Ključ do Teozofije – 2.dio

O KAMA LOKI I DEVAHANU

O SUDBINI NIŽIH PRINCIPA

PITALAC: Govorili ste o kâma loki. Što je to?

TEOZOF: Kada čovjek umre, njegova ga tri niža principa zauvijek napuštaju, tj. tijelo, život i instrument potonjeg, astralno tijelo ili dvojnik živoga čovjeka. Tada se njegova četiri principa – središnji ili srednji princip (životinjska duša ili kâma rûpa), s onim što je upio od nižeg manasa i višeg trojstva – nalaze u kâma loki.

Kâma loka je astralno područje, limbus u skolastičkoj teologiji, had predaka, i strogo govoreći, područje samo u relativnom smislu. Ona nema ograničeno područje niti granicu, već postoji unutar subjektivnog prostora, tj. izvan je naših osjetilnih opažanja.

Pa ipak, ona postoji tamo gdje astralni eidoloni svih bića koja su živjela, uključujući životinje, čekaju svoju „drugu smrt.“ Kod životinja dolazi do raspadanja i potpunog nestajanja njihovih astralnih čestica – do posljednje. Što se tiče ljudskog eidolona, on upada u devahansko stanje kada se trojstvo âtma-buddhi-manas počne „odjeljivati“ od svojih nižih principa ili odraza bivše osobnosti.

PITALAC: Što se događa nakon toga?

TEOZOF: Tada kâma-rûpska prikaza, lišena svog informativnog misaonog principa, višeg manasa i njegova nižeg aspekta, životinjske inteligencije, propada jer više ne prima svjetlost višeg uma i više nema fizički mozak da djeluje pomoću njega.

PITALAC: Na koji način?

TEOZOF: Dakle, ona upada u stanje u kakvom se nalazi žaba kada joj vivisektor ukloni određene dijelova njena mozga. Ne može više misliti, čak ni na najnižem životinjskom stupnju. Odsada ona više nije čak ni niži manas, budući da taj „niži“ nije ništa bez „višega.“

PITALAC: Je li to ono ne-biće koje se materijalizira u sobama za seanse s medijima?

TEOZOF: To je to ne-biće. Međutim, to je istinsko ne-biće samo u pogledu umnih i misaonih moći, ali ipak biće, premda astralno i tekuće. To se očituje u određenim slučajevima kada je to biće, magnetski i nesvjesno privučeno mediju, neko vrijeme oživljeno i živi u njemu takoreći kao njegov posrednik. Ta „sablast,“ ili kâma rûpa, može se usporediti s meduzom koja ima eterski želatinozni izgled sve dok je u svom vlastitom elementu ili vodi (osebujna aura medija). Međutim čim se izvadi iz vode raspada se u ruci ili na pijesku, posebno pri sunčevoj svjetlosti. U auri medija ona živi svojevrsnim posredničkim životom, te misli i govori kroz mozak medija ili neke druge prisutne osobe. No, to bi nas odvelo predaleko i u druga ljudska područja na koja ne želim prijeći. Dakle, držimo se teme o reinkarnaciji.

PITALAC: Koliko dugo inkarnirajući Ego ostaje u devahanskom stanju?

TEOZOF: Poučeni smo da to ovisi o stupnju duhovnosti, zaslugama te propustima i greškama prošle inkarnacije. Približno vrijeme je od deset do petnaest stoljeća, kao što sam vam već rekla.

PITALAC: No, zašto se taj Ego ne bi mogao očitovati i komunicirati s mrtvima poput spiritualista? Što sprječava majku da komunicira s djecom koju je ostavila na zemlji, supruga sa suprugom i tako dalje? Moram priznati, da se ne čudim što oni koji vjeruju u to nisu skloni napustiti to vjerovanje, koje je vrlo utješno.

TEOZOF: Nisu na to ni prinuđeni, osim ako više vole izmišljotinu nego istinu, ma koliko „utješnu.“ Naša naučavanja mogu biti odbojna spiritualistima, pa ipak, ništa od onog u što mi vjerujemo i čemu podučavamo nije ni upola sebično i okrutno kao ono što oni propovijedaju.

PITALAC: Ne razumijem vas. Što je sebično?

TEOZOF: Njihovo naučavanje o povratku duhova, istinskih „osobnosti,“ kako ih oni nazivaju, a reći ću vam i zašto. Ako je devahan – ako želite zovite ga „rajem,“ „mjestom blaženstva i najveće sreće,“ ako je to uopće nešto – takvo mjesto ili recimo stanje, logika nam kaže da tamo nema tuge, niti se tamo može iskusiti čak sjena patnje. „Bog će obrisati sve suze“ s očiju onih u raju, čitamo u knjizi mnogih obećanja. A ako se „duhovi mrtvih“ mogu vratiti i vidjeti sve što se događa na zemlji, posebno u njihovim domovima, kakvo blaženstvo im to može donijeti?

PITALAC: Kako to mislite? Zašto bi se to kosilo s njihovim blaženstvom?

TEOZOF: To je vrlo jednostavno. Uzmimo primjer. Majka umre ostavljajući za sobom malu bespomoćnu dječicu koju obožava, a možda i voljenog supruga. Mi kažemo da je njen duh ili Ego – ona individualnost koja je sada, tijekom cjelokupnog devahanskog razdoblja potpuno prožeta najplemenitijim osjećajima koje je njena ranija osobnost imala, ljubavlju prema njenoj djeci, samilošću prema njima koja pate, i tako dalje – sada potpuno odvojena od „doline suza,“ da je njeno buduće blaženstvo sadržano u blagoslovljenom neznanju o svem jadu koji je ostao iza nje. Suprotno tome, spiritualisti kažu da ih je on itekako živo svjestan, čak i više nego ranije, jer „duhovi vide više nego smrtnici u tijelu.“ Mi kažemo da se blaženstvo bića u devahanu sastoji u potpunom uvjerenju da zemlja nikada nije napuštena i da smrt kao takva zapravo ne postoji. Duhovna svijest takve majke nakon smrti dočarat će joj da živi okružena svojom dječicom i svima onima koje je voljela, da nema prekida, nema karike koja bi nedostajala pa će joj njeno bestjelesno stanje izgledati savršenim i potpuno sretnim. Spiritualisti to odlučno poriču. Prema njihovom naučavanju nesretnog čovjeka čak ni smrt ne oslobađa jada ovoga života. Ni kap bola ni patnje iz šalice života neće mimoići njegove usne i nolens volens,

(nolens volens lat.hoćeš-nećeš, htio-nehtio, milom ili silom. (Klaić, Rječnik stranih riječi, Zagreb 2002.) – Op. prev.)

budući da tada vidi sve, morat će šalicu iskapiti do dna. Tako žena, koja je toliko voljela i tijekom svog života bila spremna osloboditi svog muža briga po cijenu krvi svoga srca, sada osuđena krajnje bespomoćno gledati njegov očaj i osjećati svaku vrelu suzu koju on prolije zbog njenog gubitka. Još gore od toga, ona može vidjeti prebrzo osušene suze i drugo voljeno lice koje se smiješi njemu, ocu njene djece – vidjeti da je druga žena zauzela njeno mjesto u njegovom srcu. Osuđena je slušati kako njena djeca svetim imenom „majke“ zovu nekoga tko je ravnodušan prema njima i vidjeti ih zanemarenu, ako ne i zlostavljanu. Prema tom naučavanju „taj blagi odlazak u vječni život“ postaje načinom dolaska na put mentalne patnje bez ikakve promjene. Pa ipak su stupci Stijega svjetlosti (Banner of Light), časopisa veterana američkih spiritualista, puni poruka preminulih, „naših dragih koji su otišli,“ koji svi pišu da kažu kako su vrlo sretni! Uklapa li se takvo saznanje u blaženstvo? Onda „blaženstvo“ predstavlja najveće prokletstvo, a ortodoksno prokletstvo mora da je olakšanje u usporedbi s njim!

PITALAC: Ali kako to vaša teorija izbjegava? Kako uspijevate uskladiti teoriju sveznanja s njenom sljepoćom prema onome što se događa na zemlji?

TEOZOF: Jer takav je zakon ljubavi i milosrđa. Tijekom svakog razdoblja devahana Ego, budući da je sveznajući per se, odijeva se, da se tako izrazim, u odraz svoje bivše osobnosti. Upravo sam vam rekla da savršeni procvat svih apstraktnih, i stoga besmrtnih i vječnih svojstava ili atributa – kao što su ljubav i milosrđe, ljubav prema dobrom, istinitom i lijepom – koji su ikada progovorili iz srca žive osobnosti, prianjaju nakon smrti uz Ego i prate ga u devahan. Tada na neko vrijeme Ego postaje savršen odraz ljudskog bića koje je bilo dok je trajalo na zemlji, a ono nije sveznajuće. Da jest, ono zapravo nikada ne bi bilo u stanju koje mi nazivamo devahanom.

PITALAC: Koji su vaši razlozi za to?

TEOZOF: Ako želite odgovor koji je strogo u okvirima naše filozofije, onda ću reći da je to zato što je sve „varka“ (mâyâ) osim vječne istine koja nema oblik, boju, niti ograničenja. Onaj tko se nalazi iznad vela mâye – a to su najviši adepti i inicirani – ne mogu imati devahan. Što se tiče običnog smrtnika, njegovo blaženstvo u devahanu je potpuno. To je potpuni zaborav svega onoga što mu je u prošloj inkarnaciji zadavalo bol, zaborav čak i činjenice da nešto poput bola i patnje uopće postoji. Razdoblje između dvije inkarnacije bíće u devahanu proživljava okruženo svim onim čemu je uzaludno težilo i u društvu sviju koje je na zemlji voljelo. Postiže ispunjenje svih žudnji svoje duše. I tako ono tijekom mnogih stoljeća proživljava postojanje nepomućene sreće koja je nagrada za njegovu patnju u zemaljskom životu. Ukratko, ono se kupa u moru neprestane sreće koju nadmašuju samo događaji još većeg stupnja sreće.

PITALAC: Ali to je više nego obična obmana, to je postojanje nezdravih halucinacija!

TEOZOF: Možda iz vašeg gledišta, ali ne i s filozofskog. Osim toga, nije li čitav naš zemaljski život ispunjen takvim obmanama? Zar nikada niste susreli muškarce i žene koji godinama žive u raju za luđake? I samo zato što ste slučajno saznali da je suprug, kojega supruga obožava i vjeruje da i on nju voli, neiskren prema njoj, biste li joj otišli slomiti srce i divan san grubo je probudivši za stvarnost? Mislim da ne biste. Ponovo kažem da su takva obmana i halucinacija, ako ih tako nazivate, samo milosrdan zakon prirode i stroga pravednost. U svakom slučaju, ta je perspektiva privlačnija od ortodoksne zlatne harfe s parom krila. Možda uvjerenje da „duša koja živi uspinje se i često juri poznatim ulicama Nebeskog Jeruzalema, posjećujući patrijarhe i svece, pozdravljajući apostole i diveći se vojsci mučenika“ može nekima izgledati pobožnijim prizorom. Usprkos tome, ta je halucinacija veća obmana, jer svi mi znamo da majke vole svoju djecu besmrtnom ljubavlju, dok su osobe koje se spominju u „Nebeskom Jeruzalemu“ ipak upitne prirode. No, ipak bih radije prihvatila „Novi Jeruzalem,“ s ulicama popločenim poput izloga draguljarnice, nego našla utjehu u okrutnom naučavanju spiritualista. Već je i sama zamisao da intelektualno svjesne duše nečijeg oca, majke, kćerke ili brata nalaze svoje blaženstvo u „Zemlji ljeta“ – tek malo prirodnija, ali po svom opisu još uvijek smiješna kao i „Novi Jeruzalem“ – ali bi bila dovoljna da kod čovjeka poništi svako poštovanje prema „pokojnicima.“ Bila bi suluda zamisao vjerovati da se čisti duh može osjećati sretnim dok je osuđen biti svjedokom grijeha, pogreški, prijevara i, iznad svega, patnji onih od kojih ga je odvojila smrt i koje je najviše volio, a da im ne može pomoći.

PITALAC: Ima nešto u vašem argumentu. Priznajem da to nikada nisam vidio u tom svijetlu.

TEOZOF: Upravo tako, i čovjek bi morao biti krajnje sebičan i potpuno lišen ikakvog osjećaja za zasluženu pravdu da bi ikada mogao zamisliti tako nešto.

Mi smo s onima koje smo izgubili u materijalnom obliku sada puno bliže nego dok su bili živi, i to ne u mašti nekog bića iz devahana, kako bi neki mogli pomisliti, nego doista zato jer čista božanska ljubav nije tek puko cvjetanje ljudskog srca, već ima svoje korijene u vječnosti. Duhovna sveta ljubav je besmrtna, a karma prije ili kasnije spaja sve one koji su se međusobno voljeli takvom duhovnom privrženošću da se ponovo inkarniraju u istoj obiteljskoj skupini. Ponovo kažemo da ljubav iznad groba, premda je vi možete nazivati varkom, ima čarobnu i božansku moć koja djeluje na žive.

Ego majke ispunjene ljubavlju prema zamišljenoj djeci koju vidi pokraj sebe kako žive sretnim životom, stvarnim kao da je zemaljski – uvijek će biti uzrokom da će ljubav osjetiti i djeca od krvi i mesa. Ona će se očitovati u njihovim snovima, a često i u raznim događajima – „u providnosti“ zaštite i spašavanja, jer ljubav je snažan štit i nije ograničena prostorom i vremenom. Kao što je to slučaj s ovom devahanskom „majkom,“ isto tako je to slučaj s drugim ljudskim odnosima i vezama, osim onih čisto sebičnih ili materijalnih. Ostalo ćete pretpostaviti na temelju analogije.

PITALAC: Dakle, ne postoji mogućnost komunikacije između živog i bestjelesnog duha?

TEOZOF: Da, postoje dva izuzetka od pravila. Prvi slučaj je tijekom nekoliko dana neposredno nakon smrti osobe i prije nego što Ego prijeđe u devahansko stanje. No, drugo je pitanje, je li ijedan živi smrtnik imao mnogo koristi od povratka duha na objektivnu razinu. Možda jest u nekoliko iznimnih slučajeva, kada je snaga želje umiruće osobe da se vrati radi neke svrhe prisilila višu svijest da ostane budnom i stoga je zaista individualnost bila taj „Duh“ koji je komunicirao. No, u pravilu je duh nakon smrti zbunjen i vrlo brzo upada u ono što nazivamo „nesvjesnošću prije devahana.“ Drugi izuzetak je kod nirmânakâya.

PITALAC: Što s njima? Što za vas predstavlja taj naziv?

TEOZOF: To je naziv za one koji su se – premda su stekli pravo na nirvanu i na odmor od kruga rađanja i umiranja (Ne devahan, budući da je on varka naše svijesti, sretan san, a oni koji su podobni za nirvanu dotad su već morali izgubiti svaku želju i mogućnost da žele svjetovne varke.), ipak njega odrekli iz samilosti prema čovječanstvu i onima koje su ostavili na zemlji, odričući se tog stanja nirvane. Takav adept, ili svetac, ili kakogod ga zvali – koji vjeruje da je sebičan čin odmarati se u blaženstvu dok čovječanstvo stenje pod teretom bijede stvorene neznanjem – odriče se nirvane i odlučuje se ostati nevidljivim, u duhu, na ovoj zemlji. Nirmânakâye nemaju materijalno tijelo, jer su ga ostavili iza sebe, ali inače sa svim svojim principima, čak i u astralnom životu, ostaju u našoj sferi. Kao takvi mogu komunicirati s nekolicinom izabranih, ali zasigurno ne s običnim medijima.

PITALAC: Postavio sam Vam pitanje o nirmânakâyama, jer sam u nekim njemačkim i drugim djelima pročitao da je to naziv koji je u sjevernobuddhističkim naučavanjima dan zemaljskim pojavama ili tijelima koja su Buddhe prihvatili.

TEOZOF: Tako i jest, samo što su orijentalisti pobrkali to „zemaljsko“ tijelo smatrajući ga objektivnim i fizičkim umjesto čisto astralnim i subjektivnim.

PITALAC: Kakvo dobro ti nirmânakâye mogu činiti na zemlji?

TEOZOF: Ne mnogo što se tiče pojedinaca, budući da nemaju pravo miješati se u karmu, već jedino savjetovati i nadahnjivati smrtnike za opće dobro. Ipak, oni izvršavaju više blagotvornih djela nego vi možete zamisliti.

PITALAC: S tim se znanost nikada ne bi suglasila, čak ni suvremena psihologija. Za znanost i psihologiju nijedan dio inteligencije ne može nadživjeti fizički mozak. Što biste odgovorili na to?

TEOZOF: Čak se neću ni upuštati u to da im odgovaram, već ću jednostavno navesti riječi upućene „M.A. Oxonu:

Inteligencija nastavlja kontinuitet nakon što tijelo umre. Misao nije samo stvar mozga…. Prema onom što znamo, opravdano je propovijedati neuništivost čovjekova duha. (Identitet duha (Spirit Identity), str. 69.)

PITALAC: Ali „M.A. Oxon“ je spiritualist?

TEOZOF: Točno tako, i to jedini istinski spiritualist za kojega znam, iako se s njim ipak možemo razilaziti u pogledu nekih manjih pitanja. Bez obzira na to, nijedan spiritualist se nije više približio okultnim istinama od njega. Poput svih nas, i on neprestano govori „o vanjskim opasnostima koje sprječavaju loše opremljenu, šupljoglavu šeprtlju u okultnom, koji prekoračuje prag a da ne vodi računa o cijeni. („Neke stvari o spiritualizmu koje znam i koje ne znam.“) Jedino se razilazimo u pitanju o „identitetu duha.“ Inače se, što se mene tiče, skoro potpuno slažem s njim i prihvaćam tri tvrdnje koje je iznio u svom govoru u lipnju 1884. Taj se ugledni spiritualist više ne slaže s nama, nego mi s njim.

PITALAC: Koje su to tri tvrdnje?

TEOZOF: One su kako slijedi.

  1. Da postoji život koji se podudara s fizičkim životom tijela, a neovisan je o njemu.
  2. Da se, kao logičan zaključak, taj život proteže i izvan života tijela. [Mi kažemo da se proteže kroz devahan.]
  3. Da postoji komunikacija između žitelja tog stanja postojanja i onih ovoga svijeta u kojem mi sada živimo.

Kao što vidite, sve ovisi o manjim i sekundarnim aspektima tih temeljnih tvrdnji. Sve ovisi o našem pogledu na duh i dušu, ili individualnost i osobnost. Spiritualisti to dvoje miješaju „u jedno“. Mi ih odvajamo i kažemo da, izuzevši gore navedene iznimke, nijedan duh neće više ponovo posjetiti zemlju, iako životinjska duša može. No, vratimo se još jednom našoj neposrednoj temi, skandhama.

PITALAC: Sada počinjem bolje shvaćati. Recimo da je duh najplemenitijih skandhi, koji je vezan uz inkarnirajući Ego, ono što preživljava i što se dodaje zalihi njegovih anđeoskih iskustava. Svojstva povezana s materijalnim skandhama, sa sebičnim i osobnim motivima, su ona koja nestaju iz područja djelovanja između dvije inkarnacije i ponovo se pojavljuju u sljedećoj inkarnaciji kao karmički učinci koje treba okajati, pa zato duh neće napustiti devahan. Je li tako?

TEOZOF: Skoro je potpuno tako. Bit ćete prilično u pravu dodate li tome da zakon izravnanja, ili karme, nagrađujući najviša i najproduhovljenija svojstva u devahanu, nikada ne propušta nagraditi ih ponovo i na zemlji, omogućujući im dodatni razvoj i opskrbljujući Ego tijelom prikladnijim za to.

 

NEKOLIKO RIJEČI O SKANDHAMA

PITALAC: Što se događa s drugim, nižim skandhama osobnosti nakon smrti tijela? Uništavaju li se one potpuno?

TEOZOF: I da i ne – nova metafizička i okultna tajna za vas. One su uništene kao radni materijal osobnosti, ali preostaju kao karmički učinci, kao klice koje vise u atmosferi zemaljske razine, koje su spremne oživjeti poput mnogih osvetoljubivih zlotvora i zakvačiti se za novu osobnost Ega kada se reinkarnira.

PITALAC: To zaista nadilazi moje razumijevanje i vrlo je teško za shvatiti.

