Bogovi u progonstvu

Dr. J. J. Van der Leeuw

 

BOGOVI U PROGONSTVU

 

1926.god

 

 

Teozofsko Društvo, Chicago

Autor “Vatre Stvaralaštva” i drugih djela

 

 

Posvećeno mom učitelju C.W.LEADBEATER-u

kojem dugujem više nego što ću ikada moći vratiti.

 

 

 

 

SADRŽAJ

 

Predgovor

  1. DRAMA DUŠE U PROGONSTVU
  2. PUT PREMA JASTVU
  3. SVIJET EGOSA
  4. SNAGE EGOSA
  5. POVRATAK PROGNANE DUŠE

Pogovor

EGO – MEDITACIJA

 

 

Predgovor

Sadržaj stranica koje slijede odnosi se na jedno buđenje Ego-svijesti, koje sam doživio prije kratkog vremena. Iako su spoznaje koje je donijelo to buđenje došlo u jednom jedinom trenutku, ipak mi je bilo potrebno mnogo dana da bi ih shvatio i mnogo stranica da bi ih opisao.

Ove spoznaje sada predajem drugima, u nadi da će i njima pomoći kao što su meni.

J. Van Der Leeuw

 

DRAMA DUŠE U PROGONSTVU

Put okultizma često se naziva Putem patnje. Ne postoji nikakav razlog zašto mi taj Put patnje ne bi zvali Putem radosti. Isti onaj događaj koji znači patnju za našu nižu prirodu, znači radost za naše više Ja, a samo o našem stajalištu sa kojeg promatramo ovisi da li su naša iskustva radosna ili bolna. Neposredan cilj na Putu okultizma sastoji se u postizanju ujedinjenja ovo dvoje, ono što nazivamo našim nižim i našim višim Ja. Do tog ujedinjenja dolazi kod prve od velikih Inicijacija. Od trenutka individualizacije ne postoji značajniji događaj u povijesti ljudske duše nego što je to Inicijacija. Kao što to sama riječ kaže, to je novi početak, početak jednoga novoga života, svjesnog života u našem pravom Ja ili Egosu (Egos – znači Viši Ja, ili Atma-Buddhi-Manas, teozofski pojam, i nema nikakve veze sa pojmom koji se koristi u psihologiji kao ego ili egoizam, op.prev.).

 

Buđenje duše

Sve dok se čovjek na svojem hodočašću kroz materiju potpuno poistovjećuje sa svojim tijelom i slijedi isključivo njegove zahtjeve, potpuno zaboravivši na svoju pravu, božansku prirodu, on ne pati i zadovoljan je na jedan životinjski način. Tek kada duša u svom zemaljskom zatvoru počne prizivati svoj božanski dom, iz kojeg je prognana, kada kroz ljubav, ljepotu i istinu probudi svijest o svojoj vlastitoj pravoj prirodi, tada počinju patnje. Mi smo okovani za stijenu materije poput Prometeja, ali tek kada postanemo svjesni tko smo zaista, kada postanemo svjesni da smo zatvorenici, da smo prognani. Možda se nešto slično događa čovjeku koji je u djetinjstvu prognan iz svoje domovine, koji je mnoge godine živio među tuđincima, te se u oskudici i nevolji progonstva još jedva sjeća da se nekada nalazio u jednoj drugačijoj okolini. Ali jednoga dana možda čuje pjesmu koju je poznavao u svojem djetinjstvu, te se u iznenadnom bolu sjeti svega onoga što je izgubio i pun tuge postane svjestan da je prognan, da je daleko od svega što mu je bilo drago. Kod tog sjećanja se u njemu ponovno rađa čežnja za njegovom domovinom i postaje jača nego što je to bila ikada ranije. Tek tada počinju patnje i borbe, patnje zbog spoznaje onoga što je izgubio, borbe pri pokušaju ponovnog osvajanja onoga što je nekada posjedovao.

