiji, koji su to olakšavali fizički velikim odricanjem od hrane i pića, te mentalno pomoću neprekidnog nastojanja ka čistoći i uzdizanju uma. Meditacija je tiha i neizgovorena molitva, ili, kako se izrazio Platon: `gorljivo okretanje duše prema Bogu bez zahtijevanja nekog posebnog dobra [kao kod uobičajenog značenja molitve], već zbog dobra samog, zbog sveopćeg Najvišeg Dobra [kojega smo mi dio na zemlji, i iz čije biti smo svi mi nastali]. Platon dodaje: `ostani tih u prisutnosti božanstava, sve dok ne uklone tamu ispred tvojih očiju i daju ti vidjeti pomoću svjetla koje istječe iz njih, ne ono što se čini dobrim, već ono što je u svojoj biti dobro.`

(To je ono što učeni autor `Eklektičke filozofije`, prof. A. Wilder, F. T. D., opisuje kao `duhovnu fotografiju`: `Duša je kamera u kojoj su činjenice i događaji, budućnost, prošlost i sadašnjost jednako prisutne; i um ih postaje svjestan. Izvan našeg svakodnevnog svijeta ograničenja, sve je jedan dan ili stanje, prošlost i budućnost sadržani u sadašnjosti.` … [Smrt je zadnja zemaljska ekstaza.] Nakon toga duša je oslobođena tjelesnih ograničenja, a njen je plemenitiji dio sjedinjen s višom prirodom i postaje sudionik u Mudrosti i naprednijem znanju viših bića.` Istinska je Teozofija, za mistike, stanje koje Apollonius od Tyane ovako opisao: `Mogu vidjeti sadašnjost i budućnost kao u čistom zrcalu. Mudraci ne moraju čekati isparenja zemlje i zagađenje zraka kako bi predvidjeli [događaje] … Theoi, ili bogovi, vide budućnost; običan čovjek sadašnjost; mudraci ono što će se dogoditi.` `Teozofija Mudraca` o kojoj on govori, primjereno je izražena tvrdnjom: `Kraljevstvo božje je u nama.`)

PITALAC: Onda Teozofija nije, kako neki smatraju, novo-smišljena prijevara?

TEOZOF: Samo neznalice mogu tako gledati na nju. Ona je po svojim učenjima i etici, ako ne po svom nazivu, stara koliko i ovaj svijet, a također je najopsežnija i najviše katolička od svih sustava.

PITALAC: Kako je onda Teozofija ostala tako nepoznatom narodima zapadne polutke? Zašto bi ona trebala biti zapečaćena knjiga za rase koje se smatraju najkulturnijim i najnaprednijim?

TEOZOF: Vjerujemo kako su davno postojali kulturniji narodi i zasigurno duhovno `razvijeniji` od nas. No, postoji više razloga tog dobrovoljnog neznanja. Jedan od njih Sv. Pavao je otkrio kulturnim Atenjanima – tijekom mnogo vjekova gubljenje stvarnog duhovnog uvida, pa čak i zanimanja, zahvaljujući njihovoj prevelikoj predanosti osjetilnim stvarima i njihovom dugom robovanju mrtvom slovu dogmatizma i rituala. No najjači razlog tomu leži u činjenici što je stvarna Teozofija uvijek bila čuvana u tajnosti.

PITALAC: Predočili ste dokaze postojanja takve tajnosti, ali koji je bio stvarni razlog tomu?

TEOZOF: Razlozi su tomu bili slijedeći: Prvi, izopačenost prosječne ljudske prirode i njena sebičnost koja uvijek teži zadovoljavanju osobnih želja na štetu bližnjih i najbliskijih srodnika. Takvim ljudima nikada neće biti povjerene božanske tajne. Drugi, njihova nepouzdanost očuvanja svetog i božanskog znanja od oskvrnuća, koja je dovela do iskrivljavanja većine uzvišenih Istina i simbola, te postupnog preinačivanja duhovnih stvari u antropomorfne, konkretne, odbojne predodžbe, drugim riječima, do srozavanja božanske ideje i idolopoklonstva.

02.04.2017

TEOZOFIJA NIJE BUDDHIZAM
PITALAC: Često ste govorili o `Ezoteričkim buddhistima`. Jeste li onda svi vi sljedbenici Gautama Buddhe?

TEOZOF: Ništa više nego što su svi glazbenici sljedbenici Wagnera. Neki od nas su po vjerskoj pripadnosti buddhisti, no ipak je među nama mnogo više hindusa i brahmana, te više Europljana i Amerikanaca kršćana po rođenju, nego obraćenih buddhista. Pogreška se pojavila zbog nerazumijevanja stvarnog značenja naslova izvrsnog djela g. Sinnetta `Ezoterički buddhizam` (`Esoteric Buddhism`), kod kojeg posljednju riječ treba pisati s jednim, umjesto s dva slova d, kako bi tada izraz Budhism označavao ono što je bila namjera, ništa više nego `Mudrost` (bodha, bodhi, `inteligencija`, `mudrost`) umjesto buddhizam, Gautaminu religijsku filozofiju. Teozofija je, kako je već rečeno, RELIGIJSKA MUDROST.

PITALAC: Koja je razlika između buddhizma, religije koju je utemeljio Princ od Kapilavastua, i Budhizma, `Mudrosti`, za koju kažete kako je sinonim za Teozofiju?

TEOZOF: Upravo ona ista razlika koja postoji između Kristovih tajnih učenja, nazvanih `Misterijama Kraljevstva Nebeskog` i kasnijih rituala i dogmatske teologije crkava i sekta. Buddha znači `prosvijetljeni` od bodha ili razumjevanje, Mudrost. To predstavlja temelj ezoteričkih učenja koje je Gautama prenio samo svojim izabranim Arhatima.

PITALAC: Ali neki orijentalisti negiraju da je Buddha ikada poučavao bilo kakvom ezoteričkom učenju.

TEOZOF: Oni isto tako mogu negirati da priroda ima nekih skrivenih tajni za znanstvenike. Kasnije ću to potkrijepiti Buddhinim razgovorom s njegovim učenikom Anandom. Njegova ezoterička učenja bila su jednostavno Gupta Vidya (tajno znanje) prastarih brahmana, ključ koji su njihovi suvremeni nasljednici, s nekoliko iznimki, potpuno izgubili. I ta je Vidya postala ono što je sada poznato kao unutarnje učenje Mahayana škole sjevernog buddhizma. Oni koji to negiraju jednostavno su neznalice koje svojataju orijentalizam. Savjetujem vam da pročitate `Kineski buddhizam` (`Chinese Buddhism`) g. Edkinsa, posebno poglavlje o egzoteričkim i ezoteričkim školama i učenjima, i onda usporedite svjedočanstva svekolikog prastarog svijeta o tome.

PITALAC: Ali nije li teozofska etika ista ona kojoj je poučavao Buddha?

TEOZOF: Nedvojbeno, jer je ta etika duša Religijske Mudrosti i jednom je bila zajednička svojina inicijata svih naroda. Ali Buddha je prvi koji je uključio ovu uzvišenu etiku u svoje javne pouke i učinio je temeljem i vrlo bitnom za svoj javni sustav. U tome počiva golema razlika između egzoteričkog buddhizma i svake druge religije. Dok su u drugim religijama ritual i dogma zauzimali prvo i najvažnije mjesto, u buddhizmu je etika oduvijek bila ono na čemu se nastojalo. To je razlog sličnosti, gotovo identičnosti, teozofske etike i etike Buddhine religije.

PITALAC: Postoje li i neke velike razlike?

TEOZOF: Velika razlika između Teozofije i egzoteričkog buddhizma je što buddhizam, predstavljen Južnom Crkvom potpuno negira: (a) postojanje bilo kakvog božanstva i (b) bilo kakav svjestan posmrtni život ili čak bilo kakvu samosvjesnu preživljavajuću čovjekovu individualnost. Takvo je barem učenje sijamske sljedbe, koju se sada smatra najčišćim oblikom egzoteričkog buddhizma. A to je tako, ako se pozovemo samo na Buddhino javno učenje; razlog takvoj šutljivosti o njegovoj ulozi dat ću kasnije. Ali škole Južne buddhističke crkve, utemeljene u onim zemljama u koje su se njihovi inicirani Arhati povukli nakon Učiteljeve smrti, poučavaju svemu što je sada nazvano teozofskim učenjima, pošto su njegovali dio znanja inicijata, dokazujući tako kako je istina žrtvovana za mrtvo slovo previše gorljivog ortodoksnog buddhizma. Ali ma koliko to učenje bilo veličanstvenije i plemenitije, više filozofsko i više znanstveno čak i kao mrtvo slovo od učenja bilo koje druge crkve ili religije, Teozofija ipak nije buddhizam.

03.04.2017

EGZOTERIČKA I EZOTERIČKA TEOZOFIJA
ŠTO NIJE SUVREMENO TEOZOFSKO DRUŠTVO
PITALAC: Vaša učenja nisu, dakle, obnova buddhizma, a niti su u cijelosti kopija neoplatonske Teozofije?

TEOZOF: Nisu. No na takva pitanja ne mogu vam dati bolji odgovor od navoda iz rasprave dr. J. D. Bucka, F.T.D., o «Teozofiji», prije Teozofskog kongresa u Chichagu, Illinos, SAD. (u travnju 1889.). Niti jedan živi teozof nije bolje izrazio i razumio stvarnu bit Teozofije od našeg poštovanog prijatelja dr. Bucka:

Teozofsko je društvo ustrojeno sa svrhom da se javno objave teozofska učenja i promiče teozofski način života. Sadašnje Teozofsko društvo nije prvo društvo te vrste. Posjedujem izdanje naslovljeno: Teozofske rasprave Philadelphijskog društva, objavljeno u Londonu 1697.; te još jedno sljedećeg naslova: Uvod u Teozofiju; ili «Znanje o Misteriji Krista; tj. o Božanstvu, Prirodi i živim bićima, uključujući filozofiju o svim djelatnim životnim snagama, magijskim i duhovnim, oblikujući praktični vodič prema najuzvišenijoj čistoći, svetosti i evanđeoskom savršenstvu; kao i prema postignuću božanske predodžbe i svetih anđeoskih umjetnosti, snaga i ostalih preduvjeta preporoda»; objavljeno u Londonu 1855. Navodim posvetu tog izdanja:

«Studentima sveučilišta, koledža i kršćanskih škola: profesorima metafizičkih, mehaničkih i prirodnih znanosti svih oblika: muškarcima i ženama koji se općenito bave obrazovanjem na polju osnova općeprihvaćene vjere: deistima, arijanistima, unitaristima, svedenborgovcima i drugima nepotpunih i neosnovanih vjerovanja, racionalistima i skepticima svih vrsta: pravovjernim i prosvijetljenim muslimanima, židovima i istočnim vjerskim patrijarsima: no posebno propovjednicima i misionarima evanđelja, bilo među barbarskim ili prosvijećenim narodima, ovaj je uvod u Teozofiju ili nauku o uzroku i misteriji svih stvari najponiznije i najsrdačnije posvećen.»

Naredne godine (1856.) objavljeno je još jedno izdanje kraljevskog oktavo formata od 600 stranica, dijamantnog tipa, Teozofski zbornik. To posljednje izdanje objavljeno je u samo 500 primjeraka za besplatnu podjelu knjižnicama i sveučilištima. Te su ranije radnje, kojih je bilo mnogojbile , bile pokrenute u okrilju crkve od strane osoba velike pobožnosti i ozbiljnosti, te neokaljanog karaktera. Svi ti spisi bili su uobičajenog oblika, uz korištenje kršćanskih izraza i poput napisa uglednog visokog svećenika Williama Lawa, koja običan čitatelj može prepoznati samo zbog njihove velike ozbiljnosti i pobožnosti. Bili su to tek pokušaji da se dobiju i objasne dublja značenja i izvorni smisao kršćanskih rukopisa, te objasni i opširno prikaže teozofski način života. Ti su radovi ubrzo zaboravljeni i sada većinom nepoznati. Težili su reformiranju svećenstva i obnovi istinske pobožnosti, te nisu nikada bili dobrodošli. Već je sama riječ «hereza» bila dovoljna da ih se pokopa kao sve takve utopije. U vrijeme reforme John Reuchlin je sličnim pokušajem postigao isti učinak, premda je bio Lutherov blizak i pouzdan prijatelj. Pravovjernost nikada nije željela biti upućena i prosvijećena. Tim je reformatorima bilo priopćeno, kao što je to Festus uputio Pavla, da ih je pretjerano učenje učinilo ludima, te da bi daljnje kretanje u tom smjeru bilo opasno. Izbjegavanje pretjerane rječitosti djelomično je bila stvar načina života i obrazovanja tih pisaca, a djelomično su ti spisi zbog vjerskog obuzdavanja putem svjetovne moći te prodiranja do srži stvari bili teozofski u najstrožem smislu riječi i odnosili su se samo na čovjekovo znanje o svojoj vlastitoj prirodi i na viši život duše. Sadašnji teozofski pokret ponekad se proglašavao pokušajem da se kršćanstvo preobrazi u buddhizam, što jednostavno znači da je riječ «hereza» izgubila svoju stravičnost i svoju moć. Pojedinci svakog razdoblja više su ili manje jasno shvatili teozofska učenja i ugradili ih u svoje živote. Ta učenja ne pripadaju isključivo niti jednoj religiji i nisu ograničena na neko društvo ili vrijeme. Ona su pravo koje svaka ljudska duša stječe svojim rođenjem. Ispravno vjerovanje je stvar koju svaki pojedinac mora izgraditi u skladu sa svojom prirodom i potrebama, te različitim iskustvom. To može objasniti zašto oni koji Teozofiju smatraju novom religijom uzaludno tragaju za njenim vjerovanjem i obredima. Njeno je vjerovanje odanost Istini, a obred «štovanje istine samom njenom primjenom».

Po raznolikosti mišljenja i proizvoljnih tumačenja Teozofskog društva vidi se kako se načela Sveopćeg Bratstva slabo razumiju među masom čovječanstva i kako se rijetko prepoznaje njihova transcendentalna važnost. To je Društvo utemeljeno na tom jedinstvenom načelu suštinskog Bratstva Ljudi, kao što je ovdje ukratko izneseno i nepotpuno obrazloženo. Društvo je bilo napadnuto kao buddhističko i protukršćansko, kao da to dvoje može ići zajedno, budući da i buddhizam i kršćanstvo, kako su obrazložili njihovi nadahnuti osnivači, smatraju bratstvo suštinom učenja i života. Teozofiju se isto tako smatralo nečim novim pod suncem ili u najboljem slučaju starim misticizmom prerušenim pod novim imenom. Kako je istina da su mnoga društva koja su nosila razne nazive utemeljena na principima altruizma ili suštinskog bratstva i tim principima ujedinjena radi potpore, istina je i da su mnoga nazvana teozofskim, s istim principima i ciljevima koje ima sadašnje Društvo tog naziva. Kod tih je društava suštinsko učenje bilo isto, a sve ostalo sporedno, premda to ne osporava činjenicu da su mnoge osobe privučene tek sporednim, a zanemaruju ili odbacuju suštinsko.

Nema boljeg i jasnijeg odgovora koji bi se mogao dati na vaša pitanja od ovoga koji je dao jedan od naših najuglednijih i najozbiljnijih teozofa.

PITALAC: Kojem sustavu, osim buddhističke etike, dajete dakle prednost ili ga slijedite?

TEOZOF: Niti jednom i svima. Ne pridržavamo se posebno niti jedne vjere, niti jedne filozofije: probiremo ono što je dobro u svakoj. Ali, ovdje se ponovo mora naglasiti da je Teozofija poput svih drevnih sustava podijeljena na egzoterički i ezoterički dio.

PITALAC: U čemu je razlika?

TEOZOF: Članovi Teozofskog društva općenito mogu ispovijedati koju god žele religiju ili filozofiju, ili niti jednu ako tako odluče, pod uvjetom da se zalažu i da su spremni provoditi jedan ili više od tri cilja Udruge. Društvo je filantropsko i znanstveno tijelo za promicanje ideje bratstva na praktičnom umjesto na teorijskom području. Pripadnici mogu biti kršćani ili muslimani, židovi ili parsi, budisti ili brahmani, spiritualisti ili materijalisti – to nije važno; ali svaki član mora biti filantrop ili učenik, proučavatelj Arijske ili druge stare književnosti ili izučavatelj psihičkog. Ukratko, ako može, on treba pomoći u postizanju barem jednog cilja programa. U protivnom on nema razloga postati pripadnikom. Takav je veći dio egzoteričkog društva, koji je sastavljen od «pridruženih» i «nepridruženih» članova.

(«Pridruženi» član je onaj koji je pristupio nekoj posebnoj podružnici Teozofskog društva. «Nepridruženi» je onaj koji pripada Društvu općenito, posjeduje svoju diplomu izdanu u sjedištu (Adyar, Madras), ali nije povezan s nekom od podružnica ili loža.)

Oni mogu, ali ne moraju, postati teozofima de facto. Članovi su oni koji po svojim vrlinama zaslužuju pristupiti Društvu, ali teozofom ne može postati onaj tko nema smisla za božanski poredak stvari ili onaj tko Teozofiju shvaća na svoj, ako se taj izraz može uporabiti, sektaški i egoistički način. «Plemenitost se poznaje po djelima» može se u ovom slučaju reći i drugim riječima te glasiti : «Teozof se prepoznaje po djelima».

 

TEOZOFI I ČLANOVI TEOZOFSKOG DRUŠTVA
PITALAC: Ako sam dobro razumio, to se odnosi na članove laike. A što je s onima koji se bave ezoteričkim studijem Teozofije; jesu li oni istinski teozofi?

TEOZOF: Nisu nužno, sve dok se kao takvi ne dokažu. Ušli su u unutarnju skupinu i zavjetovali su se da će poštovati okultna pravila što dosljednije budu mogli. To je težak pothvat, jer je na prvom mjestu pravilo potpunog odricanja od osobnosti, tj. zavjetovani član mora postati istinski altruist, nikada ne smije misliti na sebe i mora zaboraviti svoju vlastitu taštinu i ponos, te biti dobronamjeran prema svojim bližnjima, a ne samo prema svojoj subraći u ezoteričkom krugu. On mora živjeti, ako želi da mu ezoterička obuka koristi, životom potpunog odricanja, samozatajnosti i stroge moralnosti, ispunjavajući svoju dužnost prema svim ljudima. Među članovima TD je nekolicina istinskih teozofa.

(TD je kratica za Teozofsko društvo. (Op.prev.))

To ne znači da izvan TD i unutarnjeg kruga nema teozofa; jer ima ih i više nego ljudi znaju; sigurno daleko više nego među članovima laicima Teozofskog društva.

PITALAC: Koja je onda korist od pristupanja takozvanom Teozofskom društvu? Gdje je poticaj?

TEOZOF: Nikakva, osim koristi od dobivanja ezoteričkih instrukcija, izvornih učenja ezoteričke filozofije, a provođenjem istinskog programa stječe se mnogo pomoći uzajamnim pomaganjem i naklonošću. Jedinstvo je snaga i sklad, a usklađena istovremena nastojanja stvaraju čuda. To je tajna svih udruga i zajednica od kada ljudska vrsta postoji.

PITALAC: Pa zašto čovjek uravnoteženog uma i dosljedan cilju, recimo onaj neiscrpne energije i upornosti, ne bi mogao postati okultistom, pa čak i adeptom, ako radi sam?

TEOZOF: Može, ali izgledi su deset tisuća naprama jedan da neće uspjeti. Jedan od mnogih razloga je taj da danas ne postoje knjige o okultizmu ili teurgiji koje iznose tajne alkemije ili srednjovjekovne Teozofije jednostavnim jezikom. Sve su u simbolima i parabolama, a pošto je njihov ključ na Zapadu već vjekovima izgubljen, kako bi čovjek mogao naučiti točno značenje onoga što čita i proučava? U tome upravo i leži najveća opasnost koja vodi nesvjesnoj crnoj magiji ili najbespomoćnijem medijstvu. Onaj tko za učitelja nema onog koji je iniciran, bolje da napusti taj opasan studij. Bacite pogled oko sebe i promatrajte. Dok dvije trećine «civiliziranog» društva izvrgava ruglu već i samu pomisao kako ima nečega u Teozofiji, Okultizmu, spiritualizmu ili Kabali, preostala je trećina sastavljena od najraznolikijih i suprotstavljenih elemenata. Neki vjeruju u mistično, pa čak i u natprirodno (!), no svatko vjeruje na svoj vlastiti način. Drugi samostalno srljaju u proučavanje Kabale, psihizma, mesmerizma, spiritualizma ili u neki drugi oblik misticizma. Rezultat: nema dvoje ljudi koji imaju isto mišljenje, ne postoje dvoje koji su suglasni oko temeljnih okultnih principa, premda mnogi svojataju za sebe ultimatúlu znanja i potiču neupućene na vjerovanje da su oni potpuno razvijeni adepti. Ne samo da nema znanstvenog i točnog znanja o okultizmu dostupnog Zapadu, već nema čak niti istinske astrologije, jedine grane Okultizma koja u svojim egzoteričnim učenjima ima jasno određene zakone i sustav, već nitko nema niti predodžbu što stvarni Okultizam znači. Neki drevnu mudrost ograničavaju na Kabalu i židovski Zohar, koje tumače na svoj vlastiti način, prema «mrtvom slovu» rabinskih metoda. Drugi Swedenborga ili Böhmea smatraju konačnim očitovanjima najviše mudrosti, dok ostali u mesmerizmu vide veliku tajnu prastare magije. Svi oni koji zbog neznanja svoju teoriju prevode u praksu, srljaju u crnu magiju. Sretni su oni koji to izbjegnu, jer nemaju ni mjerila niti kriterija pomoću kojih bi mogli razlikovati istinito od lažnog.

PITALAC: Da li bismo trebali i zaključiti da unutarnja skupina TD-a tvrdi da o tome uči od stvarno iniciranih ili Majstora Ezoteričke Mudrosti?

TEOZOF: Ne izravno. Osobna prisutnost tih Majstora nije potrebna. Dostatno je da Oni daju instrukcije nekima od onih koji su pod njihovim vodstvom godinama studirali i čitave svoje živote posvetili služenju Njima. Tada oni, sa svoje strane, mogu prenositi to znanje drugima koji nisu imali tako povoljnu priliku. Bolje je posjedovati dio istinske znanosti, nego gomilu neprobavljenog i pogrešno shvaćenog učenja. Mrva zlata vrijedi tonu prašine.

PITALAC: Ali kako netko može znati da li je ta mrva pravo zlato ili tek krivotvorina?

TEOZOF: Drvo se prepoznaje po njegovim plodovima, a sustav po njegovim rezultatima. Kada nam naši protivnici budu mogli dokazati da je neki osamljeni student Okultizma tijekom vjekova postao svetim Adeptom poput Ammoniusa Saccasa ili čak Plotina ili teurgom poput Jamblikusa, ili je izvršio podvige kakvi se pripisuju Sv. Germainu, a da ga nije vodio neki Majstor, te da pritom nije postao medijem ili samoobmanutim psihikom ili šarlatanom, tada ćemo priznati našu zabludu. Ali do tada, teozofi će radije slijediti dokazani prirodni zakon tradicije Svete Znanosti. Ima mistika koji su ostvarili velika otkrića na polju kemije i fizikalnih znanosti koja gotovo graniče s alkemijom i Okultizmom; drugi su samo pomoću svoje genijalnosti ponovo otkrili dijelove, ako ne i cjelokupnu izgubljenu abecedu «jezika misterija», pa zato sada mogu ispravno čitati hebrejske svítke; ostali su, s obzirom da su bili vidoviti, uhvatili predivne bljeskove skrivenih tajni Prirode. No svi su oni specijalisti. Jedan je teorijski izumitelj, drugi Hebrej odnosno sljedbenik kabàlist, treći svedenborgovac suvremenog doba koji negira svakog i sve izvan njegove vlastite posebne znanosti ili religije. Niti jedan od njih ne može se pohvaliti da je time ostvario sveopću ili barem nacionalnu dobrobit, a čak niti vlastitu korist. S izuzetkom nekoliko iscjelitelja onog razreda koji bi Kraljevsko Sveučilište fizičara i kirurga nazvao šarlatánima, nijèdan od njih nije čovječanstvu pomogao svojom znanošću, čak niti nekolicini ljudi iz iste zajednice. Gdje su stari Kaldejci, oni koji su provodili čudesna ozdravljenja, ali «ne čarolijama već ljekovitim biljem»? Gdje je Apolonij iz Tijane, koji je liječio bolesne i uskrsavao mrtve u bilo kojoj klimi i pod bilo kojim okolnostima? Znamo nekolicinu specijalista čak i iz Europe koji pripadaju prethodnom razredu, ali od potonjih ima samo u Aziji, gdje je joginska tajna «života u smrti» još sačuvana.

PITALAC: Da li je odgajanje takvih adepata-iscjelitelja cilj Teozofije?

TEOZOF: Ciljeva je nekoliko, ali najvažniji su oni koji vode ublažavanju ljudskih patnji u bilo kojem obliku, moralnom ili fizičkom. Vjerujemo da su moralne patnje važnije od fizičkih. Teozofija treba usaditi etiku: ona treba pročistiti dušu kako bi oslobodila fizičko tijelo bolesti koje su, isključujući nesreće, sve nasljedne. Proučavanjem Okultizma iz sebičnosti, zbog zadovoljenja osobnih ambicija, ponosa ili taštine, pojedinac nikada neće postići istinski cilj pomaganja čovječanstvu koje pati. Čovjek neće postati okultist ni proučavanjem pojedine grane ezoteričke filozofije, već proučavanjem, ako ne i majstorskim svladavanjem svih njenih grana.

PITALAC: Da li je tada pomoć za postizanje tog najvažnijeg cilja pružena samo onima koji proučavaju ezoteričke znanosti?

TEOZOF: Nipošto. Svakom laiku-članu društva daju se temeljne poduke ako ih želi, no nekolicina želi postati onima koji su nazvani «radnim članovima», dok većina ostaju «trutovi» Teozofije. Treba razumjeti kako se u TD potiču osobna proučavanja, osim ukoliko se tim radom ne prekoračuju granice koje dijele egzoteričko od ezoteričkog, slijepu od svjesne magije.

 

RAZLIKA IZMEĐU TEOZOFIJE I OKULTIZMA

PITALAC: Govorite o Teozofiji i Okultizmu; da li je to isto?

TEOZOF: Nije ni po čemu. Netko može biti vrlo dobar teozof, bio on u Društvu ili izvan njega, a da pri tome ni po čemu nije okultist, no nitko ne može biti istinski okultist, a da pri tome nije istinski teozof; u protivnom on je crni mâg, bilo svjesno ili nesvjesno.

PITALAC: Kako to mislite?

TEOZOF: Već sam rekao kako istinski teozof mora oživotvoriti najviši moralni ideal, mora nastojati očitovati svoje jedinstvo s cjelokupnim čovječanstvom i neprekidno raditi za druge. Ako neki okultist ne čini sve to, onda zasigurno djeluje sebično za svoju osobnu korist, a ako je stekao više praktične moći od običnih ljudi, on tada postaje opasniji neprijatelj svijeta i onima oko sebe od prosječnog smrtnika. To je jasno.

PITALAC: Tada je okultist jednostavno čovjek koji posjeduje veće moći od drugih ljudi?

TEOZOF: Mnogo veće, ako je praktično i istinski učen okultist, a ne samo imenom. Okultne znanosti nisu, kako je to opisano u enciklopedijama «one imaginarne znanosti Srednjeg Vijeka koje su povezane s tobožnjim djelovanjima ili utjecajima okultnih svojstava ili natprirodnih moći poput alkemije, magije, nekromantije i astrologije», jer su one stvarne, postojeće i vrlo opasne znanosti. One poučavaju tajnim mogućnostima stvárī u Prirodi, razvijajući i njegujući skrivene moći «pritajene u čovjeku», dajući mu tako ogromnu prednost nad neupućenim smrtnicima. Hipnotizam, koji je sada postao tako uobičajen i predmetom ozbiljnog znanstvenog ispitivanja, dobar je primjer za to. Moć hipnoze otkrivena je gotovo slučajno; put do nje pripremljen je mesmerizmom. Sposoban hipnotizer sada pomoću nje može učiniti gotovo sve, od prinuđivanja čovjeka nesvjesnog sebe samoga da izigrava budalu, do navođenja na izvršenje zločina, često umjesto samog hipnotizera i u njegovu korist. Nije li to užasna moć, ako se povjeri bezobzirnim osobama? A molim vas da ne zaboravite kako je ovo samo jedna od manje važnih grana Okultizma.

PITALAC: Ali ne smatraju li najkulturniji i najučeniji ljudi sve te znanosti, magiju i čaranje ostacima prastarog neznanja i praznovjerja?