TEOZOF: Nije kada jednom usvojite sve pojedinosti. Tada ćete uvidjeti da po svojoj logičnosti, dosljednosti, filozofskoj dubokoumnosti, božanskoj milosrdnosti i pravednosti to naučavanje o reinkarnaciji zaista nema premca na zemlji. To je vjerovanje u neprestani napredak svakog Ega koji se reinkarnira, ili božanske duše, u obliku evolucije izvana prema unutra, od materijalnog prema duhovnom, postižući na kraju svakog stadija potpuno jedinstvo s božanskim principom. Od snage do snage, od ljepote i savršenstva jedne razine do veće ljepote i savršenstva druge, uz dodatak nove slave, novog znanja i snage u svakom ciklusu, takva je sudbina svakog Ega koji na taj način postaje svoj vlastiti spasitelj u svakom svijetu i inkarnaciji.

PITALAC: Ali i kršćanstvo naučava to isto. Ono također propovijeda o napretku.

TEOZOF: Da, ali uz dodatak još nečega.

Ono govori o nemogućnosti postizanja spasenja bez pomoći čudotvornog spasitelja, osuđujući osim toga na prokletstvo sve one koji ne prihvate tu dogmu. Upravo je u tome razlika između kršćanske teologije i Teozofije. Prva nameće vjerovanje u spuštanje duhovnog Ega u niže jastvo, dok Teozofija usađuje neophodnost nastojanja da se čovjek uzdigne do Krista ili buddhičkog stanja.

PITALAC: Međutim, zar naučavajući o uništenju svijesti u slučaju neuspjeha mislite da to ne vrijedi i za uništenje jastva prema ne-metafizičkom mišljenju?

TEOZOF: Sa stanovišta onih koji doslovno vjeruju u uskrsnuće tijela i ustrajavaju na tome da će svaka kost, svaka krvna žila i atom mesa biti tjelesno uzdignut na Sudnji Dan – svakako. Ako ipak ustrajavate na tome da samo prolazan oblik i ograničena svojstva čine besmrtnog čovjeka, teško ćemo se razumjeti. Ako ne razumijete zato što ograničavate postojanje svakog Ega na zemaljski život, od Boga činite vječito opijenog Indru mrtvog slova Purâne, okrutnoga Moloha, boga koji je na zemlji stvorio nerazmrsivu zbrku i još za to traži zahvalnost, tada je bolje da što prije prekinimo razgovor.

PITALAC: Budući da je tema o skandhama sada završena, vratimo se pitanju o svijesti koja preživljava smrt. To je tema koja zanima većinu ljudi. Posjedujemo li mi u devahanu više znanja nego u zemaljskom životu?

TEOZOF: U stanovitom smislu možemo steći više znanja, tj. možemo dalje razviti neko svojstvo koje smo voljeli i težili mu tijekom života, pod uvjetom da se ono odnosi na apstraktne i idealne stvari, kao što su glazba, slikarstvo, poezija itd., budući da je devahan tek puki idealizirani i subjektivni nastavak zemaljskog života.

PITALAC: Ali ako je u devahanu duh slobodan od materije, zašto ne bi posjedovao svo znanje?

TEOZOF: Zato što je Ego, kao što sam Vam rekla, takoreći vjenčan s pamćenjem svoje prošle inkarnacije. Zato, ako razmislite o onome što sam rekla i povežete sve činjenice, uvidjet ćete da devahansko stanje nije sveznajuće, već transcendentalni nastavak upravo završenog osobnog života. To je odmor za dušu od tereta života.

PITALAC: Ali znanstveni materijalisti tvrde da nakon čovjekove smrti ništa ne preostaje, da se ljudsko tijelo jednostavno razgrađuje na svoje sastavne elemente i da je ono što mi nazivamo dušom tek privremena samosvijest nastala kao nus-proizvod djelovanja organa, koja će iščeznuti poput pare. Nije li njihovo gledište pomalo čudnovato?

TEOZOF: Koliko ja mogu vidjeti, nema tu ničega čudnoga. Ako kažu da samosvijest prestaje s tijelom, u tom slučaju oni jednostavno nesvjesno izriču proročanstvo, jer im čvrsto uvjerenje u tu tvrdnju onemogućava svjestan život nakon smrti. Svako pravilo ima iznimaka.

 

O SVIJESTI NAKON SMRTI I NAKON ROĐENJA

Nekoliko dijelova iz ovog i prethodnog poglavlja bilo je objavljeno u Luciferu u obliku „Razgovora o tajnama nakon života“ („Dialogue on the Mysteries of the After Life“), u siječanjskom broju 1889. Članak nije bio potpisan, budući da ga je napisao izdavač, ali je došao iz pera autora ovog sveska.

PITALAC: Ali ako čovjekova svijest u pravilu preživljava smrt, zašto bi bilo iznimaka?

TEOZOF: Kod temeljnih načela duhovnoga svijeta iznimke nisu moguće. No, postoje pravila za one koji vide i pravila za one koji više vole ostati slijepi.

PITALAC: Upravo tako. Razumijem Vas. To je zabluda slijepog čovjeka koji odbija da postoji sunce zato što ga on ne vidi. No, nakon smrti njegove duhovne oči sigurno će ga prinuditi da vidi. Jeste li mislili na to?

TEOZOF: On neće biti prinuđen, niti će išta vidjeti. Budući da je tijekom života uporno negirao da se postojanje nakon smrti nastavlja, on ga neće moći vidjeti, jer se njegova duhovna sposobnost koja je zakržljala tijekom života ne može razviti nakon smrti i on će ostati slijep. Ustrajavajući na tome da će on morati vidjeti vi očito mislite na jedno, a ja na drugo. Vi govorite o duhu Duha, ili o plamenu Plamena, zapravo o Âtmi, ukratko – brkate ga s ljudskom dušom – manasom…. Ne razumijete me. Dopustite mi da Vam objasnim. Suština je vašeg pitanja da li je u slučaju isključivog materijaliste nakon smrti moguć potpuni gubitak samosvijesti i predodžbe o samom sebi? Nije li tako? Ja odgovaram: to je moguće. Čvrsto vjerujući u naše Ezoteričko Naučavanje koje se odnosi na razdoblje nakon smrti, ili razmak između dvaju života ili rođenja kao stanje koje je tek prolazno – tvrdim da, bilo da taj razmak nakon smrti, između dva čina te varave drame života, traje jednu ili milijun godina, ono se bez ikakva kršenja temeljnog zakona može potpuno poistovjetiti sa stanjem čovjeka u potpunoj nesvijesti.

PITALAC: Ali kako, kad ste upravo rekli da temeljni zakoni o stanju nakon smrti ne dopuštaju izuzetke?

TEOZOF: Nisam sada ni rekla da dopuštaju izuzetke. No, duhovni zakon kontinuiteta primjenjuje se samo prema stvarima koje su doista stvarne. Onome tko je pročitao Mundaka Upanišad i Vedânta Sâra sve ovo postaje jasno. Reći ću još i više: dovoljno je razumjeti što mi podrazumijevamo pod buddhijem i dvojnošću manasa da se stekne jasna slika zašto materijalist možda ne uspije očuvati samosvijest nakon smrti. Budući da je manas u svom nižem aspektu sjedište zemaljskoga uma, on zato može dati samo razumijevanje svemira koje se temelji na dokazu tog uma. On ne može dati duhovno viđenje. U istočnoj školi kaže se da između buddhija i manasa, Ega, ili Κvare i Pragjñe,

(Κvara je kolektivna svijest očitovanog božanstva, Brahme, tj. kolektivna svijest vojske Dhyân Čohana iz Tajne Nauke, a Pragjñâ je njihova individualna mudrost.)

ustvari nema veće razlike nego između šume i njenih stabala, jezera i njegove vode, kako to naučava Mundaka. Jedno ili stotinu stabala sasušenih zbog gubitka vitalnosti, ili iščupanih iz korijena, još uvijek ne može sprječiti šumu da i dalje bude šuma.

PITALAC: Ali, koliko razumijem, buddhi u ovom primjeru predstavlja šumu, a manas-taigjasa predstavlja stabla.

Taigjasa znači onaj koji zrači, kao posljedica njegova jedinstva s buddhijem, tj. manas, ljudska duša prosvijetljena zračenjem božanske duše. Zato se manas-taigjasa može opisati kao um koji zrači, ljudski razum osvijetljen svjetlošću duha, a buddhi-manas je otkrivenje božanskog uz dodatak ljudskog intelekta i samosvijesti.

Ako je buddhi besmrtan, kako može ono što mu je slično, tj. manas-taigjasa, potpuno izgubiti svoju svijest sve do dana svoje nove inkarnacije? Ne mogu to shvatiti.

TEOZOF: Ne možete, jer ćete pomiješati apstraktnu predodžbu cjeline s njenim povremenim promjenama oblika. Zapamtite da ako se za buddhi-manas može reći da je bezuvjetno besmrtan, isto se ne može reći za niži manas, a još manje za taigjasa, koji je tek svojstvo. Nijedan od njih, ni manas, a niti taigjasa, ne mogu postojati odvojeno od buddhija, božanske duše, jer je prvi (manas) u svom nižem aspektu ograničeno svojstvo zemaljske osobnosti, a drugi (taigjasa) je istovjetan s prvim, jer je to isti manas samo što se u njemu odražava svjetlost buddhija. Sa svoje strane, buddhi bi ostao samo neosobni duh bez tog elementa koji je posudio od ljudske duše koju uvjetuje i od nje stvara u ovom varavom univerzumu takoreći nešto odvojeno od Univerzalne Duše za čitavo vrijeme ciklusa inkarnacije. Bolje recite da buddhi-manas ne može ni umrijeti niti izgubiti svoju jedinstvenu samosvijest u vječnosti, niti sjećanje na svoje ranije inkarnacije u kojima su njih dvije – tj. duhovna i ljudska duša bile blisko povezane. No nije tako u slučaju materijaliste čija ljudska duša ne samo da ništa ne prima od božanske duše, već čak odbija priznati njeno postojanje. Teško ćete taj aksiom primijeniti na svojstva i ograničenja ljudske duše, jer bi to bilo kao da kažete da zato što je vaša božanska duša besmrtna i rumenilo na vašem obrazu mora biti besmrtno, budući da je i rumenilo, poput taigjase, prolazna pojava.

PITALAC: Jesam li dobro shvatio da ste rekli kako u svojim glavama ne smijemo pobrkati noumenon i fenomenon, uzrok i njegovu posljedicu?

TEOZOF: Rekla sam i ponavljam da je zračenje taigjase ograničeno samo na manas ili ljudsku dušu, i da je ono tek pitanje vremena, jer besmrtnost i svjesnost nakon smrti za čovjekovu zemaljsku osobnost postaju tek uvjetna svojstva, budući da potpuno ovise o uvjetima i vjerovanjima koja je ljudska duša sama stvorila tijekom života svoga tijela. Karma djeluje neprestano: mi u svom sljedećem životu žanjemo samo plodove onoga što smo posijali u ovom.

PITALAC: Ali ako moj Ego nakon uništenja moga tijela može ostati uronjen u stanje potpune nesvjesnosti, gdje bi mogla biti kazna za grijehe mog prošlog života?

TEOZOF: Naša filozofija naučava da karmička kazna stiže Ego samo u njegovoj sljedećoj inkarnaciji. Nakon smrti on prima jedino nagradu za nezaslužene patnje koje je pretrpio tijekom prošle inkarnacije.

Neki su teozofi prigovorili ovom izrazu, ali to su riječi Majstora, a značenje dano riječi „nezaslužene“ je ranije navedeno. U Teozofskim prosijavanjima (Theosophical Siftings), svezak I., br. 6, korišten je izraz, kasnije kritiziran u Luciferu, čija je svrha bila da prenese istu ideju, međutim u nespretnom obliku, te je izazvao kritiku. No, temeljna je ideja bila da ljudi često pate zbog učinaka tuđih djela, učinaka koji stoga ne pripadaju strogo njihovoj vlastitoj karmi – pa zbog tih patnji, naravno, zaslužuju odštetu.

Zato se cjelokupna kazna nakon smrti, čak i za materijalistu, sastoji od izostanka ikakve nagrade i potpunog gubitka svijesti o blaženstvu i odmoru. Karma je dijete zemaljskog ega, plod djelovanja stabla koje je objektivna osobnost vidljiva svima, kao plod svih misli, pa čak i motiva duhovnoga „Ja“. No, karma je i nježna majka koja liječi rane koje je sama nanijela tijekom prošlog života, prije nego što počne mučiti Ego nanošenjem novih rana. Moglo bi se reći da ne postoji mentalna ili fizička patnja u životu smrtnika koja nije neposredan plod i posljedica nekog grijeha iz prošlog postojanja. S druge strane, budući da čovjek o tome ne zadržava ni najmanje sjećanje u svom sadašnjem životu, ima osjećaj da nije zaslužio takvu kaznu, i zato misli da pati zbog nečega za što nije kriv, te stoga ima dostatno pravo na potpunu utjehu, odmor i blaženstvo u postojanju nakon smrti. Našem duhovnom jastvu smrt uvijek dolazi kao spasitelj i prijatelj. Za materijalistu koji usprkos svom materijalizmu nije bio loš čovjek, razdoblje između dva života bit će poput neprestanog i mirnog sna djeteta, ili potpuno lišeno snova, ili ispunjeno slikama koje on neće jasno opažati, dok će to za prosječna smrtnika biti san živopisan poput života i ispunjen stvarnim blaženstvom i viđenjima.

PITALAC: Pa onda čovjek kao osobnost mora uvijek slijepo patiti zbog karmičkih kazni koje je prouzročio Ego?

TEOZOF: Nije baš tako. U svečanom trenutku smrti, čak i kada je smrt iznenadna, svaki čovjek vidi čitav svoj prošli život kako prolazi pred njim, do najsitnije pojedinosti. Na trenutak osobni ego i individualni sveznajući Ego postaju jedno. No, taj trenutak je dovoljan da mu pokaže čitav lanac uzroka koji su bili djelatni tijekom njegova života. On vidi i sada shvaća sam sebe onakvog kakav jest, bez uljepšavanja, laskanja i varanja sebe samoga. Čita svoj život kao promatrač koji gleda dolje u arenu koju napušta. On osjeća i zna da je pravedna sva patnja koja ga je bila snašla.

PITALAC: Događa li se to svakome?

TEOZOF: Bez ikakva izuzetka. Poučeni smo da vrlo dobri i sveti ljudi vide ne samo život koji su napustili, već čak nekoliko prethodnih života u kojima su stvoreni uzroci koji su ih učinili onakvima kakvi su bili u životu koji se upravo završava. Oni prepoznaju zakon karme u svoj njegovoj veličanstvenosti i pravednosti.

PITALAC: Ima li nečega što se podudara s onim prije ponovnog rođenja?

TEOZOF: Ima. Kao što čovjek u trenutku smrti ima retrospektivni uvid u život koji je vodio, isto tako u trenutku ponovnog rođenja Ego, koji se budi iz devahanskog stanja, ima dalekovidnu viziju života koji ga očekuje i spoznaje sve uzroke koji su do njega doveli. Spoznaje ih i vidi budućnost, jer između devahana i ponovnog rođenja Ego ponovo stječe svoju potpunu manasičku svijest, te ponovo nakratko postaje bogom koji je bio prije nego što se uz dopuštenje karmičkog zakona prvi puta spustio u materiju i inkarnirao u prvog čovjeka od mesa. „Zlatna nit“ vidi sve svoje „bisere“ ne gubeći iz vida nijedan od njih.

 

ŠTO SE PODRAZUMIJEVA POD UNIŠTENJEM?

PITALAC: Čuo sam da neki teozofi spominju zlatnu nit na koju su nanizani svi njihovi životi. Što podrazumijevaju pod tim?

TEOZOF: U svetim hinduističkim knjigama rečeno je da je ono što prolazi kroz periodičke inkarnacije sûtrâtma, što doslovno znači „nit duše.“ To je istoznačnica za reinkarnirajući Ego – manas povezan s buddhijem – koji upija sjećanje manasa o svim našim ranijim životima. Ona se tako naziva, jer su dugi nizovi ljudskih života poput bisera nanizani na jednoj niti. U jednoj upanišadi su ta periodična ponovna rođenja uspoređena sa životom smrtnika u kojem se periodički izmjenjuju san i budno stanje.

PITALAC: Moram reći da to ne izgleda baš najjasnije, a reći ću vam i zašto. Za čovjeka koji se probudio započinje još jedan dan, ali on je dušom i tijelom isti onaj od prethodnog dana, dok se u svakoj inkarnaciji događaju potpune promjene, ne samo vanjskog ovoja, spola i osobnosti, već čak i u pogledu mentalnih i psihičkih sposobnosti. Usporedba mi se ne čini dovoljno ispravnom. Čovjek koji se budi iz sna sjeća se potpuno jasno što je radio jučer, dan ranije, pa čak mjesecima i godinama ranije. No, nitko od nas se niti najmanje ne sjeća ranijeg života, niti ikoje činjenice ili događaja koji ima veze s njim. Možda sam ujutro zaboravio što sam sanjao tijekom noći, ali ipak znam da sam spavao i siguran sam da sam tijekom sna bio živ, ali kakvo sjećanje mogu imati o svojoj ranijoj inkarnaciji sve do trenutka smrti? Kako to dovodite u sklad?

TEOZOF: Neki ljudi se prisjećaju svojih ranijih inkarnacija tijekom života, ali to su buddhe i inicirani. To je ono što jogiji nazivaju samma-sambuddha, ili znanje o čitavom nizu nečijih ranijih inkarnacija.

PITALAC: Ali mi obični smrtnici koji nismo postigli samma-sambuddha, kako da mi razumijemo tu usporedbu?

TEOZOF: Proučavanjem i pokušavanjem da točnije shvatite tri vrste i karakteristike sna. San je opći i nepromjenjivi zakon za čovjeka i životinje, ali postoje različite vrste sna i još različitiji snovi i viđenja.

PITALAC: Ali to nas vodi drugoj temi. Vratimo se materijalisti koji, premda ne poriče snove, jer bi to teško i mogao učiniti, ipak općenito poriče besmrtnost i preživljavanje svoje individualnosti.

TEOZOF: Materijalist je, ne znajući to, u pravu. Duša nekoga tko nema unutarnje opažanje i ne vjeruje u besmrtnost svoje duše, nikada ne može postati buddhi-taigjasa, već jednostavno ostaje manas, a za sam manas besmrtnost nije moguća.

Da bi živio svjesnim životom u budućem svijetu, čovjek prije svega mora vjerovati u taj život tijekom zemaljskog postojanja. Na te dvije izreke Svete Znanosti izgrađena je sva filozofija koja se odnosi na svjesnost nakon smrti i besmrtnost duše. Ego uvijek dobiva u skladu sa svojim zaslugama. Nakon raspadanja tijela započinje razdoblje potpunog buđenja svijesti, ili stanje zbrkanih snova, ili potpuni san bez ikakvih snova koji se ne razlikuje od uništenja, a to su tri vrste sna. Ako naši fiziolozi uzrok snova i viđenja nalaze u nesvjesnom pripremanju za njih tijekom sati budnosti, zašto se isto to ne bi prihvatilo i za snove nakon smrti? Ponavljam: smrt je san. Nakon smrti pred duhovnim očima duše počinje predstava prema programu koji smo naučili i vrlo često sami nesvjesno sastavili: praktična izvedba ispravnih vjerovanja ili varki koje smo sami stvorili. Metodista će biti metodista, musliman-musliman, barem neko vrijeme – u raju savršene budale, raju koji je tvorevina i zamisao svakog čovjeka.

Naravno, naše vjerovanje ili nevjerovanje u činjenicu besmrtnosti svijesti ne može utjecati na neuvjetovanu stvarnost same činjenice kada ona već postoji, ali vjerovanje ili nevjerovanje u tu besmrtnost kao svojstvo neovisnih ili odijeljenih bića ne može a da ne oboji tu činjenicu prilikom njene primjene prema svakom od tih bića. Počinjete li sada shvaćati?

PITALAC: Mislim da shvaćam. Materijalist koji ne vjeruje u ništa što sebi ne može dokazati pomoću svojih pet osjetila, ili znanstvenim umovanjem zasnovanim isključivo na podacima dobivenim pomoću tih osjetila, usprkos njihovoj nedostatnosti, i odbacujući svako duhovno očitovanje, prihvaća život kao jedino svjesno postojanje. Zato će im i biti u skladu s njihovim vjerovanjima. Oni će izgubiti svoj osobni ego i uroniti u san bez snova sve do novog buđenja. Je li tako?