Na sličan način, buđenje duše tijekom evolucije čovjeka ne donosi samo radost već i patnju. Sve dok čovjek živi animalnim životom svojih tijela, on je na određen način zadovoljan, ali sa sjećanjem na svoju pravu prirodu i viziju svijeta kojem pripada, počinje ona vjekovna borba za vlastito oslobađanje od upletenosti u materijalne svjetove, koju je izazvao time što se poistovjetio sa svojim tijelima. Do ovoga trenutka on svoja tijela nije osjećao kao opterećenje, ali sada mu postaju poput gorućeg ogrtača Nessusa (Nessus je bio kentaur, čovjek-konj, kojeg je ubio Herkul, pri čemu se Nessusova krv prolila i prilijepila po cijeloj Herkulovoj tunici, op.prev.), stežući ga tim više što su veća njegova nastojanja da se oslobodi njihovog dodira. On od sada na sebe gleda kao na dvije osobe u jednoj, postaje svjestan jednog višeg božanskog Ja u sebi, koje ga neprekidno zove da se vrati u svoj božanski dom i jedne niže životinjske prirode, za koju je vezana njegova svijest, kojom ta tijela gospodare.

 

Moralna borba u čovjeku

Ne postoji veći problem i ne postoji veća teškoća u životu čovjeka od svijesti o postojanju dviju osoba u jednoj. Tako je već Sveti Pavao uzdisao nad borbom zakona tijela protiv zakona duha, te u svojoj muci uzvikivao: „Dobro koje želim ne činim, već činim zlo koje ne želim. Ali kada činim ono što ne želim, tada to ne činim ja nego grijeh koji je u meni. Nalazim dakle zakon, kad hoću dobro da činim, zlo je prisutno u meni. Jer imam radost u zakonu Božjem po unutrašnjem čovjeku, ali ja vidim i drugi zakon u udovima mojim, koji se zalaže protiv zakona uma mojega, i zarobljava me grješnim zakonom koji je u udovima mojim. O jadan li sam čovjek! Tko će me izbaviti od tijela smrti ove?” (Rimljanima, 7, 19-24).

Ta borba u čovjeku možda nije nigdje tako jasno opisana kao u “Ispovijedima” Svetog Augustina, gdje on kaže: “Privučen tebi bijah tvojom ljepotom, te bijah otrgnut od tebe uslijed moje vlastite težine i sa uzdahom padoh u niže, a ta težina, to su navike moga tijela.” (7, 17). Nadalje govori: “Radosti mojega života koje bih trebao oplakati u suprotnosti su sa mojim tugama kojima bi se trebao radovati, a kojem putu će se pobjeda prikloniti, ja još ne znam.” (10, 28). To je vječno iskustvo čovjeka koji se bori, kao što se Goethe izrazio rekavši: “Dvije duše stanuju, ah, u grudima mojim!” To je iskustvo do kojega dolazi svaki aspirant na Putu okultizma, pa čak i svaki čovjek koji pokušava voditi jedan plemeniti život prema diktatu njegovog višeg Ja, a zadržavaju ga i ometaju strasti njegovog nižeg ja. Niti jedan ljudski život nije bez te osnovne borbe, ta mnogo-glava hidra nam dolazi u susret u bezbrojnim oblicima i život mnogih aspiranata okultizma postaje jednom tragedijom zbog te unutarnje borbe, koja ne uzrokuje samo velike patnje i stid od samoga sebe, već iscrpljuje i tijela i životnu snagu. Ima li u životu čovjeka bilo što, što bi bilo teže podnijeti od viđenja vizije duha, da bi tu viziju već u slijedećem trenutku zanijekali našim načinom života? Mi tada osjećamo samo-prezir za kojega Shelley kaže da ga je “teže piti od krvi”, osjećamo zdvojnost ponovnog poraza i ne živimo onako kako bi htjeli živjeti.

Ma kako velika bila ova ljudska tragedija, ipak je najtragičniji dio nje taj, da je ona potpuno nepotrebna i samo je rezultat našeg neznanja, neznanja o djelovanju naše vlastite svijesti.

 

Uzrok je neznanje

Posljednje što čovjek otkriva, to je on sam. To je jedna čudna ali univerzalna istina, da čovjekova žeđ za znanjem počinje sa onim što je najdalje od njega, a završava onim što mu je najbliže. Primitivan čovjek već je istražio nebesa, ali je tek moderni čovjek počeo istraživati tajne svoje vlastite duše.