TEOZOF: Dopustite mi da vas podsjetim da je ta vaša primjedba dvosjekli mač. «Najkulturniji i najučeniji» među vama smatraju kršćanstvo i ostale religije ostacima neznanja i praznovjerja. Ljudi sada ponovo počinju vjerovati, barem u hipnotizam, a neki, čak i među najkulturnijima, u Teozofiju i fenomene. No tko će od njih osim svećenika i slijepih fanatika priznati kako vjeruje u biblijska čuda? A upravo je to točka prekretnica gdje se očituju razlike. Ima vrlo dobrih i čistih teozofa koji mogu vjerovati u natprirodno, uključujući i božanska «čuda», no nema takvih okultista, jer okultist primjenjuje znanstvenu Teozofiju utemeljenu na ispravnom znanju o tajnom djelovanju Prirode. Ali teozof koji primjenjuje takozvane izuzetne moći, a lišen je svjetla Okultizma, jednostavno će naginjati k opasnom obliku medijstva. Naime, premda je vjeran Teozofiji i njenim najvišim shvatljivim etičkim kodeksima, on će ih primjenjivati u tami doduše iskrene, ali slijepe vjere. Teozof ili spiritist koji pokuša njegovati neku granu okultne znanosti, primjerice hipnotizam, mesmerizam ili čak tajne izazivanja fizičkih fenomena, a da ne poznaju filozofske racionale tih moći, je poput broda bačenog bez kormila u olujni ocean.

(Racionala označava razumno objašnjenje, liniju shvaćanja, filozofsko opravdanje neke tvrdnje. (Op.prev.))

 

RAZLIKA IZMEĐU TEOZOFIJE I SPIRITIZMA

PITALAC: Pa zar vi ne vjerujete u spiritizam?

TEOZOF: Ako pod «spiritizmom» podrazumijevate objašnjenje nekih izuzetnih pojava koje daju spiritisti, onda zaista ne vjerujemo. Oni smatraju da sve te pojave izazivaju «duhovi» pokojnika, uglavnom njihovih rođaka koji su se, kako kažu, vratili na zemlju kako bi kontaktirali s onima koje su voljeli ili s kojima su bili povezani. Mi to glatko negiramo i tvrdimo da se dusi pokojnika ne mogu vratiti na zemlju osim u vrlo rijetkim i iznimnim slučajevima o kojima ću možda kasnije nešto reći, a niti ne komuniciraju s ljudima osim u potpuno subjektivnom smislu: ono što se objektivno pojavljuje samo je utvara nekadašnjeg fizičkog čovjeka. No bezuvjetno vjerujemo u psihički spiritizam koji je takoreći duhovni spiritizam.

PITALAC: Negirate li i fenomene?

TEOZOF: Nikako, osim u slučajevima svjesne prijevare.

PITALAC: Kako ih onda objašnjavate?

TEOZOF: Na više načina. Uzroci takvih pojava nipošto nisu tako jednostavni kako spiritisti vjeruju. Prije svega, deus ex machinâ takozvanih «materijalizacija» često je astralno tijelo ili «dvojnik» medija ili nekoga od prisutnih.

(deus ex machinâ lat. (čit. deus eks makina); doslovno «bog iz stroja» 1. u antičkom kazalištu, kad pjesnik nije umio riješiti zaplet u drami, «spuštao je» na pozornicu lik nekog boga koji je sretno razmrsio situaciju; 2. neočekivana osoba ili događaj koji donose izlaz iz neke teškoće. (Op.prev.))

To astralno tijelo također je stvaratelj i operativna snaga automatskog pisanja po pločici od škriljevca, «Davenport» pojavama i tako dalje.

(Davenport – manifestacije s pisaćim stolićem i pretincima. (Op.prev.))

PITALAC: Kažete «obično»; što onda izaziva ostale pojave?

TEOZOF: To ovisi o prirodi pojava. Nekada su to astralni ostaci, kamaločke «ljuske» iščezlih osobnosti, a ponekada elementali. «Duh» je riječ višestrukog i širokog značenja. Zapravo ne znam što spiritisti podrazumjevaju pod tim pojmom; ali mi razumijemo njihove tvrdnje u tom smislu da fizičke pojave izaziva reinkarnirajući Ego, duhovna besmrtna individualnost; a tu hipotezu mi u potpunosti odbacujemo. Bestjelesna svjesna individualnost ne može se materijalizirati niti se vratiti iz svog vlastitog devahanskog područja na objektivnu zemaljsku razinu.

PITALAC: Ali mnoge komunikacije s «duhovima» ne pokazuju samo inteligenciju, već i poznavanje činjenica koje su nepoznate mediju, a ponekad nisu čak niti svjesno prisutne u umu istraživača ili nekog prisutnog u slušateljstvu.

TEOZOF: To nikako ne dokazuje da inteligencija i znanje o kojem govorite nužno pripada duhovima ili proizlazi iz bestjelesnih duša. Somnambulisti

(Somnambulisti ili «mjesečari», oni koji hodaju u snu. (Op.prev.))

su poznati po skladanju glazbe i stvaranju poezije, te rješavanju matematičkih problema dok se nalaze u stanju transa, a da nikada nisu poučavani glazbi ili matematici. Drugi su u stanju dubokog sna vrlo inteligentno odgovarali na postavljena pitanja, a u nekim slučajevima čak i govorili jezicima poput hebrejskog i latinskog, koje u budnom stanju nisu poznavali. Smatrate li da su i to prouzročili «duhovi»?

PITALAC: A kako biste Vi to objasnili?

TEOZOF: Budući da je božanska iskra u čovjeku jedno i u svojoj biti identična sa Sveopćim Duhom, tvrdimo da je naše «Duhovno Jastvo» praktički sveznajuće, ali ne može pokazati svoje znanje uslijed zapreka materije. Što se više te zapreke uklanjaju ili, drugim riječima, što je fizičko tijelo više umrtvljeno što se tiče vlastitog neovisnog djelovanja i svjesnosti, kao što je slučaj u dubokom snu ili u transu, ili bolesti, to se unutarnje Jastvo može potpunije očitovati na toj razini. To je naše tumačenje tih istinski čudesnih fenomena višeg reda u kojima se očituje nesumnjiva inteligencija i znanje. Što se manifestacija nižeg reda tiče, kakve su fizičke pojave te trivijalan i običan govor o općenitom, objašnjavanje makar najvažnijih naših učenja o tome oduzelo bi nam više prostora i vremena nego sada tome možemo posvetiti. Ne želimo se ništa više uplitati u vjerovanje spiritista negoli u bilo koje drugo vjerovanje. Onus probandi mora pasti na one koji vjeruju u «duhove».

(Onus probandi lat. pravn. teret dokazivanja (u parnicama). (Op.prev.))

A ovog trenutka, kada su još uvjereni da se viša vrsta pojava odvija uz posredovanje bestjelesnih duša, vodeći spiritisti, te najučeniji i najinteligentniji među njima prvi su koji priznaju kako sve pojave ne izazivaju duhovi. Oni će postupno priznati cjelokupnu istinu; u međuvremenu nemamo prava a niti želje obratiti ih na naše motrište. Još manje vjerujemo u slučajevima čistih psihičkih i spiritualnih pojava u komunikaciju duha živućeg čovjeka s duhom bestjelesnih osobnosti.

Kažemo da se u takvim slučajevima ne radi o duhovima mrtvih koji se spuštaju na zemlju, nego o duhovima živih koji se uzdižu k čistim duhovnim dušama. Zapravo nema ni uzdizanja niti spuštanja, nego dolazi do promjene stanja ili uvjeta za medija. Kada se njegovo tijelo umrtvi ili uđe u stanje transa, duhovni Ego je oslobođen spona i nalazi se na istoj razini svjesti kao i bestjelesni duhovi. Stoga, ako postoji neka duhovna privlačnost između njih dvoje, oni mogu komunicirati u snovima, što se često i događa. Razlika između medijske i neosjetilne prirode je slijedeća: medijev oslobođeni duh ima priliku i mogućnost da lagano utječe na pasivne organe svog umrtvljenog fizičkog tijela, te da pomoću njih djeluje, govori i piše po svojoj volji. Ego može poput eha ljudskim jezikom ponavljati misli i ideje bestjelesnog entiteta kao i svoje vlastite. No na neprijemljiv ili neosjetljiv organizam nekoga tko je vrlo skeptičan ne može se utjecati na taj način. Iz toga proistječe da jedva i postoji ljudsko biće čiji Ego tijekom sna fizičkog tijela ne održava slobodne kontakte s onima koje je volio i izgubio, pa ipak zbog skeptičnosti i neprijemljivosti fizičkog tijela i mozga nema pamćenja ili je ono vrlo nejasno poput sjećanja na san koje ostaje u pamćenju osobe kada se ona probudi.

PITALAC: Znači li to da vi u cijelosti odbacujete filozofiju spiritizma?

TEOZOF: Ako pod «filozofijom» podrazumijevate njegove nedotjerane teorije, odbacujemo je, no tu zapravo nema neke filozofije. To kažu i najintelektualniji, najodaniji zagovornici spiritizma. Naime, njihova temeljna i jedina nepobitna istina, te pojave koje se odvijaju putem medija koji je pod nadzorom nevidljivih snaga i inteligencija, neće i ne može negirati nitko osim nekog materijaliste Huxleyeve škole «nožnog palca». Što se njihove filozofije tiče, dopustite da vam citiram što o njima i njihovoj filozofiji kaže sposobni izdavač Svjetlosti, od kojega neće naći ni mudrijeg niti predanijeg pobornika. To je ono što «M.A. Oxon», jedan od filozofa koji su rijetki među spiritistima, piše o njihovim organizacijskim nedostacima i zadrtosti:

Tome se vrijedi ozbiljnije posvetiti, jer je od životnog značaja. Posjedujemo iskustvo i znanje u usporedbi s kojim je svako drugo znanje beznačajno. Tipičan spiritist se naljuti ako se netko usudi proturječiti njegovom znanju o budućnosti i potpunom uvjerenju u budući život. Tamo gdje drugi ljudi pružaju ispred sebe svoje slabašne ruke i kroz mrak tapkaju u budućnost, on kroči neustrašivo poput nekoga tko ima kartu i poznaje svoj put. Tamo gdje su drugi ljudi zastali pred pobožnim nastojanjem ili su se zadovoljili naslijeđenim vjerovanjem, on se hvali kako već zna ono u što oni tek vjeruju i kako svojim bogatim zalihama može potkrijepiti izblijedjela vjerovanja izgrađena jedino na nadi. On je veličanstven u svom ispunjavanju najpoželjnijih ljudskih iščekivanja. Kao da kaže: «Vi se nadate onome što ja mogu zorno pokazati. Prihvatili ste tradicionalno vjerovanje u ono što ja mogu eksperimentalno dokazati u skladu s najstrožom znanstvenom metodom. Stara vjerovanja slabe; istupite iz njih i napustite ih. Ona sadrže onoliko laži koliko i istine. Jedino izgrađivanjem na sigurnim temeljima provjerenih činjenica vaša nadgradnja može biti sigurna. Dok se sva stara vjerovanja oko vas ruše, izbjegnite slom istupanjem».

Kakav je praktičan učinak doticaja s tako veličanstvenom osobom? Vrlo neobičan i razočaravajući. On je toliko siguran u svoje stajalište da mu nije problem potvrditi tumačenje koje drugi daju na temelju njegovih činjenica. Vjekovna mudrost bila je zaokupljena objašnjavanjem onog što on opravdano smatra dokazanim; no on i ne obraća pažnju na njena istraživanja. On se potpuno ne slaže čak ni sa svojim bratom spiritistom. Postoji priča o staroj Škotkinji koja je sa svojim suprugom osnovala «kirk».

(Kirk je škotski izraz za crkvu. (Op.prev.))

Samo su oni imali ključeve Raja ili bolje rečeno ona ih je imala, zato što «nije imala povjerenja u Jamiea». Isto tako beskonačno podijeljene sekte spiritista odmahuju glavama «nemajući povjerenja» jedni u druge. Ponovo se pokazuje da je zajedničko iskustvo čovječanstva čvrsto i postojano u pogledu toga da je ujedinjenost snaga, a razjedinjenost izvor slabosti i neuspjeha. Ramenom uz rame, uvježbana i disciplinirana svjetina postaje vojska, a svaki čovjek vrijedan za stotinu suprotstavljenih koji nisu uvježbani. Organiziranost u svakom području čovjekove djelatnosti osigurava uspješnost, štedi vrijeme i trud, te omogućava dobit i razvoj. Nedostatak metode i plana, rizičan rad, nestalno ulaganje energije i nedisciplinirana nastojanja rezultiraju neuspjehom. Glas čovječanstva potvrđuje tu istinu. Prihvaća li spiritist odluku i djeluje li na temelju zaključka? Uistinu ne. On odbija ikakvu organiziranost. On je sam sebi zakon i trn u oku svojim susjedima. ( Svjetlost (Light), 22. lipanj 1889.)

PITALAC: Čuo sam da je Teozofsko društvo prvobitno osnovano kako bi uništilo spiritizam i vjerovanje u opstanak čovjekove individualnosti.

TEOZOF: Pogrešno ste obavješteni. Sva su naša vjerovanja utemeljena na besmrtnoj individualnosti. Poput mnogih i vi miješate osobnost s individualnošću. Izglada da vaši zapadnjački psiholozi nisu postavili jasnu razliku između njih, a upravo je ta razlika ono što daje ključ za razumijevanje istočnjačke filozofije i uzrok je neslaganja između teozofskog i spiritističkog naučavanja. Premda će to možda navući na nas još više neprijateljstva, moram ovdje izjaviti da je Teozofija istinski i čisti spiritizam, dok je suvremena koncepcija tog naziva, zbog načina kako se mase njime sada koriste, jednostavno transcendentni materijalizam.

PITALAC: Molim Vas, pojasnite mi svoju ideju.

TEOZOF: Hoću reći kako naša učenja ističu istovjetnost duha i materije. Pa iako kažemo da je duh potencijalna materija, a materija samo kristalizirani duh, upravo kao što je led para u krutom stanju, ipak smatramo da se izraz duh može koristiti samo za istinsku individualnost jer izvorno i vječno stanje SVEGA nije duh, već «nad-duh», da se tako izrazim, kojega je vidljiva i čvrsta tvar samo periodička manifestacija.

PITALAC: Ali kakva je razlika između te «istinske individualnosti» i «ja» ili «ega» kojeg smo svi svjesni?

TEOZOF: Prije nego što vam mogu odgovoriti, moramo raspraviti o onome što vi smatrate pod «ja» ili «ego». Mi razlikujemo između jednostavne činjenice samosvijesti, jednostavnog osjećaja «ja sam ja» i kompleksne misli kako «sam ja gospodin Smith ili gospođa Brown». Upravo naše vjerovanje u niz rođenja istog Ega ili u reinkarnaciju, je ta značajna razlika koja je ključna točka cjelokupne ideje. Vidite, «gospodin Smith» zapravo označava duge nizove dnevnih iskustava, međusobno povezane s nîti memorije, oblikujući ono što «gospodin Smith» naziva «sobom». No niti jedno od tih «iskustava» nije istinsko «ja» ili Ego, niti ona «gospodinu Smithu» daju osjećaj da je to on sam, jer on zaboravlja veći dio svojih dnevnih iskustava, a ona u njemu stvaraju osjećaj egostva (U izvornom tekstu na engleskom jeziku stoji egoïty, pojam koji se nikako ne može i ne smije prevesti kao egoizam ili egoističnost tj. sebičnost, te je trebalo skovati novu riječ koja čitatelja neće dovesti u zabludu. Obzirom da su riječi ego i ja sinonimi, po uzoru na već uvriježen izraz jastvo, u nedostatku boljeg rješenja skovan je i izraz egostvo.) samo dok traju. Stoga mi teozofi pravimo razliku između te gomile «iskustava» koju nazivamo lažnom (budući ograničena i prolazna) osobnošću i onog elementa u čovjeku zahvaljujući kojem postoji osjećaj «ja sam ja». To je ono «ja sam ja» koje nazivamo istinskom individualnošću, pa kažemo kako taj Ego ili Individualnost poput glumca igra razne uloge na pozornici života. (Vidjeti opširnije u VIII. dijelu, pod naslovom «O individualnosti i osobnosti».) Nazovimo svaki novi život jednog te istog Ega na zemlji večeri na kazališnoj pozornici. Jedne se večeri glumac ili Ego pojavljuje kao Macbeth, druge kao Shylock, treće kao Romeo, četvrte kao Hamlet ili kralj Lear i tako dalje, sve dok ne prođe čitavim krugom inkarnacija. Ego započinje svoj hodočasnički život kao duh, Ariel (Ariel je u kniževnosti vodeni ili zračni duh s dobrim svojstvima, osobito istaknut u Shakespeareovoj drami Oluja.) ili Puck (Puck engl. simpatični, jogunasti i vragolasti noćni dušić iz Shakespeareove komedije San ljetne noći.); igra ulogu «statiste»: vojnika, sluge, člana kora; zatim se uzdiže do «govornih uloga», igra vodeće uloge koje se izmjenjuju sa sporednim, dok se napokon ne povuče sa scene kao Prospero, čarobnjak.

PITALAC: Razumijem. Dakle,Vi kažete da se taj istinski Ego nakon smrti ne može vratiti na zemlju. No ako je glumac sačuvao osjećaj svoje individualnosti i ako želi sigurno je slobodan vratiti se na scenu svojih ranijih djelovanja?

TEOZOF: Mi kažemo da ne može; jednostavno zato što bi takav povratak na zemlju bio nespojiv s bilo kakvim stanjem nepomućenog blaženstva nakon smrti, što sam spreman i dokazati. Kažemo da čovjek tijekom svoga života trpi tako mnogo nezaslužene bijede krivnjom drugih s kojima je povezan ili zbog sredine u kojoj se nalazi, pa stoga zaslužuje barem potpuni odmor i mir, ako već ne blaženstvo, prije nego što ponovo preuzme na sebe teret života. Međutim, možemo o tome kasnije potanko raspraviti.

ZAŠTO JE TEOZOFIJA PRIHVAĆENA?

PITALAC: Razumijem do neke mjere, no vidim kako su vaša naučavanja složenija i više metafizička od ikojeg spiritizma ili druge prisutne religijske misli. Da li mi možete reći što je prouzročilo da je teozofski sustav koji podržavate istovremeno probudio toliko zanimanja i toliko neprijateljstva?

TEOZOF: Vjerujem da za to ima nekoliko razloga; između ostalih možemo spomenuti: (1) Veliku reakciju vrlo glupih materijalističkih teorija koje sada prevladavaju među znanstvenim učiteljima. (2) Opće nezadovoljstvo umjetnom teologijom raznih kršćanskih crkvi i brojnost sljedbi koje se svadnevno umnožavaju i sukobljavaju. (3) Sve veća očiglednost činjenice da vjerovanja koja su sama po sebi, a i međusobno proturječna, ne mogu biti istinita, što znači da nedokazano ne može biti stvarno. To prirodno nepovjerenje u uobičajene religije samo je još više pojačano njihovim potpunim neuspjehom u očuvanju morala, te pročišćavanja društva i masa. (4) Uvjerenje mnogih, a znanje nekolicine da negdje mora postojati znanstven, a ne spekulativan filozofski i religijski sustav. (5) I možda konačno, vjerovanje da se takav sustav mora potražiti u učenjima koja datiraju daleko prije ijedne suvremene vjere.

PITALAC: Kako to da je taj sustav iznesen tek sada?

TEOZOF: Samo zbog toga što se smatralo da je sazrijelo vrijeme za to; ta se činjenica očituje u određenim nastojanjima brojnih proučavatelja da dokuče Istinu pod svaku cijenu i bez obzira gdje je ona skrivena. Vidjevši to, njeni su čuvari dopustili objavljivanje barem nekih dijelova te Istine. Da je osnivanje Teozofskog društva bilo odloženo za nekoliko godina, za to bi vrijeme jedna polovina civiliziranih naroda postala čistim materijalistima, a druga polovina antropomorfistima i fenomenalistima.

PITALAC: Da li bismo Teozofiju na neki način trebali smatrati otkrićem?

TEOZOF: Nipošto ne, čak niti u smislu nove i neposredne objave nekih viših, natprirodnih ili u najmanju ruku barem nadljudskih bića; već samo u smislu «razotkrivanja» starih, vrlo starih Istina umovima onih koji su do sada bili neupućeni u njih, pa čak i u postojanje i očuvanje ikakvog takvog drevnog znanja.

Postalo je pomodno, posebno u posljednje vrijeme, ismijavati činjenicu da je ikada u Misterijama velikih i civiliziranih naroda poput Egipćana, Grka i Rimljana bilo ičega drugoga osim svećeničke podvale. Čak ni Rozenkrojceri nisu bili ništa više nego poluluđaci i polunitkovi. O tome su napisane brojne knjige, a nesposobnjakovići koji jedva da su i čuli za taj naziv prije samo nekoliko godina, pojavili su se kao dubokoumni kritičari i gnostici na temu alkemije, filozofa vatre i misticizma općenito. Pa ipak, dugi nizovi hijerofanata Egipta, Indije, Kaldeje i Arabije, zajedno s najčuvenijim filozofima i mudracima Grčke i Zapada, poznati su po tome što su pod pojam Mudrosti i Božanske Znanosti uključivali svo znanje, jer su temeljem i izvorom svake umjetnosti i znanosti smatrali božanski bitak. Platon je Misterije smatrao najsvetijima, a Klement Aleksandrijski, i sam iniciran u Eleuzinske Misterije, izjavio je da «nauke koje su u njima naučavane predstavljaju vrhunac čitavog ljudskog znanja.» Pitamo se jesu li Platon i Klement bili dvojica nitkova ili luđaka ili oboje?

PITALAC: Govorili ste o «neprijateljskom raspoloženju». Ako je istina tako predstavljena putem Teozofije, zašto je suočena s tolikim protivljenjem i općenitim neprihvaćanjem?

TEOZOF: Opet zbog mnogih i različitih razloga, od kojih je jedan mržnja prema «novotarijama», kako oni to nazivaju. Sebičnost je u svojoj biti konzervativna i mrzi uznemiravanje. Više voli sladunjavu, prozirnu laž nego najveću istinu, ako ona zahtijeva žrtvovanje makar i najmanje udobnosti. Snaga mentalne inercije je velika u svemu što ne obećava trenutnu korist i nagradu. Naše doba je prije svega neduhovno i materijalističko. Štoviše, postoji neupućenost u karakter teozofskih naučavanja; krajnje nejasna priroda doktrina od kojih su neke otvoreno suprotstavljene mnogim ljudskim hirovima omiljenim među sektašima, koji su već ušle u srž pučkih vjerovanja. Dodamo li tome osobne napore i veliku čistoću života koja se zahtijeva od onih koji će postati učenicima unutarnjeg kruga, te vrlo ograničen razred onih kojima odgovara kodeks potpune nesebičnosti, lako je shvatiti zbog čega je Teozofija osuđena na tako sporo napredovanje. Ona je u svojoj biti filozofija onih koji pate i koji su izgubili svaku nadu u pomoć da se izvuku iz kaljuže života na bilo koji način. Štoviše, povijest svakog sustava vjerovanja ili morala koji su novi na stranom tlu, pokazuje da su njihovi počeci nailazili na svakojake prepreke koje su mračnjaštvo i sebičnost mogli potaknuti. Naravno, «kruna inovatora je trnovita kruna». Nijedno rušenje starih trulih građevina nije bezopasno.

PITALAC: Koliko vidim, sve se to odnosi na etiku i filozofiju Teozofije. Možete li mi reći koja je opća ideja Teozofskog društva, njegovi ciljevi i statut?

TEOZOF: To nikada nije bila tajna. Pitajte i dat ću vam točne odgovore.

PITALAC: Ali čuo sam da ste vezani zavjetima.

TEOZOF: Samo u Arkani ili ezoteričkom dijelu.

PITALAC: Čuo sam i to da se neki članovi nakon odlaska nisu smatrali njome obvezanima. Da li su u pravu?

TEOZOF: To pokazuje nesavršenost njihovog poimanja časti. Kako bi mogli biti u pravu? Kao što je rečeno u «Putu», našem teozofskom glasilu u New Yorku, na račun takvog slučaja: «Pretpostavimo da je vojnik osuđen zbog kršenja zakletve i discipline, te je zbog toga otpušten iz službe. Pošto je na sudu okrivljen i kažnjen za svoje ponašanje, vojnik je prešao na stranu neprijatelja s lažnim podacima, postavši špijunom i izdajnikom kako bi se osvetio svom bivšem nadređenom uz opravdanje da ga je kazna oslobodila položene zakletve.» Razmislite, nije li zasluženo nazvan nečasnim čovjekom, kukavicom?

PITALAC: Vjerujem da je, no neki misle drugačije.

TEOZOF: Tim gore za njih, no ako hoćete, možemo o tome kasnije još razgovarati.

 

SISTEM  RADA  TEOZOFSKOG  DRUŠTVA

CILJEVI DRUŠTVA

PITALAC: Koji su ciljevi Teozofskog društva?

TEOZOF: Ima ih tri, koliko ih je bilo od samog početka.

(1) Oblikovati jezgru Svekolikog Bratstva Čovječanstva, bez obzira na rasu, boju kože, spol, kastu ili vjeru.

(2) Promicati proučavanje arijskih i drugih Svetih pisama, svjetskih religija i znanosti, te zastupati važnost staroazijske književnosti, odnosno brahmanske, buddhističke i zoroastrijske filozofije.

(3) Istražiti skrivene tajne Prirode, sve njene aspekte, a posebno psihičke i duhovne snage pritajene u čovjeku.

To su, općenito govoreći, tri glavna cilja Teozofskog društva.

PITALAC: Možete li mi o njima dati nešto podrobnije informacije?

TEOZOF: Svaki od ta tri cilja možemo raščlaniti na toliko razjašnjujućih točaka koliko je to potrebno.

PITALAC: Počnimo onda s prvim. Kojim biste se Vi sredstvima poslužili za promicanje osjećaja kao što je bratstvo među rasama, kada je poznato da su one najrazličitijih religija, običaja, vjerovanja i načina razmišljanja?

TEOZOF: Dopustite mi da dodam ono što Vi izgleda ne želite izraziti. Mi svakako znamo da je osim dva ostatka rasa, Parsa i Židova, svaki narod opredijeljen ne samo protiv svih drugih naroda, već čak i protiv sebe samog. To se najočiglednije vidjelo među takozvanim civiliziranim kršćanskim narodima. Òtuda vaše čuđenje i razlog zašto Vam se naš prvi cilj čini utòpijom. Nije li tako?

PITALAC: Pa, jest; no što Vi kažete na to?

TEOZOF: Ništa što se tiče same činjenice; no mnogo što se tiče potrebe da se uklone uzroci koji za sada Svekoliko Bratstvo Čovječanstva čine utopijom.

PITALAC: Koji su, po Vama, uzroci?

TEOZOF: Prvi i najveći je urođena sebičnost ljudske prirode. Ta sebičnost, umjesto da bude iskorijenjena, svakodnevno se pojačava i stimulira sve do divljeg i nesvladivog osjećaja zbog sadašnjeg religijskog odgoja koji to često ne samo da potiče, već i opravdava. Ljudske predodžbe o dobrom i lošem potpuno su izopačene doslovnim shvaćanjem židovske Biblije. Sva nesebičnost Isusovih altruističkih učenja postala je tek predmetom govora s propovjedaonice, dok su pravila o praktičnoj sebičnosti kojima poučava mozaička Bibliji, a protiv kojih je Krist uzaludno propovijedao, postala uvriježena u samoj životnoj srži zapadnih naroda. «Oko za oko, zub za zub», postalo je prvo načelo vašeg zakona. Sada otvoreno i bez straha izjavljujem da izopačenost te i mnogih drugih doktrina može iskorijeniti samo Teozofija.

 

ZAJEDNIČKO PODRIJETLO LJUDI

PITALAC: Kako?

TEOZOF: Jednostavnim dokazivanjem na logičkoj, filozofskoj, metafizičkoj, pa čak i znanstvenoj osnovi da:

(a) Svi ljudi imaju isto duhovno i fizičko podrijetlo, što je temeljno učenje Teozofije. (b) Da je čovječanstvo od jedne te iste biti, a ona je jedno – beskonačno, nestvoreno i vječno, bilo da je nazivamo Bogom ili Prirodom – stoga ništa ne može utjecati na jedan narod ili na pojedinca, a da ne utječe na sve druge narode i sve druge ljude.

To je tako sigurno i očigledno kao što će i kamen bačen u ribnjak prije ili kasnije pokrenuti svaku pojedinu kap vode u njemu.

PITALAC: Ali to nije Kristovo učenje, već prije panteistički nazor.

TEOZOF: Upravo tu leži vaša zabluda. To je čisto kršćanski premda nije i židovski, pa vaši biblijski narodi možda stoga više vole to odbaciti.

PITALAC: To je velika i nepravedna optužba. Gdje su Vam dokazi za takvu tvrdnju?

TEOZOF: Nadohvat ruke. Krist je navodno rekao: «Ljubite jedan drugoga» i «ljubite svoje neprijatelje», jer «ako ljubiš (samo) one koji ljube tebe, koju korist (ili zaslugu) imaš? Ne čine li isto i carinici?  A ako pozdravljate samo svoju braću, što činite više od drugih? Ne čine li to isto i carinici?» To su Kristove riječi. No u Genezi (ix. 25) kaže se: «Neka je proklet Canaan, bit će sluga slugama svoje braće.» I stoga biblijski narod, a ne kršćani, više voli Mojsijev nego Kristov zakon ljubavi. Na Starom zavjetu, koji ugađa svim njihovim strastima, temelje svoje zakone o osvajanjima, pripajanjima kao i tiraniji nad rasama koje nazivaju «nižim». Kakvi su sve zločini počinjeni na temelju tog – ako se doslovno shvati – vražjeg odlomka iz Geneze, ideju nam, premda nedostatnu, daje sama povijest.