TEOZOF: Skoro tako. Sjetite se praktičnog univerzalnog naučavanja o dvije vrste svjesnog postojanja – zemaljskom i duhovnom. Potonje se mora smatrati stvarnim zbog same činjenice što je dom vječne, nepromjenjive i besmrtne Monade, dok se inkarnirajući Ego oblači u novu odjeću koja je potpuno različita od one iz njegovih prethodnih inkarnacija, i kod kojega je sve osim njegovog duhovnog prototipa osuđeno na tako korjenitu promjenu da ne ostavlja za sobom traga.

PITALAC: Kako to? Može li moje svjesno zemaljsko „ja“ iščeznuti ne samo na neko vrijeme, nego tako potpuno kao svijest materijaliste, ne ostavljajući traga iza sebe?

TEOZOF: Prema naučavanju, ono mora iščeznuti, i to u potpunosti, sve osim principa koji, sjedinjujući se s Monadom, stoga postaje čista duhovna i neuništiva bit, jedno s njom u vječnosti. No, kako bi buddhi u slučaju okorjelog materijaliste čije osobno „ja“ nikada nije odražavalo taj buddhi mogao odnijeti u vječnost ijedan djelić te zemaljske osobnosti? Vaše duhovno „Ja“ je besmrtno, ali od Vašeg sadašnjeg jastva u vječnost može biti odneseno samo ono što je postalo vrijedno besmrtnosti, naime, tek miris cvijeta koji je pokosila smrt.

PITALAC: Dobro, a cvijet, zemaljsko „ja“?

TEOZOF: Cvijet će se, poput svih prošlih i budućih cvjetova koji su cvali i koji će cvasti na majčinskoj grani, sûtrâtmi, sva djeca jednog korijena ili buddhija – vratiti u prah. Vaše sadašnje „ja,“ kao što i sami znate, nije tijelo koje sada sjedi ispred mene, niti je ono što bih nazvala manas-sûtrâtmom, već sûtrâtmâ-buddhijem.

PITALAC: No, to mi zapravo ne objašnjava zašto Vi život nakon smrti nazivate besmrtnim, beskonačnim i stvarnim, a zemaljski život prikazom ili varkom, budući da čak i taj život nakon smrti ima svoja ograničenja, ma koliko ona bila prostranija od onih zemaljskog života.

TEOZOF: Nesumnjivo.

Čovjekov duhovni Ego kreće se u vječnosti poput klatna između sati rođenja i smrti. No, ako su ti sati koji označavaju razdoblja zemaljskog i duhovnog života ograničeni u svom trajanju, i ako je, s druge strane, čak i broj tih stanja u vječnosti između sna i budnog stanja, varke i stvarnosti, također ograničen, duhovno je hodočašće vječno. Tako su u našoj koncepciji stvarni jedino sati čovjekova života nakon smrti, kada on bestjelesan – tijekom razdoblja tog hodočašća koje mi nazivamo „krugom ponovnih rođenja“ – stoji suočen s istinom, a ne s utvarama svojih prolaznih zemaljskih postojanja. Međutim, takva razdoblja usprkos svojoj ograničenosti ne sprječavaju Ego u njegovom neprestanom usavršavanju, slijeđenju bez odstupanja, premda postupno i polagano, puta prema konačnoj preobrazbi, kada, postigavši cilj, postaje božansko biće. Ta razdoblja i stadiji umjesto da sprječavaju pomažu da se postigne taj konačni rezultat. Bez takvih ograničenih razdoblja božanski Ego nikada ne bi mogao postići svoj krajnji cilj. Već sam Vam jednom dala poznatu predodžbu uspoređujući Ego, ili individualnost, s glumcem, a njegove brojne i različite inkarnacije s ulogama koje igra. Hoćete li njegove uloge ili njegovu odjeću nazvati individualnošću samoga glumca? Poput toga glumca i Ego je tijekom tog ciklusa nužnosti, koji se nastavlja sve do praga parinirvâne prisiljen igrati mnoge uloge koje mu mogu biti neugodne. No, kao što pčela sakuplja svoj med sa svakog cvijeta, ostavljajući ostatak za hranu zemaljskim crvima, tako to čini i naša duhovna individualnost, bilo da je nazivamo sûtrâtmom ili Egom. Sakupljajući od svake zemaljske osobnosti u koju ga karma prisiljava da se inkarnira samo med duhovnih svojstava i samosvijesti, on to sve ujedinjuje u jednu cjelinu i izlazi iz svoje čahure kao slavni Dhyân Čohan. Utoliko teže onim zemaljskim osobnostima od kojih nema što prikupiti. Takve osobnosti sigurno ne mogu svjesno nadživjeti svoje zemaljsko postojanje.

PITALAC: Dakle, izgleda da je besmrtnost zemaljske osobnosti još uvijek uvjetna. Zar besmrtnost sama po sebi nije bezuvjetna?

TEOZOF: Nipošto. No, besmrtnost ne može dotaknuti nepostojeće: za sve ono što postoji kao sat, ili proizlazi iz sata, besmrtnost i vječnost su potpuni. Materija je suprotni pol duha, pa ipak su to dvoje jedno. Suština svega ovoga, tj. duha, sile i materije, ili troje u jednom, je beskrajna budući da je bez početka. No oblik koji je to trojedno steklo tijekom svojih inkarnacija, ta vanjština je dakako tek varka naših osobnih shvaćanja. Zato nirvânu i svekoliki život i nazivamo jedinom stvarnošću, dok zemaljski život i njegovu zemaljsku osobnost, pa čak i devahansko postojanje, smatramo carstvom varke.

PITALAC: Ali zašto se u tom slučaju san naziva stvarnošću, a budno stanje varkom?

TEOZOF: To je samo usporedba dana sa svrhom da olakša shvaćanje stvari, i s gledišta zemaljskog shvaćanja ona je vrlo ispravna.

PITALAC: Još uvijek ne mogu shvatiti, da ako je život koji slijedi utemeljen na pravednosti i zasluženoj odmazdi za svu našu zemaljsku patnju, kako onda u slučaju materijalista, od kojih su mnogi zaista časni i dobronamjerni ljudi, ne preostaje ništa od njihove osobnosti osim ostataka uvelih cvjetova.

TEOZOF: Tako nešto nikada nije rečeno. Nijedan materijalist, ma kakav nevjernik bio, ne može umrijeti zauvijek u punoći svoje duhovne individualnosti. Rečeno je da svijest u slučaju materijaliste može iščeznuti potpuno ili djelomično, tako što ne preživljavaju nikakvi svjesni ostaci njegove osobnosti.

PITALAC: Ali svakako to je uništenje?

TEOZOF: Nipošto nije.

Čovjek može spavati dubokim snom i prespavati nekoliko postaja tijekom dugoga putovanja vlakom, bez i najmanjeg sjećanja i svjesnosti, te se probuditi na sljedećoj postaji i nastaviti putovanje sve dok napokon, nakon prolaska nebrojenim postajama, ne dođe do kraja puta, ili dok ne postigne cilj. Spomenute su Vam tri vrste sna: bez snova, kaotičan san i san koji je tako stvaran da snovi za usnuloga postaju potpuno stvarni. Ako vjerujete u potonje, zašto ne biste vjerovali i u ono prvo? U skladu s onim što je čovjek vjerovao i očekivao nakon života, takav će život i imati. Onaj tko nije očekivao da će doći ikakav život imat će između dva rođenja potpuno ništavilo ravno uništenju. Upravo je to provođenje programa o kojem smo govorili, programa koji su stvorili materijalisti sami. No, kao što ste rekli, postoje razne vrste materijalista. Sebični, pokvareni egoist koji nikada nije pustio suzu za ikoga osima sebe samoga, a kad se nevjerovanju doda i njegova potpuna ravnodušnost, na pragu smrti mora zauvijek odbaciti svoju osobnost. Budući da je ta osobnost nesklona svijetu koji je okružuje, a stoga i nema ništa što bi pridodala sûtrâtmi, s posljednjim dahom slijedi prekid svake veze između njih dvoje. Za takvog materijalistu nema devahana, pa će se sûtrâtma reinkarnirati gotovo odmah. No, materijalisti koji nisu zgriješili ničim osim time što ne vjeruju, prespavat će samo jednu postaju. Doći će vrijeme kada će takvi bivši materijalisti opažati sebe u vječnosti i možda požaliti što su izgubili čak jedan dan, jednu postaju vječnog života.

PITALAC: Ne bi li ipak bilo ispravnije reći da je smrt rođenje u novi život, ili još jedan povratak u vječnost?

TEOZOF: Možete ako želite. Samo zapamtite da se rođenja razlikuju i da postoje rođenja mrtvorođenih bića koja su pogreške prirode. Štoviše, s vašim ograničenim idejama o materijalnom svijetu riječi „život“ i „postojanje“ potpuno su nedostatne za čisto subjektivno stanje postojanja nakon smrti. Osim kod nekolicine filozofa koje ne čitaju mnogi, i koji su sami previše smeteni da predstave jasnu sliku o tome,

vaše su zapadnjačke ideje o životu i smrti postale tako ograničene da su s jedne strane dovele do krajnjeg materijalizma, a s druge strane do još više materijalističkih predodžbi o drugom životu, koje su spiritualisti formulirali u svojoj „Zemlji ljeta.“ Tamo ljudske duše jedu i piju, žene se i žive u raju čulnom gotovo kao što je muslimanski, ali još manje filozofskom. Ni prosječna shvaćanja neobrazovanih kršćana nisu ništa bolja, jer su, ako je to uopće moguće, još više materijalna. Među okrnjenim anđelima, mesinganim trubljama, zlatnim harfama i materijalnim paklenim plamenima kršćansko nebo izgleda poput nijeme kršćanske pozornice iz bajke.

Zbog tih ograničenih shvaćanja nailazite na takve poteškoće u razumijevanju. Budući da je život bestjelesne duše, dok posjeduje svu živopisnu stvarnost kao u nekim snovima, lišen svakog grubog objektivnog oblika zemaljskog života, filozofi na Istoku uspoređivali su ga s vizijama iz sna.

 

ODREĐENE RIJEČI ZA ODREĐENE STVARI

PITALAC: Ne mislite li da zato što ne postoje određeni i nepromjenjivi izrazi koji upućuju na pojedini čovjekov „princip,“ u našem umu nastaje takva zbrka ideja, u odnosu na pojedine funkcije tih principa?

TEOZOF: I sama sam razmišljala o tome. Čitava neprilika pojavila se otkada smo se u izlaganjima i raspravama o „principima“ počeli koristiti sanskritskim nazivima, umjesto da smo odmah iskovali istoznačne riječi na engleskom jeziku. Moramo to sada pokušati popraviti.

PITALAC: Dobro ćete učiniti, da bi se mogla izbjeći daljnja zbrka. Čini mi se da dosad nisu postojala ni dva teozofska pisca koji bi se složila da isti princip nazivaju istim imenom.

TEOZOF: Pa ipak, zbrka je više prividna nego stvarna. Čula sam neke naše teozofe kako izražavaju začuđenost i kritiziraju nekoliko rasprava u kojima se govori o tim principima. Međutim, kada se preispitaju, u njima se ne može naći veća pogreška od upotrebe riječi „duša“ da se obuhvate tri principa, a da se ne naznače razlike. Naš prvi i najjasniji teozofski pisac, gospodin A.P. Sinnett, napisao je nekoliko opsežnih izvrsnih odlomaka o „Višem Jastvu“.

Vidjeti: Rasprave Londonske lože Teozofskog društva (Transactions of the London Lodge of the Theosophical Society), br. 7, listopad 1885.

Usprkos tome, njegovu stvarnu ideju neki nisu shvatili radi njegova korištenja riječi „duša“ u općenitom značenju. Međutim, evo nekoliko odlomaka koji će vam pokazati koliko je jasno i shvatljivo sve ono što on o tome piše:

Kada je jednom uhvaćena u struju evolucije kao ljudska individualnost,(Reinkarnirajući Ego ili ljudska duša, kako je on naziva, „kauzalno tijelo“ vedântina.) ljudska duša prolazi kroz izmjenična razdoblja fizičkog i razmjerno duhovnog postojanja. Ona s jedne razine, sloja, ili prirodnog stanja prelazi na drugi, vođena svojim karmičkim sklonostima, živeći u inkarnacijama životom koji je njegova karma unaprijed odredila, preobličujući svoj napredak unutar ograničenja okolnosti i – stvarajući novu karmu korištenjem ili zlouporabom mogućnosti – vraća se duhovnom postojanju (devahan) nakon svakog fizičkog života kroz područje kâmaloke koje se nalazi između njih – radi odmora i osvježenja te postupnog upijanja u vlastitu suštinu, prema kozmičkom napretku životnog iskustva stečenog „na zemlji,“ ili tijekom fizičkog postojanja. Štoviše, takvo gledanje na stvar pomoći će onome tko o tome razmišlja da donese mnoge dodatne zaključke, na primjer da će progresivno prenošenje svijesti od kâmaloke do devahanskog stanja nužno biti postupno, (Međutim, trajanje tog „prijelaza“ ovisi o stupnju duhovnosti prethodne osobnosti bestjelesnog Ega. Za one čiji su životi bili vrlo duhovni taj prijelaz, premda postupan, vrlo je brz. Vrijeme produžuju materijalističke sklonosti.) da zapravo ne postoji kruta i čvrsta granica koja razdvaja različita duhovna stanja, da čak ni duhovne ni fizičke razine, kao što nam to psihičke sposobnosti živih ljudi pokazuju, nisu tako beznadno odvojene jedne od drugih kao što to materijalističke teorije žele dočarati, da su sva stanja prirode oko nas istodobna i da odgovaraju različitim sposobnostima opažanja itd… Jasno je da tijekom fizičkog postojanja ljudi koji posjeduju psihičke sposobnosti ostaju povezani s razinama nadfizičke svijesti, i da – premda većina ljudi nije nadarena takvim sposobnostima – svi mi, kao što pokazuje čak i fenomen sna, a posebno mjesečarenja i mesmerizma, možemo ući u stanja svijesti s kojima pet fizičkih osjetila nemaju nikakve veze. Mi – duše u nama – sve u svemu nismo nošeni bez cilja u oceanu materije. Očito je da zadržavamo određeno zanimanje za preživljavanje, ili pravo na obalu s koje smo se na neko vrijeme otisnuli i od nje otplutali. Zato postupak inkarnacije nije potpuno opisan kada govorimo o izmjeničnom postojanju na fizičkim i duhovnim planovima, prikazujući tako dušu kao cjelovito biće koje samo klizi iz jednog stanja postojanja u drugo. Možda bi točnija definicija procesa prikazala inkarnaciju kao događaj na ovoj fizičkoj razini prirode, uzrokovan istjecanjem koje proizlazi iz duše. Duhovno carstvo će neprestano biti stvarni dom duše, koja ga nikada neće potpuno napustiti, a onom dijelu duše koji se nikada ne može materijalizirati, i koji stalno prebiva na duhovnoj razini, prikladno se može govoriti kao o Višem Jastvu.

To „Više Jastvo“ je Âtmâ, i naravno „ne može se materijalizirati“ kao što kaže gospodin Sinnett. Dapače, nikada ne može biti objektivno, ni pod kojim okolnostima, čak ni za najviše duhovno opažanje. Jer Âtmân ili „Više Jastvo“ je istinski Brahma, Apsolut i nerazlučiv je od njega. Tijekom samâdhija viša duhovna svijest Iniciranog potpuno je upijena u Jedan Bitak, koji je Âtman i stoga, budući da je jedno s cjelinom, ne može postojati ništa objektivno za njega. Neki naši teozofi navikli su koristiti riječi „Jastvo“ i „Ego“ kao istoznačnice povezujući pojam „Jastvo“ samo s čovjekovim višim individualnim ili čak osobnim „Jastvom“ ili Egom. Međutim, taj se izraz nikada ne bi smio koristiti osim za Jedno Univerzalno Jastvo. Otuda zbrka. Kada govorimo o manasu, „kauzalnom tijelu,“ i povezujemo ga s buddhičkim zračenjem, možemo ga zvati „Višim Egom,“ nikada „Višim Jastvom.“ Jer čak ni buddhi, duhovna duša, nije Jastvo, već samo instrument Jastva. Sva ostala jastva – kao što su individualno jastvo i osobno jastvo – nikada se ne bi trebalo izgovoriti ili napisati bez njihovih pobližih i karakterističnih pridjeva.

Tako se u gore navedenom najboljem radu o „Višem Jastvu,“ taj izraz primjenjuje za šesti princip ili buddhi – naravno povezan s manasom, budući da bez tog sjedinjenja ne bi bilo misaonog principa ili elementa u duhovnoj duši – zbog čega su nastali upravo takvi nesporazumi. Mišljenje da „dijete ne stječe svoj šesti princip – odnosno da ne postaje moralno odgovorno budući da nije sposobno stvarati karmu – sve do sedme godine starosti,“ pokazuje na što se mislilo pod izrazom „Više Jastvo.“ Zato je sposobni autor potpuno u pravu kada tumači da, nakon što „Više Jastvo“ uđe u ljudsko biće i svojom sviješću prožme osobnost – samo u nekim finijim strukturama – „ljudi koji posjeduju psihičke sposobnosti zaista povremeno mogu osjetiti svoje Više Jastvo pomoću svojih finijih osjetila.“ No, u pravu su i oni koji izraz „Više Jastvo“ ograničavaju na Univerzalni Božanski Princip, jer ga ne shvaćaju. Naime, kada nismo pripremljeni mijenjati metafizičke izraze,

„Mijenjanje metafizičkih izraza“ ovdje se odnosi samo na prevedene istočnjačke izraze, zato što takvi izrazi nikada do sada nisu postojali u engleskom jeziku. Svaki teozof je sam morao skovati svoje vlastite izraze da izrazi njihov smisao. Dakle, pravi je trenutak da se postave neki konačni izrazi.

mi smatramo da, dok se „potpuno očituje na fizičkoj razini … Više Jastvo ipak ostaje svjestan duhovni Ego na odgovarajućoj razini prirode“. U toj rečenici skloni smo „Više Jastvo“ vidjeti kao Âtmu, a duhovni Ego kao manas, ili prije kao buddhi-manas, te sve to odmah ocijeniti netočnim. Da bismo ubuduće izbjegli takve nesporazume, predlažem da se istočnjački okultni izrazi zamijene engleskim istoznačnim izrazima, te da se oni ubuduće koriste.

Više Jastvo je

Âtma, neodvojiva zraka Univerzalnog i JEDNOG JASTVA. To je prije Bog iznad nas, nego u nama. Sretna li čovjeka koji njime uspije ispuniti svoj Unutarnji Ego!

Duhovni Božanski Ego je

Duhovna duša ili buddhi stopljen s manasom, principom uma, bez kojega potonji (buddhi) zapravo nije Ego, već samo instrument Âtme.

Unutarnji ili Viši Ego je

Manas, takozvani „peti“ princip, neovisan o buddhiju. Princip uma je Duhovni Ego samo onda kada je stopljen u jedno s buddhijem. Za nijednog materijalistu se ne može reći da u sebi ima takav Ego, kako god bile velike njegove intelektualne sposobnosti. To je trajna individualnost ili Ego koji se reinkarnira.

Niži ili osobni ego je

Fizički čovjek povezan sa svojim nižim jastvom, tj. životinjskim instinktima, strastima, željama itd. Nazvan je lažnom osobnošću, a sastoji se od nižeg manasa sjedinjenog s kâma rûpom i djeluje pomoću fizičkog tijela i njegove prikaze ili dvojnika.

Preostali princip, prâna, ili život, je, strogo govoreći, zračeća snaga ili energija Âtme – kao Univerzalnog Života i JEDNOG JASTVA – njegov niži ili prije (po njenim učincima) više fizički (budući da je očitovan) aspekt. Prâna ili život prožima cjelokupno biće objektivnog univerzuma, i nazvana je principom samo zato što je neophodan čimbenik i deux ex machinâ živoga čovjeka.

PITALAC: Ta će podjela bolje odgovarati, budući da je sada toliko pojednostavljena u svojim kombinacijama. Druge su previše metafizičke.

TEOZOF: Ako se laici i teozofi slože s njom, ona će stvari sigurno učiniti mnogo razumljivijima.