Većina ljudi su tajna sami sebi, a mnogi od njih nisu čak niti svjesni postojanja tajne. Ako prosječnog čovjeka pitamo što je on, što je u biti živo biće, što se događa kada on osjeća, misli i djeluje, što je razlog borbe između dobra i zla koju osjeća u sebi, on ne samo da ne bi bio sposoban dati odgovor na to pitanje, nego bi mu se i pitanje samo po sebi činilo čudnim i novim. Ali da li može postojati nešto neobičnije od čovjeka koji ide kroz život i trpi sve na što nailazi, koji prolazi kroz bijedu što je zajednička svim ljudima, koji uživa u životnim radostima što brzo prolaze i nosi svoj vječni teret a da nikada ne pita zašto? Kada bi nekog čovjeka koji usprkos velikim neugodnostima i teškoćama kreće na put pitali kuda putuje, i kada bi nam odgovorio da mu to nikada nije palo na pamet, sigurno bi ga smatrali ludim. Međutim, upravo to isto se odnosi na većinu ljudi u svakodnevnom životu. Oni kreću na put od rođenja do smrti, oni se vuku po mukotrpnom putu života i nikada se ne pitaju “zašto?”, a ako to čine, tada postavljaju to pitanje na jedan površan način, ne brinući se uistinu o tome da li će naći odgovor ili ne.

No za svaku dušu, tijekom njenog dugog hodočašća, dođe vrijeme kada joj život postane nemoguć ako ne sazna “zašto” i kada duša, razočarana svijetom koji je okružuje, u kojem nikada ne nalazi konačno zadovoljstvo, za trenutak napusti pomaman lov na iluzije i u krajnjoj iscrpljenosti počine u tišini i samoći. U tom trenutku se u duši rađa svijest o jednom novom svijetu, ona se odvraća od blještavila okružujućeg svijeta i otkriva trajnu stvarnost koja se nalazi u unutarnjem svijetu, u svijetu Jastva. Tada, i samo tada dolaze odgovori o životu, kako je to Emerson rekao, duša ne odgovara riječima, već sama po sebi nakon traženja.

 

Znanje o našoj pravoj prirodi

U vrijeme dok traje borba, nastaju pitanja o smislu života i čovjekovog bića samog po sebi, ali kada odgovor dođe to nije odgovor na pitanja već prije njihovo uklanjanje u doživljavanju stvarnosti same. Odgovor na pitanje o tajni ljudskoga bića nije u intelektualnom objašnjenju konstitucije čovjeka, već prije zapažanje njegovog unutrašnjeg Ja, i kao posljedica toga, otkrivanje svijeta toga Ja. Ako u tom svijetu promatramo problem dualnosti, višeg Ja sa jedne i nižeg ja sa druge strane, koji svi mi imamo iskusiti u svakodnevnom životu, tada otkrivamo jednu čudesnu istinu.