PITALAC: Čuo sam kada ste rekli da je znanost dokazala istovjetnost našeg fizičkog podrijetla, a Religijska Mudrost našeg duhovnog podrijetla. Pa ipak, ne smatramo da darvinisti iskazuju velik osjećaj bratstva.

TEOZOF: Upravo tako. To je ono što pokazuje nedostatnost materijalističkih sustava te dokazuje da smo mi teozofi u pravu. Istovjetnost našeg fizičkog podrijetla ne utječe na naše više i dublje osjećaje. Materija, lišena svoje duše i duha ili svoje božanske biti, ne može govoriti ljudskom srcu. No istovjetnost duše i duha stvarnog, besmrtnog čovjeka, kako nas uči Teozofija, jednom dokazana i duboko ukorijenjena u našim srcima, odvest će nas daleko na putu istinskog milosrđa i bratske dobrohotnosti.

PITALAC: Ali kako Teozofija objašnjava zajedničko podrijetlo čovjeka?

TEOZOF: Učenjem da korijen cjelokupne prirode, objektivne i subjektivne, i svega ostalog u svemiru, vidljivog i nevidljivog, jest, bio je i uvijek će biti jedan i apsolutni bitak iz kojeg sve proistječe i u koji se sve vraća. To je arijska filozofija, koja je u cjelini predstavljena samo vedantskim i buddhističkim sustavom. Imajući u vidu taj cilj, zadaća je svih teozofa promicati na svaki način praktično i u svim zemljama širenje nesektaškog obrazovanja.

PITALAC: Što još treba činiti pored toga? Mislim na fizički plan.

TEOZOF: Organizacija društva, kako ju je opisao Edward Bellamy u svom veličanstvenom djelu Osvrt unazad (Looking Backward), izvrsno predstavlja teozofsku zamisao o prvom potrebnom velikom koraku u pravcu ostvarenja sveopćeg bratstva. Stanje stvari, kakim ga on tu opisuje, nije savršeno, jer je sebičnost još uvijek prisutna i djelatna u ljudskim srcima. No općenito, sebičnost i samoživost svladani su osjećajem solidarnosti i uzajamnog bratstva, pa tamo opisana skica života smanjuje na minimum uzroke koji imaju tendenciju stvaranja i njegovanja sebičnosti.

PITALAC: Vi ćete, dakle, kao teozof sudjelovati u nastojanjima da se takav ideal ostvari?

TEOZOF: Dakako, a to smo svojim djelovanjem i dokazali. Niste li čuli o Nacionalnoj stranci i klubovima koji su nikli u Americi od objavljivanja Bellamyjeve knjige? Oni već sada izbijaju u prvi plan, a s vremenom će to još i više. Tu stranku i klubove pokrenuli su teozofi. Jedan od prvih, Nacionalni klub u Bostonu, Massachusetts, ima za predsjednika i tajnika teozofe, a i većina poslovodstva pripada Teozofskom društvu. U sklopu svih svojih klubova i stranke koju su osnovali, utjecaj Teozofije i Društva je nedvosmislen, zato jer su svi za svoju osnovu, prvo i temeljno načelo, prihvatili Bratstvo čovječanstva kojem naučava Teozofija. U zaključku Statuta navode: «Načelo Bratstva Čovječanstva jedna je od vječnih istina koje upravljaju napretkom svijeta na pravcima koji ljudsku prirodu čine različitom od životinjske. Što može imati više teozofski značaj od toga? No, niti to nije dovoljno. Potrebno je još usaditi u čovjeka predodžbu da uz jedinstven korijen čovječanstva, mora također postojati jedna jedina istina koja svoj izražaj nalazi u svim različitim religijama – osim u židovskoj, jer ju ne možete naći izraženu čak ni u Kabali.

PITALAC: To se odnosi na zajedničko porijeklo religija i Vi biste tu mogli biti u pravu. No kako to primijeniti na praktično bratstvo na fizičkoj razini?

TEOZOF: Prvo zato, jer ono što je istinito na metafizičkom planu mora također biti istinito i na fizičkom. Drugo zato, jer ne postoji bogatiji izvor mržnje i nesloge od religijskih razlika. Kada jedna ili druga strana misli da je jedini posjednik cjelokupne istine, posve je prirodno da će svoga susjeda smatrati potpuno u kandžama grijeha ili «đavla». Ali kada čovjek jednom uvidi da nijedna od njih ne posjeduje cijelu istinu, nego da se uzajamno dopunjavaju, da se čitava istina može naći samo udruženim gledištima svih nakon što se iz svakoga odstrani ono što je lažno – tek će tada biti uspostavljeno istinsko bratstvo u religiji. To se odnosi i na fizički svijet.

PITALAC: Molim Vas , objašnjavajte dalje.

TEOZOF: Uzmimo primjer. Biljka se sastoji od korijena, stabljike, te mnogih grančica i listova. Kao što je čovječanstvo, kao cjelina, stabljika koja raste iz duhovnog korijena, tako i stabljika ujedinjuje biljku. Ozlijedite stabljiku i zasigurno će svaka grančica i list patiti. Ista stvar je i s čovječanstvom.

PITALAC: Da, ali ako ozlijedite list ili grančicu, nećete ozlijediti cijelu biljku.

TEOZOF: Znači, Vi mislite da povrijedivši jednog čovjeka ne povrijeđujete čovječanstvo? Ali, kako Vi to znate? Jaste li svjesni da čak i materijalistička znanost uči da će svako ozljeđivanje biljke, ma koliko neznatno, utjecati na cjelokupan tijek njenog budućeg rasta i razvoja. Stoga Vi griješite, a analogija je savršena. Ako, međutim, previđate činjenicu da cijelo tijelo pati i cijeli živčani sustav reagira kad porežete prst, moram Vas utoliko više podsjetiti da postoje i drugi duhovni zakoni koji mogu djelovati, na biljke i životinje jednako kao i na čovječanstvo, premda, ne priznajući njihovo djelovanje na biljke i životinje, možete negirati njihovo postojanje.

PITALAC: Na koje zakone mislite?

TEOZOF: Nazivamo ih karmičkim zakonima, no vi nećete razumjeti puno značenje tog izraza ako ne studirate Okultizam. Međutim, moje se objašnjavanje ne temelji na pretpostavci o postojanju tih zakona, nego zapravo na analogiji s biljkom. Proširite tu ideju, prenesite njenu primjenu na sveopći plan i uskoro ćete uvidjeti da u istinskoj filozofiji svako fizičko djelovanje ima svoj moralni i trajni učinak. Ozlijedite li čovjeka nanošenjem tjelesne boli; možete pomisliti da se njegov bol i patnja nipošto ne mogu proširiti na njegove susjede, a najmanje na pripadnike drugih naroda. Mi pak tvrdimo da hoće – u pravom trenutku. Stoga kažemo da dok svaki čovjek ne shvati i ne prihvati kao aksiomatsku istinu da, griješeći prema pojedincu, ne povrijeđujemo samo sebe same nego na duge staze i cjelokupno čovječanstvo, na zemlji nisu mogući bratski osjećaji kakve su propovijedali svi veliki reformatori, prvenstveno Buddha i Isus.

 

NAŠI OSTALI CILJEVI

PITALAC: Hoćete li sada objasniti pomoću kojih metoda namjeravate ostvariti drugi cilj?

TEOZOF: Možemo skupljati sve vrijedne radove o svjetskim religijama za knjižnicu sjedišta u Adyaru, Madras, a preko kolega u ograncima i za njihove lokalne knjižnice. Treba staviti u pisani oblik informacije o raznim prastarim filozofijama, tradicijama i legendama te ih širiti na praktičan način kao prijevode i publikacije vrijednih djela, izvatke i komentare o njima ili pak putem usmenih poduka od strane osoba stručnih za određena područja.

PITALAC: A što je s trećim ciljem, razvijanjem duhovnih i psihičkih moći pritajenih u čovjeku?

TEOZOF: Tamo gdje nisu moguća predavanja i osobna poduka, to također treba postići pomoću publikacija.

Naša je dužnost da u čovjeku održimo živom njegovu duhovnu intuiciju, da se suprotstavimo i nakon dužnog ispitivanja i dokaza o njenoj iracionalnoj prirodi suzbijemo nesnošljivost u svakom obliku, naime religijskom, znanstvenom ili društvenom, a iznad svega «licemjerje», bilo kao religijsko sektaštvo ili vjerovanje u nešto natprirodno. Ono što trebamo učiniti je nastojati steći znanje o svim zakonima prirode i širiti ga. Nadalje, potaknuti studij tih zakona koje najmanje shvaćaju suvremeni ljudi takòzvānē Okultne Znanosti koja se temelji na istinskom znanju o prirodi, umjesto, kao sada, na praznovjerju utemeljenom na slijepoj vjeri i autoritetu.

Ma kako ponekad fantastična, prosijana pučka vjerovanja i tradicije mogu dovesti do otkrića dugo zaboravljenih ili važnih tajni prirode. Stoga Društvo namjerava slijediti taj pravac istraživanja u nadi da će širiti područje znanstvenog i filozofskog proučavanja.

 

O SVETOSTI ZAVJETA

PITALAC: Imate li neki etički sustav kojega se pridržavate?

TEOZOF: Postoji etika, gotova i dovoljno jasna za svakoga tko će je slijediti. Naša je etika bit i vrhnje svjetske etike, sakupljena iz učenja svih velikih svjetskih reformatora. Zato ćete u njoj naći zastupljenim Konfucija i Zoroastra, Laotzea i Bhagavat Gîtû, pravila Gautama Buddhe i Isusa iz Nazaretha, Hillela i njegove škole, kao i Pitagore, Sokrata, Platona i njihovih škola.

PITALAC: Da li se članovi Vašeg Društva pridržavaju tih pravila? Čuo sam o velikim nesuglasicama i prepirkama među njima.

TEOZOF: Potpuno prirodno, jer premda se reforma u svom sadašnjem obliku može nazvati novom, muškarci i žene obuhvaćeni reformom isti su oni ljudi griješne prirode kao i ranije. Kao što je već rečeno članova ozbiljnih radnika je tek nekolicina; no mnogi su iskrene i privržene osobe koje čine najviše što mogu kako bi živjele u skladu s idealima Društva i svojim vlastitim.

Naša je dužnost poticati i pomagati pojedincima u intelektualnom, moralnom i duhovnom samousavršavanju, a da ne ukoravamo i osuđujemo one kojima to ne uspijeva. Strogo rečeno, nemamo pravo odbiti pristup nikome, a posebno ne u Ezoteričku sekciju Društva, gdje je «onaj koji uđe kao ponovo rođen.»

Ali, ako bilo koji član ne održi svoj sveti zavjet koji se zasniva na časnoj riječi i besmrtnom Jastvu, nego izabere da i nakon toga «novog rođenja» kao novi čovjek ustraje na svojim porocima i manama iz ranijeg života, od njega ćemo, naravno, tražiti da istupi iz Društva ili će u slučaju da to odbije biti izbačen. Imamo najstroža pravila u takvim slučajevima.

PITALAC: Mogu li se navesti neka od njih?

TEOZOF: Mogu. Za početak, nijedan brat u Društvu, bilo egzoterik ili ezoterik, nema pravo nametati svoje osobno mišljenje drugom bratu. To je jedan od velikih prijestupa u Društvu. Što se tiče unutarnje sekcije, sada nazvane ezoteričkom, sljedeća su pravila postavljena i prihvaćena od 1880.

«Nijedan brat ne smije u sebične svrhe koristiti znanje koje mu je prenio bilo koji član prve sekcije [sada višeg `stupnja`]; kršenje pravila kažnjava se isključivanjem.»

Međutim danas, prije nego mu se takvo znanje može prenijeti, kandidat se mora obvezati svečanom prisegom da ga neće uporabiti u sebične svrhe, niti odati, osim uz dopuštenje, nešto od onog što mu je priopćeno.

PITALAC: Ali, da li je čovjek koji je isključen ili koji je istupio iz Sekcije slobodan otkriti bilo što od onoga što je naučio ili prekršiti bilo koju klauzulu zavjeta koji je dao?

TEOZOF: Naravno da nije. Njegovo isključivanje ili istupanje oslobađa ga samo od obveze poslušnosti učitelju i aktivnog sudjelovanja u radu Društva, no sigurno ne i od svetog zavjeta tajnosti.

PITALAC: No, da li je to razumno i pravedno?

TEOZOF: Potpuno nedvojbeno jest. Za svakog muškarca i ženu, čak i s najmanjim osjećajem časti, zavjet tajnosti, položen makar zadanom časnom riječju, a kamoli nečijem Višem Jastvu – unutarnjem Bogu – obveza je sve do smrti. I premda mogu napustiti Sekciju i Društvo, nema časnog muškarca ili žene koji bi pomislili napasti ili povrijediti tijelo kojem su se zavjetovali.

PITALAC: Ne ide li to ipak malo predaleko?

TEOZOF: Možda je tako prema niskom standardu sadašnjeg vremena i moralnosti. Ali, koja bi uopće bila svrha zavjeta kada nas nebi tako obuhvatno obvezivao? Kako bi netko mogao očekivati da bude podučen tajnom znanju, ako želi imati slobodu da se riješi svih preuzetih obveza kadgod poželi? Kakva bi sigurnost, pouzdanje ili povjerenje mogli ikada postojati, ako zavjeti poput ovih nebi imali nikakvu stvarnu moć obvezivanja. Vjerujte mi da bi zakon odmazde (karme) vrlo brzo snašao svakog tko bi tako prekršio svoj zavjet; možda čak jednako brzo kao što ona stiže za nečasnost svakog časnog čovjeka, čak i na ovoj fizičkoj razini. Kao što je opisano u Putu (The Path), srpanj, 1889., navodimo o tome:

Jednom dat zavjet zauvjek je obvezujući kako u moralnom tako i u okultnom svijetu. Ako ga jednom prekršimo i kažnjeni smo, to nas ne opravdava kod ponovnog kršenja i tako dugo dok god to činimo moćna ruka Zakona (karme) djelovat će na nas.

 

ODNOS  TEOZOFSKOG  DRUŠTVA  I  TEOZOFIJE

O SAMOUSAVRŠAVANJU

PITALAC: Da li je, dakle, moralno uzdizanje glavna stvar na kojoj se u Društvu insistira?

TEOZOF: Nesumnjivo. Onaj tko želi biti pravi teozof mora postići da tako i živi.

PITALAC: Ako je tako onda se, kao što sam već ranije primijetio, ponašanje nekih članova neobično kosi s tim osnovnim pravilom.

TEOZOF: Istina je. Ali tu nema pomoći, isto kao što nema niti onima koji sebe nazivaju kršćanima, a postupaju kao zlotvori. To nije nedostatak na strani naših statuta i pravila, već ljudske prirode. Čak i u nekim egzoteričkim javnim ograncima članovi se zavjetuju svojim višim Jastvom da će živjeti životom kakav propisuje Teozofija. Oni moraju potaknuti svoje božansko Jastvo da vodi svaku njihovu misao i djelo, svakoga dana i u svakom trenutku njihovog života. Istinski teozof mora «djelovati pravedno i kročiti ponizno.»

PITALAC: Što podrazumijevate pod tim?

TEOZOF: Jednostavno ovo: pojedinačno Jastvo treba zaboraviti na sebe zbog mnogih jastava. Dozvolite mi da Vam odgovorim riječima istinskog filaleteja, F.T.D.-a, koji je to divno izrazio u Teozofu:

Svaki čovjek treba prvo pronaći sebe samoga, a zatim iskreno sagledati ono što subjektivno posjeduje i, ma koliko loše ili potrebito to stanje bilo, nije nepopravljivo ako ga se ozbiljno latimo.

No, koliki su spremni na to? Svi su voljni raditi za svoj vlastiti razvoj i napredak, a tek nekolicina za druge. Citirajmo ponovo istog autora:

Ljudi su bili prevareni i obmanuti dosta dugo; oni moraju slomiti svoje idole, odbaciti svoju prijetvornost i početi raditi za sebe, čak štoviše, postoji izraz previše ili premnogo, koji znači da je za onoga tko radi samo za sebe bolje da uopće ne radi; bolje da radi za druge, za sve ostale, zato što će svaki cvijet ljubavi i dobronamjernosti posađen u susjedovom vrtu učiniti da nepoželjni korov nestane u njegovom vlastitom vrtu i tako će taj božanski vrt – čovječanstvo – procvjetati poput ruže. U svetim knjigama svih religija to je jasno obrazloženo, ali spletkari su to prvo pogrešno protumačili, a na kraju razvodnili, materijalizirali i oslabili. To ne zahtijeva novo otkrivenje. Neka svaki čovjek bude otkrivenje za sebe samoga. Neka već jednom čovjekov besmrtni duh preuzme vlast nad hramom svoga tijela, izgna iz sebe mjènjāče novca i svaku nečistoću, pa će ga njegova vlastita božanska ljudskost iskupiti, jer, kada je on tako u skladu sa samim sobom, spoznat će «graditelja hrama.»

PITALAC: Moram priznati da je to čisti altruizam.

TEOZOF: Jest. I kada bi ga samo jedan od deset pripadnika TD-a primjenjivao zaista bismo bili uzorni. No neki izvan T.D.-a uvijek će odbijati vidjeti bitnu razliku između Teozofije i Teozofskog društva, između ideje i njenog nesavršenog utjelovljenja. Takvi će ljudi uočiti svaku pogrešku i nedostatak ljudskog tijela nad čistim duhom koje nad njime prosipa svoju božansku svjetlost. Da li je to pravedno prema obima? Oni bacaju kamenje na udrugu koja teži ostvarenju i promicanju svojih ideala, unatoč nepovoljnim okolnostima. Neki Teozofsko društvo kleveću samo stoga što se drznulo pokušati učiniti ono u čemu su drugi sustavi – prvenstveno crkveno i državno kršćanstvo – pretrpjeli potpuni neuspjeh; drugi zato što bi radije zadržali postojeće stanje stvari; farìzēji  i sadùcéji  s Mojsijevog stajališta, a carinici i griješnici uživajući na visokim položajima kao tijekom razdoblja propadanja Rimskog Carstva. Nepristrani ljudi nikako ne smiju zaboraviti da u ovom svijetu relativnih mogućnosti čovjek koji čini sve što može, čini jednako kao i onaj koji je postigao najviše. To je jednostavna, sama po sebi razumljiva istina, aksiom potkrijepljen, za one koji vjeruju u evanđelje, parabolom o talentima, koju je dao njihov Učitelj: sluga koji je udvostručio dva talenta bio je nagrađen kao i drugi sluga koji je dobio pet. Svakom je čovjeku dano «u skladu s njegovim različitim sposobnostima.»

PITALAC: Ipak je u tom slučaju prilično teško razgraničiti apstraktno od konkretnog budući da imamo samo konkretno na temelju kojeg prosuđujemo.

TEOZOF: Zašto dakle praviti izuzetak kada je u pitanju TD? Ispravnost, poput ljubavi prema bližnjemu, treba započeti provoditi u svom domu. Da li ćete se pogrdno i podrugljivo izražavati o propovijedi na Gori samo zato jer su Vaše društvene, političke, pa čak i religijske zapovjedi dosada ne samo bile neuspješne u provođenju njihovih pouka u njihovu duhu nego čak i u njihovu mrtvom slovu.

Ukinite zakletvu na sudovima, u parlamentu, vojsci i svugdje te činite što i kvekeri  ako se želite nazivati kršćanima. Ukinite i same sudove, jer ako budete slijedili zapovjedi Krista, morat ćete skinuti sa sebe kaput i dati ga onome tko vam oduzme ogrtač, te okrenuti lijevi obraz nasilniku koji vas je ošamario po desnom. «Ne suprotstavljajte se zlu, volite svoje neprijatelje, blagosíljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, jer «tkògod prekrši ijednu od ovih zapovjedi i tome uči druge, posljednji će biti pozvan u Kraljevstvo Nebesko», i «tko god bude rekao, ti budalo, bit će u opasnosti od ognja paklenog.» I zašto sudite, kad ne želite da vam se sudi kada na vas dođe red?

Inzistiranjem na tome da između Teozofije i Teozofskog društva nema razlike Vi istodobno izvrgavate i kršćanski sustav i njegovu stvarnu bit istim pokudama, samo u još ozbiljnijem obliku.

PITALAC: Zašto ozbiljnijem?

TEOZOF: Zato jer dok vođe teozofskog pokreta, potpuno priznajući svoje nedostatke, pokušavaju sve što mogu da poboljšaju svoje metode i iskorijene zlo prisutno u Društvu; i dok su njihova pravila i interni propisi sastavljeni u duhu Teozofije, dotle zakonodavci i nacionalne i državne crkve koje se nazivaju kršćanskim, čine suprotno. Naši članovi, čak i najgori među njima, nisu gori od prosječnog kršćanina. Štoviše, ako se zapadni teozofi susreću s mnogim teškoćama u vođenju teozofskog života, to je zato što su svi oni djeca svoje generacije. Svaki od njih je bio kršćanin koji je rastao i bio odgojen u obmani svoje Crkve, svojih društvenih običaja i čak proturječnih zakona. Takav je bio svaki od njih prije nego što je postao teozof ili, bolje rečeno, član Teozofskog društva, jer ne može se dovoljno puta ponoviti da između apstraktnog ideala i njegovih instrumenata postoji vrlo značajna razlika.

 

APSTRAKTNO I KONKRETNO

PITALAC: Molim Vas, objasnite tu razliku malo bolje.

TEOZOF: Teozofsko društvo je velika organizacija muškaraca i žena, sastavljena od najrazličitijih elemenata. Teozofija je, u svom apstraktnom značenju, Božanska Mudrost ili skup znanja i mudrosti na kojim se temelji Univerzum, homogenost vječnoga Boga; a u svom konkretnom značenju ona je potpun zbir toga istoga što je priroda dodijelila čovjeku na ovoj zemlji i ništa više. Neki se članovi ozbiljno trude ostvariti i, tako reći, objektivizirati Teozofiju u svojim životima; dok drugi žele tek nešto saznati o njoj, a da je ne primjenjuju; a ostali su se možda učlanili u Društvo jedino iz radoznalosti, prolaznog zanimanja ili možda stoga jer su članovi neki njihovi prijatelji. Kako bi se onda čitav sustav mogao prosuditi prema standardima onih koji bez ikakvog prava svojataju taj naziv? Trebaju li poeziju i njeno nadahnuće ocjenjivati samo oni nadri-pjesnici koji vrijeđaju naše uši? Društvo se može smatrati utjelovljenjem Teozofije samo po svojim apstraktnim motivima; ono si nikada ne smije dopustiti da se nazove njenim konkretnim instrumentom, sve dok su sve ljudske nesavršenosti i slabosti zastupljene u njemu; u protivnom će Društvo biti tek ponavljanje velike pogreške i prepuno svetogrđa kao takozvane crkve Kristove. Ako su dopuštene istočne usporedbe,

Teozofija je beskrajni ocean sveopće istine, ljubavi i mudrosti, koji odražava svoje isijavanje na zemlju, dok je Teozofsko društvo tek vidljivi mjehurić tog odražavanja. Teozofija je božanska priroda, vidljiva i nevidljiva, a njeno Društvo ljudska priroda koja se pokušava uzdići do svog božanskog roditelja. Teozofija je, konačno, stalno vječno sunce, a njeno Društvo nestalni komet koji se pokušava smjestiti u orbitu kako bi postao planetom da bi stalno kružio unutar privlačnosti sunca istine. Društvo je osnovano da bi čovjeku pomoglo uvidjeti kako stvar poput Teozofije postoji i da mu pomogne uzdignuti se do nje studiranjem i prihvaćanjem njenih vječnih istina.

PITALAC: Mislim da ste rekli da vi nemate svojih vlastitih vjerskih zapovijedi ili naučavanja?

TEOZOF: Ni ih nemamo. Društvo ne posjeduje vlastitu mudrost za pomaganje ili podučavanje. Ono je jednostavno skladište svih istina koje su dali veliki vidovnjaci, inicirani i proroci povijesnih i pretpovijesnih vremena; barem onih istina koje su mogle biti prihvaćene. Stoga je ono tek provodnica kroz koju se više ili manje istina pronađenih u prikupljenim izrekama velikih učitelja čovječanstva, izlijeva na svijet.

PITALAC: No, da li je takva istina nedostupna izvan Društva? Ne tvrdi li to svaka crkva?

TEOZOF: Nipošto. Neosporno postojanje velikih inicijata – istinskih «Sinova Božjih»- dokazuje da su takvu mudrost postizali osamljeni pojedinci, međutim nikada bez prethodnog vodstva majstora. No većina njihovih sljedbenika, postigavši majstorstvo, svela je katolicizam tih učenja u ograničenu rutinu njihovih vlastitih sektaških dogmi. Tako su se prihvatile i slijedile zapovijedi samo jednog izabranog učitelja uz isključivanje svih drugih, ako su se uopće slijedile, što je ispravno istaknuto u slučaju propovijedi na Gori. Tako je svaka religija djelić božanske istine stvorena da usredotoči golemu panoramu ljudske mašte koja tvrdi da predstavlja i zamjenjuje tu istinu.

PITALAC: No Vi kažete da Teozofija nije religija.

TEOZOF: Potpuno je sigurno da nije, budući da je ona suština svih religija i sveopće istine, tek njena kapljica koja je temelj svakg vjerovanja. Poslužimo se ponovo metaforom. Teozofija, na zemlji, je poput bijele zrake spektra, a svaka religija samo jedna od sedam prizmatičnih boja. Ne priznajući sve ostale i klevèćūći ih da su lažne, svaka posebno obojena zraka svojata ne samo prvenstvo, nego da je upravo ona ta  bijela zraka te čak i svoje vlastite nijanse od svjetlih prema tamnim proklinje kao herezu. Ipak, kao što se sunce istine sve više uzdiže na horizontu ljudskog opažanja, a svaka obojena zraka postupno blijedi, sve dok napokon ne bude apsorbirana, tako i čovječanstvo napokon neće više biti prokleto zbog neprirodnih polarizacija, nego će se kupati u čistoj bezbojnoj sunčevoj svjetlosti vječne istine. To će biti Teozofija.

PITALAC: Dakle, Vi smatrate da su sve velike religije proistekle iz Teozofije i da će njenim usvajanjem svijet konačno biti izbavljen od prokletstva svojih velikih zabluda i grijeha?

TEOZOF: Upravo tako. Dodajemo da je naše Teozofsko društvo skromno sjeme koje će, ako bude zalijevano i pušteno da živi, konačno stvoriti Drvo Znanja dobra i zla, koje je nakalemljeno na Drvo Vječnoga Života. Zato samo proučavanjem raznih velikih religija i filozofija čovječanstva, njihovim nepristranim uspoređivanjem bez predrasuda, ljudi se mogu nadati da će stići do istine. Taj se rezultat posebno može postići razotkrivanjem i uočavanjem njihovih raznih podudarnih točākā. Nećemo stići do njihova unutarnjeg značenja osim studiranjem ili uz poduku nekoga tko zna, a tada ćemo , gotovo u svakom slučaju, uvidjeti da ono izražava neke velike istine u prirodi.

PITALAC: Čuli smo o Zlatnom Dobu koje je bilo, a ono što Vi opisujete moglo bi biti Zlatno Doba koje će  nastupiti jednoga dana u budućnosti. Kada će to biti?

TEOZOF: Ne prije nego što čovječanstvo kao cjelina osjeti potrebu za njim. U poslovici iz perzijskog Javidan Khirada kaže se:

«Postoje dvije vrste istine – jedna koja je očita i sama sebi dokaz; druga neprekidno zahtijeva nova dokazivanja i dokaze.»

Tek kada ta posljednja vrsta istine postane tako općenito očigledna kao što je sada zamagljena, pa stoga podložna iskrivljavanju sofizmom i kazuistikom, tek kada te dvije vrste ponovo postanu jedno, svi će ljudi vidjeti isto.

PITALAC: No sigurno je malo onih koji su osjetili potrebu za takvim istinama odlučilo vjerovati u nešto određeno. Kažete da Društvo nema vlastitih naučavanja, da svaki član može vjerovati prema svom izboru i prihvatiti ono što želi. Izgleda kao da Teozofsko društvo nastoji oživjeti jezične zbrke i vjerovanja stare kule babilonske. Zar nemate zajedničkih vjerovanja?

TEOZOF: Kada je rečeno da Društvo nema svoje vlastite zapovijedi i naučavanja, mislilo se na to da nijedno posebno naučavanje ili vjerovanje nije obvezno za njegove članove; no naravno, to se ne odnosi na Društvo u cjelini. Društvo je, kao što ste rekli, podijeljeno na vanjski i unutarnji dio. Oni koji pripadaju unutarnjem naravno imaju svoju vlastiti filozofski ili, ako baš hoćete, religijski sustav.

PITALAC: Možemo li reći koji?

TEOZOF: Mi to ne krijemo. To je prije nekoliko godina u osnovnim crtama izloženo u Teozofu (The Theosophist) i Ezoteričkom buddhizmu (Esoteric Buddhism), a može se pronaći još bolje objašnjeno u Tajnoj Nauci. Zasniva se na najstarijoj filozofiji na svijetu koja se naziva Religijskom Mudrošću ili Prastarom Naukom. Ako želite pitajte i dobit ćete objašnjenje.