O PRIRODI NAŠEG MISAONOG PRINCIPA

MISTERIJ EGA

PITALAC: U navodu iz Buddhističkog katekizma koji ste maločas dali, primijetio sam proturječnost koju bih volio da mi objasnite. Tamo se navodi da se skandhe – uključujući pamćenje – mijenjaju sa svakom inkarnacijom. Pa ipak se tvrdi da odrazi prošlih života koji su, rekli smo, potpuno stvoreni od skandhi, „moraju preživjeti“. Sada mi nije potpuno jasno što točno preživljava, pa bih volio čuti objašnjenje. Što je to? Je li to samo taj „odraz“, ili te skandhe, ili uvijek jedan te isti Ego, Manas?

TEOZOF: Upravo sam objasnila da je reinkarnirajući princip, ili ono što nazivamo božanskim čovjekom, neuništiv tijekom cjelokupnog životnog ciklusa; neuništiv kao entitet koji misli, pa čak i kao eterični oblik. Tijekom devahanskog razdoblja, „refleksija“ je tek produhovljeno sjećanje bivše osobnosti – gospodina A. ili gospođe B. – s kojima se Ego poistovjećuje tijekom tog razdoblja. Budući da je devahansko razdoblje tek nastavak zemaljskog života – takoreći vrhunac i suština neprekinutog niza nekoliko sretnih trenutaka u tom sada već prošlom postojanju – Ego se mora poistovjetiti s osobnom sviješću tog zemaljskog života ukoliko od nje išta bude preostalo.

PITALAC: To znači da Ego usprkos svojoj božanskoj prirodi svaki puta prolazi kroz takvo razdoblje između dvije inkarnacije u stanju mentalnog zamračenja ili privremenog ludila.

TEOZOF: Možete na to gledati kako hoćete. Vjerujući da je izvan Jedne Stvarnosti sve tek prolazna varka – uključujući čitav univerzum – ne gledamo na to kao na ludilo, već prirodni slijed ili razvoj zemaljskog života. Što je život? Skup najraznovrsnijih iskustava, ideja koje se svakodnevno mijenjaju, osjećaja i mišljenja. U svojoj mladosti često smo zaneseno predani idealu, nekom heroju ili heroini koje nastojimo slijediti i oživotvoriti; nakon nekoliko godina, kada svježina naših mladalačkih osjećaja izblijedi i nestane, prvi ćemo se nasmijati svojim sanjarijama. A ipak je postojao dan kada smo svoju vlastitu osobnost tako duboko poistovjećivali s uzorom u našem umu – posebno ako je to bilo živo biće – da se potpuno stopila i izgubila u našem uzoru. Može li se za pedesetogodišnjaka reći da je isto biće koje je bio kao dvadesetgodišnjak? Unutarnji čovjek je isti; izvanjska živa osobnost se potpuno preobrazila i izmijenila. Hoćete li i te promjene čovjekovih mentalnih stanja nazvati ludilom?

PITALAC: Kako biste ih vi nazvali, a posebno kako biste objasnili postojanost jednog i prolaznost drugog?

TEOZOF: Mi imamo spremno naše vlastito naučavanje i to nam ne zadaje nikakve poteškoće.

Rješenje leži u dvostrukoj svijesti našeg uma i u dvojnoj prirodi mentalnog principa. Postoji duhovna svijest – mânasički um prosvijetljen svjetlom Buddhija – koji subjektivno opaža apstrakcije, i osjećajna svijest – svjetlo nižeg mânasa – neodvojiva od našeg fizičkog mozga i osjetila. Mozak i fizička osjetila vladaju potonjom sviješću, a budući da je i sama jednako ovisna o njima, ona mora svakako iščeznuti i naposljetku umrijeti s nestankom mozga i fizičkih osjetila. Samo duhovna svijest, koja svoj korijen ima u vječnosti, preživljava i živi zauvijek, pa se stoga može smatrati besmrtnom.

Sve ostalo pripada prolaznim varkama.

PITALAC: Što vi u ovom slučaju zapravo smatrate varkom?

TEOZOF: To je vrlo dobro opisano u ranije spomenutom eseju o „Višem Jastvu“, u kojem autor kaže:

Teorija koju razmatramo (razmjenjivanje ideja između Višeg Ega i nižeg jastva) je vrlo dobro usklađena s nazorom da je svijet u kojem živimo pojavni svijet varke; duhovne razine prirode su, s druge strane, noumenalni svijet ili razina stvarnosti. Područje prirode u kojem je nepromjenjiva duša takoreći ukorijenjena stvarnije je od onog u kojem se njeni prolazni cvjetovi nakratko pojavljuju da bi uvenuli i raspali se na djeliće, dok biljka obnavlja energiju da potjera svježi cvijet. Zamislimo da su cvjetovi zamjetljivi samo običnim osjetilima, a da njihovi korijeni postoje u stanju prirode koje je nama nedodirljivo i nevidljivo; u takvom bi svijetu filozofi koji naslućuju da postoje stvari kao što su korijeni na drugoj razini postojanja bili skloni reći da cvjetovi nisu stvarne biljke, da nemaju neku važnost, da su tek varljiva trenutna pojava.

To je ono što mislim.

Svijet u kojem cvatu prolazni i nestalni cvjetovi osobnih života nije stvarni trajni svijet, već onaj u kojem nalazimo korijen svijesti, korijen koji je iznad varke i koji prebiva u vječnosti.

 

PITALAC: Što podrazumijevate pod korijenom koji prebiva u vječnosti?

TEOZOF: Pod tim korijenom podrazumijevam jedinku koja misli, Ego koji se inkarnira, bilo da ga smatramo anđelom, duhom ili snagom.

Od onoga što pripada našem osjetilnom opažanju samo ono što raste neposredno iz navedenog nevidljivog korijena, ili je s njim povezano, može s njim dijeliti besmrtni život. Stoga svaka plemenita misao, ideja i težnja osobnosti, koje potječu iz tog korijena i koje on hrani moraju postati trajne. Što se tiče fizičke svijesti, ona mora nestati budući da je ona svojstvo osjetilnog ali nižeg „principa“ – kâma rûpe ili životinjskog nagona koji je osvijetljen odrazom nižeg mânasa, ili ljudske duše.

Viša svijest je ta koja je djelatna dok je tijelo uspavano ili paralizirano; naše pamćenje bilježi takva iskustva tek slabo i netočno, jer je automatsko, i često njima nije nimalo impresionirano.

PITALAC: No kako to da je manas, iako ga vi nazivate nousom, „bogom“, tako slab tijekom svojih inkarnacija da ga njegovo tijelo zapravo pobjeđuje i zarobljava?

TEOZOF: Mogla bih vam uzvratiti sličnim pitanjem: Kako to da je onaj kojeg vi smatrate „Bogom nad Bogovima“ i Jedinim Živim Bogom tako slab da dopušta zlu (ili đavlu) da posjeduje najbolji dio njega i svih njegovih stvorenja i dok je na nebu i tijekom inkarnacije na ovoj zemlji? Sigurno biste opet odgovorili: To je misterija, a nama je zabranjeno zavirivati u Božje misterije. No budući da nam naša religijska filozofija ne zabranjuje da to učinimo, odgovaram da osim ako se Bog ne spusti kao avatar, nijedan božanski princip ne može a da ne bude ograničen i paraliziran nemirnom životinjskom materijom. Heterogenost će uvijek dominirati nad homogenošću na ovoj razini varki, i što je suština bliža svom korijenskom principu, prvobitnoj homogenosti, to je potonjem teže potvrditi se na zemlji. Duhovne i božanske snage leže usnule u svakom ljudskom biću; i što je veći domet njegovog duhovnog viđenja, moćniji će biti Bog u njemu. No tek nekolicina ljudi može osjetiti tog Boga. U pravilu, božanstvo je u našim mislima uvijek vezano i ograničeno ranijim koncepcijama, idejama usađenim u nas od djetinjstva – zato vam je tako teško shvatiti našu filozofiju.

PITALAC: Da li je taj naš Ego naš Bog?

TEOZOF: Nipošto;

„Bog“ nije univerzalno božanstvo, već samo iskra iz oceana Božanske Vatre. Naš Bog u nama, ili „naš Otac u otajstvu“ je ono što nazivamo Višim Jastvom, Âtmom. Naš inkarnirajući Ego bio je izvorno Bog kao što su bile sve prvobitne emanacije Jednog Nepoznatog Principa. No, od njegova „pada u materiju“ – prisiljen da se inkarnira tijekom ciklusa, u neprestanom nizu od prvog do posljednjeg – on više nije slobodan i sretan Bog, već siroti hodočasnik na svom putu ponovnog stjecanja onoga što je izgubio.

Mogu vam dati cjelovitiji odgovor ponavljajući ono što je o Unutarnjem Čovjeku rečeno u Razotkrivenoj Izidi (Isis Unveiled, ii. 593):

Od najdavnijih vremena čovječanstvo je u cjelini bilo uvijek uvjereno u postojanje osobne duhovne jedinke u osobnom fizičkom čovjeku. Ta unutarnja jedinka bila je više ili manje božanska, ovisno o njenoj blizini kruni…. Što bliže jedinstvu, to vedrija sudbina čovjeka, a vanjski uvjeti manje opasni. To vjerovanje nije ni fanatizam ni praznovjerje, nego uvijek prisutan, instinktivan osjećaj blizine još jednog duhovnog i nevidljivog svijeta koji iako subjektivan za osjetila vanjskog čovjeka, savršeno je objektivan za unutarnji ego. Usto, oni su vjerovali da postoje vanjske i unutarnje okolnosti koje utječu na određenost naše volje na naša djelovanja. Oni su odbacili fatalizam, jer fatalizam uključuje slijepu ulicu neke još više slijepe moći. No vjerovali su u sudbinu (ili karmu) koju svaki čovjek oko sebe tka nit po nit od rođenja do smrti, kao pauk svoju mrežu; a tu sudbinu vodi prisutnost koju neki nazivaju anđelom čuvarom ili, što je nama još bliže, astralnim unutarnjim čovjekom koji je prečesto zli genij čovjeka od mesa (ili osobnosti). Oba zavode … čovjeka, no jedan od njih mora prevladati; i

od samog početka nevidljive bitke na snazi je strogi i neumoljivi zakon odštete (i odmazde) i određuje njegov pravac, prateći vjerno nepostojanost (sukoba). Kada je satkana i posljednja nit, a čovjek uhvaćen u mrežu svog vlastitog djelovanja, tada je potpuno u vlasti sudbine koju je sam stvorio. Ona ga tada veže poput nepokretne školjke za nepomičnu stijenu, ili ga poput pera odnosi vihor koji je sam stvorio vlastitim djelima.

Takva je sudbina čovjeka – istinskog Ega, a ne automata, školjke koja se skriva pod tim imenom. Na tom je čovjeku da postane pobjednik nad materijom.

SLOŽENA PRIRODA MANASA

PITALAC: Ali htjeli ste mi nešto reći o suštinskoj prirodi manasa i o odnosu skandhi fizičkog čovjeka prema njemu.

TEOZOF: Upravo je tu prirodu, tajanstvenu, raznoliku, iznad svakog shvaćanja i gotovo maglovitu u njenim odnosima prema drugim principima tako teško shvatiti, a još teže objasniti.

Manas je princip, ali ipak jedinka i individualnost, ili Ego. On je Bog, ali ipak osuđen na beskrajan ciklus inkarnacija od kojih je za svaku odgovoran i za svaku mora patiti.

Sve to izgleda jednako proturječno i zamršeno: pa ipak, ima na stotine ljudi, čak i u Europi, koji su sve to savršeno razumjeli, jer Ego shvaćaju ne samo kao cjelinu, već i kao njegove mnoge aspekte. No da biste me bolje razumjeli, moram početi od početka i ukratko Vam objasniti podrijetlo Ega.

PITALAC: Recite.

TEOZOF: Pokušajte zamisliti duh, nebesko biće, kojim god ga imenom nazvali, božansko po svojoj suštinskoj prirodi, a ipak ne dovoljno čisto da bi bilo jedno sa SVIM, pa stoga mora pročistiti svoju prirodu da bi napokon moglo postići svoj cilj. To može učiniti samo prolazeći individualno i osobno, tj. duhovno i fizički, kroz svako iskustvo i osjećaj koji postoji u raznolikom ili diferenciranom univerzumu. Zato ono nakon stjecanja iskustva u nižim carstvima i uspinjanja sve više na svaku prečku ljestvice bića, mora proći svako iskustvo na ljudskim razinama. Po svojoj stvarnoj biti ono je misao i zato se u množini naziva mânasa-putre, ili „sinovi (univerzalnog) uma.“ Ta individualizirana misao je ono što mi teozofi nazivamo istinskim ljudskim Egom, misaonom jedinkom zatočenom u čahuri od mesa i kostiju. To je zaista duhovna jedinka, ne tvar, a takve su jedinke inkarnirajući Egoi koji daju informacije gomili životinjske materije nazvanoj čovječanstvom, koja se naziva mânasa-putrama – što su „umovi“.

No kada su jednom utamničeni ili inkarnirani, njihova bit postaje dualna; to znači da zrake vječnog Božanskog Uma, smatrane individualnim bićima, poprimaju dvostruka svojstva: (a) njihove suštinske urođene karakteristike, um koji teži nebu ili viši manas, i (b) ljudska sposobnost mišljenja, ili životinjsko razmišljanje, racionalizirano zbog nadmoći ljudskog mozga, kama-težnja ili niži manas. Jedan teži prema Buddhiju, a drugi prema dolje, prema sjedištu strasti i životinjskim željama. Za potonji nema mjesta u devahanu, niti se može povezati s božanskim trojstvom koje se kao jedno izdiže u duhovno blaženstvo. Pa ipak je to Ego, mânasička jedinka koja se smatra odgovornom za sve grijehe nižih svojstava, upravo kao što je roditelj odgovoran za prijestupe djeteta, sve dok ono ne postane odgovorno.

PITALAC: Da li je to „dijete“ osobnost?

TEOZOF: Jest. No kada je rečeno da osobnost umire s tijelom, nije rečeno sve. Tijelo koje je bilo tek objektivni simbol gospodina A ili gospođe B, odvaja se sa svim materijalnim skandhama koje su njegovi vidljivi izražaji. No sve ono što je tijekom života sačinjavalo duhovni skup iskustava, najplemenitija nastojanja, osjećaji koji ne umiru i nesebična priroda gospodina A ili gospođe B, prianja za vrijeme devahanskog života za Ego, i Ego se poistovjećuje s duhovnim dijelom zemaljske jedinke koja je sada iščezla iz vidokruga. Glumac se toliko uživio u ulogu koju je nedavno igrao da sanja o njoj tijekom čitave devahanske noći, i to viđenje se nastavlja sve dok ne kucne njegovo vrijeme povratka na pozornicu života kako bi odigrao još jedan čin.

PITALAC: Ali kako to da to naučavanje, za koje kažete da je staro kao i misaoni čovjek, nije našlo mjesta, recimo, u kršćanskoj teologiji?

TEOZOF: Griješite – ima; samo što ga je teologija iskrivila do neprepoznatljivosti, kao i mnoga druga naučavanja. Teologija Ego naziva anđelom kojeg nam Bog daje u trenutku našeg rođenja da vodi brigu o našoj duši. Umjesto da tog „anđela“ smatra odgovornim za prijestupe bespomoćne „duše“, teološka logika potonju smatra odgovornom za sve grijehe tijela i uma. Duša, nematerijalni Božji „dah“ i njegovo navodno „djelo“ ono je što je nekom najnevjerojatnijom intelektualnom čarolijom osuđeno da gori u materijalnom paklu, nikada ne izgarajući, (Biće „prirode slične azbestu“, prema rječitom i vatrenom izrazu suvremenog engleza Tertulliana.) dok „anđeo“ odlazi nekažnjen nakon što sklopi svoja bijela krila i natopi ih s par suza. Zaista, to su naši „duhovi izaslanici“, „glasnici milosti“ koji su poslani, kaže nam biskup Mant – “…da ispune dobro radi našeg spasenja, zbog nas oni još pate kada griješimo, raduju se kada se kajemo.”

Ipak postaje očito da, čak i kada bi svi biskupi svijeta bili zamoljeni da jednom zauvijek definiraju što podrazumijevaju pod dušom i njenim funkcijama, oni to ne bi mogli učiniti, niti nam pokazati ni trun logike u ortodoksnom vjerovanju!

NAUČAVANJE  IZNESENO  U  EVANĐELJU  PO  SV.  IVANU

PITALAC: Pristalice tog vjerovanja mogle bi na to odgovoriti da im ortodoksna dogma, makar okorjelom grješniku i materijalisti obećava teške trenutke u zapravo suviše stvarnom paklu, s druge strane do zadnje minute daje priliku za pokajanje. Štoviše, oni ne naučavaju o uništenju ili gubitku osobnosti, što vodi istoj stvari.

TEOZOF: Ako Crkva ne naučava ničemu takvome, Isus naučava; s druge strane, to je nešto barem za one koji postavljaju Krista iznad kršćanstva.

PITALAC: Poučava li Krist nečemu takvome?

TEOZOF: Poučava; i svaki dobro obaviješteni okultist, pa čak i kabalist reći će Vam isto. Krist, ili četvrto evanđelje, u svakom slučaju naučavaju o reinkarnaciji, a također i o uništenju osobnosti, zaboravite li samo mrtvo slovo i pridržavate se ezoterijskog duha. Sjetite se stiha 1 i 2 u xv. poglavlju Sv. Ivana. O čemu govori ta usporedba ako ne o višem trojstvu čovjeka? Âtmâ je „vinogradar“; duhovni Ego ili Buddhi (Krist), „trs“; dok su životinja i životna duša, osobnost – „loza“. „Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe … Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve skupe i bace u oganj te gore.

Sada ćemo to objasniti na takav način. Budući da ne vjerujemo u paklene vatre koje teologija smatra temeljnom opasnošću za „loze“, mi kažemo da „vinogradar“ označava Âtmu, simbol beskonačnosti, neosobni princip,(Tijekom misterija hijerofant , „Otac“, je onaj koji je zasadio „trs“. Za svaki simbol postoji sedam ključeva. Otkrivač plerôme je uvijek nazivan „Ocem“.) dok „trs“ predstavlja duhovnu dušu, Krista, a svaka „loza“ novu inkarnaciju.

PITALAC: Ali koje dokaze imate da podržavate takvo proizvoljno tumačenje?

TEOZOF: Univerzalna simbolika je jamac njegove ispravnosti i stoga nije proizvoljna. Hermes kaže o „Bogu“ da je „zasadio vinograd“, tj. da je stvorio čovječanstvo. U Kabali je izneseno da Najstariji od Najstarijih, ili „Ozbiljni“ sadi „vinograd“, što predstavlja čovječanstvo, a „trs“ označava život. Duh „kralja Mesije“ je stoga prikazan kako pere svoju odjeću u vinu odozgo, iz kreacije svijeta. (Zohar, xl. 10.) Kralj Mesija je Ego pročišćen „pranjem svoje odjeće“, tj. svojih osobnosti u ponovnom rođenju – u „vinu odozgo“ ili Buddhiju. Adam ili A-dam je „krv“. Život živoga bića je u krvi – nepheshu, duši (Levitski zakonik, xvii). A Adam-Kadmon je samorođen. Noa također sadi vinograd – što je prispodoba za rasadnik budućeg čovječanstva. Posljedicu prihvaćanja iste te prispodobe nalazimo preslikanu u Kodeksu Nazarena. Rođeno je sedam loza – naših sedam rasa i njihovih sedam spasitelja ili Buddha. Tih sedam loza potječe od Jukabara Zivo, a Aebel Zivo ih navodnjava. (Kodeks Nazarena (Codex Nazaræus), Liber Adami Appellatus-a Matth. Norberg, iii. 60, 61.) Kada se blagoslovljeni budu uzdigli među stvorenja Svjetla, vidjet će Javara Ziva, Gospodara Života i prvi trs. (Isto, ii. 281.) Te se kabalističke metafore dakle prirodno ponavljaju u Evanđelju po Sv. Ivanu.