Čovjek je po svojoj prirodi božanstven, kao sin Božji on ima udjela u naravi svojega Oca i dijeli Njegovu Božanstvenost. Jedini i pravi dom čovjeka stoga je Božanski svijet, gdje mi živimo, krećemo se i postojimo “od vječnosti do vječnosti”. U svojem vlastitom svijetu ljudski Egos razvija svoju vlastitu djelatnost i živi jednim životom radosti i veličanstvenosti, koji nadilazi svaku zemaljsku zamisao. Međutim, postoji lekcija ili iskustvo koje on u svojem vlastitom svijetu ne može naučiti i zato mora svoju svijest usmjeriti prema svjetovima vanjske manifestacije, tamo gdje vlada raznolikost i suprotnost između “ja” i “ne-ja”. Samo tamo može Egos pomoću tijela sastavljenih od materije tih vanjskih svjetova, postići samosvijest, tj. svijest o samome sebi kao jednoj odvojenoj individualnosti. Božanski svijet koji je pravi dom Egosa, svijet je u kojem ne postoji ta razlika između ja i ne-ja, ali u kojem svaki dio dijeli univerzalnu svijest cjeline. Zato u tom svijetu Egos ne može postići određeno samoostvarenje koje mu je potrebno. Samo u trostrukom univerzumu vanjske manifestacije, fizičkom, osjećajnom i mentalnom svijetu nalazimo dualnost između subjekta i objekta koja je neophodna za postizanje samosvijesti. Stoga se, da bi dostigao znanje, Egos upućuje u vanjske svjetove i uzima tijela građena od te materije. Taj izlazak duše u svjetove tame nalazimo simbolički opisan u priči o Postanku. Jedan primitivan Raj nije stanje koje bi moglo biti trajati, kako god savršena bila njegova ljepota i sklad. Duša mora jesti sa stabla dobra i zla, stabla znanja, čak i na račun Raja. Kada duša postane svjesna svoje želje za upoznavanjem materijalnih svjetova, ona se odijeva u “odjeću od kože”, materijalna tijela, u kojima mora živjeti pod uvjetima materijalnog postojanja, “raditi i rađati u patnji”. Kraj ovog dugog progonstva je izbavljenje ili preporod, do kojega dolazi kada duša ponovo stekne znanje o svojoj vlastitoj božanstvenosti i kada se u srcu čovjeka ponovo rodi Krist. Tada je ponovo osvojen raj, ali sada u punoj samosvijesti i Egos u svojem vlastitom božanskom svijetu uživa plodove osvojene silaskom duše u materijalne svjetove.

 

Drama duše

Prema tome, ponavljane inkarnacije božanske duše u svjetovima vanjske pojavnosti možemo promatrati kao naročitu djelatnost Egosa, u posebnu svrhu stjecanja znanja, koje može steći samo na takav način. Sa ovim ulaskom božanske svijesti u tri tijela, fizičko tijelo, tijelo osjećaja i tijelo mišljenja, odigrava se tragedija, stvarni pad u materiju, koji uzrokuje sve kasnije patnje tijekom hodočašća duše. Dok jedan dio svoje svijesti šalje u tri tijela, taj dio se poistovjećuje sa tijelima u koja je protegnut  i tom poistovjećenju počinje se smatrati tim tijelima, koja bi u stvari trebala biti njegovi sluge. Uslijed osjećaja da je ona ta tijela, inkarnirana svijest više ne dijeli sveobuhvatnu svijest božanskog Ja kojem pripada, već dijeli odijeljenost tijela i postaje jedno biće odijeljeno od i suprotstavljeno drugim bićima, postaje osobnost. To je stara priča o Narcisu, koji je ugledao svoju sliku na površini vode, koja ga je odražavala, i poželjevši je zagrliti, pri tome pao u vodu. Isto tako inkarnirana svijest pada u more materije i uslijed poistovjećivanja sa odvojenim tijelima odjeljuje se od Ja, kojeg je dio i više se ne prepoznaje kao ono što ona stvarno je – sin Božji.

Tada počinje dugotrajna tragedija duše u progonstvu, koja je zaboravila svoje božansko nasljedstvo i poniženje njenog nesvjesnog podređivanja tijelima, koja bi trebala biti samo njeni poslušni instrumenti. Postoji stari mit gnostika o Sofiji, božanskoj duši, koja živi u progonstvu među lopovima i razbojnicima koji je ponižavaju i muče, sve dok je Krist ne oslobodi i vrati u njezin božanski dom.

Može li postojati veća tragedija i veće poniženje nego što ga trpi jedna božanska duša, jedan član najvišeg plemstva, plemstva koje pripada samom Božanstvu, koja je predmet poniženja i vrijeđanjima jednog postojanja u kojem zaboravlja svoj visok položaj i trpi vlastito porobljavanje od strane materije? Ponekad kad vidimo čovječanstvo u njegovom najgorem izdanju, ružno u svojim svađama, neskladno u svom otuđenju od Prirode, sirovo i okrutno ili glupo i površno, mi osjetimo ovu silnu tragediju progonstva duše i postajemo bolno svjesni poniženja koje unutar nas trpi besmrtni Ja.

 

Nužnost promjene

 

nastaviti će se

uredio: N.

Opatija, 2018