21.04.2017

TEMELJNA  UČENJA  TEOZOFIJE

O  BOGU  I  MOLITVI

PITALAC: Vjerujete li u Boga?

TEOZOF: To ovisi o tome što podrazumijevate pod tim pojmom.

PITALAC: Mislim na kršćanskog Boga, Isusovog Oca i Stvoritelja: ukratko biblijskog Mojsijevog Boga.

TEOZOF: Mi u takvog Boga ne vjerujemo.

Odbacujemo ideju o osobnom ili izvankozmičkom i antropomorfnom Bogu koji je golema sjena čovjeka, ako ne i čovjek u najboljem slučaju. Teološki je Bog, tvrdimo i dokazujemo to, gomila kontradikcija i logička nemogućnost. Stoga nemamo ništa s njim.

PITALAC: Molim Vas, navedite svoje razloge.

TEOZOF: Mnogo ih je i ne zavređuju svi pažnju, ali evo ih nekoliko. Tog su Boga poklonici proglasili beskonačnim i apsolutnim, zar ne?

PITALAC: Vjerujem da jest.

TEOZOF: Ako je beskonačan, tj. neograničen, posebno ako je apsolutan, kako onda može imati oblik i biti stvaratelj nečega? Oblik podrazumijeva ograničenje, početak i kraj; a da bi moglo stvarati, Biće mora misliti i planirati. Kako se od Apsoluta može očekivati da razmišlja, tj. da je u nekom odnosu s nečim što je ograničeno, konačno i uvjetovano? To je filozofski i logički apsurd. Čak i hebrejska Kabala odbacuje takvu ideju i stoga je od jednog i apsolutnog principa obožavanja učinila neograničeno Jedinstvo nazvano Ain Soph

(Ain soph (grč.: toh pan, epeiros), beskrajni ili bezgranični, u i od prirode, nepostojeći koji JEST, ali koji nije Biće).

Da bi stvarao, Stvaratelj mora postati aktivan, a kako je to nemoguće za Apsolutnog, moralo je biti pokazano da je beskonačni princip postao uzrokom evolucije (ne stvaranja) na posredan način – tj. pojavljivanjem iz sebe samoga (još jedan apsurd, ovaj puta greškom prevoditelja Kabale), iz Sefirota.

Kako može ne-aktivan vječni princip proizlaziti ili emitirati? Parabrahman Vedante ne čini ništa takvoga, niti to čini Ain-Soph kaldejske Kabale.  Ovo je jedan vječan i periodičan zakon, koji prouzrokuje jedna aktivna i stvaralačka snaga (Logos) proizlazeći iz uvijek-skrivenog i neshvatljivog principa na početku svake Maha-Manvantare, ili novog životnog ciklusa.

PITALAC: A što je s onim kabalistima koji još uvijek vjeruju u Jehovu ili Tetragrammaton?

TEOZOF: Slobodni su vjerovati u ono što žele, pošto njihovo vjerovanje ili nevjerovanje teško da može utjecati na očitu činjenicu. Jezuiti nam kažu da dva i dva nisu uvijek sigurno četiri, jer o božjoj volji ovisi da li će 2 x 2 učiniti 5. Da li ćemo zbog svega toga prihvatiti njihovu kompliciranost?

PITALAC: Onda ste vi ateisti?

TEOZOF: Koliko znamo, nismo, osim ako se naziv “ateist” treba primijeniti na sve koji ne vjeruju u antropomorfnog Boga.

Vjerujemo u Univerzalni Božanski Princip, korijen svega, iz kojega sve potječe i u koji će se sve upiti na kraju velikog ciklusa postojanja.

PITALAC: To je stara tvrdnja panteista. Ako ste panteisti ne možete biti deisti, a ako niste deisti, onda vam odgovara naziv ateisti.

TEOZOF: Ne mora biti tako. Ponovo je “panteizam” jedan od mnogih pogrešno korištenih izraza, čije je istinsko i prvobitno značenje iskrivljeno slijepim predrasudama i pristranim nazorima. Ako prihvatite kršćansku etimologiju te složene riječi i oblikujete je od pan, “sve” i theos, “bog”, pa tada zamislite i podučavate da to znači da su svaki kamen i svako drvo u prirodi Bog ili Jedan Bog, tada ćete naravno biti u pravu i od panteista stvoriti idolopoklonike, kao dodatak njihovom pravom imenu. No teško ćete uspjeti ako riječ panteizam objašnjavate ezoterički, kao što smo mi učinili.

PITALAC : Kako je dakle vi definirate?

TEOZOF: Dopustite da sada ja upitam Vas. Što podrazumijevate pod panom ili prirodom?

PITALAC: Pretpostavljam da je priroda ukupan zbroj svega što postoji oko nas; ukupnost uzroka i posljedica u materijalnom svijetu, stvorenom ili Svemiru.

TEOZOF: Odatle poosobljen zbroj i niz poznatih uzroka i posljedica; sveukupnost ograničenih djelovanja i snaga potpuno odvojenih od inteligentnog stvoritelja ili stvaratelja, i možda “zamišljena kao posebna snaga” – kao u vašim enciklopedijama?

PITALAC: Da, vjerujem da je upravo tako.

TEOZOF: No, mi ne uzimamo u obzir tu objektivnu i materijalnu prirodu koju nazivamo prolaznom varkom, niti pod panom podrazumijevamo prirodu, u smislu njene prihvaćene latinske izvedenice natura, “postojanje”, od nasci, “roditi se”.

Kada govorimo o Božanstvu i istovremeno ga poistovjetimo s prirodom, mislimo na vječnu i nestvorenu prirodu, a ne na Vaš zbroj nepostojanih sjena i prolaznih nestvarnosti. Prepuštamo pjesnicima da vidljivo nebo ili nebeski svod nazovu Božjim prijestoljem, a našu blatnjavu zemlju podlogom za njegove noge. Naše Božanstvo nije niti u raju, niti na posebnom drvetu, zgradi ili planini: ono je svugdje, u svakom atomu vidljivog i nevidljivog svemira; u i oko svakog nevidljivog atoma i djeljive molekule. Jer ON je tajanstvena snaga evolucije i involucije, posvudašnja, svemoguća i sveznajuća stvaralačka mogućnost.

PITALAC: Stanite! Sveznanje je povlastica nečega što misli, a Vi vašem Apsolutu poričete moć mišljenja.

TEOZOF: Poričemo to Apsolutu, pošto je misao nešto ograničeno i uvjetovano. No Vi očito zaboravljate da je apsolutna nesvjesnost također i apsolutna svjesnost, jer u protivnom ne bi bila apsolutna.

PITALAC: Pa vaš Apsolut dakle misli.

TEOZOF: Ne, ON ne misli iz prostog razloga što je on sam apsolutna misao. On iz istog razloga niti ne postoji, jer je sam apsolutno postojanje i “bivanje”, a ne biće. Pročitajte divnu pjesmu Solomona Ben Yehudah Ibn Gebirola iz Kether Malchuth i shvatit ćete:

Ti si jedno, korijen svih brojeva, ali ne kao element brojenja; jer jedinstvo ne dopušta umnožavanje, promjenu ili oblik. Ti si jedno, a u tajni Tvog jedinstva izgube se i najmudriji, jer je ne poznaju. Ti si jedno, a Tvoje se jedinstvo nikad ne umanjuje, nikad ne uvećava i ne može se promijeniti. Ti si jedno i nijedna Te moja misao ne može ograničiti i definirati. Ti JESI, ali ne kao netko postojeći, jer viđenje smrtnika ne može dosegnuti Tvoje postojanje, niti za Tebe odrediti gdje, kako i zašto.

Ukratko, naše božanstvo je vječno, neprestano se razvija, a ne stvara, nije graditelj svemira; svemir se sam razotkriva iz svoje suštine, on nije stvoren. Simbolički je to kugla bez oboda, koja ima jedinstveno uvijek djelatno svojstvo koje obuhvaća sva ostala postojeća ili zamisliva svojstva – sebe same. To je jedinstveni zakon koji daje poticaj očitovanim, vječnim i nepromjenjivim zakonima unutar tog nikad-očitovanog, jer je apsolutan zakon koji je u razdobljima svojih očitovanja u stanju vječitog nastanka.

PITALAC: Jednom sam čuo od jednog vašeg člana primjedbu da je to sveopće Božanstvo, budući da je posvuda, prisutno i u grešnom i u bezgrešnom čovjeku te stoga i u svakom atomu pepela moje cigarete! Nije li to krajnje bogohuljenje?

TEOZOF: Ne mislim da je, jer je jednostavnu logiku teško shvatiti kao bogohuljenje. Kada bismo isključili princip sveprisutnosti iz samo jedne matematičke točke svemira ili iz jedne čestice materije koja zauzima bilo koji zamisliv prostor, bismo li ga još mogli smatrati beskonačnim?

 

DA  LI  JE  POTREBNO  MOLITI  SE?

 PITALAC: Vjerujete li u molitvu i molite li se ikada?

TEOZOF: Ne. Umjesto da pričamo, mi djelujemo.

PITALAC: Zar ne upućujete molitve čak niti Apsolutnom Principu?

TEOZOF: Zašto bismo? Pošto smo vrlo zauzeti, teško si možemo priuštiti da gubimo vrijeme na upućivanje usmenih molitvi čistoj apstrakciji. Nespoznatljivi je sposoban biti u međusobnim odnosima samo sa svojim dijelovima, no on ne postoji kada se radi o ograničenim odnosima. Vidljivi svemir u svom postojanju i pojavama ovisi o svojim uzajamno djelatnim oblicima i svojim zakonima, a ne o molitvama.

PITALAC: Zar vi uopće ne vjerujete u djelotvornost molitve?

TEOZOF: Ne vjerujemo u molitvu smišljenu od mnogo riječi i ponavljanoj na glas, ako pod molitvom podrazumijevate vanjsko obraćanje nepoznatom Bogu kojeg su ustoličili Židovi, a proširili farizeji.

PITALAC: Postoji li neki drugi način molitve?

TEOZOF: Svakako; mi je nazivamo voljnom molitvom i prije je unutarnja zapovijed nego moljenje.

PITALAC: Kome se vi dakle tako molite?

TEOZOF: “Svom nebeskom Ocu” – u njegovom ezoteričkom značenju.

PITALAC: Razlikuje li se on od onog danog putem teologije?

TEOZOF: Potpuno. Okultist ili teozof upućuju svoje molitve svom “Ocu” koji je skriven (pročitaj i pokušaj razumjeti: Matej, vi. 6), a ne Bogu koji je odvojen od kozmosa i stoga ograničen; taj “Otac” je u samom čovjeku.

PITALAC: Vi onda od čovjeka činite boga?

TEOZOF: Molim vas recite Bog, a ne bog. U našem značenju, unutarnji je čovjek jedini Bog o kojem mi možemo imati spoznaju. A kako bi drugačije i moglo biti? Dopustite našu pretpostavku da je Bog univerzalno rasprostranjen, neograničen princip i kako bi sam čovjek izbjegao tome da bude potpuno prožet i da nije i sam u Božanstvu? Mi svojim “nebeskim Ocem” nazivamo onu božansku suštinu koju spoznajemo u sebi, u svom srcu i duhovnoj svijesti, i koja nema ništa s antropomorfnom koncepcijom koju o njemu možemo stvoriti u svom fizičkom mozgu ili mašti: “Ne znate li da ste hram božji, i da taj duh [apsolutnog] Boga prebiva u vama?” (U teozofskim se djelima često nalaze oprečna stajališta o Kristovom principu u čovjeku. Jedni ga nazivaju šestim principom (buddhi), a drugi sedmim (Âtman). Ako kršćanski teozofi žele koristiti takve izraze, neka budu dosljedni slijedeći analogiju simbola Religijske Mudrosti. Mi tvrdimo da Krist nije samo jedan od tri viša principa, već da se sva tri smatraju Trojstvom. To Trojstvo predstavlja Duha Svetoga, Oca i Sina koji odgovara apstraktnom duhu, diferenciranom i utjelovljenom duhu. Krišna i Krist filozofski su isti princip sa svojim trostrukim aspektom manifestacije. U Bhagavad Gítî nalazimo da se Krišna nepristrano naziva Âtmanom, apstraktnim duhom, Kšetrajna, Višim ili reinkarnirajućim Egom i Univerzalnim JASTVOM, svim nazivima koji, preneseni s univerzalnoga na čovjeka, odgovaraju Âtmâ, Budi i manasu. Anugîtâ je puna tog naučavanja.) Pa ipak, neka nitko ne smatra tu našu suštinu antropomorfnom. Neka nijedan teozof koji se drži božanske, a ne ljudske istine, ne kaže da taj “skriveni Bog” osluškuje, ili da je odvojen bilo od ograničenog čovjeka ili neograničene suštine – jer sve je jedno; niti, kao što je upravo spomenuto, da je molitva neka molba. To je prije tajna, okultni postupak kojim se ograničene i uvjetovane misli i želje, zbog nemogućnosti da ih prihvati apsolutni duh koji je neuvjetovan, prevode u duhovne zahtjeve i volju; taj se proces naziva “duhovnom pretvorbom”. Snaga naših gorućih težnji mijenja molitvu u “kamen mudraca”, odnosno u ono što olovo pretvara u čisto zlato. Jedina homogena suština, naša “voljna molitva” postaje djelatna ili stvaralačka snaga izazivajući učinke u skladu s našom željom.

PITALAC: Želite li reći da je molitva okultni postupak koji izaziva fizičke rezultate?

TEOZOF: Jest.

Snaga volje postaje živa snaga. No teško onim okultistima i teozofima koji iz sebe šalju valove snage volje u sebične i bezbožne svrhe, umjesto da uništavaju želje nižeg osobnog ega ili fizičkog čovjeka i govore, obraćajući se svom Višem Duhovnom Egu uronjenom u Âtmâ-Budičku svjetlost: “Neka se vrši Tvoja, a ne moja volja!” To je crna magija, izopačenost i duhovno čaranje. Na žalost, sve je to omiljen posao naših kršćanskih državnika i generala, posebno ovih drugih kada šalju dvije vojske da se međusobno ubijaju. Oboji se prije djelovanja donekle prepuste takvom čaranju kada pojedinačno upućuju molitve istom Bogu vojske, svaki usrdno moleći njegovu pomoć da prerežu grkljan svojim neprijateljima.

PITALAC: David se molio Bogu vojski da mu pomogne poraziti Filistejce i uništi Sirijce i Moabljane i “Gospod je zaštitio Davida gdje god je išao.” Time mi samo slijedimo ono što nalazimo u Bibliji.

TEOZOF: Naravno, ali budući da vas raduje nazivati se kršćanima, a ne Izraelcima ili Židovima, barem koliko mi znamo,

zašto radije ne slijedite ono što govori Krist? A on izričito zapovijeda da ne slijedite “one iz prošlih vremena,” ili Mojsijev zakon, već vam nalaže da činite ono što vam on govori i upozorava one koji se late mača da će i oni sami poginuti od mača. Krist vam je dao molitvu od koje ste stvorili “molitvu usana” i predmet hvalisanja, a koju ne razumije nitko osim istinskog okultiste. U njoj kažete, držeći se mrtvog slova: “otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim” – ono što nikada ne činite. Isto tako vam je rekao da ljubite svoje neprijatelje i činite dobro onima koji vas mrze. “Blagi prorok iz Nazareta” sigurno nije onaj koji vas je učio da molite svog “Oca” za ubijanje i pobjedu nad svojim neprijateljima! To je razlog našeg odbacivanja onog što vi nazivate “molitvama.”

PITALAC: Ali kako objašnjavate univerzalnu činjenicu da su svi narodi i ljudi molili i slavili Boga ili bogove? Neki su obožavali i bili skloni đavolima i zlim dusima, ali sve to samo dokazuje univerzalnost vjerovanja u učinkovitost molitve.

TEOZOF: Ta činjenica objašnjava da molitva ima razna druga značenja osim onog koje su joj dali kršćani. Ona ne znači samo preklinjanje i molbu, već je u drevna vremena više označavala zazivanje i izgovaranje magičnih riječi. Mantra ili ritmički jednolično pjevana molitva Hindusa ima upravo takvo značenje, jer brâhmani sebe smatraju uzvišenijim od običnih deva ili “bogova.” Molitva može biti prizivanje ili izgovaranje magičnih riječi radi proklinjanja i bogohuljenja – kao u slučaju dviju vojski koje istovremeno mole za uzajamno uništenje – a isto tako i radi blagoslova. A kako je velika većina ljudi vrlo sebična i moli samo za sebe, tražeći da im se da njihov “kruh svagdašnji” umjesto da za njega rade i zaklinju Boga da ih ne uvede “u napast, ” već da ih izbavi (samo molitelje) od zla; rezultat je da je

molitva, kako je sada shvaćena, dvostruko pogubna: (a) ubija kod čovjeka samopouzdanje; (b) razvija kod njega još okrutniju sebičnost i egocentričnost u još većoj mjeri nego što je već ima prirodno.

Ponavljam da mi vjerujemo u “zajedništvo” i istodobno djelovanje s našim “skrivenim Ocem,” i u rijetkim trenucima ekstatičnog blaženstva, prilikom stapanja naše više duše s univerzalnom suštinom privučenom blizu svom izvoru i središtu; stanje koje se tijekom života naziva samâdhi, a nakon smrti nirvâna. Odbijamo moliti se stvorenim ograničenim bićima – tj. bogovima, svecima, anđelima itd., jer to smatramo idolopoklonstvom. Ne možemo se moliti Apsolutu iz ranije objašnjenih razloga; zato pokušavamo zamijeniti neplodnu i beskorisnu molitvu zaslužnim i blagotvornim djelima.

PITALAC: Kršćani bi to nazvali ponosom i bogohuljenjem. Jesu li u krivu?

TEOZOF: Potpuno. Upravo je suprotno, jer su oni ti koji pokazuju sotonski ponos u svom vjerovanju da će se Apsolut ili Neograničeno, čak i da je moguć ikakav odnos između neuvjetovanog i uvjetovanog – sagnuti da bi čuo svaku ludu ili egoističnu molitvu. I opet su upravo oni ti koji stvarno bogohule poučavajući da sveznajućem i svemogućem Bogu trebaju iskazane molitve da bi znao što mu je činiti! Ezoterijski shvaćeno, to su potvrdili i Buda i Isus. Jedan je rekao: “Ne tražite ništa od bespomoćnih bogova – ne molite, već radije djelujte, jer se tama neće rasvijetliti. Ne tražite ništa od tišine, jer ona ne može ni govoriti ni čuti.” I drugi – Isus – savjetuje: “Što god zatražiš u moje ime [Kristovo] učinit ću.” Naravno, taj navod, ako se doslovno shvati, protivan je našem argumentu, ali prihvatimo li ga ezoterički, s potpunim znanjem o značenju izraza Krist, koji za nas predstavlja Âtmâ-Buddhi-manas, Jastvo, dovodi nas do slijedećeg: jedini Bog kojeg moramo spoznati i moliti mu se, ili radije jedinstveno djelovati s njim, je onaj Duh Božji čiji je hram naše tijelo u kojem on prebiva.

 

MOLITVA  UNIŠTAVA  SAMOPOUZDANJE

 PITALAC: Ali zar se nije i sam Krist molio i preporučao molitvu?

TEOZOF: Tako je zapisano, ali te molitve su baš one vrste već navedenog zajedništva sa svojim “skrivenim Ocem”. S druge strane,

ako bismo Isusa poistovjetili s univerzalnim božanstvom, nastao bi nelogičan apsurd u neizbježnom zaključku, da se on, “sam Bog”, molio sam sebi i odvojio volju tog Boga od svoje vlastite!

PITALAC: Još jedan argument više; argument kojim se k tome mnogo koriste neki kršćani. Oni kažu: “Osjećam da ne mogu svladati svoje strasti i slabosti svojom vlastitom snagom, ali kada se molim Isusu Kristu osjetim da mi daje snage i da ih njegovom pomoću mogu svladati.”

TEOZOF: Nikakvo čudo. Ako je “Krist Isus” Bog te neovisan i odvojen od onoga tko moli, naravno da sve jest i mora biti moguće “svemogućem Bogu.” No gdje je onda zasluga i pravda takve pobjede? Zašto bi lažni pobjednik bio nagrađen za nešto učinjeno što ga je koštalo samo molitve?

Da li biste Vi, običan smrtnik, svom radniku isplatili čitavu dnevnicu, ako ste umjesto njega uradili većinu njegovog posla, dok je on sjedio ispod stabla jabuke i sve vrijeme Vam se molio da to učinite.

Ta ideja provođenja života u moralnoj besposlenosti i prebacivanja dužnosti na drugoga – svejedno da li na Boga ili čovjeka – za nas je najodvratnija i najviše ponižava ljudsko dostojanstvo.

PITALAC: Možda je tako, no ipak je to ideja vjerovanja u osobnog Spasitelja koji pomaže i daje snagu u životnoj borbi, koja je temeljna ideja suvremenog kršćanstva. Nema sumnje da je takvo vjerovanje subjektivno djelotvorno, odnosno, da onaj tko vjeruje doista ima osjećaj da mu je pružena pomoć i dana snaga.”

TEOZOF: Nema dvojbe ni da su neki pacijenti “kršćanskih” i “mentalnih naučnika” – velikih “poricatelja”

(Izvorno engl. Deniers – nova sljedba iscjelitelja koji negiraju postojanje ičega osim duha, koji niti pati niti boluje; tvrde da izliječe sve i svaku bolest ako pacijent vjeruje da ono što on negira ne može ni postojati. Novi oblik samohipnoze. (op. prev.))

– također ponekad izliječeni; niti da će takve rezultate često, ako ne i češće dati hipnoza, sugestija, psihologija, pa čak i medijstvo. Vi razmatrate i kao argumente navodite samo uspjehe, a što je s deset puta većim brojem neuspjeha? Sigurno si nećete dopustiti reći kako neuspjeha nije bilo i pored dostatne slijepe vjere među fanatičnim kršćanima?

PITALAC: No kako objašnjavate one slučajeve koji su popraćeni punim uspjehom? U čemu teozof traži snagu za svladavanje svojih strasti i sebičnosti?

TEOZOF: U Višem Jastvu, božanskom duhu ili Bogu u sebi i svojoj karmi. Koliko dugo moramo uvijek iznova ponavljati da se stablo poznaje po plodu, priroda uzroka po njegovim posljedicama? Govorite o svladavanju strasti i postajanju dobrim kroz i pomoću Boga ili Krista. Mi vas pitamo: gdje nalazite više kreposnih i neporočnih ljudi, koji se uzdržavaju od grijeha i zločina, u kršćanstvu ili budizmu – u kršćanskim zemljama ili na poganskom tlu? Tu su statistički podaci koji nam daju odgovor i potkrepljuju naše tvrdnje. Prema posljednjem popisu na Cejlonu i u Indiji, i komparativne tablice zločina izvršenih od strane kršćana, muslimana, hindusa, euro-azijaca, budista itd., na dva milijuna stanovnika nasumce uzetih u obzir iz svake od njih i obuhvaćenih prijestupa tijekom nekoliko godina, omjer zločina koje su izvršili kršćani je približno petnaest naprama četiri u odnosu na zločine izvršene u budističkoj populaciji.

(Vidjeti Lucifer iz travnja 1888., članak “Kršćanski predavači o budizmu.”)

Nijedan orijentalist, nijedan povjesničar bilo kojeg usmjerenja ili putnik u budističkim zemljama, od biskupa Bigandeta i Abbéa Huca, do gospodina Williama Huntera i svakog dobronamjernog službenika, neće propustiti pohvaliti budiste prije nego kršćane. Pa ipak budisti – u svakom slučaju ne pravi budisti sijamske sljedbe – ne vjeruju ni u kakvog Boga i buduće nagrade izvan ove zemlje. Ne mole se, kako svećenici, tako niti laici. “Pomoliti se!”, začuđeno bi uskliknuli, “komu ili čemu?”

PITALAC: Onda su oni istinski ateisti.

TEOZOF: Neosporno, ali oni su također i ljudi koji najviše na svijetu vole i njeguju kreposti. Budizam kaže: poštuj religije drugih ljudi i ostani vjeran svojoj vlastitoj; no kršćanska crkva, proglašavajući sve bogove drugih naroda đavolima, vječnim će prokletstvom osuditi na propast svakog nekršćanina.

PITALAC: Ne čini li isto to i budističko svećenstvo?

TEOZOF: Nikada. Previše se pridržavaju mudrog propisa koji se nalazi u Dhammapadi da bi tako postupili, jer znaju da:

Ako netko, svejedno da li učen ili neuk, sebe smatra toliko velikim da prezire druge ljude, on je poput slijepca koji nosi svijeću – premda je sam slijep on osvjetljava druge.

 

O  PODRIJETLU  LJUDSKE  DUŠE

PITALAC: Kako objašnjavate čovjekovu nadarenost duhom i dušom? Odakle oni?

TEOZOF: Iz Univerzalne Duše. Sigurno mu ih nije poklonio osobni bog. Odakle voda u meduzi? Iz oceana koji je okružuje, u kojem živi, diše i postoji i u koji se vraća kada se rastopi.

PITALAC: Vi dakle odbacujete učenje da je Bog čovjeku dao ili udahnuo dušu?

TEOZOF: Moramo. “Duša” o kojoj se govori u Stvaranju (ii. 7) je, kako tamo stoji, “živa duša” ili nephesh, životna energija, životinjska duša, kojom Bog – mi kažemo Priroda i nepromjenjivi zakon – obdaruje čovjeka i svaku životinju. To uopće nije duša koja misli ili um, a kamoli besmrtni duh.

PITALAC: Dobro, postavimo to drugačije: da li je Bog taj koji obdaruje čovjeka ljudskom razumnom dušom i besmrtnim duhom?

TEOZOF: Ponovo moramo prigovoriti na vaš način postavljanja pitanja. Pošto mi ne vjerujemo u osobnog Boga, kako možemo vjerovati da on ičim obdaruje čovjeka? No, radi dokazivanja pretpostavimo Boga koji na sebe preuzima rizik stvaranja nove duše za svako novorođenče; sve što se može reći je da se takvog Boga teško može smatrati nadarenog ikakvom mudrošću ili predviđanjem. Neke druge poteškoće i nemogućnost da se to uskladi s tvrdnjama o božjoj milosti, pravdi, jednakosti i sveznanju mnogobrojni su smrtonosni grebeni o koje se ta teološka dogma svakog dana i sata lomi.

PITALAC: Kako to mislite? Koje poteškoće?

TEOZOF: Mislim na nepobitan argument, koji je u mojoj prisutnosti sinhaleški budistički svećenik, poznati propovjednik, ponudio kršćanskom misionaru za kojeg se nipošto ne bi moglo reći da je neki neznalica ili da se nije pripremio za javnu raspravu u vrijeme kada mu je on bio upućen. Bilo je to u blizini Colomba, a misionar je izazvao svećenika Megittawattija da mu obrazloži zašto “pogani” ne prihvaćaju kršćanskog Boga. Misionar je iz te nezaboravne rasprave izišao poražen, kao i obično.

PITALAC: Bilo bi mi drago čuti na koji način.

TEOZOF: Jednostavno ovako: budistički je svećenik započeo raspravu upitavši padrija da li je njegov Bog dao zapovjedi Mojsiju da bi ih se pridržavali samo ljudi, a Bog sam da ih krši. Misionar je ljutito odbio takvu pretpostavku. Pa dobro, reče njegov protivnik, rekli ste nam da Bog ne čini iznimke i da se nijedna duša ne može roditi mimo njegove volje. Bog, između ostalog, zabranjuje preljub, a istodobno kažete da je on taj koji stvara svaku rođenu bebu i onaj koji je obdaruje dušom. Trebamo li tada zaključiti da su milijuni djece rođeni u grijehu i preljubu djelo vašeg Boga? Da vaš Bog zabranjuje i kažnjava kršenje svojih zakona, a pored toga svakoga dana i sata stvara duše upravo za takvu djecu? U skladu s najjednostavnijom logikom, vaš je Bog sudionik u grijehu, s obzirom da bez njegove pomoći i sudjelovanja nijedno takvo dijete iz požude ne bi moglo biti rođeno. Gdje je pravda u kažnjavanju ne samo grješnih roditelja, već i nevinog djeteta za ono što je učinio taj isti Bog kojeg čak i vi oslobađate svake njegove krivnje? Misionar je pogledao svoj sat i odjednom primijetio da je previše kasno za takvu raspravu.

PITALAC: Zaboravljate da su svi ovakvi neobjašnjivi slučajevi tajne i da nam naša religija zabranjuje zavirivati u božje tajne.

TEOZOF: Ne zaboravljamo, već jednostavno odbacujemo takve nelogičnosti. Niti želimo da vjerujete u ono što i mi. Samo odgovaramo na vaša pitanja. Međutim, mi imamo drugi naziv za vaše “tajne.”

 

BUDDHISTIČKA  UČENJA  O  TOME

 PITALAC: Što budizam naučava o duši?