Ne zaboravimo da se – čak i u onim filozofijama koje nisu upućene u našu sedmerostruku podjelu – u čovjekovom sustavu Ego, ili mislilac, naziva Logosom ili „Sinom“ duše i duha. „Manas je usvojeni sin kralja _____ i kraljice _____ „ (ezoterijski ekvivalenti za Âtmu i Buddhi), kaže se u okultnom djelu. On je Platonov „čovjek-bog“ koji se razapinje u „prostoru“, ili trajanju životnog ciklusa radi otkupljenja materije. On to čini inkranirajući se uvijek iznova, vodeći tako čovječanstvo naprijed do savršenstva, i stvarajući na taj način mogućnost da se niži oblici razviju u više. Niti u jednom životu on ne prestaje s vlastitim usavršavanjem i pomaže cjelokupnoj fizičkoj prirodi da napreduje; čak i povremeni, premda rijedak slučaj njegova gubitka jedne od njegovih osobnosti – ipak pomaže njegovom individualnom napretku

PITALAC: Ali svakako, ako se Ego smatra odgovornim za prijestupe svojih osobnosti, on mora odgovarati i za gubitak ili, bolje rečeno, potpuno uništenje jedne od njih.

TEOZOF: Nipošto, osim ako nije učinio ništa da spriječi tu strašnu sudbinu. No, ako usprkos svim njegovim nastojanjima njegov glas, glas savjesti, nije mogao prodrijeti kroz bedem materije, tada se tupost potonje koja potječe od nesavršene prirode materije svrstava u red s drugim pogreškama prirode. Ego je dovoljno kažnjen gubitkom devahana, a posebno time što se mora inkarnirati gotovo odmah.

PITALAC: To naučavanje o mogućnosti gubitka duše ili osobnosti – da li ga tako nazivate? – kosi se sa savršenim teorijama kršćana i spiritualista, premda ga je Swedenborg prihvatio do izvjesne mjere u onom što naziva „duhovnom smrću“. Kršćani i spiritualisti nikada ga neće prihvatiti.

TEOZOF: To ni na koji način ne može promijeniti činjenicu u prirodi, ako je to činjenica, ili spriječiti da se tako nešto povremeno dogodi. Univerzum i sve u njemu, moral, mental, fizičko, psihičko ili duhovno izgrađeno je na savršenom zakonu ravnoteže i sklada. Kao što je ranije rečeno u Razotkrivenoj Izidi, centripetalna sila se ne može očitovati bez centrifugalne u skladnom izmjenjivanju, a svi oblici i napredak tih oblika rezultat je tih dvojnih sila u prirodi. Duh ili Buddhi je centrifugalna, a duša ili manas centripetalna duhovna energija; a da bi stvorile jedinstven rezultat, moraju biti u savršenom jedinstvu i skladu. Prekinite ili narušite centripetalno kretanje zemaljske duše koja teži prema središtu koje je privlači; spriječite njen napredak opteretivši je većom težinom materije nego što može podnijeti, ili nego što je prikladno za devahansko stanje, i sklad cjeline bit će uništen. Osobni život, ili možda još više njegov savršen odraz, može se nastaviti samo ako je potpomognut dvjema silama; to jest, bliskim zajedništvom Buddhija i manasa u svakom ponovnom rođenju ili osobnom životu. Šteti mu i najmanje odstupanje od sklada; a kada je jednom nepovratno razoren, te se dvije sile odjeljuju u trenutku smrti. Tijekom kratkog razdoblja osobni oblik, svejedno da li se naziva kâma-rûpom ili mâyâvi-rûpom – čiji ga duhovni procvat, vežući se uz Ego, slijedi u devahanu i daje trajnoj individualnosti svoje osobno obojenje, na neko vrijeme, da tako kažemo – bude odveden da ostane u kâma loki i postupno biva uništen. Budući da je nakon smrti krajnje izopačen, neduhovan i nepopravljivo griješan, nastupa ključni i najvažniji trenutak. Ako je tijekom života osujećeno posljednje i očajničko nastojanje Unutarnjeg Jastva (Manasa) da sjedini nešto od osobnosti sa sobom i brzo trepćućom zrakom božanskog Buddhija, te ako se dopusti da ta zraka bude sve udaljenija od sve deblje kore fizičkog mozga, jednom oslobođen tijela duhovni Ego ili manas ostaje potpuno odijeljen od eteričnog ostatka osobnosti, a potonji, kâma rûpa, slijedeći svoje zemaljske privlačnosti privučen je i ostaje u Hadu koji mi nazivamo kâma lokom. To su „usahle grane“ za koje Isus kaže da će biti odrezane od „trsa“. Međutim, uništenje nikada nije trenutno i za njegovo postizanje mogu biti potrebna stoljeća. No ta osobnost ostaje s ostacima drugih sretnijih osobnih egoa, i postaje s njima ljuska i elementalno biće. Kao što je rečeno u Razotkrivenoj Izidi, to su ta dva razreda „duhova“, ljuske i elementalna bića koja su „zvijezde“ vodilje na visokom duhovnom stupnju „materijalizacija“. I možete biti sigurni da to nisu ti koji se inkarniraju, pa zato tako malo „dragih pokojnika“ išta zna o reinkarnaciji čime zavode spiritualiste.

PITALAC: Ali nije li autorica Razotkrivene Izide optužena da propovijeda protiv reinkarnacije?

TEOZOF: Od strane onih koji ne shvaćaju ono što je rečeno – jest. U vrijeme kada je to djelo napisano nijedan spiritualist, bilo Englez ili Amerikanac, nije vjerovao u reinkarnaciju, a ono što je tamo navedeno o reinkarnaciji usmjereno je protiv francuskih spiritista čija teorija je nefilozofska i besmislena onoliko koliko je naučavanje s Istoka logično i samo po sebi očito u svojoj istini. Reinkarnacionisti škole Allana Kordeca vjeruju u samovoljnu i trenutnu reinkarnaciju. Po njima, preminuli se otac može inkarnirati kao njegova nerođena kćerka itd. Oni nemaju ni devahan ni karmu, a niti ikakvu filozofsku teoriju koja bi jamčila ili dokazala neminovnost uzastopnih ponovnih rođenja. No kako bi autorica Razotkrivene Izide mogla pobijati Karmičku reinkarnaciju u dugim razdobljima koja variraju između 1.000 i 1.500 godina, kada je to temeljno vjerovanje buddhista i Hindusa?

PITALAC: Vi dakle u cijelosti odbacujete teorije spiritista i spiritualista?

TEOZOF: Ne u potpunosti, već samo u pogledu njihovih pojedinih temeljnih vjerovanja. Oba se pouzdaju u ono što im kažu njihovi „duhovi“, i oba se međusobno ne slažu upravo kao što se mi teozofi ne slažemo s njima. Jedna je istina; i kada čujemo da francuske sablasti propovijedaju o reinkarnaciji, a engleske je osporavaju i osuđuju, mi kažemo da i francuski i engleski „duhovi“ ne znaju o čemu govore.

Poput spiritualista i spiritista i mi vjerujemo u postojanje „duhova“ ili nevidljivih bića obdarenih s više ili manje inteligencije. No, dok u našim naučavanjima njihovih vrsta i genera ima čitava vojska, naši protivnici ne priznaju nikakve osim ljudskih bestjelesnih „duhova“ koji su, prema našem saznanju, većinom kâmaločke ljuske.

PITALAC: Izgleda da ste Vi vrlo ogorčeni na „duhove“. Budući da ste mi rekli svoje razloge nevjerovanja u materijaliziranje i neposrednu komunikaciju na seansama s bestjelesnim duhovima – ili „duhovima preminulih“ – biste li mi rasvijetlili još jednu činjenicu? Zašto neki teozofi neumorno govore kako je opasno općenje s duhovima i medijstvo? Imaju li ikakav poseban razlog za to?

TEOZOF: Moramo tako pretpostaviti. Znam da ja moram. Zbog moje bliskosti preko pola stoljeća s tim nevidljivima, ali ipak i te kako opipljivim i nepobitnim „utjecajima“, od svjesnih elementala i polusvjesnih ljuski sve do potpuno neosjetljivih i neopisivih sablasti svih vrsta, zahtijevam određeno pravo na svoje stavove.

PITALAC: Možete li dati primjer ili primjere da pokažete zašto bi se ti postupci trebali smatrati opasnim?

TEOZOF: To zahtijeva više vremena nego što Vam mogu posvetiti. Svaki se uzrok mora suditi prema posljedicama koje izaziva. Pogledajte povijest spiritualizma u zadnjih pedeset godina, od njegove ponovne pojave u ovom stoljeću u Americi, i sami prosudite da li je svoje sljedbenike učinio boljim ili lošijima. Molim Vas da me razumijete. Ne govorim protiv istinskog spiritualizma, već protiv suvremenog pokreta pod tim nazivom i takozvane filozofije smišljene da objasni njegove fenomene.

PITALAC: Zar Vi uopće ne vjerujete u njihove fenomene?

TEOZOF: Zato što vjerujem u njih iz previše dobrog razloga i – izuzev nekih slučajeva namjerne prijevare – znam da su jednako istiniti koliko i da smo Vi i ja živi, čitavo moje biće buni se protiv njih. Još jednom, govorim samo o fizičkim, a ne o mentalnim ili čak psihičkim fenomenima. Slično privlači slično. Postoji mnoštvo umnih, čistih, dobrih ljudi koje osobno poznajem, a koji su proveli godine svojih života pod neposrednim vodstvom, pa čak i zaštitom visokih „duhova“, bilo bestjelesnih ili planetarnih. No te inteligencije nisu poput „Johna Kinga“ i „Ernesta“ koji se pojavljuju u sobama za seanse. Te inteligencije vode i nadziru smrtnike samo u rijetkim i iznimnim slučajevima u koje su namamljene i magnetski privučene karmičkom prošlošću individualnosti. Nije dovoljno sjediti „radi razvoja“ u namjeri da ih se privuče. To samo otvara vrata gomili dobrih, loših i neutralnih sablasti kojima medij postaje rob čitavog života. Prosvjedujem protiv takvog šarolikog medijstva i općenja s goblinima, a ne protiv duhovnog misticizma. Potonji je oplemenjujući i svet, dok je prvi iste prirode kao i fenomeni od prije dva stoljeća zbog kojih je toliko vračara i čarobnjaka bilo izloženo patnji.

Čitajte Glanvila i ostale pisce o temi vještičarenja i naći ćete opisane paralele za većinu, ako ne i za sve fizičke fenomene „spiritualizma“ devetnaestog stoljeća.

PITALAC: Hoćete reći da je sve to samo vještičarenje?

TEOZOF: Mislim da je sve to bavljenje preminulima, bilo ono svjesno ili nesvjesno, nekromancija i najopasniji postupak. Vjekovima prije Mojsija takvo prizivanje mrtvih kod inteligentnih naroda smatralo se grješnim i okrutnim budući da narušava spokoj duša i upliće se u evolucijski razvoj u viša stanja. Svekolika mudrost svih ranijih stoljeća uvijek je glasno osuđivala takav postupak. Na kraju ću reći ono što u posljednjih petnaest godina nikada ne propuštam ponoviti, ni usmeno ni pismeno: dok neki takozvani „duhovi“ ne znaju o čemu govore, ponavljajući poput papagaja ono što se nalazi u mozgu medija ili ostalih ljudi, ostali su mnogo opasniji i mogu čovjeka navesti samo na zlo. Te su činjenice očigledne same po sebi. Otiđite u spiritualističke krugove škole Allana Kordeca i naći ćete „duhove“ koji se zalažu za reinkarnaciju i govore poput rođenih rimokatolika. Obratite se „dragim preminulima“ u Engleskoj i Americi i čut ćete kako negiraju reinkarnaciju kroz vatru i vodu, optužujući one koji je naučavaju i podržavajući protestantske nazore. Svi Vaši najbolji, najmoćniji mediji patili su od tjelesnih i duševnih bolesti. Sjetite se tužnog kraja Charlesa Fostera koji je umro u utočištu kao mahniti luđak; Sladea epileptičara; Eglintona, sada najboljeg medija u Engleskoj, oboljelog od iste bolesti. Osvrnite se na život D. D. Homea, čovjeka čiji je um bio ispunjen ljutnjom i ogorčenošću, koji nikada nije imao lijepe riječi za osobu za koju je posumnjao da posjeduje psihičke moći i koji je klevetao svakog drugog medija do krajnosti. Taj Kalvin spiritualizma je godinama bolovao od teške bolesti kičme uzrokovane njegovim općenjem s „duhovima“, pa je umro kao potpuna ruina. Sjetite se i žalosne sudbine sirotog Washingtona Irvinga Bishopa. Upoznala sam ga u New Yorku kada je imao četrnaest godina i nesumnjivo je bio medij. Istina je da je jadnik pretekao svoje „duhove“ i nazvao ih „nesvjesnim mišićnim djelovanjem“, uz veliki gaudium* svih skupova visokoobrazovanih i znanstvenih budala i uz dodatak za svoj vlastiti džep. No, de mortuis nil nisi bonum; njegov je kraj bio žalostan. On je uporno skrivao svoje epileptičke napade – prvi i najjači simptom pravog medija – i tko zna je li bio mrtav ili u transu kada je provedeno ispitivanje da je mrtav. Njegovi rođaci su ustrajni da je bio živ, ako vjerujemo telegramima Reutera. Napokon, gledajte medije veterane, osnivače i pokretače suvremenog spiritualizma – sestre Fox. Nakon preko četrdeset godina općenja, „anđeli“ su ih doveli do toga da postanu neizlječivim pijandurama koje sada na javnim predavanjima svoje životno djelo i filozofiju proglašavaju prijevarom. Koja je to vrsta „duhova“ morala biti koja ih je poticala, pitam Vas?

PITALAC: Je li Vaš zaključak ispravan?

TEOZOF: Što biste Vi zaključili da najbolji učenici posebne škole pjevanja uslijed prevelikog naprezanja oštete grlo? Da metoda koju koristi nije bila dobra? Dakle, mislim da je zaključak u pogledu spiritualizma jednako pošten kada vidimo da su njegovi najbolji mediji postali žrtvama takve sudbine. Možemo samo reći: neka oni koji se zanimaju za to pitanje sude stablo spiritualizma prema njegovim plodovima i izvuku zaključak. Mi teozofi uvijek smo spiritualiste smatrali braćom koja imaju ista mistična nastojanja kao i mi, no oni su nas uvijek smatrali neprijateljima. Budući da posjedujemo stariju filozofiju, pokušali smo im pomoći i upozoriti ih, ali oni su nam uzvratili grdeći i klevećući nas i naše pobude na svaki mogući način. Usprkos tome, najbolji engleski spiritualisti kažu što i mi, kadgod ozbiljno raspravljaju o svom vjerovanju. Čujte „M.A. Oxonovo“ priznavanje te istine:

Spiritualisti su previše skloni isključivo se baviti miješanjem izvanjskih duhova u ovaj naš svijet i zanemariti snage inkarniranog duha.

Zašto nas kleveću i grde zbog toga što kažemo upravo isto? Ubuduće ne želimo više imati ništa sa spiritualizmom. A sada, vratimo se reinkarnaciji.

O MISTERIJAMA REINKARNACIJE

PERIODIČKA PONOVNA ROĐENJA

PITALAC: Vi dakle mislite da smo svi mi ranije živjeli na zemlji u mnogim prošlim inkarnacijama i da ćemo tako nastaviti živjeti?

TEOZOF: Mislim. Životni ciklus, ili bolje rečeno ciklus svjesnoga života, započinje s razdvajanjem smrtne životinje-čovjeka na spolove, a završit će s gašenjem posljednjeg naraštaja ljudi u sedmoj rundi i sedmoj rasi čovječanstva. Ako uzmeno u obzir da smo mi tek u četvrtoj rundi i petoj rasi, njegovo trajanje je lakše zamisliti nego izraziti.

PITALAC: I mi se čitavo to vrijeme inkarniramo u nove individualnosti?

TEOZOF: Najvjerojatnije je tako, jer se taj životni ciklus ili razdoblje inkarniranja može najbolje usporediti s ljudskim životom. Kao što se svaki takav život sastoji od dana aktivnosti odvojenih prospavanim noćima ili neaktivnošću, tako je i u ciklusu inkarnacija aktivan život praćen devahanskim odmorom.

PITALAC: I to je slijed rođenja koji se općenito definira kao reinkarnacija?

TEOZOF: Upravo tako. Samo putem tih rođenja može se postići neprestani napredak bezbrojnih milijuna Egoa prema konačnom savršenstvu i konačni odmor u onolikom trajanju koliko je trajalo razdoblje aktivnosti.

PITALAC: A što određuje trajanje ili posebna svojstva tih inkarnacija?

TEOZOF: Karma, univerzalni zakon povratne pravde.

PITALAC: Je li to inteligentan zakon?

TEOZOF: Za materijalistu koji zakon periodičnosti koji određuje raspored tijela i sve druge zakone u prirodi naziva slijepim silama i mehaničkim zakonima, karma će nedvojbeno biti zakon vjerojatnosti i ništa više. Za nas, nijedan pridjev ni svojstvo ne može opisati ono što je neosobno i nije biće, već univerzalni djelatan zakon. Ako me pitate o njegovoj uzročnoj inteligenciji, moram vam odgovoriti da ne znam. No, ako od mene tražite da definiram njegove učinke i kažem vam što oni jesu prema našem vjerovanju, mogu reći

da nam je tisućljetno iskustvo pokazalo da su oni apsolutna i nepogrešiva pravda, mudrost i inteligencija. Jer karma je po svojim učincima nepogrešiv popravljač ljudske nepravde i svih pogreški prirode; neumoljivi ispravljač pogreški; zakon odmazde koji s podjednakom nepristranošću nagrađuje i kažnjava. On je, u strogom smislu, „nepoštovatelj osoba“ premda ga se, s druge strane, pomoću molitve ne može ni udobrovoljiti niti skrenuti. To vjerovanje je zajedničko za hinduiste i budiste koji vjeruju u karmu.

 

PITALAC: Po tome su kršćanske dogme proturječne obima i sumnjam da će ijedan kršćanin prihvatiti to naučavanje.

TEOZOF: Neće; i Inman je za to naveo razloge prije mnogo godina. Kao što on kaže:

Kršćani će prihvatiti bilo koju besmislicu, ako je ona obznanjena od strane Crkve kao stvar vjere … budisti smatraju da ništa što je protivno zdravom razumu ne može biti istinsko naučavanje Buddhe.

Budisti ne vjeruju ni u kakav oprost za svoje grijehe, osim nakon odgovarajuće i pravedne kazne za svako zlo djelo ili misao u budućoj inkarnaciji i razmjernu odštetu oštećenim stranama.

PITALAC: Gdje je to navedeno?

TEOZOF: U većini njihovih svetih spisa. U Kotaču Zakona (str. 57) možete naći sljedeće teozofsko načelo:

Budisti vjeruju da svako djelo, riječ ili misao ima svoju posljedicu koji će prije ili kasnije doći na vidjelo u sadašnjem ili budućem stanju. Zla djela će stvoriti zle posljedice, dobra djela će stvoriti dobre posljedice: napredak u ovom svijetu ili rođenje u raju [devahan] … u budućem stanju.

PITALAC: Kršćani vjeruju isto, zar ne?

TEOZOF: O, ne; oni vjeruju u oprost i otpuštanje svih grijeha. Njima je dano obećanje da će ako samo budu vjerovali u Kristovu krv – nevinu žrtvu – krv koju je On ponudio za ispaštanje grijeha čitavog ljudskog roda, to dati zadovoljštinu za svaki smrtni grijeh. A mi ne vjerujemo ni u posredničko pokajanje, a niti u mogućnost oprosta i najmanjeg grijeha od strane ikojeg boga, čak niti od strane osobnog Apsoluta ili Beskonačnog, ako tako nešto uopće može imati ikakvo postojanje.

Mi vjerujemo u strogu i nepristranu pravednost. Naša je ideja o nespoznatljivom Univerzalnom Božanstvu, predstavljenog karmom, da je to snaga koja ne može pogriješiti i zato ne može biti ni ljutita niti imati milosti, već samo biti apsolutno pravedna, jer dopušta da svaki uzrok, veliki ili mali, ostvari svoje neizbježne učinke. Isusova izreka: „mjerom kojom mjerite mjerit će vam se“ (Matej, vii. 2), niti svojim izričajem, a niti dubljim smislom ne upućuje ni na kakvu nadu u buduću milost ili spasenje putem posrednika. Evo zašto mi, prepoznajući u svojoj filozofiji pravednost te tvrdnje, ne možemo preporučiti previše milosti, uviđavnosti i opraštanja uzajamnih uvreda. „Ne suprotstavljaj se zlu,“ i „uzvrati dobrom na zlo“ budistička su pravila koja se prva propovijedaju u pogledu neumoljivosti karmičkog zakona.

Naime, kada bi čovjek uzeo zakon u svoje ruke bila bi to u svakom slučaju bogohulna drskost. Ljudski zakon može koristiti mjere ograničavanja, a ne kažnjavanja, ali čovjek koji vjeruje u karmu, a još uvijek se osvećuje, još uvijek odbija oprostiti sve uvrede, pri čemu bi trebao uzvratiti dobrim za zlo – kriminalac je i samo sebi čini zlo. Budući da je sigurno da će karma kazniti čovjeka koji se ogriješio o drugoga, tražeći da ga se kao neprijatelja dodatno kazni, te umjesto da se to kažnjavanje prepusti velikom Zakonu dajući mu svoj doprinos, time se samo stvara uzrok za buduću nagradu za svog neprijatelja i kaznu za sebe. Nepogrešivi „Upravitelj“ u svakoj inkarnaciji utječe na značajke njena nasljednika, a zbroj njegovih dobrih i loših strana u narednim inkarnacijama određuje sljedeće ponovno rođenje.

PITALAC: Možemo li, dakle, zaključivati o čovjekovoj prošlosti temeljem njegove sadašnjosti?

TEOZOF: Samo onoliko koliko vjerujemo da je njegov sadašnji život ono što treba biti kako bi okajao grijehe prošloga života. Naravno – osim vidjelaca i velikih adepata – kao obični smrtnici mi ne možemo znati koji su to grijesi bili.

Zbog nedostatka podataka nemoguće nam je odrediti čak i kakva je trebala biti mladost nekog starca; na temelju onoga što vidimo u životu nekog čovjeka ne možemo donijeti ni konačne zaključke o tome kakav je mogao biti njegov prošli život.

ŠTO JE KARMA?

PITALAC: No, što je karma?

TEOZOF: Kao što sam već rekla, mi je smatramo

konačnim zakonom univerzuma, izvorištem, početkom i vrelom svih drugih zakona koji postoje u prirodi. Karma je nepogrešivi zakon koji posljedice usklađuje s uzrocima na fizičkoj, mentalnoj i duhovnoj razini postojanja. Budući da uzrok ne postoji bez svoje posljedice, od najmanjeg do najvećeg, od kozmičkog nemira sve do pokreta vaše ruke, i budući da slično stvara slično, karma je taj nevidljivi i nepoznati zakon koji mudro, inteligentno i pravedno usklađuje svaku posljedicu s njenim uzrokom prateći ga unazad sve do njegova tvorca. Premda je sama nespoznatljiva, njeno je djelovanje vidljivo.

PITALAC: Dakle, ona je „apsolutna“, „nespoznatljiva“ i njena vrijednost nije da objasni životne probleme.

TEOZOF: Naprotiv. Jer premda ne znamo što je karma per se i u svojoj suštini, mi točno znamo kako ona djeluje i možemo je definirati i precizno opisati njen način djelovanja. Nepoznat nam je jedino njen krajnji uzrok, jednako kao što i suvremena filozofija općenito priznaje da je krajnji uzrok stvari „nespoznatljiv“.

PITALAC: A što Teozofija može reći u pogledu mogućnosti praktičnijih potreba čovječanstva? Koje objašnjenje ona nudi u pogledu strašne patnje i groznog siromaštva koje prevladava među takozvanim „nižim klasama“?

TEOZOF: Da se istakne; u skladu s našim naučavanjem, sva ta velika društvena zla – društvene klasne razlike i razlike u životnim situacijama između spolova, nejednaka raspodjela kapitala i rada – pripisuju se onome što mi sažeto ali istinito nazivamo karmom.

PITALAC: No, sigurno sva ta zla koja vidimo da ponekad bez razlike pogađaju mase zapravo ne znače zasluženu i individualnu karmu?

TEOZOF: Ne, ona se prema svojim posljedicama ne mogu strogo definirati kao pokazatelji okružja svake individualnosti i posebne životne situacije u kojima se nalazi svaka osoba, kao nešto što je karmička odmazda koju je individua izazvala u prethodnom životu. Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je svaki atom podčinjen općem zakonu koji upravlja cijelim tijelom kojem pripada i upravo tu nailazimo na širu brazdu karmičkog zakona. Zar ne vidite da

zbroj individualnih karmi postaje onom nacije kojoj te individualnosti pripadaju, i nadalje da je suma ukupnih nacionalnih karmi karma svijeta? Zla o kojima vi govorite nisu posebnost individualnosti ili čak nacije, već su manje-više univerzalna, i to na široj razini ljudske međuovisnosti u kojoj zakon karme nalazi svoj zakonski i uravnoteženi izražaj.

PITALAC: Trebam li ja , dakle, shvatiti da zakon karme nije nužno individualni zakon?

TEOZOF: Upravo je to ono što ja mislim. Bilo bi nemoguće da karma može preurediti ravnotežu snage u životu svijeta i napretku svijeta bez širokog i sveopćeg polja djelovanja. Teozofi istinski smatraju da je međuovisnost čovječanstva uzrokom onog što se naziva raspodijeljenom karmom, a to je zakon koji pruža rješenje velikog pitanja o kolektivnoj patnji i oslobođenju od nje. Štoviše, okultni je zakon da nijedan čovjek ne može nadići svoje individualne nedostatke, a da ne uzdigne, barem malo, cjelokupno tijelo kojeg je sastavni dio. Isto tako nijedan čovjek ne može sam zgriješiti, niti podnositi posljedice grijeha. U stvari, ne postoji nešto poput „odvojenosti“, a pravi pristup tom stanju sebičnosti koji dopuštaju životni zakoni leži u namjeri ili motivu.

PITALAC: Zar ne postoji način na koji bi se raspodjela nacionalne karme mogla koncentrirati ili sakupiti, da tako kažem, i dovesti do njenog prirodnog i ispravnog ispunjenja bez sve te dugotrajne patnje?

TEOZOF: Kao općenito pravilo i u okviru određenih ograničenja koja određuju vrijeme kojem pripadamo, ispunjenje zakona karme ne može se ubrzati niti usporiti. No, sigurna sam da krajnja moguća točka bilo kojeg od tih pravaca još nikada nije bila dotaknuta. Poslušajte sljedeći opis jedne faze nacionalne patnje, a tada se zapitajte – priznajući djelatnu moć individualne, rodbinske i raspodijeljene karme – nisu li zla sposobna donijeti opsežnu promjenu i općenito olakšanje. Ono što ću vam pročitati napisao je nacionalni spasitelj, čovjek koji je pobijedio svoje ja i imao pravo izabrati, odabirući da služi čovječanstvu noseći onoliko nacionalne karme koliko žena može nositi. Evo što ona kaže:

Da. Priroda uvijek govori, ne misliš li tako? Samo što mi ponekad stvaramo toliku buku da zatomimo njen glas. Zato toliko smiruje otići iz grada i neko se vrijeme sakriti u Majčinom naručju. Mislim na večer na Hampstead Heathu kada smo gledali zalazak sunca; no jao, iznad kakve patnje i bijede je to sunce zašlo! Gospođa mi je jučer donijela veliku košaru divljeg cvijeća. Pomislila sam da neki iz moje obitelji u istočnom Londonu imaju više prava na njega od mene i zato sam ga ujutro ostavila vrlo siromašnoj školi u Whitechapelu. Da ste vidjeli kako su se razvedrila mala blijeda lica! Zatim sam otišla u malu kuhinju platiti nekoliko ručkova za nekoliko djece. Bilo je to u sporednoj ulici, uskoj i punoj ljudi koji se guraju; širio se neopisiv smrad ribe, mesa i drugih namirnica koje su se sve isparavale na suncu koje je u Whitechapelu zagađivalo umjesto da pročišćuje. Kuhinja je bila jezgro svih smradova. Neopisive pite od mesa za 1 peni, odvratne hrpe „hrane“ i roj muha – pravi Belzebubov oltar! Posvuda naokolo dječica koja vrebaju ostatke, jedno anđeoskog lica sakuplja koštice trešanja kao lak i hranjiv oblik prehrane. Krenula sam prema zapadu dok mi se svaki živac ježio i podrhtavao, pitajući se može li se išta učiniti u nekim dijelovima Londona osim da ih proguta potres, i da iznova počne sa svojim žiteljima, nakon prethodnog uranjanja u neku pročišćavajuću Letu poslije koje se ne može pojaviti nikakvo sjećanje! A onda sam se sjetila Hampstead Heatha i razmislila. Ako bi nekom žrtvom čovjek mogao steći moć da se ti ljudi spase, ne bi se isplatilo, no, vidiš, oni se moraju promijeniti – a kako to postići? U stanju u kojem su sada, oni ne bi imali nikakve koristi od bilo koje sredine u koju bi bili stavljeni; oni ipak moraju nastaviti propadati u svom sadašnjem okružju. Ta beskrajna, beznadna bijeda lomi moje srce, kao i surova degradacija koja je istodobno njen izdanak i njen korijen. Ona je poput banjanova drveta; svaka se grana ukorjenjuje i pušta nove pupoljke. Kako je velika razlika između tih osjećaja i mirnog prizora u Hampsteadu! Pa ipak, mi koji smo braća i sestre tih jadnika imamo samo pravo koristiti Hampstead Heats za stjecanje snage da spasimo Whitechapel. [Potpisano imenom koje je previše poštovano i poznato da bi se izvrglo poruzi.]

PITALAC: To je tužno, ali divno pismo, pa mislim da s bolnom očiglednošću predstavlja strašno djelovanje onog što nazivate „rodbinskom“ i „raspodijeljenom“ karmom. Ali jao! Izgleda da trenutno nema nade za ikakvo ublažavanje osim potresa ili neke takve opće kataklizme.

TEOZOF: Odakle nam pravo da tako mislimo kada je pola čovječanstva u položaju da postigne trenutno ublažavanje oskudice zbog koje pate njihovi bližnji? Kada svaki pojedinac bude doprinosio općem dobru novcem, radom i plemenitim mislima, tada i samo tada će biti uspostavljena ravnoteža nacionalne karme, a dotada nemamo prava niti ikakvog razloga govoriti da na zemlji ima više života nego što priroda može podnijeti. Samo herojske duše, spasitelji naše rase i naroda imaju pravo pronaći uzrok tog nejednakog pritiska karmičke odmazde i vrhunskim naporom prilagoditi ravnotežu snage te spasiti ljude od moralnog propadanja koje je tisuću puta pogubnije i trajnije zlo nego slična fizička katastrofa u kojoj izgleda vidite jedini mogući izlaz te nagomilane bijede.

PITALAC: Pa dobro, recite mi tada općenito kako vi opisujete taj zakon karme?

TEOZOF: Mi opisujemo karmu kao

zakon ponovnog izravnanja koji uvijek nastoji povratiti narušenu ravnotežu u fizičkom, i narušen sklad u moralnom svijetu. Mi kažemo da karma ne djeluje uvijek na ovaj ili onaj osebujan način, već da uvijek djeluje tako da povrati sklad i očuva ravnotežu na kojoj počiva univerzum.

PITALAC: Objasnite mi to.

TEOZOF: Kasnije ću vam dati potpuno objašnjenje. Sada zamislite ribnjak. U vodu pada kamen i stvara nemirne valove. Ti se valovi kreću naprijed i nazad sve dok se napokon, zahvaljujući djelovanju onog što fizičari nazivaju zakonom gubitka energije, ne dovedu u mirovanje, a voda se ne vrati u stanje mirovanja. Slično sva djelovanja, na svim razinama, stvaraju poremećaj uravnoteženog sklada univerzuma, a vibracije izazvane na taj način nastavit će se valjati naprijed i nazad ukoliko je područje ograničeno, sve dok ravnoteža ne bude ponovno uspostavljena. No, budući da svaki takav poremećaj započinje iz neke određene točke, jasno je da ravnoteža i sklad mogu ponovno biti uspostavljeni samo ponovnim stapanjem u istoj toj točki iz koje su sve snage stavljene u pokret. I tu imate dokaz da se posljedice ljudskih djela, misli itd. moraju sve odraziti na njima samima istom snagom kojom su stavljene u kretanje.

PITALAC: Ali ja u tom zakonu ne vidim ništa moralno. Meni on izgleda poput jednostavnog fizikalnog zakona po kojem su akcija i reakcija jednake i suprotnog smjera.

TEOZOF: Nisam iznenađena što čujem da to kažete. Kod Europljana je toliko ukorijenjena navika da razmatraju ispravno i pogrešno, dobro i zlo, da je to stvar proizvoljnog zakona koji su ili postavili ljudi, ili im ga je nametnuo osobni Bog. Međutim, mi teozofi kažemo da su „dobro“ i „sklad“ te „zlo“ i „nesklad“ sinonimi. Nadalje, mi smatramo da su bol i patnja rezultati nedostatka sklada, te da je strašan i jedini uzrok narušavanja sklada sebičnost u jednom ili drugom obliku. Zato karma vraća svakom čovjeku stvarne posljedice njegovih vlastitih djelovanja, bez obzira na njegov moralni karakter, ali budući da on plaća dug za sve, jasno je da će se pokajati za svu patnju koju je prouzročio kao što će i požeti plodove radosti i zadovoljstva sve sreće i sklada, koje je pomogao stvoriti. Ne mogu za vas učiniti ništa bolje nego da citiram određene odlomke iz knjiga i članaka naših teozofa koji imaju ispravnu predodžbu o karmi.

PITALAC: Bilo bi mi drago da to učinite, jer mi se čini da je vaša literatura vrlo štedljiva u tom pogledu.

TEOZOF: Zato što je to najteža od svih naših postavki. Nedavno se pojavio sljedeći govor kršćanskog pera:

Uz pretpostavku da je naučavanje Teozofije točno i da „čovjek mora biti svoj vlastiti spasitelj, mora nadići sam sebe i svladati zlo koje je u njegovoj dualnoj prirodi da bi stekao oslobođenje svoje duše“ – što treba čovjek učiniti nakon što se probudio i do određene mjere odvratio od zla i grješnosti? Kako da stekne oslobođenje ili oprost ili brisanje zla ili pokvarenih djela koje je već učinio?

Na njega gospodin J. H. Connelly vrlo umjesno odgovara kako se nitko ne može nadati da će „teozofsku lokomotivu voziti po teološkim tračnicama.“ Kao što on kaže:

Mogućnost izbjegavanja individualne odgovornosti ne spada među teozofske ideje. U tom vjerovanju ne postoji nešto poput oprosta ili „brisanja već počinjenog zla ili pokvarenosti,“ na drugi način osim odgovarajućeg kažnjavanja počinitelja zlodjela i ponovnog uspostavljanja sklada u univerzumu koji je bio narušen njegovim štetnim djelom. Zlo pripada samo njemu, i dok drugi moraju trpjeti njegove posljedice, okajati ga ne može nitko drugi osim njega samoga. Razmatranje okolnosti … pod kojima će se čovjek „probuditi i u nekoj mjeri odvratiti od zla i pokvarenosti,“ je ono pri čemu čovjek mora spoznati da su njegova djela zla i zaslužuju kaznu. Pri toj spoznaji je neizbježan osjećaj osobne odgovornosti, a osjećaj užasne odgovornosti mora biti u razmjeru jedino s njegovom probuđenošću ili „preobražajem“. Dok je kod njega taj osjećaj prisutan trenutak je kada se poziva prihvatiti naučavanje o posredničkom pokajanju.

Rečeno mu je da se mora pokajati, ali ništa lakše od toga. Privlačna je slabost ljudske prirode da smo vrlo skloni zažaliti zbog zla koje smo učinili kada se traži naša pozornost, pa zato ili patimo, ili uživamo u njegovim plodovima. Možda bi nam pobliža analiza tog osjećaja pokazala da je ono zbog čega mi žalimo prije potreba koja čini se zahtijeva zlo kao sredstvo za postizanje naših sebičnih ciljeva, a ne sāmô zlo.

Za običan um može biti privlačnim motrište da se breme svojih grijeha odbaci „u podnožje križa“, ali nije preporučljivo za studenta Teozofije. On ne shvaća zašto bi grješnik stjecanjem spoznaje o svom zlu time zaslužio ikakav oprost ili brisanje svoje ranije pokvarenosti, ili zašto bi mu pokajanje ili budući ispravan život dali pravo da bude oslobođen od podređenosti univerzalnom zakonu povezanosti uzroka i posljedice. Rezultati njegovih zlih djela nastavljaju postojati, a patnja koja je pokvarenošću prouzročena drugima nije izbrisana. Student Teozofije smatra učinke pokvarenosti nad onim koji je nedužan njegovim problemom. On analizira ne samo krivca, već i njegove žrtve.

Zlo je kršenje zakona sklada koji upravljaju svemirom, a kaznu za to mora snositi prekršitelj tog zakona osobno. Krist je izrekao upozorenje: „Ne griješi više da te ne snađu još veće nevolje“, a Sveti Pavao da: „Sami odredite svoje izbavljenje. Što čovjek posije, to će i požeti.“ To je, usput rečeno, lijepo metaforičko tumačenje ranije izreke iz mnogo ranijih purâna da „svaki čovjek sakuplja plodove svojih djela.“ To je zakon karme koji podučava Teozofija. Sinnett u svom Ezoterijskom Budizmu karmu prikazuje kao „zakon etičke uzročnosti.“ Gđa. Blavatsky ga bolje prevodi kao „zakon odmazde“. To je moć koja premda tajanstvena nepogrešivo nas vodi neoznačenim putovima od krivnje do kazne.

No ona je više od toga. Ona zaslugu nagrađuje jednako nepogrešivo i velikodušno kao što kažnjava propuste. Ona je posljedica svakog djela, misli i riječi i čina, i prema njoj se oblikuje čovjek, njegovi životi i zbivanja. Istočna filozofija odbacuje ideju o stvaranju nove duše za svako novorođenče. Ona vjeruje u ograničen broj monada koje nastaju i rastu prema sve višem savršenstvu stapanjem mnogih uzastopnih osobnosti. Te osobnosti su proizvod karme, a putem karme i reinkarnacije ljudska monada se s vremenom vraća svom izvoru – apsolutnom božanstvu. Dr. Walker u svojoj Reinkarnaciji nudi sljedeće tumačenje:

Ukratko, karma naučava da smo mi postali ono što jesmo na temelju svojeg ranijeg djelovanja i da na temelju sadašnjih djela gradimo za svoju budućnost u vječnosti. Ne postoji sudbina nego ono što mi sami odlučimo. Nema izbavljenja niti osude osim onoga što sami prouzročimo. … Ona naime nije utočište za kažnjiva djela i zahtijeva pravu muževnost, te je manje prikladna za slabunjave naravi od jednostavnih religijskih načela okajanja, posredovanja i opraštanja te preobraćenja u času smrti. … U pogledu vječite pravde prijestup i kazna su nerazdvojivo povezani kao jedan događaj, jer ne postoji stvarna razlika između djelovanja i njegove posljedice. … To je karma ili naša ranija djela, koji nas vuku nazad u zemaljski život. Prebivalište duše mijenja se u skladu s njenom karmom, a ta karma zabranjuje svaki duži boravak u jednom stanju, jer ona se stalno mijenja. Sve dok djelovanjem karme upravljaju materijalistički i sebični motivi, posljedice tog djelovanja očituju se u ponovnim fizičkim rođenjima. Samo savršeno nesebičan čovjek može izbjeći gravitaciji materijalnog života. Nekolicina je to postigla, ali to je cilj čovječanstva.

Pisac navodi iz Tajne Nauke:

Oni koji vjeruju u karmu moraju vjerovati u sudbinu koja od rođenja do smrti oko svakog čovjeka poput pauka nit po nit plete svoju mrežu, a tu sudbinu vodi ili nebeski glas nevidljivog prauzora izvan nas, ili naš prisniji astralni ili unutarnji čovjek koji je prečesto zli genij utjelovljene jedinke nazvane čovjekom. Oba vode prema vanjskom čovjeku, ali jedan od njih mora prevladavati; od samog početka nevidljive borbe nastupa strog i neumoljiv zakon obeštećenja te određuje svoj pravac, vjerno slijedeći promjene. Kada je ispletena i posljednja nit, i kada izgleda da je čovjek umotan u mrežu svog vlastitog djelovanja, on se nalazi potpuno pod vlašću sudbine koju je sam stvorio. …

Okultist i filozof ne govore o dobroti ili okrutnosti providnosti, no poistovjećujući je s karma-Nemezom, uvijek će poučavati da ona usprkos tome bdi nad dobrima i pazi na njih u ovom i budućim životima; i da to što kažnjava zlotvora – čak do njegovog sedmog ponovnog rođenja – onoliko dugo dok učinak njegovog poremećaja čak i najmanji atom u neograničenom svijetu sklada napokon ne vrati u prvobitno stanje. Naime jedina je svrha karme – vječna i nepromjenjiva svrha – potpun sklad u materijalnom svijetu kakav vlada u duhovnom svijetu. Stoga nije karma ta koja nagrađuje ili kažnjava, već mi koji nagrađujemo ili kažnjavamo sami sebe prema tome djelujemo li na prirodan način, u zajedništvu i skladu s prirodom, pridržavajući se zakona o kojima taj sklad ovisi, ili ih kršimo.