TEOZOF: Ovisi o tome da li na mislite na egzoterički, svjetovni budizam, ili njegova ezoterička učenja. Prvospomenuti je objašnjava u Budističkom katekizmu na ovaj način:

 

Duša je riječ kojom se koriste neznalice da bi izrazile pogrešnu ideju. Ako je sve podložno promjeni, onda je uključen i čovjek, te se materijalni dio njega mora mijenjati. Ono što je podložno promjeni nije trajno, pa stoga ne može postojati besmrtno preživljavanje promjenjivih stvari.

 

         To može izgledati jasno i određeno, ali kada dođemo do pitanja da je nova osobnost u svakom sljedećem rođenju skup skandhi, ili svojstava stare osobnosti i upitamo da li je taj novi skup skandhi također novo biće u kojem od prošlog ništa nije preostalo,  čitamo da:

 

U jednom smislu je to novo biće, a u drugom nije. Tijekom života skandhe se neprekidno mijenjaju; i dok je čovjek A.B. u četrdesetoj, što se njegove osobnosti tiče, isti kao i A.B. u osamnaestoj, ipak je to, zbog stalnog trošenja i obnavljanja njegovog tijela i promjena uma i karaktera, različito biće. Usprkos tome, čovjek u poodmakloj dobi opravdano žanje nagradu ili pati ovisno o svojim mislima i djelima u svakom prethodnom stadiju svog života. Tako ponovo rođeno biće, pošto je ista individualnost kao i ranije [ali ne i ista osobnost], ali promijenjenog oblika ili s novim skupom skandhi, pravedno žanje posljedice svojih djela i misli iz ranijeg postojanja.

 

To je zakučasta metafizika i očito nipošto ne izražava nevjerovanje u dušu.

PITALAC: Nije li nešto slično rečeno u Ezoteričkom budizmu?

TEOZOF: Jest, jer ovo učenje pripada i Ezoteričkom budizmu ili Tajnoj Mudrosti i egzoteričkom budizmu, religijskoj filozofiji Gautame Bude.

PITALAC: Ali jasno nam je rečeno da većina budista ne vjeruje u besmrtnost duše.

TEOZOF: Baš kao i mi, ako pod dušom mislite osobni ego ili životnu dušu – nephesh. No, svaki učeni budist vjeruje u individualni ili božanski Ego. Oni koji ne vjeruju, griješe u svom prosuđivanju. U tome griješe kao i oni kršćani koji teološke umetke kasnijih izdavača evanđelja o prokletstvu i vatri paklenoj pogrešno smatraju doslovnim navodima Isusa. Ni Buda ni Krist nisu nikada osobno nešto napisali, ali obojica su govorili u alegorijama i koristili “skrivena značenja”, kao što su svi istinski inicirani činili i činit će još dugo u nadolazećem vremenu. Oba sveta pisma vrlo oprezno obrađuju sva takva metafizička pitanja, pa oba, budističko i kršćansko, opisuju grijeh previše egzoterički; u oba slučaja doslovno značenje daleko nadilazi svrhu.

PITALAC: Želite li reći da ni učenja Bude i Krista do sada nisu bila ispravno shvaćena?

TEOZOF: Mislim reći upravo to što ste vi rekli. Oba evanđelja, budističko i kršćansko, propovijedana su s istim ciljem. Oba reformatora bili su gorljivi filantropi i praktični altruisti – propovijedajući nepogrešivi socijalizam najplemenitije i najuzvišenije vrste, krajnje samopožrtvovanje. “Neka grijesi cijeloga svijeta padnu na mene da bih mogao olakšati čovjekovu bijedu i patnju! ”, vapio je Buda: “Neću dopustiti da plače nitko koga mogu spasiti!”, uzviknuo je princ-prosjak odjeven u dronjke odbačene s groblja. “Dođite k meni svi vi koji patite i koji ste preopterećeni i dat ću vam spokoj,” poziv je svim bijednima i odbačenima, koji je uputio “mučenik” koji nije imao gdje spustiti svoju glavu. Naučavanja obojice su neograničena ljubav prema čovječanstvu, milosrđe, opraštanje uvreda, zaboravljanje na sebe i sažaljenje za obmanute mase; obojica iskazuju isti prezir prema bogatima i ne prave razliku između meum i tuum. Njihova je želja bila da, bez razotkrivanja svima svetih tajni inicijacije, daju neupućenima i zavedenima, čiji je životni teret bio pretežak za njih, dovoljno nade i nagovještaj istine dovoljan da im pomogne u njihovim najtežim trenucima. No cilj obojice reformatora je promašen uslijed neumjerene gorljivosti kasnijih sljedbenika. Riječi majstora ostale su neshvaćene i neobjašnjene s vidljivim posljedicama!

PITALAC: No, sigurno je i Buda negirao besmrtnost duše, kada tako kažu svi orijentalisti i njegovi vlastiti svećenici?

TEOZOF: Arhati su počeli slijediti smjernice svoga Učitelja, a većina kasnijih svećenika nije bila inicirana, kao ni u kršćanstvu, pa su tako velike ezoteričke istine, malo po malo, gotovo potpuno izgubljene. Dokaz toga je što od dvije postojeće sljedbe na Cejlonu sijamska vjeruje da je smrt potpuno uništenje individualnosti i osobnosti, a druga objašnjava nirvânu kao i mi teozofi.

PITALAC: Ali zašto u tom slučaju budizam i kršćanstvo predstavljaju dva suprotna pola takvog vjerovanja?

TEOZOF: Zato što okolnosti pod kojima su propovijedali nisu bile iste. U Indiji su brâhmani, ljubomorni na svoje znanje i isključujući iz njega sve kaste osim svoje vlastite, odveli milijune ljudi u idolopoklonstvo i skoro u fetišizam. Buda je bujnosti nezdrave mašte i fanatičnog praznovjerja nastalog zbog neznanja morao zadati smrtonosni udarac kakav do tada i kasnije nije bio poznat. Bolji je filozofski ateizam nego takvo neznalačko obožavanje za one-

 

Koji plaču za svojim bogovima koji ih ne čuju

Ili se na njih ne obaziru –

 

i koji žive i umiru u mentalnom očaju. Morao je prvo zaustaviti tu blatnjavu bujicu praznovjerja, iskorijeniti pogreške prije nego iznese istinu. Pošto nije mogao iznijeti sve, iz istog razloga kao i Isus koji je svoje učenike opominjao da nebeske tajne nisu za neinteligentne mase, već samo za izabrane, pa je ljudima zato govorio u parabolama (Matej, xii. 10,11) – Budu je oprez vodio prevelikoj tajnovitosti. Čak je i svećeniku Vacchagotti odbio odgovoriti postoji li ili ne postoji Ego u čovjeku. Kada je bio prinuđen odgovoriti “uzvišeni je nastavio šutjeti.”

Svom iniciranom učeniku Ânandi, koji pita za razlog te šutnje, Buda daje jasan i nedvosmislen odgovor u razgovoru koji je iz Samyuttaka Nikaye preveo Oldenburg:

 

Kada me je lutajući svećenik Vacchagotta upitao: “Postoji li Ego?”, da sam ja, Ânanda, odgovorio: “Ego postoji,” tada bih na taj način potvrdio naučavanje sâmana i brâhmana koji su vjerovali u trajnost. Kada me je lutajući svećenik Vacchagotta upitao: “Zar Ego ne postoji?”, da sam ja, Ânanda, odgovorio: “Ego ne postoji,” tada bih na taj način potvrdio naučavanje onih koji su vjerovali u uništenje. Kada me je lutajući svećenik Vacchagotta upitao: “Postoji li Ego?”, Da sam ja, Ânanda, odgovorio: “Ego postoji,” bih li postigao svoj cilj, Ânanda, time što bih kod njega stvorio spoznaju da su sva postojanja (dhamma) ne-ego? No, da sam, Ânanda, odgovorio “Ego ne postoji,” ja bih na taj način kod svećenika Vacchagotte prouzročio da bude bacan iz jedne u drugu nedoumicu: “Da li je moj Ego ranije postojao? No, on sada ne postoji!”

 

To bolje od ičega pokazuje da se Gautama Buda suzdržavao od priopćavanja tako teških metafizičkih naučavanja masama kako ih ne bi još više zbunio. On je mislio na razliku između osobnog prolaznog ega i Višeg Jastva koje svoju svjetlost prostire na neprolazni Ego, čovjekovo duhovno “ja”.

PITALAC: To se odnosi na Gautamu, no kakve to veze ima s evanđeljem?

TEOZOF: Čitajte povijest i razmislite. U vrijeme navodnog odvijanja događaja navedenih u evanđeljima događalo se slično intelektualno previranje koje je zahvatilo čitav civilizirani svijet, samo sa suprotnim rezultatima na Istoku i Zapadu. Stari su bogovi umirali. Dok su u Palestini civilizirane klase prepuštale nevjerne saduceje materijalističkim negiranjima i tek mrtvom slovu Mojsijeve knjige, a u Rimu moralnom slomu, najniže i najbjednije klase srljale su u vračanje i prema nepoznatim bogovima ili postajale moralnim licemjerima ili još lošijima. Ponovo je bilo došlo vrijeme za duhovnu reformu. Okrutni, antropomorfni i ljubomorni židovski bog, sa svojim krvavim zakonima “oko za oko, zub za zub,” o prolijevanju krvi i prinošenju životinja za žrtve, trebao je biti stavljen u drugi plan i zamijenjen milostivim “Ocem u tajnosti”; taj potonji nije trebao biti prikazan kao neki izvankozmički bog, već kao božanski Spasitelj čovjeka od mesa, pohranjen u njegovu vlastitom srcu i duši, i siromašnih i bogatih. Ništa više ovdje nego u Indiji, tajne se inicijacije nisu mogle objelodaniti da se ono što je sveto ne bi davalo psima i da se biseri ne bi bacali pred svinje, da ni onaj tko otkriva, ni otkrivene stvari ne bi bile zgažene nogama. Tako je šutljivost Bude i Isusa – bez obzira na to da li je Isus živio u povijesnom razdoblju koje mu se pripisuje ili nije – u jednom slučaju dovela do potpune negacije u južnom budizmu, a u drugom do tri suprotstavljena oblika kršćanske crkve i do 200 sljedbi samo u protestantskoj Engleskoj.

23.04.2017

TEOZOFSKA  NAUČAVANJA  O  PRIRODI  I  ČOVJEKU

JEDINSTVO  SVEGA  U  SVEMU

PITALAC: Nakon što ste mi rekli što Bog, duša i čovjek prema vašem viđenju nisu, možete li me uputiti što oni prema vašim učenjima jesu?

TEOZOF: Izvorno i vječno, njih su troje, kao što je svemir i sve u njemu, jedno s apsolutnim jedinstvom, nespoznatljivom božanskom suštinom o kojoj sam nešto ranije govorila. Mi ne vjerujemo ni u kakvo stvaranje, već u periodično i uzastopno pojavljivanje svemira sa subjektivne na objektivnoj razini postojanja, u pravilnim vremenskim razmacima koji obuhvaćaju razdoblja golemog trajanja.

PITALAC: Možete li to malo pojasniti?

TEOZOF: Uzmimo prvo kao usporedbu, te radi ispravnije predodžbe, sunčevu godinu i, kao drugo, dvije polovice te godine koje na Sjevernom polu čine dan i noć u trajanju od po šest mjeseci. Ako možete, zamislite sada, umjesto sunčeve godine od 365 dana, vječnost. Neka sunce predstavlja svemir, a polarni dani i noći od po šest mjeseci svaki, 182 trilijuna i kvadrilijuna godina, umjesto po 182 dana svaki.

Kao što se sunce svakoga jutra uzdiže na našem objektivnom obzoru iz svoga (za nas) subjektivnog i antipodalnog prostora, isto tako se svemir javlja na periodički objektivnoj razini izlazeći iz subjektivne razine – antipode objektivne razine. To je “životni ciklus.” I kao što sunce iščezava s našeg obzora, tako i svemir iščezava u pravilnim razmacima, kada nastupa “univerzalna noć.”

Hindusi takva izmjenjivanja nazivaju “danima i noćima Brahme” ili razdobljima manvantara i pralaya (raspadanja). Ako žele, Zapadnjaci ih mogu nazvati univerzalnim danima i noćima. Tijekom noći sve je u svemu; svaki je atom rastavljen u homogenosti.

 

EVOLUCIJA  I  VARKA

PITALAC: Ali tko to čitavo vrijeme stvara svemir?

TEOZOF: Nitko ga ne stvara. Znanost bi to nazvala procesom evolucije; predkršćanski filozofi i orijentalisti su to nazvali isijavanjem: mi okultisti i teozofi u tome vidimo samo univerzalnu i vječnu Stvarnost koja baca povremene odraze na sebe samu u beskonačnoj dubini prostora. Taj odraz koji vi smatrate stvarnim materijalnim svijetom mi smatramo prolaznom “varkom” i ničim više. Stvarno je samo ono što je vječno.

PITALAC: U tom smo slučaju i vi i ja “varke”?

TEOZOF: Kao prolazne osobnosti, danas jedna, a sutra druga osoba, jesmo. Da li biste iznenadne bljeskove aurore borealis, sjevernopolarnih svjetlosti, nazvali “stvarnošću,” premda se čine stvarnima dok ih gledate? Sigurno ne biste; stvaran je samo njihov uzrok, ako je stalan i vječan, dok je učinak tek prolazna varka.

PITALAC: Sve to ne objašnjava mi kako nastaje ta “varka” nazvana svemirom; kako se svjesno bivanje nastavlja očitovati iz nesvjesnoga koje jest?

TEOZOF: To je “nesvjesnost” samo za našu ograničenu svijest. Zaista možemo parafrazirati Sv. Ivana (i. 5) i reći: “I [apsolutna] svjetlo [koja je za nas tama] u tami svijetli [koja je varljiva materijalna svjetlost]; i tama ga ne obuze.” Ta je apsolutna svjetlost također i apsolutni i nepromjenjivi zakon. Bilo zračenjem ili emanacijom – ne trebamo se sporiti oko izraza – svemir prelazi iz svoje homogene subjektivnosti na prvu razinu očitovanja, od sedam, kako smo podučeni. Sa svakom razinom postaje gušći i materijalniji, sve dok ne dosegne ovu našu razinu, na kojoj je jedini svijet koji znanost donekle poznaje i shvaća, što se fizičkog sastava tiče, planetarni ili sunčev sustav – jedan sui generis, rečeno nam je.

PITALAC: Što mislite pod sui generis?

TEOZOF: Mislim da, premda su temeljni zakon i općenito djelovanje prirodnih zakona usklađeni, ipak naš sunčev sustav – poput svakog drugog takvog sustava među milijunima drugih u svemiru – a čak i naša zemlja, ima svoj program očitovanja koji se razlikuje od pojedinačnih programa svih drugih. Govorimo o stanovnicima drugih planeta i zamišljamo da, ako su oni ljudi, t.j. misaona bića, moraju biti poput nas. Mašta pjesnika, slikara i kipara nikada ne propusti predstaviti čak i anđele kao predivne preslike čovjeka – dodajući krila. Mi tvrdimo da je sve to pogreška i obmana, jer, ako već na ovoj maloj zemlji nalazimo takve razlike među njenom florom, faunom i ljudskom vrstom – od morskog korova od libanonskog cedra, od meduze do slona, od Bušmana i Crnca do Apolona Belvederskog – mijenjaju se okolnosti, kozmičke i planetarne, pa kao rezultat mora postojati različita flora, fauna i ljudska vrsta. Isti će zakoni oblikovati potpuno drugačiji niz stvari i bića čak i na našoj razini, uključujući i sve naše planete. Koliko drugačija mora dakle biti vanjska priroda drugih sunčevih sustava i koliko je ludo suditi o drugim zvijezdama, svjetovima i ljudskim bićima na temelju naših vlastitih, kao što to čini naša prirodna znanost!

PITALAC: Koje podatke imate da tako tvrdite?

TEOZOF: Ono što znanost nikada neće prihvatiti kao dokaz – sve više svjedočanstava beskrajnog niza vidjelaca koji su tu činjenicu posvjedočili. Njihova duhovna viđenja, stečena pomoću istinskih istraživanja fizičkim i duhovnim osjetilima nesputanih obmanom, sistematski su međusobno provjeravana i uspoređivana, a njihova priroda prosijavna. Sve što nije potvrđeno jednodušnim i zajedničkim iskustvom bilo je odbačeno, dok je kao dokazana istina zapisano samo ono što je kao dokazana istina potvrđeno u različitim vremenima, u različitim podnebljima i tijekom nebrojenih nizova i neprestanih promatranja. Metode koje su koristili naši učenjaci i studenti psiho-duhovnih znanosti ne razlikuju se od onih koje koriste studenti prirodnih i fizikalnih znanosti, samo se područja našeg proučavanja nalaze na dvije različite razine, a naši instrumenti nisu stvoreni ljudskim rukama, zbog čega su možda čak i pouzdaniji. Retorte, akumulatori i mikroskopi kemičara i prirodoslovaca mogu se pokvariti; teleskop i horološki instrumenti astronoma mogu zakazati; naši instrumenti za zapisivanje su iznad utjecaja vremena ili elemenata.

PITALAC : I vi zato slijepo vjerujete u njih?

TEOZOF: Vjerovanje je riječ koja se ne može naći u teozofskim rječnicima: mi to nazivamo znanjem utemeljenim na promatranju i iskustvu. Razlika je, međutim, u tome da proučavanje i iskustvo fizikalne znanosti znanstvenike vodi prema približno onoliko radnih hipoteza koliko je i umova koji ih razvijaju, a naše znanje pristaje svom nauku dodati samo one činjenice koje su postale nepobitne i koje su potpuno i apsolutno dokazane. O istoj stvari nemamo dva vjerovanja ili hipoteze.

PITALAC: Da li ste na temelju takvih podataka prihvatili čudne teorije koje nalazimo u Ezoteričkom budizmu?

TEOZOF: Upravo tako! Te teorije mogu biti ponešto netočne u svojim sporednim pojedinostima, pa čak i pogrešno prikazane od strane studenata laika; one su usprkos tome činjenice u prirodi i bliže istini nego ijedna znanstvena hipoteza.

 

O SEDMEROSTRUKOM  USTROJSTVU  NAŠE  PLANETE

PITALAC: Ako sam dobro shvatio našu zemlju opisujete kao sastavni dio lanca zemalja?

TEOZOF: Da. No, ostalih šest “zemalja” ili globusa nisu na istoj razini objektivnosti kao naša zemlja; zato ih ne vidimo.

PITALAC: Da li je to zbog velike udaljenosti?

TEOZOF: Nikako, jer običnim okom vidimo ne samo planete, već čak i zvijezde na neizmjerno većim udaljenostima, nego zahvaljujući činjenici što su tih šest globusa izvan dohvata naše fizičke percepcije ili razine postojanja. Nisu samo njihova materijalna gustoća, težina i sastav potpuno drugačiji od onog naše zemlje i drugih poznatih planeta, već su oni (za nas) u takorèći potpuno drugačijem sloju prostora, sloju koji se ne primjećuje i ne osjeća našim fizičkim osjetilima. Kada kažem “sloj,” molim vas da svojoj mašti ne dopustite da zamišlja slojeve poput stratusa ili kreveta koji leže jedan iznad drugoga, jer bi to samo dovelo do još jednog besmislenog pogrešnog shvaćanja. Pod “slojem” podrazumijevam razinu beskonačnog prostora koji po svojoj prirodi ne može pripadati našem uobičajenim budnim opažanjima, bilo mentalnim ili fizičkim; ali koji postoji u prirodi izvan našeg normalnog mentala ili svijesti, izvan našeg trodimenzionalnog prostora i izvan naše podjele vremena. Svaka od sedam temeljnih razina ili slojeva u prostoru – naravno kao cjelina, kao čisti prostor prema Lockeovoj definiciji, a ne kao naš ograničeni prostor – ima svoju vlastitu objektivnost i subjektivnost, svoj vlastiti prostor i vrijeme, svoju svijest i skupinu osjetila. No, sve to bit će jedva shvatljivo onome tko je odgojen u duhu suvremenog načina mišljenja.

PITALAC: Što podrazumijevate pod različitom skupinom osjetila? Postoji li nešto na našoj ljudskoj “razini” čime biste mogli objasniti ono o čemu govorite da biste dali jasniju ideju o onome na što mislite pod tom različitošću osjetila, prostora i pojedinih percepcija?

TEOZOF: Ne postoji, osim, možda, onoga što bi znanost jedva dočekala da iskoristi kao prikladnu osnovu za razvijanje protudokaza. Mi imamo različitu vrstu osjetila u snu, zar ne? Osjećamo, govorimo, slušamo, vidimo, kušamo i općenito funkcioniramo na jednoj drugoj razini; promjena našeg stanja svijesti biva promijenjena činjenicom da niz djela i događaja koji, prema našem mišljenju, obuhvaća godine, prolaze savršeno kroz naš um u tren oka. Dakle, ta krajnja brzina naših mentalnih operacija u snovima i istodobna savršena prirodnost svih drugih funkcija, pokazuje nam da smo na potpuno drugoj razini. Naša nas filozofija uči da kao što

postoji sedam temeljnih snaga u prirodi i sedam razina postojanja, isto tako postoji sedam stanja svijesti u kojima čovjek može živjeti, misliti, pamtiti i postojati.

Ovdje ih nije moguće nabrojati, pa bi se zato trebalo prihvatiti proučavanja istočnjačke metafizike. No, u ta dva stanja – budnom i u snu – svaki običan smrtnik, od učenog filozofa do sirotog neukog divljaka, ima valjan dokaz različitosti takvih stanja.

PITALAC: Vi dakle ne prihvaćate poznata objašnjenja stanja sna iz biologije i fiziologije?

TEOZOF: Ne prihvaćamo. Odbacujemo čak i hipoteze vaših psihologa koji daju prednost učenjima istočnjačke mudrosti. Vjerujući u sedam razina kozmičkog postojanja i stanja svijesti u odnosu na svemir i makrokozmos, zaustavljamo se na četvrtoj razini, jer smatramo da nije moguće ići dalje s ikakvim stupnjem sigurnosti. No, s obzirom na mikrokozmos ili čovjeka mi nesmetano promišljamo o njegovih sedam stanja i principa.

PITALAC: Kako to tumačite?

TEOZOF: Nalazimo, prije svega, dva različita bića u čovjeku; duhovno i fizičko, čovjeka koji razmišlja i čovjeka koji bilježi što je moguće više takvih misli koje može usvojiti. Zato ga dijelimo na dvije različite prirode; više ili duhovno biće sačinjeno od tri “principa” ili aspekta; i niže ili fizičko četverostruko sačinjeno od četiri – ukupno sedam principa.

 

SEDMEROSTRUKA  PRIRODA  ČOVJEKA

PITALAC: Da li je to isto što i podjela na ono što nazivamo duhom, dušom i čovjekom od mesa?

TEOZOF: Nije! To je stara platonička podjela. Platon je bio iniciran i stoga nije mogao ulaziti u zabranjene pojedinosti, ali onaj tko je upoznat s drevnim naukom nalazi ih sedam u različitim Platonovim kombinacijama duše i duha. Smatrao je da se čovjek sastoji od dva dijela – jednog vječnog, oblikovanog od iste biti kao i Apsolut, i drugog smrtnog i raspadljivog koji svoje sastavne dijelove dobiva od nižih “stvorenih” bogova. On pokazuje da se čovjek sastoji od: (1) smrtnog tijela; (2) besmrtnog principa; i (3) “odvojene smrtne vrste duše.” To je ono što nazivamo pojedinim fizičkim čovjekom, duhovnom dušom ili duhom (nous) i životinjskom dušom (psuche). To je podjela koju je prihvatio Pavao, još jedan inicirani, koji tvrdi da postoji psihičko tijelo, satkano od raspadljivog (astralnog ili fizičkog tijela), i duhovno tijelo koje je izgrađeno od neraspadljive supstancije. Čak i Jakov (iii. 15) potvrđuje isto govoreći da “mudrost” (naše niže duše) ne silazi odozgo, već je zemaljska, “psihička,” “demonska” (vidi grčki tekst), dok je druga mudrost nebeska. Sada je potpuno jasno da Platon, pa čak i Pitagora, kada govore o samo tri “principa,” daju njihovim raznim kombinacijama sedam odijeljenih funkcija. Ako to usporedimo s našim učenjima, postat će potpuno jasno. Bacimo letimičan pogled na tih sedam aspekata predstavljenih pomoću tablice.

 

TEOZOFSKA PODJELA

 
SANSKRITSKI POJMOVI EGZOTERIČKO ZNAČENJE OBJAŠNJENJE
NIŽE ČETVERSTVO (a) Rûpa ili sthûla sharîra. (a) Fizičko tijelo. (a) Instrument je svih drugih “principa” tijekom života.
(b) Prâna. (b) Životni ili vitalni princip. (b) Potreban samo za a,c,d i funkcije nižeg manasa, koje obuhvaćaju sve ono što je ograničeno fizičkim mozgom.
(c) Linga sharîra (c) Astralno tijelo. (c) Dvojnik,

Fantomsko tijelo

(d) Kâma rûpa. (d) Sjedište životinjskih želja i strasti. (d) To je središte životinjskog čovjeka, gdje leži crta razdvajanja smrtnog čovjeka od besmrtne biti.
VIŠE NEPROLAZNO TROJSTVO (e) Manas – po svojim funkcijama dvojni princip. (e) Um, inteligencija; viši ljudski um čija svjetlost ili zračenje povezuje Monadu tijekom života, sa smrtni. (e) Buduće stanje i karmička sudbina čovjeka ovisi o tome da li manas više teži dolje prema kâma rûpi, sjedištu životinjskih strasti, ili gore prema Buddhiju, duhovnom Egu. U drugom slučaju, viša svijest individualnih duhovnih težnji uma (manasa), asimilira Buddhi, biva apsorbirana od njega i oblikuje Ego koji odlazi u devahansko blaženstvo.***
(f) Buddhi. (f) duhovna duša. (f) Instrument čistog univerzalnog duha.
(g) Âtmâ. (g) Duh. (g) Jedno s Apsolutom, kao njegovo zračenje.

 

*** U Ezoteričkom Budizmu gospodina Sinnetta, d, e i f nazvane su životinjskom, ljudskom i duhovnom dušom, što također odgovara. Premda su principi u Ezoteričkom budizmu nabrojani, to je, strogo uzevši, beskorisno. Sama dvojna Monada (Âtmâ-Buddhi) podrazumijeva se pod dva najviša principa (6. i 7.). Kao kod ostalih, tako niti kod tog “principa,” koji prevladava kod čovjeka i treba ga smatrati prvim i najvažnijim, nije moguće napraviti numeričku podjelu kao opće pravilo. Kod nekog je čovjeka viša inteligencija (manas ili 5. princip) ta koja dominira nad ostalima, kod drugih kao najviša prevladava životinjska duša (kâma rûpa), ispoljavajući najsurovije instinkte, itd..

 

Čemu Platon podučava? On govori o unutarnjem čovjeku sastavljenom od dva dijela – jednom nepromjenjivom i uvijek istom, oblikovanom od iste supstancije kao i božanstvo, i drugom smrtnom i pokvarljivom. Ta su dva dijela prikazana kao više Trojstvo i niže četverstvo naše tablice. On tumači da kada se duša (psuche) “udruži s nousom“ (božanskim duhom ili supstancijom)

Pavao naziva Platonov nous “duhom”; ali pošto je taj duh “supstancija”, tada se naravno misli na Buddhi, a ne Âtmu, pošto se tu drugu filozofski ni pod kojim uvjetom ne može zvati “supstancijom”. Âtmu ubrajamo među čovjekove “principe” da ne bismo stvarali daljnju zbrku. Ona zapravo nije ljudski već univerzalni apsolutni princip kojeg je nositelj Buddhi, duša-duh.

čini sve ispravno i umjesno, no sasvim je drugačiji slučaj kada se veže za anoia (glupost ili nerazumnu životinjsku dušu). Tada mi ovdje imamo manas ili općenito dušu u njena dva aspekta; kada se veže za anoia (našu kâma rûpu ili “životinjsku dušu” u Ezoteričkom budizmu), ona srlja u potpuno uništenje što se tiče osobnog ega; kada se veže za nous (Âtmâ-Buddhi) stapa se u besmrtni, neprolazni Ego i tada njegova duhovna svijest osobnog ega postaje besmrtnom.

 

RAZLIKA  IZMEĐU  DUŠE  I  DUHA

 PITALAC: Zar vi zaista naučavate, za što vas optužuju neki spiritualisti i francuski spiritisti, o uništenju svake osobnosti?

TEOZOF: Ne. Naši su protivnici započeli besmislene napade, jer to pitanje dvojnosti – individualnosti božanskog Ega, i osobnosti ljudske životinje – uključuje mogućnost da se istinski besmrtni Ego pojavi u sobi za séanse kao “materijalizirani duh,” što mi, kao što je već objašnjeno, negiramo.

PITALAC: Upravo ste govorili o psuche koja srlja u potpuno uništenje ako se veže uz anoia. Što je o tome mislio Platon, a što mislite vi?