Putovi karme ne bi bili nedokučivi kada bi ljudi radili u zajedništvu i skladu, umjesto u nejedinstvu i sukobu. Naše nepoznavanje tih putova – koje dio čovječanstva naziva putovima providnosti, mračnim i zamršenim, dok drugi u njima vide djelovanje slijepog fatalizma, a treći jednostavno vjerojatnost, a ne neke bogove i đavle koji ih vode – sigurno će nestati ako ih sve tek pripišemo njihovim pravom uzroku. …

Stojimo zapanjeni pred tajnama koje smo sami stvorili, kao i pred zagonetkama života koje nećemo riješiti, te optužujemo veliku sfingu da nas proždire. No, uistinu ne postoji nezgoda u našem životu, nesretan dan niti zla sudbina čiji trag ne bi vodio nazad prema našim vlastitim djelima u ovom ili drugom životu. …

Zakon karme je nerazmrsivo prepleten sa zakonom reinkarnacije. …. Samo nam to naučavanje može objasniti tajanstveni problem dobra i zla, te pomiriti čovjeka sa strašnom i prividnom nepravednošću života. Ništa osim takvog uvjerenja ne može utišati naš pobunjeni osjećaj pravde. Naime, čovjek neupućen u plemenito naučavanje gleda oko sebe i uočava nejednakosti rođenja i bogatstva, intelekta i sposobnosti; kada čovjek vidi da se čast ukazuje budalama i razvratnicima kojima je bogatstvo naklonjeno povlaštenim rođenjem, a njihov susjed i pored svih svojih intelektualnih vrlina i plemenitosti – za njega zaslužniji u svakom pogledu – propada zbog siromaštva i zato što mu je uskraćena naklonost; kada čovjek sve to vidi i mora okrenuti glavu, nemoćan da otkloni nezasluženu patnju, čovjeku odzvanja u ušima i boli ga srce od krikova patnje oko njega – tada ga jedino blagoslovljeno poznavanje karme sprječava da ne proklinje život i ljude, kao i njihovog navodnog stvaratelja. ….

Taj zakon ni svjesno, a ni nesvjesno ne određuje unaprijed ništa i nikoga. On uistinu postoji oduvijek i zauvijek, jer on je vječnost sama; i budući da se nijedno djelovanje ne može izjednačiti s vječnošću, ne može se reći da on kao takav djeluje, jer on je djelovanje samo. On nije val koji čovjeka potapa, već osobno djelovanje nesretnika koji sam sebe svjesno podvrgava neosobnom djelovanju zakona koji vladaju gibanjem oceana. Karma ništa ne stvara niti ne planira. Čovjek je taj koji sadi i stvara uzroke, a karmički zakon usklađuje posljedice, pri čemu usklađivanje nije djelovanje, već opći sklad koji uvijek nastoji uspostaviti prvobitni položaj, poput snažno savijene grane koja odskače istom snagom. Ako nam se dogodi da iščašimo ruku pokušavajući saviti granu u njen neprirodan položaj, hoćemo li reći da je grana ta koja je slomila našu ruku, ili da nam je vlastita ludost donijela bol? Karma nikada ne zahtijeva da se poništi intelektualna i individualna sloboda, poput boga kojeg su izmislili monoteisti. Ona svoje odluke kojima se bavi ne skriva u mraku da zbuni čovjeka, niti će kazniti onoga tko se usudi temeljito istražiti njene tajne. Naprotiv, onaj tko proučavanjem i meditacijom razotkrije njene zamršene putove i rasvijetli te mračne staze na čijim zavojima toliko ljudi strada zahvaljujući svom nepoznavanju labirinta života – radi na dobrobit svojih bližnjih. Karma je apsolutni i vječni zakon u očitovanom svijetu, i budući da može postojati samo jedan Apsolut kao vječni, uvijek prisutan Uzrok, oni koji vjeruju u karmu ne mogu se smatrati ateistima i materijalistima, a još manje fatalistima, jer karma je jedno s Nespoznatljivim, čega je ona aspekt prema svojim posljedicama u pojavnom svijetu.

Još jedna sposobna teozofska spisateljica, gđa P. Sinnett, u svom djelu Svrha Teozofije navodi:

Svaki pojedinac u svom svakodnevnom hodu stvara karmu, bilo dobru ili lošu, svakim djelom i mišlju, a u isto vrijeme u svom životu odrađuje karmu koja je u pravilu prouzročena djelima i željama prethodnog. Kada vidimo ljude koje su zadesile urođene bolesti, možemo pouzdano pretpostaviti da su te bolesti neizbježni učinci uzroka koje su sami začeli u prethodnom životu. Može se prigovoriti da te nasljedne nedaće nikako ne mogu imati nikakve veze s prošlom inkarnacijom. No treba imati na umu da Ego, istinski čovjek, individualnost, nema duhovni izvor u roditeljima koji su ga ponovno utjelovili, nego je privučen sklonostima koje su ga kao njegov način života privukle u sadašnju struju da bi ih očitovao, u domu koji je najpodesniji za razvoj tih sklonosti, kada dođe vrijeme ponovnog rođenja. …. Ispravno shvaćeno naučavanje karme dobro je smišljeno da vodi i pomaže onima koji ostvaruju njenu istinu prema višem i boljem načinu života, jer se ne smije zaboraviti da ne samo naša djela, već i naše misli zasigurno prati niz okolnosti koje će dobro ili loše utjecati na našu vlastitu budućnost i, što je još važnije, budućnost mnogih naših bližnjih. Kada bi se grijesi propustom i djelom nekim slučajem mogli odnositi samo na nas, ta činjenica bi za karmu grešnika mogla značiti blažu kaznu. Posljedica da svaka misao i djelo tijekom života nosi sa sobom odgovarajući dobar ili loš utjecaj na druge članove ljudske obitelji stvara snažan osjećaj pravde, moralnosti i nesebičnost koji je tako potreban za buduću sreću i napredak. Jednom počinjen zločin, iz uma upućena zla misao su prisjećanje prošlosti – i nikakvo kajanje ne može izbrisati njihove rezultate u budućnosti. Kajanje, ako je iskreno, odvratit će čovjeka od ponavljanja pogreški; ono ne može spasiti njega ili druge od posljedica onoga što je već učinjeno, što će ga nepogrešivo snaći u ovom životu ili sljedećem ponovnom rođenju.

Gospodin J. H. Connelly nastavlja:

Pripadnici religija koje se temelje na takvom naučavanju spremni su ih usporediti s onom po kojoj je čovjekova sudbina zauvijek određena nezgodama jednog, kratkog zemaljskog postojanja tijekom kojeg je potaknut obećanjem da „kako drvo padne, tako će i ležati“; u kojem je njegova najvedrija nada – kada se probudi za spoznaju o svojoj grješnosti – naučavanje o posredničkom pokajanju, i po kojem je čak i to nedostatno prema Prezbiterijanskom konfesijskom vjerovanju. „Prema Božjoj su odluci radi očitovanja njegove slave neki ljudi i anđeli predodređeni za vječni život, a drugi unaprijed osuđeni na vječnu smrt.

Ti anđeli i ljudi, tako predodređeni i unaprijed osuđeni, posebno su i nepromjenjivo oblikovani, a njihov je broj određen i konačan pa se ne može ni uvećati ni umanjiti…. Budući da je Bog odredio izbor slave…. nitko drugi nije iskupljen po Kristu i stvarno pozvan, opravdan, prihvaćen, blagoslovljen i spašen, već samo oni odabrani.

Ostatkom ljudske vrste Bog je zadovoljan u skladu s nedokučivom odlukom njegove vlastite volje, čime proširuje ili uskraćuje milosrđe kao što poželi, radi slave njegove bezgranične moći nad njegovim stvorenjima, prošavši pored i predodredivši obeščašćenje i bijes zbog njihova grijeha kako bi veličala njegovu slavnu pravednost.“

To je ono što kaže sposobni branitelj. Niti mi možemo učiniti ništa bolje nego zaključiti tu temu kao i on navodeći veličanstvenu pjesmu. Kao što on kaže:

Istančana ljepota izlaganja Edwina Arnolada o karmi u Svjetlu Azije mami da je se ovdje ponovi, no preduga je za potpuno navođenje. Slijedi njen dio:

Karma – ta sveukupnost duše

Koja znači stvari koje je počinila, misli koje je imala,

„Jastvo“ koje je tkala na potki nesagledivog vremena

Raspeta na konopu nevidljivih djela.

Prije početka i bez kraja

Kao prostor je vječna i kao izvjesnost izvjesna

Nepromjenjiva Moć božanska koja se prema dobru kreće,

Samo njeni zakoni traju.

Prezreti je nitko neće;

Tko joj se suprotstavi gubi, a tko joj služi dobiva;

Samozatajno dobro plaća mirom i blaženstvom

Prikriveno zlo patnjom.

Sve vidi i sve bilježi;

Dobro djelo – ona nagrađuje! Loše –

Jednakom odmazdom mora biti,

Premda dharma dugo oklijeva.

Ona ne zna ni za ljutnju ni za oprost; krajnje iskrena,

Svoja mjerila kroji, svojom besprijekornom vagom uravnotežuje;

Vrijeme ništa ne znači, sutra će presuditi

Ili nakon mnogo dana.

Takav je zakon koji se kreće prema pravednosti

Koji se ne može ni otkloniti ni zaustaviti;

Njegova je suština ljubav, a njegov kraj

Je mir i postizanje blaženstva. Pokornost.

A sada vam preporučujem da usporedite naša teozofska stajališta o karmi, zakonu odmazde, i kažete da li su filozofski prihvatljivija i pravednija od okrutne i idiotske dogme koja od „Boga“ stvara bezosjećajnog đavla, naime, od naučavanja po kojem će „samo odabrani“ biti izbavljeni, a ostali osuđeni na vječno prokletstvo!

PITALAC: Da, shvaćam što općenito mislite, ali bih volio da mi date neki konkretan primjer djelovanja karme.

TEOZOF: To ne mogu. Mi jedino možemo biti sigurni, kao što sam prethodno rekla, da su naši sadašnji životi i okolnosti izravna posljedica naših vlastitih prošlih djela i misli. No mi koji nismo vidovnjaci niti inicirani ne možemo ništa znati o potankostima djelovanja zakona karme.

PITALAC: Može li itko, adept ili vidovnjak, detaljno pratiti taj karmički proces ponovne uspostave sklada?

TEOZOF: Svakako: „Oni koji znaju“ mogu to učiniti koristeći moći koje se nalaze pritajene čak i u svim ljudima.

 

TKO SU ONI KOJI ZNAJU?

PITALAC: Važi li to podjednako za nas kao i za druge?

TEOZOF: Jednako. Kao što sam upravo rekla, isto ograničeno viđenje postoji kod svih, osim kod onih koji su u sadašnjoj inkarnaciji postigli vrhunac duhovnog viđenja i vidovitosti. Možemo samo primijetiti: da su te stvari u pogledu nas trebale biti drugačije, one bi i bile drugačije; da smo mi onakvi kakvima smo se učinili i da posjedujemo samo ono što smo sami zaslužili.

PITALAC: Bojim se da bi nas takva koncepcija mogla samo ogorčiti.

TEOZOF: Vjerujem da je upravo suprotno.

Upravo će nevjerovanje u pravedan zakon odmazde kod čovjeka prije probuditi svaki osjećaj borbenosti. Dijete je kao i čovjek uvrijeđeno kažnjavanjem, pa čak i prijekorom za koji smatra da ga nije zaslužilo, nego strožim kažnjavanjem ako osjeća da ga je zaslužilo. Vjerovanje u karmu je najveći razlog da se čovjek pomiri sa svojom sudbinom u ovom životu i najjači poticaj da uloži napor radi boljeg sljedećeg ponovnog rođenja. Doduše, oba bi bila uništena ako bismo pretpostavili da je naša sudbina rezultat bilo čega drugoga osim strogog zakona, ili da je sudbina u bilo čijim drugim rukama osim u našim vlastitim.

PITALAC: Upravo ste rekli da sustav reinkarnacije pod karmičkim zakonom upućuje na razumnost, pravednost i moralnost. No, ako je tako, nije li to svojevrsno žrtvovanje plemenitijih svojstava sućuti i milosrđa, te time ukrućivanje istančanijih instinkata ljudske prirode?

TEOZOF: Samo prividno, a ne stvarno. Nijedan čovjek ne može dobiti više ili manje nego što zaslužuje, a da ne očituje odgovarajuću nepravdu ili pristranost prema drugima; a zakon koji bi mogao biti spriječen samilošću donio bi više bijede nego bi spasio, više ljutnje i proklinjanja nego zahvalnosti. Isto tako, nemojte zaboraviti da mi ne upravljamo zakonom ako stvaramo uzroke za njegove posljedice; on upravlja sam sobom; te da se najbogatija nagrada za pravedno milosrđe i suosjećanje očituje u devahanskom stanju.

PITALAC: Govorite o adeptima kao izuzecima od pravila našeg općenitog neznanja. Znaju li oni zaista više nego mi o reinkarnaciji i stanjima nakon smrti?

TEOZOF: Zaista, znaju. Uvježbavanjem sposobnosti koje svi mi posjedujemo, ali koje su jedino oni razvili do savršenstva, oni su ušli u duh tih raznih razina i stanja o kojima smo raspravljali. Tijekom dugog razdoblja, generacija za generacijom adeapta proučavala je tajne postojanja, života, smrti, ponovnog rođenja i svi su redom poučavali neke od tako naučenih činjenica.

PITALAC: Da li je stvaranje adepata cilj Teozofije?

TEOZOF: Teozofija smatra čovječanstvo emanacijom božanskog na njegovom putu povratka. Na naprednijoj točki puta adeptstvo postižu oni koji su nekoliko inkarnacija posvetili njegovu postizanju. Jer, dobro zapamtite,

nitko nikada nije postigao adeptstvo u Tajnim Znanostima u jednom životu, već su za to potrebne mnoge inkarnacije nakon svjesnog postavljanja cilja i početka nužnog treninga.

Usred samog našeg Društva možda ima mnogo muškaraca i žena koji su prije nekoliko inkarnacija započeli taj uzlazni put prema prosvjetljenju, ali koji to, zahvaljujući osobnim zabludama sadašnjeg života, ili još uvijek ne znaju ili su na putu da izgube svaku mogućnost za ikakav napredak u ovom postojanju. Oni osjećaju neodoljivu privlačnost prema Okultizmu i „višem životu“, ali su previše osobni i uobraženi, previše zaljubljeni u varljive čari zemaljskog života i kratkotrajne svjetovne užitke da bi ih napustili, pa tako gube svoju priliku u sadašnjem rođenju. No, za običnog čovjeka, za praktične dužnosti svakodnevnog života, takav dalek rezultat je neprikladan kao cilj i potpuno nedjelotvoran kao motiv.

PITALAC: Što bi dakle mogao biti njihov cilj ili posebna svrha njihova pristupanja Teozofskom društvu?

TEOZOF: Mnoge zanimaju naša naučavanja i instinktivno osjećaju da su istinitija od naučavanja ijedne dogmatične religije. Drugi su čvrsto odlučili ostvariti najviši uzor čovjekove dužnosti.

 

RAZLIKA IZMEĐU VJEROVANJA I ZNANJA ILI SLIJEPOG I RAZUMNOG VJEROVANJA

PITALAC: Kažete da oni prihvaćaju i vjeruju u naučavanja Teozofije. No, budući da ne pripadaju adeptima koje ste upravo spomenuli, oni vaša naučavanja moraju prihvatiti kao „slijepo vjerovanje“. Po čemu se to razlikuje od općeprihvaćene religije?

TEOZOF: Kao što se to razlikuje u gotovo svim pitanjima, tako se to razlikuje i u tome. Ono što vi nazivate „vjerovanjem“, i ono što je u stvari „slijepo vjerovanje“ u pogledu dogmi kršćanskih religija, kod nas postaje znanje, logičan niz stvari koje znamo o činjenicama u prirodi. Vaša se naučavanja temelje na interpretaciji, jer su svjedočanstava vidjelaca iz druge ruke, a naša na nepromjenjivim i ustaljenim svjedočanstvima vidjelaca. Primjerice, uobičajena kršćanska teologija smatra da je čovjek Božje stvorenje koje se sastoji od tri dijela – tijela, duše i duha – koji su svi bitni za njegovu potpunost, i svi potrebni da ga takvim čine zauvijek, bilo u gustom obliku zemaljskog fizičkog postojanja ili u eteričnom obliku iskustva nakon uskrsnuća; tako svaki čovjek ima trajno postojanje odvojeno od drugih ljudi i od Božanskog. S druge strane,

Teozofija smatra da čovjek, budući da je emanacija iz nepoznate, ali uvijek prisutne i neograničene Božanske Suštine, njegovo tijelo i sve drugo nisu trajni te su stoga varka; jedino je njegov duh trajna supstancija, no čak i on gubi svoju odijeljenu individualnost u trenutku njegovog potpunog ponovnog stapanja s Univerzalnim Duhom.

PITALAC: Ako izgubimo čak i svoju individualnost, nije li to jednostavno uništenje?

TEOZOF: Ne, jer govorim o odvojenoj, a ne o univerzalnoj individualnosti. Ta se individualnost kao dio pretvara u cjelinu; „kap rose“ nije isparila, već postaje more. Nestaje li fizički čovjek kada od fetusa nastane starac? Kakav mora biti naš sotonski ponos kada svoju beskonačno sićušnu svijest i individualnost postavljamo iznad univerzalne i neograničene svijesti!

PITALAC: Dakle, proizlazi da čovjek, de facto, ne postoji, već da je sve duh?

TEOZOF: Griješite. Proizlazi da je jedinstvo duha i materije privremeno ili, da budem jasnija, budući da su duh i materija jedno, dva suprotna pola univerzalne očitovane supstancije – duh gubi pravo na svoj naziv tako dugo dok i najmanja čestica atoma njegove očitovane supstancije prianja za neki oblik, rezultat diferencijacije. Drugačije vjerovanje je „slijepa vjera“.

PITALAC: Dakle, znanje je, a ne vjerovanje to što tvrdite da trajan princip, duh, jednostavno samo prolazi kroz materiju?

TEOZOF: Ja bih to drugačije postavila i rekla: mi tvrdimo da je pojavljivanje trajnog i jednog principa – duha – kao materije prolazno i stoga ništa više nego varka.

PITALAC: Vrlo dobro, i to predstavlja znanje, a ne vjerovanje?

TEOZOF: Upravo tako. No vrlo dobro shvaćam na što ciljate, i moram vam isto tako reći da mi vjerovanje, kakvo vi zastupate, smatramo mentalnom bolešću, a istinsko vjerovanje, tj. pistis Grka, „vjerovanjem utemeljenim na znanju,“ bez obzira da li je dobiveno na temelju dokaza fizičkih ili duhovnih osjetila.

PITALAC: Na što mislite?

TEOZOF: Ako je razlika između to dvoje ono što želite znati, smatram da između vjerovanja autoritetu i vjerovanja čovjekovoj duhovnoj intuiciji postoji vrlo velika razlika.

PITALAC: Koja?

TEOZOF: Jedna stvar je naivnost i praznovjerje, a druga su čovjekovo vjerovanje i intuicija. Kao što profesor Alexander Wilder kaže u svom uvodu u Eleusinijske misterije:

Neznanje je ono što dovodi do profaniranja. Ljudi ismijavaju ono što ne razumiju ispravno …. Nevidljiv utjecaj ovoga svijeta usmjeren je prema jednom cilju, a u ljudskoj lakovjernosti …. je gotovo neograničena moć, sveta vjera sposobna shvatiti najveće istine sveg postojanja.