TEOZOF: Mislim na potpuno uništenje osobne svijesti, što je izniman i rijedak slučaj. Općenito je i gotovo nepromjenjivo pravilo uranjanje osobne u individualnu ili besmrtnu svijest Ega, preoblikovanje ili božanska preobrazba, a uništenje je potpuno samo kod nižeg četverstva. Možete li očekivati od čovjeka od mesa (ili prolazne osobnosti), njegove sjene (astrala), njegovih životinjskih nagona i čak fizičkog života, da prežive s duhovnim Egom i postanu vječnima? Prirodno je da svi prestaju postojati prilikom ili ubrzo nakon tjelesne smrti. Oni s vremenom potpuno nestaju i iščezavaju iz vidokruga, te budu u cijelosti uništeni.

PITALAC: Tada vi također odbacujete i uskrsnuće u tijelu od mesa?

TEOZOF: Da, najodlučnije! Zašto bismo mi koji vjerujemo u drevnu ezoteričku filozofiju antičkih naroda prihvatili nefilozofska umovanja kasnije kršćanske teologije posuđene od egipatskih i grčkih egzoteričkih sustava gnostika?

PITALAC: Egipćani su štovali prirodne duhove i obožavali čak i luk: vaši su Hindusi idolopoklonici sve do danas; zoroastrijanci su obožavali i još uvijek obožavaju sunce; a ponajbolji su grčki filozofi bili ili sanjari ili materijalisti – svjedoče Platon i Demokrit. Kako to možete usporediti!

TEOZOF: To može biti tako u vašem suvremenom teološkom, a čak i znanstvenom katekizmu: za umove bez predrasuda nije tako. Egipćani su štovali “Jednoga Jedinoga,” kao Nout; iz te je riječi Anaksagora dobio svoj pojam nous, ili kako ga je nazivao, nous autokrates, “um ili duh sam po sebi”, archetes kinedos, vodeći pokretač” ili primum mobile svega. Za njega je nous bio Bog, a logos čovjek, njegova emanacija. Nous je duh (bilo u svemiru ili čovjeku), a logos, bilo svemir ili astralno tijelo, emanacija prethodnog, dok je fizičko tijelo tek životinja. Naše vanjske moći opažaju pojave; naš je nous sam sposoban prepoznati svoj nòumen. Preživljava samo logos ili noumenon, jer je besmrtan po svojoj stvarnoj prirodi i biti, a logos u čovjeku je vječni Ego, onaj koji se reinkarnira i traje zauvijek. No, kako prolazna ili vanjska sjena, privremena odjeća te božanske emanacije koja se vraća izvoru iz kojeg je i proizašla, može biti ta koja je proizašla i “izdigla se u nepokvarljivost ”?

PITALAC: Ipak ćete teško izbjeći optužbi da ste izmislili novu podjelu čovjekovih duhovnih i psihičkih sastavnih dijelova, jer nijedan filozof ne govori o njima, premda vjerujete da je to činio Platon.

TEOZOF: I ja podržavam to vjerovanje. Ne samo Platon, već je i Pitagora slijedio istu ideju.

“Platon i Pitagora ”, kazuje Plutarh, “dijele dušu na dva dijela, razumnu [nöetic] i nerazumnu dušu [agnoia]; razumni dio čovjekove duše je vječan; jer premda to nije Bog, ipak je tvorevina vječnog božanstva, ali taj dio duše koji je lišen razuma [agnoia] umire.” Suvremeni izraz agnostic dolazi od a-gnosticos, riječi istog porijekla kao i agnoia. Čudimo se zašto je g. Huxlley, tvorac te riječi, povezao svoj golemi intelekt s “dušom … lišenom razuma” koja umire? Da li je to pretjerana skromnost suvremenog materijaliste?

Opisao je dušu kao samopokretnu jedinicu (monas) sastavljenu od tri elementa: nous (duha), phren (um) i thumos (život, dah ili nephesh kabalista), koji odgovaraju našim Âtmâ-Buddhiju (višoj duhovnoj duši), manasu (Egou) i kâma rûpi zajedno s nižim odrazom manasa. Ono što su drevni grčki filozofi nazvali dušom, općenito nazivamo duhom ili duhovnom dušom, Buddhijem kao posrednikom Âtme – To Agathon ili Platonovim Vrhovnim Božanstvom. Činjenica da Pitagora i drugi navode da phren i thumos dijelimo sa životinjama, dokazuje da se u ovom slučaju misli na niži odraz manasa (instinkt) i kâma rûpu (životinjska strast za životom). I kako su Sokrat i Platon prihvatili i slijedili to shvaćanje ako bismo uz tih pet, naime To Agathon (božanstvo ili Âtmâ), psuche (duša u svom skupnom smislu), nous (duh uma), phren (fizički um) i thumos (kâma rûpa ili strasti), dodali eidon iz Misterija (oblik nalik sjeni ili čovjekovog dvojnika) i fizičko tijelo bit će lako dokazati da su ideje obojice, Pitagore i Platona, bile iste kao i naše. Čak su i Egipćani podržavali sedmerostruku podjelu. Oni su smatrali da duša (Ego) u svom izlasku mora proći kroz svojih sedam odaja ili principa, kako kroz one koje je ostavila iza sebe, tako i one koje odnosi sa sobom. Jedina je razlika u tome što su, imajući na umu kaznu za odavanje naučavanja Misterija koja je bila smrt, iznijeli učenje u općim obrisima, dok ih mi potanko razrađujemo i tumačimo. No, premda ih mi dajemo svijetu samo onoliko koliko je u skladu sa zakonom, čak i u našem naučavanju uskraćuje se više od jedne važne pojedinosti, što mogu znati samo oni koji studiraju ezoteričku filozofiju i zavjetovali su se na šutnju.

 

GRČKA  UČENJA

 PITALAC: Imamo sjajne poznavatelje grčkog i latinskog, sanskrita i hebrejskog. Kako to da u njihovim prijevodima ne nalazimo nikakav znak koji bi upućivao na ono o čemu govorite?

TEOZOF: Zato što su vaši prevoditelji, usprkos svom velikom znanju, napravili od filozofa, posebno grčkih, nejasne umjesto mistične pisce. Uzmite primjerice Plutarha i pročitajte što govori o čovjekovim “principima.” Ono što opisuje prihvaćeno je doslovno i dodano metafizičkom praznovjerju i neznanju. Dopustite da vam o tome dam tumačenje istog autora:

Čovjek je složen; i u zabludi su oni koji smatraju da se on sastoji samo od dva dijela, jer zamišljaju da je razumijevanje [mozak – intelekt] dio duše [višeg trojstva], ali u tome griješe ne manje od onih koji dušu smatraju dijelom tijela [t.j. onih koji trojstvo smatraju dijelom raspadljivog smrtnog četverstva] pošto razumijevanje [nous] nadmašuje dušu u onoj mjeri u kojoj je duša bolja i božanskija od tijela. Upravo ta kombinacija duše [psuche] i razumijevanja [nous] čini razum; s tijelom [ili thumosom, životinjskom dušom] ona daje strast; od njih je jedan izvor ili princip zadovoljstva i bola, a drugi kreposti ili poroka. Od ta tri spojena i zajedno stopljena dijela, za stvaranje čovjeka zemlja je dala tijelo, mjesec dušu, a sunce razumijevanje.

Ta posljednja rečenica potpuno je alegorična, pa će je moći shvatiti samo oni koji su upućeni u ezoteričku znanost o podudarnostima i znaju koja planeta je povezana s pojedinim principom. Plutarh je principe razvrstao u tri skupine, a od tijela stvorio sklop fizičkog okvira, astralne sjene i daha, ili trostrukog nižeg dijela, koji “je od zemlje uzet i zemlji se vraća”; od srednjeg principa i instinktivne duše, drugog dijela koji izvorno potječe od mjeseca i oduvijek je pod njegovim utjecajem;

Kabalisti koji poznaju odnos Jehove, darovatelja života i djece, prema mjesecu i njegov utjecaj na rađanje, ponovo će vidjeti o čemu se tu radi, kao i neki astrolozi.

a samo od višeg dijela duhovne duše (Buddhija), s âtmičkim i mânasičkim elementima u njemu, on stvara izravnu emanaciju sunca koje ovdje simbolizira To Agaton, Vrhovno Božanstvo. To je dokazano onim što on dalje navodi kako slijedi:

Sada o smrtima kojima umiremo; prva stvara dva od tri čovjeka, a druga jednoga od [iz] dva. Prva je područje i nadležnost Dèmetre, odakle je naziv dat Misterijama, telein, sličan nazivu pridodanom smrti, teleutan. Atenjani su također do sada nazivali pokojnike posvećenicima Demetre. Što se tiče druge smrti, ona je u nadležnosti mjeseca ili područje Perzefóne.

Ovdje imate naše naučavanje, koje prikazuje čovjekovu sedmerostrukost tijekom života; peterostrukost odmah nakon smrti, u kâmaloci; i trojstvo, Ega, duhovne duše, i svijesti u devahanu. Ovo razdvajanje, prvo u “livadama Hada,” kako Plutarh naziva Kâmaloku, zatim u devahanu, bilo je dio i čin tijekom izvođenja Svetih Misterija, kada su kandidati za inicijaciju izvodili cijelu dramu smrti i uskrsnuća kao veličanje duha, pod kojim podrazumijevamo svijest. To je ono što Plutarh misli kada govori:

I kao što je slučaj s prvom, zemaljskom, tako Hermes boravi i u drugoj, nebeskoj. Ono iznenada i na silu iščupa dušu iz tijela, ali Prozerpína blago i postupno odvaja razumijevanje od duše.

Prozerpína ili Perzefóna ovdje označava post mortem karmu, za koju se kaže da upravlja odvajanjem nižih od viših “principa” – duše, kao nephesh, daha životinjskog života, koja neko vrijeme ostaje u kâmaloci, od višeg sklopa Ega, koji prelazi u devahansko stanje ili blaženstvo.

Zato se naziva monogenom, samozačetom ili radije jedinom samorođenom, jer čovjekov bolji dio ostaje sam kada ga ona odvoji. Prema tome, oba se odvijaju u skladu s prirodom. Sudbinom [fátum ili karma] je određeno da svaka duša, s razumijevanjem [um] ili bez njega, kada napusti tijelo, neko vrijeme luta, premda sve ne lutaju jednako dugo, područjem koje leži između zemlje i mjeseca [kâmaloka],

Sve do odvajanja višeg, duhovnog “principa”, od nižih principa, koji ostaju u kâmaloci sve dok se ne raspadnu.

jer oni koji su bili nepravedni i razuzdani tada trpe kaznu primjerenu svojim postupcima, no dobri i kreposni zadržani su dok se ne pročiste i pokajanjem ne odstrane sva zagađenja, koja su mogli dobiti uslijed zaraze tijela, kao i zagađenog zdravlja; žive u predjelu najrjeđeg zraka nazvanog Livadama Hada, gdje moraju ostati unaprijed određeno i utvrđeno vrijeme. Zatim, kao da se vraćaju s lutajućeg hodočašća ili dugotrajnog izbjeglištva u svoju zemlju, uživaju u okusu sreće, onakve kakvu uglavnom primaju oni koji su inicirani u Svete Misterije, pomiješanom s mukom, divljenjem za svakog pojedinca svojstvenom i tipičnom nadom.

To je nirvaničko blaženstvo i nijedan teozof ne bi mogao opisati jasnijim jezikom, makar i ezoteričkim, mentalne radosti devahana, gdje svaki čovjek oko sebe ima svoj raj stvoren vlastitom sviješću. No, morate paziti na glavnu pogrešku u koju upadaju mnogi, čak i naši teozofi.

Nemojte zamišljati da je, zato što je nazvan sedmerostrukim, zatim peterostrukim pa trostrukim, čovjek sastavljen od sedam, pet ili tri zasebne jedinke; ili, kao što se dobro izrazio jedan teozofski pisac, od ljusaka koje se oljušte poput ljusaka luka. Kao što je već rečeno, prilikom smrti nestaju svi “principi” koji održavaju tijelo, život i astralni eidon; oni su jednostavno aspekti i stanja svijesti. Samo je jedan čovjek stvaran, trajan tijekom ciklusa života i besmrtne je biti, premda ne i oblika, a to je manas, čovjek-um ili utjelovljena svijest.

Prigovor koji stavljaju materijalisti koji negiraju mogućnost djelovanja uma i svijesti bez materije, u našem je slučaju bezvrijedan. Mi ne poričemo utemeljenost njihovog argumenta, ali jednostavno pitamo naše protivnike: da li ste upoznati sa svim stanjima materije, vi koji ste ih do sada upoznali samo tri? I kako znate da to što mi označavamo Apsolutnom Sviješću ili zauvijek nevidljivim i nespoznatljivim Božanstvom, ipak nije univerzalna duh-materija ili materija-duh u svojoj apsolutnoj beskonačnosti, premda izmiče našoj ljudskoj ograničenoj koncepciji? Tada je to jedan od najnižih i u svojim manvantaričkim manifestacijama neznatnih aspekata tog duha-materije, tj. svjesni Ego koji stvara svoj vlastiti raj, možda raj za budale, ali je ipak stanje blaženstva.

PITALAC: Ali što je to devahan?

TEOZOF: Doslovno “zemlja bogova”; okolnost, stanje mentalnoga blaženstva. Filozofski: stanje slično, ali životnije i stvarnije od najživopisnijeg sna. On za većinu ljudi predstavlja stanje nakon smrti.

24.04.2017

O  RAZLIČITIM  STANJIMA  NAKON  SMRTI

FIZIČKI  I  DUHOVNI  ČOVJEK

PITALAC: Drago mi je čuti da vjerujete u besmrtnost duše.

TEOZOF: Ne duše, već božanskog duha ili radije u besmrtnost reinkarnirajućeg Ega.

PITALAC: Kakva je razlika?

TEOZOF: U našoj filozofiji je vrlo velika, ali je to vrlo zakućasto i teško pitanje da bi se preko njega prešlo tek površno. Morati ćemo ih analizirati zasebno, a zatim zajedno. Možemo početi s duhom.

Kažemo da duh – Isusov “otac u tajnosti” – ili Âtmân, nije osobna svojina ijednog čovjeka, već božanska bit koja nema tijela, nema oblika, koji je nemjerljiv, nevidljiv i nedjeljiv, onaj koji ne postoji, a opet jest, kao što budisti kažu za nirvânu. On samo nadsjenjuje smrtnika; ono što u njega ulazi i prožima cijelo tijelo su sveprisutne zrake ili svjetlost koja zrači kroz Buddhi, svoj instrument i neposrednu emanaciju. To je tajno značenje tvrdnji gotovo svih drevnih filozofa, kada su rekli da “razumni dio čovjekove duše”  nikada potpuno ne ulazi u čovjeka, već ga samo više ili manje nadsjenjuje putem nerazumne duhovne duše ili Buddhija.

PITALAC: Imao sam utisak da je samo “životinjska duša” nerazumna, a ne “božanska duša.”

TEOZOF: Morate naučiti razliku između onoga što je negativno ili pasivno nerazumno jer je nediferencirano, i onoga što je nerazumno jer je previše djelatno i pozitivno. Čovjek je suodnos duhovnih snaga te kemijskih i fizičkih sila, stavljenih u funkciju onime što zovemo “principima.”

PITALAC: Pročitao sam dosta o tome i čini mi se da se nazori starijih filozofa i srednjovjekovnih kabalista uvelike razlikuju, premda se slažu u nekim pojedinostima.

TEOZOF: Najvažnija razlika između njih i nas je slijedeća: dok mi, novoplatonisti i istočna učenja vjerujemo da se duh (Âtmâ) nikada ne spušta utjelovljujući se u živom čovjeku, već samo manje ili više svojim zračenjem obasipa unutarnjeg čovjeka – psihički i duhovno sastavljenog od astralnih principa – dotle kabalisti smatraju da ljudski duh, odvojivši se od oceana svjetlosti i univerzalnog duha, ulazi u čovjekovu dušu, gdje tijekom cijelog života ostaje utamničen u astralnoj kapsuli. Svi kršćanski kabalisti još uvijek tako misle, jer se ne mogu odvojiti od svojih antropomorfnih i biblijskih naučavanja.

PITALAC: A što vi kažete?

TEOZOF: Kažemo da samo dopuštamo prisutnost zračenja duha ili Âtme u astralnu kapsulu i to samo duhovnog zračenja. Kažemo da čovjek i duša moraju osvojiti svoju besmrtnost uzdizanjem prema jedinstvu s kojim će, ako uspiju, na kraju biti povezani i u koje će na kraju, da tako kažemo, biti apsorbirani. Čovjekova individualizacija nakon smrti ovisi o duhu, a ne o njegovoj duši i tijelu. Premda je riječ “osobnost,” u uobičajeno shvaćenom značenju, apsurd ako se primijeni doslovno na našu besmrtnu bit, ipak je ona kao i naš individualni Ego različit entitet, besmrtan i vječan per se.

Samo u slučaju crnih maga ili kriminalaca bez mogućnosti spasenja, kriminalaca koji su takvi bili tijekom dugog niza života – blještava nit, koja povezuje duh s osobnom dušom od trenutka rođenja djeteta, nasilno se prekida, a bestjelesna jedinka biva odvojena od osobne duše; osobna duša je uništena i na jedinki ne ostaje ni najmanji utisak od nje. Ako to sjedinjenje između nižeg ili osobnog manasa i individualnog reinkarnirajućeg Ega nije postignuto tijekom života, tada je prvi ostavljen da podijeli sudbinu s nižim životinjama, da bi se postupno rasplinuo, a njegova osobnost uništena.

No, čak i tada duhovni Ego ostaje različito biće. On nakon tog posebnog i u tom slučaju stvarno beskorisnog života samo gubi jedno devahansko stanje u kojem bi inače uživao kao ona uzvišena osobnost, i gotovo se odmah reinkarnira nakon kratkotrajnog uživanja u svojoj slobodi kao planetarni duh.

PITALAC: U Razotkrivenoj Izidi navodi se da takvi planetarni duhovi ili anđeli, “bogovi poganih ili arkanđeli kršćana” nikada neće biti ljudi na našoj planeti.

TEOZOF: Točno tako. Ne “takvi planetarni duhovi,” već neki razredi viših planetarnih duhova. Oni nikada neće biti ljudi na ovoj planeti, jer su oslobođeni duhovi iz prethodnog, ranijeg svijeta i kao takvi ne mogu ponovo postati ljudi ovoga svijeta. Ipak će svi oni živjeti ponovo u sljedećoj i daleko višoj mahâmanvantari, nakon završetka ovog “velikog razdoblja” i njegove Brahmine pralaye (malog razdoblja od otprilike šesnaest znamenki). Naravno, morali ste čuti da nas istočnjačka filozofija naučava da se ljudska vrsta sastoji od takvih “duhova” utamničenih u ljudskim tijelima? Razlika između životinja i čovjeka je slijedeća: životinje su potencijalno oduhovljene “principima,” a ljudi stvarno.  Razumijete li sada razliku?

PITALAC: Da, ali ta je specijalizacija u svim razdobljima bila kamen spoticanja metafizičara.

TEOZOF: Bila je. Cjelokupna ezoterija budističke filozofije utemeljena je na tom tajanstvenom učenju shvaćenom od strane tek nekolicine i tako potpuno krivo protumačenom od strane većine najučenijih suvremenih naučnika. Čak su i metafizičari vrlo skloni pobrkati posljedicu s uzrokom.

Ego koji je stekao svoj besmrtan život kao duh zadržat će isto unutarnje jastvo tijekom svih svojih preporađanja na zemlji, no to nipošto ne podrazumijeva da on mora ostati ili gospodin Smith ili gospodin Brown koji je bio na zemlji, ili da će izgubiti svoju individualnost.

Stoga, astralna duša i zemaljsko tijelo čovjeka mogu u tajanstvenoj budućnosti biti apsorbirani u kozmički ocean pročišćenih elemenata i on može prestati osjećati svoj posljednji osobni ego (ako nije zaslužio vinuti se još više), pa njegov božanski Ego i dalje ostaje isti nepromijenjena jedinka, premda to zemaljsko iskustvo njegove emanacije može biti potpuno izbrisano u trenutku odvajanja od bezvrijednog instrumenta.

PITALAC: Ako duh ili božanski dio duše prethodno postoji kao posebno biće od vječnosti, kao što su naučavali Origen, Sinesij i drugi pola kršćanski, a pola platonski filozofi, i ako je on jedno te isto što i metafizički-objektivna duša, kakav može biti nego vječan? I što dakle u tom slučaju znači živi li čovjek čistim ili životinjskim životom, ako, ma što činio, nikada ne može izgubiti svoju individualnost?

TEOZOF: Taj nauk, kao što ste ga naveli, ima pogubne posljedice kao i onaj o posredničkom iskupljenju. Kad bi se ta dogma, zajedno s pogrešnom idejom da smo svi mi besmrtni, prikazala svijetu u njenom istinskom svjetlu, čovječanstvo bi se njenim širenjem popravilo.

Dopustite mi da vam ponovim. Pitagora, Platon, Timej iz Lokrisa i stara aleksandrijska škola izvodili su čovjekovu dušu ili njegove više “principe” i svojstva iz Univerzalne Duše Svijeta, koja je, prema njihovim učenjima, Æther (Otac-Zeus). Stoga nijedan od tih “principa” ne može biti nepomućena suština pitagorejskog monasa ili naše Âtme, jer je anima mundi tek učinak, subjektivna emanacija ili radije zračenje manasa. Oboje, ljudski duh ili individualnost, reinkarnirajući ljudski duhovni Ego, i Buddhi, duhovna duša, postoje ranije. No, dok prvi postoji kao samostalan entitet, individualizacija, duša postoji kao prethodno postojeći dah, kao neinteligentni dio inteligentne cjeline. Oba su izvorno oblikovana iz vječnog oceana svjetlosti; no, kako su to iskazali filozofi vatre, srednjovjekovni teozofi, postoji kako vidljivi, tako i nevidljivi duh vatre. Pravili su razliku između anima bruta i anima divina. Empedoklo je čvrsto vjerovao da svi ljudi i životinje posjeduju dvije duše; i kod Aristotela nalazimo da je je jednu nazivao razumnom dušom, nous, a drugu životinjskom dušom, psuche. Prema tim filozofima, razumna duša dolazi iznutra iz Univerzalne Duše, a životinjska izvana.

PITALAC: Da li biste dušu, tj. ljudsku misaonu dušu ili ono što nazivate Egom, nazvali materijom?

TEOZOF: Materijom ne, ali supstancijom zasigurno; ne bi trebalo izbjegavati ni riječ “materija” ako ispred nje stoji pridjev “prvobitna.” Kažemo da je ta materija jednako vječna kao i duh i nije naša vidljiva, opipljiva i djeljiva materija, već njeno krajnje profinjenje. Čisti duh je tek jedan pomak od neduha ili apsolutne Sveukupnosti. Ako ne priznajete da je čovjek evoluirao iz te prvobitne duh-materije i da predstavlja uobičajenu naprednu ljestvicu “principâ,” od najprofinjenijeg duha, do najgrublje materije, kako bismo uopće unutarnjeg čovjeka mogli smatrati besmrtnim i istodobno duhovnom jedinkom i smrtnim čovjekom?

PITALAC: Zašto dakle vi ne biste vjerovali u Boga kao takvu jedinku?

TEOZOF: Zato što ono što je neograničeno i neuvjetovano ne može imati oblik i ni u kojem slučaju ne može biti biće, u nijednoj spomena vrijednoj istočnjačkoj filozofiji. “Jedinka” je besmrtna, ali tako je samo što se tiče njene konačne biti, a ne njenog individualnog oblika, kada je u posljednjoj točki svog ciklusa upijena u svoju prvobitnu prirodu i postaje duh, izgubivši svojstvo jedinke.

Njegova besmrtnost kao oblika ograničena je samo na njegov životni krug ili mahâmanvantaru, nakon koje postaje jedinstven i identičan s Univerzalnim Duhom i više nije odijeljena jedinka. Što se tiče osobne duše – pod kojom podrazumijevamo iskru svijesti koja u duhovnom Egu zadržava ideju o osobnom “ja” posljednje inkarnacije – ona kao posebno odvojeno sjećanje traje samo tijekom devahanskog razdoblja, nakon kojeg se dodaje nizu drugih bezbrojnih inkarnacija Ega, poput sjećanja našeg pamćenja na jedan dan pri kraju godine. Zar ćete beskonačnost, koju pripisujete svom Bogu, ograničiti konačnim uvjetima? Besmrtno je samo ono što je nerazdvojno povezano s Âtmom, naime Buddhi-manas. Duša čovjeka, t.j. osobnosti, nije per se ni besmrtna, ni vječna, a ni božanska. U Zoharu se kaže:

Duša, poslana na ovu zemlju, oblači zemaljsku odjeću da bi se ovdje sačuvala, no preko nje prima sjajnu odjeću kako bi se mogla bez bola ogledati u ogledalu čiju svjetlost šalje Gospod Svjetlosti.

Pored toga, Zohar poučava da duša ne može dosegnuti boravište blaženstva ako nije primila “sveti poljubac” ili ponovno jedinstvo duše sa supstancijom iz koje je emanirala – duhom. Sve su duše dvojne i dok je duša ženski princip, duh je muški. Dok je utamničen u tijelu, čovjek je trojstvo, osim ako njegova okaljanost nije takva da je uzrokovala njegovo odjeljivanje od duha. “Jao si ga duši koja više voli zemaljski brak sa svojim zemaljskim tijelom nego s božanskim supružnikom [duhom],” zapisano je u tekstu hermetičkog djela Knjiga ključeva. Doista, jao si ga njoj, jer ništa neće ostati zabilježeno od te osobnosti na neuništivim pločama pamćenja Ega.

PITALAC: Kako to da nije besmrtno ono što, prema vašim vlastitim riječima, premda nije od Boga udahnuto u čovjeka, ipak je supstancija istovjetna s božanskom?

TEOZOF: Svaki atom i čestica materije, a ne samo supstancije, neuništiv je u svojoj biti, ali ne i u svojoj individualnoj svijesti. Besmrtnost je tek neprekinuta svjesnost, dok osobna svijest jedva da može potrajati duže od same osobnosti, a takva svijest, kao što sam vam već rekla, preživljava samo tijekom devahana, nakon kojeg ponovo bude upijena, prvo u individualnu, a zatim i u univerzalnu svijest. Bolje bi bilo da upitate svoje teologe kako su uspjeli toliko zbrkati židovsko Sveto pismo. Čitajte Bibliju ako želite dobar dokaz da pisci Pentateuha, posebno Postanka, nikada nisu nephesh, koji je Bog udahnuo u Adama (Postanak, ii. 7) smatrali besmrtnom dušom. Evo nekih primjera: “I Bog stvori . . . . svaki život (nephesh) koji se kreće” (Postanak, i. 21), misleći na životinje. “I čovjek postade živa duša (nephesh)” (Postanak, ii. 7), što pokazuje da se riječ nephesh nemarno koristila za besmrtnog čovjeka i za smrtnu životinju. “I sigurno ću zahtijevati vašu krv vaših života (nepheshim); od svake životinje ću je zahtijevati i od svakog čovjeka” (Postanak, ix. 5). “Spasi svoj život (nephesh)” (Postanak, xix. 17). “Nemojmo ga ubiti” (Postanak, xxxvii. 21). “Ne ubijmo njegov nephesh,” je hebrejski tekst. “Nephesh za nephesh,” kaže Leviticus . “Onaj tko ubije ikojeg čovjeka bit će sigurno osuđen na smrt,” doslovno “Onaj tko uništi nephesh čovjeka” (Leviticus, xxiv. 17). “I onaj koji ubije životinju (nephesh), dobro će učiniti; životinja za životinju” (isto, 18), dok izvorni tekst glasi: “nephesh za nephesh.” Kako bi čovjek mogao ubiti ono što je besmrtno? To također objašnjava zašto su saduceji odbacili besmrtnost duše i također daje još jedan dokaz da Mojsijevi Židovi – neinicirani u svakom slučaju – vrlo vjerojatno nikada zapravo nisu vjerovali u preživljavanje duše.

 

O  VJEČNOJ  NAGRADI  I  KAZNI;  I  O  NIRVÂNI

PITALAC: Pretpostavljam da gotovo i nije potrebno upitati vas, da li vjerujete u kršćanske dogme o raju i paklu ili buduće nagrade i kazne kako to naučavaju ortodoksne crkve.

TEOZOF: Onakve kako su opisane u vašim katekizmima, mi potpuno odbacujemo; najmanjenje što bismo mogli prihvatiti je njihovo vječno trajanje. No, čvrsto vjerujemo u ono što zovemo zakonom odmazde te u potpunu pravdu i mudrost koje vode taj zakon ili karmu. Stoga potpuno odbijamo prihvatiti okrutno i nefilozofsko vjerovanje u vječnu nagradu ili vječno kažnjavanje. Kažemo što i Horacije:

Da obuzdali bi našu strast, nek´ propisi budu čvrsti,

i patnjom razmjernom kazne prijestupe;

Al´ ne oderi kožu onom tko samo bičevanje zavrijedi,

za prijestupe počinjene.

To je propis za sve ljude i svakog pojedinačno. Trebamo li vjerovati da Bog od kojeg smo stvorili utjelovljenje mudrosti, ljubavi i milosrđa ima manje prava na ta svojstva nego smrtni čovjek?

PITALAC: Imate li i druge razloge za odbacivanje te dogme?