Oni koji ograničavaju tu „lakovjernost“ samo na autoritativne ljudske dogme, nikada neće dokučiti tu moć niti je sagledati u svojoj prirodi. Dogme su snažno vezane uz vanjsko i nisu sposobne iznijeti na vidjelo suštinu koja njome upravlja; da bi to učinile, one moraju tražiti svoje pravo na osobno prosuđivanje, a to se nikada neće usuditi učiniti.

PITALAC: Da li je to ta „intuicija“ koja vas primorava da odbacite Boga kao osobnog oca, vladara i upravitelja univerzuma?

TEOZOF: Točno. Mi vjerujemo u zauvijek nespoznatljiv Princip, jer samo slijepo zastranjivanje može učiniti da čovjek smatra da bi univerzum, misaoni čovjek i sva čuda koja sadrži čak i materijalni svijet, mogli nastati bez nekih inteligentnih snaga koje daju iznimno mudar poredak svih njegovih dijelova. Priroda može pogriješiti, i često to čini u pogledu pojedinosti i vanjskih očitovanja njenih tvari, a nikada u pogledu njenih unutarnjih uzroka i rezultata. Drevni pogani imali su više filozofske nazore o tim pitanjima nego suvremeni filozofi, bili oni agnostici, materijalisti ili kršćani; a nijedan poganski pisac nikada nije tvrdio da okrutnost i milosrđe nisu ograničeni osjećaji i da se stoga mogu učiniti svojstvima neograničenog Boga. Zato su svi njihovi bogovi bili ograničeni. Sijamski autor Kotača Zakona izrazio je istu ideju o vašem osobnom Bogu kao i mi; on kaže (str. 25):

Budist može vjerovati u postojanje Boga uzvišenog iznad svih ljudskih sposobnosti i svojstava – savršenog Boga iznad ljubavi, mržnje i ljubomore koji se mirno odmara u tišini koju ništa ne može uznemiriti i o kojem Bogu on ne bi mogao govoriti s omalovažavanjem – ne zbog želje da mu ugodi ili iz straha ga ne uvrijedi, već zbog prirodnog štovanja; no on ne može razumjeti Boga sa svojstvima i sposobnostima čovjeka, Boga koji voli i mrzi te pokazuje ljutnju; Božanstvo koje opisuju kršćanski misionari, muslimani ili brahmani (ovdje se misli na brahmane sektaše. Parabrahman vedântina je Božanstvo koje mi prihvaćamo i vjerujemo u njega) i židovi čak je ispod mjerila običnog dobrog čovjeka.

PITALAC: Vjerovanje radi vjerovanja, nije li vjerovanje kršćanina koji u svojoj ljudskoj bespomoćnosti i poniznosti vjeruje da postoji milosrdni Otac na Nebu koji će ga zaštititi od iskušenja, pomoći mu u životu i oprostiti njegove prijestupe, bolje nego hladno i ponosno, gotovo fatalističko vjerovanje budista, vedântina i teozofa?

TEOZOF: Ako želite, nastavite naše uvjerenje nazivati „vjerovanjem“. No, pošto se još jednom ponovno vraćamo na to pitanje koje se stalno ponavlja, postavit ću vam pitanje: Vjerovanje radi vjerovanja, nije li bolje ono koje se zasniva na strogoj logici i razumu, nego ono koje se zasniva jednostavno na ljudskom autoritetu ili obožavanju heroja? Naše „vjerovanje“ ima svu logičku moć aritmetičke istine da će dva i dva dati četiri. Vaše vjerovanje je poput logike nekih osjećajnih žena za koje je Turgenjev rekao da je za njih dva i dva pet i još uvijek nešto preostaje. Vaša se vjera, štoviše, ne kosi samo sa svakim shvatljivim nazorom pravednosti i logike, već, ako se analizira, vodi čovjeka u moralnu propast, koči napredak čovječanstva i sigurno silu čini ispravnom – pretvarajući svakog drugog čovjeka u Kaina za njegova brata Abela.

PITALAC: Na što aludirate?

 

IMA LI BOG PRAVO OPROSTITI?

TEOZOF: Na naučavanje o „pokajanju“; aludiram na tu opasnu dogmu u koju vi vjerujete, a koja nas poučava da bez obzira koliko bili veliki naši zločini protiv božanskih i ljudskih zakona, trebamo samo vjerovati u Isusovo žrtvovanje samoga sebe za spas čovječanstva, i njegova krv će isprati svaku nečistoću. Već dvadeset godina propovijedam protiv toga, i sada bih vašu pažnju željela privući na odlomak iz Razotkrivene Izide napisane 1875. To je ono što naučava kršćanstvo, a što mi pobijamo:

Božja milost je bezgranična i nedokučiva. Nemoguće je shvatiti da bi ljudski grijeh mogao biti toliko vrijedan osude da ga unaprijed plaćena cijena za otupljenje grijeha ne bi izbrisala, pa makar bio i tisuću puta lošiji. I usto, nikada nije kasno za pokajanje. Makar prijestupnik čekao do posljednje minute posljednjeg sata posljednjeg dana svog smrtnog života da njegove blijede usne izreknu priznanje vjere – on može ići u Raj; učinio je to umirući tat, pa tako mogu i svi drugi toliko grješni. To su tvrdnje Crkve i klera, tvrdnje omiljenih engleskih propovjednika koje odjekuju u glavama vaših zemljaka, upravo u „svjetlu devetnaestog stoljeća“ – tog doba koje je najparadoksalnije od svih!

Čemu to vodi?

PITALAC: Ne čini li to kršćane sretnijim od budista i brahmana?

TEOZOF: Ne, obrazovane ljude nipošto ne čini, budući da je većina njih zapravo već odavno izgubila svu vjeru u tu okrutnu dogmu. No, one koji još uvijek u nju vjeruju to lakše vodi do praga svakog zamislivog zločina nego bilo kojeg drugog meni poznatog. Dopustite mi da vam još jednom citiram iz Razotkrivene Izide (ii. 542, 543):

Istupimo li iz malog kruga vjerovanja i razmatramo univerzum kao cjelinu uravnoteženu određenim rasporedom dijelova, kako sve zvuči logično, kako i treperavi osjećaj za pravdu ustaje protiv posredničkog pokajanja! Kad bi zločinac zgriješio samo protiv sebe samoga i ne bi naštetio nikome osim sebi samome, kad bi on iskrenim pokajanjem mogao izazvati brisanje prošlih događaja, ne samo iz čovjekova pamćenja, već i iz tog neuništivog zapisa koji ni božanstvo, čak ni Najviše od Najviših, ne može izazvati da nestane, tada ta dogma ne bi mogla biti neshvatljiva. No, smatrati da čovjek može naštetiti svom bližnjem, ubiti, narušiti društvenu ravnotežu i prirodan poredak stvari, te da mu zatim – kukavičlukom, nadanjem i prinudom, nije važno čime – bude oprošteno zbog vjerovanja da prolijevanje jedne krvi briše drugu krv – to je besmisleno! Mogu li rezultati zločina biti obrisani čak i ako bi sam zločin bio oprošten? Posljedice uzroka nikada nisu ograničene okvirima uzroka, niti rezultati zločina mogu biti ograničeni na počinitelja i njegovu žrtvu. Svako dobro kao i svako loše djelo imaju svoje posljedice, opipljive poput kamena bačenog u mirnu vodu. Usporedba je banalna, ali je najbolja koja je ikada smišljena, pa je zato upotrijebimo.

Vrtložne kružnice su veće i brže što je predmet kojim je izazvano uznemirenje manji ili veći, no i najmanji oblutak, čak štoviše, najsitnija čestica, stvara njeno mreškanje. To uznemirenje nije vidljivo samo na površini. Ispod, u svim pravcima – prema van i prema dolje – kapljica nevidljivo gura kapljicu sve dok silom ne dodirne strane i dno. Štoviše, pokrenut je i zrak iznad vode, pa se događa i to uznemirenje, kao što nam kažu fizičari, od sloja do sloja zauvijek u svemir; materiji je dat impuls i on se nikada ne gubi, nikada se ne može opozvati! …

Tako je sa zločinom i s njegovom suprotnošću. Djelovanje može biti trenutno, a posljedice su vječne. Kada bismo kamen, kada je već bačen u ribnjak, mogli vratiti u ruku, vratiti nazad mreškanja, poništiti potrošenu silu, vratiti eterične valove u njihovo prijašnje stanje nepostojanja, i obrisati svaki trag djelovanja bacanja kamena, tako da vremenski zapis ne pokaže da se to ikada dogodilo, tek tada bismo mogli strpljivo slušati rasprave kršćana o učinkovitosti tog pokajanja i prestali vjerovati u karmički zakon. Kako stvari sada stoje, mi pozivamo čitav svijet da odluči koje je od ova dva naučavanja shvatljivije za božansku pravdu i koje je razumnije, čak i za jednostavnu ljudsku prosudbu i logiku.

PITALAC: Pa ipak , milijuni vjeruju u kršćansku dogmu i sretni su.

TEOZOF: Njihovim misaonim sposobnostima vlada čista sentimentalnost koju nijedan istinski filantrop ni altruist nikada neće prihvatiti. To nije čak ni san o sebičnosti, već noćna mora ljudskog intelekta. Pogledajte čemu to vodi i recite mi ime te poganske zemlje gdje se zločini lakše čine ili su brojniji nego u kršćanskim zemljama. Pogledajte duge i užasne godišnje statistike zločina počinjenih u europskim državama, i pogledajte protestantsku i biblijsku Ameriku. Tamo se preobraćenja u zatvorima češće događaju nego putem javnih vjerskih obnova i propovijedanja.

Pogledajte u kakvoj ravnoteži stoji vaga kršćanske pravde (!). Ubojice krvavih ruku potaknuti demonima požude, osvete, pohlepe, fanatizma ili krajnje okrutnosti, žedni krvi, u većini slučajeva ubili su svoje žrtve ne davši im vremena ni da se pokaju i pozovu Isusa. Oni su možda umrli griješni i, naravno – u skladu s teološkom logikom – suočili se s nagradom za svoje veće ili manje prijestupe. No, ubojica kojeg je sustigla ljudska pravda stavljen je u zatvor gdje ga oplakuju sentimentalisti s kojima se moli izgovarajući očaravajuće riječi preobraćenja i odlazi na gubilište kao iskupljeno dijete Isusovo! Da nije počinio ubojstvo, on ne bi molio, bio iskupljen i ne bi mu bilo oprošteno. Jasno je da je taj čovjek učinio dobro počinivši ubojstvo, jer je tako stekao vječnu sreću! A što je sa žrtvom i njegovom ili njenom obitelji, rođacima, onima koji su o njoj ovisni, društvenim odnosima; zar pravda nema naknadu za njih? Moraju li one patiti u ovom i budućem svijetu, dok onaj tko im je počinio zlo sjedi pored „svetog lopova“ s Kalvarije i zauvijek je blagoslovljen? Na to pitanje kler mudro šuti.

Sada znate zašto teozofi, čije je temeljno vjerovanje i nada pravda za sve – kako na nebu tako i na zemlji – i vjerovanje u karmu – odbacuju tu dogmu.

PITALAC: Dakle, konačna sudbina čovjeka nije nebo na kojem stoluje Bog, već postupna pretvorba materije u prvobitni element, duh?

TEOZOF: To je konačni cilj kojem teži sve u prirodi.

PITALAC: Zar neki od vas ne smatraju to savezništvo ili „pad duha u materiju“ zlom, a ponovno rođenje patnjom?

TEOZOF: Neki smatraju, pa zato nastoje skratiti svoje razdoblje kušnje na zemlji. Međutim, to nije čisto zlo, budući da omogućava iskustvo na kojem rastemo u znanju i mudrosti. Mislim na iskustvo koje nas uči da potrebe naše duhovne prirode nikada ne mogu biti zadovoljene ničim do duhovnim zadovoljstvom.

Dok se nalazimo u tijelu, podložni smo bolu, patnji i svim razočaranjima koja se događaju tijekom života. Upravo zato da bismo to ublažili, stječemo znanje koje nam jedino može pružiti olakšanje i nadu u bolju budućnost.

ŠTO JE PRAKTIČNA TEOZOFIJA?

DUŽNOST

 

PITALAC: Zašto onda postoji potreba za ponovnim rođenjima kada sva ona ionako ne uspijevaju osigurati trajni mir?

TEOZOF:

Zato što se konačni cilj ne može postići ni na koji način osim pomoću životnih iskustava, i jer se većina njih uglavnom sastoji od bola i patnje. Samo kroz to možemo učiti. Radosti i zadovoljstva ne uče nas ničemu; ona su kratkotrajna i na kraju mogu donijeti samo zasićenje.

Štoviše, naš stalni neuspjeh u pronalaženju nekog trajnog životnog zadovoljstva koje bi odgovaralo potrebama naše više prirode jasno nam pokazuje da se te potrebe mogu zadovoljiti jedino na njihovoj vlastitoj razini, to jest – duhovnoj.

PITALAC: Da li je prirodna posljedica toga želja da se život prekine na ovaj ili onaj način?

TEOZOF: Ako pod tom željom podrazumijevate „samoubojstvo“, tada vam najodlučnije moram reći da ne.

Takva posljedica nikada ne može biti „prirodna“, već se prije može pripisati patološkoj bolesti uma i krajnje materijalističkim nazorima. To je najgori zločin i po svojim posljedicama strašan. No, ako pod željom jednostavno podrazumijevate težnju za postizanjem duhovnog postojanja, a ne želju da napustite zemlju, tada bih ja to mogla nazvati stvarno vrlo prirodnom željom. U protivnom bi dobrovoljna smrt bila napuštanje našeg sadašnjeg položaja i naših dužnosti, kao i pokušaj izbjegavanja karmičkih odgovornosti koji uključuje stvaranje nove karme.

PITALAC: No ako su djelovanja na materijalnoj razini nezadovoljavajuća, zašto bi dužnosti koje su također djelovanja, bile nužne?

TEOZOF: Prije svega zato što nas naša filozofija uči da svrha izvršavanja naših dužnosti, prvenstveno prema svima drugima, a naposljetku i prema nama samima, nije postizanje osobne sreće, već sreće drugih; činjenje dobra radi samog dobra, a ne zbog onoga što bi to moglo donijeti nama. Sreća, ili, bolje rečeno, zadovoljstvo može doduše pratiti izvršavanje dužnosti, ali nije i ne smije biti njegov motiv.

PITALAC: Što vi u Teozofiji točno podrazumijevate pod „dužnošću“? To ne mogu biti kršćanske dužnosti koje su propovijedali Isus i njegovi apostoli, budući da ih vi ne priznajete.

TEOZOF: Još jednom griješite. Ono što nazivate „kršćanskim“ dužnostima usađivali su svi veliki etički i religijski reformatori još u razdobljima prije kršćanskog doba. O svemu onome što je bilo uzvišeno, plemenito i junačko u davna se vremena nije samo govorilo i propovijedalo s propovjedaonica, kao u ovom našem vremenu, već su u skladu s tim ponekad djelovali i čitavi narodi. Povijest budističke reforme puna je najplemenitijih i najhrabrijih nesebičnih djela.

„Budite svi jedan um, suosjećajući jedan s drugim; volite se bratski, budite milosrdni, budite uljudni; ne uzvraćajte zlom na zlo, niti pogrdom na pogrdu, već upravo suprotno, blagoslovom“

– praktično su provodili sljedbenici Buddhe nekoliko stoljeća prije Petra. Etika kršćanstva je nesumnjivo uzvišena, ali nedvojbeno nije nova i vuče podrijetlo od „poganskih“ dužnosti.

PITALAC: Kako biste vi definirali te dužnosti, ili „dužnost“ općenito, u skladu s vašim shvaćanjem tog pojma?

TEOZOF:

Dužnost je ono što je obveza prema čovječanstvu, ili našim bližnjima, susjedima, obitelji, a posebno prema onima koji su siromašniji i bespomoćniji od nas.

To je dug koji je ostao neplaćen tijekom života i koji nas čini duhovnim dužnicima i moralnim bankroterima u sljedećoj inkarnaciji. Teozofije je suština dužnosti.

PITALAC: Takvo je i kršćanstvo kada je ispravno shvaćeno i primijenjeno.

TEOZOF: Nesumnjivo jest. No, da nije postalo religijom praznih riječi u pogledu provedbe, Teozofija bi imala malo toga za učiniti među kršćanima. No, na žalost, ona je etika praznih riječi. Malobrojni su oni koji izvršavaju svoje dužnosti prema svima zbog same dužnosti, a još malobrojniji oni koji tu dužnost izvršavaju ostajući ispunjeni zadovoljstvom u svojoj vlastitoj skrivenoj svijesti. To je –

Glas javnosti

Koji slavi krepost i nagrađuje je –

koji je uvijek najviši u umovima „glasovitih svjetskih“ filantropa. Divno je čitati i slušati rasprave suvremene etike, ali što su riječi ako se ne pretvore u djela? I na kraju: ako me pitate kako mi teozofsku dužnost shvaćamo praktično i u pogledu karme, mogu vam odgovoriti da je naša dužnost ispiti do zadnje kapi bez gunđanja, bez obzira na to što kalež života sadrži za nas, brati ruže života samo zato da bi se širio miomiris za druge, a sam biti zadovoljan trnjem ako u tom miomirisu ne možemo uživati, a da pritom ne uskratimo nekog drugog.

PITALAC: Sve to je vrlo nejasno. Što vi činite više nego kršćani?

TEOZOF: Nije stvar u tome što mi članovi Teozofskog društva činimo – premda neki od nas pokušavaju učiniti najbolje što mogu – već koliko Teozofija radi dalje prema dobru od suvremenog kršćanstva. Ja kažem – djelovanjem, provođenjem u djelo, umjesto pukom namjerom i pričom. Čovjek može biti što god poželi, najsvjetovniji, najsebičniji i najtvrđeg srca, čak i najgori pokvarenjak, a da ga to ne spriječi da sebe naziva kršćaninom, ili da ga drugi tako nazivaju. No, nijedan teozof nema pravo na taj naziv, ukoliko nije potpuno prožet ispravnošću Carlyleove istine: „Čovjekova svrha je djelovanje, a ne misao, makar i najuzvišenija“ – sve dok ne uskladi i ne oblikuje svoj svakodnevni život prema toj istini. Propovijedanje istine još uvijek nije njeno ozakonjenje, i što ona ljepše i veličanstvenije zvuči, to glasnije se govori o kreposti ili dužnosti umjesto da se djeluje u skladu s njima, podsjećajući to uvjerljivije na plod Mrtvoga Mora. Licemjerje je najodvratnije od svih poroka, a upravo je licemjerje najizrazitije svojstvo najveće protestantske zemlje u ovom stoljeću – Engleske.

PITALAC: Što vi zapravo smatrate dugom prema čovječanstvu?

TEOZOF: Potpuno priznavanje jednakih prava i povlastica za sve, bez obzira na rasu, boju, društveni položaj i rođenje.

PITALAC: Kada biste smatrali da on nije plaćen?

TEOZOF: Dok postoji i najmanje narušavanje prava drugoga, bilo drugog čovjeka ili nacije; kada postoji bilo kakav propust u očitovanju jednake pravde, ljubaznosti, obzirnosti i milosrđa koje želimo sebi samima. Cjelokupan sadašnji politički sustav izgrađen je na zaboravljanju takvih prava i najžešćoj obrani nacionalne sebičnosti. Francuz kaže: „Kakav gospodar, takav sluga“; trebali bismo dodati: „Kakva nacionalna društvena politika, takav građanin.“

PITALAC: Sudjelujete li vi u politici?

TEOZOF: Kao Društvo, mi je oprezno izbjegavamo iz niže navedenih razloga. Tražiti političke reforme prije postizanja reforme ljudske prirode je poput stavljanja novog vina u stare flaše. Postignite da ljudi u dubini svog srca osjete i prepoznaju što je njihova stvarna, istinska dužnost prema svim ljudima, i svaka će stara zlouporaba moći, svaki nepravedan zakon u nacionalnoj društvenoj politici zasnovan na ljudskoj, društvenoj ili političkoj sebičnosti sam po sebi nestati. Lud je vrtlar koji pokušava oplijeviti svoje cvijeće od korova tako da ga sasiječe, umjesto da ga iščupa s korijenom.

Nijedna trajna politička reforma ne može se nikada postići s istim sebičnim ljudima na čelu.

 

3.dio