TEOZOF: Naš glavni razlog za to je činjenica reinkarnacije. Kao što smo već naveli,

odbacujemo ideju stvaranja nove duše za svaku novorođeno dijete. Vjerujemo da je svako ljudsko biće nositelj ili instrument Ega koji je srodan sa svakim drugim Egom, jer su svi Egoi od iste biti i pripadaju iskonskoj emanaciji iz jednog univerzalnog neograničenog Ega.

Platon potonji naziva logosom (ili drugim očitovanim Bogom); a mi očitovanim božanskim principom, koji je jedno s univerzalnim umom ili dušom, ne antropomorfnim, izvankozmičkim i osobnim Bogom u kojeg vjeruju toliki teisti. Molim vas da ih ne pobrkate.

PITALAC: Ali ako ste jednom prihvatili princip očitovanja, gdje je poteškoća u vjerovanju da je duša svakog novog smrtnika stvorena po tom principu, kada su sve duše ranije bile tako stvorene?

TEOZOF: Zato što onaj koji je neosoban teško da može stvarati, planirati i razmišljati po svojoj vlastitoj volji i što mu drago. Budući da je univerzalni Zakon nepromjenjiv u svojim periodičkim očitovanjima, onima zračenja i očitovanja svoje vlastite suštine na početku svakog novog životnog kruga, od njega se ne očekuje da stvora ljude, samo zato da bi se nakon nekoliko godina pokajao što ih je stvorio. Ako uopće trebamo vjerovati u božanski princip, onda to moraju biti potpuni sklad, logika i pravda, kao što su apsolutna ljubav, mudrost i nepristranost; a Bog koji bi stvarao svaku dušu za kratkotrajan život, bez obzira na činjenicu da li ona treba oživjeti tijelo bogatog, sretnog čovjeka ili onog jadnog siromašnog patnika, nesretnog od rođenja do smrti, premda nije učinio ništa da bi zaslužio svoju okrutnu sudbinu – prije bi bio bezosjećajni zloduh nego Bog.  Zašto takvu ideju nikada nisu podržavali oni koji vjeruju (naravno ezoterički) u Bibliju, pa čak ni židovski filozofi? Povrh toga, oni su, kao i mi, vjerovali u reinkarnaciju.

PITALAC: Možete li mi pružiti neke dokaze koji to dokazuju?

TEOZOF: Posve sigurno mogu. Philo Judaeus kaže:

Zrak ih je prepun [duša]; … onih koje su najbliže zemlji i koje se spuštaju da bi se vezale za smrtna tijela, palindromousin authis, vratile u druga tijela, željne živjeti u njima.

U Zoharu piše da je duša stvorena da bi molila Boga za svoju slobodu:

Gospode Svemira! Sretan sam na ovome svijetu i ne želim ići u drugi svijet, gdje ću biti sluga i izložen svim vrstama okaljanja.

Učenje o sudbonosnoj potrebi, vječno nepromjenjivom zakonu, potvrđeno je u odgovoru Božanstva:

Protiv svoje volje postaješ zametak i protiv svoje volje se rađaš.

Svjetlost bi bila nepojmljiva kada se ne bi očitovala u suprotnosti s tamom; dobro više ne bi bilo dobro bez zla koje pokazuje neprocjenjivu prirodu blagodati; tako ni osobna vrlina ne bi mogla za sebe zahtijevati nikakvu zaslugu da nije prošla kroz napast kušnje. Ništa nije vječno ni nepromjenjivo osim skrivenog Božanstva. Ništa što je ograničeno – bilo zato jer je imalo početak ili što mora imati svršetak – ne može ostati statično. Ono mora ili napredovati ili nazadovati; i duša koja čezne za ponovnim spajanjem sa svojim duhom koji joj jedini daje besmrtnost, mora se pročistiti kroz cikličke transmigracije prema jedinoj zemlji blaženstva i vječnog mira, u Zoharu nazvanoj “Palačom Ljubavi,” היכל אהבה (Ahaba Hechal); u hinduističkoj religiji “mokša”; među gnosticima “punoća božanske svjetlosti”; i kod budista “nirvâna.” Ipak su sva ta stanja prolazna, a ne vječna.

PITALAC: Ipak u svemu tome još nije spomenuta reinkarnacija.

TEOZOF: Duša koja moli da ostane tamo gdje se nalazi, morala je imati svoje ranije postojanje i nije stvorena za tu prigodu. Međutim, u Zoharu postoji još bolji dokaz. Govoreći o reinkarnirajućim Egoima, razumnim dušama, onima čija posljednja osobnost mora potpuno nestati, rečeno je:

Sve duše koje nisu nedužne u ovom svijetu, već su se u raju otuđile od Svetoga, blagoslovljen bio; one su se bacile u provaliju samim svojim postojanjem i unaprijed odredile vrijeme kada će (još jednom ) sići na zemlju.

“Sveti” ovdje označava, ezoterički, Âtmana ili Âtmâ-Buddhi.

PITALAC: Osim toga, vrlo je neobično da se nirvâna smatra nečim istoznačnim nebu ili raju, budući da je nirvâna prema naučavanju svih uglednih orijentalista istoznačnica uništenju!

TEOZOF: Shvaćeno doslovno, u odnosu na osobnost i diferenciranu materiju, ali drugačije ne. Te ideje o reinkarnaciji i trojstvu čovjeka podržavali su mnogi rani kršćanski Oci. Tu su zbrku stvorili prevoditelji Novoga zavjeta i pradavne filozofske rasprave o duši i duhu, koje su krive za mnoge nesporazume. To je također jedan od mnogih razloga zašto su Buddha, Plotin i mnogi drugi inicirani danas optuženi da su čeznuli za potpunim utrnućem svojih duša – “apsorbiranjem u božanstvo” ili ponovnim spajanjem sa “Sveopćom Dušom,” što prema suvremenim idejama znači uništenje. Naravno, osobna se duša mora rastaviti na djeliće prije nego što svoju čišću suštinu može zauvijek povezati s besmrtnim duhom. No, prevoditelji Djela i Poslanica, koji su postavili temelje Kraljevstva Nebeskog i suvremeni komentatori budističkih sutra o Osnivanju kraljevstva ispravnosti, pobrkali su značaj velikog apostola kršćanstva kao velikog reformatora Indije. Prevoditelji su ugušili riječ psuchikos, tako da nijedan čitatelj ne može ni zamisliti da ona ima ikakve veze s dušom; a s tim brkanjem duše i duha, čitatelji Biblije samo dobivaju izvrnut smisao svega toga. S druge strane, Buddhini interpretatori nisu uspjeli shvatili smisao i cilj četiri stupnja dhyâne. Upitajte Pitagorejce: Može li taj duh, koji daje život i kretanje i sudjeluje u prirodi svjetlosti, biti sveden na nepostojanje? Okultisti razmatraju može li taj osjetljivi duh u životinjama koji upotrebljava pamćenje, jednu od sposobnosti razuma, umrijeti i postati ništa. U budističkoj filozofiji “uništenje” označava samo raspršivanje materije u kojem god obliku ili vidu ona bila, jer sve što ima oblik privremeno je i stoga je uistinu varka. U vječnosti su i najduža vremenska razdoblja poput treptaja oka. Tako je i s oblikom. Prije nego što shvatimo što smo vidjeli, ono nestane poput trenutnog bljeska munje i zauvijek nestaje. Kada se duhovna jedinka jednom zauvijek otkine od svake čestice materije, supstancije ili oblika i ponovo postane duhovni dah, samo tada ulazi u vječnu i nepromjenjivu nirvânu, koja traje onoliko koliko je trajao protekli životni ciklus – zapravo – vječnost. A tada taj dah, koji postoji u duhu nije ništa jer je sve; kao oblik, pojavnost, lik, potpuno je poništen; kao apsolutni duh on još uvijek jest, jer je postao samo bivanje. Sam izraz “upijen u univerzalnu suštinu,” kada se odnosi na dušu ili duh, znači “jedinstvo s.” On nikada ne može označavati uništenje, jer ta riječ označava vječnu odijeljenost.

PITALAC: Ne izlažete li se otvorenoj optužbi da propovijedate uništenje jezikom koji vi sami koristite? Upravo ste govorili o čovjekovoj duši koja se vraća svojim prvobitnim elementima.

TEOZOF: Ali vi zaboravljate da sam vam navela razlike između različitih značenja riječi “duša,” i pokazala pogrešne načine na koje se pojam “duh” do sada prevodio. Mi govorimo o životinjskoj, ljudskoj i duhovnoj duši i pravimo razliku između njih. Platon, primjerice, “razumnom dušom” naziva ono što mi zovemo Buddhi, dodajući mu pridjev “duhovni”; ali ono što mi nazivamo reinkarnirajućim Egom, manasom, on naziva duhom, nous itd., dok mi izraz “duh,” kada stoji sam za sebe i bez ikakvih svojstava, koristimo samo za Âtmu. Pitagora ponavlja naše pradavno učenje kada izjavljuje da je Ego (nous) vječan s Božanstvom; da je duša samo prošla kroz razna stanja da bi dosegla božansku uzvišenost; dok je thumos vraćen zemlji, a phren, niži manas, odstranjen. I Platon dušu (Buddhi) definira kao “kretanje koje može pokretati samo sebe.” “Duša je,” dodaje on (Zakoni, x), “najstarija od svih stvari i početak kretanja,” nazivajući tako Âtmâ-Buddhi dušom, a manas duhom, što mi ne činimo.

Duša je stvorena prije tijela, a tijelo je kasnije i sekundarno, kao biće u skladu s prirodom, upravljano je dušom koja prevladava…. Duša koja upravlja svim stvarima koje se kreću u svim pravcima, isto tako upravlja i nebom….

Tada duša svojim pokretima sve vodi u nebu i na zemlji i u moru – imena kojih su: htjeti, razmišljati, biti pažljiv, savjetovati se, stvarati ispravna i neispravna mišljenja, biti u stanju radosti, tuge, straha, pouzdanja, mržnje, ljubavi, zajedno sa svim takvim prvobitnim pokretima koji su slični ovima…. Budući da je sama boginja, ona uvijek za svog saveznika uzima nousa, boga, i uređuje sve stvari ispravno i sretno; no kada je s anoiom [a ne nousom], sve čini suprotno.

Prema ovim riječima kao i prema budističkim tekstovima, negativno se smatra suštinskim postojanjem. “Uništenje” se tumači slično. Pozitivno stanje je suštinsko biće, ali kao takvo nije očitovanje. Kada duh, rečeno budističkim rječnikom, uđe u nirvânu, on gubi objektivno postojanje, ali zadržava subjektivno biće. Za objektivne umove to je postajanje apsolutnom “ništicom”; za subjektivne, ne-materijalne, ničim što je osjetom zamjetljivo. Stoga njihova nirvâna označava sigurnost individualne besmrtnosti duha, a ne duše koja je, premda “najstarija od svih stvari,” još uvijek – zajedno sa svim drugim bogovima – ograničena emanacija u oblicima i individualnosti, ako ne u supstanciji.

PITALAC: Još uvijek nisam potpuno shvatio ideju i bio bih vam zahvalan da mi je objasnite nekim primjerima.

TEOZOF: Nesumnjivo ju je vrlo teško razumjeti, posebno nekome tko je odgojen u duhu uobičajenih ortodoksnih ideja Kršćanske Crkve. Štoviše, moram vam reći jednu stvar, naime ukoliko niste dobro proučili odijeljene funkcije date svim ljudskim “principima” i stanje svih njih nakon smrti, teško ćete shvatiti našu istočnjačku filozofiju.

 

O  RAZLIČITIM  ČOVJEKOVIM  “PRINCIPIMA”

PITALAC: Dosta toga sam čuo o konstituciji “unutarnjeg čovjeka,” kako ga vi nazivate, ali nikada je nisam mogao “uhvatiti ni za glavu ni za rep,” kako se izrazio prevoditelj Le Comte de Gabalis.

TEOZOF: Naravno, vrlo je teško i, kao što ste rekli, zbunjujuće ispravno razumjeti i razlikovati razne aspekte koje smo nazvali “principima” istinskog Ega. To je još je složenije, jer postoje znatne razlike razlike u nabrajanju tih principa u raznim istočnjačkim školama, premda je temelj jedno te isto učenje.

PITALAC: Mislite li na vedântine, kao jedan primjer? Ne dijele li oni vaših sedam “principa” na samo pet?

TEOZOF: Tako je; premda se ne bih o tome usudila raspravljati s učenim vedântinom, ipak mogu iskazati svoje osobno mišljenje da oni za to imaju očigledan razlog. Po njima, složeni duhovni agregat je samo ono što se sastoji iz raznih mentalnih aspekata koji se općenito nazivaju čovjekom, a fizičko tijelo smatraju nedostojnim čak i prezira, ništa više od varke. Vedânta nije jedina filozofija koja razmišlja na taj način. Lao-tze u svom Tao-te-King spominje samo pet principa, jer i on poput vedântina izostavlja uključiti dva principa, naime, duh (Âtmâ) i fizičko tijelo, od kojih posljednji štoviše naziva “lešom.” Zatim postoji joginska škola Târaka Râja. Njeno učenje zapravo priznaje samo tri “principa,” ali tada zapravo, njihov sthûlopâdhi ili fizičko tijelo u svom budnom svjesnom stanju, njihovo sûkhsmopâdhi, isto to tijelo u svapna ili stanju snivanja, i njihovo kâranopâdhi ili “kauzalno tijelo,” ili ono koje prelazi iz jedne u drugu inkarnaciju, sva su dvojnih aspekata i tako ih je šest. Dodajte im Âtmu, neosobni božanski princip ili besmrtni element u čovjeku koji se ne razlikuje od Univerzalnog Duha i opet imate imate istih sedam.  Oni su slobodni držati se svoje podjele; mi se držimo svoje.

PITALAC: Tada ona izgleda gotovo isto kao i podjela mističnih kršćana: tijelo, duša i duh?

TEOZOF: Potpuno isto. Tijelo možemo smatrati instrumentom životnog dvojnika; životnog dvojnika instrumentom života ili prâne; kâma rûpu, ili životinjsku dušu, instrumentom višeg ili nižeg uma, i od njih stvoriti šest principa, te cjelinu okruniti jednim besmrtnim duhom. U Okultizmu, svaka kvalitativna promjena stanja naše svijesti dodaje čovjeku novi aspekt, a ako on prevladava i postaje dijelom živućeg i djelatnog Ega, tada mu mora biti (i jest) dano posebno ime da bi se razlikovalo čovjeka u tom posebnom stanju od čovjeka kada se dovodi u drugačije stanje.

PITALAC: Upravo je to ono što je tako teško razumjeti.

TEOZOF: Meni to, naprotiv, izgleda vrlo lako kada jednom shvatite glavnu ideju, tj. da čovjek djeluje na ovoj ili drugoj razini svijesti, strogo u skladu sa svojim mentalnim i duhovnim stanjem. No, materijalizam ovog vremena je takav da što više objašnjavamo, ljudi su, čini se, manje sposobni razumjeti ono što im govorimo. Ako želite, podijelite zemaljsko biće nazvano čovjekom na tri glavna aspekta, a ne možete na učiniti manje bez da od njega napravite običnu životinju. Uzmite njegovo postojeće tijelo; njegov misaoni princip – koji je samo malo viši od instinktivnog elementa životinje – ili životnu svjesnu dušu; i ono što ga stavlja tako neizmjerno iznad i više od životinje – t.j. njegovu razumnu dušu ili duh. Što mi dakle dobivamo, ako uzmemo te tri skupine ili reprezentativne entitete i dalje ih dijelimo u skladu s okultnim učenjem?

Prije svega duh – u smislu apsolutnog i stoga nevidljivog SVEGA – ili Âtmu. Kako se on filozofski ne može ni odrediti niti ograničiti, budući da je jednostavno ono što jest u vječnosti i što se ne može izdvojiti čak niti iz najsitnije geometrijske ili matematičke točke materijalnog ili supstancijalnog svemira, on se zaista uopće ne bi trebao nazivati “ljudskim” principom. On je zapravo u najboljem slučaju, kao u metafizici, ona točka u prostoru koju ljudska monada i njen instrument čovjek zauzimaju tijekom razdoblja svakoga života. Međutim, ta je točka prividna koliko i sam čovjek i zapravo je varka, mâyâ; ali za sebe same kao i za druge osobne Egoe, mi smo stvarnost tijekom trajanja te varke nazvane životom, pa trebamo voditi računa o sebi samima, barem u svojoj vlastitoj mašti, ako to ne čini netko drugi. Da bismo to učinili razumljivijim za ljudski intelekt, pri njegovu prvom pokušaju da proučava Okultizam, i usvoji abecedu misterija čovjeka, Okultizam taj sedmi princip naziva sintezom šestoga te mu za instrument dodjeljuje duhovnu dušu, Buddhi. Buddhi krije misterij koji nikada nije nikome otkriven, uz izuzetak neopozivo zavjetovanih chelâ ili onih koji su pouzdano povjerljivi. Naravno, zbrka bi bila manja kada bi se to moglo reći samo tako; ali, kako je to izravno povezano s moći svjesnog i voljnog projiciranja nečijeg dvojnika, i kako bi se takva nadarenost, poput “Gygesova prstena,” pokazala vrlo kobnom za čovjeka općenito, a posebno za posjednika te sposobnosti, ona se brižno čuva. No, nastavimo s “principima.” Dakle, ta božanska duša ili Buddhi je instrument duha. Zajedno su ta dva jedno, neosobno i bez ikakvih svojstava (naravno, na toj razini), ali čine dva duhovna “principa.” Ako prijeđemo na ljudsku dušu, manas ili mens, svatko će se složiti da je čovjekova inteligencija u najmanju ruku dvojna: npr. čovjek uzvišena uma teško može postati slabouman; čovjek visokog intelekta i produhovljena uma odvojen je ponorom od čovjeka koji je tup, glup i materijalist, ako ne i čovjek životinjskoga uma.

PITALAC: No, zašto čovjek ne bi zapravo bio predstavljen pomoću dva principa ili dva aspekta?

TEOZOF: Svaki čovjek u sebi ima ta dva principa, jedan djelatniji od drugoga, i u rijetkim slučajevima, jedan je od njih, takoreći, potpuno zakržljao u svom rastu, ili je paraliziran snagom i premoću drugoga aspekta, i to u svim pravcima. Oni su ono što nazivamo dvama principima ili aspektima manasa, višim i nižim; viši manas ili misaoni svjesni Ego teži prema duhovnoj duši (Buddhi), a niži ego ili njegov instinktivni princip, privučen je kâmom, sjedištem životinjskih želja i strasti u čovjeku. Tako imamo četiri opravdana principa; posljednja tri su: (1) dvojnik kojeg smo se suglasili zvati promjenjivim ili plastičnom dušom, i koji je instrument (2) životnog principa; i (3) fizičko tijelo. Naravno da nijedan psiholog ili biolog neće prihvatiti te principe, niti o njima ima blagog pojma, a to možda i je razlog zašto nitko od njih do danas nije razumio ni funkcije slezene, fizičkog instrumenta promjenjivog dvojnika, niti one određenog organa na desnoj strani čovjeka, u sjedištu gore navedenih želja, niti išta znaju o epifizi, koja je opisana kao žlijezda s malo pijeska u sebi, dok je ona zapravo pravo sjedište najviše i najbožanskije svijesti u čovjeku, njegovog sveznajućeg, duhovnog i sveobuhvatnog uma. A to vam još jasnije pokazuje da mi tih sedam principa nismo niti izmislili, niti su oni nešto novo u svijetu filozofije, što lako možemo dokazati.

PITALAC: Ali što se to po vašem vjerovanju reinkarnira?

TEOZOF: Duhovni misaoni Ego, trajni princip u čovjeku, ili ono što je sjedište manasa. To nije Âtmâ, čak ni Âtmâ-Buddhi, shvaćen kao dvojna Monada, koja je individualni ili božanski čovjek, već manas; jer Âtmân je univerzalno SVE i postaje Više Jastvo samo u zajednici s Buddhijem, svojim instrumentom koji ga povezuje s individualnošću ili božanskim čovjekom. Jer je Buddhi-manas – udruženi peti i šesti princip – taj kojeg su vedântisti nazvali kauzalnim tijelom i koji je svijest koja ga povezuje sa svakom osobnošću u kojoj on na zemlji prebiva. Stoga, pošto je duša skupni pojam, u ljudima postoje sljedeći aspekti duše: (1) zemaljski ili životinjski; (2) ljudska duša; i (3) duhovna duša; oni su zapravo jedna duša u svoja tri aspekta. Od prvog aspekta ništa ne preostaje nakon smrti; od drugog, nousa ili manasa, preživljava samo njegova božanska suština ako je ostala neokaljana; dok treći, osim što je besmrtan, postaje svjesno božanski stopljen s višim manasom. No, da bismo to pojasnili, prije svega trebamo reći nekoliko riječi o reinkarnaciji.

PITALAC: Dobro ćete učiniti, jer je to upravo ono naučavanje protiv kojeg se vaši neprijatelji najžešće bore.

TEOZOF: Mislite na spiritualiste? Znam; i mnogi su njihovi besmisleni prigovori marljivo ispredeni na stranicama njihovih časopisa. Neki od njih su toliko glupi i pakosni da ih ništa ne bi zaustavilo. Jedan od njih nedavno je pronašao protuslovnost u dvije izjave iščupane iz predavanja gospodina Sinnetta, o kojoj ozbiljno raspravlja u pismu Svjetlosti (Light). On tu ozbiljnu protuslovnost otkriva u dvjema rečenicama: “Prijevremeni povraci u zemaljski život, u slučajevima kada se dogode, mogu biti zbog karmičkih komplikacija”, i “nema slučajnosti u najvišem činu božanske pravde koja vodi evoluciju.” Tako dubokouman mislilac sigurno bi vidio da je zakon gravitacije protuslovan, ako bi čovjek ispružio svoju ruku da zaustavi kamen koji pada kako ne bi djetetu razbio glavu!

25.04.2017

O REINKARNACIJI ILI PREPORAĐANJU

ŠTO JE PAMĆENJE PREMA TEOZOFSKOM NAUČAVANJU?

PITALAC: Najteže će vam biti objasniti i dati razumne razloge utemeljenosti takvog vjerovanja. Još uvijek nijedan teozof nije iznio nikakav valjan dokaz kojim bi uzdrmao moju sumnjičavost. Prije svega, protiv te teorije reinkarnacije govori činjenica da još nema nijednoga čovjeka koji bi se sjećao da je ikada živio, a kamoli tko je bio u svom ranijem životu.

TEOZOF: Koliko vidim, vaš argument teži istoj staroj primjedbi, gubitku pamćenja o ranijoj inkarnaciji kod svakoga od nas. Mislite da to naše naučavanje čini nevjerodostojnim? Moj odgovor je da ga ne čini nevjerodostojnim; ili da takav prigovor ni u kom slučaju ne može biti konačan.

PITALAC: Volio bih čuti vaše argumente.

TEOZOF: Oni su kratki i ima ih nekoliko. Pa ipak, kada uzmete u obzir krajnju nesposobnost najboljih suvremenih psihologa da svijetu objasne prirodu uma i njihovo potpuno neznanje o njegovim mogućnostima i višim stanjima, morate priznati da je taj prigovor utemeljen na à priori zaključku izvedenom primâ facie (lat. na prvi pogled, otprve, op. prev.) i posrednim dokazima više nego na ičem drugom. Što je po vašem mišljenju pamćenje, molim vas?

PITALAC: Ono što je objašnjeno općeprihvaćenom definicijom: sposobnost našeg uma da zapamti i zadrži znanje o prethodnim mislima, djelima i događajima.

TEOZOF: Molim vas, dodajte tome da postoji velika razlika između tri prihvaćena oblika pamćenja. Pored pamćenja općenito imate sjećanje, prisjećanje i utiske, zar ne? Jeste li ikada razmišljali o razlici? Zapamtite, pamćenje je generički pojam.

PITALAC: Pa ipak, sve su to samo sinonimi.

TEOZOF: U filozofiji nipošto nisu. Pamćenje je jednostavno urođena sposobnost misaonih bića, pa čak i životinja, da ponovo stvore prošle utiske povezivanjem ideja koje su uglavnom potaknute objektivnim stvarima ili nekim djelovanjem na naše vanjske osjetilne organe. Pamćenje je sposobnost koja potpuno ovisi o više ili manje zdravom i normalnom funkcioniranju našeg fizičkog mozga, a sjećanje i prisjećanje su svojstva i pomagači toga pamćenja. No, utisak je potpuno različita stvar. Suvremeni psiholozi utisak definiraju kao nešto između sjećanja i prisjećanja, ili:

Svjestan proces sjećanja na prošle događaje, ali bez te potpune i promjenjive upućenosti na posebne stvari, što je karakteristično za prisjećanje.

Locke, govoreći o prisjećanju i sjećanju, kaže:

Kad se ideja ponovo javi bez djelovanja istog objekta na vanjska osjetila, to je sjećanje; ako to kasnije tražimo pomoću uma i s mukom i uz trud nađemo i ponovo iznesemo na vidjelo, to je prisjećanje.

No, čak i Locke ostavlja utiske bez jasne definicije, jer oni nisu sposobnost ili svojstvo našeg fizičkog pamćenja, već intuitivna percepcija odijeljena od našeg fizičkog mozga; percepcija koja, pozvana u djelatnost, uvijek prisutnim znanjem duhovnog Ega, pokriva sva ona viđenja u čovjeku koja se smatraju nenormalnim – od slika koje dobiva genijalac do buncanja u groznici, pa čak i ludila – a znanost ih je klasificirala kao nepostojeća izvan naše mašte. Međutim, Okultizam i Teozofija gledaju na utiske potpuno drugačije. Dok je za nas pamćenje fizičko i nestalno te ovisno o fiziološkom stanju mozga – temeljna postavka svih učitelja mnemonike, koju potkrepljuju istraživanja suvremenih znanstvenih psihologa – utisak je pamćenje duše. I upravo je to ono pamćenje koje daje sigurnost gotovo svim ljudima, bez obzira da li ga shvaćaju ili ne, u to da su ranije živjeli i da će ponovo živjeti. Baš kao što kaže Wordsworth:

Naše rođenje je tek zaborav i san,

Duša što buja u nama, zvijezda našeg vijeka,

Ima negdje drugdje svoj stan

I dolazi iz daleka.

PITALAC: Bojim se da ćete uvjeriti malo koga ako se vaša nauka zasniva na toj vrsti pamćenja, prema vašem vlastitom priznanju – na poetskoj i nenormalnoj mašti.

TEOZOF: Nisam rekla da je to mašta. Jednostavno sam rekla da fiziolozi i znanstvenici takve utiske općenito smatraju halucinacijama i maštom; evo do kakvog su oni “učenog” zaključka došli. Mi ne poričemo da takva viđenja prošlosti i bljeskovi daleko unatrag u tijekove vremena nisu nenormalna u usporedbi s iskustvom našeg uobičajenog dnevnog života i s fizičkim pamćenjem. No, zajedno s profesorom W. Knightom tvrdimo da:

„odsustvo sjećanja na neko djelo izvršeno u prethodnom stanju ne može biti konačan dokaz protiv toga da smo ga doživjeli.“ I svaki slobodouman protivnik morat će se suglasiti s onim što je rečeno u Butlerovim Predavanjima o platonskoj filozofiji: „osjećaj pretjerivanja koji ono [prethodno postojanje] ostavlja na nas ima svoj tajni izvor u materijalističkim i polumaterijalističkim predrasudama.“ Pored toga, smatramo da je pamćenje jednostavno „mašta“,  kako ga je nazivao Olimpiodor, i najmanje pouzdana stvar u nama.

„Mašta,“ kaže Olimpiodor u Platonovom Phædo, „je“ prepreka našem intelektualnom poimanju i stoga, kada smo uzbuđeni nadahnjujućim utjecajem Božanstva, ako se umiješa mašta, entuzijastička energija prestaje jer su entuzijazam i ekstaza jedno drugom oprečni. Ako bi se postavilo pitanje da li je duša u stanju da se energizira bez mašte, odgovorili bismo da njena percepcija univerzalnog dokazuje da može. Ona ipak ima percepcije neovisne o mašti, međutim, mašta sudjeluje u njenim energijama poput oluje koja prati onoga tko plovi morem.“

Amonije Sakas je tvrdio da je pamćenje jedina čovjekova sposobnost koja je izravno suprotstavljena predviđanju ili gledanju u budućnost. Nadalje, zapamtite da je pamćenje jedno, a um ili misao drugo; pamćenje je sprava za bilježenje, registar koji se vrlo lako može pokvariti; no misli su vječne i neuništive. Da li biste odbili vjerovati u postojanje određenih stvari ili ljudi zato što ih vaše fizičke oči nisu vidjele? Neće li kolektivno svjedočanstvo prošlih naraštaja koje su vidjele Julija Cezara biti dovoljno jamstvo da je on jednom živio? Zašto se u pogledu psihičkih osjetila isto tako ne bi razmotrilo svjedočanstvo masa?

PITALAC: Ali zar ne mislite da su to presitne razlike da bi ih većina smrtnika prihvatila?

TEOZOF: Bolje recite većina materijalista. A njima kažemo: vidite, čak i u kratkom roku običnog postojanja, pamćenje je preslabo da registrira sve događaje za vrijeme života. Kako često čak i najvažniji događaji drijemaju u našem pamćenju sve dok ih ne probude asocijacije ideja, ili dok ne budu stavljene u funkciju i djelatno stanje putem neke druge veze. Posebno je to slučaj kod ljudi pozne dobi koji pate od slabog prisjećanja. Dakle, kada imamo na umu ono što znamo o čovjekovim fizičkim i duhovnim principima, to ne znači da je naše pamćenje propustilo zabilježiti naš prethodni život i živote što bi nas trebalo iznenaditi, već naprotiv, da je ono uspjelo.

 

ZAŠTO SE NE SJEĆAMO SVOJIH PROŠLIH ŽIVOTA?

PITALAC: Predstavili ste mi sedam principa iz ptičje perspektive. Kako u svjetlu onog što ste rekli u pogledu tih principa objašnjavate naš potpuni gubitak ikakvog prisjećanja da smo ranije živjeli?

TEOZOF: Vrlo lako. Ti principi koje nazivamo fizičkima

Naime tijelo, život, instinkti strasti, životinjski instinkti i astralni eidolon svakog čovjeka, bilo da je percipiran mišlju ili okom našeg uma, ili objektivno i odvojeno od fizičkog tijela; principi koje mi zovemo sthûla šarîra, prâna, kâma rûpa i linga šarîra; nijedan od njih nije nepriznat od strane znanosti, premda ih nazivaju različitim imenima.

raspadaju se nakon smrti zajedno sa svojim sastavnim elementima i pamćenjem, zajedno s mozgom. To nestalo pamćenje nestale osobnosti ne može se niti sjećati niti zabilježiti išta u narednoj inkarnaciji Ega. Reinkarnacija znači da će Ego biti opskrbljen novim tijelom, novim mozgom i novim pamćenjem. Zato bi bilo besmisleno očekivati da se to novo pamćenje sjeća onoga što nikada nije zabilježilo, kao što bi bilo glupo mikroskopom ispitivati košulju koju ubojica nikada nije obukao i na njoj tražiti mrlje od krvi koje se mogu naći samo na odjeći koju je nosio. Nije nam upitna čista košulja, već odjeća koja je nošena tijekom izvršenja zločina; a ako je ona spaljena i uništena, kako doći do nje?

PITALAC: Da! Kako možete biti sigurni da je zločin ikada zapravo počinjen, ili da je čovjek u čistoj košulji ikad ranije živio?

TEOZOF: Zasigurno ne fizičkim postupcima, niti oslanjanjem na svjedočanstvo onog što više ne postoji. No, postoji dokaz izveden na osnovi indicija, jer ga naši mudri zakoni prihvaćaju, možda i više nego što bi trebali. Da bi se čovjek uvjerio u činjenicu reinkarnacije i prošlih života, mora stupiti en rapport (u odnos, op. prev.) s istinskim trajnim Egom, a ne s prolaznim pamćenjem.

PITALAC: Ali kako ljudi mogu vjerovati u ono što ne znaju, niti su ikada vidjeli, a još manje stupiti en rapport s njim?

TEOZOF: Ako ljudi, i to oni najučeniji, vjeruju u „gravitaciju,“ „eter,“ „silu“ i što još sve ne iz znanosti, apstrakcije i radne hipoteze koje nikada nisu vidjeli, dotaknuli, pomirisali, čuli, okusili – pa zašto onda drugi ljudi po istom principu ne bi vjerovali u trajni Ego, što je daleko logičnija i važnija „radna hipoteza“ od ijedne druge?

PITALAC: Što je, konačno, taj tajanstveni vječni princip? Možete li objasniti njegovu prirodu tako da svima bude razumljiva?

TEOZOF: Ego koji se reinkarnira je individualno – ne osobno – besmrtno „ja“; ukratko, instrument Âtmâ-buddhičke Monade; ono što je nagrađeno u devahanu i kažnjeno na zemlji, i naposljetku, ono za što se vežu samo odbljesci skandhi ili svojstava§ svake inkarnacije.

PITALAC: Što podrazumijevate pod skandhama?

U buddhističkim učenjima postoji pet skandhi ili svojstava: „rûpa [oblik tijela], materijalna svojstva; vedana,osjet; sanna, apstraktne ideje; samkhara, težnje uma; vinnana, sposobnosti uma. One nas oblikuju; pomoću njih smo svjesni postojanja; i putem njih komuniciramo sa svijetom oko sebe.“

TEOZOF: Ono što sam rekla; „svojstva,“ među kojima je pamćenje. Sve one iščezavaju poput cvijeta, ostavljajući iza sebe tek slab miris. Evo još jednog navoda iz Buddhističkog katekizma

Autor je Henry Steel Olcott, predsjednik i osnivač Teozofskog društva. Ispravnost učenja, koje je u skladu sa Zakonom Sjeverne buddhističke Crkve, potvrdio je velečasni H. Sumangala, visoki svećenik Sripade i Gale te upravitelj Widyodaya Parivena (koledža) u Colombu.

, koji se direktno odnosi na temu. Bavi se sljedećim pitanjem:

Vremešan čovjek pamti zgode iz svoje mladosti usprkos tome što se fizički i mentalno promijenio. Zašto se, dakle, naše prisjećanje prošlih života ne prenosi iz prethodnog rođenja u sadašnje?

Pošto je pamćenje uključeno u skandhe, a skandhe su promijenjene s novim postojanjem, razvija se pamćenje, zapis tog posebnog postojanja. Pa ipak zapis ili odraz svih prošlih života mora preživjeti; jer kada je princ Siddartha postao Buddha, vidio je čitav niz svojih prethodnih života. … I svatko tko postigne stanje gjhane može tako vidjeti retrospektivu svojih života.

To vam dokazuje da dok se svojstva osobnosti koja ne umiru – kao što su ljubav, dobrota, milosrđe itd. – vežu za besmrtni Ego fotografirajući na njemu, da se tako izrazimo, trajnu sliku božanskog aspekta bivšeg čovjeka, njegove materijalne Skandhe – one koje uzrokuju najznačajnije karmičke učinke – rasplinjuju se poput bljeska svjetlosti i ne mogu utjecati na novi mozak nove osobnosti; no iako to one ne mogu, to ni na koji način ne narušava identitet reinkarnirajućeg Ega.

PITALAC: Želite li izvesti zaključak da je ono što preživljava samo pamćenje duše, kako vi to nazivate, da je duša ili Ego jedno te isto, dok od osobnosti ne ostaje ništa?

TEOZOF: Ne baš; nešto od svake osobnosti, ukoliko ona nije bila potpuni materijalista bez ijedne sitne pukotine u svojoj prirodi kroz koju bi mogla prodrijeti duhovna zraka, mora preživjeti, pošto ostavlja svoj vječni pečat na inkarnirajućem stalnom Jastvu ili duhovnom Egou.

(Ili duhovno za razliku od osobnog Jastva. Student ne smije pobrkati taj duhovni Ego s VIŠIM JASTVOM koje je Âtmâ, Bog u nama i neodvojiv od Univerzalnog Duha. (Vidi IX. Dio, „O svijesti nakon smrti i nakon rođenja.“)

Osobnost sa svojim skandhama uvijek se mijenja sa svakim novim rođenjem. To je, kao što je ranije rečeno, samo čin u kojem za jednu noć glumi glumac, istinski Ego. Zato na fizičkoj razini ne zadržavamo sjećanje svojih prošlih života, premda ih je istinski Ego preživio i sve ih zna.

PITALAC: Kako se onda događa da istinski ili duhovni čovjek tim znanjem ne utječe na svoje novo osobno „ja“?

TEOZOF: Kako to da služavke u kući na siromašnom posjedu govore hebrejski i sviraju violinu u transu ili stanju mjesečarenja, a ništa od toga nisu znale u svom normalnom stanju? Zato, što bi vam svaki istinski psiholog stare – a ne vaše suvremene škole – rekao, da duhovni Ego može djelovati samo kada je osobni ego paraliziran. Duhovno „Ja“ čovjeka je sveznajuće i u sebi sadrži sva znanja, dok je osobno jastvo proizvod svoje okoline i rob fizičkog pamćenja. Kada bi se duhovno „Ja“ moglo očitovati trajno i bez zapreke, na zemlji više ne bi bilo ljudi, već bismo svi mi bili bogovi.

PITALAC: Pa ipak bi morali postojati izuzeci, a neki bi se morali sjećati.

TEOZOF: I ima ih. No tko vjeruje u njihove izjave? Takve senzitivne osobe suvremeni materijalisti općenito smatraju histericima koji haluciniraju, suludim zanesenjacima ili prevarantima. Međutim, neka pročitaju djela o toj temi, prvenstveno Reinkarnacija, studija o zaboravljenoj istini (Reïncarnation, a Study of Forgotten Truth ) E. D. Walkera, F.T.S,.i tamo vide gomilu dokaza koje sposobni autor iznosi o tom spornom pitanju. Pričajte o duši i upitat će vas: Što je duša? Jeste li ikada dokazali njeno postojanje? Naravno, s materijalistima je beskorisno raspravljati. No, čak ću i njima postaviti pitanje: možete li se prisjetiti što ste bili, ili što ste radili kao novorođenče? Da li ste sačuvali i najmanje prisjećanje o svom životu, mislima ili djelima, ili da ste uopće živjeli tijekom prvih osamnaest mjeseci ili dvije godine svog postojanja? Zašto onda po istom principu ne poričete da ste uopće živjeli kao novorođenče? Kada svemu tome dodamo da reinkarnirajući Ego ili individualnost tijekom devahanskog razdoblja zadržava samo suštinu iskustava svog prošlog zemaljskog života ili osobnosti, da je cjelokupno fizičko iskustvo uključeno u stanje in potentiâ, ili postojanja, da se tako izrazim, prevedeno na duhovni formulæ; kada se usto sjetimo da je za razdoblja između dva rođenja rečeno da se protežu od deset do petnaest stoljeća, tijekom kojih je fizička svijest potpuno i apsolutno nedjelatna, jer nema organa pomoću kojih bi djelovala, pa stoga i nikakvog postojanja, očit je razlog odsutnosti ikakvog sjećanja u čisto fizičkom pamćenju.

PITALAC: Upravo ste rekli da je duhovni Ego sveznajući. Gdje se, dakle, čuva to vajno sveznanje tijekom njegova devahanskog života, kako ga vi nazivate?

TEOZOF: Tijekom tog vremena ono je prikriveno i potencijalno prije svega zato što duhovni Ego, kombinacija Buddhi-manas, nije Više Jastvo koje je samo po sebi sveznajuće budući da je jedno s Univerzalnom Dušom ili Umom; i, drugo, zato što je devahan idealizirani nastavak upravo napuštenog zemaljskog života, razdoblje uzvratnog izravnanja i nagrada za nezaslužene nepravde pretrpljene u tom posebnom životu i patnje. Duhovni Ego je u devahanu samo potencijalno sveznajući; on zapravo sveznanje uživa jedino u Nirvâni, kada je Ego stopljen s Univerzalnom Um-Dušom. Usprkos tome, Ego ponovo postaje kvazi sveznajućim tijekom onih sati na zemlji kada ga određeni neuobičajeni uvjeti i fiziološke promjene u tijelu učine slobodnim od spona materije. Tako vam spomenuti primjeri o mjesečarima – siromašnoj služavki koja govori hebrejski i drugoj koja svira violinu – daju predodžbu takvog slučaja. To ne znači da u objašnjenjima tih dviju činjenica koja nam nudi medicinska znanost nema istine, jer je jedna od tih djevojaka ranijih godina čula svog gospodara, svećenika, da naglas čita hebrejska djela, a druga je čula umjetnika kako svira violinu na njihovom posjedu. No, nijedna to ne bi mogla učiniti tako savršeno kako su učinile da nisu nadahnute Onim koje je sveznajuće, zahvaljujući istovjetnosti svoje prirode s Univerzalnim Umom. U prvom je slučaju viši princip djelovao na skandhe i uklonio ih; u drugom se očitovala individualnost pošto je osobnost bila paralizirana. Molim da to dvoje ne miješate.

 

O INDIVIDUALNOSTI I OSOBNOSTI

PITALAC: Ali koja je razlika između njih?Priznajem da mi to još uvijek nije jasno.

TEOZOF: U svom Buddhističkom katekizmu, pukovnik Olcott se, prinuđen logikom ezoteričke filozofije, osjetio obveznim ispraviti zablude ranijih orijentalista koji nisu napravili takvu razliku te navodi čitatelju svoje razloge za to kako slijedi.

Slijed osobnosti je uzastopno pojavljivanje na jednoj ili na mnogim zemljama, ili “spuštanje u rođenje“ tanhaički suvislih dijelova (skandhi) određenog bića. Kod svakog rođenja osobnost je drugačija od one iz prethodnog ili narednog rođenja. Karma, deus ex machinâ, prerušava se (ili, da kažemo, odražava?) u osobnosti mudraca, zatim zanatlije i tako redom tijekom niza rođenja. No, premda se osobnosti uvijek izmjenjuju, jedina linija života, duž koje su nanizani poput perli, neprekidno se provlači; to je uvijek ta posebna linija, nikada neka druga. Zato je ona individualna, individualno životno talasanje koje je započelo u Nirvâni ili subjektivnoj strani Prirode, kao što je talasanje svjetlosti ili topline kroz eter započelo u svom dinamičkom izvoru; juri kroz objektivnu stranu Prirode pod impulsom karme i stvaralačkog pravca tanhe [nezadovoljene želje za postojanjem]; i kroz mnoge cikličke promjene vodi nazad u Nirvânu. Ono što duž individualnog lanca prolazi od osobnosti do osobnosti Gospodin Rhys-Davids naziva „karakterom“ ili „vladanjem.“ Budući da „karakter“ nije tek puka metafizička apstrakcija, već zbroj čovjekovih mentalnih odlika i moralnih sklonosti, zar ne bi pomoglo u otklanjanju onoga što gospodin Rhys-Davids naziva „očajničkim sredstvom misterije“ (Buddhizam, str. 101), ako bismo na životno talasanje gledali kao na individualnost, a na svaki niz očitovanja rođenjem kao na odvojenu osobnost? Govoreći buddhistički, rekao bih da je savršena individualnost Buddha; jer Buddha je rijedak cvijet čovječanstva, bez i najmanje primjese natprirodnog. I budući da su potrebne bezbrojne generacije („četiri asankheyye i sto tisuća ciklusa,“ –Fausböllove i Rhys-Davidsaove Budističke priče o rođenju (Buddhist Birth-Stories), str. 13) da bi se čovjek razvio u Buddhu i da se čovjekova čvrsta volja da to postigne provlači kroz sva uzastopna rođenja, kako bismo nazvali ono što tako želi i ustraje? Karakterom? Ili individualnošću: no individualnost je tek djelomično očitovana u svakom rođenju, izgrađena od djelića svih rođenja?

Dugo sam pokušavala usaditi tu razliku između individualnosti i osobnosti u ljudske umove; no, nažalost, to je kod nekih teže postići nego osjećaj poštovanja prema dječjim nesposobnostima samo zato što su pravovjerni i zato što je pravovjernost dolična. Da biste dobro shvatili ideju, prvo morate proučiti sprege dvojnih načela; duhovnih, ili onih koja pripadaju neuništivom Egu; i materijalnih, ili onih načela koja tvore uvijek promjenjiva tijela ili serije osobnosti tog Ega. Nadjenimo tim načelima stalne nazive i recimo da:

I. Âtmâ, Više Jastvo, nije ni vaš niti moj Duh, već je poput sunčeve svjetlosti koja sja na sve. To je univerzalno rasprostranjeno božansko načelo i neodvojivo je od svog jednog i apsolutnog nad-duha, kao što je sunčeva zraka neodvojiva od sunčeve svjetlosti.

II. Buddhi, duhovna duša, samo je njegov instrument. Ni Âtmâ niti Buddhi odvojeno, a niti zajedno, nisu od neke veće koristi čovjekovom tijelu, nego što su to sunčeva svjetlost i njegove zrake za gomilu granita zakopanog u zemlji, ukoliko božansko dvojstvo s njime nije stopljeno i ne odražava se u nekoj svijesti. Karma nikada ne doseže ni Âtmu niti Buddhi, jer je Âtmâ viši aspekt karme, njen radni službenik u jednom aspektu, a Buddhi je na toj razini nesvjestan. Ta svijest ili um je

III. Manas, derivacija ili proizvod u obliku odraza ahamkâre, „predodžbe svoga ja“ ili „Egostva.“ Zato, kada je neraskidivo sjedinjen s prva dva, naziva se duhovnim Egom i taijasom, onim koji zrači. To je istinska individualnost ili božanski čovjek. To je taj Ego koji – budući da je izvorno inkarniran u neosjetljivi ljudski oblik oživljen pomoću dvojne monade, ali nesvjestan njene prisutnosti u sebi, jer nije imao svijest – stvara od tog čovjekolikog oblika istinskog čovjeka. To je taj Ego, to „kauzalno tijelo“ koje nadsjenjuje svaku osobnost u koju ga karma prinuđuje da se inkarnira. To je taj Ego kojeg se smatra odgovornim za sve grijehe izvršene tijelom i njemu su svako novo tijelo, ili osobnost – prolazne maske koje kriju istinsku individualnost tijekom dugih nizova ponovnih rođenja.

(Mahat ili univerzalni um je izvor manasa. Potonji je mahat, t.j. čovjekov um. Manas je također nazvan kshetrajña, utjelovljeni duh, zato što su, prema našoj filozofiji, mânasa – putri, ili „sinovi univerzalnog uma“ stvorili, ili radije proizveli, misaonog čovjeka, manua, inkarniranjem u treću rasu čovječanstva naše runde. Zato je manas taj koji se stvarno inkarnira i trajni je duhovni Ego, individualnost, a naše razne i bezbrojne osobnosti tek su njegove vanjske maske.)

 

PITALAC: Ali, zar je to pravedno? Zašto bi taj Ego bio kažnjen za djela koja je zaboravio?

TEOZOF: Nije ih zaboravio; on zna i sjeća se svojih zlodjela onako kako se vi sjećate što ste učinili jučer. Da li zbog toga što se pamćenje koje pripada skupini fizičkih komponenti nazvanih „tijelom“ ne prisjeća onoga što je činio njegov prethodnik, osobnost koja je bila, vi zamišljate da je istinski Ego na to zaboravio? Isto tako bi bilo nepravedno reći da novi kaput na leđima dječaka koji je išiban zbog krađe jabuka treba biti kažnjen za ono o čemu on ništa ne zna.

PITALAC: Ali zar ne postoje načini komunikacije između duhovne i ljudske svijesti ili pamćenja?

TEOZOF: Naravno da postoje; no, vaši znanstveni psiholozi ih nikada nisu priznali. Čemu pripisujete intuiciju, „glas savjesti,“ predosjećaje, nejasna neodređena prisjećanja itd., ako ne takvim komunikacijama. Da je barem većina obrazovanih ljudi imala istančane duhovne percepcije poput Coleridgea, koji u nekim svojim komentarima pokazuje koliko je intuitivan. Čujte što on kaže u pogledu vjerojatnosti da su „sve misli po sebi neuništive.“

Ako bi se inteligentnu sposobnost željelo učiniti obuhvatnijom [iznenadna „oživljavanja“ pamćenja], to bi zahtijevalo samo drugačije i podesnije ustrojstvo, odnosno nebesko umjesto zemaljskog tijela da bi pred svaku ljudsku dušu bilo izneseno kolektivno iskustvo čitavog njenog prošlog postojanja [njenih postojanja, bolje rečeno].

 

O NAGRADI I KAŽNJAVANJU EGA

PITALAC: Čuo sam Vas reći da Ego, bez obzira na to kakav je bio život osobe u kojoj je bio inkarniran, nije suočen s nikakvom kaznom nakon smrti.

TEOZOF: Nikada, osim u vrlo izuzetnim i rijetkim slučajevima o kojima ovdje nećemo govoriti, pošto se priroda „kazne“ nikako ne približava nekoj od vaših teoloških predodžbi prokletstva.

PITALAC: No, ako je Ego kažnjen u ovom životu za zlodjela izvršena u ranijim životima, tada bi trebao biti i nagrađen ovdje ili kada je neutjelovljen.

TEOZOF: Tako i je. Ako ne prihvaćamo nikakvo kažnjavanje izvan ove zemlje, to je zato što duhovno Jastvo nakon toga zna samo za stanje nepomućenog blaženstva.

PITALAC: Kako to mislite?

TEOZOF: Jednostavno ovako: zločini i grijesi počinjeni na objektivnoj razini i u materijalnom svijetu ne mogu biti kažnjeni u svijetu čiste subjektivnosti. Mi ne vjerujemo ni u kakav pakao i raj kao mjesta; niti u objektivne paklene vatre ili paklene crve koji nikada ne umiru, kao ni u bilo kakve Jeruzaleme s ulicama popločenim safirima i dijamantima. Ono u što vjerujemo je stanje nakon smrti ili mentalno stanje, kao tijekom živopisnog sna. Vjerujemo u nepromjenjivi zakon apsolutne Ljubavi, Pravde i Milosrđa. Vjerujući u to kažemo: kakav god grijeh i strahota rezultirali iz prvobitnog karmičkog prijestupa sada inkarniranih Ega,

(Na tom je prijestupu izgrađena okrutna i nelogična dogma o „palim anđelima,“ koja je objašnjena u drugoj knjizi Tajne nauke. Svi naši egoi misaone su i razumne jedinke (mânasa-putras) koji su živjele u ljudskom ili drugom obliku, u prethodnim životnim ciklusima (manvantara), čija je karma bila da se u ovom inkarniraju u čovjeku. U Misterijama je rečeno da su tijela predviđena za njih bila oskvrnuta zbog njihova odlaganja da se podvrgnu ovom zakonu (ili pošto su „bili odbili biti stvoreni,“ kako hinduizam kaže o kumârama, a kršćanska legenda o arkanđelu Mihaelu), t.j. zbog propuštanja da se inkarniraju na vrijeme. Otuda prvotni grijeh neosjetljivih oblika i kažnjavanje Egoa. Pod pobunjenim anđelima koji su bačeni u pakao, jednostavno se mislilo na te čiste duhove ili Egoe zarobljene u tijela od nečiste materije, mesa.)

nijedan čovjek – ili vanjski materijalni i povremeni oblik duhovne jedinke – ne može se ni u kojoj mjeri smatrati odgovornim za posljedice svog rođenja. Nije tražio da bude rođen niti je mogao birati roditelje koji će mu dati život. On je u svakom pogledu žrtva svoje okoline, dijete okolnosti nad kojima nema kontrolu; i kada bi se svaki njegov prijestup nepristrano istražio, utvrdilo bi se da su se u devet od deset slučajeva o njega ogriješili, a ne da se on ogriješio. U najboljem slučaju, život je nemilosrdna igra, olujno more koje treba prijeći, i često je breme koje je preteško za nošenje. Najveći su filozofi uzaludno pokušavali pronaći i dokučiti njegov raison d´être, i – osim onih koji za to imaju ključ, naime istočnjačkih mudraca – nitko nije uspio. Kao što ga Shakespeare opisuje, život je:

…. nalik hodajućoj sjeni – ubogi glumac,

Koji se šepiri i trati svoje vrijeme na sceni,

A onda se ne čuje išta.

To je priča idiota,

Puna buke i bijesa,

Koja ne znači ništa.

Život nije ništa kao zasebni dijelovi, ali je ipak od golema značaja u pogledu cjelokupnosti ili niza života. U svakom slučaju, gotovo je svaki individualni život u svom punom razvoju patnja. Pa zar bismo trebali vjerovati da će siroti, bespomoćni čovjek, biti kažnjen vječnim prokletstvom ili samo privremenom kaznom ako se, nakon što je bijesnim valovima života bio naokolo bacan kao komad trulog drveta, pokaže preslabim da im se odupre? Nikada! Bio on veliki ili prosječni grješnik, dobar ili zao, kriv ili nedužan, umorni i istrošeni manu, ili „misaoni Ego,“ jednom oslobođen tereta fizičkog života, stekao je pravo na razdoblje potpunog odmora i blaženstva. Isti onaj nepogrešivo mudri i pravedni više nego milosrdni Zakon, koji inkarniranom Egu zadaje karmičku kaznu za svaki grijeh počinjen tijekom proteklog života na zemlji, predvidio je za sada neutjelovljenu jedinku dugo razdoblje mentalnog počinka i potpuni zaborav svakog tužnog događaja, do najneznatnije bolne misli, koji su se dogodili u njegovom prošlom životu kao osobnosti, ne ostavljajući u pamćenju duše ništa osim uspomenu o onome što predstavlja blaženstvo, ili ono što vodi k sreći. Plotin, koji je rekao da je naše tijelo prava rijeka Leta, jer „duše uronjene u njega zaboravljaju sve,“ mislio je više no što je rekao. Jer, budući da je naše zemaljsko tijelo na zemlji poput Lete, takvo je i još mnogo više naše nebesko tijelo u devahanu.

PITALAC: Dakle, trebam li shvatiti da će ubojica ili prekršitelj božanskog i podjednako ljudskog zakona ostati nekažnjen?

TEOZOF: Tko je to uopće rekao? Naša filozofija sadrži učenje o kazni koja je stroga poput najstrože kod kalvinista, samo daleko više filozofska i dosljedna u pogledu potpune pravičnosti. Nijedno djelo, čak nijedna grešna misao neće ostati nekažnjena. Potonje je kažnjeno čak i strože nego prvo, budući da je misao moćnija u stvaranju zlih učinaka od djêlā. Mi vjerujemo u nepogrešivi zakon odmazde nazvan karmom, koji se očituje u prirodnom lancu uzroka i neizbježnih posljedica.

PITALAC: A kako i gdje on djeluje?

TEOZOF: Svaki radnik vrijedi koliko i njegova plaća, kaže Mudrost u evanđelju; svako djelo, dobro ili loše, uzrok je koji donosi plod, kaže pradavna Mudrost. Stavite to dvoje zajedno i otkrit ćete „zašto.“ Nakon što je duši, kada je pobjegla iz pandža osobnog života, dodijeljena dovoljna, stostruka odšteta, karma, sa svojom vojskom skandhi čeka na pragu devahana, odakle Ego ponovo izranja da bi preuzeo novu inkarnaciju. To je taj trenutak kada se buduća sudbina sada već odmorenog Ega odvaguje na vagi pravedne odmazde, pošto sada još jednom ponovo potpada pod djelatni karmički zakon. Tek sada, u tom ponovnom rođenju koje je za njega spremno, rođenju koje je odabrao i pripremio taj tajanstveni, neumoljivi – ali, po pravednosti i mudrosti svojih odluka, nepogrešivi – Zakon, kažnjavaju se grijesi prethodnog života Ega. Samo što se to ne događa u zamišljenom paklu s teatralnim plamenima i smiješnim đavolima s repom i rogovima, u koji je Ego bačen, već na istoj ovoj zemlji, razini i mjestu svojih grijehova, gdje će ispaštati za svaku svoju lošu misao i djelo. Kako je sijao, tako će i žeti. Reinkarnacija će oko njega okupiti sve one druge Egoe koji su izravno ili neizravno patili zbog njegove ruke, ili čak od nesvjesne strukture njegove prošle osobnosti. Njih će Nemeza staviti na put novoga čovjeka, skrivajući stari, vječni Ego, i….

PITALAC: Ali gdje je ta pravda o kojoj govorite, budući da te nove osobnosti nisu svjesne da su griješile ili da se netko o njih ogriješio?

TEOZOF: Može li se reći da je pošten postupak s kaputom koji je opljačkani čovjek prepoznao i strgnuo s leđa kradljivca te ga pri tome podrapao? Nova osobnost nije ništa bolja od novog odijela s njegovim karakteristikama, bojom, oblikom i kvalitetama; no istinski čovjek koji ga nosi je isti onaj krivac od ranije. To je individualnost koja trpi kroz njegovu osobnost. I upravo je ona ta koja je odgovorna za strašnu, ali ipak prividnu nepravdu u raspodjeli ljudskih životnih sudbina. Kada nam vaši suvremeni filozofi uspiju objasniti pravi uzrok zašto su mnogi očito nedužni i dobri ljudi rođeni samo da bi patili tijekom čitavog života; zašto su mnogi rođeni siromašni na rubu smrti od gladovanja u predgrađima velikih gradova, napušteni od ljudi i sudbine; zašto, dok su oni rođeni na dnu života, drugi svoje oči otvaraju u svijetlim palačama; zašto plemenito rođenje i bogatstvo izgleda da je često dano najgorim ljudima, a samo rijetko onima koji to zaslužuju; zašto ima prosjaka čije je unutarnje jastvo ravno najvišim i najplemenitijim ljudima; kada to i još mnogo više na zadovoljavajući način objasne vaši filozofi i teolozi, samo tada, no ne prije toga, imat ćete pravo odbaciti teoriju reinkarnacije. Najviši i najveći pjesnici nejasno su uvidjeli tu istinu nad istinama. Shelly je vjerovao u nju, Shakespeare mora da je mislio na nju kada je pisao o bezvrijednosti rođenja. Sjetite se njegovih riječi:

Zašto da moj uzdižući duh bude potisnut od moga rođenja?

Nisu li vremenu podložna sva stvorenja?

Legije prosjaka na zemaljskom su tlu,

Kraljevi što su po podrijetlu,

I mnogi monarsi sada,

kojih očevi su bili prosti puk nekada.

Zamijenite riječ „očevi“ riječju Egoi i dobit ćete istinu.

 

2.dio